Sveuilite u Zagrebu

Fakultet politikih znanosti

Diplomski studij politologije

Vedran Leki

POJAM NEPRIJATELJA U SCHMITTOVOM POLITIKOM

MILJENJU

DIPLOMSKI RAD

Grad Zagreb, 2017. godina

 Sveuilite u Zagrebu

Fakultet politikih znanosti

Diplomski studij politologije

Vedran Leki

POJAM NEPRIJATELJA U SCHMITTOVOM POLITIKOM

MILJENJU

DIPLOMSKI RAD

Mentor: dr.sc. Hrvoje Cvijanovi

Autor: Vedran Leki

Grad Zagreb rujan, 2017. Godina

Izjavljujem da sam diplomski rad (Pojam neprijatelja u Schmittovom politikom miljenju),
koji sam predao na ocjenu mentoru doc. dr.sc. Hrvoju Cvijanoviu, napisao samostalno i da
je u potpunosti rije o mojem autorskom radu. Takoer, izjavljujem da dotini rad nije
objavljen ni koriten u svrhe ispunjenja nastavnih obaveza na ovom ili nekom drugom
uilitu, te da na temelju njega nisam stekao/la ECTS- bodove. Nadalje, izjavljujem da sam u
radu potivao/la etika pravila znanstvenog i akademskog rada, a posebno lanke 16-19.
Etikoga kodeksa Sveuilita u Zagrebu.

Vedran Leki
Sadraj
Uvod ........................................................................................................................................................ 2
Odnos neprijateljstva i politikog kroz povijest u sintezi s osnovnim konceptom neprijatelja Carla
Schmita .................................................................................................................................................... 6
Neprijateljstvo i politika kod Hobbesa i Machiavellia .......................................................................... 14
Razvoj i transformacija koncepta neprijatelja u misli Carla Schmitta .................................................. 23
Neprijatelj ovjeanstva ili razvoj dijalektike politikog neprijatelja kod Giorgia Agambena i Chantal
Mouffe ................................................................................................................................................... 31
O problematici prirode ovjeka i negiranja neprijateljstva ................................................................... 38
Zakljuak ............................................................................................................................................... 41
Literatura: .............................................................................................................................................. 44
 Uvod

Carl Schmitt bio je jurist i politiki teoretiar koji je u svojim razradama tematizirao
pregrt pravnih i politikih tema. Bavio se pitanjima neprijateljstava, politikog djelovanja,
obuhvaenosti i iskljuenosti iz zakona te odnosom drave i zakona. Roen je 1888. godine te
je doivio poznu dob od 96 godina. Mrlju na njegovo djelovanje ostavila je suradnja sa
Treim Reichom te je zbog toga i danas vrlo kontroverzna figura. Kruna njegovog
politolokog djelovanja sadrana je u njegovom razumijevanju pojma politikog i pojma
neprijatelja. Njegova djela preuzeta su od moderne ljevice te su njegovi uvidi u spregu javnih
neprijateljstava i politike od velike vrijednosti za modernu politiku teoriju.

Carl Schmitt prepoznaje politiko kao utemeljeno na kriteriju razlikovanja izmeu

prijatelja i neprijatelja. Neprijatelj je onaj koji stoji u egzistencijalnom sukobu sa subjektom,
on je: Onaj drugi, stranac, i za njegovu je bit dovoljno da je u osobito intenzivnom smislu
egzistencijalno neto drugo i strano (Schmitt,71:2008). Neprijatelj je onaj ije postojanje
direktno ugroava postojanje onoga iji je on neprijatelj. Na toj injenici stoji kriterij
politikog kao osnova, onog to politiko u biti jest, a to je daljnja osnova za bilo kakvo
djelovanje koje bi se moglo nazvati istinski politikim. Sukladno s tim neprijatelj postoji kao
odraz krajnjeg stupnja odvajanja od subjekta. Neprijatelj, nije nuno ruan i nemoralan nego
onaj koji zadovoljava prethodno dani kriterij neprijateljstva. Politiko stoga u svojoj biti ne
ovisi o kriterijima razlikovanja unutar drugih sustava vrijednosti recimo u sustavu morala ili
ekonomije ve o intenzitetu naboja sukoba oko tih razlika (Schmitt, 2008). Krajnji stupanj
razdruenja od subjekta podrazumijeva potencijal egzistencijalnog sukoba koji omoguuje
jedino pravo politiko djelovanje. Shodno tome, razlikovanje izmeu prijatelja i neprijatelja
mora biti svojstveno osnovno razlikovanje, vaee i prosto nedjeljivo koje nuno nosi sa
svojom upotrebnosti i samu konotaciju politike (Schmit, 2008).

Prijatelj pak nije nuno ni lijep ni dobar nego onaj koji sa subjektom stoji u
egzistencijalnom jedinstvu u svojstvu ostvarenja nekog cilja. To egzistencijalno jedinstvo za
Derridu poiva kao odgovor na iskrenu zamolbu. Prijateljstvo je za Derridu vremenski
odreeno u trenutku budunosti kad e isto to prijateljstvo biti nekom izmjenom inova
2
iskuano (Derrida,1993). Kad Aristotel aluje: Prijatelji, prijatelja nema (Derrida, 1993:
353) on moli bive prijatelje za prijateljstvo u budunosti. Taj diskurs zamolbe unosi dozu
subjektivnosti u inae neosobno pitanje prijateljstva i neprijateljstva kako ih razumije Schmitt.

Platon takoer tei egzistencijalnom jedinstvu politikog prijateljstva unutar drave. Platonov
Sokrat pridaje vrijednost graanskom prijateljstvu zalaui se da se prie o grkim
bogovima kazuju upravo radi dostizanja ideala graanske suglasnosti. Zajednitvo graana
kao takvo je ciljano zdruivanje koje ima svoju politiku vanost, ali tu se ne radi o privatnom
egzistencijalnom jedinstvu nego o politikoj slozi gdje je cilj zajedniki svima (Platon, 2002:
66). To jedinstvo mora imati granice. Drava mora biti velika onoliko koliko moe ali tako
ograniena da se ne prijeti politikom jedinstvu (Platon, 2002: 107).

Aristotel za razliku od Schmitta isprva ne iznosi prijateljstvo kao krajnju suprotnost

neprijateljstvu ve kao zlatnu sredinu izmeu neprijatnosti, odnosno sukobljvosti i karakterne
slabosti tj. prenaglaene elje da se udovolji: to se tie preostale ugodnosti, one u ivotu
uope, onaj tko je ugodan onako kako treba taj je prijateljski i srednost je prijateljstvo; onaj
tko u tome pretjeruje, a bez ikakve svrhe, taj je puzav; koji pak radi svoje koristi, taj je
laskavac; onaj kojemu toga manjka i u svim je stvarima neugodan taj je svadljiv i zlovoljan.
(Aristotel, 1988: 35). Neprijatnost (koja bi kod Platona bila osnova za sukob i neprijateljstvo)1
opisana je po Aristotelovom razumijevanju suprotna prevelikoj ugodljivosti. Aristotel iznosi:
U druenjima, suivotu i uzajamnoj izmjeni rijei i djela jedni se ljudi ine ugodljivim: kako
bi bili na ugodu, takvi sve hvale, nikad se ne suprotstavljaju, nego mniju kako im je dunost
ne nanositi bol onima koje susreu; doim oni koji su opreni tima (svemu se suprotstavljaju i
ni malo se ne obziru hoe li koga povrijediti) nazivaju se zlovoljnim i svadljivim. Jasno je da
su navedena stanja pokudna i da je pohvalna sredina izmeu njih, koja e ovjeka osposobiti
za ono to treba i kako treba, a isto tako i to da ne podnosi. Tomu nije nadjenuto nikakvo
ime, ali najvie je nalik na prijateljstvo (Aristotel, 2008: 79). Aristotelove opreke prijateljstva
i neprijateljstva shvaene su kroz razradu uz jo jedan imbenik tzv. dodvoritelja. Takva
razrada razlikuje se od Schmittove, ali ju preuzima Machiavelli koji upozorava na ljude
sklone ulizivanju istovremeno imajui vlastitu razradu koja obuhvaa prijateljstvo i
neprijateljstvo (Machiavelli,1998).

