Professional Documents
Culture Documents
Aleksandar Tišma Široka Vrata PDF
Aleksandar Tišma Široka Vrata PDF
II
III
IV
VI
VII
VIII
Imao sam sada pred sobom novo prazno vreme, jer sem da podignem
legitimaciju, koja je zajedno sa Nastievom i Krletovom stigla do ekonoma tek
treeg dana, nikakvog posla nije za mene bilo. Nas tamburae su ljudi iz
Propagandnog i dalje smatrali samo upola svojima; znajui da imamo porodice u
gradu, nikome od njih nije padalo na pamet da nas prisiljava ak ni na onaj
labavi polukasarnski ivot koji su oni vodili u bivem hotelu "Grand". Sve je
bilo odloeno do oformljenja orkestra. To je bio Nastiev zadatak; to se ticalo
mene, isto onako preutno kao to je pala la da pripadam druini,
podrazumevalo se da u lovu na instrumente i ljude, kao nestruan, neu
uestvovati.
Oseao sam grdno olakanje, i jedino mi je smetalo to to nisam imao s
kim da ga podelim. Nastiu ga iz sujete nisam otkrivao: i dalje sam pred njim
zadrao uobiajen izraz nadmonog nemara; kada bih ga pronaao u
Propagandnom, utke bih mu se pridruio, pratio bih kako se devojke i mladii
otimaju oko njegove svirke, a zatim bih se, na ulici, zajedno sa njim svemu tome
podsmehnuo. Kod kue isto tako nisam imao prilike da se pohvalim onim to
sam postigao: otac i mati su naprosto tugovali to idem u vojsku, u rat, a
injenicu to to inim u sastavu jednog od najviih vojnih tela, taba armije,
smatrali su, u svojoj roditeljskoj uobraenosti, prirodnom. Na taj nain saznanje
o uspehu ostajalo je zatvoreno u meni, nevieno, nepriznato od najblie okoline,
i ja sam traio da mu drugde dam oduke.
Motao sam se opet po gradu, no sad osloboen onog poraavajueg
oseanja da sam izdvojen; ako su gomile zaposlenih i karavani upuenih na front
prolazili i dalje kraj mene, dokone jedinke, ne primeujui me, ja sam im u sebi
mogao suprotstaviti svoje posebno saznanje: u depu sam nosio, kao i oni, vojnu
legitimaciju koja bi u sluaju objanjavanja svakome zaepila usta.
Uskoro sam pribavio obeleja koja su me i vidljivo s njima izjednaila.
Dok su se Nasti i Krle jednako vrzmali oko ekonoma izmamljujui komad po
komad vojne odee, tako da sam ih svaki dan zaticao sve potpunije
uniformisane, ja sam utao, svestan da, svraajui u Propagandno na po sat-dva
dnevno, ne padam dovoljno u oi da bih mogao da polaem pravo na povlasticu,
pokraj onolikih starih vojnika koji su, pod orujem, marirali ulicama u
zakrpljenom polucivilu. U ovom pogledu oslonio sam se na majku, koja je od
sveg rata i mog vojevanja i inae bila shvatila jedino to da treba to toplije i to
lepe da se preobuem; mogao sam se prepustiti njenog brizi bez bojazni za svoj
ponos, jer u tim danima kada je vojska dolazila u bogati grad iz gladovanja,
grozniavo se pripremajui za dalji pokret, ionako niko nikog nije pitao odakle
ta i kakvim sredstvima uzima. Nabavka vojnikog odela pruila mi je ujedno
priliku da najzad iskalim svoje pobedniko oseanje.
Odigralo se to, sreno, u spoju sveta moje majke, koji sam nestrpljivo,
iako se njime jo sluei, naputao, i onog u koji sam ulazio: kod kozmetiarke
kojoj je mati nekad odlazila, punokrvne udovice vrstog mesa i rumene koe,
spremne da i ovo novo prometanje vojske to bolje iskoristi. Poao sam k njoj
sasvim poslovno, ruku pod ruku s majkom; no kada sam kroio u njenu
radionicu, urednu i istu, ali s neim razdraujue priguenim u rasporedu, po
polumraku, otomana sa belim aravom, lampi za vetako sunanje, bele
naslonjae sline zubarskoj, tegli i boca s tekim mirisima, i s njom samom koji
me je odmerila sa neskrivenom enskom radoznalou - ja sam, u tom tesnom
sklopu nje i njenih predmeta namenjenih iskljuivo telu, puti, osetio bliski dah
obilnog mukog zadovoljenja, isti onaj dah koji me je zapahnuo sa poda
naputene nemake tajne policije. Gutao sam, metalno napregnut, zavlaei
pogled pod svetlosivu svilenkastu kecelju koja je nespokojno ivela od kretanja
onog nabijenog rumenog mesa, i u sebi ve smiljao izgovor pod kojim u doi
neto docnije, sam, da se izloim i ponudim, da u tom polumraku, medu tim
toplim i mekim stvarima, primim na ruke ono to su mi ispitivake oi otvoreno
nagovetavale.
Ali se nagovetaj nije odnosio na samu nju, kozmetiarku, koju je moda
vie privlaio mete telesnih traenja nego ba traenje i nalaenje, ili jo vie
korist, u predmetima i novcu. Ona je po vojnike stvari pola u susednu sobu,
onde se predugo zadrala, a kada se vratila, s pregrti odela u rukama, pratila ju
je i stvarna vlasnica, stanarka, inae partizanka, kako ju je kozmetiarka
predstavila: tanka, plava, mala ena, po ijem sam pogledu koji me je izbegavao
shvatio da je upravo sluala o meni. Ta ena je krila ruke, i ja sam osetio da bi
njene ruke mogle i bile eljne da kre mene; dok je pogaanje trajalo, mi smo se
gledali, ve se obeavajui jedno drugome. Najzad je moja mata odbila da se
zadovolji samo izgledom da je u nekoj drugoj prilici pronaem; grubo otvoreno,
kao nikad dotle, otrgao sam se od majka im je izbrojala novac, rekavi da u
ostati da isprobam kupljene stvari; i dok je nju kozmetiarka ispraala,
savlaujui joj zbunjenost bezizraznim smehom, ve sam i poao, kao po
dogovoru, za malom enom u susednu sobu. Onde, crpui smelost iz svog
drhtanja, zaao sam pravo u ugao da skinem odeu; kada sam se okrenuo, ena
je ve leala u krevetu, krei tanke prste, sklopljenih oiju.
Bilo je to stvorenje gladno zagrljaja, koje se treslo vie nego ja; privlaila
me je sebi sputajui se poluonesveeno pod moju teinu, i cvokoui govorila
da je ve dve godine u vojsci, u ratu, bez mua, koga su joj Nemci ubili, bez
mukarca zbog straha od strogosti; tek sad, na kratkom odsustvu pred dalji
pokret, posle toliko vremena prvi put okupana, omekana, potkupljena za
trgovinu i uivanje milovanjem istog kreveta i sobe, i nagovorima svoje udne
stanodavke, koje se i sama boji; predata ponovo ulima. Bila je, u toj
osloboenosti davno priguene elje, istanana strasnica, mada u stvari samo
mala krojaica iz malog mesta, kako mi je rekla kasnije kada smo leali mirno,
ali stopljeno, jedno kraj drugog. No ja sam je imao onakvu u kakvu se bila
pretvorila; svraao sam joj u mnoga popodneva i vraao se opet uvee na celu
no; plakala je kad god sam odlazio, slutei da se blii kraj naih sastanaka, a ja
sam pred skoranjim gubitkom samo jo ee crpao iz nesvesti njenog lomnog,
gladnog tela.
U tom prodiranju do samog dna mesa, potpunijem od svake ljubavi, koje
obnauje do kraja elju i misao, nas dvoje nepoznatih rekli smo jedno drugome
to inae ne bismo nikome. Ja sam njoj ispriao istoriju svog munog
probijanja u drutvo pobednika, kojeg sam se inae gotovo s mrnjom tuio, i
onog docnijeg uspeha do koga je dolo zahvaljujui samo sluaju i mojoj
nagonskoj pritvornosti; a ona, Jelka, meni svoj strah, golemi sveobuhvatni strah
ene predodreene da sitnim radom stvara sitne udobnosti za sebe i za onog
kome slui: strah od odluke koju je posle mueve pogibije donela - jedine koja
je mogla da je spase iste sudbine - da pobegne u umu partizanima, pod oruje i
prasak metaka i bombi; i opet strah, u koji se produio onaj prvi, kroz pune dve
godine, od opasnosti, od zime, od surovosti ratnika, od vaiju, od vukova, i
mogunosti da bude u svom strahu otkrivena i odbaena. Srevi se na preseku
puteva iz dveju oprenih polaznih taaka, mi smo, pre nego to emo razmeniti
pravce, jedno drugo snaili poukama svojih iskustava: ja sam nju, uspelim
potezom da se ukljuim u ono to je ona postigla protiv volje, uveravao u mo
linih, nesputanih postupaka, koji njoj predstoje; dok je ona opet mene, otkrivi
iseak nalija ratne slave, oslobaala oseanja potisnutosti pred njenom
veliinom, i podravala pouzdanje u prednost moga sebinog i razumnog
nastojanja na izabranome putu.
IX
Bio sam zgranut; samo po navici teturala se moja misao ka nekom izlazu.
Prvo to sam reio bilo je da odjurim do Nastia, ne znam ni sam s kakvom
nadom: da u, ipak zatei njegovo nasmejano lice, koje e me uveriti da je
panika bila izlina, ili bar neko pisamce ili poruku sa slinim smislom; ili da u
moi da iskalim bes to me je izneverio. Ali, i pred njegovim niskim dvorinim
stanom doekao me je prizor smirene praznine posle odlaska. Kod kue je. bila,
sama, Nastieva mati; videvi me, najpre se uplaeno uhvatila za dovratak,
oekujui lou vest o sinu; poto sam je brzo razuverio, izraz lica joj se
promenio u olakanje. Pa zar ja nisam otiao sa ostalima? i zato? - upitala me je
isto to i kuriri, ali s tako nesaoseajnim uenjem, u kome je ivela samo
gladna enska radoznalost, da sam na sebe hitro navukao masku: promrmljao
kao objanjenje da sam ostao namerno, kako bih saekao instrumente koji
nedostaju, pa sam tobo i do nje svratio da vidim nije li joj ostavljena poruka o
njima; otrgao se od daljih pitanja rekavi da imam mnogo posla, i otiao.
Ova poseta je moju zabunu samo poveala: otkrila da je Nasti kod kue
govorio i o mome stupanju u Propagandno, moda s otvorenou koja je
razgolitila moj muni poloaj; ali, pri odlasku nije spomenuo da kree bez mene
- to je bio dokaz vie njegove krajnje nebriljivosti, a moda neke promene u
Propagandnom, koja moj odlazak ini nepotrebnim. Ali opet, sve to su bile samo
pretpostavke, jer sam bio propustio, iz sujete, da enu ispitam; ve sam se
reavao da li da je ponovo potraim. No onda bi mi pred oi izaao onaj sreeni
mir ostavljenog stana, ona radoznalost koja bi da dosadu razbije preturanjem po
tuim nevoljama; i gubio sam hrabrost.
Kada sam se vratio u Propagandno, bilo je ve podne; kurire nisam
zatekao mada je zgrada stajala irom otvorena. etao sam po njoj prekraujui
vreme; no sada mi prizor naputenosti nije ulivao pobedniko raspoloenje; bio
sam naputen kao i te sobe, ve nepotrebne, ogolele. Napolju je dobovala teka
mrazna kia, i ja sam se u sparnoj oblozi svog promoenog injela pitao treba li
uopte da nastojim da stignem one koji me odbacuju; treba li da stignem ikoga i
ita, da se napreem u jednom sivilu obeshrabrenja i uzaludnosti. Bio sam
gladan; ali nisam nalazio u sebi ni toliko odlunosti da skoknem do najblie
kafane da neto prezalogajim; puio sam i sedeo na sanducima ne zavirujui u
njih, gledao kiu i palio nove cigarete.
Kuriri su stigli posle otprilike jednog sata; trgli su se i ovoga puta,
zatekavi me, nemilog svedoka njihove lakomislenosti, s kojom su napustili
stvari koje su im bile poverene samo da bi ruali zajedno. Ali, bili su to ve stari
vojnici, dovoljno dugo u slubi najviih komandi da su mogli nauiti da
razlikuju opasno od bezazlenog; shvatili su, po onoj mojoj zabezeknutosti pre
podne, da zavisim od njih, i ponaali su se prema meni odbojno-nemarno.
Pokuao sam da im nametnem svoju pomo, s nekom neloginom nadom
da bih tako mogao iskupiti propust, a jo vie iz potrebe za bilo kakvim poslom,
za zaboravom; istovremeno me je obuzimalo i nestrpljenje, jer sam mislio na
sastanak koji sam za taj dan zakazao u stanu mojih prijateljica. Kuriri su me
samo ohrabrili u kolebanju: s ravnodunou ljudi naviknutih na fiziki posao
odbijali su usluge mojih nespretnih ruku dok su zakucavali i odnosili u prizemlje
sanduke; govorili su mi "vi", iako sam nastojao da se s njima zbliim istiui
nau jednakost; a na moja raspitivanja kada e i kako krenuti odgovarali su,
sleui ramenima, da e o tome odluiti Saobraajno odeljenje taba armije.
Meni se meutim urilo: otputovati sa njima bee jedini, ma kako jadan,
izlaz iz kripca: nisam smeo ni pomisliti da se pred Fjodorom pojavim sam, gola
meta za kanjavanje. Molio sam momke, najpre prikriveno, ubacujui u njihov
smireni povremen razgovor pokoji zabrinut uzvik, a zatim otvoreno odajui
nestrpljenje, da se to pre podrobno obaveste. No oni su to odbijali; tako bi se
izvesno klonili i svakog drugog koraka za koji nisu duni i pozvani. Najzad je
stariji, koji mi se dotle inio tunjaviji sa svojim surlastim nosom i svedenim
gornjim kapcima oiju, ipak popustio, valjda da bi me se otresao; poao je u
Fjodorovu sobu, gde telefon, sklonjen uza zid, nije bio iskljuen; okretao ruku i
nekako dobio vezu; preznojio se objanjavajui svoju smelost, ali je ipak
iskamio odgovor koji je meni bio neophodan: da e kamion po njih i stvari doi
sutradan rano izjutra.
