MILO ROPSTVO

(ZEMNI RAJ)

ivi oganj tugu moju raspali,

Glas iz mene kukavice izmami,
Dosadanju m' k slavi volju ugasi:
Danica mi vee srcu ne sjaje,
Ne pjeva mi rajski slavuj duici.
Javor grane neka iri kome zna
Mjesta meni ni pod njime ne ima,
A kamo li uvrh bora zelena.
Lastavica, slavi-tica, drugoga
Neka djela pjesmom javlja svijetu,
Nek se glava drugog dii zvjezdicam',
Grdna smrca nek se kiti kime e:
Moje prsi zauzeo Koledo,
Smjeu kosu raspaun Vinko mi,
Ljubica mi drai krvcu ispila,
Roba sebi zadobila vjenoga.
Junake mi ostrigla je brkove:
Njoj ti ivim, njoj u mrijet sobom svim
Talog vinka biti e mi pokrovom,
tirkinje li bela dojka uzglavak
Raj naavi, to e meni para-raj?
Ah!
Rujno vince i ljubavna strelico,
Vami s' jedva svjetske brige izbavi,
Vaa radost mnome pjeva mahnito.
Jo me samo ovjenite oicam'
To je slava nemarnome za bolje:
Kad lastarom loza svojim uvehne,
Odmah slava poklonika iezne:
to li e mi, kad me vee nestane!

LJUBAV JE IVOT

Sladak ti je i eer,
Jo je slai mili ivot,
Najslaa l' je vjerna ljubav,
Najmilij' su njeni asi.

Rajski dnevi njom nam sjaju,

Mladost nau, v'jeka cvijet,
Premiris'ma zainja nam:
Bez nje, slatke, ivot bljutak.

Poluiv je bez nje smrtni,

Srce nae sjem nje kami,
Samo l' krvcom prosto kree,
Kano vjetar vitim borom:

Nejma sile ni miline,

Nejma misli niti volje,
to se nau u zenicam'
Il' na licu mile svoje!
Mladu biti a ne ljubit,
Bolje nam se ne porodit.
Solomona mudrosti nam
Ljubve silom podaju se.

Nit' se igda drae plae

Za mlijekom mile majke,
Neg' se pjeva na kriocu
Milokrvne ljubovnice.

Slaa l' rna ni nebesna,

Nego milost belih dojki,
Neg' li budna uspavljivat.
Ljubimo se dok smo mladi,

Spominj'mo se u starosti
Da smo i mi uivali
Bogom dani pravi ivot!
Tad se u grob rado lee.

Vjena radost, vinji ivot,

Sva l' anelska ekaju nas,
Mloge oi i krioca.
Pored Boga spodoblja se

Ali ciglo prvo zvani

Mladih eri i sinova,
Sveta izvor, mili otac,
Radosti li inilica...

1817.

RAZVRAT

ta je slava i junatvo,
ta je obraz i potenje
ta li spomen i pofala,
ta l' po smrti prazno ime?
Vlast i sila malo traju;
Raj nam ta je? e li vjenost?
Sva ieznu s naim t'jelom:
Smrt i raka opte mjesto.
Trud' se, knjni, kolik' hoe,
Puni glavu (a praznoom!):
Ljudska znanja sva su neznan.
Kosti u prah, prah u nito,
Dua pra, pra vjetar,
Gle na em je nadeda nam
Sveg ivota osnovana!
Kam' blaenstvo u vazdu'u?
e li svijet a pod zemljom?
Sebi ivi na svijetu,
Svetu radi, ne nadaj se:
Nema hvale po zaslugi,
Nit' ivota posle ovog!
Jesti, piti to je nae,
Ispod dojki raja trait,
Dokle bude pak i proe.
Ta u grobu nejma dobra,
Ni 'ma fajde i od njega:
Sve l' zaludu, kad se umre.