1 Citat i razrada te tvrdnje se nalazi kasnije u tekstu

3
 Dakle, odnos pojedinaca i skupina modeliran je tako da ovisno o oitanju njihovog
prijateljsko-neprijateljskog meuodnosa govorimo o politikom i politici. Politika ovisi o
meuodnosu vie subjekata koji mogu biti vie ili manje prijateljski ili neprijateljski
nastrojeni prema ostalim subjektima. Politika moe nestati u sluaju eliminacije svih
meuodnosa ili samo onih koji do politikog djelovanja dovode. Eliminacija svih
meuodnosa podrazumijeva samo jedan postojei entitet, jer politika ovisi o meuodnosu.
Politika dakle, moe nestati ako ostane iv iskljuivo jedan entitet ili vie identiteta koji se ne
nalaze u egzistencijalnom sukobu. Naravno, to takoer implicira da je mogue eliminirati
politiku sferu ivota kroz eliminaciju egzistencijalnog sukoba koji je upravo ta posebna vrsta
odnosa koji podrazumijeva postojanje vie entiteta. Stoga, ovjek ili neki politiki entitet
moe dovesti do nestajanja politike eliminacijom svih koji nisu on ili eliminiranjem
egzistencijalnog sukoba na neki drugi nain2 (Schmitt, 2008).
Pojam politikog i time politikog neprijateljstva (neprijatelj kao hostis a ne inimicus)
je nadograen, dihtomijom apsolutnog i realnog neprijateljstva teorije partizana i kroz
razmatranje o novom zakonu Zemlje gdje se javlja koncept nepravednog neprijatelja. Kritika
parlamentarne demokracije i Politiki romantizam bave se pitanjem uinkovitosti politikog
djelovanja i nositeljima politikog i idealiziranom slikom politikog pa time i neprijatelja
(Schmitt,1986, 2000).

U ovom djelu pokuat u pokazati vrijednost Schmittovog koncepta neprijatelja kao

temelja pojmu politikog koji je primjenjiv u daljnjoj znanstvenoj analizi suvremenog odnosa
neprijateljstva i politike te kao katalizator, koji kontrastiran s dispozitivima Aristotela,
Platona, Thomasa Hobbesa, Niccola Machiavellia i Jacquesa Derride, raa plodonosne
konstrukte razumijevanja uloge neprijateljstava u politici. Schmittov koncept neprijateljstva
alat je kojim je mogue dublje analizirati moderne politike fenomene te kao takav prua
uvid, kroz pitanja zdruivanja i razdruivanja, u mogue mehanizme problematike drave i
drutva. U razumijevanju tih e mi pomoi Chantal Mouffe sa svojom teorijom agonistike
pluralistike demokracije i Giorgio Agamben sa svojom preradom i nadogradom mitovskih
koncepata o kojima e vie biti rijei dalje u tekstu.

No, prije toga iznijeti u razvoj Schmittovog koncepta neprijatelja kroz djela: Pojam

2 Derrida replicira da bi prevelika i prebrojna neprijateljstva odnosno egzistencijalni sukobi utemeljeni na

razlikama takoer mogli unititi politiku. U tom stanju nestaje bilo kakva mogunost suradnje/jedinstva
(Derrida, 1993).
4
politikog, Teorija Partizana, Zemlja i more, Doba neutralizacija i depolitizacije, Rimsko
Katolianstvo i politiki oblik i Nomos zemlje. Pojam politikog koji sadri pojam
neprijateljstva biti e u prva dva poglavlja diskutiran kroz povijesnu dijalektiku s autorima
navedenim u sedmom paragrafu uvoda. U kasnijim dijelovima rada uzet u mitovskog
neprijatelja i nauk o dravi aksiomatski kako bih pridonio konceptu neprijatelja. Uz ostale
vlastite teorijske pomake naglasio bih osobni zakljuak da, ako je svako razdruivanje korak
prema neprijateljstvu tada izdvajanje drave iz drutva predstavlja jedno takvo razdruivanje.
Iz tog zakljuka slijedi da su sukobi izmeu drave i drutva omogueni kad iz drutva
izdvojena vlast postoji u svom osnovnom obliku kao rezultat prvog koraka razdruivanja
drave i drutva.

Nastojat u pokazati da Schmittov rad predstavlja ozbiljne izazove liberalnom

poimanju politike te prua vanu analitiku osnovu za razumijevanje funkcioniranja
mehanizama suprotstavljanja unutar politikih sustava.

5
 Odnos neprijateljstva i politikog kroz povijest u sintezi
s osnovnim konceptom neprijatelja Carla Schmita

Pojam drave pretpostavlja pojam politikoga, politiko je nadreeno teritorijalno

utemeljenom politikom statusu. Konkretno drava ne mora biti ni pojmovno odreena za
pitanje politikog jer je politiko nadilazi. Narod i drava ostaju nedovoljno razumljivi bez
koncepta politikog. Sve do Schmittovog teorijskog napora pojam politikog biva nedovoljno
dobro artikuliran jer se politiko suprotstavljalo dnevnopolitikom i tako je ono politiko
odreeno kroz kontrast s drugim sferama apstraktne realnosti (pod pojmom apstraktne
realnosti podrazumijevam realnost neke sfere djelovanja koja izranja iz logikih zakonitosti
vrijednosne dimenzije djelovanja izmeu dvaju krajnosti tog kriterija) (Schmitt, 2008).
Schmitt provodi apstrakciju od apstrakta, a to radi tako da izvlai politiko iz
dnevnopolitikog koje je opet apstrakt od svakodnevnog ljudskog politikog djelovanja u
dravi. Kao rezultat svog djelovanja zakljuuje da je ustaljeno stanje razumijevanja politikog
kao identino dnevnopolitikom neobranjivo jer je nemogue uhvatiti upravo ono to je
politiko u politikome. Time postie opravdan teorijski odmak od dotadanjeg javnog
promiljanja o politici (Schmitt, 2008).

Svaki kriterij sfere apstraktne realnosti, kao to su to ekonomsko, moralno, estetsko,

itd., ima svoje temeljne razlikovne kriterije slijedom profitabilno/neprofitabilno, dobro/zlo,
lijepo/runo. Schmitt razumije te kriterije kao utemeljene na binarno omeenom
metaprostoru tj. temeljnom razlikovanju opet iskljuivo pojedinom svom kriteriju
svojstvenom. Politiko je zasebni kriterij ali dijeli metaprostor s drugim kriterijima. Politiki
kriterij je utemeljen na razlikovanju prijatelj/neprijatelj te ovisi o stupnju zdruivanja i
razdruivanja od kojih je krajnje politiko stanje, stanje najintenzivnijeg sukoba tzv.
neprijateljstva (Schmitt, 2008).

Politikom se u javnom prostoru pridodaju neugodne i odbojne konotacije od strane

aktera koji tom apstraktu dodatno pridaju atribute kroz definicije stvorene pomou drugih
apstraktnih razlikovanja. Na taj nain se politiko izdvaja od svoje uloge u svom jeziku.
Prema politici se odnosi kao da je neistoa u sferama drugih sfera apstraktne realnosti pa je
6
politiko prikazivano u kontrastu nasuprot isto znanstvenom, nasuprot umjetnikom,
nasuprot moralnom. Politiko se smatralo onim to oneiuje nepolitiko i time ostaje
preuena samostalnost (u onoj mjeri u kojoj ona postoji) i ravnopravnost politikog s drugim
sferama apstraktne realnosti. Schmitt prepoznaje teorijsku priliku za analizu i odgovor na te
tendencije uviajui da je u njegovom, razliitom, promiljanju zapravo sadran novi teorijski
princip. Kritiari politike do Schmitta prirodno zaziru od prisutnosti politike u inae
nepolitikim pitanjima (Schmitt, 2008: 76). Takvo stanje je nepovoljno za razumijevanje
kriterija politikog jer bilo kakvo prepoznavanje politikog kao sfere apstraktne realnosti
onemogueno je upravo stavom prema politikom kao neemu to treba maknuti sa strane iz
bilo kojeg ne dravno-politikog djelovanja.

