JEROMONAH SERAPHIM ROSE

DUA POSLIJE SMRTI

1
 PREDGOVOR

Ova knjiga ima dvostruki cilj: kao prvo, da s toke gledita pravoslavnog kranskog uenja o
zagrobnom ivotu prui objanjenje suvremenih "posmrtnih" iskustava, koja su pobudila toliki interes
u nekim religioznim i znanstvenim krugovima, i kao drugo, da priblii osnovne izvornike i tekstove koji
sadre pravoslavno uenje o zagrobnom ivotu.

Ako je danas ovo uenje tako loe shvaeno, to je umnogome posljedica toga to su u nae
"prosvijeeno" doba ovi tekstovi zaboravljeni i sasvim "izali iz mode". Mi smo pokuali ove tekstove
uiniti razumljivijim i dostupnijim suvremenom itatelju. Nema potrebe ni govoriti o tome koliko ovi
tekstovi predstavljaju neusporedivo korisnije i dublje tivo nego to su to danas popularne knjige o
iskustvima "ivota poslije smrti", u kojima, ak ako i nisu obini senzacionalizam, svejedno ne moe
biti nita drugo osim izvanjske efektnosti, zbog toga to u njima nema cjelovitog i istinitog uenja o
zagrobnom ivotu.

Pravoslavno uenje izloeno u ovoj knjizi bit e, bez sumnje, podvrgnuto kritici nekih, kao
suvie "jednostavno" i "naivno" da bi u njega mogao povjerovati ovjek XX. stoljea. Zbog toga treba
naglasiti kako ono nije uenje samo nekoliko izoliranih ili netipinih uitelja Pravoslavne Crkve, nego
uenje koje je Kristova Pravoslavna Crkva postavila od svog poetka, koje je izloeno u bezbrojnim
svetootakim djelima, u ivotima Svetih i bogoslujima Pravoslavne Crkve, i koje Crkva neprekidno
predaje, sve do naih dana.

"Jednostavnost" ovog uenja jest jednostavnost same istine, koja, bilo da je iskazana u ovom
ili onom uenju Crkve, predstavlja osvjeavajui izvor jasnoe u pomutnji koju su u suvremenim
umovima izazvale razliite zablude i isprazne spekulacije posljednjih stoljea. U svakom poglavlju ove
knjige ukazuje se na svetootake i hagiografske izvornike koji ovo uenje sadre.

Kao osnovni izvor nadahnua pri pisanju ove knjige posluili su radovi biskupa Ignacija
Brjananinova1, koji je bio, vjerojatno, prvi znaajniji ruski pravoslavni teolog koji se neposredno
bavio upravo ovom problematikom, tako zaotrenom u nae vrijeme: kako sauvati autentinu
kransku Predaju i uenje u svijetu koji je postao u potpunosti stran pravoslavlju i tei k tome da ga
ili opovrgne i odbaci, ili da ga protumai na takav nain da ono postane istovjetno s ovozemaljskim
nainom ivota i ivljenja.

1
Ruski pravoslavni biskup i teolog (1807. 1867.)

2
 Jasno sagledavajui rimokatolike i druge zapadne utjecaje kojima se pokuavalo
"modernizirati" pravoslavlje ak jo i u njegovo vrijeme, preposveeni2 Ignacije pripremao se za
zatitu pravoslavlja kako putem pomnog izuavanja pravoslavnih praizvora (ijim se uenjem napajao
u nizu najboljih pravoslavnih samostana svoga vremena), tako i putem upoznavanja sa znanou i
literaturom svoga doba (on se kolovao na vojno-inenjerskoj koli, a ne na duhovnoj akademiji).

Naoruan, na taj nain, kako poznavanjem pravoslavne teologije, tako i (ope obrazovnih)
znanosti, on je posvetio svoj ivot zatiti pravoslavlja i razotkrivanju suvremenih zastranjivanja od
njega. Nije preuveliavanje rei da u XIX. stoljeu nitko u pravoslavnim zemljama, nitko kao on, nije
umio tako tititi pravoslavlje od iskuenja i zabluda novog vremena. Jedini koji bi se mogao usporediti
s njim bio je njegov zemljak biskup Teofan Zatvornik3, koji je u sutini radio to isto, ali na manje
"visokom" nivou.

Jedan svezak sabranih djela biskupa Ignacija (knjiga III.) posveen je iskljuivo crkvenom
uenju o zagrobnom ivotu, koje je on titio od rimokatolikih i drugih suvremenih iskrivljavanja.
Upravo smo iz ovog sveska, uglavnom, preuzeli za nau knjigu razmatranje takvih pitanja kao to su
Prijelazi4 dua - uenje koje, iz mnogih razloga, "greni um" ne moe prihvatiti, nego uporno ustraje
na njihovom drugaijem tumaenju ili potpunom odbacivanju.

Preposveeni Teofan, naravno, uio je to isto, pa smo se koristili i njegovim rijeima, a u

naem stoljeu, drugi istaknuti ruski pravoslavni teolog, blagopokojni nadbiskup Ivan (Maksimovi)5
toliko je jasno i itko ponovio ovo uenje, da smo njegove rijei iskoristili kao osnovu zakljunog
poglavlja nae knjige.

To, to pravoslavno uenje o zagrobnom ivotu toliko jasno i shvatljivo izlau suvremeni
uitelji pravoslavlja sve do naih dana, od ogromne je koristi nama koji danas nastojimo sauvati
otako pravoslavlje ne jednostavno pravilnim navoenjem njihovih rijei, ve vie od toga - putem
istinski pravoslavnog tumaenja ovih rijei.

U knjizi smo, osim spomenutih pravoslavnih izvora i tumaenja, dosta koristili i suvremenu
nepravoslavnu literaturu o "posmrtnim" javljanjima, a takoer i niz okultnih tekstova o tom pitanju.
U tome smo slijedili primjer vladike6 Ignacija - iznositi lana uenja onoliko potpuno i nepristrano,

2
Poasno oslovljavanje biskupa u Pravoslavnoj Crkvi (srp. preosveeni/preosveteni).
3
Ruski svetac, biskup, teolog i knjievnik (1815. 1894.).
4
Radi se o demonskim zaprekama kroz koje dua prolazi nakon smrti, o njima e biti vie rijei dalje u knjizi.
5
Ruski svetac, biskup, misionar i teolog, srpskog porijekla, poznat i kao sv. Ivan angajski (1896. 1966.)
6
Jedan od naziva za biskupa u pravoslavlju.

3
koliko je to neophodno radi razotkrivanja njihove neistinitosti; kako pravoslavni krani ne bi njima
bili sablanjeni. Kao i on, i mi nalazimo da nepravoslavni tekstovi, kada se radi o injeninom opisu
iskustava (a ne o shvaanjima ili tumaenjima), esto pruaju potresne potvrde pravoslavnih istina.

Na osnovni cilj u ovoj knjizi bio je da pruimo toliko detaljno suprotno gledite, koliko je to
potrebno da bi se pokazala korjenita razlika izmeu pravoslavnog uenja i iskustva pravoslavnih
svetaca, s jedne strane, i okultnoga uenja, te suvremenih iskustava, s druge.

Da smo jednostavno izloili samo pravoslavno uenje, bez tog suprotstavljanja, ono bi bilo
uvjerljivo samo za malobrojne, ne raunajui ove koji se tih uvjerenja ve pridravaju; ali danas e,
moda, i ponetko od onih koji su uvueni u suvremena iskustva, uvidjeti ogromnu razliku izmeu njih
i istinskih duhovnih iskustava.

Ve i sama injenica da je preteni dio ove knjige posveen razmatranju iskustava - kako
kranskih, tako i nekranskih - govori o tome da se ovdje ne radi samo o izlaganju crkvenog uenja
o ivotu poslije smrti, ve da se takoer donosi i autorovo tumaenje razliitih iskustava koja se ovdje
spominju. A to se samih tumaenja tie, ona ostavljaju prostor za doputene razlike u miljenjima
meu pravoslavnim kranima. Mi smo se trudili, koliko nam je to mogue, da ove interpretacije
izloimo u uvjetnoj formi, ne trudei se tono "odrediti" neke strane tih iskustava onako kako se
moe odrediti ope pravoslavno uenje Crkve o zagrobnom ivotu. Konkretno, sve to je u vezi s
okultnim iskustvima "izvan tijela" i u "astralnoj razini", mi smo jednostavno naveli u onom obliku u
kome su ih izloili sami sudionici, i usporedili ih sa slinim sluajevima u pravoslavnoj literaturi, ne
pokuavajui tono odrediti prirodu tih iskustava.

Mi ih shvaamo kao stvarna iskustva u kojima se zaista odigrava kontakt s demonskim silama,
a ne jednostavno kao - halucinacije. Neka itatelj sam prosudi koliko je takav pristup ispravan.

Trebalo bi biti jasno da ova knjiga ni u kom sluaju ne pretendira na to da prui u potpunosti
iscrpno izlaganje pravoslavnog uenja o zagrobnom ivotu. Ona predstavlja samo uvod u njega,
"cjelovito uenje" o tom pitanju, u stvari i ne postoji, kao to nema ni "eksperata" u tom podruju.
Mi, koji ivimo na zemlji, teko da moemo postaviti i poetak shvaanju stvarnosti duhovnog svijeta,
dok sami tamo ne budemo prebivali. To je proces, koji zapoinje sada, u ovome ivotu, a zavrava u
vjenosti, gdje emo " licem u lice" promatrati ovo, to danas vidimo "kao u ogledalu, u zagonetki" (1
Kor 13, 12). Meutim, pravoslavni izvori na koje ukazujemo u ovoj knjizi, daju nam osnovni nacrt
ovog uenja, koji je dovoljan - ne da steknemo tono znanje o onome to je, na kraju krajeva, iznad
nas, ve da nas potakne da otponemo borbu za dostizanje cilja kranskog ivota - Carstva
Nebeskog, i izbjegnemo demonske klopke, koje neprijatelj naeg spasenja postavlja na putu
kranske borbe. Onostrani svijet stvarniji je i blii, nego to mi to obino mislimo, a put k njemu

4
otvara se ivotom asketskim i molitvenim, koji nam je Crkva dala kao sredstvo spasenja. Ova knjiga
posveena je i namijenjena onima, koji takav ivot ele voditi.

O NEKIM VIDOVIMA SUVREMENIH DOIVLJAJA IVOTA POSLIJE SMRTI

Potpuno neoekivano, pitanje zagrobnog ivota steklo je veliku popularnost na Zapadu.

Tonije, tijekom posljednje dvije godine pojavio se itav niz knjiga koje pokuavaju opisati iskustva
"ivota poslije smrti".

Napisali su ih ili uveni znanstvenici i lijenici, ili pisci koji su imali njihovu svesrdnu podrku.
Jedan od njih, u svijetu poznati lijenik i "strunjak" za probleme smrti i umiranja dr. Elisabeth
Kubler-Ross, smatra da e ova istraivanja posmrtnih doivljaja "prosvijetliti mnoge i potvrditi ono
emu su nas uili dvije tisue godina - da poslije smrti ima ivota".

Ovakva shvaanja, razumije se, predstavljaju otri zaokret u odnosu na do sada

prevladavajue poglede u medicinskim i znanstvenim krugovima koji su se, uglavnom, prema smrti
odnosili kao prema "tabu" temi, a svaku pomisao o nadivljavanju smrti odbacivali kao neto to
pripada sferi fantazije i praznovjerja ili, u najboljem sluaju, kao stvar osobne vjere pojedinca o kojoj
nema nikakvih objektivnih dokaza.

Izvanjski uzrok ove iznenadne promjene miljenja je jednostavan: to su nove metode

reanimacije "kliniki umrlih" (najee putem stimulacije zaustavljenog rada srca) koje su stekle
iroku primjenu tijekom posljednjih godina.

Zahvaljujui tome, mnogi ljudi koji su praktino bili "mrtvi" (kojima je prestao rad srca),
vraeni su u ivot, a mnogi od njih i otvoreno govore o tome, s obzirom da je to prestala biti "tabu"
tema, a s time je i iezao strah da e ih proglasiti za "sulude".

Nas, meutim, najvie interesira unutarnji razlog ove promjene, kao i "ideologija" ovog
novonastalog naina miljenja; zbog ega je ova pojava odjednom postala toliko popularna, i
pojmovima kojeg religijskog ili filozofskog uenja se ona najee tumai? Ona je ve postala jedan od
"znakova vremena", i simptom religioznog interesa naih dana. Kakav je u tom pogledu njen znaaj?
Ovim pitanjima vratit emo se poslije detaljnog ispitivanja same ove pojave.

5
 Meutim, u poetku se moramo zapitati, na kojoj osnovi treba prosuivati ovu pojavu? Oni
koji je opisuju sami je ne znaju jasno tumaiti, a esto objanjenje trae u okultnim ili spiritistikim
tekstovima.

Neki religiozni ljudi (kao i neki znanstvenici) jednostavno ova iskustva odbacuju kao
"halucinacije" jer ih doivljavaju kao prijetnju svojim ustaljenim uvjerenjima. Ovo je sluaj s nekim
protestantima koji se pridravaju shvaanja da se dua poslije smrti nalazi u besvjesnom stanju, ili
onoga da ona odmah odlazi "prebivati s Kristom".

Na slian nain i uvjereni ateisti odbacuju pomisao o tome da dua poslije smrti uope
nastavlja postojati, bez obzira kakvi dokazi da im se pruaju. Ali ova iskustva se ne mogu objasniti
jednostavnim poricanjem, ona moraju biti shvaena kako treba, sama po sebi, kao i u itavom
kontekstu onoga to nam je poznato o sudbini due poslije smrti.

Naalost, i neki pravoslavni krani su takoer, pod utjecajem modernih materijalistikih

ideja (infiltriranih kroz protestantizam i rimokatolicizam) stekli prilino mutna i neodreena
shvaanja o buduem ivotu.

Autor jedne od novih knjiga o posmrtnim iskustvima (David R. Wheeler, "Putovanje na drugu
stranu", New York, 1977); postavio je sebi za cilj da upozna shvaanja razliitih "sekti" o stanju due
poslije smrti. Tako se obratio i sveeniku grke pravoslavne nadbiskupije u Americi, i kao odgovor
dobio vrlo openite stavove o postojanju Nebesa i pakla, ali mu je takoer reeno i to da
"pravoslavlje nema bilo kakve odreene ideje o tome to je zapravo onaj svijet". Autor je jedino
mogao zakljuiti da je "grki pravoslavni pogled na zagrobni ivot nejasan" (str. 103).

Naravno da nije tako. Pravoslavno kranstvo ima vrlo jasno odreeno uenje i poglede na
zagrobni ivot, poevi od samog trenutka smrti. Ovo uenje nalazi se u Svetom Pismu (koje se
tumai u itavom kontekstu kranskog uenja), u spisima Svetih Otaca (naroito u onima koji su
iskljuivo posveeni ivotu poslije smrti), i mnogim ivotopisima svetih, kao i antologijama
pojedinanih iskustava ove vrste.

itava etvrta knjiga "Razgovora" sv. Grgura Velikog, pravoslavnog pape rimskog7 (+604), na
primjer, posveena je ovoj temi. U nae vrijeme pojavila se na engleskom jeziku zbirka ovakvih
iskustava, uzetih iz ivotopisa svetih, kao i onih novijeg datuma (Vjene zagrobne tajne", Jordanville,

7
Svi katoliki sveci, pa i sveti pape, prvog tisuljea kranstva, takoer su sveci i Pravoslavne Crkve.

6
New York, 1968). A ve sasvim nedavno, u prijevodu na engleski objavljen je jedan izuzetan tekst, koji
je krajem XIX. stoljea napisao ovjek koji se vratio u ivot poslije 36 sati od trenutka smrti (K. Ikskul,
"Mnogima nevjerojatan, ali istiniti dogaaj, "Orthodox Life", srpanj-kolovoz, 1976).

Pravoslavni kranin tako ima na raspolaganju pravo obilje tekstova, uz iju pomo se mogu
razumijeti neka "posmrtna" iskustva i procijeniti u svjetlu cjelovitog pravoslavnog uenja o ivotu
poslije smrti.

Knjiga koja je jo vie pobudila interes suvremenika o ovoj temi objavljena je u studenom
1975, a napisao ju je mladi psihijatar s juga Sjedinjenih Drava, dr. Raymond Moody ("ivot poslije
ivota").

On u to vrijeme nije nita znao o drugim istraivanjima ili literaturi na ovu temu, ali kada je
knjiga tiskana postalo je jasno da ona izaziva ivi interes, i da je o ovom pitanju ve mnogo napisano.

Ogroman uspjeh knjige dr. Moodyja (prodano je preko dva milijuna primjeraka) uinio je da
iskustva kliniki mrtvih postanu dostupna najiroj publici, te se za etiri idue godine pojavio niz
knjiga i lanaka o ovim iskustvima. Meu najvanijim su lanci dr. Elisabeth Kubler-Ross, koji
potvruju otkria dr. Moodyja, i znanstvena istraivanja dr. Osisa i Haraldssona.

Sam dr. Moody napisao je i nastavak svoje knjige ("Razmiljanja o ivotu poslije ivota",
1977), koja sadri dopunski materijal i njegova daljnja razmiljanja o ovoj temi. Otkria koja se nalaze
u ovim i drugim novim knjigama (a sve su one u osnovi suglasne u pogledu tumaenja ove pojave),
razmatrat emo u ovoj knjizi. Za poetak, obratit emo panju na prvu knjigu dr. Moodyja, koja
veoma objektivno i sistematino pristupa itavom problemu.

Dr. Moody je u proteklih deset godina skupio osobna svjedoanstva oko 150 osoba koje su
doivjele pravu smrt, ili stanja bliska smrti, kao i onih koje su mu prenosile iskustva drugih dok su
umirali. Iz ovih spisa on je izabrao svjedoanstva pedesetak ljudi s kojima je vodio detaljne razgovore.
Autor tei objektivnosti u predstavljanju ovih svjedoanstava, iako priznaje da knjiga "prirodno,
odraava sredinu, shvaanja i predrasude samog pisca", koji je po svojim religioznim uvjerenjima
metodist8 prilino liberalnih pogleda. I zaista, objektivnosti ovog istraivanja to dosta teti.

8
Oblik protestantizma nastao iz Anglikanske Crkve.

7
 Kao prvo, autor ne daje ni jedno potpuno iskustvo "smrti" od poetka do kraja, ve daje samo
odlomke (obino vrlo kratke) iz svakog od petnaest nepovezanih sastavnih dijelova koji formiraju
njegov "model" "potpunog" doivljaja smrti. U stvari, injenica je da su doivljaji umiruih, kako su
oni opisani u toj i drugim knjigama te vrste, esto toliko razliiti jedni od drugih u pojedinostima, da je
pokuaj njihovog svrstavanja u okvire jednog "modela" najblae reeno preuranjen. "Model" dr.
Moodyja povremeno izgleda umjetan i iskonstruiran, to naravno ne utjee na faktografsku
vrijednost same grae koju navodi.

Kao drugo, dr. Moody je spojio u jedno dvije potpuno razliite pojave: stvarno iskustvo
"klinike smrti" i iskustvo "pribliavanja smrti". On priznaje da postoji razlika meu njima, ali
zakljuuje da one oblikuju "kontinuitet", zbog ega ih treba prouavati zajedno. U sluajevima kada
se iskustvo pribliavanja prema smrti zavrava smru (bilo da osoba jest ili nije potom ponovno
oivljena), zaista se radi o "kontinuitetu" doivljaja. Meutim, neke od opisanih pojava (fenomen
munjevitog sjeanja na dogaaje iz ivota u trenutku kada prijeti opasnost od davljenja; iskustvo
"ulaska u tunel" u sluajevima kada je osoba dobila anestetik tipa etera) esto su se dogaale i
ljudima koji nikada nisu doivjeli "kliniku smrt", pa je mogue da pripadaju "modelu" nekog mnogo
openitijeg iskustva, a samo sluajno prate iskustvo umiranja. Neke od knjiga koje se sada pojavljuju
o ovom podruju jo su neopreznije prilikom izbora materijala, pa se tako trpaju u isti ko iskustva
boravka "izvan tijela" sa iskustvima prave smrti i umiranja.

Kao tree, sama injenica da autor ovim pojavama pristupa sa "znanstvenog" stajalita,
nemajui pritom nikakve jasne predodbe o tome to se u stvari dogaa s duom poslije smrti, izaziva
kod njega najrazliitije zabune i nedoumice u pogledu ovih iskustava, koje se nikako ne daju otkloniti
jednostavnim gomilanjem sluajeva - oni koji o svojim iskustvima daju izjave, neizbjeno ih dopunjuju
vlastitim tumaenjima. Sam autor priznaje da "znanstveno" ispitati ovu problematiku praktino nije
mogue. I zaista, kada je treba objasniti, on se okree slinim iskustvima koja se spominju u okultnim
spisima poput Swedenborgovih, ili "Tibetanske knjige mrtvih", napominjui da eli baciti paljiviji
pogled na "bogatu literaturu o natprirodnim i okultnim fenomenima" kako bi bolje razumio predmet
svog prouavanja.

Sve ovo ima za posljedicu da ne moemo previe oekivati od ove i njoj slinih knjiga. One
nam nee dati zaokruenu i dosljednu predodbu o tome to se dogaa s duom poslije smrti.
Meutim, u ovoj knjizi i drugim novim knjigama navedeni su mnogobrojni injenini opisi fenomena
"klinike smrti" koji zasluuju ozbiljnu panju, naroito u svjetlu injenice da neki ve interpretiraju
ova iskustva na nain koji je neprijateljski tradicionalnom kranskom pogledu na zagrobni ivot, kao
da ona "opovrgavaju" postojanje kako Nebesa, tako i pakla. Kako, dakle, trebamo shvatiti ova
iskustva?

8
 Petnaest sastavnih komponenti uz pomo kojih dr. Moody opisuje "potpuni" doivljaj smrti,
mogu se, za potrebe naeg razmatranja, svesti na nekoliko osnovnih karakteristika iskustva o kome
emo ovdje govoriti, usporeujui ga s onim to o toj temi postoji u pravoslavnoj literaturi.

1. Iskustvo boravka "izvan tijela"

Prva stvar koja se dogaa osobi koja je umrla, prema ovim izvjetajima, jest da ona naputa
svoje tijelo i nastavlja postojati potpuno odvojena od njega, ne gubei pri tom svijest. esto je
sposobna promatrati sve to je okruuje, ukljuujui i njeno mrtvo tijelo, kao i pokuaje reanimacije
koji se na njemu vre. Prebiva u stanju ugodne topline i lakoe, ne osjeajui nikakav bol, kao da
"lebdi". Potpuno je liena mogunosti kontakta sa svojom okolinom govorom ili dodirom, zbog ega
se esto javlja osjeaj velike "samoe". Misaoni proces obino postaje mnogo ubrzaniji nego to je
bio u tijelu. Evo nekoliko kratkih izvoda iz ovih opisa:

"Iako je dan bio veoma hladan, dok sam bio u tom mraku, jedino to sam osjeao bila je
toplina i najvea ugodnost koju sam ikada iskusio... Sjeam se da sam mislio: "Mora da sam mrtav"
(str. 27).

"Poeo sam doivljavati najdivnije osjeaje. Osjeao sam jedino mir, ugodnost, lakou, samo -
spokoj" (str. 27).

"Vidio sam kako me oivljavaju. Bilo je zaista udno. Nisam bio veoma visoko, ali kao da sam
stajao malo iznad njih. Pokuao sam razgovarati s njima, ali me nitko nije uo, niti je to itko mogao"
(str. 37).

"Ljudi su sa svih strana dolazili na mjesto sudara... Kada bi mi se sasvim pribliili, ja sam se
pokuavao skloniti, pomaknuti im se s puta, ali oni su jednostavno prolazili kroz mene" (str. 37).

"Nisam bio u stanju dodirnuti bilo to, niti komunicirati s ljudima oko sebe. Bio je to uasan
osjeaj samoe, osjeaj potpune izolacije. Uvidio sam da sam potpuno sam" (str. 43).

9
 Treba napomenuti da postoji zauujui "objektivni dokaz" da se ovjek zaista u tom
trenutku nalazi izvan tijela. Neki ljudi bili su u stanju ponoviti razgovore ili detaljno opisati dogaaje
koji su se odigrali u susjednim sobama ili na jo udaljenijim mjestima u vrijeme dok su bili "mrtvi".
Meu ostalim primjerima ove vrste, dr. Kubler-Ross spominje jedan izuzetni sluaj slijepe ene koja je
"vidjela" i detaljno opisala sve to se dogaalo u sobi u kojoj je umrla, iako je, kad se vratila u ivot,
bila opet slijepa. Ovo je potresni dokaz da sposobnost vida ne daju oi (kao to mozak nije taj koji
misli, jer se, poslije smrti, umne sposobnosti izotravaju), nego prije dua, koja, dok je tijelo ivo,
obavlja ove funkcije pomou tjelesnih organa, a kada ono umre - dua to ini sebi svojstvenom
sposobnou (dr. Elisabeth Kubler-Ross, "Smrti nema").

Pravoslavnog kranina ovdje nita ne treba uditi, jer iskustvo koje je ovdje opisano isto je
ono koje je kranima poznato kao razdvajanje due od tijela u trenutku smrti. Za nae vrijeme
bezvjerja karakteristino je da ljudi veoma rijetko pribjegavaju kranskim pojmovima i teko
shvaaju da je ono, to se odvojilo od tijela i doivljava sve to, u stvari njihova dua, nego su obino
zbunjeni stanjem u kome su se nali.

Upravo takav ovjek - krten u pravoslavlju, ali u duhu kraja XIX. stoljea ravnoduan prema
istinama vlastite vjere i koji ak nije ni vjerovao u zagrobni ivot - je i napisao povijest o iskustvu
ivota poslije smrti naslovljenu "Mnogima nevjerojatan, ali istinit dogaaj" (K. Ikskul, "Troicki cvjeti",
1910). Ono to je on doivio prije toliko godina danas je za nas od velike vanosti, a u kontekstu
suvremenih posmrtnih iskustava ak i djelo Providnosti, jer predstavlja jedinstveni opis iskustva due
poslije smrti koji see mnogo dalje od kratkih fragmentarnih doivljaja kakvi se mogu nai u
suvremenim knjigama. Iskusio ga je osjetljiv ovjek koji je, polazei od uobiajene moderne
nezainteresiranosti za vjeru, doao do prihvaanja istina pravoslavnog kranstva, i to u tolikoj mjeri
da je svoj ivot okonao kao monah9.

Ova nevelika knjiica moe nam danas posluiti kao "probni kamen", kojim se mogu
prosuivati suvremena iskustva. Nju je odobrio, kao tekst koji ne sadri nita protivno pravoslavnom
uenju o zagrobnom ivotu, jedan od vodeih pravoslavnih pisaca - misionara s poetka stoljea,
nadbiskup Nikon Vologodski.

Poslije opisa posljednje agonije svoje fizike smrti, i osjeaja uasne teine koja ga je pritiskala
prema zemlji, autor ovog opisa iznenada shvaa da mu je laknulo:

"Otvorio sam oi, i u mojoj svijesti, do najsitnijih detalja, sa savrenom jasnoom, urezalo se
ono to sam tog trenutka gledao...

9
Isposnik, asket u kranstvu, pravoslavni redovnik. Monatvo i danas dominira pravoslavljem, a u
katolianstvu se od monatva razvilo redovnitvo, koje je zadralo mnoge elemente monakog ivota.

10
 Vidio sam da stojim nasred sobe. S moje desne strane, otprilike polukruno, okupilo se sve
medicinsko osoblje... Zaudila me ova grupa. Na mjestu oko kojega su stajali bio je krevet. to je to
privlailo panju ovih ljudi, to su to tako paljivo gledali, kad mene tamo vie nije bilo, ve sam stajao
nasred sobe? Primaknuo sam se i pogledao ono to su i oni gledali. Tamo, na krevetu, leao sam ja.
Ne sjeam se da sam osjetio bilo kakav strah pri pogledu na svog dvojnika, jedino me obuzela
nedoumica: kako je to mogue? Osjeao sam da sam ovdje, a u isto vrijeme i tamo sam bio ja... Htio
sam dodirnuti lijevu ruku desnom, ali ruka je prola kroz tijelo kao kroz prazan prostor... Pozvao sam
doktora, ali sredina u kojoj sam se nalazio nije primala niti prenosila zvuk moga glasa, i ja sam shvatio
da sam potpuno odvojen od svega to me je okruivalo. Od te udne samoe obuzeo me panian
strah. Bilo je zaista neeg uasnog u toj neizrecivoj samoi... Osvrnuo sam se, i tada mi je po prvi put
sinula misao: "Je li mogue da se ono to mi se dogodilo, na jeziku ivih naziva - smrt?" Ovo sam
pomislio zbog toga to je tijelo koje je lealo na krevetu po svemu nalikovalo na mrtvaca... Po naim
shvaanjima, s rijeju "smrt" nerazdvojno je povezana predodba o nekakvom unitenju, prekidu
ivota. I kako sam mogao pomisliti da sam mrtav, kada ni jednog jedinog trenutka nisam izgubio
svijest, i kada sam se osjeao iv kao i ranije, sposoban uti, gledati, shvaati, kretati se, misliti,
govoriti? Da sam vjerovao u postojanje due i bio religiozan, ovo odvajanje od svega to me okruuje,
i ovu raspolovljenost moje linosti shvatio bih mnogo bre, ali to nije bio sluaj, i ja sam se rukovodio
samo onim to sam osjeao. A osjeaj ivota u meni bio je toliko jasan, da je ova neobina pojava kod
mene budila samo nedoumicu, poto nikako nisam bio u stanju povezati svoje osjeaje s uobiajenim
pojmovima o smrti da, iako sam svjestan sebe i mogu osjeati, trebam misliti da ne postojim...
Sjeajui se i razmiljajui kasnije o svom tadanjem stanju, zapazio sam samo to da su moje umne
sposobnosti tada djelovale s nekom zadivljujuom energijom i brzinom... " (str. 16-21).

U drevnoj kranskoj literaturi ne opisuje se tako detaljno stanje due u prvim trenucima
poslije smrti, jer je naglasak uvijek stavljen na one mnogo snanije doivljaje koji nastupaju kasnije.
Vjerojatno da je samo u ova naa vremena, kada se "ivot" s tolikom uvjerenou poistovjeuje sa
"ivotom u tijelu", i mogue oekivati da se tako velika panja pridaje prvim trenucima, momentima
kada se shvaanja suvremenog ovjeka izvru naglavce, neoekivano za njih: smrt nije kraj, ivot se
nastavlja, a dua otkriva jedno sasvim novo stanje!

U opisanom iskustvu svakako nema niega to bi proturjeilo pravoslavnom uenju o stanju

due odmah poslije smrti. Neki su, kritizirajui ovaj sluaj, posumnjali da je taj ovjek uope i bio
mrtav ako su ga u roku od nekoliko minuta reanimirali. Ali to je ve samo pitanje tehnike, o kome
emo kasnije govoriti. Ostaje injenica da se u ovih nekoliko prvih minuta (ponekad takoer i na
samo minutu pred smrt) esto doivljava neto to nije mogue objasniti jednostavno kao
"halucinacije". Na zadatak je da otkrijemo kako ova iskustva treba shvatiti.

11
2. Susreti s drugima

U poetnom stanju samoe poslije smrti dua ostaje vrlo kratko vrijeme. Dr. Moody navodi
nekoliko sluajeva ljudi koji su ak i prije nego to je nastupila smrt, iznenada ugledali svoje ve umrle
roake i prijatelje:

"Lijenik je izgubio nadu da e me spasiti i rekao je mojoj obitelji da umirem... Shvatio sam da
su svi ti ljudi tamo, izgledalo je gotovo kao da itava mnotva njih lebde ispod stropa. Sve su to bili
ljudi koje sam u nekadanjem ivotu poznavao, ali koji su umrli ranije. Prepoznao sam baku,
djevojicu koju sam poznavao jo iz kole, i mnoge druge roake i prijatelje... Bio je to vrlo radostan
dogaaj, osjeao sam da su oni doli kako bi me zatitili i pratili".

Ovakvo iskustvo susreta s umrlim prijateljima i roacima u trenutku smrti ni u kojem sluaju
ne predstavlja novo otkrie, ak ni meu suvremenim znanstvenicima. Prije oko pedeset godina ovo
je posluilo za brouru pioniru moderne "parapsihologije" ili psihikih istraivanja, Williamu Barrettu
("Vizije na samrtnom odru", London, 1926. ). Poslije pojavljivanja prve knjige dr. Moodyja, objavljen
je i jedan rad nadahnut knjigom Barretta koji mnogo detaljnije opisuje ovo iskustvo. Pokazalo se da
su autori ovog djela vrili studiozna istraivanja ovih sluajeva tijekom mnogih godina. Treba ovdje
rei nekoliko rijei o rezultatima ove nove knjige (Karlis Osis i Erlendur Haraldsson, "U asu smrti",
New York, 1977.).

Ova knjiga predstavlja prvu ozbiljniju "znanstvenu" publikaciju o doivljaju umiranja.

Zasnovana je na rezultatima detaljnih upitnika i razgovora s nasumce odabranom grupom lijenika i
medicinskih sestara iz istonog dijela Sjedinjenih Drava i sjeverne Indije (Indija je izabrana radi vee
objektivnosti, to jest, kako bi se provjerila razilaenja u doivljavanju smrti koja mogu biti posljedica
nacionalnosti, psihologije i religije). Kao rezultat ovoga dobiven je materijal koji se sastoji od preko
tisuu vizija i javljanja koje su imali umirui ljudi, kao i nekolicina ljudi koji su vraeni u ivot iz stanja
klinike smrti. Autori su doli do zakljuka da se otkria dr. Moodyja uglavnom slau s njihovim
nalazima. Ustanovili su da pojava umrlih prijatelja i roaka (a u Indiji i mnogobrojna javljanja hindu
"bogova") nastupaju umiruima ponekad jedan sat prije smrti, a najee oko dan ranije. U pola od
tih sluajeva javljaju se vizije nekog nepoznatog, "rajskog" okruenja, koje izaziva i odgovarajue
osjeaje (o iskustvu "raja" govorit emo kasnije).

Naroita vrijednost ovog istraivanja je u tome to pravi preciznu razliku izmeu

nepovezanih, ovozemaljskih halucinacija, i jasno vienih javljanja i vizija s onoga svijeta, a takoer i
statistiki analizira prisutnost takvih uzronika kao to je koritenje halucinogenih sredstava, visoke
temperature, oboljenja ili povrede mozga, to jest onih faktora koji bi mogli izazvati obine
halucinacije, a ne pravi doivljaj neega to se dogaa izvan svijesti samog bolesnika. Veoma je vano

12
otkrie autora da najpovezanija i najistija iskustva doivljaja onog svijeta imaju pacijenti koji su
najvie vezani za ovozemaljsku stvarnost i najmanje skloni halucinacijama. Na primjer, oni kojima se
javljaju umrli ili duhovi, obino sasvim vladaju svojim umnim sposobnostima i vide ova bia
istovremeno sasvim svjesni da se nalaze u bolnikom okruenju. tovie, ustanovljeno je da oni koji
haluciniraju najee vide ive osobe, dok je za umirue karakteristino da im se javljaju umrli. Autori,
iako oprezni u izvoenju zakljuaka, skloni su "prihvatiti hipotezu o zagrobnom ivotu, kao
najrazumnije objanjenje svih injenica". Tako i ova knjiga dopunjuje otkria dr. Moodyja i upeatljivo
dokazuje iskustva susreta s umrlima i duhovima na prijelazu iz ivota u smrt. A jesu li ta bia zaista
ona za koja ih umirui smatraju - pitanje je o kome emo kasnije govoriti.

Za ljude sumnjiave i bez vjere, a to je karakteristina crta suvremenih znanstvenika, ova

otkria su svakako zapanjujua. Meutim, za pravoslavnog kranina u tim otkriima nema niega
udnog - mi znamo da je smrt samo prelazak iz jednog oblika postojanja u drugi, i upoznati smo s
mnogobrojnim javljanjima i vienjima koja su imali vjernici na samrti, kako sveci, tako i obini
grenici. Sv. Grgur Veliki, opisujui mnoga od ovih iskustava u svojim "Razgovorima", opisuje i pojavu
susreta s drugima: "Ponekad se dogaa da na pragu smrti dua prepoznaje one s kojima joj predstoji
dijeliti istu vjenu obitelj, zbog jednake krivice ili nagrade". Posebno za one koji su ivjeli ivotom
pravednika, sv. Grgur napominje da se "esto dogaa da se sveci s Nebesa pojavljuju pravednicima u
asu smrti, kako bi ih ohrabrili. Praeni nebeskim pokroviteljima, oni umiru bez bola i straha. On
navodi primjere kako su samrtnicima dolazili aneli, muenici, apostol Petar, Majka Boja i sam Krist
(IV, 13-18).

Dr. Moody navodi jedan primjer susreta umirueg, ne s roakom niti s duhovima, nego s
potpuno nepoznatom osobom: "Jedna ena mi je rekla da ono to je vidjela tijekom svog
vantjelesnog iskustva nije bilo samo njeno prozrano duhovno tijelo, nego i jo jedno, koje je
pripadalo nekoj drugoj, nedavno umrloj osobi. Nije znala tko je ta osoba bila" ("ivot poslije ivota",
str. 45). Sv. Grgur u "Razgovorima" spominje slinu pojavu. On navodi nekoliko sluajeva kada je
umirui zvao po imenu nekoga tko je u istom trenu umirao na nekom drugom mjestu. To nipoto nije
posljedica prozorljivosti (vidovitosti) koja se daruje svecima, jer sv. Grgur opisuje i kako je jedan
okorjeli grenik, oigledno odreen za pakao, naredio da se porui nekom Stjepanu - kojega nije
poznavao, a koji je trebao umrijeti u isto vrijeme kad i on - kako je "naa laa spremna da nas odveze
na Siciliju" (kao mjesto s mnogo vulkanske aktivnosti, Sicilija je metafora za pakao) ("Razgovori", IV,
36). Oigledno da je ovdje u pitanju ono to se danas naziva "ekstrasenzornom percepcijom" (ESP),
koja se u mnogim sluajevima izotrava pred smrt, a svakako nastavlja i poslije nje, kada je dua ve
sasvim izvan podruja tjelesnih osjetila.

Prema tome, ovo izolirano "otkrie" suvremenih znanstvenih istraivanja samo potvruje ono
to je itateljima drevne kranske literature ve poznato o susretima u asu smrti. Iako se nipoto ne
moe rei da se dogaaju svakome pred smrt, ovi susreti se ipak mogu nazvati opim, jer se dogaaju
bez obzira na nacionalnost, religijsku pripadnost ili svetost ivota.

13
 S druge strane, iskustvo kranskog sveca, iako posjeduje one ope crte koje su
karakteristine za svakoga, ima i jednu sasvim drugaiju crtu - crtu koja ne podlijee objanjenju
suvremenih psihologa i istraivaa. Kod kranskih svetaca u trenutku smrti esto se pojavljuju
naroiti znaci Boje blizine, a javljanja iz drugog svijeta esto su vidljiva i drugima koji se tu nalaze, a
ne samo umiruem. Navedimo samo jedan primjer takoer iz "Razgovora" sv. Grgura Velikoga:

"Dok su u pono stajali kraj Romuline postelje, odjednom se s neba spusti svjetlost i obasja
itavu sobu, sijajui takvim bljeskom da se njihova srca ispunie strahom i trepetom... Zatim se ulo
komeanje mnotva ljudi. Vrata sobe bila su irom otvorena i lupala su, kao da ih gura mnotvo onih
koji su navaljivali unutra. Mogli su ih uti kako govore, osjeali su njihovu prisutnost, ali od prevelikog
straha i bljeska svjetlosti nisu ih mogli vidjeti. Od straha su se ukoili, a blistava svjetlost im je
zasjenila oi. Ali odmah zatim zrak se ispuni prekrasnim miomirisom, ija ugodnost umiri njihove due
preneraene sjajem svjetlosti. Ali kako oni nisu mogli podnijeti takav sjaj, Romula stade ljubaznim
glasom tjeiti svoju duhovnu majku Redemptu koja je stajala kraj nje drhtei, i ree: "Ne boj se,
majice, ja jo ne umirem". Miomiris se zadra tri dana, a etvrte noi Romula opet pozva svoju
uiteljicu i zatrai da primi svetu Priest. Ni Redempta ni njena druga uenica nisu naputale postelju
bolesnice, kad odjednom pred vratima njene sobe ugledae dva kora koja su pjevala... Sveta
Romulina dua napustila je tijelo. Dok se ona uznosila na Nebo, korovi su pratili njenu duu, uzdiui
se sve vie i vie, dok najzad zvuci psalmopjevanja i miomiris, malo po malo, sasvim ne iezoe"
("Razgovori", IV, 17). Pravoslavni krani sjetit e se ovakvih sluajeva iz mnogih ivotopisa svetih: sv.
Sisoja, sv. Taise, Teofila Kijevskog i drugih.

Udubljujui se u ovo istraivanje smrti i umiranja, trebamo imati na umu veliku razliku izmeu
opeg iskustva umiruih, koje sada budi toliki interes, i milosnog doivljaja smrti pravoslavnih
kranskih pravednika. To e nam pomoi da bolje razumijemo neke zagonetne strane smrti, koje se
mogu susresti u spomenutoj suvremenoj literaturi.

Shvaajui ovu razliku, moi emo, na primjer, lake odrediti prirodu pojava koje se javljaju
samrtnicima. Dolaze li zaista roaci i prijatelji iz carstva mrtvih da bi se javili umiruima? I razlikuju li
se ova javljanja od predsmrtnih javljanja kranskim pravednicima?

Da bismo odgovorili na ovo pitanje, sjetimo se da dr. Osis i Haraldsson priopavaju kako
mnogi hindusi10 na samrti vide "bogove" svog indijskog panteona (Krinu, ivu, Kali, itd. ), a ne svoje
roake i prijatelje, kao to to obino biva u Americi. Meutim, apostol Pavao jasno kae da ti
"bogovi" u stvari nisu nita (1 Kor 8, 4-5), a sva realna iskustva s ovim "bogovima" izazivaju demoni (1
Kor 10, 20). Koga, dakle, umirui hindusi zapravo vide? Dr. Osis i Haraldsson smatraju da je

10
Sljedbenici indijske mnogoboake religije hinduizma.

14
poistovjeivanje bia s kojima se odigrava susret umnogome proizvod subjektivne interpretacije
zasnovane na religijskim, kulturnim i osobnim pretpostavkama. Ova procjena djeluje razumno, i
umjesna je u mnogim sluajevima. Takoer je vjerojatno da i u amerikim sluajevima pokojni roaci
nisu zaista prisutni kako se to umiruem ini. Sv. Grgur Veliki kae da samrtnik samo "prepoznaje"
ljude, dok se pred pravednikom "sveci s Neba pojavljuju" - to je razlika koja ne ukazuje samo na
razliitost iskustava pravednika i obinih grenika u trenutku smrti, ve je takoer direktno povezana
s razliitim stanjima u zagrobnom ivotu jednih i drugih. Sveci imaju veliku slobodu da se zauzimaju za
ive i pritjeu im u pomo, dok umrli grenici, osim u nekim izuzetnim sluajevima, nemaju kontakta
sa ivima.

Ovu razliku jasno je izloio blaeni Augustin, latinski11 otac iz V. stoljea, u traktatu napisanom
na molbu sv. Paulina Nolanskog na temu "briga za umrle", gdje pokuava uskladiti nesumnjivu
injenicu da su se sveti, kao muenik Feliks Nolanski, jasno javljali vjernicima, dok je isto tako
nesumnjiva injenica da se mrtvi, po opem pravilu, ne javljaju ivima.

Izloivi pravoslavno uenje zasnovano na Svetom Pismu o tome da se "due umrlih nalaze na
takvom mjestu, odakle ne vide ono to se dogaa smrtnicima na ovome svijetu" (gl. 13), i svoje
osobno miljenje, da sluajevi tobonjih javljanja umrlih ivima predstavljaju ili "pojavu anela" ili
"lane vizije" koje proizvode avli s namjerom da, na primjer, kod ljudi stvore lane predodbe o
zagrobnom ivotu (gl. 10) - blaeni Augustin prelazi na razlikovanje izmeu prividnih javljanja umrlih i
istinitih javljanja svetaca:

"Ukoliko due umrlih ne znaju to ivi rade, kako onda muenici uope mogu pruati pomo
ljudima u nevolji? Jer, ne samo putem nevidljivih dobroinstava, nego se Feliks ispovijednik12 javio
naoigled mnogih kada su barbari opsjedali grad Nolu. Ti se (biskup Paulin) pobono raduje ovom
njegovom javljanju. Mi smo o tome uli ne preko neprovjerenih glasina, nego od vjerodostojnih
svjedoka. Zaista, po Bojoj volji pojavljuju se uda koja se razlikuju od obinih pojava ovoga svijeta. To
to je na Gospodin, kad je poelio, odjednom pretvorio vodu u vino, ne moe nam biti izgovor da ne
shvaamo vrijednost vode same po sebi. Ovo je rijedak, jedinstven sluaj ovakvog boanskog
djelovanja. Isto tako, injenica da je Lazar ustao iz mrtvih ne znai da svaki mrtvac ustaje kad hoe,
niti da se pokojnik moe pozvati natrag u ivot od strane nekog ivog, kao to budan moe probuditi
zaspalog. Jedno su dogaaji koji su posljedica ljudskog djelovanja, a drugo oni koji su znaci Boje sile.
Neke stvari odvijaju se prirodno, neke udesnim putem, iako Bog jednako nazoi u prirodnom tijeku
stvari, kao to priroda ide usporedo s udesnim. Zbog toga ne treba misliti da se bilo tko od umrlih
moe mijeati u poslove ivih samo na osnovu toga to muenici dolaze da bi nekog iscijelili i pomogli
mu. Prije treba misliti ovako: muenici Bojom milou pomau ivima na zemlji, a ostali mrtvi
nemaju milost mijeati se u poslove ivih" ("Briga za mrtve", gl. 16).

11
Pojam latinski u knjizi oznaava zapadno, rimsko kranstvo, podjednako prije i poslije raskola s
pravoslavljem. Augustin je takoer i pravoslavni svetac i uitelj, jer potjee iz vremena prije raskola.
12
Ispovijednik je ovjek koji je stradao u ivotu zbog vjere, trpio progone, ali nije podnio direktnu mueniku
smrt.

15
 I zaista, uzmimo samo jedan primjer. Sveti oci iz bliske prolosti, kao starac Ambrozije
Optinski, ue da bia s kojima se komunicira na spiritistikim seansama nisu due umrlih, nego -
demoni, a oni koji su dublje izuavali spiritistike pojave, ukoliko su uope imali ikakva kranska
mjerila rasuivanja, dolazili su do istog zakljuka. (Vidi, na primjer, Simon A. Blackmoore, "Spiritizam:
injenice i podvale").

Sukladno tome, ne treba sumnjati da se sveci zaista javljaju pravednicima na samrti, kako je
opisano u mnogim ivotima svetih. Obinim grenicima, s druge strane, najee se javljaju roaci,
prijatelji, ili "bogovi" nalik onima koje umirui oekuje da vidi. Pravu prirodu ovih drugih javljanja
teko je odrediti. To svakako nisu jednostavno halucinacije, nego izgleda da su popratne pojave
prilikom umiranja, nekakav znak za samrtnika da upravo ulazi u drugo carstvo u kojemu zakoni obine
materijalne stvarnosti prestaju vrijediti. Nema niega pretjerano neobinog u vezi s ovim iskustvom,
koje izgleda istovjetno bez obzira na vrijeme, mjesto ili religiju.

"Susret s drugima" obino se dogaa neposredno pred smrt, ali ga ne treba brkati s drugim
susretom koji elimo opisati, susretom sa "svjetlosnim biem".

3. Svjetlosno bie

Ove susrete dr. Moody opisuje kao "moda najnevjerojatniji zajedniki elemenat svih
kazivanja koja sam prouio, i svakako elemenat koji ima najdublje djelovanje na pojedinca" ("ivot
poslije ivota", str. 45). Veina ljudi opisuje ovo iskustvo kao pojavljivanje svjetlosti iji se bljesak brzo
pojaava, i svi ga doivljavaju kao neku linost ispunjenu toplinom i ljubavlju, prema kojoj umrloga
vue neka vrsta magnetne sile. Prepoznavanje ovog bia izgleda da zavisi od religioznih shvaanja
pojedinaca - ono samo za sebe nema nikakav prepoznatljiv oblik. Neki ga nazivaju "Kristom", drugi
"anelom". ini se da svi shvaaju da je ono odnekud poslano da ih vodi. Evo nekih svjedoanstava o
ovom iskustvu:

"uo sam da su lijenici rekli da sam mrtav, i tada osjetih kao da sam se prevrnuo, u stvari,
kao da plovim... Sve je oko mene bilo crno, osim to sam u daljini mogao vidjeti tu svjetlost. Bila je to
veoma, veoma jarka svjetlost, ali u poetku ne veoma velika. Postajala je sve vea to sam joj se vie
pribliavao" (str. 48).

16
 Drugi ovjek je poslije smrti osjetio kako uplovljava "u kristalno istu svjetlost... Ne moe se
opisati, jer na zemlji nema takve svjetlosti. Nisam zapravo vidio nikakvu odreenu linost u toj
svjetlosti, ali ona ipak ima posebnu individualnost, svakako je ima. To je svjetlost savrenog
razumijevanja i savrene ljubavi" (str. 48).

"Bio sam izvan tijela, o tome nema sumnje, jer sam mogao vidjeti svoje vlastito tijelo tamo na
operacijskom stolu. Moja dua je izala! Zbog ovoga sam se ispoetka veoma loe osjeao, ali zatim
se pojavila ta zaista jarka svjetlost. Najprije je bila neto priguenija, ali se zatim pretvorila u ogromni
bljesak... U poetku, kada se svjetlost pojavila, nisam shvaao to se dogaa, ali onda mi je ona
postavila pitanje, kao da me je pitala jesam li spreman umrijeti" (str. 48).

Gotovo uvijek se ovo svjetlosno bie poinje obraati tek umrlom (vie putem "prijenosa
misli" nego izgovorenim rijeima). Ono to im "govori" je uvijek isto. Oni koji su ovo iskustvo doivjeli,
prenose to kao pitanje: "Jesi li spreman umrijeti?" ili "to si uinio u svom ivotu to bi mi mogao
pokazati?". Ponekad, u vezi s ovim biem, umirui vidi neku vrstu "vraanja filma" s dogaajima iz
svog ivota. Svi, meutim, istiu da ovo bie ni na koji nain ne "sudi" njihove ivote ili postupke, ve
ih naprosto potie da se zamisle nad svojim ivotom.

Dr. Osis i Haraldsson su takoer zapazili neka iskustva ovakvih susreta u svojim istraivanjima,
zabiljeivi da je doivljaj svjetlosti "tipina odlika posjetitelja s onog svijeta", i smatraju, zajedno s dr.
Moodyem, da je bolje da bia viena ili opaena u ovoj svjetlosti nazivaju "svjetlosnim konturama"
nego da ih smatraju za neka duhovna bia ili boanstva, kako ih esto doivljavaju umirui.

Tko su ili to su ova "svjetlosna bia"?

Mnogi ova bia nazivaju "anelima", ukazujui na njihove pozitivne odlike: ona su "svijetla",
puna "ljubavi i razumijevanja" i ulijevaju ispitanicima misao o "odgovornosti" za svoj ivot. Ali, aneli
kakve ih poznaje pravoslavno kranstvo mnogo su odreeniji, kako po vanjtini tako i po djelatnosti,
nego ova "svjetlosna bia". Da bismo ovo razumjeli, i shvatili to bi ta "svjetlosna bia" mogla biti,
neophodno je da ovdje izloimo pravoslavno kransko uenje o anelima, a zatim da posebno
ispitamo prirodu anela koji sprovode duu u zagrobni ivot.

17
 PRAVOSLAVNO UENJE O ANELIMA

Iz rijei samoga Krista znamo da duu u trenutku smrti susreu aneli: " Kad umrije siromah,
odnesoe ga aneli u krilo Abrahamovo." (Lk 16, 22).

Takoer iz evanelja znamo u kakvom se obliku pojavljuju aneli: " Lice mu bijae kao munja,
a odjea bijela kao snijeg" (Mt 28, 3); "mladi obuen u bijelu haljinu" (Mk 16, 5); "dva ovjeka u
blistavim haljinama" (Lk 24, 4); "dva anela u bijelom" (Iv 20, 12). Tijekom itave kranske povijesti
aneli su se uvijek javljali u obliku mladia obuenih u bijelo. Ikonografska tradicija predstavljanja
anela je takoer kroz stoljea bila u skladu s tim i uvijek ih je predstavljala kao blistave mladie
(esto s dva krila, koja su naravno samo simbolini detalj, jer se obino prilikom javljanja anela ne
vide). Sedmi ekumenski sabor13 je 787. godine donio odluku da se aneli mogu izobraavati samo na
ovaj nain, u obliju ljudskom. Zapadnjaki "kupidoni" renesanse i potonjih razdoblja nastali su pod
utjecajem poganstva i nemaju nieg zajednikog s istinskim anelima.

Suvremeni rimokatoliki (i protestantski) Zapad veoma se udaljio od biblijskog uenja i

ranokranske predaje u pogledu predstavljanja anela, a jo vie u pogledu samog uenja o
duhovnim biima. Razumijevanje ove greke od sutinskog je znaaja za nas ako elimo shvatiti kakvo
je istinsko pravoslavno uenje o sudbini due poslije smrti.

Biskup Ignacije Brjananinov (umro 1867.), jedan od velikih Otaca iz bliske prolosti, zapazio
je ovu greku i posvetio itav svezak svojih sabranih djela izlaganju pravoslavnog uenja o ovom
pitanju. Ocjenjujui gledite izraeno u klasinom rimokatolikom teolokom djelu iz 19. stoljea
(opat Bergier: "Teoloki rjenik"), biskup Ignacije posveuje veliki dio tog sveska (str. 185-302) borbi
sa suvremenom idejom (zasnovanoj na Descartesovoj filozofiji), kako sve to je van carstva materije
pripada carstvu "istog duha". Takva misao u sutini stavlja beskonanog Boga u istu ravan s raznim
konanim duhovima (anelima, demonima, duama umrlih). Ova misao je iroko rasprostranjena
naroito u dananje vrijeme (premda njeni zastupnici i ne vide sve njene posljedice) i umnogome
objanjava zablude suvremenog svijeta u pogledu "duhovnih" stvari: velika zainteresiranost vlada za
sve to ne pripada materijalnom svijetu, ali esto se pri tome gotovo i ne pravi razlika izmeu
boanskog, aneoskog, demonskog i onoga to je posljedica neobinih ljudskih moi ili mate.

13
Ekumenski ili sveopi crkveni sabor ili koncil, jest skup biskupa koji donosi nauk vjere i disciplinske propise na
razini itave Crkve. Prvih sedam su zajedniki i katolikoj i pravoslavnoj Crkvi.

18
 Opat Bergier je uio da su aneli, demoni i due umrlih "isto duhovni"; to znai da oni ne
podlijeu zakonima vremena i prostora i da mi o njihovom "obliku" ili "kretanju" moemo govoriti
samo metaforiki, poto "se oni moraju odjenuti u tanana tijela kada im Bog dozvoli djelovati na
druga tijela" (biskup Ignacije, svezak III, str. 193-5). ak i jedno inae zaista dobro rimokatoliko djelo
iz XX. stoljea, posveeno suvremenom spiritizmu, ponavlja ovo pogreno uenje, tvrdei, na primjer,
da i aneli i demoni "mogu (da bi postali vidljivi ljudima) pozajmiti za svoje tijelo bilo koju potrebnu
materiju iz nie prirode, bilo ive ili neive" (Blackmoore, "injenice i obmane u spiritizmu").

Sami spiritisti i okultisti preuzeli su ove ideje iz moderne filozofije. I jedan takav apologet
natprirodnog kranstva kakav je C. S. Lewis (anglikanac), ispravno kritizira suvremenu "predodbu o
Nebesima kao o nekakvom stanju uma", ali izgleda da je i on barem djelomino prihvatio moderno
shvaanje "da tijelo, njegovo mjesto, kretanje i vrijeme sada za najvie domete duhovnog ivota kao
da i ne postoje" (C. S. Lewis, "udesa", New York, 1967). Ovakva gledita su rezultat pretjerano
pojednostavljenog shvaanja duhovne stvarnosti do ega je dolo pod utjecajem modernog
materijalizma, a uslijed udaljavanja od istinskog kranskog uenja i duhovnog iskustva.

Da bi se shvatilo pravoslavno uenje o anelima i drugim duhovima, treba najprije zaboraviti

suvie pojednostavljenu suvremenu dihotomiju izmeu materije i duha: istina je sloenija, i u isto
vrijeme tako jednostavna da e onoga tko je jo sposoban vjerovati u nju vjerojatno mnogi smatrati
"naivnim bukvalistom".

Biskup Ignacije pie: "Kada Bog ovjeku otvori (duhovne) oi, on je u stanju vidjeti duhove u
njihovom vlastitom obliku (str. 227). Isto tako, "iz Svetog Pisma je potpuno jasno da dua ovjekova
ima oblik ovjeka u njegovom tijelu, kao i drugi stvoreni duhovi" (str. 233). On citira mnogobrojne
svetootake tekstove da bi ovo dokazao. Obratimo se sada i mi svetootakom uenju.

Sv. Bazilije Veliki u knjizi o Duhu Svetom tvrdi da "u nebeskim Silama njihovu prirodu ini
prozrani duh, ako se moe tako rei, ili nematerijalni oganj. Zato su one ograniene mjestom i
postaju vidljive, javljajui se svetima u obliju svojih vlastitih tijela". Opet, "mi vjerujemo da se svaka
(od nebeskih Sila) nalazi na odreenom mjestu. Jer aneo koji se pojavio pred Kornelijem nije bio u
isto vrijeme i s Filipom (Dj 10, 3; 8, 26); i aneo koji je razgovarao sa Zaharijom blizu "oltara
kadionog" (Lk 1, 11) nije se u isto vrijeme nalazio i na svom mjestu na Nebesima (gl. 16, 23, sv. II, str.
608, 602).

Slino ui i sv. Grgur Bogoslov: "Drugotne, poslije Trojstva, svjetlosti, koje imaju carsku slavu,
jesu blistavi, nevidljivi aneli. Oni se slobodno kreu oko Prijestola, jer su hitropokretni umovi, oganj i
boanski duhovi koji se hitro kreu kroz zrak" (Besjeda 6, "O umnim biima").

19
 Tako su aneli, iako su "duhovi" i "plamen ognjeni" (Ps 103, 5; Heb 1, 7), te prebivaju u
podruju gdje zemaljski zakoni vremena i prostora ne vrijede, ipak ogranieni vremenom i prostorom
i djeluju na tako "materijalan" nain (ako tako smijemo rei) da neki Oci bez kolebanja govore o
"prozranim (eterinim) tijelima" anela.

Bogoliki14 Ivan Damaanski, sumirajui u VIII. stoljeu uenje sv. Otaca, svojih prethodnika,
kae: "Aneo je bie obdareno umom, uvijek u pokretu, koje posjeduje slobodnu volju i slui Bogu,
bestjelesno po milosti, dobivi kao svoju prirodu besmrtnost, a tome biu oblik i svojstva zna samo
Stvoritelj. Bestjelesnima i nematerijalnima se aneli nazivaju u usporedbi s nama, jer se u usporedbi s
Bogom, koji je Jedini Neusporediv, oni pokazuju i grubi i materijalni, budui da je samo Boanstvo
zaista nematerijalno i bestjelesno". I dalje on kae: "Oni su opisivi, jer kada se nalaze na Nebesima,
tada nisu na zemlji, a kada ih Bog poalje na zemlju, oni ne ostaju na Nebesima - ali oni nisu
ogranieni zidovima i vratima niti zasunima i peatima, jer za njih zakoni prirode nisu prepreka.
Slobodni od zakona prirode su zato to se onima koji su dostojni i kojima Bog hoe da se oni pokau,
aneli ne pokazuju onakvi kakvi zaista jesu, nego u onom izmjenjenom obliju u kome ih ljudi mogu
vidjeti" ("Tono izlaganje pravoslavne vjere", II, 3).

Govorei da se aneli javljaju "ne onakvi kakvi zaista jesu" bogoliki Ivan Damaanski svakako
ne proturjei sv. Baziliju Velikom koji ui da se aneli pojavljuju "u obliju svojih vlastitih tijela". Oba
iskaza su tona, to se moe vidjeti iz brojnih opisa javljanja anela u Starom zavjetu. Tako je
arhaneo Rafael bio nekoliko tjedana suputnik Tobiji i nitko uope nije posumnjao da on nije ovjek.
A kada se na kraju arhaneo razotkrio, rekao im je "Sve sam dane doputao da me vide vae oi, ali
nisam ni jeo ni pio: vi ste motrili samo privid" (Tob 12, 19). Tri anela koja su se javila Abrahamu,
takoer su izgledala kao ljudi i inilo se da jedu (Post 18 i 19). Na slian nain sv. iril Jeruzalemski u
svojim "Katehetskim besjedama" pouava nas u vezi s anelom koji se javio proroku Danijelu:
"Vidjevi anela Gabrijela, Danijel se prestravi i pade niice, i premda bijae prorok, ne osmjeli mu se
odgovoriti dok aneo ne uze na sebe oblije sina ovjejeg" ("Katehetske besjede" IX, 1). Ipak, u knjizi
Danijelovoj (gl. 10) itamo da je i prilikom prvog zasljepljujueg pojavljivanja aneo imao ljudsko
oblije, ali tako blistavo ("lice mu je bilo poput munje; oi - kao dva jarka plamena; ruke i noge - kao
blistava bronca") da je to bilo neizdrivo za ljudske oi. Dakle, aneo je po izvanjskom izgledu isti kao
i ovjek, ali poto njegovo "tijelo" nije materijalno, i sam pogled na njegovu ognjeno - blistavu pojavu
moe preneraziti bilo kojeg jo uvijek u tijelu prebivajueg ovjeka. Zato javljanja anela nuno
moraju biti prilagoena ljudima koji ih promatraju tako to e se pokazati manje blistavim i
zastraujuim nego to zaista jesu.

to se tie ljudske due, blaeni Augustin ui da kada dua naputa tijelo "sam ovjek koji se
nalazi u tom stanju, vidi sebe, iako samo u duhu, a ne u tijelu, toliko slino svome vlastitom tijelu, da
on uope ne moe primijetiti bilo kakvu razliku" ("Boja drava", knj. XXI, 10). Ova istina je nebrojeno
puta potvrena i kroz osobna iskustva tisua ljudi vraenih iz smrti u ivot u ovo nae vrijeme.