Polaganje rauna bilo je na taj nain odloeno, i ja sam, namah obuzet
olakanjem, poao da blagotvornu prazninu ispunim najkrupnijim ivotnim
sadrajem koji mi se pruao, ugovorenim sastankom. Jo jednom mi je, dakle,
bilo dato da okusim ono drhtavo oekivanje zaborava u snazi, u nadmoi, u
posedovanju; ali, ogranienje na to "jo jednom" i predoseanje onoga to e mu
sutra uslediti umanjili su polet mojih koraka. Negde u dnu svesti ak mi se
sujeverno inilo da se ne bih smeo predati zanosu, sad kada mi predstoji da
okajem greh tolikih dosadanjih, i kad mi je potrebna krajnja usredsreenost za
odbranu. Opet sam se kolebao: polazio i vraao se iz pravca gde sam bio
oekivan; sklanjao se u kapije od kie napreui misao da prosudi ta mi je
initi, odnosno ne initi. Ali, bio sam slab, oamuen udarcem, nita povoljno
nije stajalo preda mnom; jedino to mi je preostajalo bilo je da ispunim vreme, i
ja sam ipak poao.
Ona, meutim, koja mi je za taj dan bila pripremljena, umesto da me
istrgne iz smuenosti, samo ju je produbila. Bilo je to krljavo stvorenje,
izvueno za ovu priliku iz ko zna koje jazbine, jer ja sam, u svojoj razbesneloj
oblapornosti, traio od svojih posrednica sve nova i nova poznanstva: nije me
zadovoljavalo samo zadovoljenje; upravo neizvesnost pred njim, onaj prvi
pogled na plen, ono upijanje nepoznatih oblika, ushieno ili jetko, izazivali su
estinu uzbuenja za kojom sam teio. Krug njihovih linih poznanstava bio je
ve iscrpen; i same su, podstaknute unosnou mojih poseta, poele da ga
proiruju i u mukom i u enskom pravcu; tako je, eto, moglo doi do toga da u
svoj stan puste tu izmodenu prljavicu sa dna polusveta.
Ona je svoju ulogu podnosila kao nepriliku na koju se, u nizu slinih,
navikla; kada sam je poeo svlaiti, razvukla je usne pospano-nevoljno, kao da
kae: "Evo sad poinje"; i taj potpuni nedostatak predavanja, ali i otpora, koji bi
me inae moda bio zagolicao novinom, sada je, suoen sa saznanjem da je ovo
samo "jo jednom", poslednji put pred neto hladno i pretee, paralisao moju
sposobnost da se svojim inom opijem. Jo dok sam je uzimao oseao sam kako
bi trebalo prekinuti i otii, da bih ouvao bar tu nadmo izbora, i sveinu koju u
na nju utroiti; kada je ve leala nepokretna poda mnom, u mlakoj vlazi i vonju
neumivenosti, osetio sam puno ponienje svoga srljanja, koje je bilo beg. Beg
kratkotrajan, jer je u meni opet strila, kao kamen, pretnja sutranjeg dana, sad
jo ukaljana ponienou poude. Platio sam njoj i sestrama ne rekavi nita o
odlasku: nisam mogao nita rei, i suvie nesiguran da li nee iz mene provaliti
ispovest nemoi.
Tek uvee, gladan i prokisao, stigao sam kui; sada se najzad moje stanje
poklapalo sa predstavom koju su o njemu imali otac i mati. Rekao sam im da
sutra odlazim, ne spominjui naravno glupi promaaj kojim svoje ratovanje
poinjem, i oni su na mom ojaenom, iznurenom licu mogli da proitaju tugu
deteta koje naputa topli dom. Bilo je odista tako; sve je te veeri u naem stanu
bilo tiho, isto i meko: jelo pod lampom na belom stolnjaku, neujnost spoljnjeg
sveta sem olovnih gustih kapi koje su bubnjale po oknima, kruto ispeglani
batistni krevetski aravi meu kojima je telo odjednom gubilo teinu i nanose
lepljivih dodira. Dugo sam leao oslukujui tu tiinu, ganut njome i
predoseanjem da e takva, kao krajnja, zavrna lepota, ostati u meni.
XI
XII
XIII
Kao posle komarnog sna, gradi M. je tek sada prvi put otkrio preda
mnom svoj pravi lik: lik malog mesta, samo povrno uznemirenog prisustvom
vojske i blizinom fronta, a ispod tog uzbudljivog prednjeg plana utonulog u
jednolinost prepodnevne zaposlenosti pod rominjanjem dosadne jesenje kie, s
retkim bezazlenim prolaznicima -domaicama i oko domainstva uposlenim
starcima i decom - meu kojima bi tek ovde-onde, i to blie periferiji sve ree,
izbijale uurbane uniformisane prilike, meni sad i bliske i daleke u isti mah. Bio
sam jo uvek njihov: uniformisan i sam i sa slubenim vojnikim uputom u ruci,
ali me je ba taj uput, silom propisa koje su sami oni ustanovili, izvlaio iz
kripca u kom sam se meu njima dotle nalazio. Sada sam ih mogao bez brige
zaustavljati, traei da mi pokau pravac kojim treba da idem, i da im se pri tom
neusiljeno zagledam u oi, odreda pomalo zauene bestidnou sa kojom sam
izgovarao naziv svog cilja, pa da ih onda, zahvaljujui se i sa stvarnim
oseanjem blagodarnosti to mi vie ne mogu nauditi, napustim.
Pred Venerino odeljenje Vojne bolnice stigao sam posle pola sata hoda,
umoran i povijen od bola koji sam potiskivao; zastao sam, ipak, pred tim novim
mestom boravka s nekim slavljenikim oseanjem u kome je, dodue, bilo i
gorine, toliko je utisak to ga je ostavljalo odgovarao mojoj potrebi za dalekim,
u samo dno ivota zabijenim mirovanjem. Nalazio sam se izvan grada, na
poljani izmeu poslednjeg reda kua i eleznikog nasipa koji se koso gubio
unedogled; na sredini tog otvorenog trougla pribijala se uz zemlju, zamagljena
kiom, skupina surih daara, kvadratno ograena dva metra visokom
bodljikavom icom koju je uvao usamljen straar. Bila je to, shvatio sam, mera
da se kuni otpaci rata uklone od pogleda sveta, koji je od sveg njegovog nalija
trebalo da zna samo za ranjenike, najdinije sinove naroda, smetene u upadljivo
nazidanim bolnikim zgradama - mera grube izolacije i zaborava, koju sam ja,
meutim, mogao samo zahvalno da prihvatim.
Po kratkoj, zimskoj travi, koja vie nije upijala vodu, ve je pri svakom
koraku trcala na obuu, priao sam straaru to je ravnoduno kisnuo pred
jednim otvorom na ogradi i pruio uput. On ga je sriui paljivo proitao i dao
nemaran znak palcem za lea, na ta sam ja uao u ograeni kvadrat prekriven
lokvama. Nasumce, gacajui, uputio sam se najblioj daari i kucnuo; ne
dobivi odgovor, otvorio sam vrata i naao se u prostranoj goloj sobi od dasaka
sa samo jednim gvozdenim krevetom, stolom i stolicom, i lekarskim ormanom
koji je svojom belinom odudarao u toj suroj daanoj sobi i iji je sadraj - boce
s injekcijama, omoti vate i pricevi - bio rasut po krevetu i stolu. Na rubu
kreveta, zavaljen i temenom oslonjen o zid, sedeo je, ili napola leao, ovek u
civilu a s vojnikom kapom navuenom duboko nad mrzovoljno lice; kada su
nam se pogledi ukrstili, pozvao me je leno kaiprstom blie i uspravio trup. Bio
je to lekar, jedini u ovom naselju bolesnih, i, pored jednog postarijeg, vazda
pripitog bolniara, jedini ovek koji je o nama imao da se stara.
Pregled je proao brzo i bez razgovora; obavivi ga, lekar je rasejano
protrljao obraze, a zatim ustao i pozvao me da ga sledim. I dalje bez rei, pa i
bez prigovora to kisne, zaredao je od barake do barake, otvarajui na njima
vrata, zastajui jednom, izbaenom, nogom na svakom pragu po minut-dva,
pogleda uprta u polumrak, gde bi se galama glasova, dotle gromka, oklevajui
stiala, a iznad njegovog bi se ramena, u malom vidnom prostoru pod niskom
nastrenicom, pomolila neobrijana bleda lica zveravih oiju. Zatim bi vrata
zatvorio i sporim bezvoljnim korakom produio obilazak, po blatu, pod kiom.
Najzad, pred estom barakom, i za mene ve neoekivano, obilazak se zavrio:
prestojavi svoj minut, naoko tupo zagledan, doktor je odjednom, ali sporo kao
da produuje zaustavljen pokret, prekoraio prag, priao drugom po redu krevetu
i odigao nauredno prebaeno ebe. Pogledao me je, klimnuo glavom i izaao.
Nalazio sam se usred haosa koji je taj ovek - po imenu doktor Daj, i
kako sam docnije saznao: Jevrejin, tek pre nekoliko nedelja vraen iz nemakog
logora gde su mu ena i ki umrli od gladi - vie stvarao nego li samo tolerisao.
U baraci, nezaloenoj, sa svega tri mala, jednostruka, zamrljana prozora, bilo je,
na povrini dveju soba za stanovanje, osamnaest kreveta; na musavim
aravima, ili samo na slamaricama, usred gomila stvari, raneva, novina,
pilova karata, manjerki i boca, lealo je i sedelo isto toliko ljudi, umotanih u
ebad i injele. Kada sam, omamljen tekim zadahom u koji sam uronio, ali
jedva ekajui da se ispruim i zgrejem, spustio ranac kraj lakonski oznaenog
kreveta - zbrka glasova i kretanja, koja se bila stiala do poluglasnog
dobacivanja uz podrugljivo posmatranje doktorove i moje pantomime, ponovo je
ivnula i pretvorila se u viku i strku, da zatim dugo ne prestane.
U ovoj zbrci, kako sam docnije utvrdio ukljuujui se i sam u nju, bilo je
ipak reda, dodue samo onog to su ga nametali poslovi u koje je bila izdeljena
naa svakidanjica. Jelo su nam tri puta dnevno donosila u ohlaenim kazanima
po dva vojnika iz glavne, redovne bolnice; kada bi se pred otvorom na ogradi
pojavile njihove taljige s dugom rukunicom, koje su najgladniji izviali s
prozora, morali smo da izmilimo sa svojim prljavim manjerkama i da ih
isplaknemo na bunaru pred doktorovom barakom, kako bismo u njih primili
itku hranu. Odmah posle doruka postrojili bismo se ponovo isto tu da od
pijanog bolniara dobijemo injekcije i pilule; dok bi nas veernji suton, iz
baraka bez osvetljenja, izmamio u dvorite, gde bismo uprkos blatu a esto i
kii, stvorili kao neko avetinjsko etalite, ljapkajui po barama ogrnuti
ebadima, priajui i osmatrajui izmeu nasipa i zidova gradskih kua
slobodnu traku obzorja na kome su sevali odblesci dalekih eksplozija.
U razmacima izmeu tih dunosti i potreba preputali smo se pozivu
kreveta, ali je potreba za grupisanjem i na toj ravni stvarala nadmoi i
podreenosti koje su obuzdavale bezvlae. U naoj baraci glavnu re je vodio
Lazar, autoritetom svojih trideset godina, a pogotovo poslednjih sedam to ih je
proveo po raznim vojskama, redom kako su se smenjivale - u staroj
jugoslovenskoj, u domobranskoj i sad odskora u partizanskoj - odnosno
uglavnom po bolnicama tih vojska, gde ga je nepogreivo prebacivao njegov
sifilis, koji se stalno obnavljao i koji je on u dodiru sa enama svoga kova stalno
obnavljao; i autoritetom svoga dranja, izvesne urednosti u rasporedu dana to ju
je stekao tokom tog dugog vojnikog ivota. Lazar je inodejstvovao sa svoga
kreveta na sredini centralnog zida barake, sedei, gojazan i beo, pod etkom
kratke kose kojoj se vie nije znao pravac, obino samo u belom rublju - dok
smo mi ostali drhturili i pod ebadima i injelima - u sreditu razgovora, psovki,
doskoica, smeha, koji su na oblinje krevete privlaili najbunije i najsmelije -
pozivajui k sebi udljivo, na razgovor ili partiju karata, trenutne ljubimce, i
otputajuu ih isto tako udljivo, naglo, im bi mu se spavalo ili samo lealo u
natutenom utanju, koje bi celoj baraci nametnulo apat.
Ja sam se u ovaj krug vodeih malo meao, zbog grubih obiaja i rei;
drao sam se, sreom i krevetom udaljen, po strani od veitog komeanja na
sredini barake, ograniavajui dodire na to da ponekom udelim dim cigarete,
nabavljene trampom, to se smatralo ljudskom obavezom. Lazar i njegovi, sa
svoje strane, uzvraali su na moju uzdrljivost nekakvim nesigurnim prezirom,
koji me je u svakom sluaju titio od nametljivosti. Da bih se ogradio od
njihovog drutva, i nehotice sam svraao panju sve vie na suseda pokraj vrata;
meu nama je planula iskra saglasnosti, koja se ubrzo razvila u prijateljstvo.
Sused se zvao Dimov; bio je Bugarin; tako su ga svi, sa "Bugarine", i
oslovljavali; crn, pleat, koat i, valjda zbog slabijeg znanja jezika, utljiv kao i
ja u ovoj okolini. Zarazu je dobio prilikom jedine slobodne veze, u koju se
upustio sa udovicom u ijoj je kui konaio u nekom srbijanskom gradiu; kao
seljak i mlad mu silno se stideo svog poraza i nepriline mangupske sredine u
koju je zapao. Videi kako se i ja tuim barake, zahvalno me je obasuo
uslugama - prepustivi mi rezervno ebe koje je skrivao i delei sa mnom
manjerku - a onda, mucavo i krto, poeo je i da mi se poverava.
Njegovu nelagodnost u ovom sklonitu zaraenih i njegov stid zbog
nemoralnog ina koji ga je ovamo gurnuo posebno je optereavala nesloga sa
sopstvenom enom, ostavljenom, pri polasku u vojsku, kod kue, na selu. U
dugim veerima bez svetla aputao mi je, nalaken na jastuk, s kreveta na
krevet, prizore njihovih udovinih branih svaa, nastranih borbi za prevlast
volje i tela, koje su ih, raspaljene u zajednikoj postelji, nagonile da se
ozlojeeno uzdravaju od snoaja, da bi mu se zatim, popustivi elji, ipak na
kraju predali, a ujutru se iz njega opet izvlaili posvaani kao to su bili uvee.