Dravno-politiko moe biti kategorija zamjenjiva s politikim jedino tamo gdje

postoji prvenstvo drave nad drutvom tj. gdje je drava afirmirana kao princip iznad drutva i
gdje su dravno-politike razmirice preuzele vodstvo u politikoj areni. Isto to izjednaavanje
dravnog i politikog biva netonom u toj mjeri koliko se drava i drutvo proimaju
(Schmitt, 2008: 69). U sluaju da je drava iznad, odnosno, kvalitativno drugaija od drutva
onda je drava nositelj moi onoliko koliko je mogue diktirati odnose prijateljstva i
neprijateljstva drutvu nad kojim stoji u svojoj dominaciji kao kvalitativno drugaija (Schmitt,
2008). Lako je mogue da politiko razlikovanje postane primat drutvene skupine koja se
nametne u areni drutvenih interesa i tako dominira politikim i neprijatelji te skupine budu
nametnuti kao neprijatelji cjeline (Schmitt, 2008). Fenomen koji reflektira politiku realnost
uz izjednaavanje dravnopolitikog s politikim jest izjednaavanje stranakopolitikog s
politikim. Upotrebe politikog ak i u ovim krnjim interpretacijama ukazuju na politiko u
pravom smislu ba kroz koritenje pojma politikog. To se radi kako bi se suprotstavile
neistoe politikog s idealno apolitikim i tako istim (npr. politiko nasuprot znanstvenom)
(Schmitt, 2008). Politiko je tu predstavljeno nasuprot viem nepolitikom. Vjerujem da
takav stav omoguuje osnovno prepoznavanje politikog kao razliitog od ostalih sfera.
Jednom kad je politiko prepoznato kao zasebna kategorija mogue ju je znanstveno
analizirati.

Krajnja sukobljenost vodi u rat i njemu prethodno uspostavljanje neprijateljstva. To

razlikovanje jest osnova politikog, stoga sukob i rat tvore vaan dio Schmittove politike
teorije. Ne udi dakle da je polemos etimoloka osnova koncepta politikog. Polemos je

7
koncept posuen iz Platonove razrade fenomena spora gdje je spor ili nesloga sukob
izmeu Grka dok je neprijateljstvo rezervirano za strance, barbare: Meni izgleda da, kao to
su rat i nesloga dva imena, postoje i dva stanja koja tim imenima odgovaraju. Od ta dva,
jedno je sukob izmeu srodnika i suplemenika, a druga izmeu raznih plemena.
Neprijateljstvo meu srodnicima zove se nesloga, a neprijateljstvo sa strancima zove se rat
(Platon, 2002: 160).
Neprijatelj nije protivnik openito (Cvijanovi, 2004). Egzistencijalni sukob ,znamo,
kljuan je moment u Schmittovoj teoriji za razumijevanje neprijateljstva te se ideje o
objektivnom3 neprijateljstvu mogu nai u klasinoj grkoj politikoj misli. Platon u svojoj
Dravi izlae posredno ideju neprijateljstva kao onu koja je kompatibilna s odnosom lanog
prijateljstva. On navodi debatu Sokrata i mladog Polemarha oko Simonidovog razumijevanja
neprijateljstva u kojoj Polemarh dolazi do zakljuka kako je nekad prijateljima pravedno
initi naao ako su potajno neprijatelji, odnosno initi dobro neprijateljima ako su uistinu
prijatelji:

- Onaj ko izgleda da je naklonjen i stvarno je naklonjen. A onaj ko izgleda tako

a nije, taj nije prijatelj. Tako isto treba shvatiti i pojam neprijatelja. Prema
tome bi, ini se, prijatelj znaio u stvari isto to i dobar, a neprijatelj isto to i
lo ovjek.
- Da.
- Ti kae da pojmu pravednosti moramo jo neto dodati, poto smo ranije
rekli da je pravedno initi dobro prijatelju, a zlo neprijatelju. Onda definicija
treba glasiti: pravedno je initi dobro prijatelju zato to je dobar, a neprijatelju
initi zlo jer je lo (Platon, 2002: 13).

Platonov Sokrat ipak antitetiki zakljuuje kako je zapravo pravedan ovjek onaj
koji ne ini drugome naao pa niti nije nikome neprijatelj. U tome je Platon na prvi pogled na
poziciji razliitoj od Schmitove jer Schmitt doputa mogunost da je neki neprijatelj moralno
ne lo, a prijatelj lo pa tako kae: Politiki neprijatelj ne mora biti moralno zao, ne treba biti
estetski ruan (Schmitt, 2008: 71). Platonovom Sokratu je isprva pojedini neprijatelj
nuno nepravedan jer pravedan ovjek drugome ne ini naao bio mu ovaj drugi bilo prijatelj

3 Objektivno kao apstraktno stanje koje postoji neovisno o subjektivnom miljenju.

8
ili neprijatelj (Platon, 2002: 13). Neprijateljstvo tu ovisi o razlikovanju pravedno/nepravedno
koje, ako je realizirano, raa sukobe i razdore izmeu strana, Platon to i navodi4 : Znai da je
njena mo (nepravednosti, op.a.) svuda gdje se pojavi ista: u dravi, porodici, vojsci ili ma
gdje, da ona, naime, onemoguava rad prvo zato to stvara svau i nesuglasice, a onda i time
to stvara neprijateljstvo meu pojedinim lanovima protivnika i pravinih. Ili nije tako?
(Platon, 2002: 32).
No, Platon u svojem promiljanju drave (koja mora biti pravedna) i dalje prepoznaje
nunost da se brani od neprijatelja. Ta zadaa obrane spada na strau tj. klasu zatitnika ali
oito je da politiko neprijateljstvo u tom momentu nadilazi privatnost i nepravednost
neprijateljstva. Ako je pravedno braniti se od neprijateljske najezde postoji stanje
egzistencijalnog sukoba koje ne podlijee uspostavi po obostranoj nepravednosti. Klasu
zatitnika potrebno je odgojiti tako da ne budu tirani i neprijatelji vojno neumjenim klasama
jer bi to bilo nepravedno. S druge strane, kod Platona politiki neprijatelj je fenomen koji ne
ovisi o trenutnoj pravednosti tj, nepravednosti poto je ista klasa ljudi (zatitnici) tehniki u
stanju biti politiki neprijatelj koliko u svojoj pravednosti u nekim trenutcima (kada brani
slabe od agresije vanjskih osvajaa) toliko u svojoj nepravednosti u drugim (kada tlai slabe
sugraane )(Platon,2002).
Tu nedoumicu izmeu nune nepravednosti u svakom i kontigentne pravednosti u
nekim neprijateljstvima lako je rijeiti prepoznajui da je za neprijateljstvo dovoljno da jedna
strana bude nepravedna te da se ne moe zakljuiti da bez nepravednosti ne postoji
neprijateljstvo. Potonjim bi zakljukom poinili pogreku negacije antecedenta5.
Neprijateljstvo jo izvire iz ontoloke suprotnosti.
Neprijateljstvo po preutnoj drugoj osnovi: kao krajnja, bitkom utemeljena
najintenzivnija suprotnost, isprva nadilazi prvotno shvaanje neprijateljstva Platonove misli
koja izjednaava politika i privatna neprijateljstva po svojoj prirodi u nepravednosti (Platon,
2002).
Platon, s obzirom na figuru vladara, prepoznaje odreenje javnog neprijateljstva kroz
ontoloku osnovu vladara te tu nadograuje prethodno navedenu poziciju o problematinosti
razlika u politikom tijelu. Neki vladar, koji je u biti tiranin, bi prema svima osobnim