14
Crkvenoslavenski: prepodobni; titula za svete monahe; svojim asketskim ivotom oni su se pribliili cilju
kranskog ivota slinosti s Bogom.

20
 No, kada govorimo o "tijelima" anela i drugih duhova, moramo paziti da im ne pripiemo
bilo kakve grube materijalne karakteristike. U svakom sluaju, kao to ui bogoliki Ivan Damaanski,
"ovom biu oblik i svojstva zna samo Stvoritelj". Na zapadu je bl. Augustin pisao da je potpuno
svejedno kaemo li "prozrana tijela" demona i drugih duhova, ili ih nazivamo "bestjelesnim" ("Boja
drava", XXI, 10).

Sam je biskup Ignacije moda bio previe zainteresiran time da objasni aneoska "tijela" na
osnovu znanstvenih spoznaja XIX. stoljea u podruju plinova. To je izazvalo mali spor izmeu njega i
biskupa Teofana Zatvornika, koji je smatrao neophodnim da naglasi jednostavnu, nesloenu prirodu
duhova (oni se, naravno, ne sastoje od molekula kemijskih elemenata kao to je sluaj s plinovima).
Ipak, u osnovnom pitanju, postojanju "tanane navlake" koju posjeduju svi duhovi, on se slagao s
biskupom Ignacijem (vidi o. Georgije Florovski "Putevi ruskog bogoslovlja", str. 394-5). Moda je
slino nerazumijevanje u pitanjima od drugotne vanosti ili u isto terminolokim pitanjima dovelo u
V. stoljeu na Zapadu do otpora slinom uenju latinskog oca, sv. Fausta Lerinskog koji je takoer
zastupao shvaanje o relativnoj "materijalnosti" due, zasnovano na uenju Istonih Otaca.

Ako prava svojstva aneoske prirode zna jedino Bog, djelovanje anela (bar u ovome svijetu)
moe svatko razumjeti, jer o tome postoji mnotvo svjedoanstava, kako u Svetom Pismu i
svetootakoj literaturi, tako i u ivotopisima Svetih. Da bismo u potpunosti razumjeli vienja
duhovnih bia koja doivljavaju umirui ljudi, mi moramo naroito znati kako se javljaju pali aneli
(demoni). Pravi aneli se uvijek javljaju u svom istinskom obliju (samo ne tako zasljepljujuem kao
to u stvari jest) i djeluju samo da bi ispunili volju i zapovijedi Boje. Pali aneli, iako se ponekad
javljaju u svom pravom obliju (sv. Serafim Sarovski ih na osnovu vlastitog iskustva opisuje kao
"odvratne"), ipak obino uzimaju druga oblija i ine mnoga "udesa" vlau koju dobivaju
podinjavajui se "knezu koji gospodari u zraku" (Ef 2, 2). Njihovo mjesto boravka je - zrak15, a
osnovni zadatak da iskuavaju ili zastrauju ljude, povlaei ih za sobom u propast. Krani se upravo
protiv njih bore: "Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovnitava, protiv Vlasti,
protiv upravljaa ovoga mranoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima16" (Ef 6, 12).

U malo poznatom djelu "Demonsko proricanje", koje je napisao kao odgovor na molbu da
objasni neka od mnogobrojnih demonskih javljanja u drevnom poganskom svijetu, on daje dobar opi
pogled na djelovanje demona: "Priroda demona je takva da oni osjetilima opaanja svojstvenim
prozranim tijelima umnogome nadilaze osjetila opaanja zemaljskih tijela. Takoer i u pogledu
brzine, zahvaljujui izuzetnoj pokretljivosti njihovih prozranih tijela, oni su neusporedivo hitriji ne
samo od ljudi i kopnenih ivotinja, nego i od ptica. Obdareni ovim dvjema sposobnostima koje su
karakteristine za prozrana tijela, tj. profinjenim opaanjem i brzinom kretanja, oni predskazuju i

15
Zrak ovdje ne shvaamo u fizikom smislu, kao da bi duhovi bili dio materijalnog svijeta, ve kao nevidljivi
meuprostor izmeu materijalnog i duhovnog svijeta.
16
Odnosno, u podnebesju, zoni izmeu Neba i zemlje, kako preciznije tumae drugi prijevodi.

21
najavljuju mnoge stvari o kojima su saznali mnogo ranije. A to kod ljudi izaziva divljenje, jer je njihovo
zemaljsko opaanje mnogo sporije. Uz to, demoni su tijekom svog dugog ivljenja u mnogim stvarima
stekli bogato iskustvo, koje ljudi u svom kratkom ivotu ne mogu zadobiti. Uz pomo ovih
sposobnosti, koje su svojstvene prirodi prozranih tijela, demoni ne samo da predskazuju mnoge
dogaaje, nego i ine mnoga "udesa" ("Demonsko proricanje" gl. 3).

Mnoga demonska "udesa" i javljanja opisana su u dugakoj besjedi sv. Antuna Velikog koju
je sv. Atanazije ukljuio u njegov ivotopis. Tu se jo spominju i "lagana tijela" demona (gl. 11). ivot
sv. Ciprijana, biveg maga, takoer sadri mnogobrojne opise demonskih "udesa" i transformacija o
kojima su kazivali neposredni sudionici tih dogaaja.

Klasini opis demonskog djelovanja dan je u sedmoj i osmoj besjedi sv. Ivana Kasijana, velikog
galskog Oca V. stoljea, koji je prvi predao Zapadu puno uenje istonog monatva. Sv. Kasijan pie:
"Ovo zrano prostranstvo izmeu zemlje i Nebesa prepuno je zlih duhova koji lete po njemu, irei
nered s pakosnim ciljem, ali radi nae koristi Boanski Promisao ih je sakrio i udaljio od naih pogleda.
U suprotnom, zbog straha od njihovih napada ili jezivih oblika u koje se mogu preinaiti i pretvoriti
kad god to zaele, ljudi bi premrli od nepodnosivog uasa..."

A da neistim duhovima upravljaju jo monije zle sile, pored onih svjedoanstava iz Svetog
Pisma koja nalazimo u evanelju kada Gospodin odgovara na klevete farizeja: "A ako ja pomou
Beelzebula izgonim demone..." (Mt 12, 27), ue nas i vienja i bogato iskustvo svetih ljudi:

"Kada je jedan od nae brae putovao kroz ovu pustinju, naiao je na jednu peinu. Poto je
ve pala no, htio je u njoj proitati veernje molitve. Dok je on po obiaju pjevao psalme, ve bijae
prola pono. Okonavi molitveno pravilo, on lee da bi odmorio izmoreno tijelo, i odjednom ugleda
nebrojeno mnotvo demona koji su se okupljali dolazei sa svih strana; oni su prolazili u beskonanoj
povorci, idui jedni ispred, a drugi iza svog starjeine. Najzad doe njihov knez koji je bio i vei i
stranijeg izgleda od drugih demona. Poto mu postavie prijesto, on sjede na uzvieno sudako
mjesto i pone paljivo ispitivati djelovanje svakog demona posebno. One koji bi rekli da jo nisu
uspjeli navesti svoje protivnike u iskuenje on bi, uz pogrde i psovke, odgonio od sebe kao lijene i
nemarne, bijesno viui na njih da su toliko truda i vremena protratili nizato. A one koji bi rekli da su
uspjeli navesti svog protivnika u iskuenje, on bi otputao s velikim pohvalama, uz burno klicanje i
odobravanje svih, kao najhrabrije ratnike koji trebaju svima sluiti za primjer. Onda istupi jedan
demon, najgori od svih, i priopi sa zluradou, kao o blistavoj pobjedi, vijest da je najzad, nakon
petnaest godina neprekidnog iskuavanja, savladao jednog uvenog monaha (ije ime je rekao) i ove
noi ga naveo na blud... Na to se svi demoni silno obradovae, a on otie, obasut od svog kneza
najviim pohvalama i slavopojima. S prvim zracima sunca sve ovo mnotvo demona ieze pred
njegovim oima". Kasnije je brat koji je promatrao ovaj prizor saznao da je izvjetaj o palom monahu
bio toan. ("Razgovori", gl. 8, 12, 16).

22
 Slina su iskustva pravoslavni krani imali sve do ovog stoljea. To svakako nisu ni snovi ni
vizije, nego iskustva doivljena u budnom stanju, susret s demonima u njihovom stvarnom obliju;
naravno ovo tek nakon to su toj osobi prethodno otvorene duhovne oi da vidi bia koja su inae za
ljudske oi nevidljiva.

Sve doskora, moda bi samo nekoliko "staromodnih" ili "naivnih" pravoslavnih krana moglo
povjerovati da su ova svjedoanstva "iva istina", a ak i sada ih neki pravoslavni krani teko mogu
prihvatiti - toliki je utjecaj izvrilo moderno vjerovanje da su aneli i demoni "isti duhovi" koji ne
djeluju na tako "vidljiv" nain. Tek poto se demonska aktivnost posljednjih godina izuzetno pojaala,
ova kazivanja ponovo su poela ljudima izgledati, ako nita drugo, ono bar - vjerojatna. Sada su
takoer i brojna "posmrtna" iskustva mnogim obinim ljudima koji nisu imali dodira s okultnim
problemima otvorila podruje nevidljive stvarnosti. Zato je postala neophodna potreba sadanjeg
vremena da se jasno i istinito objasni ovo (nevidljivo) podruje i bia koja ga nastanjuju. A takvo
objanjenje moe pruiti samo pravoslavno kranstvo, koje je sve do sada sauvalo izvorno
kransko uenje.

Pogledajmo sada podrobnije kako se aneli (i demoni) pojavljuju u trenutku smrti.

JAVLJANJE ANELA I DEMONA U TRENUTKU SMRTI

U trenutku smrti samrtniku obino dolaze dva anela. Evo kako ih opisuje autor knjige
"Mnogima nevjerojatan, ali istinit dogaaj": "Tek to je ona (stara njegovateljica), izgovorila ove rijei
("Nek mu je vjeni pokoj u Carstvu Nebeskom"), kad se pored mene pojavie dva anela. Po neemu
ja u jednom od njih prepoznah svog anela - uvara, dok mi drugi bijae nepoznat" (str. 22.). Kasnije
mu je jedan poboni putnik - molitelj objasnio da je to bio "aneo - susreta". Sv. Teodora, iji je put
poslije smrti kroz Prijelaze podnebesja opisan u ivotopisu sv. Bazilija Novog (X. stoljee, 26. oujak)
kazuje: "Kada bijah na izmaku snage, ugledah dva blistava anela Boja nalik na divne mladie
neopisive ljepote. Njihova lica bijahu sjajnija od sunca, pogled prepun ljubavi, kose im bijahu bijele
kao snijeg, a oko njihovih glava se lio zlatan sjaj; odjea im bijae poput munje i na grudima noahu
zlatne pojaseve sloene u obliku kria".

23
 Galski biskup iz VI. stoljea, sv. Salvije, ovako opisuje svoj doivljaj smrti: "Kada se prije etiri
dana moja elija17 zatresla i vi mene vidjeli kako leim mrtav, tada su me dva anela odnijela na sam
vrh Nebesa" (sv. Grgur Turski, "Povijest Franaka" VII, 1).

Ovi aneli imaju dunost pratiti duu umrlog na njenom putu u zagrobni ivot. U njihovom
izgledu i postupcima nema nieg neodreenog: oni imaju ljudsko oblije i odmah po smrti prihvate
"tanano tijelo" due i uznose je navie. "Svijetli aneli odmah uzee moju duu u svoje ruke" (sv.
Teodora); "Uzevi me pod ruke, aneli me iznesoe pravo kroz zid bolnike zgrade... " ("Nevjerojatan
dogaaj..."); sv. Salvija su "uznijela dva anela". Moglo bi se navesti jo slinih primjera.

Zato se za "svjetlosno bie" iz suvremenih sluajeva, koje zapodjeva razgovor s duom (a

nema oblije i nikamo ne vodi duu) i pokazuje joj "obrnuti film" njenog dotadanjeg ivota, ne moe
tvrditi da je to aneo koji prati duu u zagrobni ivot. Zaista, nije aneo svako bie koje se predstavlja
kao aneo, jer se "i sam sotona prikazuje kao aneo svjetlosti" (2 Kor 11, 14). Zato se za bia koja
nemaju ak ni izgled anela moe sa sigurnou rei da nisu aneli. Izgleda da u suvremenim
"posmrtnim" iskustvima, iz razloga koje emo kasnije pokuati objasniti, nema nesumnjivih susreta s
anelima.

Nije li onda mogue da je "svjetlosno bie" zapravo demon koji se maskirao u bezoblinog
"anela svjetlosti" kako bi zaveo umirueg, u trenutku kada njegova dua naputa tijelo? Dr. Moody
kae ("ivot poslije ivota", "Razmiljanja"), i drugi istraivai, ali samo zato da bi odbacili to kao
mogunost, da njegova pojava ima navodno "pozitivan" utjecaj na samrtnika. Naravno, ovi istraivai
imaju krajnje naivna shvaanja zla. Dr. Moody misli da bi "sotona vjerojatno naredio svojim slugama
da idu putem mrnje i razaranja" ("ivot poslije ivota", str. 108), pokazujui na taj nain potpuno
nepoznavanje kranske literature koja opisuje pravu prirodu demonskog djelovanja koje se rtvama
uvijek podmee kao neto "dobro".

Kakvo je pravoslavno uenje o demonskim iskuenjima u asu smrti?

Sv. Bazilije Veliki u svom tumaenju psalma "Sauvaj me od svih koji me gone i izbavi me, da
mi neprijatelj ne iupa duu kao lav" (Ps 7, 1-2) daje ovo objanjenje:

17
Monaka nastamba ili soba u samostanu se naziva elijom.

24
 "Mislim da sjajne Boje askete, koji su se cijeloga ivota junaki borili protiv nevidljivih
neprijatelja i izmakli svim njihovim progonima, na kraju ivota knez ovoga svijeta preispituje i
istrauje kako bi pronaao na njima rane zadobivene u borbi ili kakav drugi oiljak od grijeha, da bi ih
zarobio. Ali, ako se pokau bez rana i oiljaka grijeha, njih e Krist kao nepobijeene i slobodne uvesti
u Raj. Zato se Prorok moli i za ovaj i za budui ivot. Ovdje kae: "Sauvaj me od svih koji me
progone", a tamo u vrijeme suenja: "i izbavi me da mi neprijatelj ne iupa duu kao lav". A ovo
moe saznati od samog Gospodina, koji pred svoje stradanje kae: "jer dolazi knez svijeta. Protiv
mene ne moe on nita." (Iv 14, 30) (sv. Bazilije Veliki "Homilije na psalme").

Zaista, ne podlijeu demonskom ispitivanju u asu smrti samo kranski asketi. Sv. Ivan
Zlatousti u "Homilijama na evanelista Mateja" slikovito opisuje to se zbiva s obinim grenicima u
vrijeme smrti: "Zato e uti mnoga kazivanja o uasima i stranim javljanjima iji je i sam izgled
nepodnosiv za samrtnike, zbog ega se oni grevito tresu u postelji na kojoj lee i unezvjereno gledaju
okupljene ljude; tada dua nije voljna napustiti tijelo, i upinje se da ostane u njemu, uasnuta
vienjem dolazeih anela. Jer, ako nas od pogleda na strane ljude podilazi jeza, kako li je tek teko
gledati stroge anele i neumoljive sile koje dolaze odvesti duu, odvojivi je od tijela. Tada e ona
silno ridati, ali uzalud" (Homilija 53).

Pravoslavni svetaki ivotopisi puni su kazivanja o slinim demonskim prizorima u trenutku

smrti koji obino imaju za cilj preplaiti umirueg i navesti ga da oajava za svoje spasenje.

Na primjer, sv. Grgur Veliki u svojim "Razgovorima" govori o jednom bogatau koji je robovao
mnogim strastima: "Kratko vrijeme pred svoju smrt, on ugleda odvratne duhove koji stajahu pored
njega, okrutno mu prijetei da e ga odvui u dubine pakla. Sva rodbina, plaui i uzdiui, skupila se
oko njega. Iako oni nisu mogli vidjeti zle duhove i njihove strane napade, oni su na osnovu rijei
samog bolesnika, kao i po tome kako je sav problijedio i drhtao cijelim tijelom, mogli zakljuiti da su
zli duhovi bili tu prisutni. U samrtnom strahu pred ovim uasnim prizorom, on se u postelji stalno
prevrtao s jedne na drugu stranu... I onda, skoro potpuno iscrpljen, onemoao i bez nade u bilo kakvo
olakanje, zavapi: "Dajte mi vremena do jutra! Priekajte makar do ujutro!", i tu mu se ivot prekide"
(IV, 40). Sv. Grgur navodi i druge sline sluajeve, a to ini i Beda u svojoj "Povijesti engleske Crkve i
naroda" (knj. V, gl. 13, 15).

ak i u Americi u XIX. stoljeu ovakvi sluajevi nisu bili rijetkost. U nedavno tiskanoj antologiji
nalaze se brojni primjeri predsmrtnih vienja neraskajanih grenika, svi iz XIX. stoljea, s ovakvim
naslovima: "U plamenu sam, izbavite me!", "O, spasite me! Oni me vuku dolje!", "Odlazim u pakao!",
"avao dolazi odvui moju duu u pakao!" (John Meyers, "Glasovi s granice vjenosti").

25
 Dr. Moody, meutim, tako neto ne priopava. U stvari, sva iskustva umiruih u njegovoj
knjizi su ugodna (osim znaajnog izuzetka u sluaju samoubojica), bilo da su oni krani ili nekrani,
poboni ili nepoboni. S druge strane, dr. Osis i Haraldsson su u svojim istraivanjima utvrdili neto
to se ne razlikuje mnogo od gore navedenih stranih iskustava.

Ovi znanstvenici su, istraujui amerike sluajeve, pronali isto to i dr. Moody: javljanje
onostranih posjetitelja prihvaa se kao neto pozitivno, umirui se ne boji smrti, iskustvo je ugodno i
izaziva spokojstvo ili ushienje i esto dovodi do prestanka bolova pred smrt.

Meutim, prilikom prouavanja sluajeva iz Indije, od onih bolesnika koji su imali neka
vienja, treina je osjeala strah, potitenost i nespokojstvo uslijed susreta s "jamdutima" (hinduski
vjesnici smrti) ili drugim biima. Ovi hindusi opirali su se susretu s vjesnicima onostranog ili su ih
pokuavali izbjei. Tako, jedan hinduski vjerouitelj je na samrti govorio: "Netko stoji tamo sa
zaprenim kolima - to mora da je 'jamdut'. Sigurno e odvesti nekoga sa sobom. On prijeti da e
mene uzeti! Molim vas, drite me. Ne elim ii!". Bolovi su se pojaali, i on ubrzo izdahnu ("U asu
smrti", str. 90). Jedan umirui hindus iznenada pone govoriti: "Evo, dolazi `jamdut' da me odvede.
Skinite me s postelje da me 'jamdut' ne bi pronaao". Pokazivao je rukom negdje napolje i navie:
"Eno ga". Bolnika soba se nalazila u prizemlju. Napolju, uza zid bolnice nalazilo se veliko drvo na
ijim granama je sjedilo veliko jato vrana. U isto vrijeme kad je bolesnik imao to vienje, sve vrane
odjednom, kao da je netko opalio iz puke, prhnue, i uz silno kretanje odletjee s drveta. Svi smo
bili iznenaeni ovim dogaajem, i istrasmo kroz otvorena vrata napolje iz sobe, ali ne naosmo nita
to je moglo uznemiriti vrane. Vrane su obino bile vrlo mirne, tako da nam se svima urezalo u
pamenje to to su one uz veliku buku odletjele ba u trenutku kada je bolesnik imao vienje. Kao da
su i one doivjele neto strano. Bolesnik je odmah pao u komu, i kroz nekoliko minuta izdahnuo"
(str. 41-2). Neki "jamduti" imaju jeziv izgled i izazivaju jo vei strah kod umiruih.

To je najizrazitija razlika izmeu amerikog i indijskog iskustva umiranja u ovoj knjizi dr. Osisa
i Haraldssona, ali autori ne nalaze objanjenje za tu razliku. Prirodno se namee pitanje: zato u
suvremenim amerikim iskustvima potpuno odsustvuje jedan elemenat - strah izazvan uasnim
onostranim vienjima - koji je zajedniki i za kransko iskustvo u prolosti, i za suvremena iskustva u
Indiji?

Nama nije neophodno tono odrediti prirodu javljanja koja se ukazuju umiruima da bismo
shvatili da ona u odreenoj mjeri, kao to smo vidjeli, zavise od toga to umirui oekuje ili je
pripremljen da vidi. Zato su krani prolih vremena, koji su imali ivu vjeru u postojanje pakla,
mueni grinjom savjesti na kraju ivota, esto pred samu smrt viali demone.

26
 Suvremeni hindusi, koji su svakako "primitivniji" od Amerikanaca u svojim vjerovanjima i
shvaanjima, esto vide bia koja odgovaraju njihovim jo uvijek veoma realnim strahovima u
pogledu zagrobnog ivota, dok suvremeni "prosvijeeni" Amerikanci imaju vienja u skladu sa svojim
"ugodnim" nainom ivota i vjerovanjima, koja, openito uzevi, ne ukljuuju neki stvarni strah od
pakla niti svijest o postojanju demona.

U stvari, demoni podmeu takva iskuenja koja su u suglasnosti s duhovnim stanjem ili
oekivanjima iskuavanog. Onima koji se boje pakla, demoni se mogu pojaviti u uasnom obliku, kako
bi umiruega bacili u oajavanje, a onima pak koji ne vjeruju da pakao postoji (ili protestantima koji
vjeruju da su pouzdano "spaeni", pa se ne moraju bojati pakla), demoni prirodno podmeu drukija
iskuenja koja ne pokazuju tako jasno njihove zle namjere. No ak i kranskom asketu, koji se ve
dosta napatio demoni se mogu javiti ne s ciljem da ga uplae, nego da ga prevare.

Dobar primjer za to je demonsko iskuenje koje je u trenucima smrti pretrpjela sveta Maura,
muenica iz III. stoljea. Poto je devet dana bila raspeta na kriu sa svojim muem, svetim
muenikom Timotejem, avao ju je pokuao sablazniti. U ivotopisu ovih svetaca zabiljeeno je kako
je sama muenica Maura priala o ovim iskuenjima svome muu i sudioniku u stradanjima:

"Preni se, brate moj, i odagnaj od sebe san! Strai i razumi to ja vidjeh: kao u zanosu vidjeh
gdje preda mnom stoji neki ovjek; on je u ruci imao au punu mlijeka i meda, i ree mi: Uzmi ovo i
popij. No ja ga upitah: tko si ti? On mi odgovori: Ja sam aneo Boji. Onda mu ja rekoh: Pomolimo se
Bogu. I on mi ree: Ja se saalih na tebe i dooh, jer vidjeh da si gladna i edna, poto do ovog
trenutka nisi nita okusila. Ja ga opet upitah: tko te pobudi da mi ukae panju koja mi nije
potrebna? I to je tebi stalo do moga trpljenja i poenja? Zar ti ne zna da Bog onima koji Mu se
mole, daje i ono to je nemogue? Rekavi to, ja se stadoh moliti. I dok se molih, ja vidjeh gdje ovjek
sa aom okrenu od mene lice svoje na zapad. I ja odmah shvatih da je to avolsko privienje koje
hoe da nas i na kriu iskua. I nestade privienja. Zatim mi prie neki drugi ovjek, i uini mi se da
me odvede na rijeku kojom tee mlijeko i med, i ree mi: Pij! A ja odgovorih: Ve ti rekoh da neu piti
ni vode niti ikakvo drugo zemaljsko pie, dok ne ispijem au smrti za Krista, Gospodina mog, koju e
On sam rastvoriti spasenjem i besmrem vjenog ivota. Kada ovo govorih, onaj ovjek pijae iz
rijeke, i odjednom ieze i on i rijeka s njim".

O treem javljanju koje je imala sv. Maura, javljanju pravog anela, govorit emo kasnije u
ovoj knjizi. No, i iz ve reenog jasno je kakvu opreznost treba istinski kranin oitovati prema
"objavama" koje dobiva u trenutku smrti.

Dakle, as smrti zaista je vrijeme demonskih iskuenja. Zbog toga, "duhovna iskustva" koja
ljudi u tim trenucima imaju (ak i kada izgleda da se ona zbivaju "poslije" smrti - o emu emo kasnije

27
jo govoriti) trebaju biti podvrgnuta provjeri na osnovu istih mjerila kranskog uenja kao i sva druga
"duhovna iskustva". Isto tako, i "duhove" koji se susreu u to vrijeme treba podvri svestranoj
provjeri koju apostol Ivan izraava rijeima: "provjeravajte duhove jesu li od Boga, jer su mnogi lani
proroci izili u svijet" (1 Iv 4, 1).

Iskustva spiritizma

Neki kritiari suvremenih posmrtnih iskustava ve su ukazali na slinost koja postoji izmeu
"svjetlosnih bia" i "duhova-vodia" i "duhova-prijatelja" medijskog18 spiritizma. Razmotrimo zato
ukratko onaj dio spiritistikog uenja gdje se govori o "svjetlosnim biima" i njihovim porukama.
Jedno klasino djelo iz podruja spiritizma (J. Arthur Hill, "Povijest, pojave i uenje", New York 1919),
ukazuje na injenicu da je "spiritistiko uenje uvijek ili skoro uvijek u suglasju s visokim moralnim
normama; u stvarima vjere, ono je uvijek teistiko, uvijek smjerno, ali bez mnogo interesa za takve
intelektualne istananosti koje su zanimale biskupe na crkvenim saborima". Zatim se u knjizi navodi
da je ljubav "klju" i "sredinja doktrina" spiritistikog uenja (str. 283); da duhovi daruju "predivno
znanje" spiritistima, zbog ega ovi poduzimaju misionarsko djelo irenja znanja o tome da ivot
poslije smrti zaista postoji; da "savreniji duhovi nadilaze "ogranienja" osobnog i postaju vie
"utjecaji" nego linosti, sve vie se ispunjavajui "svjetlou" (str. 300-1). Zaista, spiritisti u svojim
himnama doslovno prizivaju "svjetlosna bia":

"Sveti sveenici svjetlosti

od smrtnih pogleda naih skriveni

poaljite svoje vjesnike svjetlosti

da nam otvore unutarnji vid..."

Ovo je sasvim dovoljno da postanemo krajnje sumnjiavi prema "svjetlosnim biima" koja se
sada javljaju ljudima, naalost, potpuno nesvjesnim prave prirode demonskog djelovanja i njihove

18
Pojam medij i izvedenice iz njega ovdje oznaavaju osobe koje slue kao most ili kanal s duhovnim
svijetom; odnosno posrednik s istim, preko kojega se duhovni svijet manifestira u naem.

28
izuzetne lukavosti. Naa sumnja se jo vie pojaava kada od dr. Moodya ujemo kako neki ljudi to
bie opisuju kao "zabavnu linost" sa "smislom za humor", koja umiruem prua "dobar provod" i
"razonodu" ("ivot poslije ivota", str. 49, 51). Takvo bie, sa svojom porukom o "ljubavi i
razumijevanju" izuzetno je nalik trivijalnim i esto "dobroudnim" "duhovima" koji se javljaju na
seansama, a koji su, van svake sumnje - demoni (u sluajevima da seansa nije tek obina prijevara).

Ova injenica je navela neke autore da sva "posmrtna" iskustva odbace kao demonsku
obmanu. U jednoj knjizi, koju su napisali evangelistiki protestanti, kae se da "se javljaju nove i
nepoznate opasnosti u vezi s tom obmanom o ivotu poslije smrti. Mislimo da ak i nejasno i
neodreeno vjerovanje u izvjetaje o ovakvim iskustvima moe nanijeti ozbiljnu tetu ljudima koji
vjeruju u Bibliju. Mnogi iskreni krani ve su kao zdravo za gotovo uzeli da "svjetlosno bie" nije
nitko drugi do Isus Krist, i oni, naalost, vrlo lako mogu biti prevareni" (John Waldon i Zola Levitt,
"Ima li ivota poslije smrti").

Pored toga to ukazuju na nesumnjivu injenicu da se odreeni broj istraivaa "posmrtnih"

iskustava zanima i za okultizam i ak ima odreene veze s medijima, autori takoer u potvrdu svog
stava navode neke upeatljive paralele izmeu suvremenih "posmrtnih" iskustava, te iskustava
medija i okultista iz bliske prolosti.

U ovim zapaanjima svakako ima dosta istine. Naalost, bez punine kranskog uenja o
ivotu poslije smrti, ak i najdobronamjerniji "u Bibliju vjerujui" ljudi zastranjuju, te zajedno sa
iskustvima koja mogu biti proizvod demonskih iskuenja odbacuju i istinska posmrtna iskustva due.
Kao to emo vidjeti, takvi ljudi su i sami prijemljivi za neistinita, obmanjujua "posmrtna" iskustva.

Dr. Osis i Haraldsson, koji su i sami imali "neposredno iskustvo komuniciranja s medijima"
zapaaju postojanje odreenih slinosti meu posmrtnim i spiritistikim iskustvima. Ipak, oni ukazuju
na bitnu, oiglednu razliku meu njima: "Umjesto da nastave voditi svjetski nain ivota (to opisuju
medije), ljudi vraeni iz smrti radije otpoinju ivjeti i raditi na sasvim nov nain" ("U asu smrti").

U stvari, podruje "posmrtnog" iskustva izgleda da je u potpunosti razliito od podruja

obinog spiritizma i medijstva. No, to je jo uvijek podruje u kojemu su demonske obmane i
sugestije ne samo mogue, nego ih i svakako treba oekivati, pogotovo u ove posljednje dane u
kojima mi ivimo. Svjedoci smo sve novijih i prepredenijih duhovnih iskuenja ak i "velikih znakova i
udesa, kako bi prevarili, ako je mogue, i izabrane" (Mt 24, 24).

Zato trebamo biti veoma oprezni prema "svjetlosnim biima" koja se izgleda pojavljuju u
trenutku smrti. Ona veoma podsjeaju na demone koji se preruavaju u "anele svjetlosti" kako bi

29
prevarili ne samo umirueg, nego i one kojima e on kasnije, ako bude vraen u ivot - a s takvom
mogunou su demoni vrlo dobro upoznati - priati svoj doivljaj.

U svakom sluaju, mi trebamo o ovim i drugim "posmrtnim" pojavama prosuivati na osnovu

uenja koje proistjee iz njih, bilo da to uenje iznosi neko "duhovno bie" koje se pojavljuje u
trenutku smrti, ili se ono jednostavno podrazumijeva i moe izvesti iz tih pojava. Na ovo emo se
vratiti poto prouimo same te pojave.

Neki ljudi koji su "umrli" pa bili vraeni u ivot - obino oni koji su ve bili, ili su postali veoma
"poboni" - identificirali su "svjetlosno bie" ne kao anela, nego kao nevidljivu "prisutnost" samoga
Krista. Kod ovih ljudi ovo iskustvo je povezano s jo jednom pojavom koja je za pravoslavne krane
moda, na prvi pogled, i najzagonetnija u suvremenim "posmrtnim" iskustvima, a to je - vienje
"Raja".

VIENJA "NEBESA"

U "ivotu poslije ivota" dr. Moody napominje da ljudi koje je on ispitivao nisu, po svemu
sudei, doivjeli nita nalik na "mitoloku predodbu zagrobnog ivota", i da ak izraavaju nevjericu
prema uobiajenom vienju raja i pakla, kao i itavom "modelu nagrade - kazne u buduem ivotu"
(str. 70).

U "Razmiljanjima o "ivotu poslije ivota", meutim, on istie da su se u njegovim

posljednjim ispitivanjima pojavila mnogobrojna posmrtna iskustva drugih sfera postojanja, koja bi se
mogla nazvati "rajskim" (str. 15). Jedan se ovjek naao u "seoskom predjelu s potocima, travom i
drveem, brdima" (str. 16); jedna ena bila je na isto tako "prekrasnom mjestu", a "u daljini... vidjela
sam grad. Tamo su stajale zgrade, zasebne kue. One su bile svijetle i blistave. Ljudi su tamo bili
sretni. Bilo je bistre, svjetlucave vode, fontana... grad svjetlosti - mislim da bih ga tako mogla nazvati"
(str. 17).

U stvari, kako se moe vidjeti iz niza novih knjiga, ovo iskustvo predstavlja neto sasvim
uobiajeno. Ve spomenuti protestantski autori vjeruju da je ovo iskustvo - u krajnjoj mjeri tamo gdje
je scenografija tipino biblijska - kransko, i da ga zato treba razlikovati od mnotva drugih
"posmrtnih" iskustava koja su, po njihovom uvjerenju, demonske obmane. "Ljudi koji ne vjeruju,
oigledno, doivljavaju lano iskustvo ove vrste, kakvo se u Bibliji pripisuje upravo djelovanju Sotone,

30
dok vjernici doivljavaju doktrinarno ispravne doivljaje, koji mogu proizai direktno iz Pisma" (Levitt i
Waldon, "Ima li ivota poslije smrti?", str. 16). Je li ovo zaista istina, ili su iskustva vjernika i nevjernika
u stvari mnogo blia nego to se to autorima ini?

Iskustvo koje ovi pisci citiraju kao autentino "kransko" jest doivljaj Betty Malz, objavljeno
u knjizi koja opisuje njeno 28-mo minutno "vantjelesno" iskustvo tijekom "klinike smrti". Poto je
umrla, odmah se nala "na divnom zelenom brijegu uz koji se penjala... Koraala sam po travi,
najjarkije zelene boje koju sam ikad vidjela". Pratila ju je jo jedna prilika "visoka, muka prilika u
irokoj odjei. Upitala sam se je li to aneo... Dok smo zajedno ili, nisam vidjela sunce, a svjetlost je
bila svuda unaokolo. S lijeve strane, raznobojno cvijee u cvatu, drvee, grmlje... Doli smo do
velianstvenog srebrnog zdanja. Izgledalo je kao dvorac, ali bez kula. Dok smo se pribliavali, ula sam
glasove. Bili su melodini, harmonini, slijevali se u kor, i ja sam ula rije "Isus"... Aneo je koraknuo
naprijed i dlanom odgurnuo vrata koja dotad nisam primijetila. Vrata su bila visoka oko etiri metra,
od jednog komada bisera". Kada su se vrata otvorila, "unutra sam ugledala ulicu boje zlata prekrivenu
prostirkom od stakla ili vode. uta boja koja se ovdje pojavila bila je zasljepljujua. Ne moe se
opisati. Nikoga nisam vidjela, ali sam osjeala neiju prisutnost. Odjednom sam shvatila da je to Isus".

Poto je pozvana da proe kroz vrata, sjetila se svoga oca koji se molio za nju, vrata su se
zatvorila i ona se vratila natrag niz brijeg, spazivi sunce koje je izlazilo nad stijenom posutom
briljantima - to se uskoro pretvorilo u izlazak sunca nad gradom Terre Haute, u kome se u bolnici
vratila u svoje tijelo. U bolnici su njenu priu doivjeli kao "udo" (Betty Malz, "Moj tren vjenosti",
...).

Razlikuje li se zaista kvalitativno ovo iskustvo od veine onih koja opisuje dr. Moody? Je li ovo
zaista kransko vienje Raja (gospoa Malz je protestantske vjeroispovijesti, i njena vjera se
uvrstila poslije ovog dogaaja)? Pravoslavni kranski itatelj, razumije se, nije u to uvjeren onako
kao spomenuti protestantski autori. Sasvim nezavisno od onoga to znamo o tome kako dua odlazi
na Nebesa i kroz to treba proi da bi tamo dospjela (o emu emo govoriti kasnije) - ovo iskustvo ne
ini nam se mnogo drugaijim od onih iskustava o kojima se danas pie, a koja su doivjeli ljudi koji
nisu religiozni.

Osim "kranskih" ukrasa kojima je ona prirodno kao protestantska vjernica, obojila svoj
doivljaj (aneo, himni, prisutnost Isusa), postoji nekoliko elemenata koji su zajedniki sa iskustvima
"nevjerujuih": osjeaj ugodnosti i mira (koji ona opisuje kao jak kontrast u odnosu na mjesece koje
je provela bolujui, u mukama), "svjetlosno bie" (koje i ostali takoer poistovjeuju sa "Isusom"),
pristup nekoj vrsti drugaije stvarnosti koja lei s one strane neke "granice". I, pomalo je neobino to
je vidjela ovozemaljsko sunce kako izlazi iznad dijamantnih zidina, ukoliko je ovo zaista bio raj... Kako
da tumaimo ovo iskustvo?

31
 U nekima od novih knjiga postoje brojna iskustva slina ovome ije e nam detaljno
ispitivanje pomoi da jasnije shvatimo to je u pitanju.

Jedna od ovih knjiga predstavlja kompilaciju "kranskih" (uglavnom protestantskih) iskustava

umiranja i "posmrtnih" iskustava (John Myers, "Glasovi s ruba vjenosti", New York 1973). U jednom
iskustvu koje se spominje u ovoj knjizi, "umrla" ena napustila je svoje tijelo i dola na mjesto
obasjano jarkom svjetlou, koja je dopirala kroz "prozor Raja".

"Ono to sam tamo vidjela uinilo je da mi sve zemaljske radosti izgledaju blijede i
beznaajne. eljela sam se pridruiti veseloj grupi djece koja su pjevala i zabavljala se u vonjaku
jabuka... Na drveu su istovremeno bili i mirisni cvjetovi i zreli crveni plodovi. Dok sam tamo sjedila
upijajui svu tu ljepotu, postupno sam postajala svjesna Prisutnosti, prisutnosti radosti, sklada i
suosjeanja. Moje srce udilo je postati dio ove ljepote". Kada se vratila u tijelo poto je petnaest
minuta bila "mrtva", "itavog tog dana, kao i sljedeeg, drugi svijet mi se inio stvarnijim nego onaj u
koji sam se vratila" (str. 228-231, pretiskano iz "Guideposts magazina" 1963). Ovaj doivljaj izazvao je
prividnu "duhovnu" radost koja se moe usporediti s onim to je osjetila ga Malz, a takoer i unio u
ivot ove ene jednu novu religioznu dimenziju, iako je vieni "raj" izgledao sasvim drukije.

Upeatljivo "posmrtno" iskustvo imao je lijenik iz Virginije, George Ritchie. Kratka biljeka o
ovome objavljena je u "Guideposts magazinu" 1963, a opirnija verzija u knjizi "Povratak iz
sutranjice". U ovoj ispovijesti, poslije duge razdvojenosti od tijela, koje je proglaeno mrtvim, mladi
George Ritchie vratio se u malu prostoriju u kojoj je njegovo tijelo lealo, i tek je nakon toga shvatio
da je "mrtav". Pri tom se soba ispunila svjetlou, koju je on osjeao kao prisutnost Krista, "prisutnost
toliko utjenu, toliko radosnu i sveispunjavajuu, da sam se elio zauvijek izgubiti u tom udesnom
osjeaju". Poslije "vraanja filma" svog ivota, kao odgovor na pitanje "Kako si iskoristio vrijeme koje
si proveo na zemlji?" imao je tri vizije.

Prve dvije, kako se inilo, predstavljale su "sasvim drugaiji svijet koji je zauzimao isti prostor"
kao i ova zemlja, i imao mnogo zemaljskih detalja (ulice i sela, sveuilita, knjinice, laboratorije).
"Posljednji doivljaj bio je samo trenutaan. Sada kao da vie nismo bili na zemlji, ve nevjerojatno
daleko, van ikakvog kontakta s njom. I tamo, jo uvijek na velikoj udaljenosti, vidio sam grad, ali grad
- ako se tako neto moe zamisliti - sagraen od svjetlosti... gdje zidovi, kue, ulice, kao da su zraili
svjetlou, a u njihovom podnoju kretala su se isto tako zasljepljujue bljetava bia, kao i ono koje
je stajalo kraj mene. Sve je to bilo samo u hipu, jer ve u sljedeem trenutku zidovi sobice zatvorili su
se nada mnom, zasljepljujua svjetlost je utrnula, a mene je ophrvao udan san".

Ritchie do tada nije itao nita o ivotu poslije smrti, a poslije ovog dogaaja postao je veoma
aktivni lan protestantske Crkve (Glasovi s ruba vjenosti, str. 56-61).

32
 Ovo potresno iskustvo dogodilo se 1943. godine i, kako se moe vidjeti, sluajevi
"uskrisivanja" nisu karakteristini samo za nekoliko posljednjih godina. Protestantski pastor Norman
Vincent Peale biljei neka slina iskustva, i daje svoj komentar: "Halucinacije, snovi, vizije - ja ne
mislim tako. Proveo sam toliko godina razgovarajui s ljudima koji su doli do ruba "neega" i bacili
pogled na onu stranu, i svi oni su jednoduno govorili o ljepoti, svjetlosti i miru, da bih o tome imao
ikakve sumnje". (Norman Vincent Peale, "Mo pozitivnog miljenja", New York, 1953, str. 256).

U "Glasovima s ruba vjenosti" mogu se nai mnogobrojni primjeri iz zbirki samrtnikih vizija i
predsmrtnih doivljaja iz devetnaestog stoljea. Iako ni jedan od tih primjera nije toliko detaljan kao
neki od suvremenih sluajeva, oni nude mnogobrojne dokaze da vizije onostranih pojava kod
umiruih nisu bile nimalo rijetke. U ovim sluajevima oni koji su sebe smatrali kranima,
pripremljenim za smrt, imali su osjeaj mira, radosti, svjetla, vidjeli anele i Raj, a nevjerujui (u
mnogo religioznijoj Americi XIX. stoljea) obino vide demone i pakao.

Utvrdivi injenicu da ovi sluajevi postoje, moramo sada postaviti pitanje, kakva je njihova
priroda? Je li zaista vienje Nebesa toliko esto meu onima koji su, iako umiru kao krani (onoliko
koliko im je to mogue), ipak izvan Kristove Crkve, Pravoslavne Crkve?

U naem procjenjivanju vrijednosti ovih iskustava, ponovno emo se vratiti problemu

"susreta s drugima".

Ispitajmo sada iskustva nekrana, kako bismo vidjeli da li se ona zaista bitno razlikuju od
iskustava onih koji sebe smatraju kranima. Ako nekrani takoer esto vide "Nebesa", u
predsmrtnim trenucima i poslije smrti, onda emo ovo iskustvo morati tumaiti kao neto prirodno,
to se moe dogoditi bilo kome, a ne kao neto to je specifino samo za krane. Knjiga Osisa i
Haraldssona nudi mnogobrojna svjedoanstva o ovom pitanju.

Ovi istraivai izvjetavaju o nekih 75 sluajeva "vienja drugog svijeta" od strane pacijenata
na samrti. Neki od njih opisuju nevjerojatno lijepe umarke i vrtove; neki vide kapiju koja se otvara
prema divnom pejzau ili gradu; mnogi uju glazbu s drugog svijeta. esto su tu pomijeani i veoma
zemaljski prizori, kao u sluaju Amerikanke koja se u predivan vrt uputila u taksiju, Indijke koja je u
svoj "Raj" ujahala na kravi (U asu smrti, str. 163), ili Njujoranina koji se naao na jarko zelenoj
poljani, due ispunjene "ljubavlju i sreom", a u daljini je vidio zdanja Manhattana i zabavni park
(David Wheeler, "Putovanje na drugu stranu", str. 100-105).

33
 Vano je primijetiti da istraivanja Osisa i Haraldssona pokazuju da hindusi vide "Nebesa" isto
toliko esto kao i krani, no ako ovi drugi vide "Isusa" i "anele", prvi vide hindu hramove i bogove
(str. 177).

Jo je vanije to da dubina religioznosti pacijenta, oigledno, nema nikakvog utjecaja na

njegovu sposobnost da ima onostrane vizije: "duboko religiozni ljudi ne viaju rajske dveri i vrtove
nita ee nego oni koji su manje religiozni, ili su sasvim nereligiozni". I zaista, jedan lan indijske
komunistike partije, ateist i materijalist, dok je umirao prenesen je "na predivno mjesto, ne na ovoj
zemlji... uo je glazbu i pjesmu iz daljine. Kad je shvatio da je iv, bilo mu je ao to je morao napustiti
ovo divno mjesto" (str. 179).

Jedan ovjek pokuao je izvriti samoubojstvo i, dok je umirao, govorio je: "Ja sam na
Nebesima. Ima tako mnogo kua oko mene, toliko ulica s drveem na kome rastu slatki plodovi i
malim ptiicama koje pjevaju" (str. 178). Veina onih koji su ovako neto doivjeli osjeaju pri tom
veliku radost, mir, sigurnost, i spremnost da prihvate smrt, jedva da se neki od njih ele vratiti u ivot
(str. 182).

Prema tome, jasno je da moramo biti veoma obazrivi kada se radi o tumaenju "vizija
Nebesa", koje imaju samrtnici i oni koji su "umrli". Kao i ranije, kada smo raspravljali o "susretu s
drugima" u drugom poglavlju, tako i sada moramo precizno istai razliku izmeu istinskih, milosnih
vienja onog svijeta, i onih manje - vie prirodnih iskustava, koja, iako odskau iz uobiajenih okvira
ljudskih doivljaja, ipak nisu ni najmanje duhovna, i ne govore nam nita o prirodi ni Nebesa, ni pakla,
kakvi oni zaista jesu i kakvim ih vidi izvorno kransko uenje.

Najvaniji dio naeg istraivanja "posmrtnih" iskustava i umiranja, tek je pred nama, a to je
procjena i prosuivanje ovih iskustava mjerilima izvornog kranskog uenja o zagrobnom ivotu i
objanjenje njihovog smisla i znaenja za nae vrijeme.

Ve ovdje moemo dati uvodnu ocjenu doivljaja "Nebesa" o kome danas tako esto
izvjetavaju - veina njih, vjerojatno i sva, nemaju nieg zajednikog s kranskim vienjem Nebesa.
Ova vienja nisu duhovna, ve zemaljska. Ona su toliko kratka, tako lako dostignuta, toliko
svakodnevna i zemaljska u pogledu vizualnih predodbi koje se u njima pojavljuju, da ne moe biti
nikakve ozbiljnije usporedbe meu njima i istinskim kranskim vienjima Nebesa u prolosti (od
kojih emo neke spomenuti kasnije).

ak i "najduhovniji" trenutak nekih od njih - osjeaj "prisutnosti" Krista - jo jednom nas, vie
nego u bilo to drugo, uvjerava u injenicu duhovne nezrelosti onih koji ova iskustva doivljavaju.

34
Umjesto da izazivaju duboko strahopotovanje, strah Boji, i pokajanje, kakve je kod kranskih
svetaca budio osjeaj istinske prisutnosti Boje (kao to je to bio sluaj s apostolom Pavlom na putu
za Damask (Dj 9, 3-9), dananja iskustva proizvode osjeaje koji najvie podsjeaju na "ugodnost" i
"mir" suvremenih pentekostalnih i spiritistikih pokreta.

Ne treba, meutim, ignorirati injenicu da su ovo zaista neobina iskustva i da se mnoga od

njih ne mogu svesti na obine halucinacije. Izgleda da se pojavljuju van uobiajenih granica
zemaljskog ivota u podruju koje kao da je negdje izmeu ivota i smrti.

Gdje se nalazi ovo podruje? Ovo je pitanje na koje se sada vraamo. Da bismo na njega
odgovorili, najprije emo se obratiti izvornim kranskim svjedoanstvima, a zatim - kao to to ine
dr. Moody i mnogi drugi autori koji se bave ovom temom - tekstovima suvremenih okultista i drugih
koji tvrde da su pohodili ovo podruje. Ukoliko je ispravno shvaen, ovaj drugi izvor na zadivljujui
nain prua potvrdu kranskih istina.

Za poetak, postavimo pitanje: koje je to podruje u koje, prema kranskom uenju, dua
ulazi odmah poslije smrti?

ZRANO CARSTVO DUHOVA

Da bismo razumjeli u kakvo to podruje dua ulazi nakon smrti, moramo imati cjelovit pogled
na ljudsku prirodu. Moramo znati kakva je bila ovjekova priroda prije pada, zatim kakve su promjene
nastupile poslije pada, kao i kakve su ovjekove sposobnosti za stupanje u vezu s duhovnim biima.

Moda je najkrai, a najjasniji pravoslavni odgovor na ova pitanja dan u istoj onoj knjizi
biskupa Ignacija Brjananinova koju smo ve citirali prilikom izlaganja pravoslavnog uenja o
anelima (III. svezak njegovih sabranih djela).

Biskup Ignacije posvetio je jedno poglavlje te knjige razmatranju o "osjetilnom opaanju

duhova" tj. aneoskih i demonskih javljanja ljudima. Ovdje emo citirati ovo poglavlje u kome jedan
od velikih pravoslavnih otaca modernih vremena razumno i precizno izlae pravoslavno svetootako
uenje.

35
Prvobitna ovjekova priroda

"Do pada, ovjekovo tijelo bilo je besmrtno, slobodno od bilo kakve nemoi ili bolesti,
slobodno od sadanje ogrubjelosti i otealosti, slobodno od grenih i tjelesnih osjeaja koji su sada
neto prirodno za njega (sv. Makarije, 4. homilija). Njegova osjetila bila su neusporedivo istananija,
njihovo djelovanje neusporedivo ire i sasvim nesputano. Obuen u takvo tijelo, s takvim osjetilima,
ovjek je bio sposoban za osjetilno opaanje duhova meu koje je i sam duom spadao; bio je
sposoban za komunikaciju s njima, kao i za bogovienje i komunikaciju s Bogom, koja je prirodna za
svete duhove. Sveto tijelo ovjekovo nije bilo prepreka tome, nije odvajalo ovjeka od svijeta duhova.
I obuen u tijelo, ovjek je bio sposoban ivjeti u raju u kome sada mogu prebivati samo Sveti, i to
samo duama svojim, dok e se tijela Svetih uznijeti tamo tek po uskrsnuu.

Tada e ova tijela ostaviti u grobovima ovu ogrubjelost koju su primila poslije pada; tada e
ona postati duhovna, ak - duhovi, kako to veli sv. Makarije Veliki (6. homilija) i manifestirati e u sebi
sva ona svojstva koja im bijahu dana pri stvaranju. Tada e ljudi opet stati u red svetih duhova i
otvoreno komunicirati s njima. Obrazac tijela, koje je ujedno bilo i tijelo i duh, vidimo u tijelu
Gospodina naeg Isusa Krista, nakon Njegovog Uskrsnua.

ovjekov pad19

ovjekovim padom su se i njegova dua i tijelo izmijenili. Zapravo, pad je za njih ujedno bio i
smrt. Ono to mi vidimo kao smrt i to tim imenom nazivamo ustvari je samo odvajanje due od
tijela. Ali je ovo dvoje i prije toga ve usmreno odstupanjem od Boga - Istinitog ivota.

Mi se raamo ve ubijeni vjenom smru! Mi ne osjeamo da smo mrtvi, jer je to svojstveno

svim mrtvacima! Nemoi i bolesti naeg tijela, njegova podinjenost raznim neugodnim utjecajima
ovog materijalnog svijeta, njegova ogrubjelost - posljedice su pada. Uslijed pada nae tijelo dospjelo
je u isti red s tijelima ivotinja; ono egzistira animalnim ivotom, ivotom svoje pale prirode. Ono je
kao nekakav zatvor, grob i tamnica due.

19
Misli se na Adamov grijeh.

36
 Izrazi koje koristimo su snani. Ali ak ni oni ne izraavaju dovoljno tono pad naeg tijela s
visine duhovnog stanja u nizine materijalnoga. ovjek se mora oistiti briljivim pokajanjem i bar u
izvjesnoj mjeri osjetiti slobodu i uzvienost duhovnog stanja, da bi mogao shvatiti u kako bijednom
stanju je nae tijelo, stanju usmrenosti uzrokovanom otuenjem od Boga. U tom stanju
usmrenosti, uslijed krajnje otealosti i ogrubjelosti, tjelesna osjetila nisu sposobna komunicirati s
duhovima - ne vide ih, ne uju i ne osjeaju. Tako se istupljena sjekira vie ne moe koristiti u
odgovarajuu svrhu. Sveti duhovi izbjegavaju komunikaciju s ljudima jer ovi nisu dostojni te
komunikacije, a pali duhovi, koji su nas povukli u svoj pad, pomijeali su se s nama, i da bi nas lake
drali u zarobljenitvu, trude se da i sebe i svoje okove uine za nas neprimjetnim.

Ako se ponekad i otkrivaju, ine to zato da uvrste svoju vlast nad nama. Svi mi koji smo
robovi grijeha trebamo znati da nama nije svojstveno komunicirati sa svetim anelima, jer smo se
padom otuili od njih. Nama je, uslijed tog pada, svojstvena komunikacija s palim duhovima, u iji red
i spadamo duom, zbog ega trebamo znati da duhovi koji se vidljivo javljaju ljudima (koji prebivaju u
stanju pada i grenosti) - jesu demoni, a nikako ne sveti aneli. "Oskvrnjena dua", veli sv. Izak Sirijski,
"ne ulazi u isto Carstvo i ne pridruuje se duhovima svetih" (74. homilija).

"Iako se demoni obino javljaju ljudima prerueni u svijetle anele, da bi ih to lake prevarili;
iako se ponekad trude uvjeriti ljude kako su oni due ljudske, a ne demoni (ovaj vid prijevare demoni
danas naroito esto koriste, jer je suvremeni ovjek naroito spreman povjerovati u to), iako oni
ponekad predviaju budue dogaaje; iako i tajne otkrivaju - ipak im ovjek ni najmanje ne smije
vjerovati. Kod njih je istina pomijeana s lai, a istinu povremeno koriste kako bi im prijevara lake
uspjela. Jer se i sam sotona pretvara u anela svjetlosti i njegove sluge se pretvaraju da su sluge
pravednosti, kae apostol Pavao (2 Kor 11, 14 - 15)", (svezak III, str. 7-9).

"Ope pravilo za sve ljude treba biti da ni u kom sluaju ne vjeruju duhovima kada se oni
javljaju u vidljivom obliju, da ne stupaju u razgovor s njima i da ne obraaju nikakvu panju na njih,
smatrajui njihovo javljanje za najvee i najopasnije iskuenje. U vrijeme tog iskuenja ovjek treba
usmjeriti svoj um i srce k Bogu, molei ga za izbavljenje od tog iskuenja. elja da se vide duhovi, da
se sazna neto o njima i od njih jest znak krajnjeg bezumlja i potpunog nepoznavanja moralne i
asketske predaje Pravoslavne Crkve. Spoznaja duhova se ne stjee onako kako to pretpostavljaju
neiskusni i neoprezni istraivai, nego na potpuno drukiji nain. Otvorena komunikacija s (palim)
duhovima za neiskusnog predstavlja najveu nesreu, ili biva uzrok najveim nesreama".

"Bogonadahnuti pisac knjige Postanka veli da je poslije pada prvih ljudi, Bog, izriui presudu
prije izgona iz Raja, nainio haljine od koe, i odjenuo Adama i Evu u njih (Post 3, 20). Kone haljine,
po tumaenju Svetih Otaca (sv. Ivan Damaanski, "Tono izlaganje pravoslavne vjere" /knj. 3, gl. 1/)

37
oznaava nae grubo tijelo, koje se pri padu izmijenilo, izgubilo svoju prvobitnu tananost i duhovnost
i primilo sadanju ogrubjelost.

Premda je pravi uzrok tome bio pad, ipak se promjena dogodila pod utjecajem Svemogueg
Tvorca, po Njegovoj neizrecivoj milosti prema nama, radi nae velike dobrobiti. Meu ostalim, po nas
korisnim posljedicama koje proistjeu iz stanja u kome se sada nalazi nae tijelo, ukazujemo na ovu:
uslijed ogrubjelosti naeg tijela mi smo postali nesposobni osjetilno opaati duhove pod iju smo
vlast pali... Premudrost i dobrota Boja postavili su pregradu izmeu ljudi izbaenih iz raja na zemlju i
duhova koji su bili zbaeni s Nebesa na zemlju. Ova pregrada je gruba materijalnost ljudskog tijela.
Tako i zemaljski vladari odvajaju tamnikim zidovima zloince od ostalog ljudskog drutva, da oni ne
bi po svojoj volji nanosili tome drutvu tetu i kvarili druge ljude (sv. Ivan Kasijan "Razgovori", 8, gl.
12).

Pali duhovi djeluju na ljude podmeui im grene pomisli i osjeaje, ali veoma malo ljudi je u
stanju osjetilima opaziti duhove" (biskup Ignacije, str. 11-12)".

Dua, obuena u tijelo, zatvorena i odvojena njime od svijeta duhova, postupno uzrasta,
izuavajui Boje zakone, ili - to je isto - izuavajui kranstvo, i stjee sposobnost razlikovati dobro
od zla. Tada joj se daruje duhovno vienje duhova i, ako je to u skladu s ciljem prema kome je Bog
vodi - takoer i osjetilno vienje; jer su za nju vraja obmana i prijevara mnogo manja prijetnja, dok
su joj iskustvo i znanje o tome korisni.

"Odvajanjem due od tijela vidljivom smru, mi opet ulazimo u red i drutvo duhova. Iz ovoga
je oito da je za uspjean ulazak u svijet duhova neophodno pravovremeno usuglasiti sebe s Bojim
zakonima, radi ega je Bog i ostavio svakome ovjeku odreeno vrijeme putovanja na zemlji. To se
putovanje naziva zemaljski ivot".

Otvaranje osjetila

"Ljudi postaju sposobni vidjeti duhove tek nakon to im se osjetila izmijene, a to se dogaa
neprimjetno, i na za ovjeka neobjanjiv nain. On samo zapaa u sebi da iznenada poinje viati ono
to ranije nije viao i to drugi ne vide, i da uje ono to ranije nije uo.

38
 Za ljude koji su osobno iskusili takvu izmjenu osjetila, ona je vrlo jednostavna i prirodna, iako
je ne mogu objasniti ni sebi ni drugima, a za ljude koji to nisu iskusili, rije je o neemu udnom i
neshvatljivom. Svima je, isto tako, poznato da ljudi mogu utonuti u san, ali kakva je san u stvari
pojava i na koji to nain, neprimjetno za nas, mi prelazimo iz budnog stanja u stanje sna i
samozaborava - za nas ostaje tajna".

"Izmjena osjetila uz pomo koje ovjek stupa u osjetilnu komunikaciju s biima iz nevidljivog
svijeta, u Svetom Pismu naziva se otvaranjem osjetila. Pismo kae: "Tada Jahve otvori oi Bileamu i
on opazi anela Jahvina kako stoji na putu s golim maem u ruci" (Br 22, 31). Okruen neprijateljima,
prorok Elizej, da bi umirio svog prestraenog slugu, pomoli se i ree: " Jahve, otvori mu oi da vidi! I
Jahve otvori oi momku i on vidje: gora oko Elizeja sva prekrivena ognjenim konjima i kolima" (2 Kr 6,
17); (vidi takoer 2 Sam 24, 16-18)".

Iz navedenih mjesta Svetog Pisma jasno proizlazi da tjelesni organi slue kao nekakva vrata i
ulaz u unutarnju odaju gdje se nalazi dua, i da se ova vrata otvaraju i zatvaraju po Gospodnjoj
naredbi. Premudro i milosrdno ova vrata ostaju povazdan zatvorena kod palih ljudi, da nai zakleti
neprijatelji, pali duhovi, ne bi nagrnuli kroz njih i pogubili nas. Ta mjera je utoliko neophodnija jer
smo se mi poslije pada nali u podruju palih duhova, okrueni njima i porobljeni od njih.

Nemajui mogunosti da prodru k nama, oni nam se obznanjuju izvana, izazivajui razne
grene pomisli i matanja, i uvlaei time lakovjernu duu u komunikaciju s njima. ovjeku nije
doputeno otklanjati Boji nadzor i vlastitim sredstvima (po Bojem doputenju, ali ne i po Njegovoj
volji) otvarati svoja osjetila i stupati u osjetilnu komunikaciju s duhovima.

Ali, to se dogaa. Oigledno je da ovjek vlastitim snagama moe uspjeti komunicirati samo s
palim duhovima. Nije svojstveno svetim anelima sudjelovati u neemu to nije u suglasnosti s
Bojom voljom, u neemu to Bogu nije ugodno... to ljude privlai da stupaju u otvorenu
komunikaciju s duhovima? Lakomislene ljude i neznalice u stvarima kranske askeze mami na to
njihova radoznalost, neznanje i nevjera; naalost, oni ne shvaaju da stupanjem u takvu komunikaciju
mogu sebi nanijeti silnu tetu (str. 13-15)".

"Misao da je osjetilno opaanje duhova od neke izuzetne vanosti - pogrena je. Osjetilno
opaanje bez duhovnog, ne omoguava pravilno razumijevanje duhovnih bia; ono omoguava samo
povrno razumijevanje duhova i vrlo lako nas moe navesti da steknemo najpogrenije pojmove o
njima.