Sada, odavno rastavljen od ene, on je za njom strasno i ljubavniki eznuo i
bio, inilo mu se, spreman da joj to saopti, ali ga je stidna, sveotkrivajua
adresa bolnice spreavala da joj pie; s druge strane, ludo ljubomoran, bojao se
da bi ona njegovo utanje mogla da protumai kao nastavak poslednjih svaa i
da se rei na preljubu, to bi zauvek onemoguilo da se meu njima uspostavi
sloga.
Bio je to, dakle, ovek nesrean, ili mu se barem inilo da je nesrean, i
trebalo je samo da sluam njegove ispovesti i potvrdim ih tek ponekom
primedbom razumevanja - ne utehe, jer bi ga ona, kad god bih se njome
posluio, gurnula u uvreeno utanje - pa da mi bude zahvalan i odan; svoju
muku je podnosio unosei se u nju celim svojim miiavim crnim telom, pa je
kraj nje moje mirenje sa sudbinom delovalo razlono i slobodno; izmeu barake
i njega, koji me je od nje titio i odvlaio u daleka razmatranja i laskava
poreenja, plovio sam na talasima svoje bolesti skoro zadovoljan.
Ona se, uostalom, dosta sporo povlaila - da li zbog dugo neometane, pa
dakle duboke ukorenjenosti u tkivu, ili zbog nizom propusta unazaivane
terapije doktora Daja, ili zbog naklonjenosti mog organizma tom stanju
oporavljanja u zaklonu - tako da sam do nestanka iganja i gnojenja imao prilike
da kroz prozore na baraki posmatram ne samo zavese pljuskova i slivanje po
oknima debelih oblih kapi, ve, u tako rei neprimetnom prelazu, i iskriavi otri
prvi sneg koji su smenile spore ali uporne, sanjive pahulje. Tada je novembar
ve prelazio u decembar - soba je bila toliko hladna da bi do jutra kosti u
nogama prozeble kao da su od stakla - pa sam doktorovu primedbu, izreenu na
jednom jutarnjem pregledu, da sam konano ozdravio i da e bolniaru rei da
mi ispuni otpusnu listu, primio kao novost dolu u pravi as. Ali da u meni plane
i nestrpljivost prema neposlunom bolniaru, na to je uticalo saznanje do kog
sam doao sluajui rasejano razgovor barakaa oko Lazara. Poto izae iz
bolnice, ustvrdio je neko, vojnik dobija novi raspored, nezavisan od jedinice
otkud je doao; taj podatak, dobaen ovla, uz prianje neke uveseljavajue
zgode, uzbudio me je. ivo sam se raspitao, najpre kod Dimova, pa poto se on
pokazao neobaveten, kod daljih suseda: odgovor je bio nedvosmisleno
potvrdan. U Propagandno se, dakle, neu morati vratiti; iz ugla tog novog
saznanja, i baraka je isplivala pred moja ula bez omekanja ranije potrebe:
zaglibljena u prljavu hladnou, u smrad i polumrak, steui mi glavu kao
glinenim obruem. Veito ponavljanje istih grubosti i skaradnosti, od kojih su se
tresli daani zidovi, odavno me je razdraivalo; Dimovljevi opisi borbi u
krevetu, koje mi je saoptavao poniznim apatom, nisu mi vie dirali samo
radoznalost i sujetu nego su mi na neki muan, uvredljivo potmuo nain
raspaljivali matu. Bilo mi je odjednom svega dosta, jedva sam ekao da od
bolniara iskamim otpusnu listu.
Poslednje veeri, seam se, slika sredine koju sam ostavljao bila mi se jo
jednom vratila ublaena prvobitnim odsjajem. Kasno, poto se veina bolesnika
bila povukla u barake iz etnje, poao sam na bunar da operem manjerku, kako
me ujutro taj posao ne bi omeo u pripremama. Od ledene vode to me je
pljuskala po akama cvokotao sam i po novoj navici poluglasno psovao; ali kada
sam se okrenuo da poem nazad, preda mnom je, na punom mesecu, iznikao,
kao gledan s visine, prizor logora. Sneg, jo posle veere proaran crnim
ljunkom, skrio je bio te tragove cokula i prostirao se kao talasav arav; daleko
napred lupkala su vrata, presecali se dozivi - onde u barakama, kakve jesu da
jesu, ekala je toplota tela, ekao me je Dimov, odan i eljan da sa mnom podeli
smiraj veeri u smiraju snage, u nonom razgovoru koji e nas ispratiti sve do
pod koprenu sna. Moglo je to, osetio sam setno, ovako da potraje veito, u ovom
najprvobitnijem zaklonu tela, koji mi je tako prisno pristajao i koji je osuivalo,
zapravo, samo nestrpljivo zdravlje.
Ali ujutru, kada sam se Dimovljevom britvom obrijao, i utegao se u odelo,
osloboen, sem guve rublja u rancu, svih tragova bolnikog boravka, pomislio
sam s divljenjem na neverovatnu sposobnost toga istog tela da se iz prljavtine,
iz smrada, iz bolesti, iz ponienja, izvue kao riba i, oljutivi sa sebe sve to je
pretrpelo, zakorai kao netaknuto u nove dodire.
XIV
Sneg je kripao pod mojim tekim izmama kada sam pruio korak po
izgaenom puteljku to je vodio u grad, i u poluokretu jo mahnuo Dimovu,
priljubljenom uz ogradu, potvrujui obeanje da u uskoro doi da ga obiem.
Bio sam i uveren da u to uiniti, ali ne dugo. Prvi dodir sa ulicama, tim
unedogled pruenim ljebovima iznenaenja, s isto okreenim kuama
pokrivenim istim kapama snega, sa sve novim i novim umivenim i pribranim
licima, potvrivao je moje zdravlje meu zdravima, a sliku musavog Venerinog
odeljenja, ograenog zaralim bodljama, odbacivao kao nemogunu, skoro
nepojmljivu.
Pre nego to bih se prijavio u tabu armije za raspored, trebalo je da
uzmem potvrdu o bolovanju u upravi vojne bolnice; prelaz mi je iao naruku da
se uklopim u redovni ivot od koga sam se privremeno izmakao. Naravno, i dok
sam leao u baraci broj est, skupljen nad bolom, ili docnije, uivajui lagodno
oputen u njegovom nestajanju, ja sam znao da se ono od ega sam se sklonio,
onde napolju, van iane ograde, i u gradu, i po poljima i po cestama izmeu
svih takvih gradova, nastavlja: da i dalje traje rat, o ijim su pomeranjima
izvetavale novine to bi nam s vremena na vreme dolazile u ruke, a u tihim
noima opominjali topovi na koje bi Dimov, budei me uzrujano, upozoravao.
Ali je sve to, javljajui se tako, spolja, i zaklonjeno skuenim vidokrugom
logorakog dana, primanjem hrane i lekova, jedom zbog galame, sitniavih
svaa i podlosti barakaa, ili mucavim ispovestima Dimova - izgledalo kao da se
odigrava u nekom izmiljenom prostoru, van dodira sa naim bolesnim, samo
sebi predanim telima. Sada pak, kada su me propustili kroz gvozdenu kapiju
bolnice i kada sam zaao meu kubuse kamenih, jednako okreenih zgrada - ba
onakvih kako sam ih zamiljao u poreenju sa barakama Venerinog - i, traei
kancelariju uprave uao u poploane oribane hodnike, mene je, u susretu sa
grupom ranjenika na takama i umotanih u zavoje, sa jednom starom seljankom
u crnom kaputu do peta i s korpom u ruci to je preplaeno zavirivala u svaku
sobu, sa odlomkom razgovora meu rekonvalescentima, zimljivo okupljenim
kraj radijatora, o pojaanom pritisku Nemaca na Dravi zapadno od M., i jednim
uzbuenim, punim nadanja uzvikom, to mi ga je kroz odkrinuta vrata dobacio
bolesnik mrav kao kostur: "Iz koje si, drue, jedinice?" - mene je najednom ta
stvarnost nadmono prelila, uvukla u sebe, zavrtela me, a onda postavila u svom
kolovratu na jasno odreeno mesto otputenog bolesnika.
Poto sam dobio potvrdu, posle napetog minuta obnovljenog stida, zbog
nepristojne bolesti navedene na listi to sam je dao vojniku za pisaim stolom,
no koji se zatim razlio u olakanje kada sam se uverio da na primljenoj ispravi
vie nije navedena -vraao sam se napolje ponovo izmenjen, osloboen ne samo
mrtvila proteklih dana ve i one naivne usplahirenosti to me je bila obuzela
pred prizorom snenog grada ispunjenog pokretom: s jasnom slikom o sebi,
kako odlazim, pouzdano i sa odsad nevidljivom tajnom svog doskoranjeg
boravka, jedno klupko obnovljene energije iz ijeg sredita otro kontroliem
svoje postupke.
Pred bolniarkom u maloj, sobi ispred samih izlaznih vrata, koja je na
moju potvrdu imala da udari peat, zastao sam ve sa samosvesnim osmehom;
privuen njenim punim irokim licem, u kome su usne ocrtavale obris srca kao
na svetakim slikama, rekao sam joj kako sad najednom alim to bolnicu
naputam; kada me je upitala od ega sam leen, samo sam se asak kolebao
izmeu istine i lai o ratnim ranama, pa izabrao, kao sredinu, ni sam nisam znao
zato, zapaljenje porebice. Nespretno razuzdano, porumenevi, pokuala je da
me uveri kako ni van bolnice sigurno neu biti lien zadovoljstava; razume se da
sam joj odgovorio da e to biti samo ako nju budem mogao viati. Nailazili su
drugi otputeni bolesnici; ekajui da se udalje poto bi im ona na uverenje
stavila peat, okretao sam se po sobi i puio, sve dok mi devojka u jednom
prekidu nije kazala raspored svojih deurstava, koji je podrazumevao i vreme
kada je u bolnici mogu nai.
U tabu, na trgu sred grada, u starinskoj zgradi--tvrdavi bive gradske
kue, koja je stvarala etvrtast okvir prostranom dvoritu poploanom
kamenom, a na hodnike izbacivala poslovni mete na izgled bezbrojnih soba,
moje oseanje pripadanja dobilo je nov podstrek. Posle inovniki
raskokodakane Komande mesta u Novom Sadu, kod Lalickog, posle familijarno
neozbiljnog Propagandnog ovo je bila trea vojna ustanova u koju sam stupio; iz
poplave uniformi, meu kojima su ovde preovladavale one skrojene po meri i sa
zlatnim oznakama shodno novom pravilniku, iz uglaenih, izbrijanih lica
osoblja koje se otro pozdravljalo po hodnicima, osealo se ivotno bilo visoke
vojne ustanove, meni dotle nepristupane, sa novim odnosima i propisima u
ophoenju koji kao da su nitili one stare, po mene tako nepovoljne.
Ispred Organizacionog odseka, koji sam naao po uredno isveenoj tabli
na vratima, vrtela se ve, i sedela na klupama, skupina meni slinih
nerasporeenih vojnika. Po zavojima na rukama, po namrtenom hramanju
izdvajali su se ranjenici; ali je sve nas sjedinjavalo napregnuto bezlino ekanje
da se vrata otvore sledeem na redu, da bi mu bila saoptena odluka o buduem
rasporedu, buduoj sudbini. Sav se razgovor, razabirao sam oslonjen o zid,
kretao oko toga: kojoj je ko jedinici pripadao pre nego to je dobio ranu ili
bolest, i kuda ga sad elja vue. U glasovima se oseala nesigurnost, bojaljiva
potreba da se uje re ohrabrebnja; lica pri povratku behu zbunjena, ili potitena,
ili ponizno radosna; stajao sam meu njima podjednako nemirna srca, ali sam
oseao da mi se sprema sud koji je svima nama podjednako neizbean.
Uspeo sam da sauvam taj optimistiki zamah ravnopravnosti do susreta
sa oficirom kome su me u prostranoj kancelariji sa tri ratrkana stola uputili. Ni
njegovo podbulo lice i mrzovoljno mljackanje, ni mehanika krtost pitanja nisu
me obeshrabrili: u njima sam osetio rastrojstvo panje od zamora, pa sam
spremno ponovio la o zapaljenju porebrice i dodao svoju istinitu volju da
ponovo sluim u vojsci svim sposobnostima i znanjima koje imam. Bie da je
oficira moja ilost razdrmala, jer on odloi drvenu kutiju s kartonima koje se ve
bio maio, die na mene upale oi i stade da me pita o kolovanju i dotadanjem
boravku u vojsci. Ohrabren, rekoh mu ne samo to je traio, ve opisah i svoje
zanoenje knjigama, znanje jezika, a na kraju i nelagodnost u Propagandnom,
gde za mene nije bilo odgovarajueg posla. Na to oficir klimnu glavom tako da
mu se pod bradom razioe mrave meke bore, lagano otvori fioku i nervoznom
rukom izvue hrpu hartije, povezanu spajalicom. Sviknuto ju je prelistao, neto
pogledao i oznaio olovkom, a onda sa uredno poravnane naslage formulara na
uglu stola uzeo gornji, nalegao na sto i stao po njemu da pie. Moja sudbina bila
je, znao sam, odluena.
No jo me je ekalo iznenaenje. Poto je ispisao formular, oficir se
zabaci ponovo u stolici, i nemarnim pokretnom ruke, koji je morao ponoviti
poto ga nisam razumeo, ponudi mi stolicu, celo to vreme odmaknutu iza mojih
lea. Kada sam je prineo i seo, zagledao se u mene turobno, i neoekivano
rekao: "Znate li da sam i ja iao u istu gimnaziju gde i vi? Naravno, deset godina
pre vas", pa je digao pogled zidu i gladei brzim pokretima palca i kaiprsta
uglove usta kao to se eljaju brkovi, nastavio: "Na alost, zbog porodinih
tekoa morao sam da se vratim u selo i da se uposlim kao inovnik u optini. A
onda je doao rat..." Napuio je obraze, kao da okleva da li da mi se poveri, no
poto me je hitro pogledao, dobacio mi je samo dva-tri pitanja o sudbini nekih
novosadskih profesora, i klimnuo mi glavom u znak da me otputa.