4
Kasnije Platon govori o neprijateljstvu utemeljenom na razlici izmeu subjekata.
5
Pogreka prema kojoj se tvrdi da materijalna implikacija nije istinita ako se negira antecedent Iz hipotetikog
silogizma. To nije nuno istinito. Pod uvjetom da je hipotetiki silogizam Ako kia pada, ulice su mokre
istinit, iz suda kia ne pada ne moe se zakljuiti da ulice nisu mokre (Suppes,1957)
9
pravednim prijateljima i pravednim neprijateljima bio javni neprijatelj poto bi ovi neovisno o
privatnim poveznicama s tiraninom bili po svojoj pravednosti spremni i voljni se sukobiti s
tiraninom zbog njegove nepravednosti u vladanju. Sukob je to utemeljen u meusobnoj
negaciji bitka i platonska pretea Schmittovoj politikoj teoriji neprijateljstva (Platon,
2002). Platon zakljuuje: Cijeli ivot, dakle, provode tirani bez prijatelja i uvijek su ili
despoti, ili slue drugima. Slobodu i pravo prijateljstvo, meutim, tiranska priroda nikad nije
osjetila (Platon, 2002: 273).
Schmitt razlikuje privatne i javne neprijatelje, on razlikuje inimicus i hostis. On
pojanjava razliku izmeu inimicus i hostis kako bi doarao svoje razumijevanje politikog
neprijateljstva kao egzistencijalnog javnog sukoba nekih cjelina Neprijatelj je samo javni
neprijatelj, jer sve to se odnosi na takvu cjelinu ljudi, osobito na cijeli narod, postaje time
javno. Neprijatelj je hostis a ne inimicus u irem smislu. Njemaki jezik, kao i drugi jezici, ne
razlikuje izmeu privatnog i politikog neprijatelja tako da su mogui mnogi nesporazumi i
krivotvorenja (Schmitt, 2008: 72).
Neprijatelj je i dalje kod obojice autora, Platona i Schmitta, onaj drugi, ija drugost
raa mogunost ili ak nunost neprijateljstva. Platon to ne izrie toliko eksplicitno i
sveobuhvatno ve to implicira pomou alegorije: A kad se eljezo pomijea sa srebrom i
bronca sa zlatom, nastat e od ove mjeavine nejednakost i neskladna nejednolinost koja,
gdje god se pojavi, uvijek stvara rat i neprijateljstvo. Treba jo rei da je porijeklo nesloge
uvijek takvo (Platon, 2002: 241). Ta ontoloka drugost biva izrazito naglaena u Schmittovoj
politikoj teoriji.
Kod Schmitta svaka takva oprenost, koja poiva na nekoj razlici, time je vie
politika to se vie pribliava krajnjoj toki tj. svrstavanju prijatelj-neprijatelj. Politiko,
javno neprijateljstvo ne mora biti vjeno i ovisi ponajvie o volji da se bude neprijatelj i
mogunosti da se to neprijateljstvo izrazi kroz rat u svojoj najintenzivnijoj iteraciji, ali mora
biti utemeljeno na nekoj razlici (Schmitt, 2008: 71). Za Schmitta, mnotvo toga istinski
nepolitikog se naziva politikim, ali nije nita politiko to ne obuhvaa suprotnost i
mogunost da se akteri nau u stanju neprijateljstva kao egzistencijalnog sukoba (Schmitt,
2008). Politiki neprijatelj je javni neprijatelj, cjelina ljudi koji se, po realnoj mogunosti,
bore i suprotstavljaju nekoj drugoj cjelini. (Schmitt, 2008: 72) Za razradu Schmittove teorije
to je dobro6. Ako postoji mogunost rata postoji i politika. Bez mogunosti rata nema politike

6 Aristotelijanski, teleoloki dobro. Ne, nuno moralno dobro.

10
ija je osnova polemos.

Rat kao najekstremnije politiko sredstvo nije jedino politiko sredstvo jer postoji
neprijateljstvo bez rata. Mogue je dakle da postoji politiko svrstavanje na neprijatelje i
prijatelje bez ratnog sukoba. Takvo stanje ne treba zauditi poto je realno mogue da
neprijatelji sklope mir. ak i u stanju rata postoje mirnodopska razdoblja u kojima nema
direktnog rata (iako je i dalje mogue spletkariti i planirati napade, vojna djelovanja itd.). Ne
vidim razloga zato takvo razdoblje ne bi due potrajalo te na raun svoje duljine bilo
kvalitativno drugaije i nazvalo se mirom unato tome to i u tom razdoblju postoji
neprijateljstvo odnosno mogunost rata (Schmitt; 2008, 1962) .

Kljuno je primijetiti kako mogunost rata nije vezana iskljuivo za dravu i dravnu
odluku poto politiki oprene cjeline mogu nadilaziti dravne okvire. Sve sfere apstraktne
realnosti poivaju, tvrdi Schmitt, na temeljnom kriteriju koji razlikuje dvije unutarnje
krajnosti u ijem spektru ta apstraktna realnost dosee svoj aktualitet. Kod politikog to
temeljno razlikovanje je razlikovanje prijatelj/neprijatelj te se krajnje politiko razlikovanje
moe primijeniti i na ne dravne aktere poto drave nisu nuan preduvjet politici.

Politika, kako je definira Carl Schmitt funkcionira unutar i izvan drave (ako su
zadovoljeni preduvjeti mogunosti neprijateljstva). Funkcioniranje politike kroz
neprijateljstva nadilazi dravu to Schmitt objanjava i na primjeru klase i partizanskog
djelovanja (Schmitt, 2006, 2008). U Agambenovoj razradi koncepta politikog taj moment
izvandravnosti politike je vidljiv i u injenici da su neki ljudi, politiki izdvojeni, iskljueni
akteri, izvan drave ali obavezani politikim djelovanjem drave i preputeni politikim
aparatima iste (Agamben,1995). Unato svemu tome, mogunost ratovanja izmeu razliitih
strana mora biti prisutna kako bismo mogli govoriti o politici (Schmitt,2008).

U Pojmu politikoga Schmitt preteito uvia dominantnost drave u odluivanju o

politikim pitanjima, no u Teoriji partizana do izraaja dolazi upravo taj drugi dio nauka o
politikom neprijateljstvu koji otvara novo poglavlje o pitanju politike sposobnosti
pojedinaca tj. skupina da odrede neprijatelja izvan dravnog uplitanja i vode rat protiv istog.
Mouffe se slae te preuzima taj model: Posljedino, politiko ne moemo ograniiti na
odreeni tip institucije ili iskljuivo zamiljati kao jedinstveno vezano za neki sloj drutva.
Politiko mora biti miljeno kao ono uroeno svakom drutvu to u konanici odreuje nau

11
ontoloku poziciju (Mouffe,1993: 3). Takav stav vidljiv je ve u Pojmu politikog: I
klasa u marksistikom smislu rijei prestaje biti neto isto ekonomsko i postaje politika
veliina kada dospije do te odlune toke, to jest kad ozbiljno shvati klasnu borbu i postupa
s klasnim protivnikom kao sa zbiljskim neprijateljem, te se protiv njega bori, bilo kao drava
protiv drave, bilo u graanskom ratu unutar drave. Zbiljska borba onda se nuno ne odvija
vie prema ekonomskim zakonima, nego ima uz borbene metode u najuem tehnikom
smislu - svoje politike nunosti i orijentacije, koalicije, kompromise itd. (Schmitt, 2008:
77).7
Ne slau se svi Schmittovi pretee s idejom izvandravne politike. Platon tee
prepoznaje izvandravni karakter sukoba stalea. Moment sukoba stalea, sukoba kao osnove
neprijateljstva nalazimo takoer u Platonovom izlaganju problema timokracije, vladavine
bogatih, iako on naziva oba politika, sukobljena pola u tom sluaju dravama: Drava
(tada) nije jedna, nego moraju biti dvije: jedna sastavljena od siromaha, a druga od bogataa;
obje su na istom prostoru i ive uvijek u neprijateljstvu jedna s drugom (Platon, 2002: 246).
Neprijateljstvo je i tu suprotno jedinstvu, ali obuhvaa nuni dravni element.
Situacija neprijateljskog sukoba je implicitno rijeena kod Aristotela i to kroz
mehanizme prijateljstva. Aristotel zahtijeva da prijatelj bude na korist prijatelja poto je
prijatelj onaj koji treba davati te tu moralnu dunost Aristotel implicira : I jedan i drugi
(kockar i razbojnik) radi dobitka djeluju i prihvaaju sramotu, te se jedan radi dobiti izlae i
najveim pogibeljima, dok se drugi okoriuje na prijateljima, kojima bi trebao davati.
(Aristotel, 1988: 68). Ta pozicija prua vaan povijesni uvid u koncept politikog
prijateljstva. Aristotelov prijatelj trebao bi davati te stoga politiko jedinstvo, zamiljeno kao
prijateljstvo, za Aristotelovu razradu podrazumijeva raspodjelu koristi unutar egzistencijalne
cjeline. Prijatelj koji bi davao svojem prijatelju i klonio se krae od istog klonio bi se i
neprijatnosti koju Aristotel ranije definira kao ontoloki razliitu od prijateljstva. Aristotel
slijedi i nadograuje Platonovu razradu jer razumije prijateljstvo kao ugroeno loim
odnosnom prema prijatelju. On, istodobno, daje prijateljstvu telos i uspostavlja prijateljskom
subjektu obavezu biti na korist drugome (Aristotel, 1988).
Prethodno navedeni Platonov stav: Onaj ko izgleda da je naklonjen i stvarno je
naklonjen. A onaj ko izgleda tako a nije, taj nije prijatelj. Tako isto treba shvatiti i pojam