39
 Upravo to se najee i dogaa neiskusnim ljudima i onima koji su oholi i samouvjereni.
Duhovno opaanje duhova daje se samo pravim kranima, dok su za osjetilno opaanje duhova
najsposobniji ljudi najporonijeg ivota... Veoma malo ljudi posjeduje ovu sposobnost kao uroeni
dar, i vrlo malom broju ljudi se duhovi javljaju povodom nekih osobitih ivotnih okolnosti.

U ova posljednja dva sluaja, ovjeku se ne moe nita zamjeriti, samo bi takav morao uloiti
sve napore da se izbavi iz takvog stanja, koje je veoma opasno. U nae vrijeme mnogi se uputaju u
komunikaciju s palim duhovima posredstvom magnetizma (spiritizma), gdje se pali duhovi obino
javljaju u vidu svijetlog anela, i varaju i obmanjuju uz pomo raznih zanimljivih pria u kojima
mijeaju la sa istinom. Oni uvijek uzrokuju krajnje duevno i ak umno rastrojstvo" (str. 19).

"Oni koji tjelesnim oima vide duhove, ak i svete anele, ne bi trebali nita o sebi umiljati;
ovakvo opaanje samo po sebi nije nikakav dokaz o dostojnosti takvog ovjeka. Za ovo su sposobni ne
samo poroni ljudi, nego i nerazumne ivotinje" (Br 22, 31), (str. 21).

Opasnost od kontakta s duhovima

"Onome tko nema duhovni vid, vienje duhova tjelesnim oima uvijek nanosi tetu - nekad
veu, nekad manju. Ovdje na zemlji, istina je pomijeana s lai (sv. Izak Sirijski, 2. homilija), kao u
zemlji u kojoj je dobro pomijeano sa zlom, u zemlji progonstva palih anela i palih ljudi" (str. 23).

"Onaj tko osjetilima opaa duhove moe lako biti prevaren na vlastitu tetu i pogibao. Ako on
prilikom vienja pokloni povjerenje duhovima, ili se pokae lakovjernim, neminovno e biti obmanut,
neminovno e biti privuen, neminovno e biti zapeaen neprepoznatljivim za neiskusne peatom
obmane, peatom koji nanosi stranu povredu njegovom duhu.

to je jo gore, esto vie nije mogue bilo to popraviti, niti se mogue izbaviti iz ovog stanja.
To se dogodilo mnogima. Dogodilo se to ne samo neznabocima, iji vraevi su veinom otvoreno
komunicirali s demonima; dogodilo se to ne samo mnogim kranima koji su, neupueni u tajne
kranstva, u odreenim ivotnim okolnostima stupili u komunikaciju s duhovima; to se dogodilo i
mnogim asketima i monasima koji su osjetilno viali duhove, a nisu prethodno stekli sposobnost
duhovno ih vidjeti".

40
 "Jedino uenje i praksa kranske askeze na pravilan i zakonit nain uvodi ovjeka u svijet
duhova. Svaki drugi nain je nezakonit i mora biti odbaen kao nepotreban i poguban. Istinskog
Kristovog asketa sam Bog uvodi u vienje duhova. Kad je Bog vodi, onda se prividi istine, u koje se
la odijeva, razluuju od same istine. Asketu se tada daje najprije duhovno vienje duhova kojim on
podrobno i precizno otkriva sva svojstva tih duhova. Tek nakon toga daruje se nekim asketima
osjetilno vienje duhova kojim se upotpunjuje spoznaja duhova steena duhovnim vienjem". (str.
24).

Nekoliko praktinih savjeta

Iz besjede sv. Antuna koju je u Antunovom ivotopisu zabiljeio njegov uenik sv. Atanazije
Veliki (to smo ranije spominjali kao glavni izvor naeg znanja o djelovanju demona), biskup Ignacije
preuzima neke praktine savjete za kranske askete o tome kako se treba odnositi prema osjetilnom
vienju duhova. Ovo je od izuzetne vanosti za svakoga tko eli voditi istinski kranski ivot u
dananje vrijeme kada je (iz razloga koji emo pokuati objasniti kasnije) osjetilno vienje duhova
postalo rairenije nego u ranija vremena. Sv. Antun ui:

"Potrebno je, radi vae sigurnosti, da znate i ovo: ako vam se javi bilo kakvo vienje, nemojte
se uplaiti. Kakvo god da je vienje, vi ga najprije odvano zapitajte: "Tko si ti i odakle dolazi?" Ako je
javljanje Svetih, oni e te uspokojiti i tvoj strah obratiti u radost. Ako je javljanje avolsko, ono e se,
naiavi na odlunost u tvojoj dui, odmah poeti kolebati. Jer, to pitanje ukazuje na hrabru duu.
Postavivi to pitanje, Joua se uvjerio u istinitost vienja (J 5, 13), a neprijatelj se nije sakrio ni od
Danijela (Dn 10, 20) (str. 43-44)".

Navodei kako je ak i sv. imuna Stolpnika20 jedanput demon skoro prevario, pojavivi se
pred njim u plamenoj koiji (ivoti Svetih, 1. rujan), biskup Ignacije upozorava dananje pravoslavne
krane: "Ako su i sveci bili u takvoj opasnosti da budu prevareni od zlih duhova, ta opasnost jo vie
prijeti nama.

Ako ni sveci nisu mogli uvijek prepoznati demone koji bi im se javljali u vidu svetaca ili
samoga Krista, kako mi za sebe moemo misliti da emo ih nepogreivo prepoznati? Jedini nain da
se izbavimo od ovih duhova jest da odluno odbijamo svako njihovo javljanje i svaku komunikaciju s
njima, smatrajui sebe nedostojnima za takva javljanja ili za takvu komunikaciju".

20
Stolpnik ili stilit ili stupostojac, jest monah koji vrijeme provodi u molitvi stojei na stupu ili stablu.

41
 "Sveti uitelji kranske askeze zapovijedaju pobonim asketima da ne vjeruju nikakvom liku
ili vienju koji bi se iznenada pojavili, da ne stupaju u razgovor s njima, niti da obraaju bilo kakvu
panju na njih. Oni zapovijedaju da se za vrijeme ovakvih javljanja treba ograivati znakom asnog
Kria, zatvoriti oi, s potpunom svijeu da smo nedostojni i nesposobni vidjeti svete duhove, i moliti
Boga da nas izbavi od svih zamki i obmana koje nam duhovi zlobe lukavo podmeu" (str. 45-46).

Dalje sv. Ignacije citira bogolikog Grgura Sinaita: "Nipoto ne prihvaaj ono to osjetilima ili
umom vidi van ili unutar sebe, bio to lik Krista, ili anela, ili nekog sveca, bilo da um uobrazi ili
ugleda kakvu svjetlost; jer samom umu je po prirodi svojstveno da mata i on lako oblikuje likove po
svojoj elji. Ovo je uobiajena pojava kod onih koji ne paze strogo na sebe, zbog ega sami sebi
nanose tetu" (str . 47-49).

Zakljuak

Biskup Ignacije ovako zakljuuje uenje: "Jedini pravilni pristup u svijet duhova prua
kranska asketika. Jedini pravilni prilaz osjetilnom vienju duhova osigurava kransko uzrastanje i
savrenstvo" (str. 53).

"U odreeno, Bogom naznaeno i samo Njemu znano vrijeme, mi emo neminovno stupiti u
svijet duhova. A ni za koga od nas to vrijeme nije daleko! Neka bi nam sveblagi Bog darovao da jo u
tijeku ovog zemaljskog ivota prekinemo komunikaciju s palim duhovima i stupimo u komunikaciju sa
svetim duhovima, kako bismo na osnovu toga, poto svuemo tijelo, bili pribrojani svetim, a ne palim
duhovima!" (str. 67).

Ovo uenje biskupa Ignacija (Brjananinova), napisano prije vie od sto godina, moglo bi isto
tako biti napisano i danas - tako precizno opisuje duhovna iskuenja naeg doba, kada su "dveri
opaanja" (da upotrebimo izraz Aldousa Huxleya, jednog od eksperimentatora u ovom podruju) u
ovjeku otvorene u mjeri nepojmljivoj za doba u kojemu je ivio biskup Ignacije.

Ovim njegovim rijeima komentar gotovo da i nije potreban. Paljivi itatelj ih je moda ve
poeo primijenjivati na "posmrtna" iskustva koja opisujemo u ovoj knjizi, i samim tim poeo shvaati
zastraujuu opasnost ovih iskustava po ljudsku duu.

42
 Onaj tko je upoznat s ovim pravoslavnim uenjem, ne moe bez uasa i zaprepatenja
promatrati s kakvom lakoom dananji nazovi krani ukazuju povjerenje javljanjima i vienjima koja
postaju neto uobiajeno.

Uzrok ovom povjerenju je jasan: rimokatolicizam i protestantizam koji su ve toliko stoljea

odvojeni od uenja i prakse pravoslavnog duhovnog ivota, izgubili su svaku sposobnost da se snau
u carstvu duhova.

Njima je postala potpuno strana osnovna kranska vrlina - nepovjerenje prema vlastitim
"dobrim" mislima i osjeajima. Uslijed toga, "duhovna" iskustva i javljanja duhova namnoila su se
kao nikad ranije u kranskoj eri, pa je lakovjerno ovjeanstvo spremno prihvatiti teoriju o "Novom
Dobu" duhovnih uda, ili "novo izlijevanje Duha Svetoga" kao objanjenje za ovu injenicu.

Ovakvo duhovno osiromaenje ovjeanstva koje sebe smatra za "kransko", dok se u isto
vrijeme priprema za eru demonskih "udesa", jest znak posljednjih vremena (Otk 16, 14).

Treba dodati da pravoslavni krani, iako teoretski posjeduju istinsko kransko uenje,
rijetko i sami imaju punu svijest o njemu, pa esto kao i nekrani bivaju lako obmanuti. Vrijeme je da
ovo uenje ponovno otkriju oni kojima ono po pravu roenja pripada.

Oni koji sada opisuju svoja "posmrtna" iskustva pokazuju da naivno vjeruju svojim iskustvima
kao i toliki drugi koji su u prolosti bili zavedeni njima. U cjelokupnoj suvremenoj literaturi u vezi s
ovim pitanjem, u svega nekoliko sluajeva osoba se zaista i ozbiljno zapitala ne dolazi li makar dio
njenog iskustva od avla. Pravoslavni itatelj svakako e postaviti ovo pitanje i pokuati ova iskustva
razumijeti u svjetlu duhovnog uenja pravoslavnih otaca i svetaca.

Sada emo krenuti dalje kako bismo vidjeli to se konkretno zbiva s duom kada poslije smrti
napusti tijelo i ue u carstvo duhova.

43
 PRIJELAZI PODNEBESJA

Mjesto gdje osobito obitavaju demoni u ovom palom svijetu, i mjesto gdje se due
novopreminulih ljudi susreu s demonima - jest zrak. Biskup Ignacije dalje opisuje ovo podruje, koje
treba dobro razumjeti da bi nam suvremena "posmrtna" iskustva postala potpuno jasna.

"Rije Boja i, sudjelujui Rijei, Duh, otkrivaju nam preko svojih izabranih posuda da je
prostor izmeu neba i zemlje, sve ovo zrano plavetnilo podnebesja, mjesto gdje obitavaju pali
aneli, zbaeni s Nebesa...

Sveti apostol Pavao naziva pale anele duhovima zlobe u podnebesju (Ef 6, 12), a njihovog
poglavara -"knezom koji vlada u zraku" (Ef 2, 2). Pali aneli rasijani su u velikom broju po
sveukupnom prozranom beskraju koji vidimo nad nama. Oni neprestano uznemiravaju sva ljudska
drutva i svakog ovjeka posebno - nema zlodjela i prijestupa gdje oni nisu zaetnici i sudionici.

Na sve mogue naine oni navode ovjeka na grijeh i ue ga njemu. "Protivnik va, avao" -
govori sveti apostol Petar, "kao riui lav obilazi traei koga da prodre" (1 Pt 5, 8), kako za vrijeme
naeg zemaljskog ivota, tako i po razluenju due od tijela.

Kada dua kranina, naputajui svoj zemaljski hram, pone uzlaziti kroz zrano prostranstvo
u svoju gornju domovinu, demoni je tada zaustavljaju, trudei se da u njoj pronau neku srodnost sa
sobom - svoju grenost, svoj pad - te da je odvuku u pakao pripremljen "avlu i anelima njegovim"
(Mt 25, 41). Oni to ine "po pravu koje su (prema dui) stekli" (biskup Ignacije, Sabrana djela, svezak
III, str. 132-133).

Poslije pada Adama, nastavlja biskup Ignacije, kada je raj bio zatvoren za ovjeka, i kerubin s
ognjenim maem bio postavljen da ga uva (Post 3, 24), glaveina palih anela - sotona - zajedno s
hordama njemu podinjenih duhova "stajao je na putu od zemlje prema raju, i od tog doba, pa sve do
spasonosnog stradanja i ivotvorne smrti Kristove nije propustio tim putem nijednu ljudsku duu koja
se razluila od tijela.

Dveri nebeske zauvijek bijahu zatvorene za ljude. I pravednici i grenici silazili su u pakao.
Vrata vjenosti i neprohodni putevi otvorili su se tek pred Gospodinom naim Isusom Kristom" (str.

44
134-135). Nakon to nas je Isus Krist otkupio, "svi koji otvoreno odbacuju Otkupitelja, sainjavaju
sotonino naslijee: njihove due, po razluenju od tijela, silaze ravno u pakao. Ali i krani koji su bili
naklonjeni grijehu, takoer nisu dostojni da se odmah iz zemaljskog ivota presele u blaenu
vjenost.

Sama pravednost zahtijeva da sve sklonosti prema grijehu, sva izdajstva prema Otkupitelju,
budu izvagana i ocijenjena. Ovo suenje i razabiranje je potrebno da bi se odredilo u kolikoj mjeri
dua nekog kranina naginje prema grijehu, odnosno da bi se odredilo to u njoj prevladava - vjeni
ivot ili vjena smrt. Nepristrani Sud Boji oekuje duu svakog kranina po njenom razluenju od
tijela, kao to veli sveti apostol Pavao: "ljudima je odreeno jedanput umrijeti, a potom - sud" (Heb 9,
27).

Radi ispitivanja dua koje prolaze kroz zrano prostranstvo, tamne sile su ustanovile zasebna
sudita i strae na osobiti nain. "U slojevima podnebesja, od zemlje do Nebesa straare pukovi palih
duhova. Svaki posebni odred zaduen je za odreenu vrstu grijeha, za koju ispituje duu koja prispije
do tog odreda. Demonska sudita i strae u zraku nazivaju se u svetootakim spisima - Prijelazi, a
duhovi koji imaju tu slubu -carinici21" (str. 136).

Kako razumjeti Prijelaze?

Valjda nijedan aspekt pravoslavne eshatologije nije bio u tolikoj mjeri pogreno shvaen kao
to je to sluaj s podnebeskim Prijelazima. Mnogi teolozi koji su zavrili kolovanje u dananjim
suvremenim pravoslavnim uilitima, skloni su da u cjelini odbace Prijelaze kao nekakav "kasniji
dodatak" pravoslavnom uenju, ili kao "izmiljeno" podruje za koje nema potvrde ni u Svetom
Pismu, ni u svetootakim tekstovima, a ni u duhovnoj zbilji.

Takvi studenti su rtve racionalistikog obrazovanja koje je lieno tanane spoznaje da postoje
razliite razine stvarnosti koje se esto opisuju u pravoslavnoj literaturi, kao i razliite razine znaenja
onoga to se govori u Svetom Pismu i svetootakim tekstovima.

Suvremeno racionalistiko prenaglaavanje "doslovnog" znaenja tekstova i "realistikog" ili

bolje rei prizemnog shvaanja dogaaja opisanih u Svetom Pismu i ivotopisima svetih, zamagljuje ili

21
U srpskom jezika Prijelazi se zovu mitarstva, to doslovno znai carinarnice.

45
sasvim zamrauje duhovni smisao i duhovno iskustvo koji su esto primarni u pravoslavnim
tekstovima. Zato biskup Ignacije koji je, s jedne strane, bio "profinjeni" moderni intelektualac, a s
druge, istinski i jednostavni sin Crkve - moe predstavljati posrednika uz iju bi se pomo dananji
pravoslavni intelektualci vratili iskonskoj pravoslavnoj predaji.

Prije nego to dalje izloimo uenje biskupa Ignacija o Prijelazima podnebesja, podsjetimo se
upozorenja koje su dvojica pravoslavnih mislilaca - jedan suvremeni i jedan drevni - uputila onima koji
se odvae prouavati onostranu realnost.

U XI. stoljeu, moskovski metropolit Makarije, govorei o stanju due poslije smrti, pie:
"Treba imati u vidu da kao to je i inae prilikom opisivanja pojava duhovnog svijeta nuno da te
pojave, nama, obuenima u tijelo, budu prikazane na manje ili vie osjetilan, antropomorfan nain,
tako je ovo naroito nuno i prilikom detaljnog izlaganja uenja o Prijelazima kroz koje dua prolazi
po odvajanju od tijela. Zato moramo dobro zapamtiti ono to je aneo na samom poetku svog
kazivanja o Prijelazima rekao sv. Makariju Aleksandrijskom: "Zemaljske stvari primaj ovdje kao sasvim
slabu sliku stvari nebeskih". Prijelaze ne treba zamiljati u grubom, osjetilnom obliku, nego - koliko je
nama to mogue - u duhovnom. Takoer se ne treba vezivati za detalje koji su i u samoj Crkvi, kod
raznih pisaca i u raznim kazivanjima, prikazani razliito, premda je osnovna misao o Prijelazima uvijek
istovjetna" (metropolit Makarije Moskovski, "Pravoslavna dogmatska teologija").

Neke primjere takvih detalja, koje ne bi trebalo tumaiti na "grub i osjetilan" nain, navodi i
sv. Grgur Veliki u etvrtoj knjizi svojih "Razgovora" koja je, kao to smo ve vidjeli, specijalno
posveena pitanju ivota poslije smrti.

Tako, opisujui posmrtno vienje nekog Reparata, koji je vidio grenog sveenika kako gori
navrh neke ogromne lomae, sv. Grgur pie:

"Naloena vatra koju je vidio Reparat ne znai da u paklu gore drva. Prije e biti da je to zato
kako bi stekao upeatljivu sliku o paklenom plamenu, kako bi i ljudi, sluajui njegov opis, nauili
bojati se vjenog plamena, na osnovu iskustva koje imaju s materijalnom vatrom" ("Razgovori", IV,
32).

Opisujui opet, na drugom mjestu, kako je neki ovjek bio vraen iz smrti u ivot zato to se
radilo o "greci" - netko drugi sa istim imenom u stvari je pozvan u onaj svijet (a to se dogaa i u
dananjim "posmrtnim" iskustvima) sv. Grgur dodaje: "Kada se takvo to dogodi, paljivo
razmatranje stvari pokazuje da to nije bila greka, nego upozorenje. U svom bezgraninom milosru

46
dobri Bog doputa nekim duama da se ubrzo poslije smrti vrate u svoja tijela kako bi ih prizorom
pakla nauio strahu od vjene kazne, budui da ih same rijei nisu mogle u to uvjeriti" (IV, 37).

A to to su nekom ovjeku u posmrtnom vienju pokazana zlatna prebivalita, sv. Grgur

ovako komentira: "Naravno, nitko tko ima zdrav razum nee shvatiti doslovno ove izraze... A poto se
izdana milostinja nagrauje vjenom slavom, onda izgleda sasvim mogue sagraditi vjeno
prebivalite od zlata" (IV, 37).

Kasnije emo rei neto vie o razlici izmeu vienja onog svijeta i pravog "vantjelesnog"
boravka tamo (iskustva Prijelaza kao i mnoga dananja "posmrtna" iskustva oigledno spadaju u ovu
drugu kategoriju).

Zasad je dovoljno znati da moramo oprezno i trijezno pristupati svakom iskustvu vezanom za
onaj svijet. Tko god je upoznat s pravoslavnim uenjem nee rei da "Prijelazi" nisu neto realno,
nee rei da to nije istinsko iskustvo due poslije smrti.

Ali, moramo imati na umu: ovo iskustvo ne dogaa se u naem grubom, materijalnom svijetu;
vrijeme i prostor, iako oigledno postoje, potpuno su razliiti od naih zemaljskih predodbi o
vremenu i prostoru; zemaljski jezik je nemoan opisati ovu stvarnost. Onaj tko je dobro prouio
pravoslavnu literaturu sigurno e znati razlikovati duhovnu realnost u opisima onostranog od
nebitnih detalja koji ponekad mogu biti dani u vidu simbola ili slikovite predodbe. Tako, recimo, u
zraku ne postoje nikakve vidljive "zgrade" ili "carinarnice" gdje bi se naplaivala "carina". Takoer,
kada se spominje svitak ili pisai pribor kojim se biljee grijesi, ili "vaga" na kojoj se odmjeravaju
vrline, ili "zlato" kojim se otplauju "dugovi" u svim tim sluajevima pravilno emo postupiti ako to
shvatimo kao figurativne izraze, sredstva pomou kojih se moe doarati duhovna realnost s kojom
se tada dua suoava.

Bilo da dua zbilja vidi sve ove predodbe u to vrijeme (uslijed dugotrajne navike da duhovnu
realnost sagledava samo kroz tjelesne oblike), ili je kasnije u stanju da se tog iskustva sjeti samo
posredstvom tih slika, ili jednostavno ne moe na drugi nain izraziti svoje iskustvo, sve je to izgleda
bilo sporedno i nevano pitanje za svete Oce i pisce svetakih ivotopisa koji su ova iskustva
zabiljeili. Ono to je sigurno, jest da postoje ispitivanja koja sprovode demoni. Oni se pojavljuju u
jezivom, ali ljudskom obliju, optuuju novopreminulog za poinjene grijehe i doslovce pokuavaju
ugrabiti tanano tijelo due, koje opet vrsto dre aneli. A sve se to dogaa u zranom prostoru iznad
nas i vidljivo je onima kojima su oi otvorene za gledanje duhovne stvarnosti.

Vratimo se sada na izlaganje biskupa Ignacija o pravoslavnom uenju o Prijelazima.

47
 Svetootaka svjedoanstva o Prijelazima

Uenje o Prijelazima je uenje Crkve. Nema nikakve sumnje (podvukao biskup Ignacije) da je
sveti apostol Pavao na njih mislio kada je rekao da krani vode rat protiv duhova zlobe u podnebesju
(Ef 6, 12). Ovo uenje nalazimo u najstarijoj crkvenoj predaji i u "crkvenim molitvama" (knj. III, str.
138).

Biskup Ignacije citira mnoge Svete Oce koji ue o Prijelazima. Ovdje emo navesti tek neke od
njih.

Sv. Atanazije Veliki, u svom uvenom ivotopisu sv. Antuna Velikog, opisuje kako je jednom
sv. Antun "u deveti as zapoeo molitvu pred objed, i odjednom, zahvaen duhom, bi uznesen od
anela na visinu. Demoni u zraku protivili su se njegovom uzlaenju: aneli su se prepirali s njima
traei im da iznesu razloge protivljenja, poto sv. Antun nije imao nikakvog grijeha.

Demoni su nastojali izloiti grijehe koje je on uinio od samog roenja, no aneli zatvorie
usta klevetnicima, rekavi im da ne treba uraunavati njegove grijehe od dana roenja, jer su oni ve
izbrisani Kristovom milou, nego neka iznesu ako imaju - one grijehe koje je poinio nakon to je
stupio u monatvo i posvetio se Bogu.

U svojim optubama demoni su izricali mnogo drskih lai. Ali, poto su njihove klevete bile
bez dokaza, Antunu bijae osloboen prolaz. Tada on doe k sebi i vidje da se nalazi na onom istom
mjestu gdje se stao pomoliti. Zaboravivi na hranu, on itavu no provede u plau i uzdisanju,
razmiljajui o tome kako je mnogo neprijatelja ljudskog roda, o borbi protiv tih legija, o tekoama
koje prate ulazak na Nebesa kroz zrano prostranstvo i o rijeima apostola Pavla, koji je rekao: "Na
rat nije protiv tijela i krvi, nego protiv poglavarstava i vlasti u zraku" (Ef 2, 2; 6, 12). Znajui da zrane
sile ele samo jedno liiti nas slobodnog prolaza na Nebesa, da tome streme i da na tome usrdno i
naporno rade, apostol Pavao upozorava: "Zbog toga posegnite za svom opremom Bojom da
uzmognete odoljeti u dan zli" (Ef 6, 13), "da se posrami protivnik, nemajui nita loe rei protiv vas"
(Tit 2, 8) (str. 138-139).

Sv. Ivan Zlatousti, opisujui smrtni as, ui: "Tada su nam potrebne mnoge molitve, mnogi
pomagai, mnotvo dobrih djela, veliko zastupnitvo anela dok prolazimo kroz zrano prostranstvo.
Ako nam je na putu za stranu zemlju ili grad potreban putovoa, koliko su nam potrebniji putovoe i
pomagai da nas provedu pored nevidljivih vlasti i sila koje gospodare u zraku, a koje se jo nazivaju i
progoniteljima, carinicima, poreznicima" (Besjeda o trpljenju i zahvalnosti i o tome da ne treba

48
neutjeno plakati za preminulima, a koja se ita u Pravoslavnoj Crkvi u sedmu subotu po Pashi22 i pri
sahrani preminulog).

Sv. Makarije Veliki pie: "Kada uje da se pod nebesima nalaze rijeke zmajeva, eljust lavova,
sile tame i saiui oganj koji u svaki dio tijela prodire, zar ne zna da e oni, ako ne primi zalog Duha
Svetog, uzeti duu tvoju pri izlasku iz tijela i sprijeiti tvoj uzlazak na Nebesa" (Homilija 16, gl. 13).

Sv. Izaija Zatvornik, jedan od autora "Dobrotoljublja" (IV. stoljee) ui da krani trebaju
"svakoga dana imati pred oima smrt i voditi brigu o tome kakav e biti njihov odlazak iz tijela, i kako
e proi pored sila tame koje e ih presresti u zraku" (Besjeda 5, 22). Kada dua napusti tijelo,
pristupaju joj aneli da je prate; a sile tame je presreu elei je zadrati i ispituju je, ne bi li nali u
njoj neto njihovo" (Besjeda 17).

A sv. Hezihije, prezbiter jeruzalemski, (V. stoljee) ui: "Doi e na nas as smrti, naii e i
neemo ga moi izbjei. O, kada bi knez svijeta i zraka to nas susree naao da su bezakonja naa
mala i nitavna, i ne mogao nas s pravom optuiti za njih! (Rije o trijeznosti, "Dobrotoljublje", knj. II).

Sv. Grgur Veliki (+604.) pie u svojim Besjedama na evanelje: "Trebalo bi duboko razmiljati
o tome kako e straan za nas biti as smrti, kakav zaborav prijanje sree, kakav strah i kakva
bojazan od Suca. Tada e zli dusi istraivati kakva su sve djela u dui pokojnika; tada e iznijeti pred
nju grijehe na koje su je oni - demoni - naveli, kako bi svoju sudionicu odvukli u muilite. Ali zato mi
priamo samo o grenoj dui, kada oni dolaze i umiruim izabranima, traei i u takvima ono to je
njihovo (demonsko) ako su (kod ovih) imali kakvog uspjeha. Meu ljudima je bio samo jedan Koji je
bez bojazni, prije svog stradanja, rekao: "Neu vie s vama mnogo govoriti jer dolazi knez svijeta.
Protiv mene ne moe on nita." (Iv 14, 30) (Besjede na evanelje, 39, na Luku 19, 42-47; biskup
Ignacije III knj. str. 278).

Sv. Efrem Sirijski (+373.) ovako opisuje as smrti i suda na Prijelazima: "Kada zastraujue
ete dou, kada boanski otmiari narede dui da napusti tijelo, kada nas oni na silu odvedu, a zatim
nas privedu neizbjenom suditu, onda bijedni ovjek, ugledavi ih... pone sav drhtati i strepiti kao
od potresa... Boanski otmiari, uzevi duu, ushode kroz zrak, gdje se nalaze starjeine i knezovi -
vladari svijeta, koji pripadaju protivnikim silama. Oni su nai tuitelji, strani carinici, zapisniari,
poreznici... Oni nas susreu, opisuju i nabrajaju grijehe i dugove svakog ovjeka - grijehe mladosti i
starosti, voljne i nevoljne, uinjene djelom, rijeju i milju. Veliki je tamo strah, veliko drhtanje
bijedne due, neopisiva nevolja koju ona tada trpi od bezbrojnog mnotva neprijatelja to je opkolie,
koji je kleveu kako bi je sprijeili da uzie na Nebesa i naseli se u svjetlosti ivih, da ue u zemlju
ivota. No sveti aneli, uzevi duu, odvode je sa sobom (sv. Efrem Sirijski, svezak III, str. 383-385).

22
Pashom se u pravoslavlju naziva Uskrs.

49
 I u bogosluju Pravoslavne Crkve se na mnogo mjesta spominju Prijelazi. Tako u "Oktoihu",
djelu sv. Ivana Damaanskog (VIII. stoljee) itamo: "U as konine moje iz ruku demona izbavi me,
Djevo, i od suda i prepirke, od stranog ispitivanja i gorkih Prijelaza kneza demonskog, izbavi me
Bogomajko, i vjene osude" (glas 4., petak, tropar 8., kanon na jutarnjoj).

Ili: "Kada se dua moja od tijela bude rastavljala, tada me zastupi Vladarice, i bestjelesnih
neprijatelja namisli razori, i njihove eljusti slomi, da bih nesmetano proao pored knezova tame koji
obitavaju u zraku" (glas 2, jutarnje subote, stihire na stihovne).

Biskup Ignacije navodi sedamnaest slinih primjera iz bogoslunih knjiga, ali ni taj popis,
naravno, nije konaan.

Najdublje izlaganje uenja o Prijelazima podnebesja meu ranim Ocima Crkve moe se nai u
"Besjedi o izlasku due" sv. irila Aleksandrijskog (umro 444.), koja je uvijek ukljuivana u slavensko
izdanje Psaltira prireenog za bogoslunu upotrebu.

Izmeu ostalog, sv. iril kae u "Besjedi" i ovo: "Kakav strah i trepet eka tebe, o duo, u dan
smrti! Vidjet e uasne, divlje, okrutne, nemilosrdne i bestidne demone gdje kao crni Etiopljani23
stoje pred tobom. I sam njihov izgled gori je od svakog muenja. Gledajui ih, dua se smete,
uznemiri i uzbudi i gleda kako da to prije utekne od demona i pribjegne anelima Bojim; uzlazei s
ovima kroz zrak, dua nailazi na Prijelaze koja nadziru prolaz od zemlje prema Nebu, zadravajui
duu i spreavajui njeno daljnje uzlaenje. Na svakom Prijelazu se ispituje odreeni grijeh; za svaki
grijeh, za svaku strast postoje odreeni carinici i istraitelji".

Mnogi drugi sveti Oci, prije i poslije sv. irila govore o Prijelazima ili ih spominju. Navevi
mnoge od njih, ranije spomenuti povjesniar crkvene dogmatike zakljuuje: "Takvo nadahnuto,
svagda i svuda iznoeno uenje o Prijelazima, a osobito meu uiteljima etvrtoga stoljea,
neosporno dokazuje da su njima to uenje prenijeli uitelji iz prethodnih stoljea, i da je ono
zasnovano na apostolskoj predaji" (metropolit Makarije Moskovski, "Pravoslavna dogmatska
teologija", II. svezak, str. 535).

23
U staro doba su stanovnici Etiopije bili pojam crnaca crnih ljudi.

50
Prijelazi u ivotopisima svetih

Pravoslavni ivotopisi Svetih sadre mnogobrojna, ponekad veoma upeatljiva i iva kazivanja
o tome kako dua poslije smrti prolazi kroz Prijelaze. Najdetaljniji opis nalazi se u ivotopisu sv.
Bazilija Novog (26. oujak) u kome se navodi kazivanje blaene Teodore ueniku ovog sveca, Grguru,
o tome kako je prolazila kroz Prijelaze. U tom kazivanju spominje se dvadeset posebnih Prijelaza i
vrste grijeha koji se na svakom od njih ispituju. Biskup Ignacije opirno citira ovo kazivanje (III. svezak,
str. 151-158). Ono ne sadri nita to bi se sutinski razlikovalo od drugih pravoslavnih izvora o
Prijelazima, pa emo umjesto njega navesti neke druge izvore, koji, dodue, ne pruaju tako detaljan
opis, ali se u glavnim crtama podudaraju s kazivanjem blaene Teodore.

U pripovijesti o vojniku Taksiotu (ivoti Svetih, 28. oujak), na primjer, govori se kako se on
vratio u ivot poslije est sati provedenih u grobu, nakon ega je ispriao sljedee: "Kada sam umirao,
ugledao sam neke Etiopljane koji se pojavie preda mnom. Izgledali su strano, tako da se moja dua
smutila. Zatim ugledah dvojicu veoma lijepih mladia i moja dua im pohita u naruje. Onda polako
poesmo, kao da letimo, uspinjati se navie kroz zrak, i naiosmo na Prijelaze koji su spreavali
uzlaenje i zadravali duu svakog ovjeka. Na svakom Prijelazu ispitivala se posebna vrsta grijeha: na
jednom la, na drugom zavist, na treem oholost, i za svaki grijeh postojali su posebni istraitelji u
zraku. Vidio sam da aneli sva moja dobra djela dre u koveiu. Vadei ih odatle, oni su ih
usporeivali s mojim zlim djelima. Tako proosmo ove Prijelaze. A kada se pribliismo nebeskim
vratima, naiosmo na Prijelaz bluda. Carinici koji su tu straarili zaustavie me i pokazae mi sva
moja tjelesna djela bluda, uinjena od djetinjstva do tada. Aneli koji su me vodili, rekoe mi:

"Sve tjelesne grijehe koje si poinio u gradu, Bog ti je oprostio, jer si se pokajao za njih". Na
ovo protivnici rekoe: "Ali, kada si otiao iz grada, na selu si uinio preljub sa enom jednog seljaka".
uvi ovo, i ne naavi nikakvo dobro djelo koje bi potrlo ovaj grijeh, aneli me ostavie i otioe.
Tada me zli duhovi zarobie i, tukui me, povukoe me dolje prema zemlji. Zemlja se razmae i ja,
voen uskim i smradnim prolazima, sioh u najdublje tamnice pakla".

Biskup Ignacije citira takoer i druge sluajeve prolaenja kroz Prijelaze u ivotopisima sv.
velikomuenika Eustracija (IV. stoljee, 13. prosinca); sv. Nifona iz Konstance ciparske, koji je vidio
mnoge due kako prolaze kroz Prijelaze (IV. stoljee, 23. prosinca); sv. imuna Emeskog, Krista radi
jurodivog24 (IV. stoljee, 21. srpnja); sv. Ivana Milostivog, patrijarha aleksandrijskog (VII. stoljee, 19.
prosinca); sv. imuna Divnogorca (VII. stoljee, 13. oujak); sv. Makarija Velikog (19. sijenja).

24
Lud zbog Krista - Asket koji prezire sve, ljudske pohvale i misljenje kako bi stekao milost kroz poniznost koju
je stjecao kroz neprestano ponizavanje od strane drugih ljudi.

51
 Biskup Ignacije nije bio upoznat s mnogobrojnom ranom pravoslavnom zapadnom
literaturom koja nikad nije bila prevedena na grki ili ruski, a koja takoer obiluje opisima Prijelaza.
Izgleda da je naziv "Prijelazi" ogranien samo na istone izvore, ali realnost koja se opisuje u
zapadnim izvorima, istovjetna je.

Tako, na primjer, sv. Kolumban (+597.), osniva otonog samostana sv. Jone u kotskoj, je
mnogo puta u svom ivotu gledao bitku koju u zraku vode demoni za duu novopreminulog. Sv.
Adamnan (+704.), koji je napisao ivotopis sv. Kolumbana, govori o tome. Evo jednog takvog sluaja:

"Jednog dana je sv. Kolumban sazvao svoje monahe i rekao im: "Pomozimo molitvama
monasima predstojnika Komgela, koji se ovog asa utapaju u Teleem jezeru, jer oni se sada bore u
zraku protiv neprijateljskih sila koje pokuavaju odvui duu stranca koji se utapa zajedno s njima".
Nakon molitve, on ree: "Zahvalimo Kristu, jer sveti aneli sretoe ove svete due, oslobodie stranca
i pobjedonosno ga izbavie od demona".

Sv. Bonifacije, anglosaksonski "apostol Germana" (VIII. stoljee), navodi u jednom svom
pismu sluaj koji mu je osobno ispriao monah iz samostana Venlok, koji je umro i poslije nekoliko
sati bio vraen u ivot.

"Kada je izaao iz tijela, ponijeli su ga aneli tako iste ljepote da on nije mogao gledati u
njih... "Oni su me uznijeli", veli on, "visoko u zrak...". Dalje je kazivao kako je za to vrijeme dok je on
bio van tijela, tako mnogo dua napustilo svoja tijela i sabralo se na mjesto gdje se on nalazio, da mu
je izgledalo kao da se tu naao sav ljudski rod sa zemlje. Takoer je rekao da tamo bijae gomila zlih
duhova i slavni zbor viih anela. Priao je da su zli duhovi i sveti aneli vodili estoku prepirku oko
dua koje su napustile svoja tijela. Demoni su iznosili optube protiv njih i oteavali breme njihovih
grijeha, a aneli su olakavali to breme i navodili opravdanja u njihovu korist.

uo je da su svi njegovi grijesi, od djetinjstva pa do tada, koje on nije ispovjedio, ili ih je

zaboravio, ili ih nije smatrao za grijehe, vapili protiv njega, svaki svojim glasom, gorko ga optuujui...

Sve to je uinio tijekom svog ivota, a nemarno propustio ispovjediti, i mnogo toga to nije
znao da je bilo grijeh, sada je vikalo na njega stranim glasom. Isto tako su i zli dusi, nabrajajui
njegove poroke, optuujui ga i navodei svjedoke, oznaavajui ak i tono vrijeme i mjesto, iznosili
dokaze za njegova zla djela... I tako, prebrojavi sve njegove grijehe i stavivi ih na gomilu, ovi drevni
neprijatelji proglasie ga krivim i bespogovorno podvrgnutim njihovoj vlasti.

52
 "S druge strane", ree on, "male i nitavne vrline koje sam imao, nedostojno i neuvjerljivo
govorile su u moju korist... I oni aneoski duhovi, u svojoj bezgraninoj ljubavi, branili su me i
podravali, a malo preuveliane vrline, izgledale su mi mnogo vee i divnije nego to sam ih ja ikada
mogao pokazati svojim vlastitim silama".

Suvremeni sluajevi prolaska kroz Prijelaze

U ranije spominjanoj knjizi "Mnogima nevjerojatan, ali istiniti dogaaj" moemo vidjeti
reagiranje tipinog "prosvijeenog" ovjeka naeg vremena, koji poslije "klinike smrti" (koja je trajala
36 sati), nailazi na Prijelaze.

"Uzevi me za ruke, aneli me, ravno kroz zid bolnike zgrade, iznijee na ulicu. Ve se
smrkavalo, i tiho je vijao krupan snijeg. Ja sam ga vidio, ali nisam osjeao ni hladnou niti bilo kakvu
razliku izmeu sobne i vanjske temperature. Za moje izmijenjeno tijelo takve stvari su oigledno bile
bez znaaja. Poeli smo se brzo uspinjati. I to smo se vie penjali, pred naim oima vidik se sve vie
irio; tako da je prostranstvo na kraju postalo zastraujue veliko, i mene obuze uas od spoznaje
svoje nitavnosti pred tom beskonanom pustinjom".

"Izgubio sam pojam o vremenu, tako da ne znam koliko dugo smo se kretali navie.
Najednom sam uo neku nejasnu buku, a onda ugledah gomilu nekih odvratnih bia koja se pojavie
odnekud, i uz dernjavu i cerekanje poee nam se brzo primicati.

"Demoni! - shvatih u trenu i sav se sledih od uasa kakav nikada ranije u ivotu nisam osjetio.
Zli duhovi! O, koliko ironije i najiskrenijeg smijeha bi sve ovo izazvalo kod mene do prije samo
nekoliko dana. I prije samo nekoliko sati, da mi je netko rekao - ne da je svojim oima vidio demone -
nego da vjeruje u njihovo postojanje kao u neto sasvim izvjesno, reakcija bi bila ista.

Kao to je i priliilo "obrazovanom" ovjeku na izmaku XIX. stoljea, ja sam pod tim imenom
podrazumijevao nerazumne sklonosti i strasti u ljudskom biu; zato i sama rije nije za mene imala
znaenje imena, nego izraza kojim se oznaava neki "apstraktni pojam". A sada se odjednom taj
"apstraktni pojam" pojavio preda mnom kao ivo bie...!"

53
 "Zli dusi su nas opkolili sa svih strana i zahtijevali su, viui i galamei, da im budem predan;
pokuavali su me nekako epati i istrgnuti iz ruku anela, ali se oigledno nisu usuivali to uiniti. U
svom tom stravinom demonskom urlanju, odvratnom za sluanje, kao to je i izgled demona bio
odvratan za gledanje, ponekad sam uspijevao razaznati pojedine rijei i dijelove reenica.

On je na, on se odrekao Boga - gotovo u jedan glas povikae oni i s takvom drskou se
bacie na nas da je na trenutak, od straha, u mome umu zamrla svaka misao.

To je la! To je nepravda! - htio sam viknuti, doavi k sebi, ali usluno pamenje zaveza mi
jezik. Na neki meni nepoznat nain iznenada sam se sjetio jednog sitnog i beznaajnog dogaaja koji
se uz to dogodio tako davno u mladosti, da mi je izgledalo potpuno nemogue da ga se ponovo
sjetim..."

Ovdje se autor prisjea dogaaja iz njegovih kolskih dana. Za vrijeme jedne "filozofske"
rasprave, kakve ve bivaju meu studentima, jedan od njegovih kolega se zapitao: "Zato moram
vjerovati? Mogue je da Bog i ne postoji, zar ne?" Na ovo je autor odgovorio: "Moda i ne postoji". A
sada, nalazei se na Prijelazima, on se prisjea: "Taj izraz bio je u pravom smislu "prazna rije".
Nerazumni govor mog prijatelja, koji nisam naroito paljivo ni sluao, nije mogao u meni izazvati
sumnju u Boje postojanje. Sada se meutim ispostavilo da ta prazna rije nije jednostavno iezla
bez ikakvog traga, morao sam se pravdati, zatititi se od izreene optube. Tako se obistinila
evaneoska poruka da emo za svaku praznu rije morati dati odgovor, ako i ne po volji Boga, koji zna
sve tajne ovjekovog srca, onda po zlobi neprijatelja naeg spasenja.

"Ova optuba je izgleda bila najjai argument demona za moje pogubljenje. Kao da im je to
dalo novu snagu i smjelost da me napadaju jo bjesnije, i oni su navaljivali, spreavajui nas da idemo
dalje.

"Sjetio sam se molitve i poeh se moliti, prizivajui u pomo sve svete koje sam znao i ija
imena su mi dolazila na um, ali to nije uplailo moje neprijatelje. Bijedni neznalica, kranin samo po
imenu, sjetio sam se ja tada moda po prvi put One koja se naziva Zastupnicom roda kranskog.

Oigledno je moje obraanje Njoj bilo plameno, oito je moja dua bila silno prestravljena, jer
tek to sam se sjetio Njenog imena i izgovorio ga, nekakva bijela izmaglica se pojavi i pone obavijati
odvratni skup demona. Ta izmaglica je i sakrila demone od mojih oiju prije nego to su se oni uspjeli
ukloniti s tog mjesta. Njihova dreka i urlanje jo dugo su se uli, ali po tome kako su sve vie slabili i
postajali sve tii, shvatio sam da su uasni progonitelji ostali za nama..."

54
Doivljaj Prijelaza prije smrti

Dakle, iz velikog mnotva primjera jasno se moe vidjeti kakav znaajni i upeatljivi dogaaj
za duu predstavlja njen susret s demonima na Prijelazima podnebesja koji se zbiva poslije smrti.

Ovo iskustvo, meutim, nije nuno ogranieno samo na vrijeme neposredno nakon smrti.
Ranije smo vidjeli da je sv. Antun Veliki vidio Prijelaze kada je za vrijeme molitve istupio "van tijela".

Sv. Ivan Klimaks opisuje slino iskustvo koje je jedan monah imao prije nego to je umro:
"Dan prije smrti on pade u zanos i otvorenih oiju gledae as na desnu, as na lijevu stranu svoje
postelje, kao da netko od njega trai da poloi raune, i glasno, tako da su ga okupljeni mogli uti,
govorae:

"Da, zaista, to je istina; ali zbog toga sam mnogo godina postio". Ponekad bi rekao: "Ne, ja to
nisam uradio, laete". Zatim opet: "Da, zbilja je tako, ali sam plakao i sluio brai". Ponekad bi ak
proturjeio: "Ne, vi me kleveete". Drugi put bi odgovarao: "Jest, tako je, i ne znam to da kaem na
to, ali - Bog je milostiv".

Uistinu straan i jeziv prizor bijae ovo nevidljivo i nemilosrdno ispitivanje, i to je najuasnije,
njega su optuivali i za ono to on ne bijae poinio. Jao! Molitelj i pustinjak je za neke od svojih
grijeha govorio: "Ne znam to da kaem na to", iako je u monatvu proveo oko etrdeset godina i
imao dar suza... U nastavku ovog ispitivanja njegova se dua razlui od tijela, tako da ostade
neizvjesno kako se suenje zavrilo i kakva je presuda" (Ivan Klimaks, "Ljestvica" 7, 50).

Zbilja, dolazak na Prijelaze poslije smrti je samo specifini oblik i zavrni dio velike bitke koju
svaka kranska dua vodi tijekom cijelog svog ivota. Biskup Ignacije pie: "Kao to se uskrsnue
kranske due iz grijehovne smrti obavlja za vrijeme njenog lutanja i potucanja po zemlji, isto se tako
tajanstveno, ovdje na zemlji, zavrava i njeno ispitivanje od strane zranih sila, njeno oslobaanje od
tih sila ili padanje u njihovo ropstvo.

Na putovanju kroz zrak (poslije smrti), ova sloboda ili ropstvo se samo razotkrivaju" (III.
svezak, str. 159). Neki sveci, kao recimo Makarije Veliki - iji je prolazak kroz Prijelaze vidjelo nekoliko
njegovih uenika - uzlazili su pored demona "carinika" nesmetano, jer su se oni ve borili s njima, i
dobili tu bitku jo za ivota. Evo odlomka iz tog ivotopisa: "Kada se sv. Makariju priblii as smrti,
kerubin, koji bijae njegov aneo uvar; doe s mnotvom nebeske vojske po njegovu duu. S
aneoskim inovima sili su i korovi Apostola, Proroka, Muenika, Biskupa, Bogolikih, Pravednika.

55
 Demoni se po grupama smjestie po svojim carinarnicama promatrati putovanje bogonosne
due. Ona pone uzlaziti. Stojei daleko od nje, tamni duhovi sa svojih Prijelaza vikahu: "O, Makarije!
Kakve si se slave udostojio!". Ponizni mu im odgovori: "Ne! Jo se bojim, jer ne znam jesam li to
dobro uinio!". No, on se brzo uzdizae u nebo. S drugih Prijelaza opet vikahu zrane sile: "Tako je!
Umakao si nam, Makarije!". "Ne", odgovori on, "jo mi valja bjeati".

Kada je ve pristupio nebeskim vratima, oni ridajui od zlobe i zavisti, povikae: "Zbilja si nam
utekao, Makarije!", a on im odgovori: "Silom Krista moga tien, ja izbjegoh vae zamke" (Skitski
paterik25).

"S takvom velikom slobodom veliki ugodnici Boji prolaze kroz zasjede tamnih sila u zraku,
zato to oni u svom zemaljskom ivotu vode s njima nepomirljivi rat i, pobijedivi ih, stjeu u dubini
srca veliku slobodu od grijeha, postaju hram i svetite Duha Svetog, nainivi svoje umno prebivalite
nepristupanim za pale duhove" (biskup Ignacije, III svezak, str. 158-159).

Posebni sud

U pravoslavnoj dogmatskoj teologiji prolazak kroz Prijelaze podnebesja smatra se dijelom

"posebnog" suda, posredstvom kojeg se odluuje o sudbini due do Stranog suda26. I "posebni" i
Strani sud obavljaju aneli, koji se javljaju kao orue Boje Pravde: "Tako e biti na svretku svijeta.
Izii e aneli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u pe ognjenu, gdje e biti pla i krgut zubi." (Mt
13, 49-50).

Pravoslavni krani su sretni to imaju uenje o Prijelazima podnebesja i "posebnom" sudu

jasno izloeno u svetootakim spisima i ivotopisima svetih. No i svaki ovjek koji duboko razmilja
makar samo i o Svetom Pismu, doi e do veoma slinog uenja. Tako, recimo, protestant - evangelist
Billy Graham pie u svojoj knjizi o anelima: "U trenutku smrti duh naputa tijelo i kree se kroz
atmosferu. Ali, Pismo nas ui da se tamo krije avao. On je "knez koji vlada u zraku" (Ef 2, 2). Kada bi
nae umne oi bile otvorene, vjerojatno bismo vidjeli da je zrak prepun demona, Kristovih
neprijatelja. Ako je sotona mogao tri tjedna zadrati anela koji bijae poslan Danijelu na zemlju,
onda moemo zamisliti kakvo protivljenje demonsko oekuje kranina nakon smrti... Trenutak smrti

25
Ili Otanik (pater/otac); zbirka izreka i dogaaja iz ivota svetih otaca monakog ivota.
26
Sveopi Boji sud na kraju svijeta naziva se u pravoslavlju Strani Sud.

56
jest posljednja prilika za sotonu da napadne istinskog kranina. No Bog alje svoje anele da nas u to
vrijeme zatite" (Billy Graham, "Aneli - tajanstveni Boiji glasnici", New York, 1975).

Prijelazi - probni kamen istinitosti posmrtnog iskustva

Sasvim je jasno da ovo o emu smo u ovom poglavlju govorili nije "vraanje filma" ivota koje
se tako esto spominje u suvremenim "posmrtnim" iskustvima. Ta iskustva (koja se esto dogaaju i
prije smrti) nemaju u sebi nieg boanskog, nikakvog suda. Ona su prije psiholoki doivljaj,
rekapitulacija ivotnog puta pod kontrolom nieg drugog do vlastite savjesti.

Odsutnost suda, a prisutnost, kako mnogi izjavljuju, "smisla za humor" kod nevidljivog bia
koje nazoi tom "vraanju filma", jest znak uasavajue povrnosti koju zapadni svijet danas pokazuje
u shvaanju ivota i smrti. A to objanjava zato ak i hindusi u "zaostaloj" Indiji imaju stranije
iskustvo smrti od veine ljudi zapadnog svijeta: i bez istinite svjetlosti kranstva, oni su ipak sauvali
ozbiljniji odnos prema ivotu od veine ljudi koji ive u povrnom "post - kranskom" zapadnom
svijetu.

Prolaenje kroz Prijelaze, svojevrsni probni kamen istinitosti posmrtnog iskustva, uope se ne
spominje u suvremenim sluajevima. Uzrok tome nije teko pronai. Na osnovu mnogih znakova -
odsutnosti anela koji bi trebali doi po duu, odsutnosti suda, povrnosti mnogih iskaza, ak i
kratkotrajnosti samog dogaaja (obino 5 do 10 minuta, za razliku od nekoliko sati, pa i dana, o
kojima se govori u ivotopisima Svetih i drugim pravoslavnim izvorima) - jasno je da dananja
iskustva, iako ponekad veoma udnovata i neobjanjiva za suvremenu medicinsku znanost, nisu
naroito duboka. A kada se i radi o istinskom iskustvu smrti, onda ono sadri tek poetak posmrtnog
putovanja due: to iskustvo se zbiva u predvorju smrti, prije nego to je Boja odluka o dui postala
konana (a znak za to je dolazak anela po duu), tj. dok jo postoji mogunost za duu da se
prirodnim putem vrati u tijelo.

Trebali bi ipak dati valjano objanjenje za sluajeve koji se zbivaju u dananje vrijeme. Kakvi
su to predivni pejzai koji se esto viaju? Gdje se nalazi taj "nebeski" grad? Kakvo je to "vantjelesno"
podruje s kojim se danas nesumnjivo dolazi u dodir, i to esto?

Odgovor na ova pitanja moe se nai u istraivanjima koja su opisana u literaturi koja se
veoma razlikuje od gore spomenutih kranskih izvora - literaturi koja je takoer zasnovana na

57
osobnom iskustvu i koja je mnogo dublja u svojim zapaanjima i zakljucima koje odatle izvodi od
dananjih "posmrtnih" iskustava. To je literatura na koju dr. Moody i drugi istraivai obraaju panju
i u kojoj nalaze zaista upeatljive paralele onim klinikim sluajevima koji su potakli suvremeni interes
za ivot poslije smrti.

Uenje biskupa Teofana Zatvornika o Prijelazima podnebesja

Biskup Ignacije (Brjananinov) je bio glavni zatitnik pravoslavnog uenja o podnebeskim

Prijelazima u Rusiji u 19. stoljeu, kada su nevjerujui i modernisti ve poeli ismijavati to uenje, no i
biskup Teofan Zatvornik bio je isto tako odluni branitelj ovog uenja koje je on smatrao sastavnim
dijelom pravoslavnog uenja o nevidljivom ratu ili duhovnoj borbi protiv demona. Ovdje navodimo
jednu njegovu besjedu o Prijelazima uzetu iz tumaenja osamdesetog retka 118. psalma: "Neka srce
moje bude savreno u naredbama Tvojim, da se ne postidim'. Prorok ne kazuje kako i gdje da "se ne
postidi". Najblii sluaj "nepostidnosti" zbiva se u vrijeme kada zapoinje unutranja borba...

Drugi trenutak nepostienja jest vrijeme smrti i prolazak kroz Prijelaze. Ma kako se naima
besmislenom inila ideja o Prijelazima, ipak e i oni morati proi kroz njih.

to trae ti carinici od onih koji tuda prolaze? Trae, ne bi li kod ljudi pronali neto svoje. A
to je to?

To su strasti. Zato, kod onoga ije je srce isto, i tue strastima, oni ne mogu nai nita za to
bi se zakaili; tovie, suprotne osobine e za njih biti kao udarac groma. Na ovo je netko, od onih
visokoobrazovanih, izrekao ovakvu misao - Prijelazi se predstavljaju kao neto strano, ali, sasvim je
mogue da demoni umjesto neega stranog pokau neto to e obmanuti ovjeka. Oni mogu
pokazati dui neto to e je obmanuti, zavesti, prema svakoj vrsti strasti na koju dua nailazi. Ako su
za vrijeme ivota na zemlji izgnane strasti iz srca i u njemu umjesto njih zasaene suprotne vrline,
onda, bilo kakva obmana da se ukae, dua, nemajui nikakvu simpatiju prema njoj, prolazi pored nje
s gnuanjem. A kada srce nije oieno, onda kakvoj je strasti ono najvie sklono, tome e se i dua
tamo prikloniti. A demoni e je smatrati za druga i onda e ve znati kamo s njom.

Znai, malo je vjerojatno da se dua u kojoj jo postoji sklonost prema bilo kakvoj strasti nee
postidjeti na Prijelazima. Posramljivanje je ovdje u tome to se dua sama baca u pakao. No krajnje

58
sramoenje je na Posljednjem sudu, pred licem svevideeg Suca ("Stoosamnaesti psalam", tumaenje
biskupa Teofana, Moskva, 1891. g.).

IZLAZAK IZ TIJELA U OKULTNOJ LITERATURI

Istraivai suvremenih posmrtnih iskustava gotovo se uvijek radi objanjenja ovih sluajeva
obraaju onoj vrsti literature koja tvrdi da se zasniva na iskustvu "izlaska iz tijela" - okultnoj literaturi
iz najstarijih vremena, egipatskoj i tibetanskoj "Knjizi mrtvih", pa sve do okultnih uitelja i
eksperimentatora naih dana.

S druge strane, jedva da netko od ovih uitelja obraa ozbiljnu panju na pravoslavno uenje
o ivotu i smrti ili na biblijske i svetootake izvornike na kojima se ono zasniva. Zbog ega je to tako?

Uzrok je vrlo jednostavan: kransko uenje potjee od Boje objave ovjeku o sudbini due
poslije smrti i uglavnom naglaava konano stanje due na Nebesima ili u paklu. Iako postoji bogata
kranska literatura koja opisuje to se dogaa s duom poslije smrti, a zasniva se na podacima iz
prve ruke o "posmrtnom iskustvu" ili izlasku iz tijela (kako je pokazano u poglavlju o Prijelazima), ova
literatura najee zauzima drugotno mjesto u usporedbi s glavnim kranskim uenjem o konanom
stanju due. Literatura, zasnovana na kranskom iskustvu, korisna je, uglavnom, radi pojanjenja i
preglednijeg predstavljanja vanijih elemenata kranskog uenja.

U okultnoj literaturi situacija je upravo suprotna - glavni naglasak stavlja se na "vantjelesno"

iskustvo due, a njeno konano stanje obino se ostavlja nedoreenim ili se objanjava osobnim
miljenjima i nagaanjima, uglavnom zasnovanim na ovom iskustvu.

Suvremeni istraivai mnogo vie se slue tim svjedoanstvima okultnih autora (koja se
pokazuju kudikamo pogodnija za "znanstveno" ispitivanje), nego kranskim uenjem koje zahtijeva
sudjelovanje vjere i povjerenja, a takoer i voenje duhovnog ivota u suglasnosti s ovim uenjem.

U ovom poglavlju pokuat emo ukazati na neke od zamki koje se kriju u ovom zbliavanju
(znanosti i okultizma), koje se ni u kojoj mjeri ne pokazuje tako "objektivnim" kako se to nekima ini, i
pokuati dati ocjenu okultnog "vantjelesnog" iskustva s toke gledita pravoslavnog kranstva. Radi

59
toga, nuno je da se donekle upoznamo s okultnom literaturom kojom se koriste suvremeni
istraivai za objanjenje "posmrtnog" iskustva.

Tibetanska i egipatska "Knjiga mrtvih"

Tibetanska "Knjiga mrtvih", jest budistika knjiga iz VIII. stoljea koja vjerojatno sadri
dobudistike predaje iz jo ranijih vremena. Njen tibetanski naziv je "Osloboenje putem sluanja na
posmrtnoj ravni", a njen engleski izdava opisuje je kao "mistiku pouku za rukovoenje u
onostranom svijetu mnogih iluzija i sfera". itaju je kraj tijela pokojnika kao korisnu za njegovu duu,
jer, kako kae sam tekst: "u trenutku smrti dogaaju se razna privienja". To, kako zapaa izdava,
"nisu vienja realnosti, ve neto drugo, kao... (vlastiti) intelektualni impulsi, koji su dobili
personificiranu formu".

Na sljedeim stupnjevima 49-dnevnih "posmrtnih" iskuenja, opisanih u knjizi, javljaju se

vienja kako "mirnih" tako i "zloudnih" boanstava, od kojih se sva, prema budistikom uenju,
tumae kao iluzorna (neto nie, prilikom tumaenja ove sfere, pokazat emo zbog ega su ova
vienja, zaista, najveim dijelom - iluzija). Kraj itavog ovog procesa je konani pad due i
"preutjelovljenje" (=reinkarnacija, takoer e biti razmotrena nie), shvaena prema budistikom
uenju kao zlo, koje je mogue izbjei uz pomo budistike pripreme. Carl Jung, u svom psiholokom
komentaru ove knjige, primjeuje da ova vienja veoma nalikuju na opise zagrobnog svijeta u
suvremenoj zapadnoj spiritistikoj literaturi - i jedna i druga ostavljaju neugodni dojam zbog krajnje
praznine i banalnosti poruka iz "svijeta duhova".

Izmeu "Tibetanske knjige mrtvih" i suvremenih iskustava u pogledu dviju pretpostavki

postoji zauujue slaganje, to i objanjava interes dr. Moodya i drugih istraivaa. Prvo, tamo
opisani dojmovi o boravku "van tijela", u prvim trenucima smrti, u sutini su oni isti kao i u
suvremenim sluajevima (a takoer i u pravoslavnoj literaturi): dua umrloga pojavljuje se kao "sjajno
prozrano tijelo", koje je vidljivo drugim biima iste takve prirode, ali ne i ljudima dok su u tijelu. U
poetku, ona ne shvaa je li iva ili mrtva, vidi ljude okupljene oko tijela, slua jauke nastradalih i
sposobna je primati osjetilne utiske; njeni pokreti nisu niim ogranieni i moe prolaziti kroz vrsta
tijela.

Drugo, "u trenutku smrti vidimo prvobitnu svjetlost", koju mnogi istraivai poistovjeuju sa
"svjetlosnim biem" kakvo se opisuje u dananje vrijeme.

60
 Ne treba sumnjati da je ono to je opisano u "Tibetanskoj knjizi mrtvih" zaista zasnovano na
"vantjelesnom" iskustvu, ali emo u daljnjem izlaganju utvrditi da je istinsko posmrtno stanje samo
jedno od mnogih ovakvih sluajeva, i duni smo upozoriti da ne treba prihvatiti bilo kakvo
"vantjelesno" iskustvo kao otkrivenje o tome to se zaista dogaa poslije smrti. Iskustva zapadnih
medija, ako i jesu autentina, u svakom sluaju nisu istinska svjedoanstva o umrlima, kako to oni
tvrde.

Postoji izvjesna srodnost izmeu tibetanske "Knjige mrtvih" i od nje jo starije egipatske
"Knjige mrtvih". Ova druga opisuje kako poslije smrti dua prolazi kroz mnoge preobraaje i susree
mnoge "bogove". Meutim, iva tradicija tumaenja ove knjige ne postoji, a bez toga suvremeni
itatelj moe samo nagaati o znaenju nekih od ovih simbola. Prema ovoj knjizi, umrli redom dobiva
oblik laste, zlatnog sokola, zmije s ljudskim nogama, krokodila, aplje, cvijeta lotosa itd., i susree se s
raznim "bogovima" i onostranim biima ("etiri sveta majmuna", boginja Begemot, razni bogovi s
glavama pasa, akala, majmuna, ptica, itd.).