Poto sam izaao, morao sam najpre da na formularu potraim ime
jedinice u koju sam rasporeen, toliko mi je pri susretu nastojanje da pridobijem
oficira bilo potisnulo svu ostalu panju. Onde na hartiji stajalo je, itkim
okruglim rukopisom: Odsek za tampu - ali gde se on nalazi, to nisam znao.
Tada sam se setio, prelazei u misli etape razgovora, kako je oficir u jedan mah
bio digao ruku s perom uperenim u vis, te sam proao do kraja hodnika i
potraio stepenice. Za mnom je ostala grupa jo nerasporeenih vojnika; dok
sam se udaljavao, moja predstava je vraala sliku njihovih napregnutih lica kako
se okreu vratima Organizacionog, na kojima je brava pod mojom rukom upravo
kripnula. Sigurno su oekivali da u im saoptiti kako sam proao. No, ta me
se ticalo: iroke izlizane stepenice vodile su u blagom nagibu navie; nestrpljivo
sam preskakao po dve i po tri, da to pre stignem.
XV
Prvi ovek na koga sam naiao u Odseku za tampu bio je Svetomir Ili,
zvani Sveti: elegantno odeven mrav din; sedeo je, sam u sobi, na jednom od
triju stolova nogu oputenih skoro do poda, drei rairene novine i mirkajui
prema njima nad cigaretom prilepljenom za donju usnu. Kada sam uao, malo je
odkrinuo proreze oiju, odloio bez urbe novine da primi moje reenje o
prekomandi, i pogledavi ga, naveo nekoga sa mojim prezimenom, raspitujui se
da li mi je rod ili ga moda poznajem. Zatim, poto sam odgovorio odreno,
zautao je i ponovo se maio novina.
Stajao sam pred njim minut-dva neodluan, a tada upitah treba li jo
nekom da se prijavim ili da se prihvatim kakvog posla. On me je pogledao po
drugi put, i odloivi sad ve nepovratno novine i spustivi gipko na pod noge u
ulatenim izmama, dao mi do znanja: "to se tie prijavljivanja, to nije moja
stvar. A to se tie posla, mogu vam garantovati, mladiu, da ovde posla uopte
nema!"
Pokuao sam da ovu neoekivanu izjavu primim kao alu, pa sam se
usiljeno nasmejao; njega je moj smeh, izgleda, acnuo, ali ujedno i uverio da se
nalazi pred bezazlenim i, prema tome, bezopasnim ovekom. Uspravivi se
celom visinom, tako da mu se teme opasno pribliavalo lampi, uzeo je da
premerava sobu dugim koracima i da, zagledan u zidove vie moje glave, a
svraajui na mene oi samo u prolazu, dokazuje kako je tvrdnja koju je izrekao
tana. Pri tome se sve vie zahuktavao, ubrzavao i hod i govor, maui dugim
tankim rukama, koje bi zatim grevito skrstio na leima. U jednom trenutku
priao je u skoku stolu - istome onom na kome sam ga zatekao da sedi -
otkljuao fioku i izvukao sveanj poutelih, po ivicama iskrzanih novina;
potcrtavajui u njima, dugim kaiprstom utim od duvana, zaglavlje i naslove,
pokazivao mi je i dokazivao da je te novine izdavao on, i to pre rata kada su
komuniste progonili, a da lanci u njima imaju izrazito leviarski smer. Zatim je
novine isto onako naglo vratio u sto, pod klju, i izvrgao kritici stanje u vojci:
kako se stare zasluge ne cene, pa na poloaje dolaze sve sami tupoglavci bez
obrazovanja i iskustva, koji umeju jedino da se ulaguju, pri emu je navodio niz
imena, ne marei to su ona meni bila nepoznata.
Bilo je to za mene sasvim novo ponaanje; ali ne i neugodno, niti strano
mojih shvatanjima. Taj pakosni ispad protiv nepoverenja i zatvorenosti kao da je
ublaavao uvrede kojima sam poslednjih sedmica bio izloen, jer su bili
oznaeni krivci; on je potvrivao i ilo uverenje to mi ga je ulio povoljni prijem
u Organizacionom: da se raspored snaga u vojsci poinje da menja u korist
znanja i obrazovanja, vrednosti suprotnih onima kolektiva i rtve. Golicala me je
elja da povlaujem, da na Svetijeve primedbe nadoveem svoje, jo otrovnije;
od ovog me je zadravala samo smuenost njegovog ispada, to neuraunljivo
nizanje meni nepoznatih imena; oseao sam da bi pristati uz njega znailo vezati
se za slabost, i nisam progovorio.
Docnije sam pohvalio svoju opreznost. O nekom pomeranju snaga u
vojsci nije bilo ni govora; jednostavno, tab armije je, sa svojim jezgrom
prokuanim u borbama, mogao sebi da dozvoli i prisustvo ponekog osobenjaka-
bundije, to se u nekoj nioj jedinici, udaljenijoj od nadzora i ranjivijoj zbog
uea u operacijama, ne bi moglo ni zamisliti; s druge strane, ovde se zbog
potrebe za radom intelektualaca poputalo u izboru po odanosti.
to se Svetija tie, tu je izbor bio ne samo blag nego i promaen, jer je on
svoju tvrdnju o neradu u odseku potkrepljivao sopstvenim primerom. Lavlji deo
dana prolazio mu je u listanju i itanju novina, u kojima je imao da zaokrui
vanije lanke i saoptenja radi mogueg daljeg korienja; posle tog srazmerno
lakog zadatka odlazio bi, utegnuvi se u vazda istu, ispeglanu uniformu i
ponevi iz fioke sveanj novina, do nekog od tapskih rukovodilaca, da dokazuje
svoje pravo; vraao se razgnevljen, tvrdio da oko njega sede sve same sfinge,
koje jedino to klimaju glavom a ni prstom nee da maknu da on zauzme poloaj
koji mu dolikuje; tonuo u gospodstvena utanja iza kolutova dima, a onda
ponekad, uvee u menzi uz au vina, ili kad bi neka strana ena okrznula
njegovu visoku vitku priliku pogledom priznanja, sav izmenjen, bleda naborana
lica oblaporno istegnuta, priao dogaaje svoga stvarnog ivota i svoje stvarne
prirode - o studijama, nedovrenim, u Parizu, kuda ga je otac, seoski svetenik,
bio poslao, o propadanju, docnije, u malovarokoj novinarskoj boemiji, koje se
zavrilo tuberkulozom, dugogodinjim leenjem u jednom planinskom
sanatorijumu, gde je uivao naklonost asnih sestara... Zbog ovih pria
nekontrolisane iskrenosti koje su nitile famu revolucionara to je o sebi
pokuavao da iri, nekako su ga jo i trpeli - ostavljali na ovom sklonitom mestu
iz pobuda na koje je on sipao vatru: iz nemarnosti, po inerciji jednom izvrenog
vojnog birokratskog rasporeda.
Breme rada u odseku nosila su, naprotiv, ona dva oveka ija je imena
Sveti u prvom razgovoru sa mnom najee pominjao kao primer nesposobnosti
i ulizitva: Kosta i profesor Ivankovi. I onda kada sam sa reenjem u ruci
prekoraio prag odseka, njih dvojica su bili na dunosti: Kosta u politikom
odeljenju taba da primi nova uputstva, a Ivankovi u tampariji da nadgleda i
ubrza tampanje biltena. Njihov pravi rad poinjao je, meutim, tek pred podne,
kada bi Kosta stigao sa svenjevima hartije: raportima, izvetajima, zapisnicima,
naredbama, koje bi oni, zajedno sa lancima to ih je Sveti zaokruio, celoga
dana, a esto i nou sve do zore, prebirali, sreivali, jeziki ispravljali i
prekucavali za tampu.
Bio je to rad ne ba mnogo znaajan po utroenom umnom naporu: neka
vrsta kaluerskog prepisivanja i, sasvim retko, sastavljanja, po nareenju,
kratkih komentara i nazdraviarskih lanaka gde je svaki izraz i reeniki obrt
bio unapred odreen vojno-kancelarijskim kalupom; a isto tako i po rezultatu -
jednom biltenu dnevno, malog formata, u obliku letka ispisanog sa obeju strana,
koji bi se zatim rasturao po jedinicama i meu graanstvom. Ali u tabu su toj
skromnoj izdavakoj delatnosti pridavali veliku vanost: bila je to, uz novine
koje su izlazile u pozadini i stizale sa zakanjenjem, glavna idejna veza u
glomaznom telu armije, neka vrsta poluzvanine a opirnije i poletnije sroene
zbirke novosti i zapovesti, uporedna s onim to su je prenosili kuriri i telefoni, i
valjda zato to je tampana, od svih nestrpljivo oekivana i paljivo prouavana.
Na taj nain odsek je igrao ulogu nekakve filijalne komande, prijatnije jer manje
obavezne od one zvanine; u njega su rukovodioci rado svraali, da bi malo
odahnuli i poigrali se u toj tvornici magine rei, a Kostu i Ivankovia, koje su
raunali u njegovo istinsko osoblje, neprekidno su zivkali na sastanke i zasipali
ih uvek novim i novim brdima spisa, kao u nekom detinjastom nastojanju da
svaka njihova odluka i zamisao budu ouvani u neprolaznosti tampanih slova.
Njih dvojica su ovu potranju - poast i prekomerni teret u isti mah -
prihvatali na razliite naine: Kosta s nezasitnom ambicijom i energijom
zdravog mladia koji je tako rei iz kolskih klupa, posle kratkotrajne provere u
borbenim jedinicama, dignut na poloaj glasnogovornika i tumaa
mnogohiljadne vojne sile; Ivankovi sa pokornom zadihanou
etrdesetogodinjaka i porodinog oveka s ustaljenim navikama kojih mora da
se odrie u ovom kolu preteranih htenja i zahteva. U skladu s tim rasporeivali
su se, nekako sami od sebe, i njihova mo i meusobni odnos: Kosta je bio
spona i stub, Ivankovi izvrilac; prvi je pozivan kada je trebalo neto brzo
shvatiti i uiniti zaokret, drugi ako bi se to moralo otaljavati strpljivim radom.
Na naelnika odseka, majora Ljubotia, malo se raunalo u poslovima; u
njegovoj kancelariji, posebnoj, do nae, kroz koju se u nju ulazilo, stajao je
telefon na direktnoj vezi sa komandom taba, ali je taj telefon retko zvonio.
Majora su zvali samo na zvanine sastanke, kojima je trebalo da prisustvuje po
rangu i poloaju, ali su i to inili, osealo se po glasu koji bi poruku preneo, vie
forme radi i bez velikog uverenja, ne ljutei se mnogo ako bi se pokazalo
nemogunim da mu poziv na vreme stigne. Ni major nije mario ako bi ga koja
obaveza mimoila: smatrao je da je dovoljno angaovan posebnim radom,
pripremanjem, sporim ali temeljnim, predavanja i govora u sveanim prilikama,
kojima je uvek izazivao divljenje pa mu ih je tab rado i zahvalno poveravao.
Bio je to crn, muevan, omanji ali temeljno graen ovek ve u srednjim
godinama, elave glave, sa koje je retko skidao oficirsku kapu. Spadao je u
stariju generaciju revolucionara koja je uestvovala u panskom graanskom
ratu, ali u onaj njen deo koji je, po rasputanju internacionalnih brigada, ostao u
Francuskoj, onde proveo glavne ratne godine i tek se sad, okolinim putem
preko podruja oienih od Nemaca vratio u zemlju. Prema zaslugama i zbog
dugogodinje politiarske rutine dobio je visok in i rukovodee zvanje, ali se
osea-lo - a i on je sigurno oseao - da se nalazi po strani od vodeeg kruga, koji
se tokom ratovanja popunio istina mladim i neobrazovanijim, ali u bitkama
krvno zdruenim ljudima. iveo je aristokratski izdvojen, u posebnoj kui u
gradu, gde je i najvie boravio pripremajui predavanja i kamo su mu kuriri,
protivno obiaju, imali da nose sve sitne potrebe, novine, odela sa ienja, sitan
bakaluk; drao je konja i ujutru jahao izvan grada i tek pri povratku svraao u
oficirsku menzu na engleski doruak koji su kuvarice samo za njega spremale; u
kancelariji je provodio samo sat-dva vremena, koliko da saslua Kostin referat i
o spornim stvarima donese kratke, vete odluke.
Ophodio se vrlo odmereno, mada bez nadmenosti; nikad ni sa jednim od
nas nije re progovorio o stvari koja se ne bi ticala posla; do njega, koji mu je
bio prostorno najblii, Sveti nijednom nije pokuao da prodre sa svojim
svenjem starih novina. One svee, meutim, sa zaokruenjima najvanijih
dogaaja, redovno je unosio majoru na sto, a ovaj nikad nije odbio da se njima
poslui, kao da su mu bile potrebne za donoenje tanijeg suda. I inae, njih
dvojicu kao da je vezivala neka preutna solidarnost. Major je Svetija, kad bi
prolazio kroz nau sobu, pozdravljao posebnim, jedva primetnim naklonom
glave; ovaj je uzvraao kratkim ovlanim ustajanjem, i nikad nije majora unosio
u svoj neiscrpni spisak krivaca i nedokazivaca.
XVI
XVII
XVIII
XIX
Nije se bio skoro nita izmenio: iste one buljave sjajne ute oi
neodreeno nekud zagledane, isto strasniki ispijeno lice, isti jarki izraz
drueljublja; samo mu je, mesto crnih kovrda, glavu pokrivala santimetar duga
kruta ekinja. "Najzad!" uzviknuo je smekajui se s olakanjem, steui mi i
tresui lakat, od nestrpljenja da me prene. "Traim te ve ceo dan u tabu",
potuio se, privlaei me sebi i unosei mi se u lice da nadvie muziku i galamu.
"I jutros, i pre podne, i posle ruka." Pa mu se osmeh jo ire razlio po tankim
usnama i iljastoj bradi: "Onda sam se setio da u te najsigurnije nai ovde, gde
ima devojaka", da bi odmah zatim i iezao, u masku nestrpljive odlunosti.
"Moram s tobom da razgovaram. O jednoj veoma vanoj stvari."