BUDNI SAN JEDNE TIHE NOI

U VIDINU

Oj,
Svetli mjesec ufatio kolo
Jednu nocu na vedrini tihoj,
Svojom slavom zemlju obasjao.
Sve zvijezde zametnule igre,
A u neznan vlaii mu skau:
Sitno trepte i srdaci svoji;
Jug mu svira umiljate tance,
A nonici, njegova li djeca,
Lahki krili svijaju miline
Nek je drutvu potpuno veselje,
Mjesto sunca kada mjesec stade.
Istom ti im potpunjene elje,
Svoju mjesec udesio volju,
Nebo, zemlju zauzeo sobom
Danica li s istoka se javi,
Zastidi se prema njojzi mjesec,
Mkom sakri svoga srca jade,
Jo posie na mekahnu plavnu,
A to snova napade ga tuga,
Kad se plava poizdignu zora,
Zlatnim rukam', ruinim li prsti
Pred sunacem razatvorit istok,
Da se svijet ka ivotu budi.
Jedva mjesec oima je zgled,
Prazne ruke k sebi prikupio,
Repinu li podavio vuju.
Sve zvijezde razigrane stae
Neviena nagledat se uda,
e im kolo bez obzira prte,
Dini mjesec izblijedi licem.
Ja kad li ti sva nebesna slava
Svoje sjajno poukaza oko,
Nuder tada pogledajte samo,
e zvijezde kraju pobjegoe,
Jadni mjesec na zapadu trai
Svom kajanju ubjeite mrano,
Nevielom da pritaji falu,
Teku falu maloznatna srca,
Silnu l' micu nad vlaii slabi.
Malo ga je sunce ugledalo,
Al' je dosta imao razumjet,
Kad mu viknu a nebesnim glasom;
"Stan', mjesee, i tu u te nai!"
Pak istite sjevera za njime.
Jug se namah sa svom djecom svojom
Bre bolje domisli hitrini:
S mjesta pade pred sunace sjajno,
Svete njega stope cjelovao,
Rosom nonom nabrizgao zemlju,
Iz nje niklo svakojako cvee,
To mirisma i nonici hladom
Milostivo ublae sunace,
Zbaci mrve s uma porednika,
I sjever se odma' poutia.
Tadaj mu je mjesec izmakao,
Al', zaludu, proi ga se nee,
Ve ga era preko svega neba,
Nie mu se ustaviti ne da,
Ni obazret a kamo li stati.
Kako ga je ondaj poeralo,
Tako ti ga i dan danas ganja,
I gonie g' za vijeka svoga.

uj, bezumje! tebi pripijevam:

Kako mesec od sunaca bjei,
Kako l' glupost pred mudrinom bojom,
Tako i ti bez traga e poi,
Al' e bjeat, da iznese glavu.
Pobjeglo bi da imade kuda:
Beest'ju ti dnevi vlade nejma,
Nema mjesta postojana noi
Pred svijetom prenebesne moi!

U Vidinu 1817. god.

RASVIT SAMOE PRVI

....................
Od samoe nita slae nema:
Veih dua u njojzi je pa,
U njoj naem to u vani ne bih,
eg 'no care, a kod svega, eli,
Niti mi'ca pribavit mu dg
Niti moe kupit mu ga zlato
Mir unutri i poznanstvo sebe,
Zadovoljstvo l' s krajnjim potrebama.
Zemna blaga sprou tog su nita.
Sva l' im praska ni za dlaku one
U samoi ptajue slasti.

Kad me gode ko zatee sama,

Polu mene oima me nae:
Dua l' moja nevieni krili
Dijeli se, u nebesa leti,
Oblijee sunce, mjesec, zvezde,
Protitra se s Vlaiima sitnim,
Izgrli se sa sunani zraci,
Pak razigra svoje sile hitre
Po nebesnom preprostranu plavnu,
Tad se sputa nie oblacima,
Najtavnije i najgue ona
Skroz proleti, tek da vidi ta je
I u njinu gusto-mranu drobu.
Nee o led ta udari glavom,
Grom i oganj kadnokad je sreta,
Sn'jena brda i letea mora:
Ni to joj se usprijeti ne mo'
Sva ti ona: zimu i vruinu,
Bie munja i strijele groma
Petam' snage ta pregazi svoje.
Svuda hodi, svato l' novo trai,
emu bi se radovala vie.
Kad li nae pamuni oblaak,
Ili neki od vunice mrke,
Prokupa se kapljicama rose,
utilom se priogrne duge,
Nemarno se na oblai sloi;
Provaljka se doklen otpoine,
Pak se die opet na krioca
K Danici li miloj drugi svojoj:
Progrli se u istoti njome,
Pozabaljka s' njenim licem sjajnim,
Poljube se, oproste se, poe...
Jo ne doli, ve navie k Bogu.