7 U Teoriji partizana Schmitt takoer iznosi da je generalu Salanu i njegovoj vojsci matina drava neprijatelj. Iz
toga slijedi da se politika, nedravna cjelina moe politiki suprostaviti dravi.(Schmitt,2006)
12
neprijatelja. Prema tome bi, ini se, prijatelj znaio u stvari isto to i dobar, a neprijatelj isto
to i lo ovjek (Platon, 2002: 12) omoguava analizu ideje prijatelja u Platonovoj misli.
Prijatelj po prirodi mora biti dobar, sentiment je to koji Aristotel i Platon dijele. Prijateljstvo,
koje kod Aristotela ima politiku dimenziju - ini se da prijateljstvo odrava drave, te se i
zakonodavci vie trse oko njega negoli oko pravednosti (Aristotel, 1988:166) - poiva na
aktivnoj ljubavi prema prijatelju (Derrida,1993). Aristotel tvrdi da je bolje voljeti nego da te
se voli i to je sa strane odranja politikog jedinstva pametno (Derrida, 1993). Voljeti nekoga
i initi mu pravedno je unutar subjektivne kontrole. Kada bi se svatko kontrolirao tako da voli
i ini pravedno uvjet prijateljstva bi bio zadovoljen a neprijateljstvo bi izumrlo
(Aristotel,1988). Takvo razumijevanje prijateljstva nije neto s im bi se Schmitt sloio poto
on doputa politiko prijateljstvo izmeu zlih ljudi. Nejasno je koliko bi kod Schmitta
pokvarena osoba uspjela izdrati u stanju iskrenog politikog prijateljstva ako je spremna
poiniti neko veliko zlo prijatelju, zla radi i time ugroziti prijateljstvo. No, politiko
prijateljstvo tei koristi te je zamislivo politiko jedinstvo zlih sila. Jedno ostaje sigurno, za
Schmitta politiko prijateljstvo, odnosno neprijateljstvo, u svojoj istoj, zbiljskoj apstrakciji
razrijeeno svakog ekonomskog, estetskog, inog realiteta razrijeeno je i nune dravnosti.8
Schmitt za razliku od Platona govori o izvandravnom, a opet politikom sukobu.
Takve nedravne politike jedinice ,koje su subjektima tog sukoba, voene su vlastitim
idejama o tome kako drava ili svijet ili bilo kakav idealni scenarij odreen nekakvom opet
idealiziranom doktrinom treba funkcionirati (Schmitt, 1962). Za ostvarenje tih vlastitih vizija
pojedinci, velike ili male skupine (koje bi se u politikoj teoriji pojma politikog smatrale
nedravnim akterima) ponaaju se kao samostalni politiki akteri u fazama sukoba u kojima
djeluju. Za primjer navedeni su mnogi partizanski pokreti diljem Europe (Schmitt, 1962).
Takoer, dosada navedena promiljanja antikih filozofa o razumijevanju odnosa politike i
neprijateljstva, mogue je dopuniti modernim promiljanjima o vladi i dravi posebice
vidljivima kod Machiavellija i Hobbesa, tj. mogue je nadograditi koncept neprijatelja kojeg
smo analizirali kod Platona i Aristotela. Prelazak na razradu to je pruaju Machiavelli i
Hobbes dat e nam uvid u kontraste politike i neprijateljstva koji se nalaze na obzorima
moderne misli.

8
Nietzsche se implicitno ali to nema vie velikih politika poto tvrdi da nema neprijateljstava, ali Derrida
moda proputa naglasiti da Nietzsche i lamentira da ne postoje vie velika jedinstva (Derrida, 1993: 358:).
Velika politika jedinstva Schmittu nisu ni potrebna.
13
 Neprijateljstvo i politika kod Hobbesa i Machiavellia

Zato se baviti Machiavelliem i Hobbesom u radu o Carlu Schmittu, tj. konceptu

neprijatelja i o njemu zavisnom konceptu politikog? Odgovor se nalazi u samom konceptu
politikog Carla Schmitta odnosno onom to Schmitt podrazumijeva kao osnovnu distinkciju
koja stoji kao kriterij politikom tzv. distinkciji prijatelj-neprijatelj. Machiavelli i Hobbes
djeluju u vrijeme velikih ratnih sukoba. Hobbes u engleskom graanskom ratu, a Machiavelli
u post-republikanskoj Firenci. Schmitt pak djeluje izmeu i nakon dva svjetska rata.

Pretenziju na objektivno politiko u Schmittovom Pojmu politikog je tim tee shvatiti

ukoliko se ne razumiju dvije tenje prisutne kod sve trojice navedenih teoretiara: tenja
razumijevanju funkcioniranja realne politike i tenja razumijevanju onih odnosa u politici
vezanih za stanja rata, neprijateljstva i politike (Schmitt, 2008).

Machiavelliev traktat Il principe sadri dovoljno primjera kontrasta politike i

neprijateljstva pa je mogue razumjeti pogled Machiavellia na ulogu dinamike ljudskih
odnosa, tj. odnosa politikih tvorevina i konstruirati dodatak Schmittovoj teoriji bez da se
ijedan od izvornika iskvari. Vano je kojim leama itamo Machiavellia. Kod Machiavellija
politika biva razumljena, izmeu ostalog, kroz mehanizme neprijateljstva. Politika je
shvaena kao konstantna bitka za preivljavanje gdje preivljavanje nije pitanje odranja tijela
i ivota vladara ve i samog politikog tijela kojemu je vladar glava (Machiavelli, 1998).
Neovisno o tome, u Machiavellijevom Vladaru ne postoji kao kod Hobbesa teorija i
identitet politike zajednice gdje je vladar teleoloki rezultat potrebe naroda. Narod je kod
Machiavellia podloan manipulacijama kao sredstvo dostizanja partikularnih politikih
ciljeva, a ne ostvarenja najboljeg interesa za sve odnosno izlaska iz prirodnog stanja. Politiki
akteri su promatrani s obzirom na svoju odvojenost ili zdruenost s figurom vladara a ne
tijelom naroda.

Ontoloka pozicija moe prerasti u egzistencijalni sukob to Machiavelli, prepoznaje,