Gledao je u mene - mimo mene, s napetim oekivanjem, u kome je titrala
nada da u njegovu elju prihvatiti s istim arom; mahinalno sam, jo uvek s
pozdravnim smekom na licu, klimnuo glavom. A u meni je u stvari rasla
potreba, daleko jaa od radosti i radoznalnosti to ih je pobudio neoekivani
susret, da oslobodim ruku, odgodim razgovor za drugi put i nastavim da se
probijam u pravcu pozornice. Onda je svirala muzika, okretali su se parovi,
stvarala su se prva, ispitivaka poznanstva; znao sam, ako zaostanem, da u
propustiti sve izglede na koje sam za ovo vee toliko raunao. No on, kao da je
primetio da oklevam, nestrpljivo mi je protresao ruku, i skupivi vee, jo
odlunije odredio zahtev. "To mora biti odmah. Molim te. Veoma je vano."
Pogledao sam ga, zauen tom mranom estinom koja se nikako nije
slagala sa optim slavljenikim raspoloenjem, i tek sam u tom trenutku postao
svestan koliko je neobian nain na koji mi je urica pristupio. Iza veselosti pri
susretu, koju sam bio lakomisleno uzvratio, izbijalo je olakanje oajnika, iza
moleivog pourivanja napetost gonjenog; stajao je preda mnom u otrcanom
civilnom kaputu, sa crvenim kariranim alom vezanim u vrst vor iako je u
prepunoj dvorani bilo zaguljivo, sav usredsreen u stisak kojim mi je jo uvek
obuhvatao lakat. Osetio sam kako me dotie senka nelagodnosti, jo nejasne, ali
dovoljno teke da me opomene na onu nekadanju sa zaverenikih sastanaka,
podstiui na opreznost, u prvom redu pred Kostom i Ivankoviem, koji o tom
vremenu nisu nita znali niti je trebalo da znaju. Osvrnuo sam se, pronaao
njihova lica koja mi behu okrenuta s izrazom oekivanja i dobacio im, preko
neijih glava, da emo se nai docnije. Zatim sam dao urici znak da me sledi i
progurao se s njim u stranu, prema uglu.
Onde, u praznom prostoru izmeu zidova i bedema neigraa, on mi najzad
pusti lakat, ali samo da bi mi, neto nie, obujmio aku vlanim prstima. "Hvala
ti!" ree podrhtavajui glasom. "Znao sam da e ostati stari dobri drug." No
zatim je, sa prisenkom neizvesnosti u borama ela, zatraio i da to potvrdim;
"Jer mi smo stari drugovi, zar ne? Ti nisi zaboravio nae druenje, na kruok",
hteo je da zna, da proveri, pa poto sam ja, sve vie obrvan nelagodnou,
pristajao samo klimanjem glave, on prasnu; "Ta ja sam te u njega uveo, zar ne?
Zar ne da je tako bilo!" I tek poto sam, smirujui ga, poplaeno posvedoio:
"Da, da, razume se", njegova se volja opustila, zajedno sa stiskom, a lice mu
dobi skoro plaan izraz. "Ja sam to sad sve izgubio", dahnuo je, sputajui glavu
na grudi. "Meni se vie ne veruje."
Izgovorio je poslednje rei apatom, koji sam ja, zbijen uz njega, jedva
razabrao kroz buku muzike, razgovora, smeha; ipak sam imao utisak da njegov
glas nadjaava graju i prodire u temena i ui onih ispred nas, koji kao da su svi
stajali u trepetu nepominog oslukivanja. to je malopre bilo nelagodnost,
nejasna slutnja smetnje, pretvorilo se najednom u go, panian strah. Vie se nije
radilo o tome da ovo vee ne bude upropateno - sinulo mi je u misli - radilo se
o mome dobrom glasu, o mome opstanku! Zadravanje u dvorani postalo mi je
istoga asa nesnosno: uricu, to stvorenje koje podsea, oseao sam kao teg
okaen o rame; bio sam eljan da ga zbacim, ali mi je izgledalo da nas guva i
vika i muzika, kao uad omotana oko nas, neodoljivo sabijaju jednog uz drugog,
u opasnu zblienost koju njegove nesmotrene rei mogu svakog trena da otkriju.
"Tie, zaboga", opomenuo sam ga usplahireno, i: "Hajdemo odavde!" naloio
sam nestrpljivo, najednom i ja apatom, postavi tek u tom trenutku svestan, po
priguenosti tog apata, koliko mu svoj strah otkrivam. Savladavajui se, ne
gledajui mu u oi, pokuao sam da obrazloim to neupadljivije, pokazujui u
kameno vrsti niz lea pred nama i oko nas: "Ovde se ak ni stajati ne moe.
Potraimo neko mirnije mesto."
Ovo dabome, sem to bee izgovor, nije moglo ni da se ostvari, bar ne u
zgradi pozorita. Predvorje sa bifeom, kuda smo se jedva probili kroz suprotnu
struju zakasnelih gostiju, prosto se raspadalo od stiske, guste do nepokretnosti;
ljudi su se ljuljali s noge na nogu, apatino neodluni da li da se vrate ili ostanu
zamorno stojei, makar samo na dohvatu zvuka to je na mahove probijao agor
razgovora i slapove dovikivanja. U polju zbijenih glava provirivale su ponegde
devojake, oiju unapred moleivo predanih ruci koja e ih izbaviti i povesti u
vrtlog zabave koju je vee obeavalo; no iza mene je dahtao urica, slep za ovo
kolo trailaca i nudilaca sree, sledei me sa poslunou u kojoj sam oseao,
leima i temenom, njegovu teku, samo za ovih nekoliko prelaznih trenutaka
uzdranu volju. Morao sam, postade mi jasno, poto-poto da uutkam tu volju za
podseanjem ako sam mislio da se jo ikad kreem slobodno meu ovim
ljudima; i pokorno sam, ne osvrui se, sekao put rukama i ramenima,
dijagonalno od vrata do vrata upuujui se napolje, na ulicu.
Tu smo se onda zaustavili, u prelamanju mraka i vetake svetlosti, meu
svetom koji je jo pridolazio ili zbijen ekao, neodluni kuda emo. Upravo,
neodluan sigurno samo ja, koji sam u mislima prebirao mesta gde bismo se
mogli skloniti: u tab, apotekarev stan, u kafane, u tampariju. Sva ona su se,
meutim, inila neprikladna za na razgovor; ui u njih s uricom kraj sebe
znailo bi, oseao sam, jo ire obznaniti nau povezanost, a ja sam upravo bio
reen da je po svaku cenu stresem sa sebe. Pogledao sam ga: u izlizanom kaputu
s dreavo crvenim alom meu reverima, nepokrivene oiane glave, oiju
uprtih prema meni, pod izdajnikom svetlou lampi koja mu je lice brazdala
nestalnim senkama, bio je olienje tajnosti, zabaenosti, iz stidne prolosti
izronilog podseanja reenog da se nametne drugome. Jedino to sam u tom
trenutku mogao uiniti bilo je da ga barem sklonim od pogleda ljudi, u mrak, da
sam na sebe primim i u etiri oka otklonim nepriliku koju je, oseao sam, sa
sobom nosio. Traei izlaz, oi mi skrenue sporednoj ulici, iza samog
pozorita; nisam govorio nita, samo sam trgao ramenom i uputio se prema njoj,
urno izmiui da ne bi ko od ljudi izmeu kojih smo morali da se probijemo
shvatio da smo zajedno.
On moje odbojno dranje nije primeivao, kao to, inilo se, nije opaao
ni hladnou zimske noi koja nas je, posle sparnog pozorita, ugrizla iz
nepominog vazduha i kao drvo muklo tvrdog snega na ploniku. Odmah iza
oka, im smo zali u samou puste ulice, saleteo me je, s boka kao pas,
promuklim apatom, vraajui se, sa iscrpnou manijaka, na polaznu taku
razgovora, na nae drugarstvo, koje je u njegovoj svesti oito zauzimalo mesto
spasonosnog znamena.
"Moram ti priznati da zapravo nisam pojma imao da si i ti ovde", odao je
u poverenju. "Bio sam naprosto upuen iz mobilizacionog centra u tab armije, i
doao sam pun neizvesnosti kuda e me baciti, i bez nade da bih mogao ita da
preduzmem u svoju korist. Onda sam sluajno uo tvoje ime i obavestio se.
Meutim", spustio je glas alobno, "nisam te mogao nai." Onda mu se glas
ponovo razvedrio. "Ipak", rekao je, okreui mi lice, s bleskom naivno lukavog
smeka u polutami, "ve i samo saznanje da si tu ulilo mi je hrabrosti da
zatraim raspored u tvoj Odsek za tampu. Mislio sam: to i inae najbolje
odgovara mojim sposobnostima, a i ti e tu moi najbolje da mi pomogne." U
hodu, utke, dva-tri puta je zatresao glavom pa onda uzdahnuo. "Kamo sree da
smo se nali jutros. Sada bih ve znao na emu sam. Ovako", digao je pogled,
"uspeo sam uza sve navaljivanje samo toliko da mi se raspored odgodi. No, to je
ve pola uspeha. A sad kad smo se sreli, valjda je uspeh manje-vie i siguran." U
glasu mu je lebdela neizvesnost svih koji su ekali pred vratima Organizacionog.
"ta ti o tome misli?"
ta sam o tome mislio! Gutao sam ukoen, ne ni ukoen ve sleen od te
nemogunosti. Da on doe u odsek, kao stalni njegov lan, meu Kostu,
Ivankovia, Svetija i mene, on koji je znao o mom davnom ukljuenju u
Tagorinu grupu, a nije shvatao da to sad treba tajiti, nego bio, naprotiv, oran da
brblja, hvaliui se naim drugarstvom, tom zaboravljenom, nepromiljenom i
neprijatnom stranputicom mog puberteta! Da razori, da oskrnavi, da uprlja i
zamrsi sve to sam ovde stvorio ba zato to nisam imao prolosti!
Ali on je bio sav obuzet njome, prolou, pa je i moje utanje protumaio
kao nedoumicu izazvanu seanjem. "A ti se sigurno udi i pita", spustio je
pokajniki glas, "otkud se ja, koji sam jo pre rata bio tako jasno opredeljen,
pojavljujem u vojsci ovakav i tek sada. Veruj, nije moja krivica", prineo je aku
prsima, "mene su upropastile okolnosti." Brzo je udahnuo hladnog nonog
vazduha i od toga se zakaljao; morao je da mi se uhvati za rame kako bi, istei
grlo, oslobodio sluz i pognut je ispljunuo. "im je izbio rat i nas prebacili u
Beograd", produio je neoekivano brzo, jo bez daha, ali teno, kao da bi
predupredio moguno protivljenje, "ja sam se odmah javio naima i izvravao
sve zadatke. Nisam se plaio opasnosti. Rasturao sam letke i sakrivao u stanu
ilegalce." Tek tada je zastao, oklevajui dok mu se dah umno vraao. "Ti valjda
zna ta je to znailo, tamo", eleo je da proveri. "Ja, dodue, nemam tanu
predstavu kakve su bile prilike kod vas..." zazvuala mu je u glasu tata
strunjaka radoznalost, koju sam ja, beei od polaganja rauna, odbio
mrzovoljnim mrmljanjem. "Moe, dakle, da shvati", produio je na to,
klimnuvi glavom kao zbog neeg umiren da u njegovu delatnost sad umeti da
cenim. "Ti koji me zna od ranije." Onda mu se glas nesigurno prelomio. "Ali
bio sam otkriven, jedan mali s kojim sam stajao na vezi oko letaka pao je, i ve
isti dan propevao. Uhapsili su me i strpali u zatvor."
Opet se zaustavio, nekako trapavo-nemono, na sredini ulinog kolovoza,
prstiju desne ruke nervozno zauzetih iznad kratke ekinjaste kose, gde su mu se
nekad povijale duge kovrde, otkrivajui siluetom, pod smrznutim slapom
meseine, pozu nekadanjeg neumornog raspravljaa. "A zatvor", uzdahnuo je
"zatvor je neto sasvim drugo. U zatvoru", krenuo je da objanjava, teko
nalazei rei ali sreeno kao po zakljuku dugog razmiljanja, "u zatvoru nije
strano to to te tuku i to ti prete smru, nego je strano to to batine i smrt
izgledaju tako uzaludne." Pogledao je u mene sa strane, ispod oka, kao da
proverava utisak koji je svojim reima ostavio, pa me uhvatio i cimnuo za ruku.
"udi se?" upitao je, i odmah odgovorio mesto mene; "Da, ti se udi. Jer, rei
e, kako moe izgledati uzaludno neto to smo izazvali svojom voljom. U
zatvor smo dospeli zbog onog to smo inili napolju, prema tome on treba da
ima i smisla. Zar ne?"
Zastao je, neoekivano; ruku povukao i savio, pa sastavio sa drugom kao
da mi na njima neto prua. Bili smo blizu fenjera; ivica svetlosnog kruga ga je
presecela napola, osvetljavajui mu ake; mogao sam da vidim kako one drhte
napeto ukoene. "I to bi bilo tano kad bi te u zatvoru naprosto kanjavali",
rastegao je, kao da srie sa tih sastavljenih aka. "Ali, ne, ne, oni te ne
kanjavaju, kao to se misli", nastavio je apuui, nagnut. "Oni te tuku, ne daju
ti da jede, to da, ali samo zato da im kae to je potrebno." Kaalj ga je
prekinuo u govoru, protresao ga, i on se dugo zacenjivao dok nije oslobodio sluz
i ispljunuo je. Tad se uspravio, udahnuo nekoliko puta i ponovo mi se prikuio,
hvatajui me za lakat. "Tuku te i pitaju, tuku i pitaju", cimao me je po ritmu
svojih rei, "udaraju te i lome ti kosti, zavru monice i skau ti sa stola na
stomak." Pogledao me je u lice, osetio sam njegov vreli i mokri dah. "Stalno,
neprestano", siktao je, "dok ne kae ili dok te ne ubiju batinama ili
izmrcvarenog poalju pred cevi puaka." Zastao je, odvojio se malo od mene i
pustio mi ruku, ali lica okrenuta meni, kao da bi daljinom hteo dati vie prostora
onom to ima da mi kae. "Pri tom im nije vano ono to e rei, razume? Jer
to najee ve i znaju. Ko, s kim, kada, kako? To su im pitanja. I poto ti uti,
tuku te dalje. Tuku i druge, uje ih nou kako stenju pred vratima leei na
hodniku, baeni tamo da umru. Sutra e tako biti baen i ti."
