Univerzitet Crne Gore

Filološki fakultet

Studijski odsjek za srpski jezik i južnoslovenske književnosti

SEMINARSKI RAD

LIK SATANE U LUČI MIKROKOZMA

Profesor: Student:
prof. dr Tatjana Đurišić-Bečanović Ljubica Simonović
Asistent: Br. Indeksa:
mr Tamara Pejović-Labudović 21/16

Nikišić, decembar 2017

 Luča mikrokozma je kosmogonijski spjev koji funkcioniše na principu simboličkog znaka,
svi likovi i pojave u ovom djelu nužno se moraju tumačiti kao određena vrsta simbola a svi
zajedno formiraju zaokruženu cjelinu odnosno simbolički znak-Luču mikrokozma.
Centralni likovi su Bog i Satana (protivnik) čijim se likom u ovom radu treba baviti.
Na mjestima duhovnosti čućete od iskušenika različite priče o imenu Nečastivog koje svojim
značenjima u istoriji često, naročito u religiji, napominje da se sve ono loše u ljudskom
karakteru i zemljskim dešavanjima da nazvati đavoljom rabotom. Đavo je još jedno od imena
Sataninih.

Kao strah od policije, koji se djeci na našem podneblju od malih nogu nameće, tako se,
koliko Božijim stvaranjem ali još i više Sataninim imenom, u istim tim godinama provlači
riječ o grijehu i moći njegovoj, o zlu, gdje zavezan u Paklu, Satana pokretom malog prsta
može srušiti Zemlju. To što je u takvoj nemogućnosti je Božija zasluga a gnjev koji Bog
može iskazati se u malim glavama pretvara u slike apokalipske, plašeći se Satane gotovo
koliko i dobrog Boga.

Opšte shvaćeno, Satana je zlo u njegovom najgorem obliku, predstavlja onog ko kuša,
navodi na grijeh (čudna je koncepcija tog grijeha, u današnje vrijeme grijeh možemo
poistovjetiti i sa greškom koju načinimo u svakodnevnom životu kakvo je pogrešno skretanje,
tako da se i u tom banalnom kontekstu glavni krivac može naći u Satani), obećava a ne
ispunjava i čovjek zaveden tim obećanjima prodaje dušu Đavolu i u zagrobnom životu
završava u Paklu, prepušten vječnim mukama. Naravno, ukoliko prihvatamo da postoji iako u
filozofiji (Spinoza) možemo naći mišljenje i izveden logički zaključak da on, ipak, ne može
postojati.
Nisu hrišćanstvo i islam jedini koji poznaju takvu personifikaciju zla i grijeha, on se i u
ranijim religijama dugačije nazivao odgovarajući tako raznim paganskim bogovima,
demonima kakvi su npr. Grčki Sileni i Satiri i rimski Fauni gdje su čak i neka spoljašnja
obilježja identična: kozje noge, jarčeva brada, uši ,,kao u vola''.
Međutim, u konkretnom djelu, Luči mikrokozma, Satana predstavlja princip pobune. Iako
jeste entropijska sila, nigdje u tekstu ne možemo naći primjere u kojima on čini, današnjim
rečnikom izrečeno-zločine a da nisu pobuna protiv Božije harmonije, sklada i uređenosti i
pokušaja nametanja vladavine jednakih prava, doduše, vladavine jednakih. Tako da, iako
možemo reći da su u pitanju demokratska načela prava i jednakosti, prije je to feudalni sistem
gdje svako u svome rejonu vlada.

Crnokrake luče u Luči mikrokozma smještene su na nebesima (suprotno većini predanja gdje
je Satana smješten pod Zemljom) lijevo. Ono što Satanu razlikuje od Boga jeste kreativna
sposobnost stvaranja. Tu se, nekako, uvijek nameće pitanje o prirodi umjetnosti kako u svom
Razgovoru sa Gojom, Andrić u jednom dijelu dovodi u pitanje ličnost umjetnika-da li to što
umjetnik stvara teži savršenstu kakvo je božansko i pokušava da kopira njegova djela,
padajući tako u grijeh? Mada, sama ta stvaralačka priroda opet ne bi mogla biti Đavolja ako
uzmemo u obzir da je Bog jedini koji može stvarati. Elem, motivacija Satanine pobune spada
u jedne od estetski najbolje realizovanih ideja u ovom djelu iako nije do kraja objašnjena (
postojanje ,,tajnog slučaja'').
Nakon uvodnog dijela, posvete i ,,načertanija'' u kojem pjesnikova duša obilazi nebeske
prostore ne bi li saznala tajnu svoga postojanja, upoznajući savršene predjele koje je Bog
uredio, javljaju se arhanđeli Mihailo i Gavril ali i sam Bog. Prvi put dolazi do pominjanja
Satane, Lucifera koji je pripadao redu arhanđela, gdje pomalo naivno Bog pita, slobodno
rečeno-šta se dešava sa njim iako On, kao beskonačni i sveznajući entitet bi to već trebalo da
zna.
Treće i četvrto pjevanje jesu pjevanja gdje Satana stupa na scenu iznoseći svoje razloge za
pobunu. Kako je ovdje ipak afirmativan stav prema prototekstu, Bibliji, Satanine riječi su
uzaludne jer je prethodno Bog koji je predstavljan kao svemoguća sila, beskonačna,
sveznajuća i istinita, njegove riječi okarakterisala kao lažne dajući im unaprijed negativan
sud.
Ali, to nas ne udaljava od Satanine uloge u čitavoj ovog preegzistencijalnoj, nebeskoj drami.
Primjećujemo da je pomalo smiješno to što Bog zamjera Satani njegovu oholost i gordost a
upravo su to osobine koje on posjeduje. Odbijajući da se pokaje, ,,zli gubitelj duša
besmrtnijeh'' odlučno odgovora onome koji mu je po činu jednak ali po duhu ispod njega:

,, Grka su mi sva blažensta neba

dok postignem svoje namjerenje

i pravilo drugo biću dadem;

ne poznajem ime svemoguće,

s kojijem me toliko grozite.

Rad česa je vaš vladalac gordi

mene od sna budio vječnoga

i družinu moju blagorodnu

kad nam krune samodržavija

stavit nije na glave mislio?

Ja bi voli da sam vječno osta

u sna mirnoj vladi i naručju,

sa svom svojo, svijetlom družinom,

nego đe sam na svijet iziša

da umnožim gordost ponositu

nesnosnoga moga protivnika.

Neće nigda Satanina duša

umnožavat slavu protivnika;

neće nigda Satanina usta

pohvale mu slova izglasiti.

Već je hitra Satanina duša

mračnu tajnu divno razgledala,

i u nju sam čisto razabrao

prošlu sudbu gordijeh nebesah,

i kako je gordi vladac neba

svemogućstvo sebi prisvojio

i prostorom strašnim zavladao.

Moga bića čita sam pričinu

i sudbinu svoju svukoliku

i družine moje blagorodne.

Što se gordi neprijatelj diči

da je tobož mene satvorio

i svijetle moje legione,-

tajni slučaj naš je otac bio;

navlaštito nas je satvorio

da pravilo biću sačinimo

i gordosti metnemo granicu,

da s gordijem vlacem nebesnijem

dijelimo vladu i mogućstvo,

da imamo svi jedanaka prava.'' (Njegoš, 2006: 191,192)

Zašto ih je Bog stvarao kad im nije dao slobodu iako je to načelo koje je dato ali nije
ispoštovano jer je tajna o kosmosu ipak utkana samo u Božiji presto i samo Bogu pripada?
Strategijama laskanja, kakve Mihailo i Gavril koriste, Satana ne želi da koristi. Zašto da
umnožava gordost, zašto da se potčinjava Bogu i njegovoj istini? Satana odbija da govori u
slavu protivnika, njegova duša i usta to odbacuju. To je prvi razlog za pobunu, pobunu protiv
sistema koja tako liči aktuelnoj situaciji u našoj sredini, šire u Evropi a još šire, svijetu.
Satana postaje autsajder, neko ko se buni, ko traži svoju slobodu i sa izuzetnom hrabrošću se
bori protiv Boga. Iz ove perspektive, ne možemo to posmatrati kao zlo, jer je ipak, opet
slobodno rečeno, poltronski svijet strogog režima u kojem sve funkcioniše onako kako je
propisano bez pravog saznanja. Stoga je razumljiva potreba za ovakvim načinom borbe.
Ipak, pobunjenost sama po sebi nije dovoljna, nalazimo u daljem monologu još razloga za
Sataninu pobunu a to je način na koji je Bog došao na vlast.