Rascjepkana, nerazgovijetna i zbrkana iskustva iz "zagrobnog carstva" opisana u ovoj knjizi

drastino se razlikuju od jasnoe i jednostavnosti kranskog iskustva. Iako se ova knjiga, moe biti,
takoer zasniva na realnom iskustvu izlaska iz tijela, ona je, slino tibetanskoj "Knjizi mrtvih", puna
iluzornih vizija i, bez sumnje, ne moe se koristiti kao istinski opis stanja due poslije smrti.

Spisi Emanuela Swedenborga

Drugi od okultnih tekstova koje izuavaju suvremeni istraivai, prua vie nade da bude
shvaen, jer pripada novom vremenu, zapadnom nainu miljenja i pretendira na to da bude
kranski.

Spisi vedskog mistika Emanuela Swedenborga (1688. 1772.) opisuju onostrane vizije koje
su mu se poele javljati u srednjim godinama ivota. Do onog trena kada su poele te vizije, on je bio
tipini europski intelektualac XVIII. stoljea: poliglot, znanstvenik, istraiva, izumitelj, ovjek koji je
aktivno sudjelovao u drutvenom ivotu kao nadzornik vedskog vieg kolegija i lan Gornjeg Doma
parlamenta - ukratko, "univerzalni" ovjek ranog perioda razvitka znanosti, kada je jo uvijek
jednome ovjeku bilo mogue ovladati gotovo svim suvremenim znanjima.

61
 Napisao je gotovo 158 znanstvenih radova, a neki od njih (na primjer, etverotomni
anatomski traktat "Mozak") su daleko ispred svoga vremena.

Zatim, u svojoj 56-oj godini, on je poeo obraati panju na nevidljivi svijet, i tijekom
posljednjih 25 godina ivota sastavio ogromni broj religioznih djela u kojima se opisuje Nebo, pakao,
aneli i duhovi - i sve to na osnovu vlastitog iskustva.

Njegovi opisi nevidljivih sfera razoaravajue su prizemni, i uglavnom slini opisima koji se
mogu nai u veem dijelu okultne literature. Kada ovjek umire, onda, prema Swedenborgovoj prii,
ulazi u "svijet duhova" koji se nalazi na pola puta izmeu Nebesa i pakla. Ovaj svijet, iako je duhovan i
nematerijalan, toliko nalikuje na materijalnu realnost da u poetku ovjek nije svjestan da je umro.
Njegovo "tijelo" i osjeaji su onakvi kao i na zemlji.

U trenutku smrti doivljava se vizija svjetlosti - neeg jarkog i maglovitog, i odvija se "pregled"
vlastitog ivota, sa svim njegovim dobrim i zlim djelima. ovjek se susree s prijateljima i poznanicima
iz ovog svijeta i izvjesno vrijeme nastavlja postojanje na sasvim slian nain kao i na zemlji, s tom
razlikom to je tamo sve mnogo vie okrenuto unutarnjem: ovjeka privlae one stvari i ljudi koje je
volio, a stvarnost se realizira milju - treba samo pomisliti o nekome, i ta osoba se pojavljuje kao da je
pozvana. Kada se ovjek donekle privikne na boravak u svijetu duhova, njegovi prijatelji govore mu o
Nebu i paklu, i odvode ga u razne gradove, vrtove i parkove.

U tom meuvremenu u "svijetu duhova" ovjek se nalazi radi obuavanja, koje traje od
nekoliko dana do godine, i "priprema" se za Nebo. Ali i samo "Nebo", kako ga Swedenborg opisuje,
ne razlikuje se mnogo od "svijeta duhova", a i jedno i drugo veoma nalikuju na zemlju.

Tamo postoje dvorita i dvorane, kao na zemlji, parkovi i vrtovi, kue i spavaonice "anela",
kao i mnogo odjee za njih. Tamo postoje vlade i zakoni, i sudovi, ali sve, naravno, mnogo
"duhovnije" nego na zemlji. Tamo postoje crkvena zdanja i slube, duhovnici govore propovijedi i
negoduju ukoliko se netko od sluatelja s njima ne slae. Tamo postoje brakovi, kole, obuka i odgoj
djece, drutveni ivot - ukratko, gotovo sve to se susree na zemlji, a moe se smatrati "duhovnim".

Sam Swedenborg je govorio o Nebu nastanjenom mnotvom anela (svi oni su, kako je on
smatrao, bili due umrlih), a takoer i udnovatim stanovnicima Jupitera, Merkura i drugih planeta.
On je na "nebu" diskutirao s Martinom Lutherom i obratio ga u svoju vjeru, ali nije mogao razuvjeriti
Calvina u njegovoj vjeri u "predestinaciju". Opis pakla takoer podsjea na neko mjesto na zemlji, a
njegove stanovnike karakterizira egoizam i runi postupci.

62
 Lako se moe razumjeti zbog ega je od veine svojih suvremenika Swedenborg bio odbaen
kao umno poremeen i zbog ega su gotovo do naih dana njegova vienja rijetko shvaana ozbiljno.
I pored toga, uvijek je bilo ljudi koji su tvrdili da je bez obzira na svu udnovatost njegovih vizija, on
zaista bio u kontaktu s nevidljivom stvarnou: njegov mlai suvremenik, njemaki filozof Immanuel
Kant, jedan od osnivaa suvremene filozofije, odnosio se prema njemu veoma ozbiljno i vjerovao u
nekoliko primjera Swedenborgove "vidovitosti", koji su bili uveni u itavoj Evropi, a ameriki filozof
R. Emerson u svome opirnom eseju o njemu u knjizi "Izabranici ovjeanstva", nazivao ga je "jednim
od giganata literature koga nee procijeniti ni itavi koledi prosjenih znanstvenika".

Oivljavanje interesa za okultizam u nae vrijeme izbacilo ga je u prvi plan kao "mistika" i
"vidovnjaka" nesputanog doktrinarnim kranstvom, a naroito istraivai "posmrtnih" iskustava
nalaze interesantne paralele meu svojim otkriima i njegovim opisom prvih trenutaka poslije smrti.

Ne moe se mnogo sumnjati u to da je Swedenborg zaista bio u kontaktu s duhovima, i da je

od njih dobio svoje "otkrivenje". Prouavanje naina na koji je on dobio ova "otkrivenja", pokazat e
nam u kakvoj to sferi ovi duhovi zaista prebivaju.

Povijest Swedenborgovih kontakata s duhovima, detaljno opisan u njegovom obimnom

"Duhovnom dnevniku" i "Dnevniku snovienja" (2300 stranica), jasno razotkriva karakteristike
stupanja u dodir s podnebeskim demonima, kako to opisuje biskup Ignacije. Swedenborg je od
djetinjstva prakticirao jednu vrstu meditacije, koja ukljuuje oputanje i snanu koncentraciju.

S vremenom je poeo u vrijeme meditacije viati plamen, koji je on naivno prihvaao i

objanjavao kao znamenje "odobrenja" njegovih misli. To ga je i pripremilo za poetak komunikacije
sa svijetom duhova. Kasnije je u snu poeo viati Krista, i to kako ga primaju u zajednicu
"besmrtnika", a postupno je oko sebe poeo osjeati i prisutnost duhova. Na kraju, duhovi su mu se
poeli javljati i u budnom stanju. To se prvi put dogodilo tijekom njegovog putovanja za London.
Sjedei, jedne veeri, odjednom je ugledao crnilo i gmizavce koji su mu puzali po tijelu, a zatim i
ovjeka koji je sjedio u kutu sobe i rekao mu samo: "Ne jedi toliko" i iezao u mraku. Iako ga je ovo
javljanje preplailo, on ga je ipak smatrao neim "dobrim", zbog toga to je dobio "moralni savjet".

Zatim, kako sam pria: "Iste noi ovjek mu se ponovno javio, ali sada se vie nisam plaio.
Potom je rekao da je on Gospodin Bog, Stvoritelj svijeta i Otkupitelj, i da je izabrao mene da objasnim
ljudima duhovni smisao Pisma, i da e mi On sam objasniti to trebam napisati o tom predmetu. Iste
noi bili su mi otkriveni - tako da sam se u potpunosti uvjerio u njihovu realnost - svjetovi duhova.
Nebo i pakao... Poslije toga Gospodin je otvarao, veoma esto i danju, moje tjelesne oi, tako da sam
usred dana mogao gledati u drugi svijet, i u potpuno budnom stanju komunicirati s anelima i
duhovima".

63
 Iz ovog opisa sasvim je jasno da je Swedenborg bio otvoren za komunikaciju sa zranim
carstvom palih duhova i da su sva "otkrivenja" koja su potom uslijedila proistjecala iz tog istog izvora.
"Nebo" i "pakao" koje je on vidio, takoer su bili dijelovi zranog carstva, a "otkrivenja" koja je on
zapisao jesu opis njegovih iluzija, koje pali duhovi esto, radi vlastitih ciljeva, podmeu lakovjernima.
Osvrt na jo neka djela okultne literature pokazat e nam i druge strane ovog carstva.

"Astralna ravan27" teozofije

Teozofija XIX. i XX. stoljea, koja zapravo predstavlja mjeavinu istonjakih i zapadnjakih
okultnih ideja, podrobno govori o zranom carstvu za koje smatra da se sastoji iz niza "astralnih
ravni" ("Astralni" znai "zvjezdani". To je izmiljeni termin koji oznaava "nadzemaljsku" realnost).

Prema jednoj teoriji ovog uenja "astralne" ravni "predstavljaju mjesto prebivanja svih
natprirodnih bia, prebivalite bogova i demona, pusto u kojoj prebivaju misaone forme, podruje
nastanjeno duhovima zraka i drugih sila, kao i razliita nebesa i paklovi s mnotvima anela i
demona...". Za to pripremljene osobe, smatra se, mogu uz pomo obreda "uzdizati se na ove ravni i u
potpunosti se upoznati s ovim podrujima".

Prema ovom uenju, u "astralnu ravan" (ili ravni, u zavisnosti od toga kako se promatra to
carstvo - kao cijelo ili razdijeljeno na razliite "slojeve") ulazi se poslije smrti i, kao i u uenju
Swedenborga, nema iznenadne promjene stanja i nema suda - ovjek nastavlja ivjeti, kao i prije,
samo van tijela, i poinje "prolaziti kroz sve podnivoe astralne ravni na svome putu prema nebeskom
carstvu". Svaki podnivo je sve finiji i sve vie "okrenut unutarnjem", a prolaenje kroz njih, za razliku
od straha i nespokojstva koja bude kranski "Prijelazi", jest period zadovoljstva i radosti: "Radost
prebivanja na astralnoj ravni je tako velika, da se fiziki ivot u usporedbi s tim uope ne ini kao
ivot. . . Devet od deset osoba osjeaju veliku odbojnost prema povratku u svoje tijelo" (A. Powel,
"Astralno tijelo", 1972).

Kao izum Ruskinje - medija, Jelene Blavacke, teozofija je krajem XIX. stoljea bila pokuaj da
se da sustavno objanjenje medijskih kontakata s "mrtvima", koji su se u zapadnom svijetu mnoili od
vremena razbuktavanja spiritistikih javljanja u Americi 1848. godine.

27
Koristi se i pojam astralna razina.

64
 Sve do danas njeno uenje o "astralnoj ravni" (iako esto i nazvanoj po imenu) predstavlja
mjerilo kojim se koriste mediji i drugi ljubitelji okultnog radi objanjenja pojava iz svijeta duhova. Iako
su teozofske knjige o "astralnoj ravni" prepune one "neugodne praznine i banalnosti", koje, po
Jungovom miljenju, karakteriziraju svu spiritistiku literaturu, i pored toga, iza te trivijalnosti stoji
filozofija realnosti onostranog svijeta, koja kod suvremenih istraivaa nailazi na odaziv.

Suvremeni humanistiki pogled na svijet s veoma mnogo simpatije gleda na takav onostrani
svijet koji je ugodan, a ne muan, koji doputa lagani "rast" i "evoluciju", a ne konanost suda, koji
daje "jo jednu ansu" da bi se pripremilo za viu realnost, a ne odreuje vjeni udio prema vladanju
tijekom zemaljskog ivota. Teozofsko uenje prua ba ono to i trai suvremena dua, i tvrdi da je
zasnovano na iskustvu.

Kako bismo dali pravoslavni kranski odgovor na ovo uenje moramo paljivo promotriti to
se to zaista zbiva na "astralnoj ravni". Ali, gdje da gledamo? Priopenja medija alosno su poznata po
svojoj rasplinutosti i neodreenosti, a u nekim sluajevima, kontakt sa "svijetom duhova" kroz medije
previe je sumnjiv i varljiv da bi posluio kao uvjerljivi dokaz o prirodi toga svijeta. S druge strane,
suvremena "posmrtna" iskustva suvie su kratka i neuvjerljiva da bi posluila istoj svrsi.

Meutim, postoji iskustvo "astralne ravni", koje je mogue podrobnije istraiti. Na jeziku
teozofije to se zove "astralnom projekcijom" ili "projekcijom astralnog tijela". Usavravajui
odreene medijske metode, mogue je ne samo stupiti u kontakt s bestjelesnim duhovima, kako to
ine obini mediji (kada njihove seanse nisu lane), nego i zaista ui u njihovo podruje postojanja i
"putovati" meu njima. Moe netko biti i veoma skeptian sluajui o takvim sluajevima koji su se
dogodili u davna vremena, ali, pokazalo se da su ovakva iskustva postala gotovo uobiajena u nae
vrijeme - i to ne samo meu okultistima - a ve postoji i brojna literatura koja iz prve ruke pripovijeda
o iskustvima dodira s ovom sferom.

"Astralna projekcija"

Pravoslavnim kranima je dobro poznato da ovjek uistinu moe biti uzdignut iznad granica
svoje tjelesne prirode i stupiti u nevidljive svjetove. Sam apostol Pavao nije znao je li bio "u tijelu... ili
izvan tijela, kada bi uznesen na tree nebo" (2 Kor 12, 2), a za nas nema potrebe promiljati o tome
na koji nain tijelo moe postati toliko profinjeno da bi ulo u Nebo (ukoliko se njegov doivljaj zaista
zbio "u tijelu"), ili u kakvo je "tanano tijelo" mogla biti obuena dua za vrijeme prebivanja "van

65
tijela". Nama je dovoljno znati da dua (u izvjesnom "tijelu") po Bojoj milosti zaista moe biti
uznesena i sagledati (kontemplirati) raj, a takoer i zrano carstvo podnebeskih duhova.

U pravoslavnoj literaturi takvo se stanje esto opisuje kao nalaenje izvan "tijela", kao to je
to bilo sa sv. Antunom, koji je, kako je to ranije opisano, vidio "Prijelaze" stojei na molitvi.

Biskup Ignacije (Brjananinov) podsjea nas na dvojicu asketa XI. stoljea, ije su due u
vrijeme molitve naputale tijela - starca28 Baziliska Sibirskog, iji je uenik bio poznati Zosima, i starca
shimnika29 Ignacija (Izaiju), osobnog prijatelja biskupa Ignacija (svezak III, str. 75).

Najupeatljiviji sluaj izlaska "iz tijela" u pravoslavnim ivotopisima vjerojatno je sluaj sv.
Andrije Krista radi jurodivog Carigradskog (X. st.), koji je za vrijeme dok mu je tijelo vidljivo lealo na
snijegom zametenoj gradskoj ulici, bio uznesen u duhu i promatrao raj i tree nebo, a zatim jedan dio
vienog ispriao svome ueniku, koji je i zapisao to se dogodilo (ivoti Svetih, 2. listopad).

Tako neto daje se po Bojoj milosti i sasvim nezavisno od ljudske elje ili volje.

Ali "astralna projekcija" - to je "vantjelesno iskustvo" koje je mogue postii i izazvati uz

pomo odreenih tehnika. Ona predstavlja jedan vid onoga to je biskup Ignacije opisao kao
"otvaranje osjetila", i jasno je da (s obzirom da je kontakt s duhovima, osim neposrednog djelovanja
Bojeg, ljudima zabranjen), tim sredstvima dostignuto carstvo nisu Nebesa, ve samo podnebesko
zrano prostranstvo nastanjeno palim duhovima.

Teozofski tekstovi, koji podrobno opisuju ovo iskustvo, do te mjere su ispunjeni okultnim
shvaanjima i tumaenjima, da je iz njih gotovo nemogue shvatiti to zapravo predstavlja iskustvo
toga carstva. Isto tako, u XX. stoljeu pojavljuje se literatura druge vrste posveena istom pitanju.
Paralelno sa irenjem istraivanja i eksperimentiranja u podruju "parapsihologije", pojavili su se ljudi
koji su objavili da su sposobni za "astralnu projekciju" (koja im se dogodila sluajno ili kao posljedica
eksperimenta) i napisali knjige u kojima opisuju svoje iskustvo, a neki istraivai sakupili su i prouili
prie o iskustvu prebivanja "izvan tijela" i pisali o tome znanstvenim, a ne okultnim jezikom.
Razmotrimo ovdje neke od tih knjiga.

28
Monasi duhovnici u pravoslavlju se nazivaju starcima.
29
Vii stupanj pravoslavnog monatva.

66
 "Zemaljska" strana "izlaska iz tijela" dobro je opisana u knjizi ravnateljice Instituta za
psihofizika istraivanja u Oxfordu (Engleska) Celie Green "Izlazak iz tijela" (New York, 1975). Kao
odgovor na obraanje putem britanskog tiska i radija, u listopadu 1966., Institut je dobio oko 400
odgovora od ljudi koji su tvrdili kako su oni osobno izlazili iz tijela. Takva reakcija svjedoi o tome da
slina iskustva u dananje vrijeme ni u kom sluaju nisu rijetkost, i da oni koji su takva iskustva imali
sada mnogo spremnije nego ranije govore o tome, ne plaei se da e ih proglasiti za "aknute". Isto
vrijedi i za "posmrtna" iskustva, kako primjeuju dr. Moody i drugi istraivai. Spomenutih 400 ljudi
dobili su po dva upitnika, a knjiga je rezultat usporeivanja i analize odgovora.

Gotovo sva iskustva opisana u toj knjizi bila su nevoljna, izazvana razliitim fizikim
okolnostima: stresovima, umorom, boleu, nesretnim sluajevima, anestezijom, snom.

Gotovo sva su se odvijala u blizini tijela (a ne u "carstvu duhova"), a ono to su vidjeli veoma
nalikuje na prie ljudi koji su imali posmrtno iskustvo: ovjek vidi svoje vlastito tijelo "izvana", vlada
svim osjetilima (ak i ako je u tijelu bio gluh ili slijep), nije u stanju stupiti u dodir sa svojim
okruenjem i komunicirati s njim, "plovi" zrakom osjeajui ogromno zadovoljstvo i lakou, um
djeluje bistrije nego obino. Neki su opisivali i susret s umrlim srodnicima ili su putovali na mjesta
koja, kako se inilo, nisu pripadala obinoj realnosti.

Jedan "istraiva" "vantjelesnog" iskustva, engleski geolog Robert Crookall sakupio je veliki
broj slinih primjera, kako kod okultista i medija s jedne strane, tako i kod sasvim obinih ljudi, s
druge. On ovako sumira ovo iskustvo: "Tijelokopija" ili "dvojnik" bio je "roen" iz fizikog tijela i
smjeten zajedno s njim. Kada se "dvojnik" odvojio od tijela, dogodilo se "pomraenje" svijesti
(umnogome slino tome kada prebacivanje iz jedne brzine u drugu u automobilu izaziva kratki prekid
u prijenosu snage)... esti su sluajevi pregleda proteklog ivota u nizu slika, a naputeno "fiziko"
tijelo osloboeni "dvojnik" obino je mogao promatrati...".

Suprotno onome to bi se moglo oekivati, nitko nije govorio o tome da je prilikom izlaska iz
tijela osjeao bol ili strah - sve je izgledalo savreno prirodno... Svijest, koja je funkcionirala kroz tog
odvojenog "dvojnika", bila je ira nego u obinom ivotu... Ponekad su se javljale sposobnosti
telepatije, vidovitosti i predskazivanja.

esto su se pojavljivali "umrli" prijatelji. Mnogi od onih koji su davali izjave, izraavali su
veliku odbojnost prema ponovnom ulasku u tijelo i povratku zemaljskom ivotu... Ovaj, sve do sada
nepoznati, opi tijek dogaaja pri izlasku iz tijela nije mogue u potpunosti objasniti, polazei od
hipoteze da su svi takvi sluajevi samo snovi i da su svi opisani "dvojnici" bili naprosto halucinacije.
Ali, s druge strane, mogue ih je lako objasniti ukoliko se prihvati da su ti sluajevi istiniti i da su
vieni "dvojnici" bili objektivna (iako ultrafizika) tijela" (Robert Crookall, "Izlazak iz tijela", 1970).

67
 U sutini ovaj opis ostvaruje toku po toku "modele" posmrtnih iskustava koje je opisao dr.
Moody ("ivot poslije ivota"). Podudarnosti su takve da su mogue samo onda kada se opisuje jedno
te isto iskustvo. Ako je tako, onda je, najzad, mogue odrediti iskustvo koje opisuju dr. Moody i drugi
istraivai i koje evo ve nekoliko godina izaziva veliki interes i brojne diskusije na Zapadu. To nije
istinsko "posmrtno" iskustvo, ve prije "vantjelesno" iskustvo koje predstavlja samo predvorje
drugog, mnogo ireg iskustva, pa bilo to iskustvo same smrti ili "astralnog putovanja" (o emu vidi
nie). Iako bi se "vantjelesno" stanje moglo nazvati "prvim trenutkom" smrti - ukoliko smrt zaista
nastupi - bila bi gruba greka izvoditi odatle bilo kakve zakljuke o stanju poslije smrti, osim gole
injenice da je dua poslije smrti iva i da je ouvala svijest, a to, u svakom sluaju, teko da porie
bilo tko od onih koji zaista vjeruju u besmrtnost due. Dalje, ukoliko "vantjelesno" stanje uope nije
obavezno povezano sa smru, duni smo biti veoma obazrivi pri izboru svjedoanstava koja se nude iz
mnogobrojnih iskustava u ovom podruju, upravo, duni smo zapitati, imaju li vizije "Nebesa" (ili
"pakla") koje sada obuzimaju mnoge, bilo to zajedniko s kranskim shvaanjem Nebesa i pakla, ili
su one samo interpretacija nekog naprosto prirodnog (ili demonskog) iskustva u "vantjelesnom"
carstvu.

Dr. Crookall, koji se do sada pokazao kao najtemeljitiji istraiva u ovom podruju,
pristupajui s jednakom panjom i opreznou svakoj sitnici, to je osobina i njegovih ranijih radova o
biljnim fosilima u Velikoj Britaniji, sakupio je veliki materijal o iskustvu "raja" i "pakla".

On smatra da su to prirodna i u sutini univerzalna iskustva, i razlikuje ih na sljedei nain:

"Oni koji su svoja tijela napustili prirodnim putem bili su skloni tome da vide neto jarko i spokojno
("Raj"), neto tipa prekrasne Zemlje, a (oni koji su bili) istrgnuti silom... bili su skloni zapadati u
relativno mrano, konfuzno i slino snu okruenje, to odgovara drevnom "paklu". Prvi su susretali
mnogobrojne pomonike (ukljuujui ve spomenute ranije "umrle" roake i prijatelje), a drugi su se
ponekad susretali s nekakvim bestjelesnim "preprekama".

Ljudi koji posjeduju ono to dr. Crookall naziva "medijskom tjelesnom konstitucijom"
obavezno prvo prolaze kroz tamno, maglovito podruje "pakla", a zatim ulaze u predio bljetave
svjetlosti koja se ini nalik Raju.

Taj "Raj" opisuju razliito (i mediji i nemediji) kao "najdivniji od ikada vienih pejzaa",
"predio prekrasne ljepote - prostrani vrt slian parku, a svjetlost je tamo takva kakva nikada nije
viena ni na moru ni na kopnu", "divan pejza" s "ljudima u bijeloj odjei", "svjetlost je postala silna",
"itava je zemlja sijala".

68
 Da bi objasnio ova iskustva, dr. Crookall postavlja hipotezu da postoji "sveukupna zemlja"
koja se sastoji, na niem nivou, od one fizike zemlje koja je nama poznata iz svakodnevnog ivota,
okruena sveproimajuom nefizikom sferom na ijim se niim i viim granicama nalaze sfere
"pakla" i "raja".

Ovo je zapravo grub opis onoga to se pravoslavnom terminologijom naziva zranim

podnebeskim carstvom palih duhova, ili "astralna ravan" u teozofiji.

Meutim, pravoslavni opisi ove sfere ne prave razliku izmeu "vieg" i "nieg", ve naglasak
stavljaju na demonske obmane koje ine sastavni dio toga carstva. Budui da je svjetovni istraiva,
dr. Crookall ne zna nita o tom aspektu zranog carstva, ve sa svoje "znanstvene" toke gledita
potvruje neobino vanu injenicu za shvaanje "posmrtnih" i "vantjelesnih" iskustava:

"Nebesa" i "pakao", vieni u tim stanjima ine samo dio (ili pojave) zranog carstva duhova, i
nemaju nieg zajednikog s istinskim Nebesima i paklom kranskog uenja koji predstavljaju mjesta
vjenog prebivanja ljudskih dua (i uskrslih tijela), a takoer i bestjelesnih duhova. Ljudima u
"vantjelesnom" stanju nije doputeno dospjeti na prava Nebesa ili u pakao, koji se duama otkrivaju
samo po naroitoj volji Bojoj.

Ako neki "krani" i ponu u trenutku "smrti", gledati "nebeski grad" s "dijamantnim vratima"
i "anele", to samo ukazuje na to da ono to su ugledali u zranom carstvu u nekoj mjeri zavisi od
njihovih prethodnih iskustava i oekivanja, slino tome kada umirui hindusi vide svoje hinduske
hramove i "bogove".

Istinsko kransko iskustvo Nebesa i pakla, kao to emo vidjeti u narednom poglavlju,
pripada sasvim drugoj dimenziji.

"Astralno putovanje"

Gotovo sva novija "posmrtna" iskustva bila su izuzetno kratkotrajna - da su trajala due
rezultirala bi stvarnom smru. Meutim, u "vantjelesnom" stanju, koje nije povezano s uvjetima
bliskim smrti, mogue je i dugotrajnije iskustvo. Ako se ovo iskustvo dovoljno produi, mogue je
napustiti svoje neposredno okruenje i ui u sasvim novi predio - ne samo zbog toga da se baci

69
letimini pogled na "vrt" ili "mjesto svjetlosti" ili "nebeski grad", ve i zato da bi se stekao trajniji
"doivljaj" u zranom carstvu.

"Astralna ravan" je, oigledno, veoma bliska svakome, i izvjesne kritine situacije (medijske
tehnike) mogu "isprovocirati" kontakt s njom. U jednoj od svojih knjiga, dr. Carl Jung opisuje iskustvo
jednog od svojih pacijenata, ene koja je "izlazila iz tijela" tijekom tekog poroaja. Ona je vidjela
lijenike i sestre koji su je okruivali, ali je osjeala da se iza nje prostire predivan predio za koji se
inilo da predstavlja granicu druge dimenzije. Osjeala je da bi, ukoliko bi tamo pola, napustila ovaj
ivot, ali se umjesto toga vratila u svoje tijelo.

Dr. Moody je opisao niz slinih stanja, koja on naziva "graninim" ili "krajnjim" iskustvom
(ivot poslije ivota, str. 54-57).

Oni koji namjerno izazivaju stanje "astralne projekcije" esto mogu ui u tu "drugu
dimenziju". Posljednjih godina opis "izleta" jednog ovjeka u tu dimenziju postigao je izvjesnu slavu,
to mu je omoguilo da organizira institut za eksperimente s "vantjelesnim" stanjem. Jedan od
istraivaa na tom institutu bila je i dr. Elisabeth Kubler-Ross, koja se slae sa Monroeovim
zakljucima o srodnosti "vantjelesnog" i "posmrtnog" iskustva. Ovdje emo ukratko izloiti otkria
ovog eksperimentatora, opisana u knjizi "Putovanja izvan tijela" (New York, 1977).

Robert Monroe je uspjeni ameriki poduzetnik (predsjednik upravnog vijea jedne

multimilijunske kompanije), a u pogledu religije - agnostik. Njegova "vantjelesna" iskustva poinju
1958. kada je, jo prije nego to se kod njega pojavio bilo kakav interes za okultnu literaturu, poeo
sprovoditi vlastite eksperimente uz pomo metoda za pamenje u snu. Ove tehnike obuhvaale su
oputanje i koncentraciju slino nekim vidovima meditacije. Poto je otpoeo s ovim eksperimentima,
kod njega se pojavilo neko neobino stanje kada mu se inilo da ga je pogodio snop svjetlosti, to je
izazvalo privremenu paralizu. Poto se ovaj osjeaj ponovio nekoliko puta, on je poeo sam "lebdjeti"
izvan tijela, a zatim izazivati i razvijati ovo stanje.

U poetku svojih okultnih "putovanja" on otkriva one iste osnovne preduvjete koji su
Swedenborgu otvorili put za njegove doivljaje u svijetu duhova - pasivnu meditaciju, osjeaj
"svjetlosti", opi odnos povjerenja i otvorenosti prema novim i neobinim doivljajima, i sve to u
kombinaciji s "praktinim" pogledom na ivot i odsutnou bilo kakvih opih kranskih znanja i
iskustava.

U poetku je Monroe "putovao" na poznata mjesta na Zemlji - u poetku blia, zatim

udaljenija, pri emu mu je ponekad uspijevalo doi i do konkretnih injenica koje su dokazivale

70
njegove eksperimente. Zatim je poeo kontaktirati s "duholikim" prilikama. Prvi kontakt s njima bio je
dio medijskog eksperimenta ("indijski pravednik" kojega je poslao medij, zaista je doao po njega! -
str. 52). Najzad, poeo je ulaziti u udnovate predjele koji su izgledali kao da ne pripadaju zemlji.

Zapisujui svoja iskustva (to je inio odmah po povratku u tijelo), grupirao ih je prema
pripadnosti "lokacijama". Njih je bilo tri: "Lokacija 1" je "ovdje - sada"; normalno okruenje ovoga
svijeta. "Lokacija 2" je "nematerijalna sredina, po izgledu ogromnih razmjera, i sa osobinama slinim
"astralnoj ravni". To mjesto predstavlja prirodnu sredinu "drugog tijela" (kako Monroe naziva bie
koje je putovalo tim carstvom), ono "proima" fiziki svijet i u njemu vlada zakon misli: "ono to
misli, to i jesi" i "slino privlai slino", a da bi se putovalo, treba samo pomisliti na eljeno odredite.

Monroe je posjetio razliita mjesta toga carstva i vidio, na primjer, u jednoj uzanoj dolini
grupu ljudi u dugakoj bijeloj odjei koji su sebe nazivali "vojskom na vjebi" koja eka naredbe.

"Lokacija 3" prividno izgleda kao zemaljska stvarnost, iako je sasvim drukija od iega vienog
na zemlji, sa udnim anakroninim svojstvima, a teozofi bi ovdje vjerojatno prepoznali neki "grublji"
dio "astralne ravni".

Poto je uglavnom savladao strah koji ga je obuzimao kada je tek dospio u ova nepoznata
podruja, Monroe ih je poeo istraivati i opisivati mnogobrojna inteligentna bia koja je tamo
susreo.

Prilikom nekih "putovanja" susretao je i svoje "umrle" prijatelje i razgovarao s njima, ali je
mnogo ee susretao udna bezlina bia koja su mu ponekad "pomagala", ali jednako esto ne bi
uope reagirala kad ih je zvao, ili bi davala nejasne "mistine" poruke sline porukama medija. Bila su
u stanju rukovati se s njim, ali isto tako i zariti kuku u njegovu pruenu aku. U nekima od ovih
stvorenja on je prepoznavao "prepreke", zvjerolika bia gumastih tijela koja su lako mijenjala oblik u
pse, imie ili njegovu vlastitu djecu, i druga bia koja su mu se rugala i muila ga, smijui se kada je
on prizivao (ne, naravno, s vjerom, ve kao jo jedan "eksperiment") ime Isusa Krista.

Sam nemajui vjere, Monroe se otvorio za "religiozne" utjecaje bia iz tog svijeta. Dane su mu
"proroanske" vizije buduih dogaaja, koji su se ponekad zaista odigravali onako kako ih je on vidio.
Jednom, dok je bio na samoj granici izlaska iz tijela, pred njim se pojavio bijeli zrak svjetlosti. Monroe
je upitao zraku da mu odgovori na pitanja o ovom svijetu, a glas zrake mu je odgovorio: "Moli svog
oca da ti kae veliku tajnu". Sljedei put, Monroe se tako i molio: "Oe, rukovodi mnome. Oe, reci mi
veliku tajnu". Iz svega ovoga jasno je da je Monroe, ostajui po svojim religioznim pogledima "realist"
i "agnostik", dragovoljno predao sebe u ruke biima iz okultnih sfera (drugim rijeima, demonima).

71
 Ba kao i dr. Moody i drugi istraivai ovog podruja, Monroe pie "za dvanaest godina svojih
parapsiholokih aktivnosti nisam naao svjedoanstava koja bi potvrivala biblijska shvaanja o Bogu
i zagrobnom ivotu na mjestu zvanom "Nebesa". Isto tako, slino Swedenborgu, teozofima i
istraivaima kakav je dr. Crookall, on u "nematerijalnom" podruju kojeg je izuavao nalazi "sve one
osobine koje obino pripisujemo Nebesima i paklu, a koje predstavljaju samo dio 'Lokacije 2". U
podruju, kako je izgledalo, "najbliem" materijalnom svijetu, on je naiao na tamnosivi prostor
nastanjen "angrizavim biima koja su se dosaivala". To, po njegovom miljenju, moe biti
"predvorje pakla", ili tonije, podruja "hada30" kako ga je nazvao dr. Crookall.

Najsimptomatiniji, meutim, jest Monroeov doivljaj "raja". On je tri puta putovao na

mjesto "istog mira", lebdei u toplim, mekim oblacima kroz koje su prosijavali raznobojni zraci
svjetlosti; vibrirao je u suglasju s glazbom korova koji su pjevali pjesme bez rijei; oko njega su bila
bezimena bia u istom stanju s kojima nije imao osobnog kontakta.

Ovo mjesto osjeao je kao svoj posljednji "dom", i alio za njim nekoliko dana poto se
doivljaj okonao. Ovaj "astralni raj", razumije se, predstavlja osnovni izvor teozofskog uenja o
"ugodnosti" drugog svijeta. Meutim, ovaj "raj" nema nieg zajednikog s kranskim uenjem o
Carstvu Nebeskom koje je daleko od ovog zranog podruja i koje je, u svojoj punini ljubavi i linosti i
svjesnom osjeaju prisutnosti Boje postalo sasvim udaljeno od nevjernika naih vremena, jer oni ne
trae nita vie od "nirvane" mekih oblaka i raznobojnih zraka!

Takav "raj" lako mogu pruiti i pali duhovi, ali na istinska Nebesa Boja mogu uznijeti samo
kranska askeza i Boja milost.

Ponekad se Monroe susretao s "bogom" svoga "raja". To se, prema njegovim rijeima, moe
dogoditi na bilo kojoj toki "lokacije 2". "U tijeku uobiajenih aktivnosti, na bilo kojem mjestu,
razlijee se otegnuti signal, gotovo nalik na zvuk srednjovjekovnih trublji. Signal svi doekuju
spokojno, a kada se zauje, svi prekidaju razgovor i ono ime su se bavili. To je znak da On (ili Oni)
obilazi svoje carstvo.

Nema padanja niice ili na koljena. Zapravo, dranje je uglavnom stvar sluaja. To je dogaaj
na koji su ve svi navikli, a pokornost je najvanija od svega. Tu nema izuzetaka.

30
Grki naziv za Podzemlje, u kojem borave mrtvi; u kranstvu sinonim za pakao.

72
 Na zvuk signala, sve ivo lijee... okrenuvi glavu na stranu da ne bi vidjeli njega dok prolazi.
Svrha toga je, izgleda, da se formira ivi put po kome e On proi... Nema ni najmanjeg pokreta, ak
ni pomisli, dok On prolazi...

Nekoliko puta kada sam iskusio ovo, i ja sam legao s drugima. U tom trenutku i sama pomisao
da se drugaije uini izgleda nemogua. Dok on prolazi, razlijee se zagluujua divlja glazba i osjea
zraenje nesavladive ive sile koja vam protutnji iznad glave, a onda nestaje u daljini... Ovaj dogaaj
je isto toliko sluajan kao na primjer zaustavljanje pred semaforom na raskriju ili ekanje na prijelazu
preko pruge: ravnoduni ste, a istovremeno osjeate podsvjesno potovanje pred moi olienoj u
vlaku koji prolazi. Ovaj dogaaj isto je tako bezlian".

"Je li to Bog? Ili Boji Sin? Ili Njegov predstavnik?"

Teko bi bilo pronai u itavoj okultnoj literaturi ivopisniji opis poklonstva sotoni u carstvu
kojim on vlada, carstvu bezlinih robova. Na drugom mjestu, Monroe opisuje svoju vlastitu vezu s
knezom carstva u koje je prodro. Jedne noi, dvije godine poto su poeli njegovi "izlasci iz tijela",
osjetio je da se kupa u onoj istoj svjetlosti koja je pratila poetak ovih iskustava, i osjetio prisutnost
veoma snane razumne osobne sile koja ga je uinila bezvoljnim i nemonim. "U meni se stvorilo
vrsto uvjerenje da sam vezan neraskidivim vezama odanosti za ovu razumnu silu i da sam duan
ovdje na zemlji obaviti odreenu misiju".

U drugom slinom iskustvu s ovom nevidljivom silom ili "biem" nekoliko tjedana kasnije, ono
(ili oni) kao da je ulo i "istraivalo" njegovu svijest, a zatim "kao da su iezli na nebu, dok sam ih ja
preklinjui dozivao".

Tada sam se uvjerio da njihove intelektualne sposobnosti daleko nadilaze moje

razumijevanje. To je bezlini, hladni razum, bez imalo emocija ljubavi i suosjeanja koje mi toliko
potujemo... Sjeo sam i zaplakao, gorko ridajui kao to nikad ranije nisam plakao, jer sam
bespogovorno i bez ikakve nade da e u budunosti biti drukije, shvatio da Bog moga djetinjstva,
Crkve, religije irom svijeta nije bio onakav kakvog smo oboavali, i da u do kraja ivota patiti zbog
gubitka ove iluzije".

ovjek bi teko mogao i zamisliti bolji opis susreta s avlom, s kojim se danas, nita ne
sumnjajui, susreu mnogi nai suvremenici, nesposobni oduprijeti mu se uslijed svoje otuenosti od
istinskog kranstva.

73
 Vrijednost Monroeovog svjedoanstva o prirodi i biima "astralne ravni" je velika. Iako je on
sam duboko uronio u to i, praktiki, predao svoju duu u ruke palim dusima, on je svoja iskustva
opisao jasnim, neokultnim jezikom i s relativno normalne ljudske toke gledita, to njegovu knjigu
ini izuzetno uvjerljivim upozorenjem protiv "eksperimentiranja" u ovom podruju.

Onaj tko poznaje pravoslavno kransko uenje o podnebeskom (zranom) svijetu, kao i o
istinskim Nebesima i paklu koji se nalaze van ovog podruja, samo e se jo dublje uvjeriti u realnost
palih duhova i njihovog carstva, a takoer i u veliku opasnost od stupanja u kontakt s njima ak i
posredstvom nekih prividno "znanstvenih" pristupa. Nama pravoslavnim kranima nije nuno da
znamo koji dio ovih iskustava je bio "realan", a koji je samo posljedica predodbi i iluzija koje su mu
priredili pali dusi - obmana je u tolikoj mjeri prisutna u zranom carstvu da nema nikakvog smisla
pokuavati odrediti njene tone oblike manifestiranja.

Sa "astralnom ravni" mogue je takoer stupiti u kontakt (iako ne obavezno u "vantjelesnom"

stanju) upotrebom nekih droga. Nedavna iskustva s davanjem LSD-a osobama na samrti, rezultirala
su veoma uvjerljivim stanjima "na granici smrti", s "brzim pregledom" itavog ivota, vizijama
bljetave svjetlosti, susretima s "mrtvima", neljudskim "duhovnim biima", dobivanjem spiritualnih
pouka o istinama "kozmike religije", reinkarnaciji, i tome slino.

Dr. Kubler-Ross takoer je sudjelovala u ovim eksperimentima.

Dobro je poznato da "amani" primitivnih plemena stupaju u kontakt sa zranim svijetom

palih duhova u "vantjelesnom" stanju, i, poto su jednom "inicirani" ("posveeni") u ova iskustva,
mogu posjeivati "svijet duhova" i komunicirati s njegovim stanovnicima.

Isto to doivljavali su i "posveenici" idolopoklonikih misterija antikog svijeta. U ivotopisu

sv. Ciprijana i Justine (2. listopad) imamo o tom carstvu svjedoanstvo iz prve ruke, od biveg
arobnjaka: "Na planini Olimp Ciprijan izui avolju nauku do savrenstva, jer upoznade razne
demonske utvare, naui izazivati promjene u zraku... I vidje on tamo bezbrojne vojske demona s
knezom tame, pred kime jedni demoni stajahu, drugi sluahu, trei klicahu, veliajui svog kneza, a
neke on slae po cijelom svijetu da varaju ljude. Vidje on tamo sve neznaboake bogove i boginje i
raznovrsne utvare i privienja, koje je tijekom strogog etrdesetodnevnog posta nauio prizivati...

Tako on postade mag, vraar, upropastitelj dua ljudskih, veliki prijatelj i vjerni sluga kneza
paklenog, s kojim je razgovarao licem u lice i od kojega se udostojao velike asti. O tome on sam
govorae ovako: "Vjerujte mi, ja vidjeh samog kneza paklenog; jer ga rtvama umolih, i cjelivah, i
razgovarah s njim i s doglavnicima njegovim... I obea mi da e me po izlasku mom iz tijela postaviti

74
za kneza, i da e me za ivota na zemlji u svemu pomagati... Lice njegovo bijae kao poljski cvijet; na
glavi je imao raskoni vijenac (ne stvarni, nego prividni) od zlata i blistavog kamenja, koji obasjavae
cijelo ono polje; i odijelo njegovo bijae udesno. Kad bi se pak okrenuo na jednu ili drugu stranu, sve
se ono mjesto potresalo; i kraj njegovog prijestolja stajahu u velikoj pokornosti mnogobrojni zli dusi
raznih inova; tada i ja predadoh njemu cijeloga sebe, pokoravajui se svakoj njegovoj zapovijedi".

Sv. Ciprijan ne kae odreeno je li on ova iskustva imao "izvan tijela", a sasvim je mogue da
iskusniji vraevi i adepti nemaju potrebe naputati tijelo da bi stupili u dodir sa zranim carstvom.
Swedenborg, ak i kada opisuje svoja "vantjelesna" iskustva, tvrdi da se veina njegovih kontakata s
duhovima, naprotiv, odvijala u tijelu, ali s otvorenim "vratima opaanja". Karakteristike ovoga carstva
i "doivljaja" u njemu iste su, bez obzira da li se neije "avanture" odvijaju "u" tijelu ili "izvan" njega.

Jedan od uvenih poganskih vraeva antike (II. stoljee), opisujui svoju inicijaciju u Izidine
misterije, daje klasini primjer "vantjelesnog" iskustva i kontakta sa zranim carstvom, koji bi mogao
posluiti i kao opis nekih dananjih "vantjelesnih" i "posmrtnih" iskustava: "Otkrit u (o svojoj
inicijaciji) onoliko koliko po zakonu smijem otkriti neposveenima, ali samo pod uvjetom da mi
povjeruje. Proao sam kroz sama vrata smrti, i stupio jednom nogom na Prozerpinin prag, i ponovno
se vratio, proavi kroz sve stihije (elemente). U pono vidjeh sunce u zenitu; stadoh pred bogove
podzemlja i bogove gornjeg svijeta, blizu njih, klanjajui im se. Eto, sada si uo to mi se dogodilo ali
ti, iako si sluao, i dalje ostaje u neznanju".

Zakljuci o "izvantjelesnom" podruju

Sve to je dosad ovdje reeno o "vantjelesnim" iskustvima, dovoljno je da se dananja

"posmrtna" iskustva sagledaju u njihovom pravom svjetlu. Sumirajmo nae rezultate:

Ova iskustva su, jednostavno, "vantjelesna" stanja, neto to je dobro poznato u okultnoj
literaturi, a odnedavno se s poveanom uestalou dogaa i meu obinim ljudima koji nemaju veze
s okultizmom.

Ova iskustva, meutim, nita nam zaista ne govore o onome to se dogaa s duom poslije
smrti, osim da ona preivljava smrt i ostaje svjesna.

75
 Podruje u koje dua dospijeva onog asa kad napusti tijelo i pone gubiti kontakt s onim to
poznajemo kao "materijalnu realnost" (bilo to poslije smrti ili samo u "vantjelesnom" iskustvu), nisu
ni Nebesa ni pakao, ve nevidljiva sfera bliska zemlji, koju zovu na razliite naine: "onaj svijet", ili
"Bardo ravan" (Tibetanska knjiga mrtvih), ili "svijet duhova" (Swedenborg i spiritisti), ili "astralna
ravan" (teozofi i veina okultista), "lokacija 2" (Monroe), ili, pravoslavnim jezikom reeno, zrani
svijet podnebesja u kome obitavaju pali duhovi koji se usrdno trude obmanuti ljude, pokoriti ih i
vrgnuti u pogibao.

To nije onaj "drugi svijet" koji ovjeka oekuje poslije smrti, ve samo nevidljivi dio ovoga
svijeta kroz koji ovjek mora proi da bi dostigao istinski "drugi" svijet - Nebeski ili pakleni.

Za one koji su zaista umrli i koje aneli sprovode iz zemaljskog ivota, ovo je podruje gdje
poinje Pojedinani ("posebni") Sud i u kojem duhovi podnebesja otkrivaju svoju pravu prirodu i
mrnju prema ljudskom rodu, a za sve ostale to je podruje demonskih obmana u rukama istih tih
duhova.

Bia koja se susreu u ovom podruju su uvijek (ili skoro uvijek) - demoni, bilo da su ona
prizvana uz pomo medija i drugim okultnim tehnikama, ili spadaju u "vantjelesna" iskustva. To nisu
aneli, jer aneli borave na Nebesima i samo prolaze kroz ovo podruje kao Boji vjesnici.

To nisu due umrlih, jer one borave na Nebesima ili u paklu i jedino odmah poslije smrti
prolaze kroz ovo podruje na putu na Sud za ono to su uinili u svom ivotu. ak i oni najiskusniji
adepti u "vantjelesnim" iskustvima, ne mogu dugo ostati u ovom podruju zbog opasnosti da se
trajno odvoje od svog tijela (smrt), i ak i u okultnoj literaturi teko je nai opise meusobnih susreta
takvih ljudi.

Ne smije se vjerovati nikakvim eksperimentima u ovom podruju, i naravno, nipoto ih ne

treba ocjenjivati po njihovom "izvanjskom" vidu. ak i oni koji su vrsto utemeljeni u pravoslavnom
kranskom uenju mogu lako biti obmanuti od strane palih duhova putem raznih "vizija".

Oni koji stupaju u ovo podruje bez ikakvih znanja i prihvaaju s povjerenjem tu dobivena
"otkrivenja", nisu nita drugo do alosne rtve palih duhova.

Netko bi mogao pitati: "A to je sa osjeajima "spokojstva" i "zadovoljstva" koji prate gotovo
sva "vantjelesna" stanja? to je s vizijom "svjetlosti" koju vide mnogi?

76
 Jesu li to takoer obmane?"

U izvjesnom smislu ovakva stanja mogla bi biti "prirodna" za duu kada je ona odvojena od
tijela. U ovom palom svijetu naa fizika tijela jesu tijela patnje, propadanja i smrti.

Odvojivi se od tijela, dua se odmah nae u mnogo "prirodnijem" sebi svojstvenom stanju,
blie onom stanju koje joj je Bogom predodreeno; jer uskrslo "duhovno" tijelo u kojemu e ovjek
boraviti u Carstvu Nebeskom, ima mnogo vie slinosti s duom, nego s nama poznatim zemaljskim
tijelom.

ak i ono tijelo u kojemu je isprva stvoren Adam, imalo je drugaiju prirodu od Adamovog
tijela kakvo je ono bilo poslije pada, budui mnogo profinjenije i nepodlono stradanju i poroajnim
bolovima.

U tom smislu "spokojstvo" i "uivanje" koji se osjeaju prilikom prebivanja van tijela mogue
je shvatiti kao istinito, a ne lano. Obmana se, meutim, dogaa onoga trena kada se ova prirodna
stanja ponu tumaiti kao neto "duhovno" - kao da je "spokojstvo" istinski mir pomirenja s Bogom, a
"uivanje" stvarna duhovna radost na Nebesima.

A upravo tako mnogi objanjavaju svoja "vantjelesna" i "posmrtna" iskustva, zbog toga to
nemaju istinsko duhovno iskustvo i trijeznost. Da je to zabluda, jasno se vidi iz injenice da i
najokorijeliji bezbonici doivljavaju isto iskustvo "uivanja" kada umru.

To smo ve imali prilike vidjeti u jednom od prethodnih poglavlja u sluaju hindusa, ateista i
samoubojice. Drugi upeatljivi primjer prua nam britanski romanopisac, agnostik, Somereset
Maugham, koji je, tijekom kratkog iskustva "smrti", nedugo prije svoje stvarne smrti u 80-oj godini,
iskusio isprva sve jau i jau svjetlost, a zatim osjetio "izuzetni osjeaj osloboenja", kako on to
opisuje svojim rijeima (vidi Allen Spraggett, "Djelo o besmrtnosti", New York, 1974). Ovaj doivljaj
nije ni najmanje duhovni, ve samo jedno "prirodno" iskustvo ivota koji se okonao u bezvjerju.

Zbog toga se smrt, kao osjetilni ili "prirodni" doivljaj, moe uiniti i sasvim ugodnom. Ovo
uivanje bi isto tako mogao doivjeti i onaj ija je savjest ista pred Bogom, kao i onaj tko uope
nema duboke vjere u Boga i vjeni ivot i zbog toga ne shvaa koliko je mnogo mogao oalostiti Boga
tijekom svog ivota. Kako je dobro rekao jedan pisac: "lou smrt doivljavaju samo oni koji su, iako su

77
znali da Bog postoji, proivjeli svoje ivote kao da Njega nema" (David Winter, "Ono to dolazi: to se
dogaa poslije smrti?", Veton, 1977, str. 90) - to jest oni koje mui vlastita savjest toliko da ta muka
prevladava nad "zadovoljstvom" fizike smrti.

Razlika meu vjernicima i nevjernicima ne pojavljuje se u samom trenutku smrti, ve kasnije,

na "posebnom" Sudu. "Uivanje" u smrti moe biti i zaista realno, ali ono nema nikakve veze s
vjenom sudbinom due koja, i pored toga, moe biti osuena na muke.

Ovo je jo jasnije kada je u pitanju vizija "svjetlosti". Ona bi mogla biti neto sasvim prirodno -
odraz istinskog stanja svjetlosti za koje je ovjek bio sazdan. Ako i jest tako, ipak predstavlja ozbiljnu
greku pridavati tome neki "duhovni" smisao, kako to po pravilu ine duhovno neiskusni ljudi.
Pravoslavna asketska literatura prepuna je upozorenja da ne treba vjerovati bilo kakvim vrstama
"svjetlosti" koje se javljaju ovjeku; a kada takvu "svjetlost" ovjek pone prihvaati kao "anela" ili
ak "Krista", jasno je da je pao u zabludu, pretvarajui vlastita umiljanja u "stvarnost", ak i prije
nego to su ga pali dusi poeli obmanjivati.

Dua odvojena od tijela takoer prirodno posjeduje izotreniji osjeaj stvarnosti, i doivljava
ono to se danas naziva "ekstrasenzornom ili vanosjetilnom percepcijom" (ESP).

Poznata je injenica, zapaena kako u pravoslavnoj literaturi, tako i kod suvremenih

znanstvenih istraivaa, da dua poslije "smrti" (najee neposredno pred samu smrt) vidi ono to ne
mogu vidjeti oni koji stoje odmah kraj nje, zna da netko umire daleko od mjesta gdje se ona nalazi,
itd.

Odraz ovoga moe se nai u doivljaju koji dr. Moody naziva "vienjem znanja", kada dua
kao da ima "prosvjetljenje" i vidi pred sobom "sva znanja" ("Razmiljanja o ivotu poslije smrti", str.
9-14). Sv. Bonifacije ovako opisuje ono to je doivio "monah iz Venloka" odmah poslije smrti:
"Osjeao se kao ovjek koji je budan i gleda, ali su njegove oi prekrivene tjelesnim velom, a onda,
odjedanput, veo je skinut, i sve to je prethodno bilo nevidljivo, skriveno, nepoznato, postalo je
jasno. Tako se i njemu, kada je zavjesa tijela bila odbaena, pokazao itav svijet pred njegovim oima,
tako da je odjednom vidio sve krajeve svijeta, sva mora, sve ljude" (Emerton, "Pisma sv. Bonifacija").

Neke due su, oigledno, prirodno osjetljivije za ovakva stanja, dok se jo nalaze u tijelu. Sv.
Grgur Veliki zapaa da "ponekad i same due njima svojstvenom istananou mogu predvidjeti
budunost", za razliku od onih koji predviaju budunost Bojim otkrivenjem (Razgovori, IV, 26).

78
 Ali, takvi "mediji" neizbjeno padaju u zabludu kada ponu tumaiti i razvijati ovaj talenat,
koji pravilno mogu koristiti samo ljudi velike svetosti i, naravno, pravoslavne vjere.

Dobar primjer "ESP" - zamki predstavlja sluaj amerikog "medija" Edgara Caycea. Jednom
prilikom on je ustanovio da posjeduje sposobnost postaviti tonu medicinsku dijagnozu u stanju
transa, a potom poeo vjerovati svim porukama koje je dobivao u tom stanju, pa je zavrio tako to
se poeo izdavati za proroka (ponekad sa spektakularnim grekama, kao to je to bio sluaj s
predvianjem kataklizme na zapadnoj obali Amerike koju je najavio za 1969. a nije se dogodila), nudi
astroloka tumaenja, otkriva "prole ivote" ljudi na "Atlantidi", u drevnom Egiptu, itd.

"Prirodni" doivljaji due kada je ona u stanju naroite osjetljivosti ili je odvojena od tijela -
bili to osjeaji "spokojstva", uivanja, svjetlosti ili "ESP" -predstavljaju dakle samo "grubi materijal"
proirene svijesti due, i pruaju (moramo to ponoviti), veoma malo potvrda o stanju due poslije
smrti, a najee vode neprovjerenim tumaenjima prirode "drugog svijeta" kao i neposrednom
kontaktu s palim duhovima ije je ovo carstvo. Sva ova iskustva pripadaju "astralnom" podruju i
nemaju u sebi nieg duhovnog ili nebeskog; ak i u sluaju da je odreeno iskustvo samo po sebi
istinito, njegovim tumaenjima ne treba vjerovati.

Po samoj prirodi stvari, pravo znanje o zranom podruju duhova i njegovim manifestacijama
nije mogue stei iskljuivo iskustvom. Pretenzija okultista svih vrsta, da su njihova znanja istinita
zato to su zasnovana na "iskustvu", upravo i predstavlja fatalnu greku svih nositelja okultnih
"znanja".

Naprotiv, iskustvo ovog podruja, upravo zbog toga to je steeno u zranom carstvu i
najee izazvano od strane demona iji je krajnji cilj zavesti i pogubiti ljudske due, po samoj svojoj
prirodi povezano je s obmanom, da se i ne govori o tome kako se, budui da je stranac u toj sferi,
ovjek u njoj nikada ne moe u potpunosti pravilno orijentirati i biti uvjeren u njenu realnost kao to
je uvjeren u realnost materijalnog svijeta.

Budistika doktrina (kako je izloena u "Tibetanskoj knjizi mrtvih") svakako je ispravna kada
govori o iluzornoj prirodi i lanim predodbama na "bardo ravni", ali grijei kada iz ovoga izvodi
zakljuak, samo na osnovu iskustva, da nigdje iza ovih pojavnih formi i ne postoji objektivna realnost.

Istinsku realnost ovog nevidljivog svijeta nije mogue shvatiti, ukoliko ona ne bude otkrivena
uz pomo izvora koji je izvan i iznad nje.

79
 Iz istih razloga, suvremeni pristup ovome podruju uz pomo pojedinanih (ili "znanstvenih")
eksperimenata neizbjeno dovodi do nepravilnih, lanih zakljuaka. Gotovo svi dananji istraivai
prihvaaju okultno uenje o ovom podruju ili su mu, u krajnjoj mjeri, veoma naklonjeni, ba zbog
toga to se zasniva na iskustvu (eksperimentu) na kome se takoer bazira i znanost.

Meutim, "iskustvo" u materijalnom svijetu neto je sasvim drugo nego "iskustvo" u

podnebeskom podruju. Sirovi materijal s kojim eksperimentiraju i koji prouavaju, u prvom sluaju
je "moralno" neutralan, pa moe biti objektivno prouen i provjeren, ali u drugom sluaju taj
"materijal" je skriven, teko ga je uloviti, a u mnogim sluajevima on ima svoju vlastitu volju - volju da
obmanjuje istraivaa. Zbog toga ozbiljni istraivai kakvi su dr. Moody, dr. Crookall, dr. Osis i
Robertson, i dr. Kubler-Ross gotovo neizbjeno zavravaju tako da bivaju koriteni za irenje okultnih
ideja koje "na prirodan nain" dobivaju iz zranog carstva.

Jedino ako shvatimo (to je danas prava rijetkost) da postoji objavljena istina koja je iznad
svakog iskustva, moemo u pravom svjetlu sagledati ovo okultno carstvo, prepoznati njegovu istinsku
prirodu i napraviti razliku izmeu ovog nieg carstva i vieg, Nebeskog Carstva.

Bilo je neophodno posvetiti ovo dugo poglavlje "vantjelesnim" iskustvima, da bi se to je

mogue jasnije odredila priroda onoga to danas doivljavaju ne samo mediji i okultisti, nego i mnogi
obini ljudi. U zakljunom dijelu ove knjige pokuat emo objasniti zbog ega su ovakva iskustva
postala tako uobiajena u dananje vrijeme.

Sasvim je jasno da su ova iskustva istinita, i da ih nije mogue odbaciti kao "halucinacije".
Meutim, isto je tako jasno da ovo iskustvo nije duhovno, a pokuaji onih koji su ga istraivali da ga
protumae kao "duhovno iskustvo" koje "otkriva" istinsku prirodu zagrobnog ivota i krajnjeg stanja
due samo jo vie smuuje suvremenog ovjeka, pokazujui kako su i sami ti istraivai daleko od
istinitog duhovnog znanja i iskustva.

Kako bismo ovo bolje uvidjeli, ispitat emo sada nekoliko sluajeva istinitih iskustava drugog
svijeta - vjenog Nebeskog svijeta koji se ovjeku otvara samo po volji Bojoj i nema nieg zajednikog
sa zranim carstvom (o kome smo do sada govorili) i koje predstavlja dio ovoga svijeta, svijeta kome
e doi kraj.

80
Napomena o "reinkarnaciji" (preutjelovljenju)

Meu okultnim idejama o kojima se danas nairoko raspravlja i koje ponekad prihvaaju oni
koji su imali "vantjelesna" ili "posmrtna" iskustva, pa ak i neki znanstvenici, jest i ideja o reinkarnaciji
(preutjelovljenju). Prema ovoj ideji, dua se poslije smrti ne podvrgava "posebnom" Sudu (a potom
upuuje na Nebesa ili u pakao, da eka uskrsnue tijela i Opi Sud), nego se (poslije kraeg ili dueg
boravka na "astralnoj ravni") vraa natrag na zemlju i preuzima novo tijelo, bilo ovjeka, bilo
ivotinje.

Ova ideja je bila veoma rasprostranjena na Zapadu u staro pogansko doba, prije nego to ju je
zamijenilo kransko uenje, ali njeno irenje u dananje vrijeme povezano je uglavnom s utjecajem
hinduizma i budizma, kod kojih je ona opa pojava.

Danas se ova ideja obino "humanizira", u tom smislu to ljudi smatraju da su njihovi
"prethodni ivoti" bili u ljudskom obliku, iako je kako meu hinduistima i budistima, tako i meu
starim Grcima i Rimljanima, vladalo uvjerenje da je veoma teko postii ljudsku "reinkarnaciju", i da
veinu moguih "inkarnacija" ine ivotinje, insekti, pa ak i biljke.

Oni koji u ovu ideju vjeruju govore kako ona objanjava mnoge "nepravde" zemaljskog ivota,
a takoer i bezrazlone fobije - ako je netko roen slijep, ili siromaan, on je samo ono to je u
"prethodnom ivotu" zasluio (ili, kako to hinduisti i budisti kau, zbog njegove "loe karme"), a ako
se netko plai vode, to je zbog toga to se u "prethodnom ivotu" udavio.

Oni koji vjeruju u reinkarnaciju nemaju nikakvo zaokrueno uenje o porijeklu i svrsi due, niti
bilo kakve uvjerljive dokaze u prilog svoje teorije. Ono to kod nje najvie privlai jest, meutim,
povrnog karaktera: prividno ostvarivanje "pravde" na zemlji, objanjenje nekih psihikih zagonetki, i
osiguranje nekakvog surogata "besmrtnosti" za one koji ne prihvaaju kransko gledite.