Prenuo se, protresao glavom, a onda mi hitro priao i ponovo mi se
uhvatio za lakat i upio u mene pogled, koji je blesnuo na nesigurnoj granici
svetlosti. "Da se razumemo!" gotovo je viknuo, uveravajui. "Ti si sa sobom
davno raistio i bio si spreman na patnje, na batine, ti si sto puta u sebi
zamiljao kako e se pred muiteljima isprsiti i rei im, ili utanjem dati do
znanja, da se bori za svoje uverenje i da nee pokleknuti." Zatresao je glavom
i pustio mi ruku, pa smo koraali slobodno, s lampom ostavljenom iza nas, sve
dok nije uhvatio nit govora, neto mirnije, tenije. "Ali onda vidi da od toga
nema nita, jer te niko nita ne pita o tvom uverenju, jer te jednostavno tuku i
trae imena i mesta, drugo ih se ne tie." Opet je zastao, ukoio se kao od
nenadane misli, zagledao se napred, kaljucajui i traei rukom moju, dok je
nije naao i stegao. "Onda ak najednom vidi da ih se ni to ne tie, da im je
svejedno! Oni te tuku i ispituju i odreuju za dalji ivot ili za smrt sasvim
ravnoduno, na komad, samo da bi te se to pre otresli. Mesta treba za druge.
Nije im nimalo stalo da proniknu ko si ti, koliko si odluan i odan. Oni samo
tuku i pitaju. Ako govori, stave te na desnu stranu, ako nee, na levu, a to
znai smrt. Tvoja volja. Oni njoj samo pomau, batinama i streljanjem drugih.
Ti sam si im beznaajan, predmet koji e staviti ovamo ili onamo."
Dok je izgovarao poslednje rei, u njih se odnekud zapleo udaljen smeh:
znak prisustva ljudi. Prenuo sam se i istrgao ruku, ali je on ponovo zgrabio. Dok
su smeh i razgovor, tamo negde iza nas u mraku, jaali a onda se opet utiavali,
drao me je vrsto, jedva neto usporena koraka, a tek potom olabavio stisak,
produujui da govori u urnom, sad ve neprekinutom zamahu, kao da bi
nadoknadio to je propustio: "Ti tada shvata svoju beznaajnost u tom kolu
kasapljenja. Jedno mesto vie u preraivanici. I shvata, sad ve njihovim
oima, beznaajnost svoga ina. Nekoliko letaka, preputanje kreveta umornom
oveku s javkom. Pih. Sve je to siuno i daleko prema uskomeanoj klanici u
kojoj ivi. A prilika ti se nudi. Moi e da odahne. Da razmisli. Da utvrdi
svoju odlunost. Umreti moe uvek. Savest ti je, uostalom mirna: svi koje e
spomenuti ve su ili pohapeni ili mrtvi." Glas mu se spustio u potmulo
gunanje. "Tako sam jednom rekao sve to sam znao. Stavili su me na desnu
stranu. Uputili su me u popravni logor."
Kaalj ga je prekinuo; kada se smirio, stajao je i dalje lica podignuta k
meni, ela i jagodica plavo osenenih meseinom. "Shvata?" viknuo je suludo
trijumfalno, tako da sam mu, prestraen, vrativi se dva-tri koraka, priao. "Niko
nije tako oekivao pobedu naih kao ja. Niko!" zatresao je glavu. "Ja sam u sebi
sve raistio. Ja znam da je jedino to vredi: sluiti ovoj naoj stvari. Tamo u
logoru su nas kljukali religiozno-faistikim predavanjima, toliko beskrajno
bljutavim i primitivnim da bi ih ve zato morao omrznuti. Ali ja nisam ni
prestajao da ih mrzim. Mene su oni tukli, trljali mi so u rane, najhladnokrvnijih
lica dok sam jaukao. Ali, ja sam stao na desnu stranu. Ja nisam mrtav. To mi se
ne moe oprostiti."
Uutao je; u jednom trenutku digao ruku prema viticama koje nisu vie
postojale, pa je, pokrenuvi u prazno prste, obamrlo spustio. Stajali smo bez
pokreta na nepoznatom raskru; u tiini, sasvim iz daleka, zauo se jedan jedini
potmuo pucanj, moda s one strane reke. No ja sam ovo samo uzgred zakljuio;
nisam mislio na bitku; nisam u tom trenutku mislio ni na ta; buljio sam kao
hipnotisan u prostor oko mene i onaj u meni, koji su se nestvarno slivali.
Bili smo na samoj periferiji grada, dokle briga o osvetljenju nije dopirala.
Oko nas su, po ivicama ulica bez fenjera, samo meseinom tamno ocrtane,
lebdele siluete nekih kua, otimajui se raspoznavanju kao da su sa tue planete.
Sve drugo je tonulo u sneni plaviasti mrak, po kome su, tragom uriinog
kazivanja, vrvela ona tela, sabijena zidovima, u krvi i ranama. Mogao sam u tom
asu da osetim njihovu bezizlaznu muku crva, onaj mete patnje koji se davi
sam u sebi, i od toga me je obuzimala neka u isti mah i paenika i
velianstvena jeza. Stajao sam, inilo mi se, suoen sa samom sudbinom, onom
istom koja me je bila okrznula jo onde kod kue, u Krijinom stanu, u prianju
partizanskog oficira, kao pretnja i mogunost, i kao objanjenje mojih
nelagodnosti pred iskuenjima rata, njegovih opredeljenja. Sada meutim, iz
usta urice, moga parnjaka u prvim takvim iskuenjima, ona je silovito
provalila kao istinski moja sudbina, koju sam mimioao u stvari samo sluajno,
ili, jo uzbudljivije tajanstveno, usled nekog nedokuivog sklopa dogaaja koji
je moj put, sa zajednikog raskra pre etiri godine, usmerio u drugom pravcu.
Privlailo me je da taj tajanstveni sklop dokuim, ispitujui njegove pojedinosti,
delovanje, da se unosim u ona nesnosna stanja koja su mene mimoilazila dok su
u urici trajala, da uporeujem dranja i postupke; istovremeno sam imao
potrebu i da pobegnem, da se oslobodim tog bolesnog izjedna-avaja i vratim se
u samo sopstveni svet prisnih potreba i poslova. Uzbueno sam ekao da urica
odlui; da je u tom trenutku nastavio ispovest, ja bih je eljno sluao, sve dublje
u nju tonui i s njom se izjednaavajui. No on je jednako utao, kalju-cajui
pognut, doputajui da se oko nas, lagano, ustali slika stvarnosti: novogodinje
noi na pustoj periferijskoj ulici, s kolebljivom ratnom pozadinom i s naim
dvema samotnim prilikama to u njoj ire svoj neodluni dah.
Bilo je vrlo hladno: vazduh nas je, nepokretne, sve vre stezao u svoj
ledeni oklop, kosti na nogama probadala je blizina smrznutog snega sa plonika.
U jednom trenutku neodoljivo sam se stresao; gr u ramenima i cvokotanje zuba
najzad su me priveli razboru. Opet su preda mnom, ovog puta eljnim toplote i
svetlosti, promakle slike prostorija koje me, sa svojim peima i pokrivaima,
oekuju; no odmah se i ovog puta javljala ograda da su one samo moje, ne i
uriine. On je, videlo se po onoj turobnoj zagledanosti u zemlju, po
mehanikom kaljucanju o kome nije vodio rauna, stajao bez povratka, tu na
rubu grada: na rubu, u stvari, ivota; odbacili su ga oni ideali, ona borba koje je
nepromiljeno sledio; dok sam ja, koji sam ih napustio, pred tim idealima i pred
tom borbom stajao ist, jasan, predodreen da tek ucrtam vidljiv trag u njihovo
za mene svee tle. Pravo sam imao ja, oseao sam trijumfalno, otkidajui se,
ve, nepovratno, iz zanosa koji je ispovest u meni razlila, iz tog bolesnog
unoenja u rtvu, u patnju, u tetnu iskrenost. Ako je trebalo da urici
pomognem, ja sam to mogao samo ukazujui mu na sebe kao primer, guei tu
nerazumnu strast kopanja po prolosti, koja - doao sam istoga asa do kraja, to
jest do poetka naeg suoenja - preti da i moj poloaj nepotrebno ugrozi.
"Sve to treba zaboraviti", izgovorio sam zakljuak razmiljanja i za samog
sebe iznenadno; postalo mi je nepodnoljivo da stojim na ledu, ukoenih nogu i
s jezom u leima; uhvatio sam ga za rame, okrenuo i povukao nazad, ka sreditu
grada, ka ljudima. "Vara se ako misli da se ovde gleda na ono to je bilo",
produio sam tek potom, pokuavajui da i sebe uverim. "O tome se, da zna,
uopte ne govori. Govori se samo o tome ko sada ta radi i kako radi."
Ali: "Ne!" viknuo je on na to, izronivi u asu iz svoje pogruenosti.
Ljutito je istrgao ruku iz moje, da bi mi se odmah zatim pribliio i sam me
stegao za lakat. "Ja moram sve rei: oni pojma nemaju!" Glas mu je ponovo
preao u zadihan apat. "Da si samo video njihova lica, danas u Organizacionom
odseku! Kako su prevrtali moje spise; kako su me pogledali iznad rasklopljenih
hartija kada su ih proitali. Ta oni vide samo slovo!" Opet je povukao ruku,
prineo je drugoj i pognuo glavu kao da sa aka ita miljenje svojih
procenjivaa. "Oni vide samo to: bio u zatvoru, popustio, izdao; i spremni su da
me bace u neku kanjeniku jedinicu, da poginem ludo. A znaju li oni moje
muke? Znaju li ta je mene to stajalo? Znaju li uopte ko sam ja i kakav sam?"
Priao mi je u skoku, obuhvatio mi ruku svojima obema i viknuo pravo u lice:
"Kao to zna ti! Ti!" Traio je moje oi; bili smo opet pod fenjerom, i ja sam
morao da ih upravim, prestraeno, u njegove neuhvatljivo izbuljene, u nedogled
razro-gaene. "Ti koji si me poznavao u poetku", dahtao je. "Ti koga sam ja
priveo ovoj naoj stvari i koji to sad moe da posvedoi. Zar ne? Zar ne da je
tako?" traio je, drmusajui me, sad ve po drugi put, da potvrdim, i ja sam
neotporno, brzajui da to pre stresem nesnosni dodir, izbacio: "Da, da, naravno.
Naravno da je tako!"
Tek tada me je pustio, a ja sam istog asa, ne odolevi, gotovo istrao iz
svetlosnog kruga lampe. Sada sam tek shvatio do kraja zato me je potraio,
zato prisilio na ovo ludo kruenje u novogodinjoj noi oko grada: ne da bi se
uz mene privio, na meni zgrejao, ve da bi me unitio! Pokuao je da se ugura u
moj Odsek za tampu ne da bi mu uz mene bilo lake, ve da bi meni bilo tee;
ne da bi o naem nekadanjem druenju onde brbljao - ega sam se ja naivno
uasnuo - ve da bih po njegovom nalogu brbljao ja; eleo me je ne za druga,
nego za svedoka! Da, upravo to: oekivao je da u istupiti pred ljude i da u im
posvedoiti kako smo on i ja, zapravo pre svega on a ja pod njegovim uticajem,
pristupili Tagorinom kruoku da bismo se borili za ciljeve koji danas evo
pobeuju. A to je bila obina la, bar to se mene tie, istina je bila neto sasvim
drugo: Stanislava, vebanje plesnih figura na sparnom balkonu kole igranja,
neiskreno drugarstvo, njegovo smueno profesorisanje, muna dosada
prevakavanja dijalektikog materijalizma u hladnoj ve-kuhinji, koju je
rasterao prvi prasak rata, i nije ostavio u meni drugoga traga sem olakanja!
No, da li bih tu istinu mogao izrei ako bih pristao da izreknem i la; da li
bih mogao stati pred Kostu, koji ve ima moju biografiju s preutanom
prolou, i pred ljude kojima je on dalje predao, i pred oficira u
Organizacionom odseku kome urica hoe da me privede; da li bih im mogao
sve to izrei, molei ih da prosude, da shvate, da spuste pogled niskoj zemlji,
gde se, u ukrtanju sebinih nagonskih postupaka, ono prolo na kome insistira
odigravalo; njima i svima koji bi za nau prolost sutra saznali? Ne, ne, znao
sam, zamislivi u trenu lice oficira Organizacionog, iza ijeg lakovernog umora
stoji, spremna na osvetniki skok, gorina siromatva, bolesti, godina rtvovanih
u ratu; i strogo Kostino; i hladno Ljubotievo; i uriino najzad, tu kraj moga,
koje nisam gledao, ali sam znao da na njemu stoji urezana neotklonjiva volja da
raiava. Ne, ne, s takvom istinom ja pred ta lica nisam mogao izai, jer ona
znaju samo za istinu lai, kao nekad Tagora i njegovo drutvo; u ovom sluaju
samo za alternativu izmeu iste linije moje napisane biografije i prolosti
optereene preutanim grehom. Za njih je istina la, a la istina, zakljuio sam;
ja bih sa svojom iskrenou bio igo-san kao laov, bio bih odbaen, uniten;
pobedu bi odneo urica, ta mrana kaljucava pognutost, to klupko sulude volje,
taj nasrtljivi komad jedinoga htenja da se potvrdi lana istina. Oseao sam ga u
tom trenutku kao neto neljudsko, a vrelo i tvrdo ivo, to pored sve molbe i
vike i smirivanja ne prestaje da srlja, to se zariva i zaplie, u meso, meu
udove, u utrobu, balavei najeenu kou; da je kraj nas stajala neka provalija,
mislim da bih naao reenosti da ga, utljivo zgaen, u nemonoj odbrani u nju
gurnem.
Ali mi smo se, naprotiv, sve vie pribliavali sreditu grada; moje
bezizgledno beanje, kome se on prilagodio rasejanim brzim koracima, nosilo
nas je kraj kua iz kojih je izdajniki provirivao ivot: jedan rasvetljen prozor,
glas priguen pregradama zidova do nerazumljivosti. Negde iza uglova ve su
promicali ljudi: muklo su se uli koraci po odrvenelom ledu, odlomci razgovora,
smeha; naa samoa udvoje prestajala je. Trebalo je opet pomiljati na ugled, na
utisak; otkloniti barem neposrednu opasnost da budemo zateeni u ovom
divljem kolu otkrivanja i uutkivanja. Ali kako? Misli su me sve dublje uvlaile
u onu suprotnost istine i lai, koja je sa svakim korakom, oseao sam u panici,
udaljavala mogunost da se sporazumemo.