ali Machiavelli zazire od teoretiziranja koje bi obuhvaalo moralne normative i cilj mirnog
postojanja u idealnoj dravi. Politici je svrha osobna dobit vladara i nadvladavanje
egzistencijalnih prijetnji. Politika je nadolazea stvarnost koja je rezultat injenice da je
mogue vladara svrgnuti, koritenjem vlastite vrline, virtuu, kako bi se odralo na ivotu,
14
pobijedilo neprijatelja tj. odralo vlastiti ivot. S druge strane, politiko prijateljstvo
Machiavelli ne shvaa kao neko dublje egzistencijalno jedinstvo ve alat u odranju vlastite
egzistencije to pokazuje i Machiavellijevo tretiranje pojma prijatelja u sluaju kralja Luja:
Luja su u Italiju doveli astoljubivi Mleani i tako htjeli dobiti polovinu Lombardije. Neu
osuivati kralja jer je tako postupio, poto je namjeravao postupno prodrijeti u Italiju, u toj
zemlji nije imao prijatelja, morao se zbliiti9 bilo s kim, jer su mu sva vrata bila zatvorena
zbog nedolinog ponaanja kralja Karla (Machiavelli, 1998: 14). Prijatelj u nudi moe biti
bilo tko, ako taj netko pomae. Iako Machiavelli ima tu isto utilitaristiku notu u
razumijevanju koncepta prijatelja on nasljeuje politiku tradiciju Aristotela. Aristotelu je,
kao to je to navedeno u uvodu, prijatelj zlatna sredina izmeu neprijatnog sukobu sklonog
ovjeka i laskavca (Aristotel,1988). Transformaciju aristotelijanske razrade laskavca
provodi Machiavelli kada upuuje svog vladara da se uva laskavaca kao lanog politikog
prijatelja. Laskavac je netko tko se ini prijateljem ali politiki kodi: elim govoriti o
laskavcima kojih su dvorovi puni, jer ljudi su samoljubivi i lako ih je prevariti, teko se mogu
odbraniti od ove kuge, a kada se hoe od nje oslobodit, izlau se opasnosti prijezira. Najbolji
nain da se oslobodi laskavaca je uvjeriti ljude da te ne mogu uvrijediti ako ti govore istinu
(Machiavelli, 1998: 114). Tu i sam Machiavelli daje naslutiti aristotelijanski moment govorei
o zlatnoj sredini10: Ali kada dozvoli svakom da ti govori istinu, pada ti ugled. Stoga, mudar
vladalac treba izabrati zlatnu sredinu, birajui mudre ljude koji e mu moi rei istinu.
(Machiavelli, 1998: 114).

Vladar ima utilitaristiki determiniranu obavezu biti koristan narodu, a narod mora, po
kriteriju iste kategorije, biti orue vladara pri emu je narod istovremeno jo jedna
kontigentna prijetnja vladaru (Machiavelli, 1998). Naposljetku, vladaru Machiavelli savjetuje
da ne doputa svima govoriti istinu te se tu ini odmak od aristotelijanske tradicije jer bi po
istoj vladar trebao traiti dobro izmeu prijatelja a ne ograniavati prijatelja radi svoje koristi.
Machiavelli se ipak trudi opravdati takvo ponaanje zbog iznimne vanosti vladara u
ouvanju naroda. Izdati vladara, naposljetku, nije neto emu bi narod morao nuno teiti.
Machiavelli primjeuje da narodi esto izdaju vladare ne znajui tetu koja im se time nanosi,
a od pravog vladara se oekuje da koristi svome politikom tijelu (Machiavelli, 1998).

9
U online ediciji Vladara na adressi: http://www.constitution.org/mac/prince.pdf koristi se ba sintagma
prihvaanja prijateljstva a ne zbliavanje
10 Odnosno treem putu (ovisno o prijevodu)

15
Politiko tijelo, ija je vladar glava, koriteno je radi ouvanja same glave (Machiavelli,
1998). Sjetimo li se kategorija prijateljstva kod Aristotela, politika prijateljstva su poput
naravi starog ovjeka ili starih ljudi, odnosno poput prijateljstava iz koristi. Prijateljstva nisu
vjena nego ovise o mogunosti prijatelja da si meusobno koriste (Aristotel, 1988).

Aristotel pie:

I tako, oni koji vole zbog koristi ljube radi onoga to je njima samima dobro; oni koji
to ine zbog uitka radi onoga to je njima samima ugodno, i ne jer je dotinik voljena osoba,
nego ukoliko je koristan ili ugodan. Stoga su takva prijateljstva samo prema pripatku, jer se
voljena osoba ne voli zbog toga to jest kakva jest, nego jer prua jednom dobro, drugi put
uitak. Takva se prijateljstva lako razvrgavaju ako njihovi dionici ne ostanu isti; ako jedan od
dotinih nije vie ugodan ili koristan, drugi prestaje voljeti. (Aristotel,1988:168)

Machiavelli dodatno razvija element korisnosti i koristoljubivosti u toj mjeri da bilo

koje prijateljstvo o kojem on govori ne moe biti iste iskrene vrste kao prijateljstvo kod
Aristotela. Machiavellijevo prijateljstvo je iskljuivo ili politiki korisno ili je nerelevantno.

Meusobna korist je dakle osnova politikog razlikovanja politikog kriterija koji se

da proitati kod Machiavellia. Kod Schmitta je politika utemeljena kao sfera apstraktne
realnosti. Kao to postoje dobro i zlo kao temeljna razlikovanja kriterija moralnosti, tj.
profitabilno-neprofitabilno kao razlikovanje koje je temelj ekonomske realnosti, tako je
razlikovanje prijatelj-neprijatelj temeljno razlikovanje politike stvarnosti.11 Machiavelli daje
jo jedno temeljno binarno razlikovanje u osnovu politike - korisno i nekorisno gdje je
korisnost gledana iz aspekta vladara. Implikacije navedenog s obzirom na Schmittov scenarij
mogue budunosti politike su shodno tome one prema kojima politika vie ne postoji u
svojoj politinosti ve je zamijenjena kriterijem profitabilno i neprofitabilno. To se dogaa
poto su svi odnosi svedeni na ekonomske odnose, iako rijei korisno-nekorisno ne
odgovaraju u potpunosti idejama profitabilnog ili neprofitabilnog.

Implikacije tih razlika su mnogostruke. Govoriti o profitabilnosti jest govoriti o

vikovima tj. viku koristi koji dolazi uslijed oduzimanja od dohotka ono to je rashodovano.
Ta distinkcija obuhvaa bilo koje pravno ili privatno tijelo te profitabilnost ovisi o
potencijalima tih osoba. Predikat profitabilnosti moe se pridodati bilo kojem subjektu koji

11
Kod Agambena je to razlikovanje zamijenjeno pojmovima iskljuenja-ukljuenja (Agamben, 1995).
16
moe ekonomski djelovati (dokle god ne djeluje neprofitabilno). S druge strane ekonominost
zamijenjena predikatom korisno jest ona koja se odnosi na korist vladara. Vladari su tako
nositelji politikih aktivnosti gdje njihova kretanja plimama i osekama korisnosti oblikuju
politiku stvarnost.

Ekonomski odnosi u Machiavelijevoj razradi su razliiti od onih u Schmittovom

depolitiziranom svijetu. Zajedniki ekonomski ivotni prostor je polje moi i kontigencija
koje prelaze isto gospodarstvene okvire. Ekonomija koristi i tete, koja proizlazi iz
zajednikog ivotnog prostora, zapravo je kljuna dinamika politikog djelovanja. Postoji
opasnost koja bi onemoguila Schmittovo stanje konane depolitiziranosti koja dolazi iz nove
dimenzije ekonominosti, a koja proizlazi kao stvarnost iz prethodnog apstraktnog stanja
ekonomije (Machiavelli, 1998). Machiavelli odraava drugaiji stav prema ekonomiji koristi
koji je relevantan i za ekonomsko stanje dananjice, a koje za Schmitta prijeti krajem politike.

Liberalna drava e biti u stanju odrati mir onoliko koliko ne ugroava ivot. Stoga
potpuno depolitizirana slobodna trita, odnosno bilo koja trita koja nisu u stanju zbrinuti
sve ostavljaju mogunost politizacije ekonomskih razlika i mogu dovesti do krajnjeg
odvajanja. Zbog toga se ini da e politika biti uvijek prisutna dok postoji i mogunost da se
ekonomskim metodama nekog eliminira. Zar je toliko razlika izmeu rata i krajnjeg
ekonomskog djelovanja? Poduzee koje bi onom drugom oduzelo mogunost natjecanja u
ekonomskom sustavu utemeljenom na trinoj ekonomiji dovodei ga u steaj, ne samo da
unitava to poduzee ve stavlja i pojedince te korporacije u nezavidan poloaj zbog kojeg bi
oni mogli vie ne htjeti igrati po zadanim pravilima.12 U stanju krajnje ekonomske nesree
pustit nekoga da umre od gladi unato njegovim vjerojatnim (vjerojatnim zbog ljudske
prirode) molbama zasigurno znai ogluiti se od njegove iskrene eukhe molbe za istinsko
prijateljstvo (Derrida, 1993: 367). Odbijajui tako poraene konkurente nestaje i politiko
jedinstvo i otvara se put istinskoj politici. Ovo vrijedi pogotovo za Agambenovu analizu kojoj
je osnova politike upravo stanje iskljuenosti i svoenja na goli ivot, izmeu ostalog, kroz