Pri dubljem razmiljanju, meutim, teorija o reinkarnaciji ne nudi nikakvo stvarno objanjenje
nepravde: ako netko strada u ovom ivotu zbog grijeha i pogreaka u ranijem ivotu kojega se i ne
sjea, i za koji (ukoliko je prethodno bio ivotinja) ne moe niti snositi odgovornost, i ako ak (prema
uenju budizma) ne postoji ni "ja" koje opstaje od jedne do druge "inkarnacije", pa su njegovi prijanji
grijesi bili doslovce neiji tui grijesi - onda se ovdje uope ne moe govoriti ni o kakvoj "pravdi", ve
samo o slijepom stradanju od zla, iji je uzrok nemogue utvrditi.

81
 Kransko uenje o Adamovu padu kao izvoru sveg zla u svijetu nudi mnogo bolje objanjenje
nepravdi u svijetu, a kranska objava o savrenoj pravdi Bojoj i Njegovom sudu na vjeni ivot na
Nebesima ili na odlazak u pakao, ini nepotrebnom trivijalnu ideju o traenju "pravde" kroz niz
"reinkarnacija" (preutjelovljenja) u ovom svijetu.

Ideja o reinkarnaciji (preutjelovljenju) stekla je tijekom posljednjih desetljea veliku

popularnost na Zapadu, pa se pojavilo i mnotvo sluajeva koji su navodili na pomisao o "sjeanju na
prethodne ivote". Mnogi su, takoer, iskusivi boravak "van tijela", povjerovali da ova iskustva
opravdavaju ili potvruju ideju o reinkarnaciji.

Kako da tumaimo ove sluajeve?

Treba napomenuti da je tek neznatan broj ovih sluajeva popraen i "dokazima" koji nisu
proizvoljni i sluajni ili nisu, jednostavno, plod mate: dijete je roeno s madeom na vratu, a zatim
se "prisjea" da su ga u "prethodnom ivotu" objesili kao konjokradicu; ovjek ima strah od visine, a
zatim se "sjea" da je u "prolom ivotu" poginuo od pada, i tome slinih.

Prirodna ljudska sklonost fantaziranju ini ove sluajeve beskorisnim kao "dokaze" teorije o
reinkarnaciji.

Meutim, ovi "prethodni ivoti" esto su otkrivani i uz pomo hipnotike metode poznate
kao "regresivna hipnoza", jer su se ljudi, uz pomo ove metode sjeali i onih davno zaboravljenih
dogaaja iz najranijeg djetinjstva.

Hipnotizer vraa pacijenta "natrag" u djetinjstvo, a zatim pita: "A to je bilo prije toga?". U
takvim sluajevima ovjek se esto "sjeti" svoje smrti ili ak itavog "drugog ivota".

Kakva su ovo "sjeanja"?

Iskusni hipnotizeri i sami priznaju zamke "regresivne hipnoze". Kalifornijski lijenik dr. Arthur
Hastings, specijalist za psihologiju komunikacije, primjeuje da je ono najoiglednije to se dogaa
pod hipnozom to da su pacijenti izuzetno otvoreni za sve vrste podsvjesnih, verbalnih ili neverbalnih
sugestija hipnotizera, i da su mu veoma pokorni. Ako ih zatraite da se vrate u prethodni ivot, a oni
ga nemaju, izmislit e ga za vas! Ako im sugerirate da su vidjeli NLO, oni kao da su vidjeli NLO".

82
 ikaki hipnotizer dr. Larry Garrett, koji je sam sproveo oko 500 hipnotikih seansi regresije,
zapaa da ove regresije esto nisu tone ak ni onda kada je rije o sjeanju na prole dogaaje iz
ovog ivota.

"Veoma esto ljudi izmiljaju stvari, bilo da su to njihova nadanja, fantazije, snovi i tome
slino... Bilo tko od onih koji se bave hipnozom i sprovode regresiju u bilo kojem obliku, otkrit e da
ljudi posjeduju tako ivu imaginaciju, da e izmisliti bilo to samo da bi udovoljili hipnotizeru" (Allen
Hynek i Jacques Vallee: "Granica stvarnosti", 1975).

Drugi istraiva tog problema pie: "Ova metoda obiluje mnogim rizicima, od kojih je glavni
sklonost podsvijesti dramatinim fantazijama. Ono to se pojavljuje tijekom hipnoze mogao bi
zapravo biti samo san o prethodnom ivotu, kojega bi pacijent elio da je proivio, ili vjeruje, ispravno
ili ne, da ga je zaista proivio... Jedan psiholog naredio je nekolicini hipnotiziranih osoba da se sjete
prethodnog ivota, i oni su se, svi, bez izuzetka, sjetili. Neke od ovih pria obilovale su ivopisnim
detaljima i inile se uvjerljivim... Meutim, kada ih je psiholog ponovo hipnotizirao, oni su u stanju
transa mogli izvesti svaki element svoje prie o prolom ivotu iz nekakvog normalnog izvora -
ovjeka kojega su poznavali u djetinjstvu, scene iz proitanog romana ili filma koji su gledali prije
nekoliko godina, i tako dalje" (Allen Spraggett: "Sluaj za besmrtnost", 1974).

Ali to s onim, nedavno na sva zvona objavljenim, sluajevima kada postoje "objektivni dokazi
o prethodnom ivotu", kada se ovjek "prisjea" detalja vremena i mjesta koje on sam vjerojatno ne
bi mogao poznavati i koji se, pomou povijesnih dokumenata, mogu provjeriti?

Takvi sluajevi izgledaju veoma uvjerljivi za one koji su ve skloni vjerovati u preutjelovljenje
(reinkarnaciju), ali ova vrsta "dokaza" ne razlikuje se od uobiajenih obavijesti dobivenih od "duhova"
na spiritistikim seansama (koje takoer mogu biti veoma zauujue!), pa nema razloga
pretpostavljati da oni imaju neki drugi izvor. Kako je sasvim oigledno da su "duhovi" na spiritistikim
seansama zapravo demoni, tako i obavijesti o "prethodnom ivotu" takoer mogu biti dane od
demona.

U oba sluaja zli dusi imaju isti cilj - zbuniti ovjeka bljetavom demonstracijom prividno
"natprirodnih" znanja, i samim tim ga obmanuti u vezi istinske prirode zagrobnog ivota, ostavljajui
ga duhovno nepripremljenim za njega.

ak i okultisti, koji su uglavnom blagonakloni prema ideji o reinkarnaciji, priznaju da se

"dokazi" o preutjelovljenju mogu shvatiti na razliite naine. Jedan ameriki popularizator okultnih

83
ideja vjeruje da bi "veina zabiljeenih sluajeva koji svjedoe o reinkarnaciji, u potpunosti mogli biti
sluajevi opsjednutosti".

"Opsjednutost" se, prema ovim okultistima, dogaa kada "mrtva" osoba zaposjedne tijelo
ive - ija individualnost se pri tom mijenja - stvarajui time dojam da se kod te osobe manifestiraju
neke karakteristike iz "prijanjeg ivota".

Ova bia koja "ovladavaju" ljudima, jesu, razumije se, demoni, bez obzira koliko se oni
maskirali u due umrlih. Nedavno mnogo reklamirana knjiga dr. Iana Stevensona "Dvadeset sluajeva
koji navode na razmiljanje o reinkarnaciji", zaista predstavlja zbirku ovakvih sluajeva opsjednutosti.

Rana kranska Crkva borila se protiv ideje o preutjelovljenju koja je u kranski svijet prodrla
preko istonjakih uenja srodnih manihejstvu. Tijesno povezano s ovim uenjima bilo je i lano
Origenovo uenje o "preegzistenciji" dua, koje je strogo osueno na Petom Ekumenskom Saboru u
Carigradu 553. g., a njegovi sljedbenici anatemizirani. Mnogi oci Crkve osobno su pisali protiv njega, a
na Zapadu naroito sv. Ambrozije Milanski ("O vjeri u uskrsnue", knj. II), sv. Grgur Niski na Istoku ("O
dui i uskrsnuu") i drugi.

Suvremenom pravoslavnom kraninu kojega sablanjava ova ideja, ili koji razmilja o
ponuenim "dokazima", bit e moda dovoljno da razmisli o tri osnovne kranske dogme koje
izriito odbacuju i samu mogunost preutjelovljenja.

1. Uskrsnue tijela. Krist je uskrsnuo od mrtvih u onom istom tijelu koje je umrlo smru svih
ljudi, i postalo prvo od ljudskih tijela koja e u posljednji dan sva uskrsnuti i ponovno se sjediniti s
duama kako bi vjeno ivjela na Nebesima ili u paklu, prema pravednom Sudu Bojem o njihovom
zemaljskom ivotu.

Uskrslo tijelo, slino tijelu Samoga Krista, razlikovat e se od naih zemaljskih tijela time to
e biti profinjenije i blie aneoskoj prirodi, bez ega ono ne bi moglo prebivati u Carstvu Nebeskom,
gdje nema ni smrti, ni trulei, ali e to biti ovo isto tijelo, udesno obnovljeno i usavreno Bogom za
ivot vjeni, kako je Ezekielu bilo pokazano u njegovom vienju "kostiju suhih" (Ez 37, 1-14). Na
Nebesima, spaeni e prepoznati jedni druge. Tijelo predstavlja neotuivi dio ovjekove linosti koja
e ivjeti vjeno, a ideja o tome da jednoj linosti pripada vie tijela odrie samu prirodu Carstva
Nebeskog, koje je Bog pripremio onima koji Ga ljube.

84
 2. Nae spasenje po Isusu Kristu. Bog se obukao u tijelo i Svojim ivotom, mukom i smru na
Kriu spasio nas je od vladavine grijeha i smrti. Kroz Njegovu Crkvu mi se spaavamo i pripremamo za
Carstvo Nebesko, i nismo duni ispatati za neke nae prole grijehe. Meutim, prema ideji o
preutjelovljenju, ako se netko i "spaava", to biva tek poslije mnogih ivota posveenih ispravljanju
posljedica ranijih grijeha. Ovaj hladni i sumorni zakonski formalizam neznaboakih (poganskih)
religija u potpunosti je ukinut Kristovom rtvom na Kriu: razbojnik s Njegove desne strane u trenu je
dobio spasenje vjerom u Sina Bojeg, a "loa karma" njegovih zlih djela bila je izbrisana Bojom
milou.

3. Sud: "I kao to je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud" (Heb 9, 27). Ljudski ivot je
jedinstveni, odreeni period ispitivanja, poslije kojega nema "druge anse", ve samo Boji sud (koji
je i pravedan i milosrdan) svakome ovjeku, prema stanju due u trenutku smrti.

U ova tri uenja kranska objava je jasna i odreena, za razliku od neznaboakih

(poganskih) religija, koje ne vjeruju u uskrsnue ili otkupljenje, i nita odreeno ne govore ni o Sudu
ni o buduem ivotu. Jedini odgovor na sva mogua iskustva ili "sjeanja na prethodne ivote" jest
jasno iznijeto kransko uenje o prirodi ljudskog ivota i odnosu Boga prema ljudima.

ISTINSKI KRANSKI DOIVLJAJ NEBESA

1. "Lokacija" Nebesa i pakla - zablude rimokatolika i protestanata

Ve smo vidjeli iz mnogih povijesti svetih Otaca i iz ivotopisa Svetih, da dua odmah po smrti
stupa u podnebesko zrano carstvo, ija smo svojstva podrobno razmotrili. Takoer smo vidjeli da se
kretanje due kroz ovo zrano carstvo, nakon to tijelo zbilja umre i dua se odvoji od svega
ovozemaljskog, opisuje kao uzlaenje kroz Prijelaze. Tu poinje "posebni" sud, kako bi se vidjelo je li
dua dostojna obitavati na Nebesima. Due obremenjene nepokajanim grijesima pali duhovi
strovaljuju u pakao; one pak, koje uspjeno prou ispitivanje na Prijelazima slobodno ulaze na
Nebesa voene anelima.

A to su Nebesa? Gdje se nalaze? Imaju li neko odreeno mjesto? Jesu li "tamo gore"?

85
 I ova, kao i druga pitanja koja se odnose na ivot poslije smrti, treba postaviti ne iz puke
radoznalosti, nego radi toga da bismo bolje shvatili uenje Crkve o tome i da bismo izbjegli zbrku i
pometnju koju moderne ideje i neki psihiki eksperimenti mogu unijeti ak i u due pravoslavnih
krana.

Pitanje mjesta, "lokacije" Nebesa (pakla), jedno je od onih koje danas mnogi pogreno
shvaaju. Ne tako davno, Hruov se podsmjehivao vjerujuima, onima koji su jo uvijek vjerovali u
Nebesa: eto, on je poslao astronaute u svemir, a oni Nebesa tamo nisu vidjeli!

Niti jedan razuman kranin ne vjeruje, naravno u bezboniku karikaturu o Raju "na
oblacima", iako postoje i takvi naivni protestanti koji su spremni Nebesa smjestiti u neku udaljenu
galaksiju ili zvijee.

Sva vidljiva tvorevina je, meutim, u palom stanju, i nema u njoj nigdje mjesta za nevidljiva
Boja Nebesa, koja su duhovna, a ne materijalna realnost.

Ali mnogi krani su, da bi izbjegli podsmijeh nevjerujuih i otklonili i najmanju mrlju nekakve
materijalistike koncepcije, otili u drugu krajnost tvrdei da se Nebesa ne nalaze nigdje. Kod
rimokatolika i protestanata mogu se nai visokouene apologije koje dokazuju da su Nebesa "stanje,
a ne mjesto", da je izraz "tamo gore" samo metafora, da Uzaae Kristovo (Lk 20, 50 - 51, Dj 1, 9-11)
nije bilo istinsko uzlaenje, nego samo "promjena stanja". Uinak ovakvih apologija je taj da su
Nebesa i pakao postali veoma nejasni i neodreeni pojmovi, i da svijest o njihovom realnom
postojanju postupno iezava. Ovo dovodi do pogubnih posljedica po ivot krana, jer su to upravo
one realnosti prema kojima je usmjeren sav na zemaljski ivot.

Po uenju biskupa Ignacija Brjananinova, sve te apologije zasnivaju se na pogrenoj ideji

novovjekovnog filozofa Descartesa, da sve to nije materijalno, tvarno, jest "isti duh" - neogranien
vremenom i prostorom.

Biskup Ignacije pie: "Descartesovo buncanje o neovisnosti duhova o vremenu i prostoru je

ista besmislica. Sve to je ogranieno, nuno zavisi od prostora" (svezak III, str. 312).

"Mnogobrojni citati iz bogoslunih knjiga i iz djela svetih Otaca Pravoslavne Crkve sasvim
pouzdano daju odgovor na pitanje gdje se nalaze Raj i pakao. Pravoslavna Crkva sasvim jasno ukazuje
na to da se Raj nalazi na Nebesima, a pakao u utrobi zemlje" (svezak III, str. 308-309, podvukao
biskup Ignacije). Ovdje emo samo ukazati na to kako ovo uenje treba razumjeti.

86
 Nesumnjivo je tono, kako pokazuju mnogobrojni citati kod biskupa Ignacija, da svi
pravoslavni izvori - Sveto Pismo, bogosluja, ivotopisi Svetih, djela svetih Otaca, govore o Raju i
Nebesima kao o onome to je "gore", a o paklu kao o onome "dolje" pod zemljom. A poto su aneli i
due ogranieni u prostoru (kao to smo vidjeli u poglavlju "Pravoslavno uenje o anelima"),
takoer je istina da se oni moraju uvijek nalaziti na jednom odreenom mjestu - na Nebesima, u
paklu, ili na zemlji.

Ve smo navodili uenje bogolikog Ivana Damaanskog o anelima da, "kada se oni nalaze
na Nebesima, nisu na zemlji, a kada ih Bog poalje na zemlju, tada nisu na Nebesima ("Tono
izlaganje pravoslavne vjere", svezak II, str. 206), to se sasvim slae s uenjem sv. Bazilija Velikog, ("O
Duhu Svetom", gl. 23), sv. Grgura Velikog ("Pouke na knjigu o Jobu", knj. II, 3), i u sutini, s uenjem
svih pravoslavnih Otaca.

Nebesa su dakle, nesumnjivo - mjesto, koje se, opet nesumnjivo, nalazi "gore" u odnosu na
bilo koju toku na Zemlji, a pakao je nesumnjivo "dolje", u utrobi Zemlje; ali ljudi ta mjesta i one koji
u njima borave ne mogu vidjeti dok im se ne otvore duhovne oi, kako smo objasnili ranije, govorei
o zranom carstvu.

Osim toga, ova mjesta se nalaze van "koordinata" naeg prostorno - vremenskog sustava:
avioni ne prolijeu "nevidljivo" kroz Raj, ni sateliti kroz tree nebo, niti se buenjem Zemljine kore
moe doprijeti do dua koje u paklu ekaju Strani Sud. One su tamo, ali u drugoj vrsti prostora. Taj
prostor zapoinje ba ovdje, ali se prua u sasvim drugom smjeru.

I u naem svakodnevnom ovostranom iskustvu ima znakova, ili bar nagovjetaja te druge
stvarnosti. Na primjer, mnogi Sveti su postojanje vulkana i silne jare u sreditu Zemlje smatrali
znakom postojanja pakla u Zemljinoj unutranjosti.

Naravno, pakao nije "materijalan", onako kako je to lava koja izbija iz Zemljine unutranjosti.
Ali, ini se da ipak postoji nekakvo "preklapanje" ovih dviju vrsta stvarnosti - "preklapanje" koje se
moe prije svega vidjeti i kod samog ovjeka, koji posjeduje sposobnost da pod odreenim
okolnostima, ili po Bojem doputenju sagledava obje ove stvarnosti. I suvremeni znanstvenici su
morali priznati da vie nisu sigurni u to kakva je prava priroda materije i koje su njene granice,
odnosno gdje ona prestaje, a poinje "duhovna" realnost.

Mnogobrojni primjeri iz ivotopisa Svetih svjedoe o tome kako "onostrano" provaljuje u ovaj
na "normalni" svijet. esto se, recimo, dogaalo da netko vidi duu novopreminulog ovjeka kako

87
uzlazi na Nebesa, kao to je sv. Benedikt vidio duu sv. Germana Kapuanskog koju dva anela uznose
na Nebesa u ognjenoj kugli (sv. Grgur, "Razgovori", II, 35), ili kao to su itelji otoka Atoonjak vidjeli
kako dua sv. Germana Aljaskog uzlazi na ognjenom stupu, ili kao to je Starac Filaret Glinski vidio
duu sv. Serafima Sarovskog da se uznosi na Nebesa. Prorok Elizej je vidio kako prorok Ilija odlazi na
Nebo u ognjenim kolima (2 Kr 2, 11).

Drugi su, pak, vidjeli kako due prolaze kroz Prijelaze. Naroito su brojni ovakvi sluajevi u
ivotopisima bogolikog Nifonta, biskupa grada Konstance na Cipru (slavi se 23. prosinca), i sv.
Kolumba Jonskog, iz ijeg ivota smo jedan dogaaj ve naveli u poglavlju o Prijelazima.

U ivotopisu blaenog Teofila Kijevskog kae se da je jedan od svjedoka njegove pravednike

konine vidio kako je "pred njegovim oima neto u trenu prohujalo, i neki prohladan daak pirnu mu
u lice. Dimitrije zauen pogleda uvis, i skameni se: u eliji se pokrov polako podizao, a plavetno nebo
kao da je irilo ruke da doeka svetu duu umirueg pravednika ("ivot blaenog starca
jeroshimonaha Teofila", o. Vladimir Znoske, Kijev, 1906).

Preko te openite spoznaje da su Nebesa i pakao zbilja "mjesta", ali ne mjesta u ovome
svijetu, u naem prostorno-vremenskom sustavu, - naa radoznalost ne bi trebala ii. Ova "mjesta" se
toliko razlikuju od naih zemaljskih predodbi "mjesta", da emo se beznadno zaplesti ako pokuamo
napraviti njihov "atlas". U nekim ivotopisima Svetih se jasno iznosi da su "Nebesa" iznad "Raja"; u
drugima se kae da postoje bar "troja nebesa", ali da nije nae traiti "granice" ovih mjesta niti
utvrivati njihova svojstva.

Takvi opisi dani su nam po Bojoj providnosti, kako bi nas potakli da kranskim ivotom i
smru dosegnemo ta mjesta, a ne da bismo na njih primjenjivali nae zemaljske kategorije logike i
shvaanja koje su potpuno neprimjerene.

Sv. Ivan Zlatousti nas ispravno podsjea na to to nam treba biti istinska briga pri prouavanju
Nebesa i pakla: "Ti pita gdje je pakao, ali zbog ega ti je potrebno to znati? Ti treba znati da pakao
postoji, a ne gdje se on nalazi... Po mom miljenju on je negdje van ovoga svijeta... Potrudimo se
saznati ne gdje se on nalazi, nego kako da ga izbjegnemo" (Iz "Homilije na Poslanicu Rimljanima" 31,
3-4).

Nama je u ovom ivotu malo toga dano znati o onostranoj stvarnosti, ali znamo dovoljno da
bismo mogli odgovoriti racionalistima koji kau da se Nebesa i pakao ne nalaze "nigdje", samo zato
to ih ne mogu vidjeti. U stvari, ta mjesta se "negdje" nalaze, i neki itelji zemlje bili su tamo i vratili
se da bi nam o tome pripovijedali; ali dok smo u tijelu mi ta mjesta bolje vidimo vjerom nego

88
neposrednim znanjem. "Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada licem u lice! Sada
spoznajem djelomino, a tada u spoznati savreno, kao to sam i spoznat!" (1 Kor 13, 12).

2. Kranski doivljaj Nebesa

Istinski kranski doivljaj Nebesa uvijek nosi u sebi jedan te isti peat onostranog iskustva.
Oni koji su vidjeli Nebesa nisu naprosto putovali na drugo mjesto, nego su stupali u potpuno
drugaije duhovno stanje. Mi koji to nismo osobno doivjeli moramo se zadovoljiti opisom odreenih
izvanjskih obiljeja na osnovu kojih se ovi doivljaji prilino jasno mogu razlikovati od svih onih
doivljaja zranog carstva koje smo ranije razmotrili.

U mnogim ivotopisima Svetih opisuje se kako su ljudi sa zemlje promatrali uzlaenje dua na
Nebesa. U ivotopisu sv. Antuna Velikog itamo: "A drugi put Antun sjeae u gori i podigavi pogled
vidje kako se netko uznosi po zraku, a mnotvo ga s radou susree. Divei se tome i veliajui taj
zbor, on se stade moliti da mu se otkrije znaenje vienog. I odmah mu se javi glas: "To je dua
Amona monaha nitrijskog, koji do starosti prebivae u askezi" (ivot sv. Antuna).

Abba Serapion ovako opisuje smrt sv. Marka Trakog: "Pogledavi gore, ja ugledah kako duu
svetoga - ve osloboenog sveza tijela - aneli svojim rukama pokrivaju sjajnom bijelom haljinom i
uznose na Nebesa. Ja sam pogledom pratio put njenog uznoenja kroz zrak i vidio otvorena Nebesa.
Tada vidjeh da mnotvo demona stoji na tom putu i uh aneoski glas upuen njima: "Sinovi tame,
bjeite i sakrijte se od svjetlosti pravde!"

Sveta dua Markova bijae zadrana u zraku oko jedan sat. Onda se zau s Nebesa glas koji
govorae anelima: "Uzmite i dovedite ovamo toga koji posrami demone". Kada dua bogolikoga
potpuno nepovrijeena proe kroz demonske legije i ve se pribliavala otvorenim Nebesima,
ugledah priliku desne ruke koja se prua s Nebesa da prihvati neporonu duu. Zatim se ovo vienje
sakri od mojih oiju i vie nita ne vidjeh" (ivoti Svetih, 5. travanj).

Iz ovih primjera ve moemo uoiti tri osobitosti istinskog kranskog doivljaja Nebesa. To
su: da se dua uznosi na Nebesa, da je prate aneli, i da je doekuju itelji Nebesa, ijim se obiteljima
ona i pridruuje.

89
 Postoje razliiti doivljaji Nebesa. Ponekad dua biva odvedena tamo prije smrti da bi vidjela
tamonju krasotu ili mjesto koje joj je pripremljeno. Tako sv. Maura, poto nije prihvatila dva lana
vienja potekla od palih duhova, tijekom svog muenikog stradanja (to smo ranije navodili kao
primjer mogueg iskuenja u asu smrti) ovako opisuje bogodano vienje koje je potom uslijedilo:
"Takoer vidjeh i treeg mladia, predivnog izgleda, ije lice sijae kao sunce. Uzevi me za ruku, on
me uzvede na Nebesa i pokaza mi prijesto, pokriven bijelom odjeom i prekrasni vijenac. Zadivljena
takvom ljepotom, ja upitah mladia koji me je na Nebesa doveo: "Gospodine, ije je ovo?", a on mi
ree: "To je nagrada za tvoj podvig... Ali, vrati se sada u svoje tijelo; ujutro u est sati doi e aneli
Boji da uzmu vae due i uzvedu ih na Nebesa" (ivoti Svetih, 3. svibanj).

Postoji i doivljaj vienja Nebesa iz daleka, kao u sluaju prvomuenika Stjepana, koji je vidio
"Nebesa otvorena i Sina ovjejega gdje stoji s desne strane Bogu" (Dj 7, 56). Ovdje emo, meutim,
razmotriti samo onaj doivljaj koji je najsliniji suvremenom "posmrtnom" iskustvu - uzlaenje na
Nebesa, bilo nakon smrti ili u bogodanom vienju, "u tijelu" ili "van" njega.

Sv. Salvije Albinski, galski hijerarh iz 6. stoljea, poto je bio mrtav skoro cijeli dan, vratio se u
ivot, i svom prijatelju Grguru Tourskom ispriao sljedee:

"Kada se moja elija potresla prije etiri dana, a ti me vidio kako leim mrtav, dva anela su
me podigla i donijela na sam vrh Nebesa, i meni se inilo da se pod mojim stopalima nalazi ne samo
ova jedna zemlja, nego i sunce i mjesec, oblaci i zvijezde. Zatim su me proveli kroz dveri koje su sijale
svjetlou blistavijom od sunca i uveli u zdanje gdje su svi podovi blistali kao zlato i srebro. Ta
svjetlost se ne da opisati. Na tom mjestu nalazilo se mnotvo naroda - po izgledu, ni mukarci, ni ene
- koje se prostiralo tako daleko na sve strane da mu se nije mogao sagledati kraj.

Aneli mi napravie prolaz kroz tu masu ljudi i mi doosmo na mjesto u koje smo jo iz
daljine upirali pogled. Nad tim mjestom se nadnosio oblak, koji bijae blistaviji od bilo kakve
svjetlosti, iako nigdje ne bijae ni sunca, ni mjeseca, ni zvijezda. Zaista, to sami oblak svojim sjajem
blistae jae od njih. Iz oblaka tada doe glas slian glasu mnogih voda.

Mene grenoga pozdravie s velikom au neka bia od kojih jedni bijahu obueni u
sveeniku odjeu, a drugi u obine haljine. Moji pratitelji mi rekoe da su to muenici i drugi sveti
koje mi na zemlji proslavljamo i kojima se usrdno molimo. Dok sam tamo stajao, zapahnu me takav
slatki miomiris da ja, nasien njime, nisam osjeao nikakvu potrebu za hranom ili piem sve do ovog
asa. Zatim zauh glas koji ree: "Neka se ovaj ovjek vrati na zemlju jer je potreban naim Crkvama".
Ja sam uo glas, ali ne mogah vidjeti tko to govori. Onda padoh niice na zemlju, zaplakavi: "Jao, jao
Gospodine", rekoh, "zato si mi pokazao sve ove stvari kad ih ponovo uzima od mene?" A glas koji
mi govorae, ree: "Idi u miru, ja u se brinuti o tebi dok te ne dovedem ponovno na ovo mjesto".

90
Moji pratitelji me tada ostavie i ja se, plaui, vratih kroz dveri na koje i uoh" (Povijest Franaka, knj.
VII, 1).

Ovaj doivljaj ukazuje na nekoliko jo vanijih obiljeja: blistavost nebeske svjetlosti,

nevidljivu prisutnost Boju, iji glas se uje, trepetno potovanje koje Sveti ukazuju Bogu i osjetljivost
Boje milosti dane u vidu neopisivog miomirisa. Takoer se jasno kae da mnotvo "ljudi" vienih na
Nebesima (pored anela koji prate duu) - jesu due muenika i svetih.

Isto tako i monah iz Venloka, poto je od anela bio uznesen i poto je proao Prijelaze
"ugledao je predivno mjesto gdje je mnotvo veoma lijepih ljudi likovalo s neizrecivom radou,
pozivajui i njega da podijeli s njima tu sreu i radost ako mu je doputeno. A od daha ovih blaenih
dua koje se naslaivahu zajednikom radou do njega dopirae udesan miomiris. Sveti aneli mu
rekoe da je to mjesto Raj Boji.

Vidje jo i "velianstvene zidine zadivljujue duine i visine koje sijaju blistavim sjajem, a sveti
aneli mu rekoe: "Ovo je taj sveti i slavni grad, nebeski Jeruzalem, gdje due svetih prebivaju u
vjenoj radosti. "On kazivae da su ove due i zidine ovog slavnog grada... bile tako zasljepljujui
blistave da nije uope mogao gledati u njih" (Pisma sv. Bonifacija).

Moda je najpotpuniji i najudesniji doivljaj Nebesa ikada zabiljeen u kranskoj literaturi

onaj koji je imao sv. Andrija Krista radi jurodivi (ivio u Carigradu u IX. stoljeu). Ovaj doivljaj je, na
osnovu kazivanja samog sveca, zapisao njegov prijatelj Nicefor. Ovdje navodimo samo pojedine
dijelove.

Jednom, za vrijeme surove zime, sv. Andrija je leao na ulici promrzao i ve na samrti, kad
odjednom osjeti toplinu i ugleda prekrasnog mladia s licem koje je blistalo poput sunca. Ovaj mladi
ga povede u Raj, na tree Nebo.

"Po Bojoj volji ja prebivah dva tjedna u ovom slatkom vienju... Vidjeh sebe u prekrasnom i
divnom Raju... umom i srcem divljah se neizrecivoj ljepoti Raja i naslaivah se hodajui po njemu...
Preda mnom iae mladi, lica svijetlog poput sunca, i odjeven u purpurnu haljinu... Idui za njim,
ugledah velik i divan Kri, nalik na dugu, oko koga ukrug stajahu ognjeni pjevai. Oni uznoahu
milozvuno pjevanje, slavoslovei Gospodina, nekada na Kri raspetoga.

Mladi koji iae preda mnom, prie Kriu, cjeliva ga, pa dade i meni znak da i ja cjelivam
Kri... Dok ga cjelivah, ja se ispunih neizrecivom duhovnom slatkoom i osjetih miomiris snaniji od

91
onog rajskog. Proavi pored Kria, pogledah nanie i ugledah pod sobom kao morski bezdan... Moj
putovoa se okrene i ree mi: "Ne boj se, jer nam se valja popeti jo vie". I on mi prui ruku. Kad ga
uzeh za ruku, ve smo bili iznad drugog neba. Tamo vidjeh divne mueve, njihov spokoj i ljudskim
jezikom neiskazivu radost njihovog slavljenja... I gle, uziosmo iznad treeg neba, gdje ja vidjeh i uh
mnotvo Nebeskih Sila koje pjesmom slavoslovljahu Boga. I ree mi mladi to me voae: "Kad se
ukloni zastor, ugledat e Gospodina Krista. Pokloni se njegovom prijestolu". uvi ovo, ja se
obradovah i sav ustreptah, jer me obuze u isti mah uas i neiskaziva radost. I gle, nekakva plamena
ruka otkloni zastor i ja, poput proroka Izaije, ugledah moga Gospodina "gdje sjedi na prijestolu
visokom i uzdignutom, i serafi stajahu oko Njega" (Iz 6, 1) ... Ugledavi ga, ja padoh pred Njim niice...

ak i sada, sjeajui se tog vienja, ja se ispunjavam neizrecivom radou. Potom sva nebeska
vojska zapjeva predivnu, neizrecivu pjesmu i ja se opet - ni sam ne znam kako - naoh u Raju i hodih
po njemu" (ivoti svetih, 2. listopad).

Kada je sv. Andrija pomislio kako nije vidio Majku Boju na Nebesima, aneo mu ree: "Htio si
vidjeti ovdje Caricu, Onu koja je sjajnija od nebeskih sila? Nije ovdje, otila je u mnogostradalni svijet
pomagati ljudima i tjeiti nevoljnike. Pokazao bih ti njeno sveto mjesto, ali vie nema vremena, poto
se mora vratiti natrag". Ovim se jo jednom potvruje da se aneli i sveci u jedno isto vrijeme mogu
nalaziti samo na jednom mjestu.

ak i u XIX. stoljeu, slino istinito vienje Nebesa imao je shimonah Teodor Svirski, uenik
starca Pajsija Velikovskog. Pri kraju svojih zemaljskih dana, on je iskusio silno djelovanje Boje
milosti na sebi. Nedugo poslije jednog takvog sluaja, on se razbolio, i tri dana bio u nekoj vrsti kome.
"Kada je pao u zanos i naao se van sebe, pred njim se pojavi neki nevidljivi mladi koji se mogao
osjetiti i opaziti samo uvstvom srca. Taj mladi ga povede jednom uskom stazom na lijevu stranu.
Sam o. Teodor je kasnije priao kako je imao osjeaj kao da je ve umro i sam sebi je rekao: "Umro
sam. Ne znam hou li se spasiti ili u poginuti". "Spaen si!" - odgovori mu na te njegove pomisli
nevidljivi glas. I odjednom nekakva sila poput snanog vihora poduhvati ga i prenese na desnu stranu.

"Okusi radost rajskih zaruka koju dajem onima koji me ljube" - u se nevidljivi glas. O.
Teodoru se uini kao da s ovim rijeima Sam Spasitelj poloi svoju desnu ruku na njegovo srce i on bi
uznesen u neko neizrecivo ugodno, ali potpuno nevidljivo i zemaljskim rijeima neopisivo
prebivalite. Iz tog uvstva on prijee u drugo, jo uzvienije, pa onda u tree, ali sva ta uvstva, kako
on sam govorae, mogao je samo zapamtiti srcem, ali ne i shvatiti razumom.

Potom on ugleda neto kao hram i u njemu, blizu oltara, kao ator, u kome bijahu petero ili
estero ljudi. Misleni glas mu ree: "Radi ovih ljudi se odgaa tvoja smrt. Radi njih e jo poivjeti".
Tada mu bijae otkriven duhovni uzrast nekih njegovih uenika, pa mu onda Gospodin priopi kakva

92
e iskuenja zagorati veer njegovog ivota... Ali Boanski glas ga uvjeravae da ovi bijesni valovi
nee nauditi lai njegove due, jer je njen nevidljivi kormilar - Krist" (Iz "ivotopisa optinskog starca
jeromonaha Leonida", 1876. g.).

Mogli bi se navesti i drugi primjeri iz ivotopisa svetaca i asketa, ali bi to bilo samo
ponavljanje ve reenog. Pouno bi, meutim, bilo radi usporedbe sa suvremenim "posmrtnim"
iskustvima, iznijeti iskustvo suvremenog grenika na Nebesima. Tako, autor teksta "Nevjerojatno za
mnoge..." (ije smo svjedoanstvo ve nekoliko puta navodili), nakon to je izmakao demonima na
Prijelazima, zahvaljujui zagovoru Majke Boje, opisuje kako je, jo uvijek voen anelima, nastavio
kretati se navie, i onda, kae: "Ugledah iznad sebe jarku svjetlost. Ona mi se uini nalik sunanoj, ali
bijae mnogo, mnogo snanija od nje. Tamo mora da je neko carstvo svjetlosti...

I odjednom, velikom brzinom mi uosmo u podruje te svjetlosti, i ona me doslovce oslijepi.

Ja zatvorih oi podigavi ruke k licu..."

"Boe moj, to je ovo, kakva li je ovo svjetlost? Zato je ona za mene kao mrkli mrak? Ne
mogu gledati, i kao u tmini nita ne vidim..."

Ta nemogunost da vidim, da gledam, jo je uveavala moj strah od neizvjesnog, tako

prirodan u ovom za mene nepoznatom svijetu, i ja, silno uznemiren, pomislih: to e biti dalje? Hou
li skoro proi ovo podruje svjetlosti i ima li njemu uope kraja?

Ali, dogodilo se neto drugo. Zau se velianstven, bez gnjeva, ali vlastan i odluan glas:

"Nije spreman!" A potom... potom se na tren zaustavismo u naem strelovitom letu navie - i
poesmo brzo padati..." (str. 48-49).

U ovom sluaju jo jasnije je opisana priroda ove nebeske svjetlosti: ona je takva da njeno
vienje moe podnijeti samo onaj tko se, poput sv. Salvija i Andrije, kranskim ivotom i podvizima
pripremio za to.

93
3. Svojstva istinitog vienja Nebesa

Pogledajmo sada ukratko glavna obiljeja ovih istinitih doivljaja Nebesa i razmotrimo u emu
se razlikuju od iskustava boravka u zranom carstvu opisanih u prethodnim poglavljima.

Istiniti doivljaj Nebesa uvijek se otkriva na kraju procesa uzlaenja koji se obino odvija kroz
Prijelaze (ako je dua duna tamo "platiti" neku "carinu"). S druge strane, u suvremenim
"vantjelesnim" i "posmrtnim" stanjima Prijelazi i demoni se nikad ne susreu, a samo ponekad se
opisuje proces uzlaenja.

Duu na Nebesa uvijek vode aneli ili aneo, i ona nikad ne "zaluta" tamo sluajno, niti se
kree po svojoj vlastitoj volji ili vlastitim silama.

Ovo je jedna od najupeatljivijih razlika izmeu istinitog doivljaja Nebesa i suvremenih

iskustava pentekostalaca i drugih koji opisuju "posmrtna" stanja u "Raju" i na "Nebesima". Ta
nepravoslavna iskustva su u sutini istovjetna s ovosvjetskim i ak ateistikim doivljajima "raja", kao
to smo ve vidjeli ranije, a razlikuju se samo u nebitnim detaljima interpretacije, to lako moe biti
plod ljudske mate dok dua boravi na "astralnom planu".

U stvari, u tim nepravoslavnim iskustvima duu nikada ne vode aneli. O ovome je pisao sv.
Ivan Zlatousti u tumaenju Lukinog evanelja (16, 19-31):

"Lazara tada odvedoe aneli. Naprotiv, duu onoga (bogataa) uzee neke strane sile,
moda i poslane zbog toga. Jer dua ne moe sama sebe odvesti u onaj ivot, to je nemogue. Ako mi,
idui iz grada u grad trebamo vodia, koliko li e on biti potrebniji dui kada se istre iz tijela i predaje
buduem ivotu?" (Besjeda "Antiohijskom narodu" III, "O Lazaru", citirano po metr. Makariju
"Pravoslavna dogmatika" II, str. 536).

Ovo se zbilja moe smatrati probnim kamenom autentinosti doivljaja Nebesa. U

suvremenim "posmrtnim" iskustvima dui se najee predlae da izabere - hoe li ostati u "raju", ili
da se vrati natrag na zemlju.

Istiniti doivljaj Nebesa, meutim, nikad ne biva po ljudskom izboru, nego po Bojoj
zapovijedi, koju izvravaju Njegovi aneli. U dananjim "vantjelesnim" doivljajima "raja" obino
nema potrebe za nekakvim vodiem, zato to se sve zbiva upravo ovdje, u zraku nad nama, jo uvijek

94
u ovome svijetu. Prisutnost anela - vodia neophodna je tek ako se radi o doivljavanju neega van
ovog svijeta, neke drugaije stvarnosti, gdje se dua ne moe kretati samostalno. Ovo ne znai da
avli ne mogu uzeti oblije "anela - vodia", ali oni to u suvremenim iskustvima rijetko ine.

Doivljaj Nebesa zbiva se u blistavoj svjetlosti i praen je jasnim znacima Boje milosti,
naroito divnim miomirisom. Takva znamenja se, istini za volju, ponekad susreu i u dananjim
"posmrtnim" iskustvima, ali izmeu ove dvije vrste znamenja postoji bitna razlika, iju vanost teko
da moemo prenaglasiti.

Naime, suvremena iskustva su povrna, ak osjetilna, ona se ni po emu ne razlikuju od

slinih iskustava nevjerujuih ljudi, osim po kranskom dekoru koji promatra vidi tijekom
"vantjelesnog" iskustva (ili ga sam dodaje).

Ovo iskustvo ne predstavlja nita drugo do prirodni osjeaj zadovoljstva u "vantjelesnom"

stanju, prevuen tanunom "kranskom" glazurom. Takoer je u nekim sluajevima mogue da
demoni pridodaju i svoju obmanu kako bi promatraa jo vie uvukli u oholost i uvrstili ga u
njegovom povrnom poimanju kranstva, ali nema potrebe da sada razmatramo to pitanje.

S druge strane, u istinitim kranskim iskustvima, njihova dubina se potvruje zaista

udesnim pojavama: sv. Salvija je mirisanje tako "zasitilo" da due od tri dana nije osjeao potrebu ni
za hranom ni za vodom.

Tek kada je ispriao svoj doivljaj, miomiris je iezao, i njegov jezik je otekao i prekrio se
ranama; sv. Andrija je bio odsutan dva tjedna; K. Ikskul je bio "kliniki mrtav" tijekom 36 sati. U
suvremenim "posmrtnim" iskustvima svakako se ponekad dogaaju "udesna iscjeljenja" u stanjima
koja su bliska smrti ili su nalik na nju, ali nikada nita tako neobino kao u navedenim sluajevima.
Takoer, nikada se ne pojavljuje nita to bi ukazivalo na to da su ti ljudi zbilja bili na Nebesima, ve
naprosto svjedoi o tome da su iskusili ugodnost boravka u "vantjelesnoj" stvarnosti (tzv. "astralna
ravan").

Razlika izmeu ovih suvremenih iskustava i istinitih doivljaja Nebesa potpuno je istovjetna
onoj razlici koja postoji izmeu dananjeg povrnog "kranstva" i istinitog Pravoslavlja. Na primjer,
"mir" koji osjeti ovjek koji je "prihvatio Isusa kao svog osobnog Spasitelja", ili imao, u nae vrijeme
tako uobiajeno iskustvo da "govori nepoznate jezike" ili imao vienja "Krista" (to takoer danas nije
rijetkost), ali koji ne zna nita o svjesnom kranskom ivljenju u askezi i pokajanju, niti se ikada
priestio istinskim Tijelom i Krvlju Kristovom u sakramentima od samog Krista ustanovljenim, takav

95
se, dakle "mir" ne moe nikako usporediti s onim mirom koji otkrivamo u ivotopisima velikih
pravoslavnih svetaca.

4. Suvremena iskustva su obini falsifikat istinitog doivljaja Nebesa.

Istiniti doivljaj Nebesa praen je osjeajem takvog strahopotovanja pred Bojom

velianstvenou i osjeanjem svoje nedostojnosti da se On sagleda (promatra), kakva se danas
rijetko susree i meu pravoslavnim kranima, a kamoli kod onih koji se nalaze van Crkve Kristove.

Iskreni, iz dubine srca osjeaj nedostojnosti sv. Salvija, trepetno klanjanje sv. Andrije
Gospodinu Kristu i sljepoa K. Ikskula izazvana svjetlou koju nije bio dostojan gledati - predstavljaju
neto to se ne moe susresti u suvremenim iskustvima. Oni danas u zranom carstvu vide "raj",
osjeaju "radost", "sreu", "zadovoljstvo", ali rijetko kada i neto vie od toga. Ako vide "Krista", u
bilo kakvom obliku, to je samo zato da bi sebi priutili zadovoljstvo da razgovaraju s Njim, to je,
recimo, karakteristino za iskustva u "karizmatskom" pokretu.

Element Boanskoga i element ovjekovog poniznog stava pred Bogom nije prisutan u
ovakvim iskustvima.

Mogli bismo navesti i druga svojstva istinitog doivljaja Nebesa (opisana naroito u
ivotopisima Svetih), ali i ovo to je dosad reeno sasvim je dovoljno kako bismo istiniti doivljaj mogli
jasno razlikovati od suvremenih iskustava. Treba meutim imati uvijek na umu, kad god se usudimo
govoriti o ovakvim uzvienim doivljajima onostranog, da su nam oni dani vie kao nagovjetaji, nego
kao potpuni opisi onoga to se ljudskim jezikom i ne da uope valjano opisati: "to oko ne vidje, i uho
ne u, i u srce ovjeje ne ue, to pripravi Bog onima koji ga ljube" (1 Kor 2, 9).

96
5. O vienjima pakla

Za pravoslavnog ovjeka pakao je isto tako stvaran kao to su i Nebesa. Sam Gospodin mnogo
puta govori o onima koje e, zbog neispunjavanja Njegovih zapovijedi, poslati "u oganj vjeni,
pripremljen avlu i njegovim anelima" (Mt 25, 41).

U jednoj od svojih pria, On daje upeatljiv primjer bogataa koji, osuen na paklene muke
zbog svog ravog ivota na zemlji, upire pogled u Raj kojeg se liio, i moli patrijarha31 Abrahama da
Lazaru, ubogom siromahu, za ivota preziranom od bogataa, dopusti da doe i "umoivi u vodu vrh
svoga prsta rashladi mi jezik, jer se muim u ovom plamenu". Ali Abraham odgovara da je "izmeu
nas i vas postavljena velika provalija", te da meu spaenima i prokletima nema nikakve
komunikacije (Lk 16, 24-26).

U pravoslavnoj literaturi vienja pakla su isto tako uobiajena pojava kao i vienja Nebesa i
Raja. Ali, za razliku od vienja Nebesa, ova vienja i iskustva se najee daju obinim grenicima, a
ne svetim ljudima, i njihova je svrha uvijek jasna.

Sv. Grgur Veliki veli u svojim "Razgovorima":

"U svojoj bezgraninoj milosti dobri Bog doputa nekim duama da se ubrzo nakon smrti
vrate u svoja tijela, kako bi ih prizor pakla najzad nauio da se poboje vjenih kazni, u to ih same
rijei nisu mogle uvjeriti". Zatim, sv. Grgur opisuje nekoliko sluajeva vienja pakla i kazuje kakav su
dojam ona ostavila na vidioce.

Tako je neki panjolski pustinjak Petar umro i vidio "pakao sa svim njegovim mukama i
bezbrojnim ognjenim jezerima". Vrativi se u ivot, Petar je ispriao to je vidio "ali sve i da je to
preutio, njegovo pokajno poenje i nona bdijenja bili bi rjeiti svjedoci jezivog boravka u paklu i
dubokog straha od groznih muenja. Bog je pokazao svoje neizmjerno milosre ne dopustivi mu
umrijeti i sve to iskusiti poslije smrti".

Beda asni, engleski ljetopisac iz 8. stoljea, pripovijeda o tome kako je neki ovjek iz
pokrajine Northumbrije oivio nakon to je bio "mrtav" itave noi, i potom ispriao svoje vienje
kako Raja, tako i pakla.

31
Pojam patrijarh i kod katolika i kod pravoslavnih oznaava starozavjetne pravednike izmeu Adama i
Mojsija, osobito Abrahama, Izaka i Jakova.

97
 U paklu se on naao u neprozirnoj tmini. "esto su pred nas izbijali nekakvi tmasti plamenovi
koji kao da izbijahu iz bezdane jame, i ponovno se u nju vraali... Kako se plameni jezici uveavahu,
tako se ispunjavahu ljudskim duama koje se, poput iskri to vrcaju kroz dim, as izvijahu visoko u
zraku, a as opet padahu dolje, u dubine, kada je ognjena para splanjavala. A povrh svega, neopisivi
smrad se irio s tim parama i ispunjavao cijelo to turobno i mrano mjesto... Odjednom, zauh iza
sebe zvuk najoajnijeg i najuasnijeg vapaja, praenog jezivim cerekanjem. Ugledah opor zlih
duhova kako vuku za sobom u dubine pet dua koje su jaukale i vapile dok su se demoni smijali i
likovali... Istovremeno, iz ognjenih dubina pojavie se dusi tame i poee me opkoljavati, strijeljajui
me svojim zaarenim oima i plaei me odvratnim plamenom koji izbijae iz njihovih usta i nozdrva"
(Beda asni, "Povijest engleske Crkve i naroda" knj. 5, 12).

U ivotopisu ratnika Taksiota navodi se njegovo kazivanje o tome kako su ga na Prijelazima

zaustavili demoni "carinici", nakon ega, pria on "zli me dusi poee tui, pa me odvukoe dolje u
zemlju, koja se razdvoji da nas primi. Bijah voen kroz uske prolaze i tijesne i smradne pukotine i kad
stigoh do samog dna pakla, ugledah tamo due grenika zatoene u vjenoj tami. To njihovo
postojanje se ne moe nazvati ivotom, jer se sastoji samo od muke, neutjenog plaa i neizrecivog
krguta zuba. To mjesto neprestano odjekuje oajnim kricima: "Teko nama! Jao, jao!". Nemogue je
opisati sva tamonja stradanja, sve muke i boli koje sam vidio. Jauu iz dubine due, a nikoga da ih
poali; plau, a nikoga da ih utjei; preklinju, a nikoga da uje i izbavi. I ja bijah zatvoren u tim
mranim mjestima uasnih patnji i gorko ridah od treeg do desetog asa" (ivoti Svetih, 28. oujak).

Monah iz Venloka vidio je slinu scenu u zemljinoj "utrobi", gdje je "uo uasno, jezivo,
neizrecivo stenjanje i vapaj nesretnih dua. I aneo mu ree: "amor i jauci koje uje dolje, dopiru
od onih dua do kojih milosrdna ljubav Boja nikada nee doi, nego e ih neugasivi oganj muiti
dovijeka" (Pisma sv. Bonifacija).

Naravno, ne trebamo biti previe fascinirani detaljnim opisima u ovim iskustvima, a jo nas
manje nego u sluaju s Rajem i Nebesima to treba navesti da sastavljamo "geografsku kartu" pakla na
osnovu ovih iskustava. Zapadnjaki izumi - "istilite" i "limb" - jesu pokuaj da se naini takva karta.

Pravoslavna predaja, meutim, zna samo za jednu stvarnost u dubini zemlje: pakao. tovie,
kao to ui sv. Marko Efeki (vidi njegovu "Drugu besjedu o istilinom ognju" u prilogu 1 - a), to to
se vidi u doivljajima boravka u paklu esto su samo predslike buduih muenja, a ne doslovni opis
sadanjeg stanja onih koji u paklu oekuju Strani Sud. No, bio to opis sadanjeg stanja, ili vienje
budueg, doivljaj boravka u paklu, kako je prikazan u pravoslavnim izvorima, predstavlja mono
sredstvo kojim se ovjek potie da ivi u kranskoj askezi. A takav ivot jest jedini nain da se
izbjegnu vjene muke - zato Bog i daje takva iskustva ljudima.

98
Ima li nekih slinih doivljaja pakla i u suvremenoj "posmrtnoj" literaturi?

Kao to smo ve vidjeli, dr. Moody i veina drugih suvremenih istraivaa gotovo da nisu naili
na slina iskustva. Ranije smo objasnili da je ova injenica povezana s "komotnim duhovnim ivotom
dananjeg ovjeka koji esto nema strah od pakla niti zna za postojanje avla, zbog ega i ne oekuje
da tako neto vidi poslije smrti. Meutim, jedna nedavno objavljena knjiga o ivotu poslije smrti nudi
drugaije i naizgled jednako dobro objanjenje, i u isto vrijeme porie da je doivljaj pakla tako rijedak
kao to se ini da jest. Ovdje emo ukratko razmotriti otkria ove knjige, iji je naslov - "Iza vrata
smrti".

Dr. Maurice Rawlings, lijenik iz Tennesseeja, specijalist za internu medicinu i bolesti srca i
krvoilnog sustava vrio je reanimaciju mnogih ljudi koji su bili "kliniki mrtvi". Razgovori koje je
kasnije vodio s tim ljudima otkrili su mu da "nasuprot veini objavljenih sluajeva o ivotu poslije
smrti, posmrtna iskustva nisu ba tako ugodna. Postoji i pakao!

Poto sam shvatio tu injenicu, poeo sam prikupljati svjedoanstva o neugodnim

sluajevima, to su raniji istraivai oigledno propustili uiniti. Mislim da se to dogodilo zato to ti
istraivai, veinom psihijatri, nisu nikada reanimirali pacijenta, nisu bili u prilici zatei se na licu
mjesta. Moja istraivanja su pokazala da su neugodna iskustva u najmanju ruku isto tako esta kao i
ona ugodna... Ustanovio sam da veina neugodnih iskustava vrlo brzo biva potisnuta u pacijentovu
podsvijest. Izgleda da su ova rava iskustva bolna i muna, te se zato uklanjaju iz svijesti, a pamte se,
ako se uope neto i pamti, samo ugodna iskustva" (str. 56).

Dr. Rawlings ovako opisuje svoj "model" ovih doivljaja pakla: "Kao i oni koji su imali ugodna
iskustva, tako i ovi koji su imali muna, teko uspijevaju shvatiti da su umrli, i to tek kada vide kako
ljudi spremaju njihova mrtva tijela. Njima se takoer dogaa da po izlasku iz sobe prou kroz mrani
prolaz, ali umjesto da se nau na svjetlom mjestu, dolaze u neko mrano i sumorno mjesto gdje
susreu udne ljude koji se skrivaju u sjenkama ili du ognjenog jezera.

Strahote koje doivljavaju nemogue je opisati i teko se mogu zapamtiti" (str. 63-64).
Postoje razliiti opisi (neki od njih potjeu od "revnosnih lanova Crkve" koji su se iznenadili vidjevi
sebe u takvom stanju) nekakvih avolaka i grotesknih duhova, opisi silaska u tminu i u plamen, u
jamu i u ognjeno more.

Openito govorei, ova iskustva, kako zbog svoje kratkotrajnosti, tako i zbog odsutnosti
aneoskih ili demonskih vodia, nemaju osobine istinitih onostranih iskustava, a neka od njih veoma
podsjeaju na avanture Roberta Monroea na "astralnoj ravni". Pa ipak, ona unose znaajnu ispravku

99
u sva ta silna iskustva "naslade" i "raja" poslije smrti - "vantjelesno" podruje nije ni u kom sluaju
samo naslada i svjetlost, i oni koji su iskusili njenu "paklenu" stranu blii su pravoj istini nego oni koji
su u tom stanju doivjeli samo zadovoljstva. Demoni zranog carstva djelomino otkrivaju takvima
svoju pravu prirodu, dajui im ak nagovjetaj muka koje oekuju one koji nisu znali za Krista i nisu
ispunjavali Njegove zapovijedi.

SMISAO SUVREMENIH "POSMRTNIH" ISKUSTAVA

1. to suvremena iskustva "dokazuju"?

Vidjeli smo da se "posmrtna" i "vantjelesna" iskustva o kojima se danas toliko uno diskutira,
veoma razlikuju od nepatvorenih iskustava drugog svijeta koja su kroz stoljea doivljavali
bogougodni ljudi. I vie od toga, tijekom zadnjih godina suvremena iskustva su postala toliko poznata
i "popularna" ne zbog toga to su ona zaista "nova" (postoji itava antologija slinih sluajeva u
Engleskoj i Americi u XIX. stoljeu), niti zbog toga to se u nae vrijeme ona dogaaju mnogo ee,
nego uglavnom zbog toga to je intelektualno stanje javnosti u zapadnom svijetu, a naroito u
Americi, "spremno" za to.

Ova opa drutvena zainteresiranost izgleda da predstavlja reakciju na materijalizam i

ateizam XX. stoljea, i znak je veeg interesa za religiju. Pokuat emo dati odgovor na pitanje kakav
bi mogao biti smisao ovog novog "religioznog" interesa.

Ali, recimo najprije jo jednom to ova iskustva "dokazuju" o istinama vjere. Veina
istraivaa se slae sa dr. Moodyjem da ova iskustva ne potvruju "konvencionalnu" kransku
predodbu o Nebesima ("ivot poslije ivota"), pa i iskustva onih koji misle da su vidjeli Nebesa ne
mogu izdrati usporedbu s autentinim vizijama Nebesa u prolosti. ak su i iskustva "pakla" vie
nagovjetaji, nego bilo kakvi dokazi stvarnog postojanja pakla.

Zbog toga tvrdnju dr. Kubler-Ross o tome da suvremena istraivanja "posmrtnog" iskustva
"potvruju ono emu su nas uili dvije tisue godina - da postoji ivot poslije smrti", i da e nam to
pomoi da "znamo, a ne da vjerujemo" (predgovor za "ivot poslije ivota") treba okvalificirati kao
preuvelianu.

100
 Praktiki, ova iskustva "dokazuju" samo da ljudska dua ivi i izvan tijela i da nematerijalna
stvarnost naprosto postoji, ali ne daju nikakve izriite obavijesti o daljnjem stanju due, pa ak ni o
tome je li ona uope postoji poslije prvih nekoliko minuta od "smrti". Takoer, ova iskustva ne
otkrivaju pravu prirodu nematerijalne stvarnosti. S ove toke gledita, ta iskustva mnogo manje
zadovoljavaju od svjedoanstava danih kroz stoljea u ivotopisima Svetih i drugim kranskim
izvorima.

Iz ovih drugih izvora saznajemo mnogo vie - pod uvjetom, naravno, da poklanjamo
povjerenje onome tko nam obavijest daje, u onoj mjeri u kojoj su suvremeni istraivai vjerovali
svojim ispitanicima. Ali ak i tada, na osnovni stav u odnosu prema drugom svijetu ostaje vjera, a ne
znanje. Moemo, s odreenom sigurnou znati da poslije smrti postoji "neto", ali to je to uistinu,
shvaamo vjerom, a ne znanjem.

Osim toga, ono to se dr. Kubler-Ross i njenim istomiljenicima ini sigurnim kada je u pitanju
ivot poslije smrti, na osnovu "posmrtnih" iskustava, stoji u otvorenoj proturjenosti s onim to o
tome vjeruju pravoslavni krani na osnovu Kristovog uenja, a takoer i "posmrtnih" iskustava
opisanih u pravoslavnoj literaturi.

itavo kransko iskustvo ivota poslije smrti potvruje postojanje Nebesa, pakla i suda,
neophodnost pokajanja, borbe (askeze), i straha od mogunosti vjene propasti due, dok suvremena
iskustva, slino iskustvima amana, poganskih "posveenika" i medija, govore o "drugom svijetu" kao
o "arobnom carstvu" raznih ugodnih doivljaja, u kome nema suda, ve samo "duhovni rast", i o
tome da se smrti ne treba bojati nego je doekati kao "prijatelja" koji nas uvodi u zadovoljstva "ivota
poslije smrti".

U prethodnim poglavljima ve smo govorili o uzrocima koji dovode do razlika izmeu ovih
dvaju iskustava: kransko iskustvo jest istiniti svijet Nebesa i pakla, a spiritistiko - samo zrana zona
ovoga svijeta, "astralna ravan" palih duhova. Suvremena iskustva nedvosmisleno pripadaju ovoj
drugoj kategoriji, ali mi to ne bismo mogli znati da nismo (vjerom) primili kransku objavu o prirodi
drugog svijeta. Na slian nain, ako dr. Kubler-Ross i drugi istraivai prihvaaju, ili se odnose sa
simpatijom prema nekranskim interpretacijama ovih iskustava, to nije zbog toga to ih suvremeni
eksperimenti dokazuju; nego zbog toga to sami istraivai ve imaju vjeru u njihova nekranska
tumaenja.

Znaenje suvremenih iskustava, prema tome, lei u injenici da su ona postala iroko poznata
ba u pravo vrijeme da bi posluila kao "potvrda" nekranskog pogleda na ivot poslije smrti, i
koriste se kao dio nekranskog religioznog pokreta. Pogledajmo sada paljivije prirodu ovog
religioznog pokreta.

101
 2. Veza s okultizmom

Kod istraivaa "posmrtnih" iskustava uvijek se iznova moe vidjeti manje ili vie oigledna
veza s okultnim idejama i praksom. Okultno (doslovno - ono to je "skriveno") moemo ovdje
definirati kao bilo kakav kontakt ljudi s nevidljivim duhovima i silama na nain koji je zabranjen
Bojom objavom (vidi Lev 19, 31; 20, 6 itd.). Ovaj kontakt mogu traiti sami ljudi (kao na spiritistikim
seansama), ili moe biti provociran od strane palih duhova (kada se oni spontano javljaju ljudima).

Suprotnost "okultnom" je "duhovno" ili "religiozno" - termini koji se odnose na kontakt s

Bogom, Njegovim anelima i svecima, na nain kojim Bog to doputa: ovjekova molitva, s jedne
strane, i istinska, milosna javljanja Boga, anela i svetih, s druge.

Kao primjer ove okultne veze navest emo miljenje dr. Hansa Holzera ("Iza ovog ivota", Los
Angeles, 1977), koji smatra da smisao "posmrtnih" iskustava lei u tome to ona omoguavaju
ovjeku da komunicira s mrtvima, i pretpostavlja da se pri tom dobivaju onakve poruke kakve
"pokojnici" daju na spiritistikim seansama.

Dr. Moody i mnogi drugi suvremeni istraivai, kao to smo ve vidjeli, trae objanjenja ovih
iskustava u tekstovima Swedenborga i "Tibetanskoj knjizi mrtvih". Robert Crookall, koji predstavlja
moda i najozbiljnijeg istraivaa ovog podruja, koristi se kao osnovnim izvorom informacija o
"drugom svijetu" - podacima dobivenim od medija. Robert Monroe i drugi koji se bave "izlaskom iz
tijela" otvoreno eksperimentiraju okultnim tehnikama i praksom, do te mjere da prihvaaju
rukovodstvo i savjete od "bestjelesnih bia" s kojima su stupili u dodir.

Najsimptomatiniji primjer ovakve prakse suvremenih istraivaa prua nam dr. Elizabeth
Kubler-Ross, ena koja je postala vodei propagator novog odnosa prema smrti proisteklog iz
suvremenih "posmrtnih" iskustava.