Tada je neoekivano sam on pokazao izlaz. Zacenivi se od kalja, usled
urbe, na koju ga je valjda tek taj napad upozorio, zaustavio se i mahnuo
podignutom rukom kao da daje signal zahuktanom vozu. "Ti, dakle, nee?"
upitao je, glasom prozuklim od sluzi. "Ti, dakle, nee da se za mene zauzme?"
molio je, savlaujui kaalj ali i pomiren s njim, kao i, video sam po tom
malaksalom mahanju, sa mojim odbijanjem. Teturao se onde, na smrznutoj,
klizavoj kaldrmi, opsednut jedino milju kako da se spase, beznadno dalek od
one druge, koje sam se plaio: da mi nakodi. Nije ni slutio - kazalo mi se iz
slike nemoi koju je pruao - da bi mi mogao nakoditi, jer mu je i moja tenja
da prikrijem prolost ostala nedokuiva; traio me je, slepo, i dalje na istom,
sopstvenom koloseku lane istine, za koju je jedino i znao; traio kao
presuditelja svoga greha, kao prosjak bogataa koji bi mogao da ga uslii.
Bilo je to spasonosno otkrie, i ja sam se za njega grevito uhvatio,
vrativi se, preko neravnina razgovora, do poetka jo nevinog od znanja. "Ali
otkud! Gde bih ja? Pa ja hou da ti pomognem!" uznastojao sam da ga uverim,
prilazei mu ponovo uz bok i hvatajui ga predusretljivo pod ruku. Onaj
zakljuak da je moj izbor bio bolji - zakljuak koji je u meni blesnuo kada sam
nae dve sudbine uporedio - javio se iznova, sad kada sam se oslobodio straha,
kao potreba da nekako izravnam tasove, da mu pomognem da se osovi na noge;
osim, razume se, u onom nedopustivom zahtevu. "Razume se da hou da ti
pomognem, samo ja traim bolji put nego to je tvoj." Morao sam odluno da
zaustavim njegovo protivljenje, krenulo s radoznalim podizanjem glave, s
pogledom upravljenim k meni. "Dozvoli da primetim da ja poznajem bolje
prilike u vojsci nego ti", rekao sam zastavi, pouno i smirujui. "Ovo sada nije
kruok, ve disciplinovana organizacija koja ne trpi nikakva svedoenja ni
izjave, niti bilo kakve sline duevne izlive." inilo mi se odjednom da i sam
vidim koliko je osnovano to to tvrdim; vrsto ustrojstvo odseka, sa Kostom kao
naredbodavcem, gde bi uriino plaevno uplitanje stvorilo samo zabunu,
poremetilo red i uspeh posla; gotovo sam sebi izgledao kao zatitnik tog
ustrojstva. No on je ekao pomo, ili bar olakanje, i to mu je trebalo dati.
"Ovde se ciljevi postiu na drugi nain, tako to se obrati oveku koji moe da
ih ispuni u tiini, silom autoriteta koji uiva. Bez svedoenja i ispovedanja,"
zavrio sam vrsto, pomiljajui u tom trenutku ponovo na Kostu, na mo kojom
je mene, posle ponienja u Propagandnom, za nekolko nedelja uinio
poverljivim ovekom taba.
I urica, kao da je osetio da iza mojih rei ovog puta stoji stvarna
predstava u mislima, najzad je poeo da pristaje na uslov. "Hoe li taj ovek
biti ti?" upitao je, privlaei me opet sebi, s licem koje je ozarilo divljenje, u
oblak svog vrelog daha, tako da sam i nehotice, pred tim preterivanjem u
obmani, ustuknuo, "Ja? Ne, otkud!" usprotivih se. "Bie neko drugi, uticajan",
dok nisam shvatio da ga priznanjem tuoj vanosti opasno pribliujem sumnji u
moju sopstvenu. "Ali u naravno ja posredovati", ubacio sam brzo, vrsto.
"Imaj, molim te, poverenja. I to je glavno, nemoj nita preduzimati na svoju
ruku", nastojao sam da uvrstim to novo stanovite koje sam u njega usadio.
"A ja sam ve bio pomislio da me se odrie", nasmejao se on na to u gru
koji je odao beznadnost iz koje se digao. "Kada si onako dugo utao", zatitrao
mu je u glasu prekor, koji je pokajniki uguio: "U stvari, to je zato to sam ve
navikao da me se svi odriu." Pa na moj pokret odbijanja: "Moda to ne bi ni
bilo neprirodno ba u ovom sluaju... kada se gledaju samo gole injenice, kako
sam te nekad ja upuivao, na prvim koracima politikog rada; a danas evo stojim
pred tobom sa igom izdajnika, da molim..." - to je opet opominjalo da bi on
mogao ispitivati mene o kretanju posle raspada Tagorine grupe.
"Eh, eh, da ostavimo ono to je bilo", stresao sam ovaj poslednji izdanak
njegove opsednutosti minulim. "Mi smo prijatelji, i to, razume se, ostajemo.
Samo to se vremena menjaju, a svako nosi sobom posebne zakone. Sada je rat,
mi smo vojska, tu se sudbine zaas promene. Tebi je potrebna jedna mala
intervencija, a posle e ve i sam umeti da pokae ko si i ta si."
Hteo sam da jo poneto dodam, da tvrdnju potkrepim sopstvenim
primerom: srenim obrtom koji me je tako naglo izmenio i koji mi se sad inio,
pored njegove ponizne nemoi, smeo i ist i za njega preporuljiv. Ali, utao
sam, doseajui se da prema njemu iskren ne smem biti; a onda, u produenju
misli: da to ne bih ni bio, jer bi takvo saoptenje o sebi, ma kako istinito,
predstavljalo isto praznoslovlje, u stvari zavesu dima ispred odgovornosti koju
sam na sebe natovario obeanjem, koje ni sam ne znam kako u ispuniti. U glavi
mi se odjednom razlio neki tup umor; zima, na koju sam bio zaboravio u
groznici prepirke, vraala se, poto smo opet predugo stajali, u noge i leda.
"Hoemo li sad na spavanje?" pruio sam, ne mogui da se dalje uzdrim, ruku,
pa poto sam video da ga to iznenauje, preneraava, brzo dodao: "Jer mi smo
se sporazumeli, zar ne? Ti sad ve vidi da ti elim dobro." I da bih predupredio
njegovo moguno podozrenje: "Mislio sam da jo noas neto preduzmem u
tvojoj stvari. Ili bar da razmislim o njoj na miru..."
To ga je odmah obrlatilo; prihvatio mi je naglo ruku, pa je isto tako naglo
ispustio; povio se ponovo kao u nekom nevojnikom stavu mirno. "Kad je
tako..." digao je ramena uvis. "Ja sam samo eleo da te otpratim. Imao sam jo
toliko toga da ti kaem... a i ti sigurno meni, o starim poznanicima, drugovima...
Ti, uostalom, najbolje zna", ponadao se kada sam neodluno mahnuo, a onda,
videi da ga ne zovem, poao unazad, irei ruke u znak pristanka, sitnim
koracima koji su strugali led po kaldrmi, u dubinu ulice.
Izgledao je, u polumraku van kruga fenjera, siv i neodreen; kao da je sa
sobom stvarno odvlaio neto od onih likova prolosti koje sam ja jednako
iskljuivao iz naeg razgovora, no koji su, sad kada je razgovor bio okonan,
povrveli u seanje obavijeni tim sivilom noi, kao setom nepovratnosti.
Stanislava, Tagora, svi oni ljudi... trebalo je da kaem neto, bila ta, da iskupim
zaborav. Ali ta, ipak? "Ima li konak?" viknuo sam za njim najzad, kada je ve
bio nevidljiv, i oslunuo. "Ne brini", uo sam odgovor utian daljinom. "U
nekakvim barakama." U glasu mu je, kanda, prvi put ove veeri, provirio stari
polualjivi prizvuk naeg akog vremena: "Kau da je tamo bila venerina
bolnica, pa su je evakuisali da smeste nas novajlije."
XXI
Iezao je; i ja sam se, toboe urno, okrenuo i takoe pustio korak, u
suprotnom pravcu. U stvari nisam znao ni gde se tano nalazim, toliko mi je
panja bila pomuena od napetosti naeg susreta; ni sad naknadno nisam umeo
da se orijentiem.
Pogledao sam ovla na sat i, iznenaen, proverivi da li kuca, utvrdio da
je ve dvanaest i etrdeset. Na razgovor je, znai, ako odbijem neto vremena
na gurkanje u pozoritu i na traenje zabaenih ulica, potrajao skoro dva sata: ta
injenica, tako suprotna mome oseanju jednog jedinog sudara, dvobojski
odsenog, zbunila me je. Pred oi su mi izale, pregonei se, scene to su upravo
minule: uriina ispovest, moja zaprepaena unutranja borba i nespretno
opiranje, njegovi jurii samovolje i moje bespomono umirivanje. Sve se to,
imao sam utisak, odigralo u neprirodnoj urbi, bez mogunosti da se miljenja i
protivmiljenja staloe i sreeno suoe, u jektiavom galopu od koga mi se u
glavi jo vrtelo. Umesto da ga strpljivo ubedim kako grei u proceni naeg
drugarstva, naih meusobnih obaveza, kao to sam u poetku pomiljao i
tokom celog razgovora verovao da odista i inim, dozvolio sam da me savlada
njegova iskrivljena slika davnih novosadskih dana, a potom se moj otpor ve
sveo na bezglavo beanje, u kom je obeanje da u se za njega zauzeti
predstavljalo zalogaj baen pred razjarenog psa. No on ga je progutao, taj
zalogaj, to obeanje; imao ga je, i ono e ve kroz nekoliko asova poeti da
deluje, da podsea, da poziva na odgovornost, otkrivajui ono to tajim,
sramotei me, upropaujui.
Oseao sam da sam tu malopre uinio neto nepopravljivo, iz
kukaviluka, beei pred opasnou; ali sam beanjem tu opasnost, taj kamen
baen na mene, povukao da se dalje za mnom kotrlja i pretvara se u teko
klupko, u lavinu pretnji i lai koje e se otkriti, obeanja za koja u morati
odgovarati. Ona je sad jurila za mnom, i ja sam uzalud sebi govorio da se
moram zaustaviti, moda vratiti, otii urici u barake i jo jednom sve preistiti,
ili ga naprosto ljudski zamoliti neka zaboravi to je naumio, neka smatra da me
ovde nema. Za to je sad ve bilo kasno, sve se bilo odvie zamrsilo od
preutkivanja, od lai - mogao sam samo da beim, i beao sam, urei
nepoznatim pustim ulicama, progonjen sobom i svojim samomuilakim
mislima.
Onda sam konano stigao do poznatog raskra i morao da stanem: preda
mnom, na rastojanju od dveju-triju ulica, dizala se rasvetljena gromada taba.
Onamo desno, proraunao sam mahinalno, gde su se uli glasovi a neto potom
pod fenjerima izbile crne ljudske prilike, leao je trg sa pozoritem; pravo
unazad, u produenju ulice na koju sam bio izbio, nalazio se apotekarev stan.
Bio sam, dakle, i nehotice stigao u samo sredite podruja na koje je te noi
trebalo da se ogranii moje kretanje, da nije bilo urice: no kako je sada ovde
sve izgledalo izmenjeno! Ceo taj veliki trougao, sa svojim graninim
orijentirima i sa ulicama i kuama meu njima, za koji su se vezivale slike,
pokreti, susreti prolih dana, tonuo je preda mnom pretei smraen, jedan stran
predeo u kome je, neulovljivo-nesavladljivo, ve kruila kob nastupajueg dana.
Trebalo je i otuda beati, oseao sam; no vie nisam imao kuda da beim, sem
od sebe u kog se uselilo saznanje o onom to sam uinio; pa sam se nevoljno,
znajui da inim besmislicu, onako promrzao, premoren, uputio dalje napred, ka
svetlu, ka ljudima.
Bilo je i za to, sem svega ostalog, kasno: u tome asu no Nove godine se
ve raspadala. to sam dublje ulazio u magnetno polje veselja, koje je doskora
jo samo privlailo, sve ee su me presretale grupe u razlazu: razgalamljeni
vojnici koji su jo i tu, na ulici, nastavljali da se drue, utljivi zagrljeni parovi
koji su od ove veeri, kao to bi od svake druge, dobili to su eleli, pijanci koji
su nepogreivo sledili krivine svoga zanosa. Sveta na okupu naao sam tek na
kraju puta, na trgu pred pozoritem; parovi i drutva, rasporeeni u krugove,
tapkali su na snegu. Ali i to je bilo samo otezanje iz obesti, licemerno, u stvari
ve pomireno sa razlazom. Dok sam im prilazio oni su se jednako rasturali,
dovikujui uobiajene dobre elje koje su zvonko odjekivale meu kulisama
kua; kroz rasvetljeni ulaz stizala su mesto njih sve sama zajapurena lica koja su
takoe traila, zgledajui se, put ka nekoj mranoj ulici, ili ravnoduno, ka
provetrenoj toploti, mestu poinka.
Progurao sam se ipak jo jednom u dvoranu, samo zato da bih ustanovio
koliko je i ona izmenila svoje lice. Bedema lea onde vie nije bilo. Svi uesnici
igranke su ve ili nali sebi partnera ili odustali; malaksali parovi, sve sami
nedorasli mladii i devojke koji jo nisu znali za vee zadovoljstvo nego da
budu zajedno naoigled sviju, stajali su ili sedeli kraj zidova rasuti, udubljeni u
udvaranje, groteskni sa svojom intimnom mimikom u polupraznoj dvorani, pod
jarkim osvetljenjem lampi, sad suvino-dokono izveanim nad glavama. Neto
ritmikog okretanja bilo je samo u dnu dvorane, pred pozornicom, otkud je
lupkala desetkovana muzika jednog jedinog klavira; iza crnog krila poznao sam
iznureno Nastievo lice; odnekud sa strane, meutim, prodirala je daleko punija,
mnogoglasna svirka i pesma, samo priguena zidovima i zato iste jaine kao
prva. Na sredini dvorane, odakle sam ih sluao, one su se meale u tunu
mamurnu zbrku, pri emu je preovladavala as jedna as druga.