Tajni slučaj, kako Boga naziva Satana, jeste otkrivanje tajne o prošloj sudbi nebesa. Bog je u
haosu iskoristio zgodan slučaj da bi zavladao prostorom i sva bića sebi potčinio. Navlaštito je
stvorio bića da zajedno dijele prava. Tame nije bilo a svi su jednaki bili u svjetlosti i
opširnosti. Kad je mračna vladalica nastupila, Bog je šarove prisvojio i tako stvorio poredak
koji njemu odgovara. Nekakva se pogubna sudbina slijepo očuvala i tu se sada visi njegov
presto. Upravo mu to daje opravdanje za borbu i vraćanje na stari poredak, pobunu protiv
novog stanja stvari i potrebe za slobodom kakva je ranije bila. U petom pjevanju na scenu
stupa strašna borba između dva tabora. Svi se legioni hrabro bore za svoje ciljeve.
Neminovan pad Satane i njegove družine je ispjevan, inače, jedan od motiva koji se javljaju-
zajedno sa padom Satane pada i pokajnik Adam koji nakon poraza, jednog udara strijele
Božije završava na Zemlji, između raja i pakla a kazna koju proživljava na zemlji je spomen
na adski pakt. Oblikovanje hronotopa Pakla je odjenuto u mrak koji obitava čitavim
prostorom a užasi se mjere vječnošću. Gordost, pobunjenost, oholost su kažnjeni, svi
podanici Satanini a i Satana sam postaje crn i bačen u lijevu stranu da pati i da se muči.
Slike u Luči mikrokozma tokom opisivanja adskog hronotopa su živopisne, praćene zvučnim
efektima (upotreba oštrih sonanata i konsonanata). Prisutni su jeka, buka, režanje, vrištanje,
plač.
Užasna stvorenja sačinjena od stapanja više životinja, ekstremni uslovi kakvi su prehladne
zime i pretopla ljeta. Svim čulima je dozvoljno da upiju najveće zamisljive užase, od vida,
dodira, sluha, ukusa do mirisa-smrad je sveopšte prisutan. Kako je rečeno na početku, i
prostor i vrijeme imaju svoju simboličku funkciju a to je jasno upućivanje na stradanje, na
kaznu za počinjeni grijeh i sve ono što jedan čovjek može zamisliti-košmar na javi jeste
uključen i svoju formu je dobio modelovanjem Sataninog pada i prostora u kojem on vlada
sve do kraja vremena. Korištenjem crno-bijele tehnike koja u književnosti inače nije
uspješna, ovdje je do kraja uspješno sprovedena jer počiva na principu kontradiktornosti,
sudaru suprotnosti a zahvaljujući simboličkoj funkciji prenose se na više razine-neprestane
borbe dobra i zla. Sve ovo crno, oponent dobroti i svjetosti, naravno, predstavlja Satanin lik i
njegov pad.

Valja pored klasičnih uzora, antičkih mitologija napomenuti i Izgubljeni raj i njegov uticaj
posebno u službi oblikovanja Sataninog lika. U poznatom monologu Satane možemo podvući
paralele a to je sličnost u prihvatanju kazne i nepomirljivosti i, i pored poraza, nepokajanju.
Kao što je Satana u Luči mikrokozma siguran u sebe i ne popušta pred Bogom iako mu nije
ravan, tako i Satana u Izgubljenom raju ište jednakost ali prihvata i grli svoj pakao. On je
onaj koji nosi nepromjenljiv duh vremenom i mjestom.

,, Mis'o je sama sebi gospodar, sama stvara od pakla nebo, od neba pak'o.''

Podsjetimo se iskre, one misli koja je vodilja i samom Njegošu od začetaka njegovog
književnog stvaralaštva. Misao je ideja, misao je vodilja. Čak i u religiji se misao navodi kao
prvi stepen ka grijehu. Satana koji, iako poražen, od svoga poraza stvara pobjedu, u svome
Adu postaje slobodan da vlada. Ta misao kao što i poetu vodi ka Bogu, ka nebesima, kao što
malog, običnog čovjeka čini čovjekom i razlikuje ga od životinja, jeste i misao koje se drži
Božiji Protivnik. Isti onaj protivnik koji je svoje ideale saopštio i za njih vodio bitku da bi ga
na kraju ona mala iskra svjetlosti, ona mala Božija iskra sačuvala i dala mu svojevstan spas.
,, A mnim, vladat čak i u Paklu vredi: Bolje vlast u Paklu, no sluga na Nebu.'' Bolje moja
istina nego tuđa. Tako postavljajući stvari, uzimajući u obzir svjetlost jedne misli, lakše
prihvatamo borbu unutar nas smih, nas ljudi, jer je i Satana sposoban da misli i od svojih
misli stvori sopstveni raj. Koliko je to grešno, upitajmo se kad pokušamo da zapravo
mislimo. Iskra je od Boga.

Stoga, u zaključku možemo reći da svako dobro djelo obiluje različitim tumačenjima, koja
različito shvaćena otvaraju nove vidike i iako u samome djelu, crni lik Satane možda i nije
baš toliko crn. Takođe, primijetna je jedna doza blažeg samosažaljenja Satane gdje i
emotivno uključije čitaoca kakva je u Sataninom monologu kada izražava da bi radije da je
ostao u snu i da je o svojoj družini i svome biću slušao svukoliku priču. Sličnost možemo
uočiti i sa Izgubljenim rajem gdje je u samosažaljivom tonu izgovorena sumorna sudbina
Satane i njegovog pada.

Možda su ovo grešna pokoljenja, možda je ovo cikličlično istorijsko ponavljanje gdje svaka
pobuna od strane sistema biva negativno okarakterisana iako služi dobrobiti zajednice i
čovjeka i nažalost, težnja je sistema da se ove ljude proglasi ljudima ,,lijeve vrste''.
Literatura:
1. Petar Drugi Petrović Njegoš, Luča mikrokozma, Izdavačko preduzeće ,,Obod’’, Podgorica,
2006