Nijedan kranin, razumije se, ne moe, a da ne suosjea s principom koji zastupa dr. Kubler-
Ross, a to je brian i human odnos prema smrti, za razliku od hladnog, bespomonog, a esto i
zastraenog odnosa koji najee prevladava, ne samo meu lijenicima i medicinskim osobljem,
nego ak i meu sveenstvom koje bi trebalo imati "odgovor" na pitanja koja postavlja sama injenica
smrti.

Od objavljivanja njene knjige "O smrti i umiranju" (New York, 1969), pitanje smrti umnogome
je prestalo biti "tabu" meu profesionalnim lijenicima, pomaui takoer da se stvori intelektualna

102
klima pogodna za diskusiju o tome to se dogaa poslije smrti - diskusiju koju je, na svoj nain,
zapoela prva knjiga dr. Moodyja 1975. Nije sluajno da je toliki broj suvremenih knjiga o ivotu
poslije smrti popraen predgovorima ili pogovorima dr. Elizabeth Kubler-Ross.

Nema sumnje da e se svatko tko prihvaa tradicionalni kranski pogled na ivot kao na
mjesto ispitivanja za vjenost, i na smrt kao na ulazak u vjeno blaenstvo ili vjene muke, u ovisnosti
od vjere i zemaljskog ivota, proitavi njenu knjigu, osjetiti obeshrabrenim. Imati "human" odnos
prema umiruem, pomagati mu da se "pripremi" za smrt, a pri tom ne staviti na prvo mjesto vjeru u
Krista i nadu u spasenje, znai - kada je sve ve reeno i uinjeno - ostati na istoj onoj sumornoj
stranputici "humanizma" na koju je ovjeanstvo odvuklo suvremeno bezvjerje.

Umiranje se moe uiniti ugodnijim iskustvom nego to je to uobiajeno u dananjim

bolnicama, ali ako ne postoji znanje o tome to dolazi poslije smrti, o tome ima li uope neega
poslije smrti, rad ljudi kao to je dr. Kubler-Ross svodi se na razinu davanja beskorisnih arenih pilula
neizljeivim bolesnicima, kako bi ovi stekli dojam da se "neto radi".

Tijekom svog prvog istraivanja, meutim (iako ona to ne spominje u svojoj prvoj knjizi), dr.
Kubler-Ross zaista se suoila s dokazom da poslije smrti neto postoji. Iako ona sve do sada nije
objavila svoju vlastitu knjigu o "posmrtnim" iskustvima, na svojim mnogobrojnim predavanjima i u
intervjuima jasno je davala do znanja kako je vidjela dovoljno da bi sa sigurnou znala da postoji
ivot poslije smrti.

Glavni izvor njenog znanja nije, meutim, "posmrtno" iskustvo drugih, ve njeno vlastito,
prilino zapanjujue iskustvo s "duhovima". Ovako neto prvi put joj se dogodilo u uredu na
sveuilitu u Chicagu 1967, dok je obeshrabreno razmiljala o tome da prekine s tek zapoetim
istraivanjima o smrti i umiranju.

U njen ured ula je ena koja se predstavila kao pacijentica koja je umrla prije deset mjeseci.
Dr. Kubler-Ross je to prihvatila skeptino, ali evo kako ju je, po njenim rijeima, prikaza najzad
"uvjerila": "Rekla je kako zna da sam se premiljala o tome da napustim svoj rad s umiruim
pacijentima i kako je dola kazati mi da ga ne prekidam... Posegnula sam da je dotaknem.
Provjeravala sam je li to stvarnost. Bila sam znanstvenik, psihijatar, nisam vjerovala u takve stvari".

Najzad je uvjerila "duha" da napie jednu biljeku - usporeivanje rukopisa potvrdilo je da je

to rukopis pokojne pacijentice. Dr. Kubler-Ross konstatira kako se ovaj sluaj dogodio "na raskriju na
kojemu bih donijela pogrenu odluku da je nisam posluala". Mrtvi se nikada ne pojavljuju ivima
tako naprasno. Ova posjeta "s drugog svijeta", u sutini, mogla je potjecati jedino od palog duha koji

103
je imao namjeru obmanuti svoju rtvu. Savrena imitacija ljudskog rukopisa za takvog duha
predstavlja obinu igrariju.

Kasnije, kontakti dr. Kubler-Ross sa "svijetom duhova" postali su mnogo prisniji. Godine 1978.
ispriala je oaranom auditoriju od 2200 ljudi u Ashlandu, Oregon, kako je prvi put stupila u dodir sa
svojim "duhovnim voama". Na prilino tajanstven nain za nju je organiziran skup spiritistikog tipa,
po svemu sudei u junoj Kaliforniji: na njemu je 75 ljudi zajedno pjevalo kako bi "pojaalo energiju" i
kako bi se omoguio "ovaj dogaaj".

Bila sam pokrenuta i dirnuta time to oni to ine zbog mene. Kroz ne vie od dvije minute
ugledala sam pred sobom divovske noge. Preda mnom je stajao ovjek gigantskih razmjera". Ovaj
"ovjek" joj je rekao da ona treba postati uitelj drugima i da joj je zbog toga potrebno osobno
iskustvo koje e joj dati hrabrost i snagu za rad. "Oko pola minute kasnije, druga osoba se doslovce
materijalizirala na oko dva centimetra od mojih stopala... Shvatila sam da je to moj aneo-uvar.

On me je pozvao po imenu Izabela, i upitao sjeam li se kako smo, prije 2000 godina, zajedno
radili s Kristom". Kasnije se pojavio i trei "aneo", da bi joj ispriao jo neto o "radosti".

"Moj susret s vodiima bio je velianstveni doivljaj potpune, bezuvjetne ljubavi. I, ja vam
naprosto elim rei kako mi nikada nismo sami. Svatko ima svog anela uvara koji nikad nije dalje od
dva koraka od nas u bilo koje vrijeme. Mi moemo prizvati ova bia. Ona e nam pomoi".

Na simpoziju zdravstvenih radnika u rujnu 1976. u San Franciscu, dr. Kubler-Ross je s

publikom koja se sastojala od 2300 psihijatara, medicinskih sestara i drugih zdravstvenih radnika,
eljela podijeliti "duboko mistino iskustvo" koje joj se dogodilo prethodne veeri (ovaj doivljaj je
oigledno iste prirode kao i onaj koji je opisala u Ashlandu).

"Sino me posjetio Salem, moj duhovni voa, sa svoja dva pratitelja, Ankom i Willijem. Bili su
s nama do tri sata ujutro. Razgovarali smo, smijali se, i pjevali zajedno. Govorili su i dodirivali me s
najnevjerojatnijom ljubavlju i njenou koju je mogue zamisliti. To je bio najvaniji dogaaj u mom
ivotu". U publici je "kada je zavrila, nastao trenutni tajac, a zatim je masa ljudi kao jedan skoila na
noge u znak odobravanja. Mnogi u publici, koju su inili uglavnom psihijatri i drugi zdravstveni
radnici, bili su ganuti do suza".

U okultnim krugovima dobro je poznato da se "duhovni vodii" (a to su, razumije se, pali
duhovi zranog carstva), ne pokazuju tako spremno i otvoreno ukoliko osoba nema veoma izraenu

104
medijsku prijemljivost. Ali moda jo vie od veze dr. Kubler-Ross s "drueljubivim dusima" zapanjuje
oduevljeni odziv na njenu priu od strane publike, koja se nije sastojala od okultista i medija, ve od
obinih ljudi srednjeg sloja, i strunjaka. Svakako da je ovo jedan od religioznih "znakova vremena":
ljudi su postali prijemljivi za kontakte sa "svijetom duhova" i spremni prihvatiti okultistiko tumaenje
ovih kontakata koje proturjei kranskoj istini.

Sasvim nedavno, veliki publicitet dobili su skandali koji su se dogodili u novootvorenom

rehabilitacijskom centru dr. Kubler-Ross u junoj Kaliforniji "Shanti Nilaya".

Prema ovim priopenjima, mnogi skupovi u Shanti Nilayi zasnivali su se na staromodnim

medijskim seansama, a nekolicina bivih sudionika izjavila je da su ove seanse prevara. Moe biti da u
kontaktiranju dr. Kubler-Ross s "duhovima" ima vie izmatanog nego stvarnog; ali to nema utjecaja
na uenje o ivotu poslije smrti koje ire ona i njoj slini.

3. Okultno uenje suvremenih istraivaa

Teorije dr. Kubler-Ross i drugih istraivaa suvremenih iskustava o "ivotu poslije smrti" mogu
se zaokruiti u nekoliko toaka. Dr. Kubler-Ross, treba napomenuti, izraava ove tvrdnje s
uvjerenou nekoga tko smatra da je imao neposredni kontakt s "drugim svijetom", ali znanstvenici
poput dr. Moodyja, iako mnogo oprezniji i suzdraniji u tonu, ne mogu izbjei, a da ne propagiraju
iste teorije.

Evo uenja o ivotu poslije smrti koje lebdi u zraku na kraju XX . stoljea i ini se nesumnjivo
"prirodnim" svim njegovim sljedbenicima koji nemaju jasne slike o bilo kakvom drugom uenju.

Smrti se ne treba bojati. Dr. Moody pie: "U ovom ili onom obliku, gotovo svi mi govore da se
vie ne boje smrti" ("ivot poslije ivota").

Dr. Kubler-Ross dodaje: "Zabiljeeni sluajevi pokazuju da je umiranje bolno, ali sama smrt...
jest spokojan dogaaj, bez bola i straha. Svi, bez izuzetka, govore o osjeaju spokojstva i cjelovitosti".

105
 Ovdje se jasno moe vidjeti potpuno povjerenje prema vlastitom psihikom iskustvu koje je
karakteristika svih onih koji su podlegli palim duhovima. Ali u dananjim suvremenim "posmrtnim"
iskustvima nema niega to bi dokazivalo da i sama smrt predstavlja trajno ponavljanje ovih istih
iskustava.

Ovo povjerenje prema ugodnim psihikim iskustvima, dio je ope religiozne klime u dananje
vrijeme, ija je posljedica lani osjeaj blagostanja koji je koban po duhovni ivot.

Nee biti ni suda, ni pakla. Dr. Moody, na osnovu svojih ispitivanja, poruuje da "u veini
sluajeva model nagrade ili kazne u buduem ivotu negiraju i odbacuju ak i oni za koje je bilo
uobiajeno da misle u okviru ovih pojmova. Na svoje vlastito uenje, otkrivali su da ak i kada su
svjetlosnom biu bila poznata njihova najrunija i najgrenija djela, ono na njih nije reagiralo s
gnjevom i bijesom, ve prije s razumijevanjem, ak humorom" ("ivot poslije ivota").

Dr. Kubler-Ross napominje, u doktrinarnijem tonu: "Svi imaju osjeaj "cjelovitosti". Bog ne
osuuje, to ini ovjek". Ovakvim istraivaima ne pada ni na kraj pameti da nepostojanje suda u
"posmrtnim" iskustvima moe biti samo posljedica prvog, obmanjujueg dojma, i da prvih nekoliko
minuta poslije smrti i nisu vrijeme za sud. Oni jednostavno tumae ova iskustva u skladu s religioznim
duhom vremena, koje ne eli vjerovati ni u sud, ni u pakao.

"Smrt nije jedinstveno i konano iskustvo, kako je opisuje kransko uenje, ve prije samo
bezbolni prelazak u "vie stanje svijesti". Dr. Kubler-Ross ovako definira smrt: "Smrt je jednostavno
odbacivanje fizikog tijela, slino tome kao kad leptir izlazi iz kukuljice. To je prijelaz u vie stanje
svijesti, u kome nastavljate opaati, shvaati, smijati se, napredovati, a jedino to ste izgubili je ono
to vam vie nije potrebno, a to je vae fiziko tijelo. To je kao kad odlaete zimski kaput jer dolazi
proljee... eto to je smrt". Kasnije emo pokazati u kolikoj je ovo suprotnosti sa istinitim kranskim
uenjem.

4. Smisao zemaljskog ivota i ivota poslije smrti

Smisao zemaljskog ivota i ivota poslije smrti nije vjeno spasenje due odnosno ovjeka, ve
neogranieni proces "rasta" u "ljubavi", "razumijevanju", kao i "samorealizacija". Dr. Moody smatra
da su se mnogi vratili u tijelo poslije ovih iskustava s novim modelom i novim shvaanjem drugog
svijeta - vizijom koju ne karakterizira jednostrani sud, ve prije suradnja u razvoju usmjerenom prema

106
konanom cilju - samorealizaciji. U skladu s ovim novim shvaanjima, razvitak due, naroito u
pogledu duevnih svojstava ljubavi i znanja, ne prekida se smru. On se nastavlja i na drugoj strani,
moda i vjeno..." ("ivot poslije ivota").

Ovo okultno shvaanje ivota i smrti ne moe potjecati samo od fragmentarnih iskustava koja
se danas objavljuju. Ono prije potjee od okultne filozofije koja predstavlja duhovnu klimu
dananjice.

5. "Posmrtna" i "vantjelesna" iskustva

"Posmrtna" i "vantjelesna" iskustva sama za sebe predstavljaju pripremu za ivot poslije

smrti. Tradicionalna kranska priprema za ivot poslije smrti (vjera, pokajanje, prieivanje Sv.
Tajnama32, duhovna borba, smatraju se beznaajnim u usporedbi s naraslom "ljubavlju" i
"razumijevanjem" kojima "posmrtna" iskustva nadahnjuju ljude, pa je, na primjer (kao u tretmanu
koji su nedavno razradili Kubler-Ross i Robert Monroe), mogue pripremiti beznadne bolesnike da uz
pomo "vantjelesnih" iskustava "brzo shvate to ih eka na Drugoj Strani, kada umru" (Wheeler,
"Putovanje na Drugu Stranu"). Jedan od ispitanika dr. Moodyja kategoriki tvrdi: "Razlog to se ne
bojim smrti je taj to znam kamo u otii kada napustim ovaj svijet, zato to sam tamo ve bio"
("ivot poslije ivota"). Kakav tragian i loe utemeljen optimizam!

Svaka od ovih pet toaka dio je spiritistikog uenja XIX. stoljea, koje su otkrili sami "duhovi"
kroz svoje medije.

Ovo uenje doslovno su izmislili demoni s jedinim i oevidnim ciljem da podriju tradicionalno
kransko uenje o zagrobnom ivotu i izmijene itavo shvaanje kranske vjere. Okultna filozofija,
koja gotovo neprimjetno prati i kolorizira suvremena "posmrtna" iskustva jest naprosto ezoterijski
spiritizam viktorijanske epohe sveden na popularnu razinu, to uzrokuje da istinita kranska
shvaanja iezavaju iz umova irokih masa na Zapadu.

"Posmrtno" iskustvo samo po sebi, netko bi mogao primijetiti, samo je uzgredno povezano s
okultnom filozofijom koja se putem njega rasprostranjuje, i ovo iskustvo propagira filozofiju

32
Pojam sv. Tajna u pravoslavlju najee oznaava sakrament; ponekad, kao ovdje, Euharistiju, odnosno
priest.

107
okultizma ne zbog toga to je ono samo okultno kao takvo, ve zbog toga to su temeljne kranske
mjere predostronosti i kransko uenje nekada titili ljude od ovakvih utjecaja, a danas su one
odbaene.

Zbog toga e doslovce svako "onostrano" iskustvo danas biti iskoriteno za propagiranje
okultizma. U XIX. stoljeu samo je mali broj slobodnih mislilaca i necrkvenih ljudi slijedio ovu okultnu
filozofiju, ali danas je ona u tolikoj mjeri "u duhu vremena" da e svatko tko se svjesno ne pridrava
vlastite filozofije biti neminovno, na "prirodan" nain, privuen k njoj.

"Misija" suvremenih "posmrtnih" iskustava

Ali, najzad, zbog ega danas "posmrtna" iskustva imaju toliko odjeka, i u emu je njihov
smisao kao obiljeja "duha vremena"?

Najoigledniji razlog za tako intenzivna istraivanja ovih iskustava u dananje vrijeme jesu
nove metode reanimacije "kliniki umrlih", otkrivene tijekom posljednjih godina, zbog kojih su ovakva
iskustva postala uobiajenija nego ikad ranije.

Ovo objanjenje, bez sumnje, pomae kada je u pitanju kvantitativno poveavanje broja
izvjetaja o iskustvima "poslije smrti", ali je ono suvie povrno da bi objasnilo duhovno djelovanje
ovih iskustava na ovjeanstvo i promjenu pogleda na zagrobni ivot koju su ova iskustva uvjetovala.

Dublje razloge mogue je pronai u rastuoj otvorenosti i osjetljivosti ljudi za "spiritualna" i

"psihika" iskustva uope, pod snanim utjecajem okultnih ideja s jedne strane, i slabljenja kako
humanistikog materijalizma tako i kranske vjere, s druge. ovjeanstvo jo jednom dolazi u
situaciju da prihvati mogunost kontakta s "drugim svijetom".

tovie, ovaj "drugi svijet" kao da se sam "otkriva ovjeanstvu koje ga udi ispitati".
"Eksplozija okultizma" posljednjih godina bila je potpomognuta, a zauzvrat i sama potpomagala -
nevjerojatni porast "paranormalnih" iskustava svih vrsta. "Posmrtna" iskustva nalaze se na jednom
kraju spektra ovih iskustava. Ona zahtijevaju sasvim malo ili nimalo svjesnog napora volje za kontakt s
"onim svijetom".

108
 Na drugom kraju ovog spektra nalaze se suvremeno arobnjatvo i sotonizam, kod kojih je
ve u pitanju svjesni pokuaj komunikacije ili ak sluenja silama "drugog svijeta". Negdje izmeu ove
dvije krajnosti nalazi se bezbroj varijanti suvremenih psihikih iskustava, od "zakrivljavanja lica" Urija
Gellera i parapsiholokih eksperimenata s "vantjelesnim" putovanjima, do kontakata s
"vanzemaljcima".

Vano je naglasiti da su veinu ovih "paranormalnih" iskustava imali "krani", a jedna vrsta
ovih pojava (one "karizmatske") iroko su prihvaene kao izvorni kranski fenomeni. Uistinu,
meutim, uplitanje krana u ovakva iskustva predstavlja upozoravajui signal do koje mjere se u
nae vrijeme izgubila kranska svijest o tome kakva je sutina ovih iskustava.

Jedan od najuvenijih autentinih proroka 20. stoljea, pokojni Arthur Ford (njegova
popularnost, koja se sve vie iri kako meu "kranima", tako i meu nevjerujuim humanistima,
sama po sebi predstavlja jedan od "znakova vremena"), dao je jasan nagovjetaj o tome u emu je
smisao dananje masovne rasprostranjenosti okultnih iskustava i otvorenosti ljudi prema njima:

"Dan profesionalnog medija blii se kraju. Bili smo korisni zamorii. Zahvaljujui nama,
znanstvenici su otkrili neto o uvjetima neophodnima kako bi se ono (kontakt sa "svijetom duhova")
dogodilo". To znai, okultno iskustvo, do sada ogranieno na uzak krug "posveenika", sada postaje
dostupno tisuama obinih ljudi! Razumije se, ovo u sutini nije posljedica znanstvenog razvitka, ve
sve veeg otuivanja ljudi od kranstva i njihove ei za novim "religioznim" doivljajima.

Pedesetak ili sedamdesetak godina ranije, samo su mediji i okultisti (takorei na rubu
drutvene zajednice) imali kontakte s "duhovima pomonicima", vjebali "izlazak iz tijela", ili "govorili
nepoznatim jezicima". Danas su ova iskustva postala gotovo uobiajena i prihvaena kao neto
svakidanje na svim razinama drutva.

Ovaj primjetni porast "onostranih" iskustava bez sumnje predstavlja jedno od znamenja da se
pribliava kraj svijeta. Sv. Grgur Veliki, poslije opisa mnogih vizija i doivljaja zagrobnog ivota u
svojim "Razgovorima" zapaa da nam se "duhovni svijet sve vie pribliava, manifestirajui se kroz
vizije i objave... to se ovaj svijet vie primie svom kraju, svijet vjenosti postaje blii... Kraj svijeta
stapa se s poetkom vjenog ivota" (IV, 43).

Sv. Grgur, meutim, dodaje da putem ovih vizija i objava (koje su jo mnogo ee u nae,
nego u njegovo vrijeme) mi istine budueg vijeka vidimo jo uvijek nesavreno, zbog toga to je
svjetlost jo "priguena i blijeda, kao svjetlost sunca u rane jutarnje sate, tik pred zoru".

109
 Kako je ovo istinito kada su u pitanju suvremena posmrtna iskustva! Nikada ranije nisu bila
ovjeanstvu dana tako potresna i snana svjedoanstva, ili, u krajnjoj mjeri, "nagovjetaji" o tome da
postoji drugi svijet; da se ivot ne okonava smru tijela, da dua preivljava smrt i da je ak jo
svjesnija i jo "ivlja" poslije smrti.

Onome tko jasno shvaa kransko uenje o stanju due odmah po smrti, ak i suvremeni
okultistiki eksperimenti mogu samo potvrditi postojanje i prirodu zranog carstva palih duhova.

Ali, drugom dijelu ovjeanstva, ukljuujui tu i veinu onih koji sebe jo uvijek nazivaju
kranima, suvremena iskustva umjesto da potvruju kranske istine, slue kao vodi u suptilnu
samoobmanu i lano uenje koje priprema nadolazee carstvo antikrista.

Zaista, ak ni oni koji uskrisuju mrtve ne mogu uvjeriti ovjeanstvo da se treba pokajati: "Ako
ne sluaju Mojsija i Prorok, nee povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane." (Lk 16, 31).

Na kraju krajeva, shvatiti istinsko znaenje suvremenih iskustava mogu samo oni koji su vjerni
"Mojsiju i prorocima", tj. punini otkrivene istine. Ono to iz ovih iskustava doznaje ostatak
ovjeanstva, nije svijest o potrebi pokajanja i blizini Bojeg suda, nego udno, sablanjivo novo
"evanelje" ugodnih doivljaja "onog svijeta" koje ukida ono to je Bog ustanovio da bi pobudio u
ovjeku svijest o realnosti drugog svijeta, svijeta Nebesa i pakla, a to je - strah od smrti.

Arthur Ford sasvim otvoreno izjavljuje da se cjelokupna misija medija kakav je on ispunjava u
tome da "iskoriste sve izuzetne talente koji su mu dani kako bi strah od prelaska u smrt uklonio
jednom za svagda iz zemaljskih umova".

To je takoer i misija dr. Kubler-Ross, a to su i rezultati "znanstvenih" istraivanja poput onih

dr. Moodyja: "Onaj svijet" je ugodan i ne treba se plaiti stupiti u njega.

Prije dva stoljea, Swedenborg je ovako sumirao "duhovnost" onih koji ovako vjeruju: "Meni
je bilo dozvoljeno ne samo naslaivati se radostima tijela i osjetila, poput onih koji ive na zemlji, ve
takoer i doputeno da se naslaujem takvim ushienjima i ivotnim radostima kakve, u to sam
uvjeren, nije osjetio nitko na itavom svijetu, i koje daleko nadilaze sve to bi bilo tko mogao zamisliti
i povjerovati... Vjerujte mi, kad bih znao da e me Gospodin pozvati k Sebi ve sutra, ja bih pozvao

110
svirae, da se jo jednom proveselim u zemaljskom svijetu". Kada je svojoj domaici govorio o danu
svoje smrti, bio je tako veseo "kao da se sprema za praznik, ili za neko slavlje".

Suprotstavimo sada ovome odnosu istiniti kranski odnos prema smrti tijekom stoljea. Tako
emo vidjeti koliko je za duu pogubno ako ne pravi razliku u pogledu "duhovnih iskustava", i
odbacuje predostronost svojstvenu kranskom uenju.

Kranski odnos prema smrti

Okultno uenje, iako zavodi daleko u stranu od istinite prirode stvari, zapoinje s jednom
nesumnjivom kranskom istinom: smrt tijela nije kraj ljudskog ivota, ve samo poetak novog stanja
ljudske linosti koja nastavlja postojati odvojena od tijela.

Smrt, koja nije Bogom stvorena, ve je u stvorenja dospjela grijehom Adama u Raju, jest
najizrazitiji vid pada ljudske prirode s kojim se ovjek suoava. Sudbina linosti u vjenosti umnogome
zavisi od toga kako se ona odnosila prema vlastitoj smrti i kako se pripremala za nju.

Istiniti kranski odnos prema smrti ukljuuje i elemenat straha, nesigurnosti, tj. upravo onih
emocija koje okultizam eli odbaciti. Meutim, kranski odnos prema smrti nema nieg zajednikog
s primitivnim strahom kakav mogu osjetiti oni koji umiru bez nade u vjeni ivot. Kranin doekuje
smrt s umirenom savjeu, spokojno, i, po Bojoj milosti, ak i s odreenom sigurnou. Pogledajmo
sada kransku smrt nekoliko velikih egipatskih sveenika - monaha iz V. stoljea:

"Kada je nastupilo vrijeme sv. Agatonu da se preseli, tri dana je proveo u potpunoj
sabranosti, ne progovarajui ni s kim. Najzad ga braa upitae: "Oe Agatone, gdje si ti?". "Stojim
pred sudom Kristovim", odgovori on. "Zar se ak i ti boji, oe?", upitae braa. On odgovori: "Istina,
ja sam se iz sve snage brinuo da izvrim zapovijedi Boje, ali ja sam ovjek, pa ne znam jesu li moja
djela Bogu ugodna". "Zar zaista ne polae nadu na svoj ivot, koji je bio u skladu s voljom Bojom?",
upitae opet braa.

"Ne mogu imati takvu nadu", odgovori on, "jer jedno je sud ljudski, a drugo sud Boji".
Htjedoe ga jo neto upitati, ali im on ree: "Ljubazno vas molim da sad ne govorite vie sa mnom,
jer sam zauzet". Rekavi to, on radosno izdahnu.

111
 "Vidjesmo ga radosnog", govorili su njegovi uenici, "kao da se susreo i pozdravlja se s dragim
prijateljima".

ak i veliki sveci, koji su umirali s jasnim svjedoanstvima Boje milosti prema njima, uvaju
trijeznu poniznost u pogledu svoga osobnog spasenja.

"Kada je Sisoju Velikom dolo vrijeme umrijeti, ozari se njegovo lice, i on ree okupljenim
ocima:

"Evo, doao je Abba Antun". Poutjevi malo, opet ree:

"Evo, doe lik proroka". Onda postade jo svijetliji i ree:

"Evo, doao je lik apostola". I opet, njegovo lice ozari se dvostruko jae. On pone s nekim
razgovarati. Starci ga upitae s kim je razgovarao. On odgovori:

"Aneli su me doli povesti, ali ja ih preklinjem da me ostave jo neko vrijeme, radi

pokajanja". Starci mu rekoe: "Oe, tebi pokajanje nije potrebno". On im odgovori: "Uistinu, ne znam
jesam li postavio i poetak pokajanju". A svi su znali da je savren. Tako je govorio i osjeao istinski
kranin, iako je jo za ivota uskrisivao mrtve jednom rijeju i bio preispunjen darovima Duha
Svetoga. I opet zasja njegovo lice jo jae, blistajui poput sunca. Svi se uplaie. On im ree:
"Gledajte, Gospodin je doao i rekao: "Donesite mi izabranu posudu iz pustinje". S ovim rijeima on
ispusti duh. Vidjee sijevanje munje, a hram se ispuni miomirisom". (Skitski Paterik, biskup Ignacije,
knj. III, str. 110).

Koliko se samo ovaj dubok i trijezan kranski odnos razlikuje od povrnog pristupa nekih od
dananjih nepravoslavnih krana koji smatraju da su ve "spaeni", da ak nee biti ni podvrgnuti
sudu kao svi ljudi, te da se nemaju zato ni bojati smrti.

Slino shvaanje (koje je veoma rasprostranjeno meu suvremenim protestantima i koje

praktiki nije daleko od okultistikih ideja) jest i ono da se smrti ne treba plaiti, jer vjenih muka
nema. Bez sumnje da je, ako i nenamjerno, i ovo shvaanje potpomoglo formiranju suvremenog
odnosa prema smrti.

112
 Blaeni Teofilakt Bugarski (XI. stoljee), u svome komentaru evanelja pie: "Mnogi se
obmanjuju lanom nadom, misle da e zadobiti Carstvo Nebesko i ujediniti se sa saborom onih koji
poivaju na vrhuncu vrlina. Ovakvi gaje visoko miljenje o samima sebi u srcu... Mnogi su zvani, jer
Bog zove mnoge, odnosno sve; ali malo je izabranih, malo je spaenih, malo je dostojnih Bojeg
izbora" (Tumaenje Mt 22, 14).

Slinost izmeu okultne filozofije i suvremenih protestantskih pogleda predstavlja moda

glavni razlog zbog ega su pokuaji nekih protestanata - evangelista da ocijene suvremena
"posmrtna" iskustva s toke gledita "biblijskog kranstva" bili toliko neuspjeni.

I sami kritiari su toliko izgubili od tradicionalnog kranskog uenja o zagrobnom ivotu,

podnebeskom carstvu, djelovanju demona i njihovim obmanama, da je i njihova kritika esto
rasplinuta i proizvoljna, a njihova mo prosuivanja u ovom podruju nije nita bolja nego kod
svjetovnih istraivaa, zbog ega i doputaju da ih obmanu lana, nazovi "kranska" ili "biblijska"
iskustva u zranom carstvu.

Istinski kranski odnos prema smrti zasniva se na svijesti o korijenitoj razlici izmeu ovog i
budueg ivota.

Metropolit Makarije Moskovski (Bulgakov) sljedeim rijeima podvlai biblijsko i svetootako

uenje po ovom pitanju: "Smrt je mea koja ograniava vrijeme askeze za ovjeka, i na kojoj poinje
vrijeme otplaivanja, tako da po smrti nije mogue ni pokajanje, ni ispravljanje ivota. Ovu istinu
izrazio je Krist Spasitelj svojom priom o bogatau i Lazaru, iz koje se vidi da su i jedan i drugi, odmah
poslije smrti, dobili zaslueno, a bogata, bez obzira koliko se muio u paklu, nije se mogao
pokajanjem osloboditi svojih muka" (Lk 16, 26, knj. II, str. 524).

Zbog toga smrt i jest upravo ta realnost koja u ovjeku pobuuje svijest o razlici izmeu ovog
i budueg svijeta i nadahnjuje na ivot ispunjen pokajanjem i oienjem, dok jo imamo dragocjenog
vremena.

Kada je svetog abbu Doroteja neki brat upitao za sebe, zato mu se dogaa da nemarno
provodi vrijeme u svojoj eliji, on mu je odgovorio: "Zbog toga to ti jo nisi shvatio ni oekivanu
nagradu, ni budua muenja. Jer, kada bi ti ovo uistinu znao, ti bi, ak i da ti je elija puna crva i da
stoji u njima sve do grla, trpio i to ne klonuvi". (Abba Dorotej, pouka 12 "O strahu od buduih
muka".

113
 Na slian nain ui i sv. Serafim Sarovski, u ovo nae, moderno vrijeme:

"Kada bi znao kakva radost oekuje duu pravednika na Nebesima, ti bi se odvaio u ovom
privremenom ivotu podnijeti muku, progon i klevetu sa zahvalnou. Kad bi i itava ova elija naa
bila puna crva, i kad bi ti crvi grizli tijelo nae tijekom itavog ovog privremenog ivota, to bi od sveg
srca trebalo na to pristati, da se ne bi liili one nebeske radosti koju je Bog pripremio onima koji Ga
ljube".

Nepostojanje straha pred licem smrti kod protestanata, kao i kod okultista, predstavlja
izravnu posljedicu njihove neosvjedoenosti o tome to ih oekuje u buduem ivotu i to je mogue
uiniti sada, kako bi se za smrt pripremili.

Istinski doivljaj ili vienje zagrobnog ivota potresa do dubine due i (ukoliko ovjek nije do
tada revnosno vodio kranski nain ivota) dovode do korijenite promjene itavog ivota radi
pripreme za budui. Kada je bogoliki Atanazije Kijevo-Peerski umro i kroz dva dana oivio,
predstojnik i subraa se "uasnue, vidjevi da je oivio, pa mu poee postavljati pitanja o tome kako
je oivio, i to je vidio i uo u trenutku kad se razdvajao od tijela. Na sva ta pitanja on je odgovarao
samo rijeima: "Spaavajte se!".

Kako su ga subraa uporno molila da im kae neto korisno, on im preporui poslunost i

neprestano pokajanje. Odmah potom Atanazije se zatvorio u peinu, u kojoj je proveo, ne izlazei,
dvadeset godina, prebivajui tu dan i no u neprestanim suzama, uzimajui samo malo kruha i vode i
ne progovarajui ni s kim za sve to vrijeme. Kada je doao as njegove smrti, on je ponovio okupljenoj
brai svoju pouku o poslunosti i pokajanju i s mirom poinuo u Gospodinu". (knj. III, str. 129, Kijevo-
Peerski paterik, sv. Atanazije, nazvan "Uskrsli", preminuo 2. prosinca).

Isto tako, na Zapadu, Beda asni pripovijeda kako je neki stanovnik Northumbrije, koji je bio
mrtav itavu no, povrativi se u ivot, rekao: "Zaista, ja sam ustao iz zagrljaja smrti, i ponovno mi je
doputeno ivjeti meu ljudima. Ali od sada ne trebam ivjeti kao ranije, ve trebam voditi sasvim
drugaiji ivot".

On je razdao sve svoje imanje i udaljio se u samostan. Kasnije je govorio da je vidio Nebesa,
pakao, ali "taj ovjek Boji nije elio govoriti o tome s ljudima neprijemljivim i nemarnog ivota, nego
samo s onima koji su imali strah od kazne ili se radovali nadom na vjeni ivot, i koji su eljeli primiti
njegove rijei u srce i uzrastati u svetosti".

114
 ak i u nae vrijeme, autor teksta "Mnogima nevjerojatan, ali istinit dogaaj" bio je tako
potresen svojim istinskim iskustvom onostranog svijeta, da je u potpunosti izmijenio svoj nain
ivota, postao monah i napisao priu o svom iskustvu da bi probudio sebi sline koji ive u lanoj
bezbrinosti, ne vjerujui u budui ivot.

Ovakvi sluajevi esto se susreu u ivotopisima Svetih i drugim pravoslavnim izvorima, i oni
stoje u otrom kontrastu sa iskustvima suvremenih ljudi koji su vidjeli "Nebesa" i "onaj svijet",
ostajui i dalje u lanoj uvjerenosti kako su ve "spremni" za ivot poslije smrti i da se same smrti
nema razloga bojati.

Znaaj prisjeanja na smrt u kranskom ivotu mogue je vidjeti iz udbenika kranske

askeze - "Ljestvice" bogolikog Ivana Klimaksa, iji je esti stupanj specijalno tome posveen:

"Kao to je kruh potrebniji od svake druge hrane, tako je i pomiljanje na smrt nunije od svih
drugih djelatnosti... Za ovjeka je neizvedivo djelo da dan provede bogougodno, ukoliko ne misli da je
to posljednji dan njegovog ivota" (Stepenica 6: 4, 24). Pismo dobro kae: " U svim svojim djelima
misli na svoj konac, pa nee nikada grijeiti. " (Sir 7, 36). Veliki svetac, bogoliki Barsanufije iz Gaze,
savjetovao je bratu: "Neka tvoje misli ukrijepi sjeanje na smrt, iji as nije nikome poznat. Pohitajmo
initi dobro do izlaska naeg iz ovoga ivota - jer mi ne znamo u koji emo dan biti pozvani - da se ne
pokaemo nepripremljenima i ne ostanemo, zajedno s pet ludih djevica, izvan brane lonice".

Veliki abba Pimen, doznavi o smrti egipatskog asketa bogolikog Arsenija Velikog, ree:
"Blaeni Arsenije, ti si oplakao sebe tijekom zemnog ivota! Ako ne oplakujemo sebe ovdje, plakat
emo vjeno. Nemogue je izbjei pla: ili ovdje - dobrovoljno, ili tamo, u mukama, nevoljno".
(Paterik Skitski, vidi kod biskupa Ignacija, knj. III, str. 108).

Trijezni kranski pogled na ivot, moe se osmjeliti rei zajedno s apostolom Pavlom da ima
"elju otii i s Kristom biti" (Fil 1, 23).

Samo onaj, koji je vodio kranski ivot askeze, pokajanja i oplakivanja svojih grijeha, moe
rei sa sv. Ambrozijem Milanskim: "Budale se boje smrti kao najveeg zla, a mudri je trae kao odmor
od napora i kraj muka" ("Smrt kao blago", 8: 32).

Preposveeni Ignacije (Brjananinov) zavrava svoju znamenitu "Besjedu o smrti" rijeima

koje danas, poslije sto godina, zvue za nas kao poziv da se vratimo jedinom ispravnom odnosu
prema smrti - kranskom, odbacivi sve ruiaste iluzije naeg sadanjeg duhovnog stanja, kao i sve

115
lane nade u pogledu budueg ivota: "... korisno je buditi u sebi prisjeanje na smrt posjeivanjem
grobalja, posjeivanjem bolesnika, prisutnou pri samrtnikim posteljama blinjih i sahranama,
estim razmiljanjem i obnavljanjem u sjeanju razliitih smrti suvremenika, koje smo vidjeli ili o
kojima smo sluali... Spoznavi koliko je kratak na zemni ivot i prolazna sva zemaljska bogatstva i
poasti, shvativi kakva uasna budunost oekuje one koji su, ignorirajui Otkupitelja i otkupljenje,
prinijeli sebe sasvim za rtvu grijehu i trulei - odvratimo nae duhovne oi od neprestanog gledanja
obmanjujue i varljive ljepote svijeta, koja lako ulovi ljudsko srce da je ljubi i slui joj; obratimo ih
stranom, ali spasonosnom prizoru - smrti koja nas oekuje.

Oplakujmo sebe pravovremeno, umijmo, operimo suzama i ispovjedimo nae grijehe

zapisane u knjigama Svedritelja33.

Steknimo milost Duha Svetoga - taj peat, to znamenje izabranja i spasenja, jer nam je ono
neophodno kako bi slobodno proli kroz zrano prostranstvo i stekli pristup nebeskim dverima i
obiteljima.

...Izgnanici iz raja! Ne radi veselja, ne radi slavlja, ne radi igranja ivimo mi na zemlji, nego
zbog toga da bi vjerom, pokajanjem i kriem ubili smrt koja nas je ubila, i povratili sebi izgubljeni raj.

Neka milostivi Gospodin daruje itateljima ovih rijei i piscu da se prisjeaju smrti za vrijeme
zemnog ivota, i sjeajui se nje, umrtvivi se za sve prolazno, ivotom za vjenost odstrane od sebe
alac smrti kada njen as nastupi, i prijeu u blaeni, vjeni, istiniti ivot. Amen" (svezak III, 181-183).

PRAVOSLAVNO UENJE O SUDBINI DUE POSLIJE SMRTI

Nadbiskup Ivan (Maksimovi): ivot poslije smrti

U prvih devet poglavlja ove knjige pokuali smo izloiti neke osnovne aspekte pravoslavnog
shvaanja o ivotu poslije smrti, suprotstavljajui ih iroko rasprostranjenim suvremenim
shvaanjima, koja su se u mnogo emu udaljila od prvobitnog kranskog uenja.

33
Gr. Pantokrator, Onaj koji odrava postojei svijet.

116
 Na Zapadu se istinito pravoslavno uenje o anelima, o zranom carstvu palih duhova, o
prirodi ljudske komunikacije s duhovima, o Nebesima i paklu - ili izgubilo, ili je iskrivljeno, uslijed ega
se dananja "posmrtna" iskustva tumae na potpuno pogrean nain. Jedini zadovoljavajui odgovor
na ova pogrena tumaenja daje pravoslavno uenje.

Ova knjiga je nevelikog obima i ne izlae u potpunosti pravoslavno uenje o onostranoj

stvarnosti i ivotu poslije smrti. Zadatak nam je mnogo ui - da prikaemo ovo uenje samo toliko
koliko je potrebno da bi odgovorili na pitanja koja su pokrenula suvremena "posmrtna" iskustva i da
bi uputili itatelja na one pravoslavne tekstove u kojima je ovo uenje sadrano. U zakljuku, ovdje
ukratko prikazujemo pravoslavno uenje o sudbini due poslije smrti. Podlogu prikaza ini lanak koji
je, godinu dana prije svoje konine, napisao nadbiskup Ivan Maksimovi, jedan od posljednjih velikih
ruskih teologa u nae vrijeme.

Iekujem uskrsnue mrtvih i ivot budueg vijeka. Nicejski Simbol vjere

Beskrajna i neutjena bila bi naa alost za blinjima koji preminue, da nam Gospodin nije
dao vjeni ivot. Na bi ivot bio besciljan, ako bi se okonavao smru.

Kakva bi onda bila korist od moralnog ivljenja i dobrih djela?

Tada bi bili u pravu oni koji govore: "Jedimo i pijmo, jer emo sutra umrijeti". Ali, ovjek je
sazdan za besmrtnost, i Krist je svojim uskrsnuem otvorio dveri Carstva Nebeskog, vjenog
blaenstva za one koji su vjerovali u Njega i ivjeli pravedno.

Na zemaljski ivot je priprema za budui ivot, a ta priprema se zavrava smru. "I kao to je
ljudima jednom umrijeti, a potom na sud" (Heb 9, 27). Tada ovjek ostavlja sve svoje zemaljske brige,
njegovo tijelo se raspada, kako bi ponovo ustalo prilikom sveopeg uskrsnua.

No, njegova dua nastavlja ivjeti ne prestajui postojati ni za jedan tren. Na osnovu
mnogobrojnih javljanja pokojnika bilo nam je dano djelomino znati to se zbiva s duom kada
napusti tijelo. Kad prestaje vienje tjelesnim oima, zapoinje vienje duhovno.

117
 Obraajui se u pismu svojoj umiruoj sestri, biskup Teofan veli: "Ali ti nee umrijeti. Tvoje
e tijelo umrijeti, a ti e prijei u drugi svijet, iva, svjesna sebe i svega to te okruuje" (Duekorisno
tivo, kolovoz, 1894.).

Nakon smrti, dua je iva i jo svjesnija nego prije smrti. Sv. Ambrozije Milanski ui: "Poto
dua ostaje iva i poslije smrti, i dobro ostaje ivo i ne gubi se sa smru, nego se jo uveava. Duu ne
zadrava nikakva prepreka koju postavlja smrt, nego je ini jo djelatnijom, jer djeluje u "domaem"
ambijentu, bez ikakve veze s tijelom koje je za nju teret prije nego li neka korist" (sv. Ambrozije
Milanski, "Smrt kao dobro").

Bogoliki abba Dorotej (6. stoljee), ovako sumira uenja ranih Otaca po ovom pitanju: "Jer,
kako nam Oci govore, due umrlih pamte sve to se ovdje zbilo - i rijei, i djela, i misli - i nita ne
mogu zaboraviti. A to je u psalmu reeno: "U taj dan e propasti sve misli njegove" (Ps 146, 4),
reeno je o mislima ovoga vijeka: o kuama, o imanju, o roditeljima i djeci, o poslovima i zaradi. Sve
ovo propada im dua izie iz tijela... A to je uinila u pogledu vrline ili strasti, ona sve pamti i nita
od toga ne propada... I, kao to rekoh, dua ne zaboravlja nita od onoga to je uinila u ovome
svijetu, nego po izlasku iz tijela, oslobodivi se njegove zemnosti, sve pamti jo bolje i jasnije". (Abba
Dorotej, 12. pouka).

Odgovarajui krivovjercima koji su vjerovali da dua poslije smrti nije u svjesnom stanju, veliki
asket V. stoljea, bogoliki Ivan Kasijan, jasno iznosi stav o aktivnom, djelatnom stanju due nakon
smrti tijela: "Poslije razdvajanja od tijela, due nisu nedjelatne, niti bez svijesti; ovo potvruje
evaneoska pria o Lazaru i bogatau (Lk 16, 22-28)... Due preminulih ne samo da nisu liene svijesti,
nego zadravaju i svoja raspoloenja - nadu i strah, radost i tugu, i neto od onoga to oekuju za
sebe na buduem Sudu one ve poinju predokuavati... One postaju jo ivlje i jo revnosnije
proslavljaju Boga.

I zbilja, ako na osnovu Svetog Pisma zakljuujemo, koliko je to u naoj moi, o prirodi due,
nee li biti, da ne kaem ba - bezumlje, ali recimo, budalatina - i najmanje sumnjati da
najdragoceniji dio ovjeka (tj. dua), u kojoj su, po blaenom Apostolu, sadrani slika i prilika Boga (1
Kor 11, 7; Kol 3, 10), poslije odlaganja tjelesne ogrubjelosti u kojoj ona prebiva u sadanjem ivotu -
postaje nesvjesna, ona koja, posjedujui u sebi svu silu razuma ini svojom prisutnou da i besvjesna
i bezosjeajna materija tijela bude svjesna i osjeajna?

Odatle slijedi, a i razum to nalae, da se duh, odloivi ovu tjelesnu ogrubjelost koja ga sada
onemouje, ne liava svojih razumnih sila, nego ih privodi u bolje stanje, inei ih jo istijim i jo
istananijim". (str. 178-179).

118
 Suvremena "posmrtna" iskustva su na potresan nain otkrila dananjim ljudima istinu o
svjesnom stanju due nakon smrti, o tome da su njene umne sposobnosti tada jo izotrenije i
profinjenije. Ova spoznaja nije, meutim, sama po sebi dovoljna da bi onoga tko se u tom stanju
nalazi zatitilo od obmana u "vantjelesnoj" sferi. Neophodno je u detalje poznavati kransko uenje
o ovom pitanju.

Poetak duhovnog vienja

esto (ovo duhovno vienje) poinje kod umiruih jo prije smrti, tako da oni, jo uvijek
videi one koji ih okruuju, i ak razgovarajui s njima, vide i ono to drugi ne vide.

Za ovo iskustvo umiruih zna se odvajkada, i zato slini sluajevi koji se zbivaju s umiruima
danas - nisu novost. Pa ipak, treba ponoviti ono to je reeno ranije (I. poglavlje, 2. dio): samo
prilikom milosnih posjeta pravednicima, kada im se javljaju sveci i aneli, mi zaista moemo biti
sigurni u to da su se javila bia s drugog svijeta.

U obinim sluajevima, kada umirua osoba pone viati preminule roake i prijatelje, to
iskustvo moe biti i samo jedno "prirodno" upoznavanje s nevidljivim svijetom, u koji toj osobi
predstoji ui. Istinska priroda likova pokojnika koji se pojavljuju poznata je vjerojatno samo Bogu, i mi
se nemamo potrebe u to uputati.

Jasno je da Bog umiruemu daje ovo iskustvo kako bi mu na najoigledniji nain pokazao da
onostrani svijet nije sasvim nepoznato i strano mjesto, nego da je i tamo ivot ispunjen ljubavlju koju
ovjek gaji prema bliskim osobama.

Bogoliki Teofan Zatvornik na dirljiv nain iznosi ovu misao piui umiruoj sestri:

"Tamo e te susresti otac i majka, braa i sestre. Pokloni im se, prenesi im i nae pozdrave i
zamoli ih da se mole za nas. Okruit e te tvoja djeca i radosno te pozdraviti. Bit e ti bolje tamo nego
ovdje".

119
Susret s duhovima

Ali po izlasku iz tijela, dua e se nai meu drugim duhovima, dobrim i zlim. Ona obino tei
onima koji su joj blii po duhu, i ako je ona jo u tijelu bila pod utjecajem nekih od njih, to e ona i po
izlasku iz tijela ostati ovisna o njima, ma kako se odvratnima oni pokazali pri tom susretu.

Ovdje nam se opet ozbiljno ukazuje na to da onostrani svijet, iako za nas nee biti sasvim
stran i nepoznat, ipak nee biti tek ugodni susret s onima koje volimo u nekakvoj "zemlji snova", nego
e biti jedan duhovni sukob u kome e se ispitati stanje nae due u ovom ivotu da li se ona, ivei
moralno kroz ispunjavanje Bojih zapovijedi priklanjala anelima i svetima, ili je, lijenou i nevjerom
uinila sebe prikladnom za zajednitvo s palim duhovima.

Preposveeni Teofan Zatvornik dobro je rekao (vidi kraj VI. poglavlja) da e se i ispitivanje na
Prijelazima podnebesja moda pokazati prije kao iskuavanje nego kao optuivanje.

I premda je sama injenica suda u zagrobnom ivotu - "posebnog" odmah poslije smrti, i
Stranog u posljednji dan - van svake sumnje, javno izreena Boja presuda e biti samo odgovor na
unutranje raspoloenje due koje je ona u sebi izgradila u odnosu prema Bogu i duhovnim biima.

Prva dva dana poslije smrti

Tijekom prva dva dana dua uiva u relativnoj slobodi i moe posjeivati draga joj na zemlji
mjesta, a treeg dana odlazi u druge sfere.

Ovdje nadbiskup Ivan samo ponavlja jo od IV. stoljea u Crkvi prisutno uenje, koje je aneo
povjerio bogolikom Makariju Aleksandrijskom kada mu se javio u pustinji i objasnio mu znaaj
crkvenog spominjanja preminulih treeg dana po njihovoj smrti:

"Kada u trei dan biva u crkvi prinos, dua preminulog prima od svog anela uvara utjehu u
alosti koju osjea zbog razdvajanja od tijela. Ona dobiva utjehu zato to je u Crkvi Bojoj za nju
obavljen prinos i uznijeto slavoslovlje, to u njoj raa dobru nadu. Jer, tijekom (prva) dva dana dui je

120
doputeno da se, u pratnji anela koji su uz nju, kree kud joj je volja. Zato dua koja je voljela tijelo
ponekad luta oko kue u kojoj se razluila od tijela, ili oko groba u kome je poloeno tijelo, i tako
provodi dva dana kao ptica koja trai sebi gnijezdo. A estita dua posjeuje ona mjesta gdje je imala
obiaj initi dobra djela. A u trei dan Onaj Koji je uskrsnuo od mrtvih zapovijeda svakoj dui
kranskoj da se, nasljedujui Njegovo Uskrsnue, uznese na Nebesa i pokloni Bogu svih (Govor sv.
Makarija Aleksandrijskog o izlasku dua pravednih i grenih")."

U pravoslavnom obredu sprovoda svjetovnjaka bogoliki Ivan Damaanski ivo opisuje stanje
due koja, rastavljena od tijela, jo uvijek boravi na zemlji, ali ne moe komunicirati s voljenim
osobama koje je u stanju vidjeti: "Jao, kako dua tada rida, a nikog da je pomiluje! Prema anelima
oi uzdie, uzalud se molei; prema ljudima ruke prua i nitko da pomogne. Zato, voljena brao moja,
pamtei kako je kratak ivot na, izmolimo od Krista pokoj preminulome, i duama naim veliku
milost" (in sprovoda svjetovnjaka, stihira samoglasna, gl. 2).

Teofan Zatvornik, piui muu svoje umirue sestre, kae: "Sama sestra nee umrijeti. Tijelo
umire, a linost umirueg ostaje, ali prelazi u drugi poredak ivota. Ona nije u tijelu koje lei na odru, i
u grob nju nee poloiti. Ona je na drugom mjestu. Ona e biti iva isto kao to je i sada. Prvih sati i
dana ona e biti tu oko vas. Samo to nee nita govoriti, i vi je neete moi vidjeti. Ali bit e tu,
imajte to na umu. Mi koji ostajemo plaemo za onima koji su se preselili, ali njima je odmah lake, jer
je to stanje blaenije, radosnije. Oni koji su umrli, pa bili vraeni u tijelo, smatrali su ga vrlo
neudobnim prebivalitem. To e i sestra osjeati. Njoj je tamo bolje, a mi se kidamo od tuge kao da se
njoj neto strano dogodilo! Ona e to gledati i sigurno biti zapanjena time" (Duekorisno tivo,
kolovoz 1894).

Treba imati na umu da je ovaj opis prva dva dana nakon smrti jedno ope pravilo koje nikako
ne obuhvaa sve sluajeve. Zaista, veina u ovoj knjizi navoenih odlomaka iz pravoslavne literature
ne potpada pod ovo pravilo, i to iz oiglednog razloga: svece, koji nisu vezani za zemaljske stvari nego
ive u stalnom iekivanju prelaska u onaj svijet, ne privlae ni mjesta gdje su inili dobra djela, nego
se odmah poinju uznositi na Nebesa. Drugi se, kao K. Ikskul, poinju, po Bojem Promislu, uznositi
prije kraja drugog dana iz nekog posebnog razloga. S druge strane, sva suvremena "posmrtna"
iskustva, ma kako ona bila fragmentarna, uklapaju se u ovo pravilo: "vantjelesno" stanje je tek
poetak prvog perioda bestjelesnog "lutanja" due po mjestima na zemlji za koja je vezana.

Ali nitko od tih ljudi nije bio dovoljno dugo u stanju smrti, ak ni toliko da bi sreo dva anela
koji su odreeni da budu pratitelji.

Neki kritiari pravoslavnog uenja o ivotu poslije smrti, smatraju da su ovakva odstupanja od
opeg pravila dokaz "proturjenosti" u pravoslavnom uenju. Ali oni sve shvaaju previe doslovno.

121
Opis prva dva dana (kao i sljedeih) ni u kojem sluaju ne predstavlja nekakvu dogmu. To je naprosto
"model" koji pokazuje uobiajeni poredak posmrtnog iskustva due.

Mnogi sluajevi, kako u pravoslavnoj literaturi, tako i u suvremenim "vantjelesnim"

iskustvima, kada su se umrli na tren javljali ivima prvog ili drugog dana po smrti (ponekad u snu) jesu
primjeri koji dokazuju da dua zaista obino ostaje pri zemlji za neko kratko vrijeme. Ali treeg dana
(a esto i ranije), ovaj period boravka pri zemlji se okonava.

Prijelazi

U to vrijeme (treeg dana) dua prolazi kroz legiju zlih duhova, koji joj zapreuju prolaz,
optuujui je za razne grijehe u koje su oni sami uvukli duu. Prema razliitim otkrivenjima, postoji
dvadeset takvih prepreka, takozvanih "Prijelaza" (carinarnica) i na svakom od njih se istrauje ovaj ili
onaj grijeh; proavi jedan Prijelaz, dua stie na sljedei, i tek kada ih sve uspjeno prijee, ona moe
produiti svoj put izbjegavi da odmah bude baena u pakao.

Kako su uasni ti demoni i Prijelazi moe se vidjeti po tome to je sama Majka Boja, kada ju
je arhaneo Gabrijel izvijestio o skoroj smrti, molila Svog Sina da izbavi njenu duu od tih demona.
Kao odgovor na njenu molitvu, sam Gospodin Isus Krist pojavio se s Nebesa da primi duu svoje
Preiste Majke i odvede je na Nebesa. Zaista je uasan trei dan za duu preminulog, i zato su njoj
molitve tada naroito potrebne.

U 6. poglavlju navedeno je mnotvo svetootakih i hagiografskih tekstova o Prijelazima, tako

da nema potrebe da bilo to ovdje dodajemo. Moemo, meutim, opet napomenuti da opisi Prijelaza
predstavljaju "model" onoga to dua doivljava poslije smrti, a da pojedinana iskustva mogu
znaajno odstupati od tog "modela".

Manje vani detalji (kao to je, recimo, broj Prijelaza) imaju drugotni znaaj u odnosu na
glavnu injenicu - da se dua ubrzo poslije smrti podvrgava sudu ("pojedinani"' sud) na kome se
sumiraju rezultati "nevidljivog rata" koji je ona vodila (ili propustila voditi) na zemlji protiv palih
duhova.

122
 Nastavljajui svoje pismo muu umirue sestre, biskup Teofan Zatvornik pie: "Kod
preminulih uskoro nastupa borba za prolazak kroz Prijelaze. Njoj je tamo nuna pomo! Pomislite
tada na ovo, i ut ete njen vapaj upuen vama: "Pomozite!".

Eto na to biste trebali usmjeriti svoju panju i ljubav koju imate prema njoj. Ja mislim da e
najistinitije svjedoanstvo vae ljubavi biti ako se vi, od trenutka izlaska njene due, preputajui
drugima da se pobrinu oko njenog tijela, udaljite negdje i, osamivi se, uronite u molitvu za nju koja u
novom stanju ima nove, neoekivane potrebe.

Poevi tako, vi u narednih est tjedana, pa i due, nemojte prestajati s vapajima k Bogu da
joj pomogne. Po rijeima blaene Teodore, vrea iz koje su aneli zahvaali kako bi je izbavili od
carinika - bile su molitve njenog duhovnog oca. I vae molitve bit e to isto. Ne zaboravite tako
uiniti. To je ljubav!".

Kritiari pravoslavnog uenja esto nepravilno shvaaju "vreu sa zlatnicima" iz koje su aneli
na Prijelazima "isplatili dugove" blaene Teodore.

Tu vreu ponekad pogreno usporeuju s rimokatolikim shvaanjem o "viku zasluga"

svetaca. I u ovom sluaju kritiari previe doslovno shvaaju pravoslavne tekstove. Ovdje se ne radi ni
o emu drugom do o molitvama Crkve za preminule, odnosno o molitvama svetog ovjeka i
duhovnog oca. Forma u kojoj je to opisano je - treba li i to rei - metaforika.

Pravoslavna Crkva smatra uenje o Prijelazima tako vanim, da ih spominje u mnogim

bogoslujima (vidi neke citate u poglavlju o Prijelazima). Crkva ovo uenje svoj svojoj umiruoj djeci
naroito izlae u "Kanonu za izlazak due" koji sveenik ita kraj odra svakog umirueg lana Crkve. U
Kanonu se nalaze i sljedei tropari:

"Udostoj me da, odlazei sa zemlje, ne budem zadran od zranog kneza, nasilnika i

muitelja, to na stranom putu stoji i ispituje" (pjesma 4).

"Predaj me, o Vladarice, u posveene i asne ruke svetih anela, da njihovim krilima
zaklonjen, ne ugledam beasna, smradna i mrana lica demona" (pjesma 6).

123
 "Ti koja rodi Gospodina Svedritelja, daleko od mene odagnaj gorkih Prijelaza poglavara i
vladara ovoga svijeta, kad budem na samrti, kako bih te proslavljao uvijek, sveta Bogorodice" (pjesma
8).

Takvim rijeima Crkva priprema umirueg pravoslavnog kranina za predstojea ispitivanja.

etrdeset dana

Zatim, uspjeno proavi kroz Prijelaze i poklonivi se Bogu, dua u sljedeih trideset i sedam
dana posjeuje nebeske obitelji i bezdane pakla, ne znajui jo uvijek gdje e ostati; i tek u etrdeseti
dan odreuje joj se mjesto gdje e prebivati do uskrsnua mrtvih.

Nema, naravno, niega udnog u tome to se dua, proavi kroz Prijelaze i okonavi
zauvijek s onim to je zemaljsko, treba upoznati sa stvarnou onostranog svijeta, u ijem e jednom
dijelu vjeno prebivati. Prema otkrivenju koje je bogoliki Makarije Aleksandrijski dobio od anela,
preminuli se u Crkvi "spominju naroito devetog dana po preminuu (pored ope simbolike vezane za
devet aneoskih inova) zato to su do tada dui bile pokazivane krasote raja, a poslije toga, do kraja
etrdesetodnevnog perioda, njoj se pokazuju muenja i uasi pakla, da bi joj etrdesetog dana bilo
odreeno mjesto gdje e ekati uskrsnue mrtvih i Strani Sud.

I ovdje broj ukazuje na ope pravilo ili "model" posmrtne realnosti, ali, nesumnjivo, ne
zavravaju svi preminuli svoj put suglasno ovom pravilu. Mi znamo da je Teodora, u stvari, zavrila
svoje putovanje kroz pakao tek u etrdeseti dan (mjereno zemaljskim vremenom).

Stanje dua do Stranog Suda

Poslije etrdesetog dana neke due prebivaju u stanju predokusa vjene radosti i blaenstva,
a druge - u strahu od vjenih muka koje e u potpunosti nastupiti poslije Stranog Suda.

124
 Do Stranog Suda se stanje dua jo moe promijeniti, osobito prinoenjem za njih Beskrvne
rtve (spominjanjem na Liturgiji34) kao i drugih molitava.

Uenje Crkve o stanju dua na Nebesima i u paklu do Stranog Suda detaljnije je izloeno u
rijeima sv. Marka Efekog (v. prilog br. 1).

Kakva je korist dui u paklu od molitve, bilo zajednike, bilo osobne, opisano je u ivotopisima
Svetih, u asketskim i svetootakim tekstovima. U ivotopisu muenice Perpetue (III. stoljee) na
primjer, sudbina njenog brata Demokrata njoj je bila otkrivena kroz sliku cisterne pune vode koja se
nalazila previsoko, tako da je njen brat, iz smradnog i neizdrivo vrelog mjesta na kome je bio
zatvoren, nije mogao dohvatiti. Zahvaljujui njenoj usrdnoj molitvi tijekom cijelog dana i noi, on se
uspio domoi cisterne, i ona ga je ugledala na svijetlom mjestu. Na osnovu toga ona je shvatila da je
on izbavljen od kazne (ivoti Svetih, 1. veljaa).

Slian primjer nalazimo u ivotopisu monahinje Atanazije (Anastazije Logoove), asketkinje

koja je preminula u naem, XX. stoljeu: "U to vrijeme ona je uzela na sebe podvig da se moli za
roenog brata Pavla koji se udavio u pijanom stanju. Najprije se uputila blaenoj Pelagiji Ivanovnoj,
koja je ivjela u Divjejevskom samostanu, da se s njom posavjetuje to da uini kako bi olakala
zagrobnu sudbinu svome bratu koji je nesretno i neasno skonao svoj zemaljski ivot.