Nita mi u tom asu nije bilo mrskije nego da se pokaem Nastiu: ako je
jednom trebalo da prestanemo da se izbegavamo, za to je najmanje odgovarao
ovaj pozni as, kada je on jo upravljao igrankom a ja stizao na nju sa
zakanjenjem koje se vie nije dalo nadoknaditi. Ali, stajao sam onde sam,
progonjen saznanjem o nepopravljivosti onoga to sam upravo uinio, a imao
sam pred sobom jedino njega poznatog, jedino njega koji mi je mogao uputiti
bilo kakvu re, gest, pruiti odmenu mojim mislima. Neotporno, poao sam ka
pozornici, ispeo se kripeim drvenim stepenicama i, promakavi preko brisanog
prostora do zaklona klavira s oseanjem neizbenosti, poloio ruku na rame
nekadanjega prijatelja.
Odista, odmah me je prelio talas njegovog brzog osmeha, a zatim i rei:
"Ehej! Srena Nova! Pa gde si ti dosad? Nigde te nema!" - ona trivijalna
veselost kraj raspevanog muzikog kovega pred kojom sam uvek uzmicao i
koja mi je i sad odmah zasmetala. Nastiu je, meutim, oigledno bilo stalo da
obnovi nau staru prisnost - nije odgovaralo njegovoj prirodi da je pokvari sa
bilo kim - pa se svojski latio, ne prekidajui svirku, da me osvoji. "A pogreio si,
brate, da zna", uzviknuo je zabacujui glavu blie meni, "iako sam uveren",
dodao je namigujui svesredno, "bar koliko te ja znam, da ni ovako nisi gubio
vreme. Svejedno si omastio brke, a? Priznaj!" Ne dobivi odgovor, znaajno je
razrogaio oi. "Ali i ovde ti je bilo svata. I kakvih devojaka!" zalupao je
snanije u dirke, a onda pourio da se sujetno opravda; "Sad se, naravno, uzalud
osvre. Odvukla braa sve to vredi u garderobu, da im bude pri ruci, i ceo
orkestar poveli sa sobom. Samo su mene ostavili za seme. A ja ta u, kad je
ovaj naputeni narod ak i mojim solo tandrkanjem zadovoljan", razvukao je
usta u lukav osmeh. "Jer kao to vidi, jo nikako ne odustaju", pokazao je
bradom dole, prema dvorani.
Svratio sam i ja pogled na igrae koji su se posluno gurali i okretali kako
im je nalagalo njegovo ovlano prebiranje po dirkama. Videla su im se samo
temena i grebeni ramena, dok su im lica ostajala skrivena, pognuta jedna prema
drugima i sva zajedno prema podu, kuda im se, u marionetski slono razigrane
noge, prenelo sve teite volje i panje. Izgledali su kao krdo koje, ne diui
glave, zaneseno tapka u krugu sopstvenog trenja i toplote, zbijajui se i epajui
da ih to zaguljivije blisko osea, slepo za okolinu i za komiku svog ponaanja.
Razdraivali su me svojom nastranou, ali sam kroz njihovu najednom poeo
da nazirem i svoju: to posle sudara sa uricom, koji je imao da me uniti, koji
je u stvari ve sad, samim proricanjem vremena, sve blie i blie pruao pipke
svojih posledica da to uini, ja visim tu na pozornici nad jednom rasturenom
igrankom, blenem u njene poslednje vernike i sluam pohvalu njihovoj
istrajnosti. I ova varka se, dakle, raspadala; uspravio sam se pored klavira traei
pogledom put kojim u dalje uzmai; tada sam, u procepu glumakog prolaza
iza pozornice, na strani suprotnoj od one gde sam se popeo, ugledao Kostu.
I on je merio mene; poto su nam pogledi ostali nekoliko trenutaka
ukrteni izaao je iz polumraka i polako mi priao. "A gde si ti sve dosad?"
zauo sam pitanje, doslovno isto kao malopre vedro-sumnjiavo Nastievo;
Kosta je, meutim, bio ozbiljan, u stvari ljut, sa dvema mrzovoljnim borama od
korena nosa ka uglovima usta, koje su grubo isticale prerazvijenu bradu. "Rekao
si da e ostati malo, a ja sam zbog tebe ovde prodredao celu no!" Pre no to
sam stigao da smislim opravdanje, uhvatio me je za rame i gotovo gurnuo pred
sebe, ka stepenicama. "Idemo odavde", rekao je zapovedniki, ne osvrui se na
Nastia koji je upravo prestao da svira i gledao nas oima eljnim razgovora,
razonode. "Ionako sam se jedva izvukao -mogu jo ponovo da me ulove",
skrenuo je pogled prema glumakom prolazu, odakle je brujala ona druga pesma
i svirka, sad nadmona i gromka usled prekida Nastieve.
Posluao sam ga odmah; poao ispred njega, sa udnim oseanjem da se
okolina, to je dosad delovala zbrkano i nevezano sa mnom, ponovo sreuje pod
otkucajima njegove grdnje: drvene stepenice niz koje smo se spustili, besposleni
igrai izmeu kojih smo se provukli, prazna polovina dvorane po kojoj su nai
koraci duboko odjekivali. Sve je to dobijalo nove otre ivice, mirise, osvetljenje,
novi smisao koji se oblikovao oko Kostinog neraspoloenja i blagotvorno
razgonio maglu nedoumice to se kovitlala u meni; brzopleto sam se za taj
smisao uhvatio. "A o emu ti to govori?" nastojao sam da mu priem to blie.
"Gde kae da si to bio i da mogu da te vrate?" Okretao sam se, ispitujui
Kostino lice, traei na njemu, da ga ne izgubim, onaj izraz ljutine i prekora koji
je on zadrao kao kakvu mranu skramu sve dok nismo izali iz zgrade, na trg, u
meuvremenu opusteo.
Tu je, snano udahnuvi sve noni vazduh i zakoraavi krepko, oito
smireniji i eljan da se poveri, najzad pregledno razvio svoje nezadovoljstvo.
"Ti, dakle, nita ne zna", konstatovao je, pogledavi me gotovo zadovoljno. "A
ovde su se odigrale znaajne stvari. Drugarima tablijama bilo je dotuilo da se
zabavljaju sa plebsom. Povukli su se u garderobu sa bardakom vina i saterali
onamo celo Propagandno, da samo njima peva i svira. Pa su i mene i jo
nekoliko zlosrenika usput ulovili, da im predstava ne bi ostala bez gledalaca. I,
naravno, raspilavili su se ve posle prve ae. Sad urliu, piju, i ne daju nikom
da ode. Prava dobra narodna lumperajka, razume se zainjena frazama kako
emo dotui neprijatelja. Ha. Sa aom u ruci i s pevaljkama kraj sebe. Bilo je
gnusno. Jedva sam pobegao. Pod izgovorom da u u zahod", nasmeio se ak
ovla, i poto se jo jednom okrenuo, ve s kraja trga, kao da bi uvrstio
zadovoljstvo to ga vie niko ne moe opaziti i vratiti, digao je pogled uvis, u
slobodni prostor, reen, inilo se, da muno vee preda zaboravu.
Ovo meni nije ilo u raun: zima na ulici, koje je malo trebalo pa da
zacvokoem, ujedala je seanjem; iroki prostor u kom je on gnezdio osloboeni
dah bio je isti po kome sam malopre promicao sa uricom. "A ja o tome pojma
nisam imao", ubacih ivo, eljan da podseanje zanemarim. "Tek sam bio stigao
i upravo sam se spremao da te potraim." Premetao sam u glavi reenice kojima
bih ga izazvao da nastavi razgovor a da pri tom ne dotakne ono to me je iz
dubine titalo: no on je nit prihvatio ba u tom smeru, moda da bi se uverio
kako je i meni, ne samo njemu, vee prolo protivno volji i nameri. "Znai, i tebi
je tvoj poznanik uzeo meru", zakljuio je dobacivi mi ispitivaki pogled, i
poto sam odvratio samo slabanim
"Da...", produio s ljubomornim nepoverenjem: "Ili drug? Prijatelj? Po
onom kako ste se pozdravili izgleda da se dugo niste videli?"
Gonio me je nazad u neizvesnost, iz kruga jasnoe; prolazili smo pored
taba, ulicom iz koje sam do pozorita stigao sav ispunjen jadom, pretnjom;
pourio sam do to obnovljeno muno oseanje stresem sa sebe. "Pusti, molim te.
U stvari, on se sad pokazuje kao moj velik prijatelj, sada kada oekuje da bih mu
mogao pomoi." Oseao sam kako se spliem, uz sasvim neizvestan ishod, ba u
ono klupko od koga sam se prema Kosti otimao; ali vie nisam mogao stati, sad
kada sam probudio njegovu radoznalost. "On, naime, trai mesto u tabu. To
jest, upravo u naem odseku. A sam ne moe da ga dobije jer ima na sebi mrlju.
Za vreme okupacije dopao je u Beogradu zatvora, a tamo je pod batinama
izdao."
Kosta je, oito impresioniran, zviznuo, isturajui usne i usporavajui hod.
"Pazi-pazi", izustio je tiho. "Takav bratac, znai. I ba hoe u na odsek... A kao
zato ba tu, sme li se znati?" Dvoumio sam se ta da mu odgovorim, ali uvideh
da mi sad ne preostaje nita nego otvorenost. "Zna kako je. Hoe ovek da se
osigura od mogunih reperkusija, progona. Boji se kanjenike jedinice, nije,
naravno, nikad ratovao, ak ni puku nije drao u ruci. A rauna da bi kod nas
mogao da koristi. Poto je kolovan, pismen je, zna neto teorije..." Slegao sam
ramenima.
Ali njemu kao da je ovoliko objanjenja bilo dovoljno da stvori sud - onaj
sud to sam ga, pouzdajui se u Kostinu vrstinu, krijui i od sebe prieljkivao.
"Tako, dakle?" promrmljao je, pruio korak i povukao i mene da svoj s
njegovim ujednaim. "I ba se za nas zakaio? Kao, mi nemamo dovoljno tih
propalih teoretiara i pokliznulih pristalica da nam sole pamet? Sluaj, bogati",
unese mi se u lice. "Da nije to moda i tvoja ideja? Kai iskreno! eli li ti da
nam on doe u odsek?" Na to sam odskoio kao od ujeda. "Ja? Taman posle!
Meni ga je bilo dosta i za ta dva sata koliko me je saletao. Bilo mi ga je dosta jo
dok smo se poznavali u Novom Sadu pre pet godina. U stvari, vezali smo se
zbog jedne devojke, kojoj smo se obojica udvarali, a on je to shvatio kao priliku
da me gnjavi svojim mudrovanjima."
Na to me je uzeo pod ruku - kao neto ranije urica - i, sputajui
uzbueno glas - kao i onaj nedavno - jo jednom mi izloio svoje vienje prilika
u tabu: kako jo uvek postoji sklonost da se u ime neke apstraktne humanosti
ljudima gleda kroz prste zbog greaka, pa nadletva pune slabii i
nesposobnjaci, koji su dabome "u osnovi dobri ljudi" - citirao je zajedljivo -
"znaju dobro da popiju i da popsuju"; ali da ipak polako nadjaava cena
stvarnoga rada, koji savesno belei i kontrolie partija. Bio je to nastavak ve
poznatih optubi i ohrabrenja, koji su, meutim, u ovom sluaju bili u prilinom
neskladu sa povodom, pa sam ih primio sa nelagodnou, utke. Ali sam s tim
veim olakanjem prihvatio Kostino uveravanje da e spreiti ono to je nazivao
novom nepravdom. "Sam u o toj stvari povesti rauna", rekao je odseno, kao
zakljuak, lupnuvi me po ramenu. "Dobro to si mi na vreme rekao. A je li
drugar ve bio u Organizacionom?" hteo je jo da zna, pa kada sam potvrdio,
dodavi da ga onde izgleda nisu najbolje primili, ali da je ipak postigao da mu se
raspored odloi dok ne nae nekog zagovornika, Kosta je zadovoljno protrljao
ruke. "E, to mu nee upaliti, pa makar ne znam koga naao da mu dri stranu.
Konano, radim dovoljno da bih jednom i ja mogao da kaem svoju re o
saradnicima koje mi nameu." Bili smo stigli do kue; stavljao je klju u bravu.
"Prvo to u sutra uraditi bie da sredim tu stvar", rekao je kljocnuvi njome.
"Kai mi jo samo njegovo ime", utiao je glas kao da oekuje tajnu, i ja sam
mu, isto tako tiho, dovravajui izdajstvo sa zebnjom i olakanjem u isti mah,
rekao uriino ime i prezime.
Kada sam neto docnije izaao u kupatilo, kroz tiinu hodnika u koji je s
obeju strana prodirao um disanja ukuana, stao sam pred ogledalo i zagledao se
u svoje lice. ta se to desilo sa tim licem? pitao sam se s nevericom. U meni su
poele da vrve slike protekle noi: urica, Kosta, Nasti, ja sam - jedan niz
izraajnih pokreta, stavova, namera, koji kao da nisu imali nikakve veze sa tim
licem koje je lebdelo u mlakoj tiini zabaene prostorije. Preda mnom je bio
poznati oval s crtama to su mi ih oduvek vraala ogledala kupatila i spavaih
soba, kod kue, u gostima, na putovanjima, iz dana u dan, u njihovoj
istovetnosti, s promenama toliko postepenim da su za mene bile neprimetne. A
ipak, to lice je stvorilo, kao konaan ishod svog nenamernog postojanja, jednu
odreenu situaciju, injenicu, koja je sebe objavila u Kostinim reima, u sklopu
poretka grehova i bezgrenosti, vrednoe i lenosti, koji je tome licu bio potpuno
tu. Pa da li je onda ono krivo? pitao sam se gledajui ga, znanog i nepoznatog,
dok mi je ono vraalo pogled bezizraajnim, mirnim, samo od umora krvlju
podlivenim skupljenim oima. Bio sam odvie eljan poinka, zaborava, a da
bih mogao dalje da kopam po njegovoj zagonetnoj grai. Kada sam ga napustio i
uao u sobu, Kosta je ve leao, okrenut zidu, na emu sam mu ovog puta bio
zahvalan: nisam eleo ni da mu vie ujem glas ni da i njemu vidim lice; legavi
i sam, trenutno sam utonuo u san.
XXII
XXIII
XXIV