Ono to je fascinantno u Kafkinu razmiljanju o vlastitu pisanju jest nain na koji se usmjeravao

prema izravnom, neposrednom odnosu izvora svoje kreativnosti i sredstva izraavanja jeziku.
Pisanje postaje proces potpune predaje mogunostima izraavanja (koje su bolno teko dokuive, a
njihov potencijal beskonaan), proces koji nije uvjetovan nikakvim razmatranjima drutvene
stvarnosti, oekivanjima anra, etikim namjerama, zapravo bilo ime to bi izvana bilo poeljno,
osim onoga to bi moglo biti dostatno da rije u potpunosti ispuni samim sobom. Kafka je poeo
pridavati veu vanost pisanju: ono vie nije bilo obina, knjievna vokacija. U tim se okolnostima
ak bojao previe pisati o sebi radi straha da e izdati vlastitu predodbu o sebi jer ovjek si mora
dopustiti da vlastitu predodbu konano definira na papiru samo tada kada to moe uiniti u cijelosti,
bez ikakvih sluajnih posljedica i potpuno iskreno .

Ustrajavajui na dosizanju potpune iskrenosti, Kafka je dodatno zategnuo stroj na kojem se

dobrovoljno rastezao. Max Brod rekao je o svojem prijatelju: Imao je neobinu auru snage
neprobojna kompaktnost njegovih ideja nije mogla podnijeti ni jednu pukotinu, nikada nije izgovorio
rije bez znaenja.