Dogovorile su se ovako: da se Anastazija zatvori u svoju eliju, da posti i da se moli za njega,

proitavi 150 puta "Bogorodice Djevo35". Po isteku 40 dana, ona je vidjela duboku provaliju, na
njenom dnu krvav kamen na kome leahu dva ovjeka sa eljeznim okovima oko vrata. Jedan od te
dvojice bio je njen brat.

Kada je ispriala ovo svoje vienje blaenoj Pelagiji, ona je posavjetova da ponovi podvig. Po
isteku drugih 40 dana ona ugleda istu provaliju, isti kamen i ista dva ovjeka s okovima oko vrata.
Samo ovoga puta njen brat ustade, iae oko kamena i opet pade na njega, a okovi se opet naoe
na njegovom vratu.

Poto opet izvijesti Pelagiju Ivanovnu o ovom vienju, ona joj ree da ponovi podvig i po trei
put. Poslije jo 40 dana Anastazija vidje istu provaliju i isti kamen, na kome se sada nalazio samo
jedan, njoj nepoznati ovjek, dok je njen brat otiao nekamo i ona ga nije mogla vidjeti. ovjek koji je
ostao na kamenu govorio je: "Blago tebi, ti ima silne molitelje na zemlji".

34
Euharistija, misa.
35
Pravoslavna molitva Bogorodici; pandan katolikoj Zdravo Marijo.

125
 Poslije ovoga, blaena Pelagija je rekla: "Tvoj brat se oslobodio muka, ali nije zadobio
blaenstva" ("Duekorisno tivo", lipanj 1902).

Slinih sluajeva ima mnogo u ivotopisima pravoslavnih svetaca i asketa. Onima koji su
skloni ovakva vienja shvatiti previe doslovno trebalo bi moda rei da forma u kojoj se ova vienja
pojavljuju (obino u snu) nije nuno fotografski snimak poloaja due na onom svijetu, ve prije
slikovita predodba koja priopava duhovnu istinu kako se stanje due popravlja molitvama nas koji
smo ostali na zemlji.

Molitva za umrle

Koliko je vano spominjanje na Liturgiji moe se vidjeti iz sljedeeg sluaja: jo prije

proslavljanja sv. Teodozija ernjigovskog (1876. g.) jeromonah36 (uveni starac37 Aleksej iz
Golosjejevskog skita38 Kijevo - Peerske Lavre39, koji je umro 1916. g.), preoblaei njegove moi,
umoran, sjede kraj moiju40.

Zadrijemavi na tren, on ugleda pred sobom sveca koji mu ree: "Hvala ti to se trudi oko
mene. Jo bih te zamolio da, kad bude sluio Liturgiju, spomene moje roditelje" - i dade mu njihova
imena (sveenik Nikita i Marija).

"Kako moe ti, svee, traiti moje molitve, kad ti sam stoji pred Nebeskim Prijestolom i
izmoljava ljudima Boju milost?", upita jeromonah.

"Da, to je tono", odgovori sveti Teodozije, "ali prinoenje na Liturgiji monije je od mojih
molitava".

36
Monah zareen za svenika.
37
Starcima se nazivaju monasi duhovnici u pravoslavlju.
38
Skit je manja monaka zajednica, pod upravom veeg samostana.
39
Hrvatski: kijevski piljski samostan; najstarije pravoslavno svetite istonih Slavena, iz 11. st.
40
Svetake relikvije.

126
 Znai, parastosi41 i osobne molitve za umrle njima koriste, kao i dobra djela koja se ine njima
u spomen - milostinja i prilozi za crkvu.

Ali naroito je za njih korisno spominjanje na Boanskoj Liturgiji. Bilo je mnogo javljanja
umrlih i drugih dogaaja koji potvruju kako je korisno spominjanje umrlih.

Mnogi koji nisu ivjeli u pokajanju, ali su se na samrti pokajali, bili su osloboeni od muka i
dostigli pokoj. U Crkvi se stalno uznose molitve za pokoj umrlih, dok se na dan Silaska Duha Svetoga
(Pedesetnica), u kolenopreklonoj42 molitvi na veernjoj, uznosi posebna prozba "za one to su u
paklu".

Sv. Grgur Veliki, odgovarajui u svojim "Razgovorima" na pitanje: "Postoji li neto to bi

duama poslije smrti moglo koristiti?", ui: "Sveto rtvoprinoenje Krista, nae spasiteljske rtve, od
velike je koristi duama ak i poslije smrti, pod uvjetom da njihovi grijesi (jesu takvi da) mogu biti
oproteni u buduem ivotu. Zato due umrlih ponekad mole da se za njih odslui Liturgija... Naravno,
sigurnije je da mi za ivota uinimo za sebe ono to se nadamo da e drugi initi za nas poslije nae
smrti. Bolje je uiniti da izlaz bude slobodan, negoli traiti osloboenje kad si u okovima. Zato bi
trebalo da od sveg srca prezremo svijet, ija je slava ve prola, i da svakodnevno Bogu prinosimo
rtvu naih suza, kada na rtvu prinosimo Njegovo sveto Tijelo i Krv. Samo ta rtva ima mo spasiti
due od vjene smrti, jer ona tajanstveno uprisutnjuje smrt Jedinoroenog Sina ("Razgovori" IV, 57,
59).

Sv. Grgur navodi nekoliko sluajeva kada su se umrli javljali ivima molei ih da se odslui
Liturgija za njihov pokoj, ili im zahvaljivali to su to uinili.

Jednom se dogodilo i to da je neki zarobljenik, za koga je njegova ena mislila da je mrtav i

zato odreene dane zakazivala Liturgiju za njega, vrativi se iz zarobljenitva ispriao kako su ga u
odreene dane oslobaali od okova - ba u one dane kada je za njega sluena Liturgija (IV, 57, 59).

Protestanti obino smatraju da su crkvene molitve za umrle nekako nespojive s

neophodnou da se spasenje zadobije poglavito u ovom ivotu:

41
Posebna molitvena sluba za pokojne.
42
Crkvenoslavenski: molitva na koljenima.

127
 "Ako tebe Crkva moe spasiti i poslije smrti, zato bismo se onda optereivali borbom ili
traenjem vjere u ovom ivotu? Hajdemo jesti, piti i veseliti se...".

Naravno, nitko od onih koji su se ovakvih shvaanja pridravali nikada nije dostigao spasenje
crkvenim molitvama. Oigledno da je ovakav argument povran i ak licemjeran - molitva Crkve ne
moe spasiti onoga tko se ne eli spasiti ili tko se nikada u svom ivotu nije potrudio za to.

Moe se rei da je molitva Crkve ili pojedinih krana za umrlog, u izvjesnom smislu, jo jedan
plod ivota tog ovjeka: za njega se ne bi molili da on za svog ivota nije uinio neto to bi moglo
potaknuti na molitvu za njega nakon njegove smrti.

Sv. Marko Efeki takoer razmatra pitanje crkvene molitve za umrle i olakanja koje ona
njima donosi, pa u tom smislu navodi primjer kako se sv. Grgur Veliki molio za rimskog imperatora
Trajana, i da je ta molitva bila nadahnuta nekim dobrim djelom tog poganskog imperatora (v. prilog
br. 1).

to moemo uiniti za umrle

Ako netko eli pokazati svoju ljubav prema umrlima i realno im pomoi, to moe najbolje
uiniti tako to e se moliti za njih, a naroito davanjem njihovih imena da se spomenu na Liturgiji
kada se estice, izvaene za ive i umrle, sputaju u Krv Gospodnju uz rijei:

"Umij, Gospodine, svetom Krvlju tvojom grijehe ovdje spomenutih slugu tvojih, (po)
molitvama Svetih Tvojih".43

Nita vee ni bolje ne moemo mi uiniti za preminule, od toga da se molimo za njih,

spominjui ih na Liturgiji.

43
U Pravoslavnoj Crkvi Euharistija se nikada ne slui po pojedinanim nakanama. Na svaku Euharistiju ljudi
donose imena svojih ivih i mrtvih, koje onda sveenik spominje na opisani nain.

128
 Njima je to uvijek neophodno, a naroito tijekom prvih etrdeset dana, kada dua umrlog
putuje prema vjenim naseljima. Tijelo tada nita ne osjea: ono ne vidi okupljene blinje, ne udie
miris cvijea, ne uje nadgrobne govore. Ali dua osjea molitve koje se uznose za nju, i zahvalna je
onima koji ih uznose, i duhovno im je bliska.

O, srodnici i prijatelji preminulih! inite za njih ono to je njima potrebno, a u vaoj je moi.

Upotrebite svoj novac ne za izvanjsko ukraavanje grobova, nego udijelite taj novac ubogima
za pokoj due svojih preminulih, ili ga priloite crkvi u kojoj se za njih uznose molitve. Budite
milosrdni prema preminulima, pobrinite se za njihove due.

Taj put eka i vas, i znajte da emo svi mi tada eznuti da nas netko spomene u molitvi!
Budimo zato i sami milostivi prema umrlima.

im se netko preseli, odmah pozovite sveenika ili ga obavijestite, kako bi mogao izmoliti
"Molitve za izlaz due" koje treba proitati nad svakim pravoslavnim kraninom poslije njegove
smrti.

Pobrinite se da se, ukoliko je mogue, sprovod odslui u crkvi i da se nad preminulima sve do
sprovoda ita Psaltir. Sprovod i sahrana ne moraju biti besprijekorno organizirani, ali je apsolutno
neophodno da se sprovod odslui bez skraivanja, u potpunosti. Pomislite tada na pokojnika, s kojim
se zauvijek rastajete, a ne na to to je vama lake. Ako u crkvi ima vie pokojnika, nemojte odbiti da
se odri zajedniki sprovod, ako to netko predloi. Bolje je da se istovremeno odslui sprovod za dva
ili vie pokojnika kada je molitva njihovih blinjih usrdnija, nego da se odri vie sprovoda jedan za
drugim, a da ti sprovodi, zbog nedostatka vremena i umora, budu skraeni.

Ovo je zbog toga to je svaka rije molitve za umrle kao kap vode za ednoga. Odmah se
pobrinite i za to da se preminuli svakodnevno spominje na Liturgiji tijekom sljedeih etrdeset dana.
Obino se u crkvama gdje se bogosluje obavlja svakodnevno i pokojnici koji su tu sahranjeni
spominju 40 dana, pa i due.

Ali, ako je sprovod odsluen u hramu gdje nema svakodnevnih bogosluja, sami roaci su
duni pobrinuti se i osigurati etrdesetodnevno spominjanje na Liturgiji u onim hramovima gdje se
sluba Boja obavlja svakog dana. Takoer je dobro poslati za pokojnika prilog u samostane, kao i u
Jeruzalem, gdje se na svetim mjestima uznosi neprestana molitva.

129
 etrdesetodnevno spominjanje treba zapoeti odmah po smrti, kada je dui osobito
potrebna molitvena pomo, i zato je neophodno zapoeti spominjanje u najbliem mjestu gdje se vri
svakodnevno bogosluje. Pobrinimo se da uinimo sve to god moemo za one koji su otili na drugi
svijet prije nas, sjeajui se rijei: "Blago milosrdnima: oni e zadobiti milosre!" (Mt 5, 7).

Uskrsnue tijela

Jednoga dana e ovom propadljivom svijetu doi kraj, a nastupit e vjeno Carstvo Nebesko u
kome e due spaenih, sjedinjene opet sa svojim uskrslim tijelima zauvijek, besmrtne i
nepropadljive, prebivati s Kristom. Tada e djelomina radost i slava koje ak i sada due na
Nebesima poznaju, biti zamijenjene puninom radosti novog stvorenja za kojeg je ovjek i bio sazdan.
Ali oni koji nisu prihvatili spasenje koje je Krist donio na zemlju, muit e se vjeno, zajedno s
njihovim uskrslim tijelima - u paklu.

U zavrnom poglavlju "Tonog izlaganja pravoslavne vjere" bogoliki Ivan Damaanski dobro
opisuje konano stanje due poslije smrti: "Vjerujemo takoer i u uskrsnue mrtvih. Jer e se ono
zaista dogoditi, zaista e biti uskrsnua mrtvih. Ali, govorei o uskrsnuu, mi podrazumijevamo
uskrsnue tijela. Jer uskrsnue je ponovno podizanje onoga to je propalo. Meutim, poto su due
besmrtne, kako e uskrsnuti? Ako se smrt odreuje kao odvajanje due od tijela, onda je uskrsnue
naravno, ponovno sjedinjavanje due i tijela i ponovno podizanje razdvojenog i (pro)palog ivog bia.
Dakle, upravo ono tijelo koje se raspalo, uskrsnut e kao neraspadljivo. Jer, Onaj Koji ga je na poetku
stvorio od praha zemaljskog, moe ga i uskrisiti nakon to se ono, po odluci Tvorca, raspalo i vratilo
natrag u zemlju iz koje je i uzeto... Naravno, da je samo dua prebivala u askezi moralnog ivljenja,
samo bi ona i bila ovjenana. I da se samo ona povazdan predavala zadovoljstvima, bilo bi pravedno
da samo ona i bude kanjena. Ali, poto ni u vrlini ni u poroku dua nije sudjelovala bez tijela,
pravedno je da oni zajedno prime ono to su zasluili... Tako emo mi uskrsnuti, jer e se due opet
sjediniti s tijelima koja e postati besmrtna i nepropadljiva, i onda emo stati pred strani Kristov sud.
I avao i njegovi demoni, i njegov ovjek, Antikrist, i neasni ljudi i grenici bit e predani vjenom
ognju; ali to nije opipljivi, materijalni oganj (tj. vatra) kakav mi poznajemo, nego oganj kakav zna
samo Bog. A oni koji su inili dobro zablistat e zajedno s anelima u vjenom ivotu, zajedno s
Gospodinom naim Isusom Kristom, uvijek u Njega gledajui i od Njega bivajui voeni, i naslaivat e
se neprekidnom od Njega izlazeom radou, proslavljajui Ga s Ocem i Duhom Svetim u beskonane
vjekove vjekova. Amen. " (str. 267-272).

130
 PRILOZI

PRILOG I

Pravoslavno uenje sv. Marka Efekog o stanju due poslije smrti

Mnogi, ak i sami pravoslavni krani, esto ne razumiju kako treba pravoslavno uenje o
stanju due poslije smrti, a relativno nedavna pojava uenja o "istilitu" dovela je do jo vee zabune
u umovima ljudi.

Samo pravoslavno uenje nije ni na koji nain dvosmisleno ili netono. Ono je najjasnije
izloeno u djelima sv. Marka Efekog na Saboru u Firenci 1436. g., sainjenim upravo s ciljem da daju
odgovor na latinsko uenje o " istilitu".

Za nas su ovi radovi naroito dragocjeni zbog toga to su, potjeui neposredno od
posljednjeg bizantskog oca, pisani prije ovih naih dana punih raznih teolokih konfuzija. Njegovi
radovi otkrivaju nam izvore pravoslavnog uenja, i upuuju nas kako tim izvorima treba pristupati i
razumjeti ih.

Takve izvore predstavljaju Sveto Pismo, svetootake homilije, crkvene slube, ivotopisi
svetih, a takoer i neka otkrivenja i vienja zagrobnog ivota, poput onih koja se opisuju u IV. knjizi
"Razgovora" sv. Grgura Velikog.

Suvremeni akademski teolozi pokazuju nepovjerenje prema posljednja dva - tri ovdje
spomenuta izvora, zbog ega se esto osjeaju nelagodno kada govore na tu temu, a ponekad
izraavaju i "agnostiku suzdranost" u odnosu prema njima.

131
 S druge strane, spisi sv. Marka nam pokazuju s koliko se lakoe ovim izvorima bave istinski
pravoslavni teolozi, a oni kojima je "nelagodno" moda samim tim neoekivano otkrivaju svoju
zaraenost suvremenom nevjerom.

Od etiri odgovora sv. Marka o istilitu sainjenih na Saboru u Firenci, prva besjeda sadri
najjasnije izlaganje pravoslavnog shvaanja u polemici protiv latinskih zabluda, zbog ega ona ini
glavni dio ovog priloga. Ostali odgovori sadre, uglavnom, materijal koji ilustrira razmatrana pitanja, a
takoer i odgovore na neke specifinije latinske navode.

"Latinska poglavlja" na koja odgovara sv. Marko, napisao je kardinal Cesarini, i u njima je
izloeno latinsko uenje o stanju due poslije smrti koje je uoblieno ranije, na "unijatskom saboru" u
Lyonu (1270. g.).

Ovo uenje zapanjuje pravoslavnog itatelja svojim doslovnim i "zakonskim" karakterom.

Latini su u to vrijeme ve poeli Nebesa i pakao promatrati kao na izvjesni nain "okonane" i
"apsolutne", a na one koji se tamo nalaze - kao da su ve u potpunosti u onom stanju koje e imati
poslije Posljednjeg Suda, zbog ega nema potrebe moliti se za one koji su na Nebesima (jer su oni ve
postigli savrenstvo), niti za one u paklu (jer oni nikada ne mogu biti izbavljeni ili oieni od grijeha).

Meutim, kako mnotvo vjernika umire u "srednjem" stanju - nedovoljno savreni za Nebesa,
ali i nedovoljno poroni za pakao - to je logika latinske argumentacije potrebovala nekakvo tree
mjesto za oienje, gdje ak i oni iji su grijesi ve oproteni, trebaju pretrpjeti kaznu ili dati
"zadovoljtinu" za svoje grijehe, prije nego to se dovoljno oiste za uzlaenje na Nebesa. Ove
zakonske teze isto ljudskog "pravosua" (koje praktiki odbacuju neizrecivu dobrotu i ovjekoljublje
Boje), Latini su dokazivali doslovnim tumaenjem nekih svetootakih tekstova i nekih vienja.

Gotovo sva ta tumaenja umjetno su iskonstruirana i sporna, jer ak ni stari latinski Oci nisu
spominjali takvo mjesto kakvo je"istilite", ve su govorili samo o "oienju" grijeha poslije smrti
pomou "ognja", kako su (mogue, alegorijski) pisali neki od njih.

S druge strane, u pravoslavnom uenju koje izlae sv. Marko, vjernici koji su umrli ne
ispovjedivi neke neznatne grijehe, ili ne prinijevi plodove pokajanja kod ispovjeenih grijeha,
oiuju se od njih ili samim tim to iskuse smrt sa strahom koji ona nosi, ili pak poslije smrti (kada oni
bivaju drani u paklu), molitvama, Liturgijama Crkve i dobrim djelima koja vjerni (ivi) ine njih radi.
ak i grenicima, odreenima za vjene muke, mogue je na taj nain donijeti izvjesno olakanje.

132
 Meutim, sada ne postoji oganj koji mui grenike u paklu (jer e ih vjeni oganj poeti muiti
tek poslije Posljednjeg Suda), a tim prije ne postoji ni na nekakvom treem mjestu poput "istilita".

Sva vienja ognja, koja su ljudi imali, predstavljala su slike, ili proroanstva o onome to e
biti u buduem vijeku. Svaki oprotaj grijeha poslije smrti daje se, uz sudjelovanje ljudskih molitava,
samo po milosti Bojoj, koja se prostire ak i do onih koji se nalaze u paklu, i nikakva "otplata" ili
"zadovoljtina" za ve oprotene grijehe nisu potrebni.

Treba napomenuti da spisi sv. Marka pokreu, uglavnom, konkretno pitanje o stanju due
poslije smrti i gotovo se ne dotiu razmatranja onoga to se s duom dogaa neposredno poslije
smrti. O tom pitanju postoji obimna pravoslavna literatura, ali u Firenci ono nije bilo razmatrano.

Prva besjeda:

Opovrgavanje latinskih poglavlja koja se tiu oiujueg ognja

1. Poto smo duni, uvajui nae Pravoslavlje i crkvene dogme koje smo od Otaca primili, s
ljubavlju odgovoriti na ono to ste vi izrekli, mi emo svaki argument i dokaz, koji ste vi pismeno
naveli kao ope pravilo, prvo navesti, da bi zatim slijedio kratak i jasan odgovor i razjanjenje svakoga
od njih.

I tako, u poetku vae poslanice vi ovako kaete: "Ako su oni koji se iskreno kaju otili iz
ovoga ivota u ljubavi (prema Bogu) prije nego to su uspjeli dostojnim plodovima pruiti
zadovoljtinu za svoje grijehe ili postupke, njihove due oiuju se poslije smrti oiujuim mukama;
ali radi olakanja (ili "osloboenja") od ovih muka, njima koristi ona pomo koja im se ukazuje od
strane ivih vjernika, kao to su: molitve, Liturgije, milostinja i druga dobra djela".

Na ovo ja odgovaram sljedee: to da preminulima u vjeri, nesumnjivo, pomau za njih

odsluene Liturgije, molitve i milostinja, obiaj koji je na snazi od davnina, svjedoe mnoge i razliite
izreke uitelja, kako latinskih, tako i grkih, reene ili napisane u raznim vremenima i na raznim
mjestima. A to se tie toga, da se due oslobaaju zahvaljujui nekakvim oiujuim mukama, koje
imaju karakter pomoi, i privremenom ognju, koji ima takvu (oiujuu) mo - to mi ne nalazimo ni u
Pismu, ni u molitvama i pjesmama za pokojnike, niti u rijeima Uitelja.

133
 No, mi smo primili da se ak i duama koje se dre u paklu i ve su predane na vjene muke,
bilo zaista i iskustveno, ili u beznadnom iekivanju istih, moe ukazati neka mala pomo, iako ne na
takav nain da bi one u potpunosti bile osloboene muka i dobile nadu u konano osloboenje.

A ovo se vidi iz rijei Makarija Velikog, egipatskog asketa, kojega je lubanja koju je naao u
pustinji, po djelovanju sile Boje, pouila o ovome. I Bazilije Veliki, u molitvama koje se itaju na
Pedesetnicu, doslovno kae sljedee: "Koji i na ovaj svesavreni i spasonosni praznik oienja,
udostojava nas da ti se molimo i za one koji su u paklu drani, obeavajui nam veliku nadu na
poboljanje onima koji su zarobljeni zbog grijeha koji ih zarobie, i da e Ti spustiti Svoju utjehu"
(trea kolenopreklona molitva na veernjoj).

Ako su due otile iz ovog ivota u vjeri i ljubavi, pa ipak nosei na sebi neki grijeh - bilo da su
to mali grijesi, za koje se ona uope nije kajala, ili veliki, za koje, iako se kajala, nije uspjela prinijeti
plodove pokajanja, takve due, mi vjerujemo, dune su oistiti se od takve vrste grijeha, ali ne na
nekakvom mjestu ispatanja (jer nam tako neto, kao to rekosmo, niukoliko nije bilo predano); ve
jedne da se oiste uz pomo samog straha prilikom izlaska iz tijela, kao to to izriito kae sv. Grgur
Veliki (v. IV, knj. "Razgovora"); dok e druge biti prinuene oistiti se poslije izlaska iz tijela, ili jo
prebivajui na tom zemnom mjestu, prije nego to dou na poklonstvo Bogu i udostoje se udjela u
blaenstvu, ili, ako su njihovi grijesi bili tei i dugotrajniji - to e one biti drane u paklu, ali ne radi
toga da bi zauvijek prebivale u ognju i mukama, ve kao oni koje u tamnici dre pod straom.

Svima takvima, mi tvrdimo, pomau molitve i Liturgije koje se za njih ine, uz sudjelovanje
Bojeg milosra, koje grijehe uinjene po nemoi ljudskoj odmah prezire i prata, kako govori
Dionizije Veliki u "Razmiljanjima o tajni sveto preminulih", a druge grijehe poslije izvjesnog vremena
pravednim sudom ili takoer razrijeuje i prata, i to - savreno, ili olakava odgovornost za njih do
konanog Suda.

I zbog toga ne vidimo nikakvu potrebu za kakvom drugom kaznom ili oiujuim ognjem. Jer,
jedne oiuje strah, a druge grinja savjesti prodire munije od bilo kakvog ognja, a neke oiuje
sam uas pred Slavom Bojom i neizvjesnou budueg, koje dolazi.

A da je to muenje i kazna znatno vea nego to drugo, pokazuje i samo iskustvo, i sv. Ivan
Zlatousti svjedoi nam u gotovo svim ili veini svojih moralistikih homilija, tvrdei ovo, a takoer i
boanstveni asket Dorotej u svojem traktatu "O savjesti".

134
 A to se tie toga da neizvjesnost budueg vie razdire kanjene nego sama kazna, o tome
govore Uitelji, kao na primjer sv. Grgur Veliki, koji u besjedi "povodom razaranja grada", kae
sljedee: "Ove e primiti neiskaziva svjetlost i vienje Svete i Carske Trojice, a one, zajedno sa
ostalima - bolje rei, prije nego druge - muenje: biti odbaenim od Boga, i grinja savjesti, kojoj
nema kraja".

2. I tako, mi se Bogu molimo i vjerujemo da e se time spasiti umrli, a ne kakvim drugim

muenjima ili nekom drugaijem ognju, od onih muka i ognja za koje je objavljeno da e biti vjeni. I
to da se due umrlih, po molitvama, oslobaaju od zatoenitva u paklu, kao iz neke tamnice,
svjedoi, meu mnogim drugima, Teofan Ispovijednik, nazvan Naertani, jer je rijei svoga
svjedoanstva za ikonu Kristovu, na elu ispisane, krvlju svojom zapeatio. U jednom od kanona za
umrle on se ovako moli za njih: "Suza i uzdisanja sluge Tvoje koji u paklu prebivaju, oslobodi, Spase"
(Oktoih, subotnji kanon za preminule, gl. 6, pjesma 6. "Slava").

uje li? - "suza", rekao je, i "uzdisanja", a ne nekakvih kazni i oiujueg ognja. Ako se
ponekad u ovim pjesmama i molitvama i spominje oganj, to nije neki privremeni oganj koji ima
oiujuu silu, ve oganj vjeni i kazna kojoj nema kraja.

3. Sveci, poticani ovjekoljubljem i saaljenjem prema svome rodu, poeljee i drznue se na

gotovo nemogue moliti se za izbavljenje u vjeri umrlih. Jer, tako govori i sv. Teodor Studit, koji je i
sam Ispovijedalac i svjedok Istine, na samom poetku svog kanona za preminule: "Svi se pomolimo
Kristu, opominjui se od vijeka umrlih, da preminule u vjeri i nadi na ivot vjeni, izbavi od vjenog
ognja" (Velikoposni Triod, mesoposna subota, kanon, pjesma 1). I zatim, u drugom troparu, petoj
pjesmi kanona, govori sljedee: "Ognja vjenopaljeeg i tame nerasvjetljive, krguta zuba, i crva koji
beskonano mui, izbavi, Spase, sve koji u vjeri umrijee". Gdje je tu "oiujui oganj"?

I kada bi on uope postojao, gdje bi Svetome bilo prikladnije spomenuti ga, nego ovdje?

Bivaju li sveti usliani od Boga, kada se za ovo mole, to mi ne trebamo istraivati, ali oni sami
su imali znanje o tome, i Duh, koji je u njima obitavao, i Kojim pokretani su oni i govorili, i pisali, znao
je to: a u istoj mjeri znao je i Vladar Krist, Koji je dao zapovijed da se molimo za neprijatelje svoje, i
Koji se molio za one koji su Ga raspeli i nadahnuo prvomuenika Stjepana, kad su ovoga kamenovali,
da ini isto.

Iako e, moe biti, netko kazati, da kada se mi molimo za takve ljude, ne bivamo usliani od
Boga, ipak mi sve to od nas zavisi ispunjavamo; a eto, neki od Svetih koji se moljahu ne samo za

135
vjerne, ve i za bezbonike, bijahu usliani, i svojim molitvama ih izbavie od vjenih muka, kao na
primjer prvomuenica Tekla - Teklonilu i boanski Grgur Veliki, kako se pripovijeda - cara Trajana).

(U III. poglavlju pokazuje se da se Crkva moli takoer i za one koji se ve naslauju

blaenstvom u Bogu, i koji, razumije se, nisu duni prolaziti kroz "oiujui oganj").

4. Poslije ovoga, neto dalje, vi pokuavate dokazati navedenu dogmu o oiujuem ognju,
pozivajui se najprije na reeno u Knjizi o Makabejcima, u kojoj se kae: "Sveto je i spasonosno moliti
se za umrle, kako bi oni bili razrijeeni od grijeha", a zatim uzevi iz Evanelja po Mateju ono mjesto
gdje Spasitelj objavljuje da "koji pohuli na Duha Svetoga, nee mu se oprostiti ni u ovome vijeku, ni u
buduem", vi govorite kako se iz ovoga moe vidjeti da ima otputenja grijeha u buduem ivotu.

No da iz ovoga ni na koji nain ne proistjee pojam oiujueg ognja, to je jasnije od sunca:

jer ega zajednikog moe biti izmeu oprotaja i - oienja ognjem i kanjavanjem?

Jer, ako se otputenje dogaa zbog molitava ili jedino boanskim ovjekoljubljem, onda nema
potrebe za kaznom ili oienjem. Ako su kazna, kao i oprost (Bogom) ustanovljeni - jer se prvo odvija
zahvaljujui drugome, i oni nisu uzaludni jedino ako zahvaljujui njima, kao posljedica, proistjee
oienje - onda se, kako izgleda, uzaludno vre molitve (za umrle) i proslavlja ovjekoljublje Boje. I
tako, ovim navodima ne samo da se ne dokazuje postojanje oiujueg ognja, ve se ono opovrgava:
jer se njima oprotenje grijeha onima koji su zgrijeili predstavlja kao djelovanje carske vlasti i
ovjekoljublja, a ne kao osloboenje od kazni ili oienje.

5. Kao tree, ona izreka, uzeta iz Prve poslanice blaenog Pavla Korinanima, u kojoj on,
rasuujui o zidanju na Temelju koji je Krist: "zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvetom, sijenom,
slamom" - dodaje: - " onaj e Dan pokazati jer e se u ognju oitovati. I kakvo je ije djelo, oganj e
iskuati. Ostane li djelo, primit e plau onaj tko ga je nazidao. Izgori li ije djelo, taj e tetovati; ipak,
on e se sam spasiti, ali kao kroz oganj." (1 Kor 3, 11-13) - ini se da vie od svega drugoga dokazuje
pojam oiujueg ognja, a u samoj stvari vie ga od svega opovrgava.

Jer, kao prvo, boanski Apostol nije ga nazvao oiujuim, ve ispitujuim; zatim, on je
objavio da kroz njega trebaju proi takoer i dobra i asna djela, a takvima, jasno, nije potrebno
nikakvo oienje. Zatim, on kae da e oni, koji prinose zla djela, poto njihova djela sagore,
pretrpjeti tetu - a, meutim, oni koji se oiuju, ne samo da ne trpe tetu, ve jo vema zadobivaju
- da bi zatim rekao kako se to ima dogoditi "u onaj dan", upravo u dan Suda i budueg vijeka, a
pretpostavljati da e postojati oiujui oganj poslije toga stranog Dolaska Suca i konane presude,
nije li to - savrena glupost?

136
 Jer, Pismo nam ne predaje nita tome slino, nego Sam Onaj Koji e nam suditi, govori: "I ovi
e otii u muku vjenu, a pravednici u ivot vjeni" (Mt 25, 46), i jo: "I izii e: koji su dobro inili na
uskrsnue ivota, a koji su radili zlo na uskrsnue osude." (Iv 5, 29). Tako da ni na koji nain ne
ostaje nikakav meuprostor; i poto je sve kojima se sudi razdijelio na dva dijela, jedne postavivi
desno, a druge ak - lijevo, i prve nazvao "ovcama", druge "jarcima".

Ni na koji nain, meutim, nije objavio da ima i takvih koji se trebaju oistiti tim (oiujuim)
ognjem. Izgleda da je oganj o kome govori Apostol upravo onaj o kome govori prorok David: "pred
njim je oganj koji prodire, oko njega je bura velika" (Ps 50, 3), i jo: "Pred njim ide oganj to prodire,
oko njega silna bjesni oluja" (Ps 97, 3). Prorok Danijel takoer govori o ovome ognju: "Rijeka ognjena
tekla, izvirala ispred njega" (Dn 7, 10).

Kako Sveti ne nose na sebi nikakvog zlog djela i zlog peata, ovaj oganj e ih pokazati jo
svijetlijima, kao zlato u pei iskuano, ili kao kamen amijant, koji, kako kau, kada se stavi u vatru
izgleda kao da je potamnio, ali kada se izvadi iz vatre pokazuje se jo istiji, kao vodom umiven; kao
to su se pokazala tijela sveta Tri Mladia u pei babilonskoj44.

Grenike pak, koji sa sobom nose zlo, zahvativi kao materijal pogodan za ovaj oganj, on e
odmah zapaliti, i "djelo" njihovo, to jest njihovu zlu nastrojenost ili djelovanje, sagorjeti i sasvim
unititi, i liit e ih onoga to su sa sobom donijeli, to jest liit e ih zlog tereta, dok e njih same
"spasiti" - to jest bit e zauvijek uvani i odrani da se ne bi podvrgli unitenju zajedno sa svojim zlom.

6. I boanski Otac Zlatousti (kojega zovemo "ustima Pavlovim", kao to ovoga zovemo
"ustima Kristovim") takoer smatra neophodnim ovako protumaiti ove retke u svom komentaru
Poslanice (9 homilija na 1 Kor), pri emu Pavao govori kroz Zlatoustog, kako je to bilo objavljeno
zahvaljujui vienju Prokla, njegovog uenika i nasljednika njegovog prijestola45.

Sv. Ivan Zlatousti je posvetio poseban traktat iskljuivo ovoj izreci, zbog toga da origenisti ne
bi ove apostolske rijei navodili kao potvrdu svoga naina miljenja (koje, ini se, vie odgovara njima
nego vama), i da ne bi nanosili zlo Crkvi, uvodei (uenje) o kraju paklenih muka i konanom
ispravljanju i obnovi (apokatastasis) grenika.

44
Vidi Dn 3.
45
Proklo, uenik i nasljednik sv. Ivana Zlatoustoga, imao je vienje kako sv. Pavao nadahnjuje Zlatoustoga kod
tumaenja njegovih (Pavlovih) poslanica.

137
 Jer, izreka da e se grenik "spasiti kao kroz oganj", oznaava da e on biti muen u ognju, a
nee biti uniten zajedno sa svojim zlim djelima i zlom duevnom usmjerenou. O tome govori i
Bazilije Veliki u "Moralijama", tumaei reeno u psalmu:

"uj! Jahve sipa munje, Jahve sipa munje ognjene!" (Ps 29, 7): "Oganj, pripravljen za muenje
avla i anela njegovih, razdvaja se glasom Gospodinovim, tako da poslije ovoga u njemu bivaju dvije
sile: jedna - koja pali, i druga - koja prosvjetljuje; sila tog ognja koja mui i kanjava sauvana je za
one koji su zasluili muke, a prosvjetljujua i posveujua sila namijenjena je sjaju likujuih.

I tako, zbog toga, glas Gospodnji rasijeca i razdvaja plamen ognja, kako bi mrani dio bio
muen ognjem, a nesagorivi dio prebivao u svjetlu radosti" (sv. Bazilije Veliki, Besjeda na Ps 28).

I tako, kao to se moe vidjeti, ovo razdvajanje i razdijeljivanje ognja bit e onda kada e svi
bez izuzetka morati proi kroz njega: svijetla i sjajna djela pokazat e im se jo svijetlijim, a oni koji ih
nose postat e nasljednici svjetlosti i primit e vjenu nagradu; a oni koji donose djela zla i pogodna
za sagorijevanje, bit e kanjeni izgubivi ih, i vjeno e prebivati u ognju, naslijedivi spasenje koje je
gore od propasti, jer upravo to i oznaava, u ovom smislu, rije "spasiti", da im se ne bi dogodilo da
unitavajuom silom ognja budu i sami sasvim uniteni... Slijedei ove Oce, i mnogi drugi od naih
Uitelja shvatili su ovu izreku u tom smislu. Ako bi netko ovo drugaije tumaio, i "spasenje" shvatio
kao "osloboenje od kazne", a "prolaenje kroz oganj" - kao "istilite", onda on, ako se moemo
tako izraziti, tumai izreeno na potpuno pogrean nain.

I nije ni udno, jer on je ovjek, a mnogi ak i meu uiteljima razliito tumae rijei Pisma, i
nisu svi u istoj mjeri dostigli toan smisao. Nije mogue da jedan isti tekst, koji se predaje u razliitim
tumaenjima, odgovara u jednakom stupnju svim svojim tumaenjima; ali mi trebamo, izabravi
najvanija meu njima i ona koja najvie odgovaraju crkvenim dogmama, ostala tumaenja postaviti
na nii stupanj.

Zbog toga mi neemo napustiti gore navedeno tumaenje Apostolovih rijei, ak i ako su
Augustin, ili Grgur Veliki, ili tko drugi od naih Uitelja dali takvo (neodgovarajue) tumaenje; jer
takva tumaenja ne svjedoe toliko u korist shvaanja privremenog oiujueg ognja, koliko idu na
ruku Origenovom uenju, koje je, budui da je govorilo o konanom ispravljanju dua kroz ovaj oganj
i osloboenju od muka, bilo zabranjeno i anatemizirano od Petog Ekumenskog Sabora i konano
zajedniki odbaeno od Crkve kao bezbono.

(U poglavljima 7-12, sv. Marko odgovara na prigovore izazvane citatima iz bl. Augustina, sv.
Ambrozija, sv. Grgura Velikog, sv. Bazilija Velikog, i drugih svetih Otaca, pokazujui da su oni bili ili

138
nepravilno shvaeni ili, mogue, pogreno citirani, i da ovi Oci u stvari ue pravoslavnom uenju, a
ukoliko ne, njihovo uenje u tom pogledu ne treba prihvaati. Dalje, on ukazuje na to da sv. Grgur
Niski uope ne ui o "istilitu", ve se pridrava jo i gore Origenove zablude da e vjeni oganj imati
svoj kraj, iako je mogue da su ta mjesta u njegove tekstove kasnije umetnuli origenisti.)

13. I, na kraju, vi govorite: "Da je ranije navedeno istina, jasno je na osnovu pravosua
Bojeg, koje ne ostavlja nekanjenim nita od onoga to je bezakono uinjeno, i odatle neminovno
proistjee da za one, koji nisu pretrpjeli kaznu ovdje, i ne mogu je isplatiti na Nebesima, niti u paklu,
treba dopustiti da postoji jo neko, tree mjesto, na kome se ovo oienje dogaa, zahvaljujui
kome se svatko (takav) oiuje, i odmah upuuje nebeskim radostima".

Na ovo mi odgovaramo sljedee, i obratite panju, kako je to jednostavno, i u isti mah

pravedno: ope je priznato da je oprotenje grijeha u isto vrijeme i osloboenje od kazne, jer onaj tko
dobije oprotenje, biva istovremeno i osloboen od kazni koje za njih sljeduju.

Ono se daje u tri vida i u razliita vremena:

prvo - u vrijeme krtenja,

drugo - poslije krtenja, kroz pokajanje i vrenje odgovarajuih dobrih djela u ovom ivotu,

tree - poslije smrti, zahvaljujui molitvama, milostinji, i drugome to Crkva ini za umrle.

I tako, prvo oprotenje grijeha ne zahtijeva nikakav trud, dogaa se jedanput, i zajedniko je
za sve, kao sijanje svjetlosti, gledanje sunca i promjene godinjih doba, jer je to - iskljuivo milost, i od
nas se ne trai nita vie, osim vjere.

Drugo je, meutim, muno, kao onome tko "u noi postelju plaem zalijeva, suzama leaj
natapa" (Ps 6, 6), kome su bolni i sami tragovi grenih udara, koji hodi plaui i skruena lica i
nasljeduje obraenje Ninivljana i poniznost kralja Manaea.

139
 Tree je takoer muno, jer je povezano s raskajanou i savjeu koja je skruena i pati zbog
nedostatka dobra, ali, u isto vrijeme, nipoto nije povezano s kaznom, ukoliko zaista predstavlja
oprotenje grijeha, jer oprotenje i kazna ni na koji nain ne mogu biti istovremeni.

tovie, u prvom i posljednjem vidu oprotenja grijeha najvei udio ima milost Boja, pri
sudjelovanju molitava, a sasvim se malo trai od nas. Srednji vid, naprotiv, malo ima od milosti, a vei
dio pripada naem naporu. Prvi vid otputenja grijeha razlikuje se od posljednjeg i po tome to je
prvo - u jednakoj mjeri otputenje svih grijeha, a posljednje - samo onih grijeha koji nisu smrtni i za
koje se ovjek za ivota kajao.

Tako misli Crkva Boja, i molei za oprotenje grijeha umrlih i vjerujui da im se ono daruje,
ona ne odreuje, kao zakon, bilo kakvu kaznu za njih, dobro znajui da Boja milost u takvim
sluajevima nadilazi Njegovo pravosue.

Druga besjeda o istilinom ognju

(...)

3. Mi tvrdimo, da ni pravednici jo nisu u potpunosti primili svoj udio i ono blaeno stanje
koje su sebi ovdje pripremili kroz djela - niti da se grenici poslije smrti odvode na mjesto vjene
kazne u kome e se vjeno muiti.

I jedno i drugo se neminovno treba dogoditi poslije Posljednjeg Suda i sveopeg uskrsnua.
Sada, pak, i jedni i drugi nalaze se na sebi svojstvenim mjestima:

prvi - u savrenom spokoju i slobodni, nalaze se na Nebesima, s anelima i pred Samim

Bogom, i kao da su ve na neki nain u Raju iz kojega je Adam pao, a prije njih uao blagorazumni
razbojnik - i esto nas posjeuju u onim hramovima u kojima se oni slave, i sluaju one koji ih prizivaju
i mole se Bogu za njih, primivi od Njega taj izuzetni dar i ine udesa preko svojih relikvija, i

140
naslauju se promatranjem Boga i odatle dobivenom ozarenou, mnogo savrenije i mnogo istije
nego prije, dok su bili u ivotu;

drugi pak, zatoeni su u paklu, "Smjestio si me u jamu duboku, u tmine, u bezdan" (Ps 87, 6),
kako govori David, a zatim Job: "u zemlju tmine guste i metea, gdje je svjetlost slina noi najcrnjoj"
(Job 10, 21-22).

I prvi prebivaju u svakoj radosti i veselju, oekujui obeano im Carstvo i neizreciva blaga koja
tek to nisu dobili, a drugi, naprotiv, prebivaju u svakoj skuenosti i neutjenim stradanjima, kao kakvi
osuenici koji iekuju presudu Suca i predviaju budue muke.

Niti su prvi jo primili naslijee Carstva i onih blaga "to oko ne vidje, i uho ne u, i u srce
ovjeje ne ue" (1 Kor 2, 9), niti su drugi jo predani na vjene muke i gorenje u neugasivom ognju.
Ovo uenje mi drimo kao predano od Otaca iz davnina, a lako moemo do njega doi i preko samog
Svetog Pisma.

10. I tako, iz svega toga jasno je da ono, to su neki od Svetih vidjeli u vienjima i
otkrivenjima u pogledu buduih muka i onih koji u njima prebivaju, bezbonika i grenika, predstavlja
samo neku vrstu praslike buduih stvari, i kao na slici prikazano, a ne neto to se uistinu sada zbiva.

Tako, na primjer, Danijel, opisujui ovaj budui Sud, kae: "Gledao sam: Prijestolja bjehu
postavljena; sud sjede, knjige se otvorie" (Dn 7, 9. 10), a meutim jasno je da se ovo nije u stvarnosti
zbivalo, ve je u duhu unaprijed otkriveno proroku.

19. K tome, kada razmatramo vae dokaze koje ste naveli iz knjige o Makabejcima i Evanelja,
mi, govorei jednostavno i s ljubavlju prema istini, vidimo da oni nikako ne sadre svjedoanstva o
nekakvoj kazni ili oienju, ve govore samo o opratanju grijeha.

Vi ste nainili neku zauujuu podjelu, govorei da svaki grijeh treba shvaati iz dva kuta:

1 - samo oaloivanje Boga, i

2 - kazna koja za ovo slijedi.

141
 Prema ovome - oaloivanje Boga zaista moe biti oproteno poslije raskajanja i odvraanja
od zla, ali kazni podlijee u svakom sluaju, tako da, na osnovu ovakvog shvaanja, nuno slijedi da
oni kojima su grijesi oproteni i dalje podlijeu kazni za njih.

No mi dozvoljavamo sebi rei da takva postavka ovog pitanja proturjei jasnim i

opepoznatim istinama: ako se ne dogaa da car, poto je proglasio amnestiju i oprostio, opet
podvrgava kazni prijestupnike, tim prije Bog, kod Kojega je meu mnogim drugim osobinama
naroito izraeno ovjekoljublje, ako i kanjava ovjeka poto je ovaj zgrijeio, poslije oprotenja
odmah ga oslobaa od kazne. I to je - prirodno. Jer, ako oaloivanje Boga dovodi do kazne, onda
kada je krivica razrijeena i kada je dolo do pomirenja, sama posljedica krivice, tj. kazna, nuno
prestaje.

Napomene uz prilog I.

1 - U "Otaniku" biskupa Ignacija itamo: "Jednom je abba Makarije, idui pustinjom, naiao
na ljudsku lubanju koja je leala na zemlji. Kada abba dotae lubanju palmovom palicom koju je drao
u ruci, lubanja se oglasi ljudskim glasom. Starac ree: tko si ti? Lubanja odgovori: ja sam bio vra
idolopoklonika koji su ivjeli u ovom mjestu, a ti si - abba Makarije, ima u sebi Duha Svetog Bojeg, i
kada se saali nad onima koji se nalaze u vjenim mukama i moli se za njih, onda oni dobivaju
izvjesnu utjehu". Potom je lubanja, ispriavi sv. Makariju o paklenim mukama, ovako zavrila:
"Nama, koji nismo znali za Boga, ukazuje se makar izvjesno milosre; ali oni, koji su poznavali Boga i
odrekli Ga se, i nisu ispunjavali volju Njegovu, nalaze se nie od nas" ("Otanik", str. 311-312).

2 - O ovom posljednjem sluaju govori se u nekima od ranih ivotopisa sv. Grgura, kao na
primjer u njegovom engleskom ivotopisu iz osmoga stoljea: "Neki nai ljudi takoer pripovijedaju
priu, koju su ispriali Rimljani, o tome, kako je dua imperatora Trajana bila osvjeena i ak krtena
suzama sv. Grgura, priu divnu i za pripovjedaa i za sluatelje. Neka se nitko ne udi kada kaemo da
je bio krten, jer bez krtenja nitko nee Boga vidjeti, a trei vid krtenja, to je - krtenje suzama.
Jednom, prelazei preko Foruma - velianstvene tvorevine, koju je, kako priaju, podigao Trajan sv.
Grgur je otkrio, paljivo prouavajui Trajanov ivot, da je on, iako je bio idolopoklonik, ak uinio
jedno djelo tako velikog milosra, da se ono inilo vie djelom kranina, nego poganina. A to se
dogodilo kada je jednom prilikom Trajan na elu vojske urno kretao protiv neprijatelja, i saalivi se
nad rijeima jedne udovice, imperator itavog svijeta se zaustavio. Ona je rekla: "Gospodaru Trajane,
evo ljudi koji su ubili moga sina i ne ele mi platiti odtetu'. On odgovori: "Ispriaj mi o tome kada se
vratim, i ja u im narediti da ti plate odtetu". Ali ona odgovori: "Gospodaru, ako se ti nikada ne

142
vrati, meni nee imati tko pomoi". I tada, stojei pod punom bojnom spremom, on naredi krivcima
da istog asa u njegovoj prisutnosti plate odtetu koju su bili duni. Kada je Grgur uo ovu priu,
shvatio je da je to ono o emu itamo u Pismu: "siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite.
Hajde, dakle, da se pravdamo, govori Gospodin..." (Iz 1, 17- 18).

Kako Grgur nije znao to uiniti kako bi utjeio duu ovjeka koji ga je na ove rijei podsjetio,
on je poao u crkvu sv. Petra i prolijevao potoke suza, kako je bio u njega obiaj, sve dok, najzad, nije
putem boanske objave dobio uvjerenje da su njegove molitve usliane, poto se nikada nije
usuivao ovo moliti ni za kojeg drugog idolopoklonika". ("Najraniji ivotopis Grgura Velikog", sastavio
nepoznati monah iz Whitbyja).

Kako Crkva ne prinosi zajednike molitve za umrle nevjernike, jasno je da je ovo izbavljenje iz
pakla bilo plod osobne molitve sv. Grgura. Iako je ovo rijedak sluaj, on ipak daje nadu onima iji su
bliski ljudi umrli izvan vjere.

3 - U ivotopisu sv. Prokla (20. studeni) pripovijeda se da je, kada je sv. Ivan Zlatousti radio na
komentarima na poslanice apostola Pavla, sv. Proklo vidio samog apostola Pavla kako se nagnuo nad
sv. Ivanom Zlatoustim apui mu u uho.

PRILOG II

Molitva za nepravoslavne

Molitva pravoslavnih krana za umrle van krila Crkve

Kako se Pravoslavna Crkva moli za svoju umrlu vjernu djecu, bilo je pokazano u X. poglavlju.
Ali, kako je s onima koji su umrli van krila Crkve? Po pravilu, Crkva slijedi princip koji je jasno izloio
metropolit Filaret Moskovski (Drozdov), da su se nepravoslavni samim svojim nepravoslavljem
odijelili od sakramenata Pravoslavne Crkve, zbog ega se ne spominju u sakramentu Euharistije.

143
 Sukladno tome, u Crkvi nema posebnog spominjanja nepravoslavnih i onih koji su van nje
umrli i vie joj se ne mogu pridruiti.

Kako onda pravoslavni kranin moe iskazati svoju srdanu pobudu da se moli za roake i
prijatelje koji su se udaljili od Crkve?

Odgovor Crkve u isto vrijeme je strog i suosjeajan, kako se moe vidjeti iz nie navedenog
odlomka, koji predstavlja posljednji dio opirnog lanka u kome se iznose razlozi zbog kojih se Crkva
na Liturgiji ne moli za nepravoslavne.

Jeromonah Josip, predstojnik Optinskog skita

Mogu li se pravoslavni krani moliti za krane nepravoslavne, i na koji nain to trebaju

initi?

Govorei o strogosti Pravoslavne Crkve u pogledu spominjanja nepravoslavnih krana, mi ne

kaemo da naa sveta Crkva zapovijeda nama, svojoj djeci, da se uope ne molimo za njih. Ona nam
samo zabranjuje samovoljnu molitvu, tj. da se molimo kako hoemo i kako nam padne na pamet.

Majka naa, Pravoslavna Crkva, sugerira nam da sve to inimo, ukljuujui i molitvu, inimo
dostojno i uredno (1 Kor 14, 40).

Mi se i molimo na svim naim crkvenim bogoslujima za sve raznorodne narode i itav svijet,
a da najee ni sami nismo toga svjesni. Mi se upravo i molimo onako, kako je Gospodin na Isus
Krist nauio svoje Apostole da se mole u molitvi koju im je ostavio: "Da bude volja Tvoja, kako na
nebu, tako i na zemlji!".

Ova sveobuhvatna molba ukljuuje u sebe sve potrebe nae i naih istovjernih, kao i potrebe
nae nepravoslavne brae. Mi tu molimo Sveblagog Gospodina i za due umrlih nepravoslavnih
krana, da On s njima uini ono to je bogougodno Njegovoj svetoj volji.

144
 Jer, Gospodin neizmjerno bolje od nas zna kome i kakvu milost da ukae. Stoga, pravoslavni
kranine! bilo tko da si: svjetovnjak ili sveenik Boji, ako u vrijeme bilo kojeg crkvenog bogosluja
osjeti arku elju da se pomoli za nekog, tebi bliskog, Karla ili Edvarda; onda prilikom itanja ili
pjevanja uzdahni za njega Gospodinu i reci:

"Da bude s njim sveta volja Tvoja Gospodine!", i ogranii se na ovu molitvu, jer si tako nauen
moliti se od Samoga Gospodina. I vjeruj da e ovakva tvoja molitva biti tisuu puta ugodnija
Gospodinu, i za duu tvoju korisnija od svih tvojih samovoljnih crkvenih spominjanja.

Recimo sada nekoliko rijei o osobnoj molitvi. Poznat je u naoj Pravoslavnoj Crkvi gotovo
jedinstveni primjer da je osobna molitva jednog ugodnika Bojeg pomogla duama umrlih inovjeraca,
ak idolopoklonika... Tako je, govorei o sebi, rekao bogoliki Makarije Egipatski (vidi napomenu 1,
Prilog I).

Iz ove povijesti blaenog oca mi, prije svega, vidimo da njegova molitva za one koji u
duhovnom stanju, pate nije bila zajednika - crkvena, ve osobna. To je - molitva isposnika koji
prebiva u sabranosti, i moli se u tajnoj odaji svoga srca... Ova molitva moe i nas ostale pravoslavne
krane potaknuti da se molimo za ive i umrle inovjerne, osobnom, privatnom molitvom. Ali ovo
samo kao poticaj, nipoto kao pravilo, jer nam je Bogoliki poruio kako se on nije molio za
idolopoklonike samovoljnom molitvom, ve onako kako ga je vodio Duh Boji, Koji je prebivao u
njegovom istom srcu, i Koji ne samo da ga je usmjeravao, ve ga je i poticao da se moli za itav svijet
- za sve ljude, ive i umrle, kako je to i inae svojstveno ljubeim srcima svih ugodnika Bojih; kako je i
sv. apostol Pavao pisao Korinanima: "srce je nae raireno. Nije vam tijesno u nama" (2 Kor 6, 11.
12).

Stoga, mi se sada moemo suglasiti kako se pravoslavni krani mogu moliti za nepravoslavne
krane, ive i umrle, osobnom, privatnom molitvom, ali pri tom, opet i opet u to napomenuti, ne
molitvom samovoljnom - ne tako kako zamislimo i kako nam se prohtije (da umjesto susretljivosti ne
bismo navukli na sebe gnjev Boji), ve kako su nas pouili ljudi iskusni u duhovnom ivotu.

Za ivota Optinskog starca Leonida (u shimi Lava, preminuo je 1841. g.), dogodio se jedan
sluaj. Jednom njegovom ueniku, Pavlu Tombovcevu, umro je otac, nesretnom i neprirodnom smru
- samoubojstvom. Sin koji ga je volio, bio je duboko oaloen saznavi za ovo, zbog ega je ovako
pred starcem izlio svoju bol: "Nesretni kraj moga roditelja za mene je teak kri. Da, ja sam sada na
kriu i ova bol e poi sa mnom u grob. Zamiljam uasnu vjenost grenika, u kojoj vie nema
pokajanja, i muim se predstavljajui sebi vjene muke koje oekuju moga oca, bez pokajanja
skonaloga. Reci oe, ime se mogu utjeiti u ovoj tuzi?"

145
 Starac odgovori: "Predaj, kako sebe, tako i udio svoga roditelja volji Gospodnjoj, premudroj i
svemoguoj. Ne istrauj udesa Vinjega. Pobrini se da poniznou uma odrava sebe u granicama
umjerene tuge. Moli se Preblagome Tvorcu, ispunjavajui time dug ljubavi i sinovsku dunost".
Uenik upita: "Ali na koji nain se treba za takve moliti?". - "U duhu vrlinskih i mudrih", odgovori
starac, "ovako: Potrai, Gospodine, poginulu duu oca mojega; ako je mogue, pomiluj! Neistraivi su
sudovi Tvoji. Ne uzmi mi za grijeh ovu moju molitvu. Nego, da bude Sveta volja Tvoja! - moli se
prostoduno, ne ispitujui, predajui svoje srce u desnicu Svevinjeg.

Razumije se, nije bila volja Boja da tvoj otac ovako alosno skona, ali sada je on sasvim u
volji Svemogueg, Koji ima vlast duu i tijelo baciti u pe ognjenu, i Koji ponizuje i podie, umrtvljuje i
oivljava, baca u pakao i izvodi iz njega.

Pri tom je On milosrdan, svemogu i pun ljubavi, toliko da su sve dobre osobine na zemlji
roenih pred Njegovom Najuzvienijom dobrotom - nitavne. Zbog toga ne treba prekomjerno
tugovati. Rei e: "Ja volim svoga oca, i zato neutjeno tugujem" - Ispravno. Ali, Bog ga je
neusporedivo vie od tebe volio i voli ga. Znai, tebi ostaje da prepusti vjeni udio svoga roditelja
blagosti i milosru Boga, Koji, ako uslii i pomiluje, tko mu se moe usprotiviti?

Eto ta, ovdje navedena, osobna, privatna ili domaa molitva, koju je u duhovnom ivotu
iskusni starac Leonid predao svome ueniku, moe posluiti pravoslavnom kraninu kao primjer ili
obrazac molitve za kakvog god njemu bliskog nepravoslavnog kranina. Moe se, na primjer, moliti i
u ovom smislu:

"Pomiluj, Gospodine, ako je mogue, duu sluge Tvoga (ime), koji otie u ivot vjeni odvojen
od Svete Tvoje Pravoslavne Crkve! Neistraivi su sudovi Tvoji. Ne uzmi mi u grijeh ovu moju molitvu.
Nego, da bude Sveta volja Tvoja!" ("Duekorisno tivo", 1901, br. Z, str. 328-333).

146
PRILOG III.

Odgovor kritiaru

Dok je ova knjiga tiskana u nastavcima u asopisu "Pravoslavna rije" ("Orthodox Word"),
urednik drugog pravoslavnog periodinog glasila poeo je objavljivati seriju lanaka u kojima napada
uenje o ivotu poslije smrti koje mi izlaemo u ovoj knjizi (asopis "The Herald", izdanje Amerike
Pravoslavne Crkve, Seattle, Washington, t. 5., br. 6 i dalje). Ovi napadi su bili usmjereni ne samo
protiv uenja izloenog u naoj knjizi, nego i protiv uenja izloenog u publikacijama samostana sv.
Trojice u Jordanvilleu (naroito u asopisu "Pravoslavni ivot", br. srpanj - kolovoz 1976, i antologiji
"Vjene zagrobne tajne"; zatim protiv besjede nadbiskupa Ivana Maksimovia "ivot poslije smrti",
koja se pojavila u "Pravoslavnoj rijei" br. 4 za 1971. g. i koja je tiskana u desetom poglavlju ove
knjige; protiv cjelokupnog uenja biskupa Ignacija Brjananinova, koje je i bilo nadahnue za ovu
knjigu; i uope protiv uenja koje je izloeno u mnogobrojnim pravoslavnim izvorima tijekom
posljednjih nekoliko stoljea i ak i danas izraava ivu pobonost Pravoslavlja.

Nakon to sam proitao ove napade, nisam naao za potrebno mijenjati bilo to od onoga to
sam napisao; samo sam tu i tamo dodao neki pasus kako bih pojasnio pravoslavno uenje koje se, po
mom miljenju, grubo izvre i pogreno tumai u ovim napadima.

Nema smisla odgovarati kritiaru toku po toku. Njegovi citati iz Svetih Otaca gotovo nikada
ne dokazuju ono to on misli da dokazuju, i jedino to se kao odgovor na njih moe rei jest da su
citati pogreno upotrijebljeni.

Tako, na primjer, svi citati koji pokazuju da se ovjek sastoji od tijela i due (7: 2, str. 26) - ne
osporavaju da poslije smrti dua postoji nezavisno od tijela. Naprotiv, u korist takve tvrdnje postoji
toliko mnotvo svjedoanstava da se to pitanje, ako imamo povjerenja u pravoslavne izvore, smatra
sasvim nespornim.

Mnoga mjesta u Svetom Pismu i svetootakim tekstovima gdje se smrt metaforiki naziva
"snom" ne kazuju nita u prilog doslovnog tumaenja ove metafore.

147
 Samo mali broj kranskih uitelja je tijekom stoljea tako uio, i to je nesumnjivo u
suprotnosti s uenjem koje je prihvaeno u Crkvi, itd. Zbirka "dokazujuih tekstova" ima smisla samo
ako ona doista dokazuje ono o emu se raspravlja, a ne ako govori o neemu to je od predmeta
razliito ili o njemu ne govori jasno i odreeno.

Iako kritiar s jedne strane nagomilava duge odlomke esto neumjesnih citata, njegova
uobiajena polemika tehnika se sastoji u tome da svoje oponente pokuava uutkati nekakvim
paualnim tvrdnjama koje nisu potvrene dokazima, ili otvoreno proturjee veini dokaza.

Tako, kada kritiar hoe osporiti mogunost dobivanja bilo kakvih svjedoanstava od ljudi koji
su se iz smrti vratili u ivot, on kategoriki izjavljuje: "To jednostavno nije mogue" (5: 5, str. 25)
usprkos injenici da pravoslavna literatura sadri mnotvo takvih svjedoanstava. Kada odbacuje
tvrdnju da ljudi poslije smrti vide demone, on izjavljuje - "Oci tome ne ue" (6: 12, str. 24), usprkos
injenici da Sveti Oci na mnogo mjesta spominju prolazak kroz Prijelaze poslije smrti.

Ako kritiar i priznaje postojanje svjedoanstava koja opovrgavaju njegovo stajalite, onda ih
odbacuje uz paualnu optubu da su to sve "alegorije" i "poune basne" (5: 6, str. 26).

Kritiar se takoer esto slui grubim argumentima ad hominem (koji se ne temelje na logici,
ve na osjeajima sluatelja) kojima eli diskreditirati svakoga tko drugaije misli: "Zanimljivo je da
neki ljudi, zajedno s Latinima, oigledno smatraju kako nije neophodno biti u suglasnosti sa Svetim
Pismom" (6: 12, str. 30), kae on tek to je "razbio" uenje biskupa Ignacija (Brjananinova), ime je
ovaj, makar i indirektno, takoer optuen za nepotivanje Svetog Pisma.