12 Platon bi tu mogao primjetiti nepravednost koja slijedi iz predloenog stanja. Za Platona nepravednost je
uzrok politikih sukoba zajedno s velikim nepomirljivim razlikama, to je i diskutirano ranije u tekstu. Te razlike
kada su klasne i ekonomske takoer dovode do politikog neprijateljstva u Platonovoj razradi. Vjerujem da
Platonov misaoni okvir moe pomoi u obrani navedenih teza i izvan njegovog narativa o klasama. S jedne
strane ako je pravedno da drava prepusti nekoga smrti a taj se pobuni onda u takvom stanju postoji
nepravednost ovoga koji se nepravedno buni protiv drave. Tu je, dakle, prisutna mogunost javnog
neprijateljstva utemeljenog na nepravdi. S druge strane ako nije pravedno da drava prepusti nekoga smrti onda
u takvom stanju drava djeluje nepravedno pa je mogunost neprijateljstva i dalje prisutna. (Platon, 2002).
17
ignoriranje glasa koji bismo s obzirom na njegovu razradu mogli nazvati vapajem
(Agamben,1995).

Machiavelli daje drugaiju ulogu ekonomskom stanju, jer svako stanje zajednice je
stanje odnosa koristi ili ne koristi iz kojeg moe izai novo neprijateljstvo (Machiavelli,
1998). Razmiljati o ekonomiji u dananjem liberalnom poimanju jednako je razrijeeno svoje
ekonominosti kao to je razmiljanje o liberalnoj dnevnoj politici rijeeno svoje
politinosti. Hobbes priznaje da je ekonomsko natjecanje vezano za mogunost
neprijateljstva, a time i politike: Natjecanje u bogatstvu, astima, zapovijedanju i drugim
moima vodi sukobima, neprijateljstvu i ratu, jer put jednoga takmaca prema zadovoljavanju
svoje elje ini ubijanje, podinjavanje, istrebljivanje i potiskivanje drugoga (Hobbes, 2004:
74).

Machiavellijev poziv da se neki novi vladar odvai izai i ujediniti Italiju u snanu
novu dravnu tvorevinu slui kao agens i inhibitor. Agens stoga jer potie mlade kneeve
Italije da zajedno s drugim itaima njegovog teksta dosegnu vlast nad Italijom. Vladar dakle
ima konanu ulogu ujedinjenja u politiko tijelo. Tijelo je i prije ujedinjenja politiko ali
Machiavelli ima teleoloko shvaanje procesa politike u svom vremenu gdje je konana svrha
onih kontigencija u Italiji uspostavljanje konane talijanske drave ujedinjene pod jednim
vladarom. Kraj politikih dravotvornih aktivnosti u Italiji za relevantno razdoblje kako ga
vidi Machiavelli ne predstavlja kraj politike uope, dok krajnja toka u Schmittovoj misli
depolitizacija svijeta predstavlja kraj politike i to jednoznano. Teko se oteti dojmu da su kod
Machiavellija fluktuacije u prijateljstvima i neprijateljstvima zapravo te koje odreuju
politiko djelovanje odnosno, takve fluktuacije i jesu odraz prevrtljive fortuune o kojoj
Machiavelli pria i naravno u kontroli tih kontigencija virtuu (Machiavelli, 1998). Takvi
odnosi su opet odnosi moi zajednikog prostora koje funkcioniraju po principima korisnosti
te su valjano razumijevanje.

Hobbes izvodi svoju politiku teoriju iz tri izvora: realnih povijesnih dogaanja
kojima je bio prisutan, filozofske metode rasprave i euklidske geometrije. Cvijanovi daje
takoer tri izvora ali ih dijeli na historiografsku metodu, retoriku i znanstvenu metodu
(Cvijanovi, 2013). Prilikom svog boravka u Parizu Hobbes se upoznaje s Euklidovim
Elementima i biva fasciniran mogunou da se iz osnovnih pretpostavki i uspostavljenih
istina pravilnom metodom miljenja izvuku opi i primjenjivi zakljuci. Hobbes shodno tome
18
provodi misaoni eksperiment o djelovanju u prirodnom stanju. Ljudi se prije stupanja u
dravne zajednice po svojoj prirodi ponaaju sukladno s svojim prirodnim pravom, odnosno
po tom prirodnom pravu izabiru i odreuju svoje neprijatelje. Svoje potencijale koriste u
izboru tj. prepoznavanju i negaciji neprijatelja koji je utemeljen na svojstvenom
prepoznavanju opasnosti bilo aktualnih ili potencijalnih. To u konanici onemoguava ureen
ivot. Univerzalna autonomija suverenosti u svrhu odreivanja neprijatelja i metoda
svladavanja istih je zasigurno za Schmitta politiki in, ali za Hobbesa takvo stanje ne
obuhvaa ivot u polisu. Politiko nadilazi dravu, ali ne podrazumijeva ureenost.

Javna neprijateljstva prirodnog stanja osnova su politike neprijateljstva ali: Zato, to

god da slijedi iz nekog ratnog doba, u kojemu je svaki ovjek neprijatelj svakom ovjeku, isto
to slijedi iz vremena u kojem ljudi ive samo s onom sigurnou koju im jami njihova
vlastita snaga i njihova vlastita dovitljivost. U takvom stanju nema mjesta ljudskoj radinosti,
jer njezini plodovi su nesigurni; dosljedno tome, nema ni obrade zemlje, ni plovidbe, niti
koritenja prekomorske robe; nema ni udobne gradnje, orua za pokretanje ili premjetanje
onoga to zahtijeva puno udruene snage, ni znanja o povrini zemlje, raunanja vremena,
vjetina, slova, drutva (Hobbes, 2004: 92). Problem je time vei to se mogue
neprijateljski sukobiti oko mnotva stvari koje dovode do produljena prirodnog stanja tako da
je mnogo i uzroka koji mogu odgoditi stupanje u ureeni politiki odnos.

Neprijatelja, kao onog s kojim se nalazimo u bitkom odreenom sukobu je u tom

stanju mogue stei zbog natjecanja nesigurnosti i slave u Hobbesovom prirodnom stanju:
Stoga, ako dvojica ele istu stvar koju ipak ne mogu uivati obojica, oni postaju neprijatelji i
na putu prema cilju (a to je u prvom redu vlastito odranje, a samo ponekad zadovoljstvo)
pokuavaju unititi ili podiniti jedan drugoga (Hobbes, 2004: 91). Hobbes doputa
neprijateljstvo kao rezultat nemogunosti obostrane zadovoljtine potronje nekog dobra, te
znajui povijesni kontekst, primjeuje sitniavost ljudske prirode ovjeka koji je spreman
ubiti zbog zadovoljstva, ali tvrdi da je i ta osnova dovoljna za organiziranje neprijateljskih
cjelina: Upravo otud se dogaa da e tamo, gdje se neki provaljiva nema ega drugog bojati
osim snage jednog jedinog ovjeka koji sadi, sije, gradi ili posjeduje neko prikladno
obitavalite, drugi vjerojatno doi opremljeni zdruenim snagama da ga lie posjeda i oduzmu
ne samo plodove njegova rada nego takoer ivot i slobodu (Hobbes, 2004: 91). Sukladno sa
svojim potencijalima ljudi, ali i zajednice (za koje Hobbes priznaje da postoje u prirodnom

19
stanju) pokuavaju rijeiti probleme i osigurati svoj opstanak i rijeiti se neprijatelja najbolje
to mogu: Zbog tog nepovjerenja jednih prema drugima ne postoji ni za koga razumniji
nain da se osigura osim preduhitrenja, a to znai, da silom ili lukavstvom vlada nad svim
drugima toliko dugo dok nestane svaka druga sila dovoljna da ga ugrozi (Hobbes, 2004: 91).