Nae ti ga nasred njive: radi!

Njive su mu svi svjeti neba,
Sjeme ljudi on po njima sije,
isto l' zrno poanje ti sebi,
A ostalo u gnojite smee.
....................

SVA J' PRIRODA ZA ME IZUMRLA!

Sva j' priroda za me izumrla!

Ja ivota posljednja sam sjenka.
....................
Kad valove sve puina die
Da sadrobi u pijesak st'jenu,
ee biva da je tek omiva.
....................
Sam ostadoh k kukavac sinji
Kad mu vihor ku zanese druga,
U daleke i u tue strane,
Da se njime nigda ne sastane;
I kr mrtvi smije odjeknuti
Malj kada ga i djetinjskom rukom
Tek dotikne ili navla kucne,
A ja oek i toboni sretnik
Svoju alost ni plakat ne smijem.

CAR MURAT

Na istome, e moj ador, mjestu,

eno mene Milo rasporio,
Tulbe ete carsko uzdignuti!

S desna ete mene ukopati

A s lijeva u istom Lazara
Kad nas ravna srea milovala,
Nek i spored u grobu smo jednom.

Vi' svakog nas po kandilo stav'te,

Da s' ne gasi dok je turska carstva
Nek se znade i neka se pria
Dva se cara e su pomirila.

A tog udna mojega ubilca

Nam' pod noge dupke ukopajte
I k nama ga okrenite licem.

Naa oba podajte mu maa

Po u ruku, nek ij dri, svaku.
Nek nam vjeno tu on strau uva,

Znaka radi to je vjerna sluga

Bio, ost, kakvi jo ne post,
Kroza ivot, pak no i u grobu.

On kad pada, po dva eznu cara.

Al' seb' i nas obesmrti smrtma!

TRUN I PRAKA
SVOJU VANOST IMA

Trun i praka svoju vanost ima,

Mrav i crvak svoju sudbu slavi,
A ja, oek, ta u i kako li?
Ne znam danas ka ne znado' jue,
to l' u znati sutra i naksutra!

San me kri, al' zaspat ne mogu,

Ni prilei, to li se stiati.

Smrt me mori, al' mrijet mi ne d,

A ivot mi ukor i tegota.

Nejma zdravja, nejma ni bolesti,

Nejma mira, pak ni rata za me
Rat bi samo mir mi povratio!

OH SVJETINO, OH METEE LJUDSKI!

Oh svjetino, oh metee ljudski!

Oh Krajino, samrtna haljino,
I krvljenje, glupo bezumljenje,
Rate groni, besu besoeja!

Carovanje, grdno jadovanje,

Vele ti ste svijet ucvjelila
Preko volje Oca nebesnoga,
Vele ti ste grobov' iskopala
Utjeat ga nigda ne traivi!
....................
Al' eto nam drugoga dumana
Od Aije iz Arabistana,
Ma i oganj u rukama nosi,
A vie ga no na gori lista.

NADPLONO
HAJDUK-VELJKU PETROVIU

Ovde s' hrane, ovde poivaju

Tek ostaci besmrtnoga Srba.
Srpski junak Veljko Petroviu,
Karaorev preslavni vojvoda
I gospodar negotinska kruga,
Smrt na mejdan izazvao samu,
Najposle se i njom ogledao.
Smrt ga ista pobjedit ne moga,
Zagrlila, njim se pobratila,
Pak s lavrima i pod oruijem
Kroz grob sami u vjenost sprovela!