Gledita drugih, koja nisu u suglasnosti s kritiarevim gleditima, igou se epitetima kao:
"origenovski" (6: 12, str. 31) ili "bogohulni" (5: 6, str. 23), a sami oponenti se optuuju da imaju
"platonovsko - origenistiki um" ili da su "pod snanim latinsko skolastiko - helenistikim
utjecajem, u stanju duhovne obmane... ili jednostavno da su potpune neznalice" (6: 12, str. 39).

Vjerojatno je ve palo u oi da polemika razina kritiara u njegovim napadima na uvaene

pravoslavne teoloke autoritete nije na nekoj visini. Ali, poto izgleda da ovaj kritiar, na svoj nain,
odraava pogrena shvaanja nekih pravoslavnih krana koji nisu ba najbolje upoznati s
pravoslavnom literaturom o ivotu poslije smrti, moda e biti korisno da odgovorimo na neke
prigovore koje je on uputio tradicionalnom (predanom) pravoslavnom uenju o zagrobnom ivotu.

148
 "Proturjenosti" pravoslavne literature o stanju due poslije smrti: usprkos rasprostranjenom
miljenju da je pravoslavna literatura o ivotu poslije smrti "naivna" i "banalna", ako paljivije
pogledamo, otkrit emo da je ona ustvari veoma duboka i ak "istanana".

Neke njene dijelove, istina, moe itati i shvaati na svojoj razini i dijete - kao kakvu
zadivljujuu "priu", to vrijedi i za neke dogaaje u ivotopisima Svetih (u kojima se nalazi dio
pravoslavne literature o zagrobnom ivotu).

Ali ove materijale Crkva nam je dala ne zbog njihovih "pripovjedakih" kvaliteta, nego zato
to su oni istina. Zaista, glavni izvor ovih materijala ine asketska djela Svetih Otaca u kojima je ovo
uenje iznijeto trijezno i otvoreno, a ne u vidu nekakve "prie". Zato mislimo da produbljenije
izuavanje ovog materijala moe biti plodonosno.

Mi smo pokuali to uiniti u estom poglavlju ove knjige, u dijelu s podnaslovom "Kako
razumjeti Prijelaze?".

Tamo smo, slijedei objanjenja sv. Grgura Velikog i drugih pravoslavnih autoriteta koji su se
bavili ovim pitanjem, nainili razliku izmeu duhovne realnosti s kojom se dua poslije smrti susree,
s jedne, i figurativnim ili pripovjedakim sredstvima, koja se ponekad koriste radi izraavanja te
duhovne realnosti, s druge strane. Pravoslavni vjernik, dobro upoznat s ovom vrstom literature (esto
jo od djetinjstva iz pria odraslih), ita je automatski na svojoj razini i tumai njene slike u skladu s
vlastitim duhovnim uzrastom.

Odrasli itatelji svakako ne shvaaju doslovno izraze poput "vrea sa zlatom", "lomaa",
"zlatna prebivalita", i druge sline pojave u zagrobnom ivotu, tako da kritiarev pokuaj
diskreditiranja ovih pravoslavnih izvora zbog toga to oni sadre ovakve slikovite izraze, samo
pokazuje da on ne zna kako ih valja itati.

Dakle, mnoge od tobonjih "proturjenosti" u pravoslavnoj literaturi o zagrobnom ivotu

postoje samo u glavama onih koji je itaju suvie doslovno - u glavama odraslih koji se umjetno trude
shvatiti je na djeji nain.

S druge strane, pokazuje se da neke druge "proturjenosti" uope i nisu proturjenosti. To to

neki sveci i drugi ljudi (ije je iskaze Crkva prihvatila kao vjerodostojne), govore o svom "posmrtnom"
iskustvu, a neki ne, nije nita vea proturjenost nego to to se neki sveci protive prenoenju svojih
relikvija, a drugi to blagoslivljaju.

149
 Jednostavno, to je pitanje individualnih okolnosti i potreba. Kritiar navodi primjer bogolikog
Atanazija Uskrsnutog iz Kijevo - Peerske lavre koji nije htio nita govoriti o onome to je proivio
poslije smrti, i na osnovu toga izvodi kategoriki zakljuak:

"I nikada nam takvi ljudi ne kazuju nita o onome to se dogodilo" (7: 1, str. 31). Meutim,
vojnik Taksiot (ivoti Svetih, 28. oujak), sv. Salvije Albijski, i mnogi drugi, govorili su o svojim
iskustvima, pa je odbacivanje njihovih svjedoenja svakako dokaz o potpuno neznanstvenom i
selektivnom koritenju izvora. Neki su se, poput sv. Salvija, u poetku kolebali da li da govore o tom
iskustvu, ali su ipak govorili o njemu. Tako ova injenica, umjesto da dokazuje kako posmrtno
iskustvo ne postoji, samo ukazuje na to da je rije o veoma dubokom iskustvu koje je veoma teko
izrei ivima.

S druge strane, injenica da mnogi Sveti Oci (i Crkva u cjelini) upozoravaju vjerne da ne
prihvaaju demonske vizije (i to ponekad ine veoma kategorino, zavisno od okolnosti) uope ne
proturjei injenici da je Crkva mnoga istinita vienja prihvatila.

U svojim napadima kritiar esto neku svetootaku tvrdnju, istrgnutu iz konteksta, pogreno
primjenjuje na neodgovarajuu konkretnu situaciju. Kada, na primjer, sv. Ivan Zlatousti u svojim
"Homilijama na evanelista Mateja" (28, 3) tvrdi kako je "nemogue da se dua razluena od tijela
nastavlja skitati ovuda" on jasno govori protiv poganskog shvaanja da due umrlih mogu postati
demoni i ostati beskonano dugo na zemlji: ali ta openita tvrdnja nikako ne proturjei konkretnoj
injenici da, kao to pokazuju mnogobrojna pravoslavna svjedoanstva, mnoge due ostaju nekoliko
sati ili dana pri zemlji, prije nego to zaista odu na "onaj" svijet.

U istom tom odlomku sv. Ivan Zlatousti dodaje da se "poslije odlaska odavde due odvode na
neko mjesto i nemaju vie moi da se same od sebe vrate ovamo".

Meutim, ovo takoer ne proturjei tome da se, po Bojoj zapovijedi i promislu, neke due
zaista javljaju ivima.

Opet, injenica da je Krist, po uenju sv. Atanazija Velikog, oistio zrak od demonske zlobe,
nipoto ne opovrgava postojanje demonskih podnebeskih Prijelaza, kako to misli kritiar (6: 8-9, str.
13). Zbilja, sam kritiar na drugom mjestu citira pravoslavno uenje o tome da zli dusi, koji se jo
uvijek nalaze u zranom prostranstvu izazivaju mnoga privienja i iskuenja (6: 6-7, str. 33).

150
 Crkva ui da su prije nego to nas je Krist otkupio, svi ljudi odlazili u pakao, ne mogavi od
demona proi kroz zrano prostranstvo na Nebesa. A sada, poto nas je Krist otkupio, ljudima je
postalo mogue proi podruje demona podnebesja.

Demonska vlast je sada ograniena na one ljude koje osuuju njihovi vlastiti grijesi. Isto tako,
mi znamo da, iako je Krist "razorio silu pakla" (kondak46 Uskrsa) svatko od nas se moe nai u paklu
ako ne prihvati spasenje u Kristu.

Isto tako, injenica da se na duhovni rat protiv "poglavarstava i vlasti" podnebesja odvija u
ovom ivotu, ni u emu ne proturjei injenici da se ovaj rat nastavlja i kada odemo iz ovog ivota.
Odjeljak u estom poglavlju ove knjige, naslovljen "Doivljaj Prijelaza prije smrti", objanjava
povezanost ova dva aspekta nevidljivog pravoslavnog rata.

To to se spominjanje preminulih u trei, deveti i etrdeseti dan po smrti ponekad objanjava

simbolikom Svete Trojice, devet aneoskih inova i Uzaaa Gospodnjeg, ne porie ni na koji nain
da je spominjanje preminulog u ove dane povezano s onim to se s njegovom duom zbiva u to
vrijeme (prema "modelu" opisanom u desetom poglavlju).

Ni jedno objanjenje nije dogma, i ni jedno ne "proturjei" drugome, tako da pravoslavni

kranin ne mora ni jedno od njih odbacivati.

Neospornoj injenici da naa zagrobna sudba zavisi od naeg ivota, nikako ne proturjei
druga, isto tako neosporna injenica da molitva za umrle moe olakati njihovu sudbinu, i ak
izmijeniti njihovo stanje. To je pravoslavno uenje koje izlae sv. Marko Efeki, a prihvaeno je i inae
u Pravoslavnoj Crkvi (vidi poglavlje deseto i prilog br. 1).

Kritiar je toliko opsjednut pronalaenjem "proturjenosti" u ovom uenju da ih pronalazi i

kod jednog te istog pravoslavnog uitelja. Tako, on tvrdi da sv. Ivan Krontatski ponekad ui u
"svetootakom duhu", a ponekad zastupa "skolastika shvaanja" (7: 3, str. 28).

Sv. Marko Efeki je takoer kriv za istovjetne "proturjenosti", jer pored uenja o molitvi za
umrle, koje kritiar smatra "svetootakim", on isto tako jasno zastupa i uenje da se "due umrlih
molitvama oslobaaju iz pakla kao iz neke tamnice (vidi prilog br. 1), a kritiar to smatra

46
Vrsta bogoslune pjesme.

151
"skolastikom koncepcijom" jer on misli kako je nemogue da molitve za umrle mogu izmijeniti
njihovo stanje ili im donijeti pokoj (7: 3, str. 23).

Odgovor na sve ove i mnoge druge tobonje "proturjenosti" koje je kritiar pronaao u
pravoslavnom uenju o ivotu due poslije smrti lei u potenijem i otroumnijem itanju samih tih
pravoslavnih tekstova.

Svetootaki i hagiografski tekstovi nisu "proturjeni" sami sebi - ako budemo dublje i
potpunije itali pravoslavnu literaturu o zagrobnom ivotu, vidjet emo da problem nije u tekstovima,
nego u tome to ih mi pogreno razumijemo.

Postoji li "vantjelesno" iskustvo (prije ili poslije smrti) i "onaj svijet" gdje obitavaju due?

Miljenje kritiara o "vantjelesnim" iskustvima je kategorino: "To je naprosto nemogue" (5:

6, str. 25). Za tu svoju tvrdnju on ne navodi nikakve dokaze osim vlastitog miljenja da su
mnogobrojni pravoslavni tekstovi u kojima se razmatra ovo pitanje samo alegorije i "poune basne"
(5: 6, str. 26).

Po njegovom shvaanju Nebesa, Raj i pakao nisu mjesta, nego "stanja" (6: 2, str. 23); "dua ne
moe funkcionirati sama po sebi, nego tek posredstvom tijela", veli kritiar (6: 8-9, str. 22) i zato ne
samo da ne moe biti ni na kakvom "mjestu" poslije smrti, nego uope ne moe ni funkcionirati (6: 8-
9, str. 19). Pretpostavka da se iza granica ovog ivota nalazi nekakva sloena, drugaija realnost - jest
isto bezumlje" (6: 6-7, str. 34).

No, je li mogue da je dua po sebi, samo neto "unutarnje", nekakav "pokoj", a da nema
nikakvog "izvanjskog" aspekta niti "mjesta" gdje bi djelovala?

Za pravoslavnog kranina to je svakako radikalno uenje i ukoliko bi bilo istinito, svakako bi

zahtijevalo (to kritiar i predlae) radikalno preispitivanje i ak reviziju svetootakih i hagiografskih
tekstova koji, kao to znamo, opisuju aktivnost due isto "izvanjskim" obiljejima: ona zna, vidi,
razgovara itd.

Dakle, jedna je stvar (kao to bez razlike ue svi pravoslavni autoriteti koji su se bavili ovim
pitanjem) ne shvaati previe doslovno i prizemno pravoslavne tekstove o zagrobnom svijetu i
zagrobnom ivotu, jer se onostrana stvarnost oigledno umnogome razlikuje od zemaljske stvarnosti,

152
a sasvim je neto drugo jednostavno "otpisati" ove tekstove i tvrditi da su to puke "alegorije" i
"bajke" koje se ne odnose ni na to izvanjsko (realno postojee). Pravoslavna literatura po ovom
pitanju opisuje kao zbilju ono to se dogaa osobi za vrijeme vantjelesnog iskustva, a Pravoslavna
Crkva i njeni vjernici su oduvijek ove opise prihvaali kao vjerni odraz realnosti, imajui pritom na
umu i to da se radi o osobitoj, onostranoj prirodi te realnosti.

Mislimo da nee biti preuveliavanje ako kaemo da nijedan kranski pisac nije bio tako
"dogmatian" u objanjavanju prirode onostrane realnosti, kao to je "dogmatian" ovaj kritiar u
potpunom negiranju te realnosti. To nije podruje pogodno za kategorike tvrdnje.

Apostol Pavao, opisujui openitim izrazima vlastiti duhovni doivljaj, oprezno kae: "da li u
tijelu, ne znam; da li izvan tijela, ne znam, Bog zna" (2 Kor 12, 2).

Tumaei ovaj odlomak, sv. Ivan Zlatousti izraava isti oprez: "Jesu li samo njegov duh i dua
bili uzneseni, a tijelo ostalo mrtvo? Ili je i tijelo bilo uzneseno? Ne moe se utvrditi sa sigurnou. Ako
ne zna sam Pavao, koji je bio uznesen i udostojio se mnogih i neizrecivih otkrivenja, jo manje to
znamo mi... A ako netko kae: kako je mogue biti uznesen bez tijela? Drugo je jo tee od prvog:
kako je mogue biti uznesen s tijelom? To je jo tee od onog prethodnog ako rasuujemo samo
razumom, a ne pokoravamo se vjeri (Homilija 26, na 2 Kor).

Na slian nain sv. Andrija Krista radi jurodivi, naknadno opisujui svoje stanje, kae: "Vidio
sam tamo sebe kao bez tijela, jer nisam osjeao tijelo... Naizgled kao da sam bio u tijelu, ali nisam
osjeao teinu tijela; nisam osjeao nikakve tjelesne potrebe tijekom itava dva tjedna koliko dugo
sam bio uznesen. To me navodi na pomisao da sam bio bez tijela. Ne znam kako da to sa sigurnou
kaem: to zna Gospodin poznavatelj srdaca" (iz njegovog opirnog ivotopisa koji je napisao sveenik
Nicefor, citirano po biskupu Ignaciju Brjananinovu).

Dakle, svi ovi pravoslavni autoriteti - Apostol, veliki Otac Crkve i Svetac najuzvienijeg ivota -
smatraju da je, u najmanju ruku, mogue govoriti o "vantjelesnom" doivljaju Nebesa; takoer je
potpuno jasno, na osnovu njihovih rijei, da ova iskustva bilo "u" ili "van" tijela imaju neto tjelesno i
izvanjsko u sebi, inae ne bi uope bilo neophodno govoriti o "tijelu" u vezi s tim iskustvima. U ovoj
knjizi pokuali smo opisati ova iskustva, to je mogue jednostavnije, jezikom samih pravoslavnih
izvora, ne trudei se pritom tono odrediti samo to stanje. U svom tumaenju rijei apostola Pavla (2
Kor 12, 2) biskup Teofan Zatvornik kae vjerojatno sve to je o ovom pitanju potrebno rei: "Unutar
ovog vidljivog svijeta, u njegovoj dubini, nalazi se skriven drugi svijet, isto tako stvaran kao i ovaj; je li
on duhovan ili tanano materijalan, Bog zna, ali je nesumnjivo da aneli i sveci prebivaju u njemu... On
(apostol Pavao) ne kae je li u tijelu ili van tijela (2 Kor 12, 2) bio uznesen, nego veli: Bog zna. Znai
nama i nije neophodno to znati... Nema potrebe za takvim detaljima, i ne treba oekivati, kada ve i

153
sam apostol Pavao o tome uti, da se o tome moe neto rei s potpunom sigurnou... (biskup
Teofan, "Tumaenje Druge poslanice Korinanima", Moskva 1894.).

Vjerojatno je svakom pravoslavnom kraninu, kada, itajui ivotopise Svetih, naie na

"onostrane" elemente, na odreeni nain jasno da je prirodu tog "drugog" svijeta, kao i tih iskustava,
nemogue tono odrediti. To kako su oni opisani u pravoslavnim izvorima predstavlja najprikladniji i
najtoniji opis na jeziku ovog naeg svijeta. A pokuaj da se ta iskustva opovrgnu tako to e biti
proglaena za "alegorije" i "bajke" koje se navodno nikako nisu mogle dogoditi tako kako su opisane -
jednostavno nema opravdanja u pravoslavnom uenju i predaji.

Da li poslije smrti dua "spava"?

Kritiar je do te mjere negativno nastrojen protiv bilo kakvog uenja o djelatnom stanju due
u onom svijetu, a naroito nakon smrti (kako je opisano u mnogobrojnim ivotopisima Svetih), da na
kraju zasniva itavu teoriju o "pokoju" ili "drijemanju" due poslije smrti - to onda bilo kakvu
aktivnost due ini jednostavno nemoguom!

On tvrdi: "Po pravoslavnom shvaanju dui je nakon smrti, po Bojoj volji, odreeno stanje
pokoja, mirovanja, i ona prebiva u uvjetima neaktivnosti, nalik spavanju, tako da tada nije djelatna,
ne vidi, niti uje" (6: 8-9, str. 19). U tom stanju dua "niti bilo to zna, niti se bilo ega sjea" (6: 2, str.
23).

ak i meu nepravoslavnima slino uenje o "spavanju" due moe se danas susresti samo
kod nekoliko sekti udaljenih od povijesnog kranstva (Jehovini svjedoci, Adventisti sedmog dana), pa
je utoliko poraznije vidjeti da se ovo uenje tako kategorino propagira kao pravoslavno!

Ako su dvojica ranih uitelja Crkve (Afrata Perzijski i sv. Anastazije Sinajski), kako tvrdi kritiar,
nedvosmisleno i govorili tako, ipak je sasvim jasno da Pravoslavna Crkva nikada nije slijedila njihovo
uenje, nego je u svojim bogoslujima, u djelima Svetih Otaca, u asketskim spisima i ivotopisima
Svetih jasno uila da dua poslije smrti ostaje djelatna i "budna". Zato radikalnost kritiarevog uenja
naprosto zapanjuje.

154
 I sam kritiar izgleda nije naisto to ustvari znai to "spavanje" due - ponekad ga odreuje
izrazima uzvienog "hezihastikog" rjenika, to donekle ublauje njegovu radikalnost. Ali, u svakom
sluaju, on je dosljedan u tvrdnji da tobonji "san" due (poslije ovjekove smrti) podrazumijeva
apsolutnu nemogunost bilo kakvog "izvanjskog" iskustva due.

Uvijek kada govori o smrti kao o stanju "neaktivnosti" u kojem dua "ne moe bilo to znati
niti se iega sjeati", jasno je da za njega rije "san" ima vie nego metaforiko znaenje.

Ne bi imalo mnogo smisla traiti kod Svetih Otaca mjesta koja specijalno "opovrgavaju" ovo
uenje, jer je ono rijetko kada u Crkvi shvaano tako ozbiljno da bi ga bilo potrebno specijalno
opovrgavati. U desetom poglavlju ove knjige naveli smo uenje sv. Ambrozija da je dua "jo
aktivnija" kada se poslije smrti oslobodi od tijela, zatim rijei abbe Doroteja da dua po izlasku iz tijela
"sve pamti" i to bolje i jasnije kad se oslobodi "zemnog tijela", i uenje sv. Ivana Kasijana da po smrti
dua "postaje jo ivlja"; sline tvrdnje mogle bi se pronai kod mnogih Svetih Otaca.

Ali, ovi citati su tek mali dio pravoslavnih argumenata kojima se pobija teorija o "snu due".
Cjelokupna pravoslavna pobonost i bogosluna praksa koja se tie umrlih lanova Crkve, nesumnjivo
su zasnovani na shvaanju da je dua na "onom" svijetu "budna" i da se njena sudba moe olakati;
obraanje pravoslavnih krana kroz molitvu svecima, i njihov odgovor na tu molitvu nezamislivi su
bez svjesnog djelovanja svetaca na Nebesima. Nebrojena pravoslavna literatura o javljanju svetaca
nakon njihove smrti ne moe jednostavno biti odbaena kao kakva "bajka". Ako je kritiar u pravu,
onda je Crkva tijekom mnogih stoljea bila "u zabludi"!?

Kritiar je pokuao na nepoten nain iskoristiti injenicu da uenje Pravoslavne Crkve o

zagrobnom ivotu ima mnogo "nedovoljno jasno" odreenih elemenata. Ali to nije zato to Crkva
nema jasno miljenje o ovom pitanju, nego zato to je stvarnost "onog" svega (ponovimo tu
oiglednu injenicu jo jednom) potpuno razliita od stvarnosti ovog svijeta i ne podlijee lako
"dogmatskom" pristupu koji je prema njoj zauzeo kritiar.

iva komunikacija svetaca na Nebesima, a ponekad i drugih umrlih, s Crkvom na zemlji

poznata je pravoslavnim kranima iz osobnog iskustva, i to ne zahtijeva bilo kakvo precizno
definiranje. A odsutnost takvog "preciznog odreenja" uzeti kao izgovor za uenje da su ak i due
svetaca u stanju "zamrlosti", bez mogunosti bilo kakve "izvanjske" komunikacije s ljudima na zemlji -
prelazi granice pravoslavnim kranima dozvoljenog vjerovanja.

Meu drugim "posmrtnim" iskustvima s kojima se teorija o "snu" due obraunava, nalazi se i
jedno u koje se od samog osnivanja Crkve svuda vrsto vjerovalo: to je silazak umrlog Krista u pakao:

155
"U grobu tijelom, u paklu duom kao Bog, u raju s razbojnikom, i na Prijestolu si bio, Kriste, s Ocem i
Duhom, sve ispunjavajui, Neopisivi" (tropar na asovima Pashe, koji se ita u okviru molitava poslije
kerubinske pjesme na Boanskoj Liturgiji). Prvo je pokoljenje krana jasno znalo da je Krist, dok je
kao "usnuli" bio u grobu (kako se kae u zavretku Pashe, u kondaku Velike Subote itd.) "siao i
propovijedao duhovima u tamnici (paklu)" (1 Pt 3, 19). Je li i ovo "alegorija"?

Crkvena predaja takoer tvrdi da je, i prije ovoga, sv. Ivan Pretea47 "i onima u paklu radosno
blagovjestio Boga javljajueg se u tijelu", kako se kae u troparu Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja. A to
su trojica uenika vidjela na Taboru kada se pojavio Mojsije, ako ne Mojsijevu duu, koja im se javila u
potpuno "izvanjskom" obliju? (Mt 17, 3). Ovo javljanje kao da ustvari potvruje nedoumicu apostola
Pavla da li je on "u" tijelu ili "van" tijela imao vienje Nebesa, jer - Ilija se nalazi na Nebesima "u"
tijelu, poto on nije umro, a Mojsije tamo prebiva "van" tijela, koje se nalazi u grobu.

No, njih dvojica su se javili prilikom Kristovog Preobraenja. Mi, zemni, ne moemo ak ni
odrediti u emu je razlika izmeu ova dva stanja, ali to nije ni potrebno. Jednostavan opis ovih
javljanja kao i iskustva "umrlih" koja su imali na "onom" svijetu jesu najbolji nain da shvatimo ove
stvari, i nema potrebe da se trudimo razumjeti ih drukije nego onako kako nas Crkva ui.

Za kritiara oigledno vrijedi ona ista optuba koju on upuuje na raun drugih: "san", koji je
slikovit izraz za smrt i u Crkvi je opeprihvaen kao metafora, on je protumaio kao "doslovnu istinu".
On esto i ne primijeuje da sami izvori koje on navodi kao dokaz za svoje ideje zapravo predstavljaju
najjae oruje protiv nje. On citira rijei sv. Marka Efekog da "pravednici na Nebesima zajedno s
anelima stoje pred samim Bogom, i ve kao u raju iz kojeg je Adam izgnan (a u koji je razumni
razbojnik uao prije drugih) i esto nas posjeuju u onim hramovima gdje ih proslavljamo, i uju one
koji ih prizivaju, i mole se za njih Bogu..." (6: 12, str. 18).

Ako sve ovo (to svakako podrazumijeva "izvanjsku" aktivnost) moe initi dua koja toboe
"spava" - tj. nalazi se "u stanju neaktivnosti u kome niti je djelatna, niti uje, niti vidi" (6: 8, 9 str. 19),
onda teorija o "usnuloj dui" ne slui niemu, jer ama ba nita ne objanjava, a njome kritiar samo
zbunjuje pravoslavne.

47
Krstitelj.

156
Jesu li Prijelazi izmiljotina?

Najvei gnjev kritiara usmjeren je protiv pravoslavnog uenja o demonskim Prijelazima na

koje dua nailazi poslije smrti, i izgleda da ga je upravo elja da uniti i samu ideju o Prijelazima
dovela do proturjene teorije o "usnulosti due".

Jezik kojim on opisuje "Prijelaze" do kraja je kategorian i neodmjeren. On govori o

"izmiljenim posmrtnim Prijelazima" (6: 8-9, str. 18) i svjedoanstva koja o njima postoje u
pravoslavnoj literaturi naziva "groznim bajkama" (6: 8-9, str. 24) i "jezivim priama smiljenim da bi
ovjeka bacili u oaj i nevjeru" (7: 1, str. ZZ); "mit o Prijelazima je potpuno stran Bogu i Njegovoj
Svetoj Crkvi" (7: 1, str. 23).

Ali kada on pokua iznijeti vlastito shvaanje Prijelaza, to rezultira takvom besmislenom
karikaturom da je teko i povjerovati da je on ovaj tekst uope i itao.

Po njemu, svjedoanstva o "Prijelazima" bi nas htjela uvjeriti kako sotona vlada "putem za
Carstvo Boje" i moe prikupljati carinu od onih koji tuda prolaze.

"Demoni doputaju prolaz u zamjenu za prekomjerne zasluge svetaca" (kako su vjerovali

neznaboci); to je "okultna koncepcija o putovanju due koje se plaa molitvama i milostinjom" (6: 2,
str. 26).

On trai "strane utjecaje" da bi objasnio kako je uope ta koncepcija i dospjela u Pravoslavnu

Crkvu i zakljuuje (bez ikakvih dokaza, osim to iznosi, iste one maglovite paralele koje su i
antropologe navele na zakljuak da je kranstvo - samo jo jedan poganski "kult uskrsnua") kako je
"mit o Prijelazima direktan proizvod istonjakih astrolokih kultova koji dre da se tvorevina ne
nalazi pod okriljem pravednog i punog ljubavi Boga" (7: 2, str. 23); da su "ti Prijelazi naprosto
nelogina mutacija ovih poganskih mitova" (6: 8-9, str. 24). On misli da su Prijelazi, u krajnjoj liniji,
istovjetni s latinskim uenjem o "istilitu", i tvrdi da je "razlika izmeu mita o istilitu i mita o
Prijelazima podnebesja u tome to se u prvom Bogu prua neophodna zadovoljtina kroz fizika
muenja, a u drugom - kroz mentalno mrcvarenje" (6: 12, str. 23).

Svjedoenje blaene Teodore o prolaenju kroz Prijelaze (ivoti Svetih, 26. oujak) kritiar
naziva "priom krcatom krivovjerjima" (6: 8-9, str. 1) zasnovanoj na halucinacijama (7: 2, str. 14)
ovjeka koji bi u starozavjetno vrijeme "s pravom bio izveden napolje i kamenovan na smrt", jer se
"nalazio u stanju duhovne obmane" (6: 6-7, str. 28) (Nije jasno zato je kritiar tako srdit na

157
svjedoanstvo Teodore, jer je to samo jedno od mnotva slinih svjedoanstava i ne sadri nita ime
bi se razlikovalo od ostalih. Ta svjedoanstva su tako meusobno slina da nisam smatrao potrebnim
ni da ga navodim u poglavlju o Prijelazima).

Ove estoke optube su osobno kritiarevo miljenje koje se ne zasniva ni na kakvim

dokazima. Nije, meutim, jasno zato on inzistira na vlastitom tumaenju Prijelaza, a odbija ih
protumaiti onako kako ih je Crkva oduvijek shvaala.

Karikatura koju on iznosi nepoznata je pravoslavnom uenju i nemogue je saznati iz kojeg

izvora je on preuzeo svoje naopako i besmisleno tumaenje. Tijekom esnaest stoljea Oci Crkve su
govorili o Prijelazima kao o dijelu pravoslavnog asketskog uenja, kao o konanoj i odluujuoj fazi
"nevidljivog rata" koji na zemlji vodi svaki kranin.

U isto vrijeme mnogobrojni ivotopisi Svetih i drugi pravoslavni izvori opisivali su istinska
iskustva pravoslavnih krana - kako svetaca, tako i grenika - koji su prolazili kroz Prijelaze poslije
smrti (a ponekad i prije smrti). Svima, osim valjda djeci, jasno je da pojam "Prijelaza" ne treba
shvaati u doslovnom smislu. To je metafora koju su istoni Oci smatrali pogodnom za opisivanje one
realnosti s kojom se dua susree poslije smrti.

Takoer je oigledno da su neki elementi u opisima tih Prijelaza metaforini ili figurativni. Ali
sama svjedoanstva nisu ni "alegorije" ni "bajke", nego istinita kazivanja o osobnom iskustvu,
izloena onim jezikom koji je sam pripovjeda smatrao najprikladnijim. Ako se opisi Prijelaza nekima
uine "estokim" to je vjerojatno zato to ti ljudi ne poznaju istinsku prirodu nevidljivog rata koji se
vodi tijekom ovog ivota. Nas i sada opsjedaju demoni kuai i tuitelji, ali su nae duhovne oi
zatvorene, pa mi vidimo samo rezultat njihovog djelovanja - grijehe u koje padamo i strasti koje se
razvijaju u nama. Meutim, poslije smrti dui se otvaraju oi, tako da ona vidi duhovnu realnost i
(obino po prvi put) ona bia koja su nas napadala tijekom ivota.

Nema u ovim pravoslavnim svjedoanstvima o Prijelazima nikakvog poganstva, ni okultizma,

ni "istonjake astrologije", niti "istilita". Prijelazi nas ustvari ue tome da svaki ovjek odgovara za
svoje grijehe i da se poslije smrti "svodi raun" njegovih pobjeda i poraza u borbi s grijehom
("pojedinani" sud); takoer nas ue i tome da demoni, koji su nas cijelog ivota iskuavali,
poduzimaju svoj posljednji napad, no imaju vlast samo nad onima koji su se za ivota slabo borili u
tom duhovnom ratu.

to se tie knjievnog oblika, Prijelazi su zastupljeni u bogoslunim knjigama (crkvena

poezija), i u asketskim spisima Svetih Otaca, kao i u ivotopisima Svetih. Nitko od pravoslavnih ne ita

158
ove tekstove doslovno kako ih je itao kritiar, nego im pristupa s uvaavanjem i strahom Bojim,
traei u njima duhovnu korist.

Svaki duhovni otac koji se trudio da svoju duhovnu djecu odgaja u vjekovnoj tradiciji
kranske pobonosti, moe posvjedoiti koliko je imao koristi od onih pravoslavnih izvora koji
spominju Prijelaze. Na primjer, pokojni nadbiskup Andrej Novodivjejevski - veoma omiljen i potovan
duhovni otac - koristio je dvadeset Prijelaza kroz koje je prola Teodora, kao osnovu za uspjenu
pripremu svoje duhovne djece za sakrament ispovjedi.

Ako postoji nekakva "disharmonija" izmeu ovih tekstova i ovjeka XX. stoljea, razlog za to
lei u raznjeenosti i onemoalosti ovog naeg vremena, to raa nevjerovanje u zbilja strane
realnosti onoga svijeta (naroito pakla i suda) i ohrabruje nemaran i bezbrian odnos prema tim
realnostima.

Uenje o Prijelazima nikada u pravoslavnim izvorima nije definirano kao "dogma"; ono vie
pripada tradiciji pravoslavne pobonosti. Meutim, to ne znai da je ovo uenje neto "nevano" ili
da je stvar "osobnog miljenja".

Ono je bilo prisutno uvijek i svugdje u Crkvi kao dio pravoslavne asketske predaje. Ako se ovo
pitanje nalazilo van sfere interesa mnogih suvremenih pravoslavnih teologa, to je samo zato to oni
prvenstveno pripadaju akademskim krugovima, a ne asketskoj tradiciji.

Teolozi tradicionalnijih usmjerenja, kao i oni za koje je asketska predaja - ivot sam - posvetili
su ovom pitanju veliku panju. Van Ruske Pravoslavne Crkve, gdje su uenje o Prijelazima detaljno
razmatrali i uporno titili biskup Ignacije (Brjananinov), biskup Teofan Zatvornik, metropolit
moskovski Makarije, sv. Ivan Krontatski, nadbiskup Ivan (Maksimovi), protoprezbiter Mihail
(Pomazanski) i mnogi drugi uitelji i teolozi, ovo uenje je bilo naroito izraeno u Srpskoj
Pravoslavnoj Crkvi, gdje zauzima znaajno mjesto u "Dogmatskoj teologiji" (svezak III.) pokojnog
arhimandrita Justina Popovia.

Posljednjih godina ono ipak privlai sve veu panju, usporedo s prevoenjem pravoslavnih
bogoslunih i asketskih tekstova na zapadne jezike. Ovdje emo navesti nekoliko odlomaka o
Prijelazima iz tekstova prevedenih na engleski jezik posljednjih godina, koje nismo u ovoj knjizi do
sada citirali.

159
 Iz "Pedeset duhovnih besjeda" bogolikog Makarija Velikog, jednog od najznaajnijih spisa
pravoslavne asketske literature: "Kada ljudska dua izae iz tijela, zbiva se tada velika tajna. Jer ako je
ona kriva za grijehe, onda prilaze opori demona, i ovi pali aneli i tamne sile epaju duu i odvuku
je brzo na svoju stranu. Neka se nitko ne udi ovome. Jer ako se, ivei na ovom svijetu ovjek
podinjavao tim silama i udovoljavao im, nainivi od sebe njihovog roba, tim prije e on, kada
napusti ovaj svijet, biti zadran u njihovoj vlasti" (Besjeda 22, str. 178).

"Kao to ubirai poreza vrebaju u zasjedi i presreu prolaznike traei od njih porez, tako i
demoni motre na due i zaustavljaju ih; ako due nisu potpuno oiene, njima nije dozvoljeno, kada
izau iz tijela, ui u nebeska prebivalita i stati pred svoga Vladara, nego ih demoni podnebesja
odvlae dolje. Ali dok su jo u tijelu, one mogu, uz veliki trud i napor, zadobiti milost odozgo od
Gospodina i onda e, zajedno s onima koji su, ivei moralno dostigli pokoj, otii Gospodinu, kao to
je On sam obeao..." (Besjeda 43, str. 231.).

Iz "Ljestvice", drugog klasinog djela pravoslavnog asketizma: "Drugi (od umiruih) s bolom
govorahu: "Je li prela dua naa uzburkanu vodu duhova u zraku? A govorili su tako zato to jo ne
imahu smjelosti, nego izdaleka gledahu ono to se zbiva na tome suenju" (Pouka 5: 22).

Zbilja, u pismu abbe Ivana Raitskog, koje slui kao uvod u "Ljestvicu", ukazan je cilj s kojim je
napisana ova knjiga: "Kao to ljestvica koja vrhom dotie nebeske dveri (ova knjiga) uzvodi one koji
ele doi na Nebesa, kako bi oni, itavi i neozlijeeni, slobodno prolazili kroz opore duhova zlobe,
poglavara tame i knezova u zraku" (str. 11).

Iz "Besjede o trijeznosti uma i molitvi" bogolikog Hezihija Prezbitera u II. svesku

"Dobrotoljublja": "Ako dua ima Krista sa sobom, ostat e nepostiena od neprijatelja ak i poslije
smrti, kada uzie pred nebeske dveri; i tada e im se, kao i sada, smjelo protiviti. Samo neka joj ne
dosadi dan i no prizivati ime Gospodina Isusa Krista, Sina Bojeg; i on e je obraniti ubrzo, po svom
nelanom boanskom obeanju koje je izrekao u prii o nepravednom sucu: "Kaem vam, ustat e
urno na njihovu obranu" (Lk 18, 8) - i u ovome ivotu, i po izlasku njenom iz tijela" (Odjelj. 149, str.
199).

"Doi e i nama smrtni as, i neemo ga moi izbjei. O, kada bi knez u zraku, poglavar svijeta,
doavi tada, naao da su bezakonja naa mala i nitavna, te da nas ne uzmogne s pravom okriviti!
Inae emo uzalud tada plakati" (Odjelj. 161., str. 202).

160
 Onaj tko ne ivi trijeznog uma "nee se osloboditi od ravih pomisli, rijei i djela. Takav nee
moi slobodno proi pored poglavara Tartara koji e ga presresti kada bude umro" (Odjelj. 4, str.
166).

Iz "Besjeda o duhovnom znanju" sv. Dijadoha Fotikog: "Ako ne budemo ispovjedali kako
valja i one nevoljne i neznane grijehe nae, u vrijeme smrti osjetit emo u sebi neki muan strah. A mi
koji volimo Gospodina trebamo se moliti da u to vrijeme budemo slobodni od svakog straha. Jer tko
tada bude bio u strahu, taj nee slobodno proi pored knezova pakla zato to oni tu ustraenost due
smatraju znakom njenog sudjelovanja u njihovom zlu. A dua koja se raduje u ljubavi Bojoj, uznosi
se, u asu smrti, s anelima mira iznad tamnih opora" ("Dobrotoljublje", svezak III, odjelj. 100, str.
73).

Iz "Sto pounih poglavlja monasima u Indiji" bogolikog Ivana Karpatskog, iz III. sveska
"Dobrotoljublja": "Neprijatelj drsko prijetei nasre na duu im ona napusti tijelo, bijesno je psujui i
optuujui za uinjene grijehe. Meutim, bogoljubiva i vjerna dua, makar i bila mnogo puta ranije
ranjena grijehom, ne boji se njegovih napada i prijetnji. Nju Gospodin snai, ona je okriljena radou,
sveti aneli koji je vode, ulijevaju joj hrabrost, svjetlost vjere je okruuje i titi, i ona s velikom
smjelou uzvraa zlom avlu... Kada dua sve to izgovori bez straha, avao na kraju uz jeziv krik
odstupa, ne mogavi se oduprijeti Kristovom imenu" (Odjelj. 25, str. 82).

Tropar Majci Bojoj iz "Oktoiha": "U strani me as smrti od demona tuitelja i svake muke Ti
izbavi" (6. pjesma kanona nedjeljne polunonice, gl. I).

Moe se primijetiti kako su neki od citata nepotpuni i ne daju cjeloviti uvid u pravoslavno
uenje po ovom pitanju. To je nesumnjivo zato to navedeni citati upuuju na uenje s kojim su
autori i itatelji asketskih i himnolokih djela ve dobro upoznati i koje su usvojili, tako da nema
potrebe "definirati" ili obrazlagati to uenje prilikom svakog spominjanja. Pokuaj kritiara koji je i
sam itao neke od ovih odlomaka, da naini razliku izmeu iskustava koja se javljaju "prije i onih koja
nastaju "poslije smrti, i potom odbaci i samu mogunost postojanja iskustava "poslije" smrti (6: 12,
str. 24) sasvim je umjetan i predstavlja samo "logiku dedukciju" izvedenu iz njegovog vlastitog
pogrenog uenja o "usnuloj dui", koje nema nikakve osnove ni u asketskim, ni u bogoslunim
tekstovima.

Realnost demonskog "ispitivanja" je uvijek jedna te ista, a Prijelazi su posljednja faza tog
ispitivanja, koje se zbiva ponekad pred samu smrt, a ponekad tek poslije smrti. Tako kritiar, citirajui
molitvu sv. Eustracija (sluba subotnje polunonice): "Da ne ugleda dua moja mrani pogled zlih
demona, nego da je prihvate svijetli i blistavi Tvoji aneli" (6: 12, str. 23) uzima ove rijei kao dokaz

161
da dua ne vidi (i nije u stanju vidjeti) demone poslije smrti, jer mu je to neophodno za njegovu
teoriju da dua tada "spava".

No svakom objektivnom itatelju sasvim je jasno da je znaenje upravo obrnuto: svetac se

moli da on ne ugleda demone, jer je to neto to se duama poslije smrti redovno dogaa! To je jo
jasnije iz cjelokupnog konteksta molitve sv. Eustracija, u kojoj gore navedenim rijeima prethode ove:
"Jer je smetena dua moja i sva u bolu dok naputa prokleto i oskvrnjeno ovo tijelo. Neka je ne snae
zla namisao protivnika da je vrgne u tamu za neznane i znane grijehe to poinih u ovom ivotu".

Jasno je da je uenje o demonskom ispitivanju nakon smrti (zvalo se ono "Prijelazi" ili nekako
drugaije) bilo poznato sv. Eustraciju i da ono ini sr ove molitve i daje joj odgovarajui smisao; zato
biskup Ignacije smatra ovu molitvu dokazom da je ovo uenje bilo dobro poznato Crkvi od najranijih
vremena (poetak IV. stoljea) (biskup Ignacije, svezak III, str. 140-141).

Kritiar takoer citira odgovor sv. Barsanufija iz Gaze nekom monahu koji ga moli da ga prati
kroz zrak na tom, njemu nepoznatom putu, jer taj odgovor, sv. Barsanufija, navodno, opovrgava ideju
o Prijelazima. No i ovdje je potpuno jasno da je kontekst i pitanja i odgovora - jedan, odnosno i u
pitanju i u odgovoru Prijelazi podnebesja su neto to se podrazumijeva, a elja sv. Barsanufija "da
uini (Krist) da izlazak due tvoje bude neometan, i da te udostoji da se pokloni Svetoj Trojici smjelo,
kao "onaj koji je osloboen" - samo izraava jedan element uenja o Prijelazima koje je bilo
opeprihvaeno u asketskoj predaji i Gaze i cijelog Istoka (sv. Barsanufije i Ivan, "Pitanja i odgovori",
br. 145).

Ovo je takoer jedan od mnogih svetootakih citata koje je biskup Ignacije iskoristio za
obranu uenja o Prijelazima (str. 154).

Drugi citati biskupa Ignacija iz spisa Otaca - asketa, koji nedvosmisleno ue o Prijelazima:

Sv. abba Dorotej iz Gaze: "Kada duu pritisne neosjetljivost, korisno je esto itati Boansko
Pismo i besjede Svetih Otaca koje privode umilnosti, sjeati se Stranog Suda, izlaska due iz tijela i
susreta sa stranim silama uz iju pomo je ona inila zlo tijekom ovog kratkog i bijednog ivota" (str.
146).

Sv. Teognost, iji su spisi uli u "Dobrotoljublje": "Neizreciva je i neiskazana slatkoa u dui
koja odlazi iz tijela prethodno obavijetena o svom spasenju... U drutvu anela (poslanih po nju) ona
bez zadravanja prolazi kroz zrano prostranstvo nimalo uznemiravana od zlih duhova; radosno i

162
odvano uzlazi, upuujui toplu zahvalnost Bogu, i najzad dolazi pokloniti se svome Tvorcu" (147.
str.).

Skitski monah Evagrije: "Opomeni se duo i pomisli kako e podnijeti iznenadno razluenje
od tijela, kada strani aneli dou po tebe i epaju te u as kada ne oekuje i u vrijeme o kome
nita ne zna! Kakva e djela poslati pred sobom u zrak kada te ponu ispitivati za djela tvoja
neprijatelji tvoji to borave u zraku?" (148-149 str., Prolog 27. listopad).

Sv. Ivan Milostivi: "Kada dua izie iz tijela i pone uzlaziti na Nebesa, presreu je opori
demona i podvrgavaju mnogim ispitivanjima. Oni je ispituju za la; klevetu, itd. (slijedi dugaak popis
grijeha, slian onome od dvadeset grijeha navedenih u ivotopisu sv. Bazilija Novog). "Dok dua uzlazi
sa zemlje na Nebesa ne mogu joj pomoi ni sami sveti aneli: pomae joj samo njeno pokajanje,
njena dobra djela, a prije svega milostinja. Ako se uslijed zaboravnosti ne pokajemo ovdje za kakav
grijeh, moemo se milostinjom izbaviti od nasilja na demonskim Prijelazima" (143. str., Prolog 19.
prosinac).

Jo jedan Otac iz "Dobrotoljublja", sv. Petar Damaanski, kae: "U vrijeme smrti demoni e
opkoliti moju bijednu duu drei popis svih zala koje poinih" (U njegovim Djelima, Kijevo - Peerska
Lavra, 1905. g., 68. str.).

Kako smo ve vidjeli, u bogoslunim tekstovima ima mnogo molitava, naroito onih upuenih
Majci Bojoj, u kojima se asketsko uenje o Prijelazima ili podrazumijeva, ili se o njemu direktno
govori.

Podosta ih je ve citirano u ovoj knjizi. Dajui mnogo vie citata (iz "Oktoiha", "Trebnika",
molitava za izlaz due, akatista i kanona Majci Bojoj i raznim svecima), biskup Ignacije zakljuuje:
"Uenje o Prijelazima... predstavlja opepoznato i opepriznato uenje u cjelokupnoj bogoslunoj
praksi Pravoslavne Crkve. Ona prenosi to uenje svojoj djeci i opominje ih kako bi u njihovim srcima
posijala duespasiteljni strah i pripremila ih za uspjean prelazak iz privremenog u vjeni ivot (svezak
III, str. 149).

Tipini tropar za pravoslavne "Mineje" (dvanaest svezaka u kojima su sabrane slube Svetima
za svaki dan), jest tropar iz slube sv. Ivanu Zlatoustom (27. sijeanj).

U petoj pjesmi kanona Presvetoj Bogorodici koji je napisao "Ivan" (oigledno bogoliki Ivan
Damaanski), kae se: "Podaj mi, Vladarice, da bez tuge proem pored mislenih tirana i hordi

163
muitelja u zraku, da bih Tebi, pozdravljenoj radosno (od anela), i ja radosno uskliknuo: Raduj se,
svim ljudima nado nepostidna".

Nema smisla nagomilavati citate iz pravoslavne literature koji bi pokazali da je ovo uenje bilo
jasno izloeno u Crkvi tijekom stoljea; biskup Ignacije iznosi te citate na punih dvanaest stranica, a
moglo bi biti navedeno i mnogo drugih. No onaj kome to uenje nije po volji moe ga uvijek
"protumaiti na svoj nain ili ga pretvoriti u karikaturu. ak je i na kritiar ipak prinuen priznati
postojanje makar izvjesnog broja pravoslavnih tekstova koji govore o demonskom ispitivanju" poslije
smrti; da bi obranio svoju tvrdnju o Prijelazima kao o nekakvoj "izmiljotini", kritiar veli da se "takva
vienja mogu izbjei ako se borimo u ovome ivotu, ako se kajemo za svoje grijehe i umnoavamo
vrline" (6: 12, str. 24).

A to upravo i jest smisao uenja o Prijelazima koje je on, pretvorivi ga u karikaturu, odbacio.
Uenje o Prijelazima nam je i dano kako bismo se trudili sada, borili se sada, u ovom ivotu s
demonima koji prebivaju u zraku, i tada e se susret s njima poslije smrti pretvoriti u pobjedu, a ne u
poraz. Koliko je asketa ovo uenje nadahnulo na takav trud i borbu! Ali tko od nas moe rei da je on
ve dobio taj rat i da se ne mora bojati demonskog ispitivanja poslije smrti?

Mi se dobro sjeamo svih onih slubi povodom preminua nadbiskupa Ivana (Maksimovia)
1966. g., iji je vrhunac bio na dan njegove sahrane. Svi prisutni su osjeali da je to sahrana sveca:
tugu zbog razdvajanja s njim smijenila je radost zbog stjecanja novog nebeskog zagovornika.

Pa ipak je nekoliko nazonih arhijereja48 (a naroito biskup Sava Edmontski) pozivalo narod da
se moli usrdnije, govorei o "stranim Prijelazima" kroz koje mora proi i ovaj Sveti, ovo udo Boje
milosti u nae vrijeme.

Nitko od prisutnih nije mislio da e nae molitve izbaviti nadbiskupa Ivana od demonskog
"ispitivanja", niti je itko zamiljao uplaivanje carine u nekakvoj carinarnici na Nebesima. No ti pozivi
su doprinijeli da se pojaa molitva vjernih za nadbiskupa Ivana i nesumnjivo mu pomogli da proe
kroz Prijelaze.

Sam vrlinski i milosrdni ivot ovog svetog ovjeka, zagovor svetih koje je on na zemlji
proslavljao, molitva vjernih, koja je u stvari i sama jo jedan plod njegove ljubavi prema njima - sve
to, samo Bogu poznatim putevima, koje mi ne trebamo istraivati, nesumnjivo mu je pomoglo da
odbije napade tamnih duhova u zraku. I kada je biskup Sava doputovao u San Francisco da bi nazoio
slubama u etrdeseti dan po smrti nadbiskupa Ivana, rekao je vjernima: "Doao sam da bi se zajedno
48
Jedan od naziva za biskupa.

164
s vama molio za pokoj njegove due u ovaj vani i odluujui etrdeseti dan, kad se odreuje gdje e
prebivati do opeg i stranog Bojeg Suda" - i time ponovno pobudio molitvu vjernih, podsjeajui ih
na drugi predmet pravoslavnog uenja - ivot poslije smrti.

U nae vrijeme pravoslavni krani rijetko sluaju o ovome, i zato trebamo jo vie cijeniti
veze koje imamo s takvim predstavnicima pravoslavne asketske predaje.

Meu ruskim pravoslavnim teolozima, odbacivanje uenja o Prijelazima odavno je smatrano

kao jedan od znakova crkvenog "modernizma".

Zato je sv. Ignacije Brjananinov znaajan dio svog djela o zagrobnom ivotu posvetio tom
uenju, koje je bilo izloeno napadima u Rusiji jo sredinom XIX. stoljea.

Nasuprot neosnovanom miljenju kritiara da Prijelaze prihvaaju samo oni koji su pod
"utjecajem Zapada", treba znati da rimokatoliki i protestantski Zapad uope ne poznaje pojam
Prijelaza.

Pojam Prijelaza javlja se samo u pravoslavnom asketskom uenju. Napad na njih danas u
Crkvi vre oni koji su (u nekim suvremenim pravoslavnim uilitima) umnogome primili "zapadnjaki"
nain miljenja i veoma malo uvaavaju tradicionalnu (predanu) pravoslavnu pobonost.

Nedavno je protojerej Mihail Pomazanski, jedan od najveih suvremenih teologa u

Pravoslavnoj Crkvi, napisao lanak u obranu uenja o Prijelazima, koji dijelom predstavlja odgovor
naem kritiaru (objavljen u asopisu "Pravoslavna Rusija", 1979 g., br. 7). U njemu on upozorava na
to da se u dananjem pravoslavnom drutvu esto postavljaju pitanja o naoj vjeri. Ta pitanja
postavljaju, o njima raspravljaju, s nepravoslavnih pozicija, predstavnici drugih vjeroispovijesti, a
ponekad i pravoslavni krani koji nisu vrsto utemeljeni u Pravoslavlju...

Posljednjih godina sve se vie zapaa kritiki stav prema itavom nizu crkvenih vjerovanja koja
se nazivaju "primitivnima", proizvodom "naivnog" shvaanja svijeta i "naivne" pobonosti, i kao takva
igou se rijeima poput "mitovi", "magija" i sl. Naa je dunost da odgovorimo na takve stavove".

Biskup Teofan Zatvornik daje ovaj, moda najtrijezniji i najjednostavniji odgovor onima koji
ne ele prihvatiti pravoslavno asketsko uenje: "Ma kako se naim umnicima besmislenom inila ideja
o Prijelazima, ipak e i oni morati proi kroz njih".

165
 Prijelazi nisu nikakva "pouna basna" izmiljena za "obini narod", kako to kritiar misli (5: 6,
str. 26) niti su "mit" i "plod mate", niti "grozna bajka" kako on kae - nego istinito svjedoanstvo o
onome to nas eka poslije smrti, svjedoanstvo koje je u pravoslavnoj asketskoj predaji sauvano od
najranijih vremena kranstva.

ZAKLJUAK

Ouvanje viestoljetne predaje pravoslavne pobonosti u ovom dananjem svijetu postaje

neravnopravna bitka protiv bezbrojnih neprijatelja. Pravoslavne upe su se toliko sekularizirale da
pravoslavni sveenik koji eli oivjeti tu predaju i u njemu odgajati svoju pastvu, lako moe pasti u
oaj i od same pomisli na tako neto.

Veina sveenika i biskupa zavre s time da nepastirski idu za svojom pastvom i prilagoavaju
predaju ovozemaljskom nainu miljenja, uslijed ega predaja sahne i odumire.

Moe se zapaziti da su u veini mjesnih Pravoslavnih Crkava knjige koje sveenstvo posveuje
pitanju zagrobnog ivota, zadrale veoma malo od predanog pravoslavnog uenja i pobonosti. Ako
se onaj svijet uope i spominje, to je onda ili u najopenitijim i najapstraktnijim terminima, ili pak u
vidu ala na raun "sv. Petra" i "bisernih dveri" Gornjeg Jeruzalema, to se esto uju meu
obezduhovljenim rimokatolikim i protestantskim sveenstvom. Za veinu pravoslavnih krana onaj
svijet je postao neto udaljeno i veoma maglovito, s ime nema ivog dodira i o emu se uope i ne
moe rei nita odreeno.

Stradalnika Crkva u Rusiji - moda zahvaljujui njenim stradanjima, a takoer i uroenom

konzervativizmu - sauvala je u mnogo veoj mjeri nego druge Pravoslavne Crkve tradicionalni
pravoslavni odnos prema onom svijetu.

U slobodnom svijetu skoro da jedino Ruska Zagranina Crkva nastavlja objavljivati

tradicionalnu pravoslavnu literaturu o ovom pitanju, nastavljajui tradiciju "Prologa" i drugih
duekorisnih zbornika stare Rusije. Zato se mogu smatrati sretnim oni pravoslavni krani kojima je
dostupna ova literatura i koji je prihvaaju u jednostavnosti i pobonosti, izbjegavajui duh

166
"kriticizma" koji je mnoge, osobito meu novoobraenima, udaljio od istinske predaje i osjeaja
pravoslavlja.

Ima li uope potrebe podsjeati na to kako svijet, ak i pravoslavni svijet - smatra

"staromodnim" (!?) one koji objavljuju i itaju ovakvu literaturu?

Glavni cilj ove knjige je bio - uiniti ovu "staromodnu" literaturu razumljivom i dostupnom
suvremenim kranima, kojima bi samo moglo biti od koristi da itaju ono to je tijekom mnogo
stoljea donosilo bogate duhovne plodove pravoslavnim itateljima.

Cilj naeg kritiara je upravo suprotan: potpuno diskreditirati ovu literaturu, odbaciti je uz
optubu da je rije o "pounim basnama" i "groznim bajkama" i podvrgnuti bogosluje i ivotopise
Svetih svestranoj "kritici" kako bi se iz njih odstranili svi ovakvi elementi (vidi npr. njegovo revnosno
nastojanje da diskreditira ivotopis bogolikog Bazilija Novog zbog toga to se u njemu nalazi opis
Prijelaza, "Tlinging Herald, 7: 2, str. 14).

Nazovimo ovaj poduhvat imenom koje on i zasluuje: to je djelo istog onog zapadnog
racionalizma koji je u prolosti tako mnogo napadao Pravoslavnu Crkvu i u mnogima zatro istinsko
shvaanje i istinski osjeaj Pravoslavlja. Na rimokatolikom i protestantskom Zapadu ovi napadi su
doivjeli potpuni uspjeh, a iz preostalih ivotopisa Svetih tamo su odstranjeni svi natprirodni
elementi, tako da se ona esto i smatraju samo "pounim basnama". Optuujui sve protivnike
njegovog uenja za "skolasticizam", sam kritiar se pokazuje mnogo veim skolastiarem od svih:
njegovo uenje se ne zasniva na jasnim i jednostavnim tekstovima koji su dio Predaje Crkve od
najranijih vremena do danas, nego na nizu njegovih vlastitih "logikih dedukcija" koje predstavljaju
radikalno drugaije tumaenje i reviziju jasnog smisla osnovnih kranskih tekstova.

I sam ton i jezik kritiara su tako grubi da on pravoslavno uenje koje napada pretvara u
runu karikaturu, a prema mnogim potovanim pravoslavnim uiteljima koji su pravoslavnu predanu
pobonost ouvali ivom sve do naih dana, on iskazuje krajnje nepotovanje.

Evo to on, na primjer, govori o propovijedi "ivot poslije smrti" nadbiskupa Ivana
Maksimovia (vidi pogl. 10), ovjeka svetog ivota i znaajnog suvremenog teologa: "To je "grozna
bajka" o dui koju poslije njenog izlaska iz tijela demoni podvrgavaju ispitivanju i muenju... U toj
bajci se vjernima govori da, kad netko umre, oni trebaju odmah zakazati slube za pokoj due umrlog,
jer su njoj nae molitve veoma potrebne, a smrt je straan dogaaj (oigledno, Bog se nije mogao
Sam od sebe smilovati stradalnikoj dui ili joj pomoi, nego su Ga na to morali potaknuti vapaji i krici
smrtnih ljudi). Ova bajka takoer sadri i nesumnjivo bogohulni opis Usnua Majke Boje (6: 2, str.

167
22)". Ovdje nije spomenuto ime nadbiskupa Ivana, ali je iz reenog potpuno jasno na koju besjedu
kritiar misli.

Ovakav jezik meutim znak je nedopustivog neuvaavanja, bez obzira tko je taj pravoslavni
autoritet kojeg kritiar napada.

Ono to je zaista tragino jest injenica da kritiar na sve mogue naine pokuava liiti
pravoslavno kranstvo onoga to i inae naglo iezava kod nas: predanog pobonog shvaanja
onoga svijeta i vjerovanja u nj, izraenog ne samo kroz literaturu koju itamo (a koju kritiar hoe
omalovaiti), nego i kroz na odnos prema umrlima i onome to inimo za njih. Oigledno je iz gore
navedenog citata da kritiar, za razliku od nadbiskupa Ivana, smatra da nije nuno moliti se za umrle
odmah po njihovoj smrti i uvjeren je da dui nisu potrebni, niti joj ita mogu pomoi, nai "uzdasi i
vapaji"!

On izriito tvrdi da su "stvari koje mi u molitvi itemo za umrle samo objavljivanje onoga to
e oni ionako dobiti" (7: 3, str. 27), i da to nema nikakvog utjecaja na njihovu vjenu sudbinu,
previajui da ovim uenjem on ne samo da proturjei Svetim Ocima, nego uklanja i glavni motiv koji
ljude pobuuje da se mole za umrle.

Kakav nemilosrdan odnos prema umrlima!

Kakav grub odnos prema ivima!

Kakvo nepravoslavno uenje!

Oni koji se mole za umrle sigurno ne doivljavaju svoje molitve kao nekakve "magijske
bajalice" (7: 3, str. 23) ili kao "mito ili magijsko sredstvo za umilostivljavanje Boga" (str. 26), kako
bezobzirno tvrdi kritiar, nego se mole s iskrenom vjerom (kao i u svakoj drugoj molitvi) da e Bog po
svojoj milosti zaista podariti ono to itemo od Njega. "Sinergija" Boje volje i naih molitvi ne moe
se razumjeti uz pomo suhe logike, gore i od "skolastike", kojom se slui kritiar.

Oni koji se jo uvijek napajaju na izvorima pravoslavne predaje, danas predstavljaju manjinu
koja polako iezava. U dananje vrijeme ljudima treba pomoi da shvate nau predanu pobonost, a
ne poniavati uitelje takve pobonosti, a nju samu podrivati i ruiti.

168
 Antipravoslavno uenje ovog kritiara o zagrobnom ivotu je utoliko opasnije jer ugaa onim
najtananijim strastima suvremenog ovjeka. Pravoslavno uenje o zagrobnom ivotu uope nije
"slatko"; ono od nas zahtijeva trijezan pristup, pun straha Bojeg.

No ovjeanstvo je danas veoma razmaeno i egoistino i ne eli sluati o takvim neugodnim

stvarima kao to su sud i odgovornost za grijehe.

Mnogo je ugodnije uzvieno uenje "hezihazma" koje nam govori da Bog "ustvari" i nije tako
strog kako ga opisuje pravoslavna asketska predaja, da se "ustvari" i ne trebamo bojati smrti i za
njom dolazeeg suda, da emo, ako se okrenemo uzvienim duhovnim idejama poput onih u
"Dobrotoljublju" (odbacujui pritom kao alegorije sve one odlomke o Prijelazima), biti "sigurni" pod
okriljem "ljubeeg Boga" koji nee traiti od nas odgovor za poinjene grijehe, ukljuujui i
zaboravljene i neznane...

Takva, "uzviena" razmiljanja zavravaju se stanjem ne mnogo razliitim od stanja raznih

"karizmatika" i ostalih koji su ve sigurni u svoje spasenje, ili onih koji prihvaaju okultno uenje da u
smrti nema niega stranog. Istinsko pravoslavno uenje o zagrobnom ivotu, naprotiv, raa strah
Boji u ovjeku i nadahnjuje ga da se bori za Carstvo Nebesko protiv svih nevidljivih neprijatelja koji
mu staju na put.

Na tu borbu su pozvani svi pravoslavni krani i veliku nepravdu im nanose oni koji razblauju
pravoslavno uenje kako bi ga uinili "udobnijim".

Neka svatko ita one pravoslavne tekstove koji najvie odgovaraju duhovnom uzrastu na
kojemu se on nalazi. Ali neka mu nitko ne govori da moe njemu neugodne tekstove odbaciti,
proglasivi ih za "bajke".

Moda i miljenje se kod ljudi mogu mijenjati, ali pravoslavna predaja ostaje uvijek ista, ma
koliko da je mali broj onih koji je slijede. Budimo uvijek njezina vjerna djeca.

169