Pojedinac ima prirodom danu mogunost odreivati pomou razuma tko mu je

prijatelj odnosno neprijatelj. Aktualizacija takvog stanja odvija se u otvorenom sukobu
izmeu neprijatelja ili sporazumu s moguim prijateljem. ovjek, iako obvezan Bojim
autoritetom i autoriziranim prirodnim zakonima koji se nalaze u prirodnom stanju, nije
obavezan potovati taj dogovor (Hobbes, 2004). Hobbes tvrdi da ne postoji suveren koji bi
maem popratio zakon uspostavljen kao nepristrana ovlatena strana. U prirodnom stanju
ovjek je svoj suveren jer vlada svim svojim potencijalima, vlada sobom, vodi se razumom.
Bivajui svoj suveren, pojedinac proglaava i stanje iznimke kada mu pae. Zakoni i pravila
koja je sebi zadao, sebi ima i mogunost oduzeti. Licemjerstvo, pritom, nije problem poto
takav suveren moe donijeti zakon kojim se nee obazirati na neko mogue licemjerstvo
svoga djela. Pravila koja slijedi ili ne slijedi stvorena su u sprezi s prepoznavanjem
konzistencija u prirodi, pa ovjek u prirodnom stanju ne mora priznati Boje zakone prirode
tj. prirodne zakone kao svoje (naravno jednom e za to morati odgovarati, ali djelovanje
ovjeka nije ogranieno prirodnim zakonima dok po prirodnim zakonima ovjek ne prepozna
premo politike zajednice nad pojedincem) (Hobbes, 2004). ovjek sam stvara svoje izvrne
odredbe i sukladno s tim odredbama djeluje po naelima koristi dok definicija koristi spada u
prostor diskrecije ovjeka u prirodnom stanju. Neprijatelj je ovjeku u prirodnom stanju onaj
kojeg on izabere sebi za neprijatelja, sam je sebi pojedinac suveren pa na to ima pravo
(Schmit, 2008: 71). Neprijateljstvo izvire iz prepoznavanja nekoga kao neprijatelja,
prepoznavanja drugog kao njemu i njegovoj biti toliko prijeteeg da se odluuje na borbu koja
moe rezultirati oduzimanjem ivota. Vano je spomenuti kako je u prirodnom stanju mogue
ubijati iz iste zlobe, no tu ubojica koji bi postupao iz iste zlobe ne nalazi u svojoj rtvi
neprijatelja pa to ubojstvo nije politiki akt. Razlika prirodnom stanju ne postoji izmeu
inimicus i hostis i tome prihodeem razumijevanju oba pojma.

Politika kao bitkom odreena aktualizacija mogunosti sukoba se nalazi u djelovanju

aktera u prirodnom stanju. Akteri politiki djeluju i izvan drave kao obuhvatne
administrativne jedinice, naprosto to je jasno zbog toga to u prirodnom stanju ne postoji

20
drava, ali politiko djelovanje shvaeno po Schmittu postoji i naravno iz toga slijedi da je
politiko nadreeno dnevno politikom i time je dnevno politiko podreen pojam
politikom. Uzmemo li onda umni eksperiment prirodnog stanja u obzir politiko moemo
objasniti kao kriterij koji postoji jo od prirodnog stanja te nakon formiranja drave poprima
svoj prvi administrativni karakter. ini se onda, pod tim uvjetima, da je politiko odvojeno od
administrativnog iako je administrativni karakter drave mogue nai u svim ureenim
dravama. Hobbes takoer prepoznaje politiku kao kvalitativno razliitu od dnevno-politikog
odnosno administrativno-politikog te navodi kako administrativnost drave ovisi o vlasti
vrhovne politike instance: Javni slubenici su takoer i oni koji imaju ovlast da poduavaju
ili da uine druge sposobnima da poduavaju narod u njegovim dunostima prema vrhovnoj
vlasti i da ga upuuju u znanje onoga to je pravedno i nepravedno i da ih tako uine
sposobnijima da ive u pobonosti i miru meu sobom samima i da se odupru opem
neprijatelju. Oni su slubenici po tome to to ne ine po vlastitoj, nego po tuoj ovlasti; oni su
javni jer to ne ine (ili ne bi trebali initi) ni po ijem drugom odobrenju osim vrhovnog
vladara (Hobbes, 2004: 166).

ovjek bilo da djeluje jedinstveno ili u zajednici ima sposobnost prepoznati politiko
neprijateljstvo. Jedno od stanja u kojemu ne postoji politika administrativnog tipa je prirodno
stanje. Da postoji administracija i ureena drava u prirodnom stanju, prirodnog stanja u
Hobbesovom smislu ne bi ni bilo. Prirodno stanje je aksiomatski definirano kao neureeno i
unereeno od strane ljudi. Pojedinac stoga ima mogunost od svojeg poetka prepoznati
politiku realnost i mogunost ulaska u ureenu zajednicu. Da tome nije tako, odnosno da
ovjek nema sposobnost prepoznati mogunost stvaranja politike zajednice, ujedinjenje
pojedinaca u grupu ne bi bilo mogue. Ujedinjenje u svojevrsnu politiku zajednicu mogue
je jer postoji politika realnost i akteri unutar prirodnog stanja bjee od moi svojih
neprijatelja, ujedinjuju se u snanije politiko tijelo. Najjai pojedinac nije jak kao svi zajedno
te zato pojedinci stupaju u politike saveze (Hobbes, 2004: 105).

No, Hobbes prepoznaje da je drava mogui neprijatelj pojedincu to je vana korelacija sa

Schmittovom teorijom i s Agambenovim konceptom iskljuenja: Tree, zlo koje javna vlast
nanese bez prethodne javne osude, ne moe se nazvati kaznom, ve samo inom
neprijateljstva; naime, djelo za koje se netko kanjava, treba najprije presuditi javna vlast kao
protuzakonito djelo (Hobbes, 2004: 211).

21
 Machiavelli i Hobbes imaju jasno razumijevanje da politika aktivnost nije jednaka
administrativnome svakodnevno-politikome. Oni ne govore o dnevnopolitikom kao o
ukupno politikom. Politika je kvalitativno sastavljena od istih elemenata i apstrakta kod
Schmitta, Hobbesa i Machiavellia. Naposljetku, politika je uvjetovana neprijateljstvima i
djelovanjem zdruivanja i razdruivanja. Unato neovisnosti politikog od drave Hobbes
implicira dilemu za Schmittovu teoriju. Preveliko, preuestalo neprijateljstvo kontrarno je
ureenom stanju. Mogue je po Schmittu argumentirati da je prirodno stanje mnotva
primitivnih cjelina koje se suprotstavljaju javno drugim takvim cjelinama u egzistencijalnom
sukobu, najpolitinije stanje, jer je stanje opeg sveobuhvatnog javnog neprijateljstva. Ipak, to
stanje bivaju prirodno stanje ne obuhvaa dravno stanje, meunarodno politiko stanje,
koncept naroda kao takvog, diverzifikaciju razliitih tipova vladavine, ureenu vanjsku
trgovinsku razmjenu i mnotvo ostalih institucija koje smatramo nerazdvojivim od istinskog
politikog stanja.

22
 Razvoj i transformacija koncepta neprijatelja u misli Carla Schmitta

Zakonom odreeno neprijateljstvo izmeu drave i pojedinca Schmitt razrauje u svojoj

Teoriji partizana i Nomosu zemlje. Navedene razrade predstavljaju nadogradnju i
transformaciju pojma neprijatelja u cjelokupnoj misli Carla Schmitta. One povezuju
prethodno reeno o politikama neprijateljstava i novije teorije Giorgia Agambena i Chantal
Mouffe. No,koncept neprijatelja koji je kod Mouffe zamijenjen interpretacijom o protivniku
unutar demokratskog okvira voenja politike teti mogunosti prepoznavanja pravog
neprijatelja odnosno sposobnosti kategoriziranja neprijateljstva. Vidjet emo kako stoga, u
Teoriji partizana Schmitt iznosi poseban pogled na svoje koncepte neprijatelja i
politikog (Schmitt, 1962).

Naime, Schmitt razumije partizanski rat kao definitivni odmak od tradicionalnog

ratovanja ne samo zbog naina ratovanja ve i zbog politikog karaktera neprijateljstva koji je
do prije u tradicionalnom europskom ratovanju bio neprisutan. Partizan je pripadnik ili
simpatizer neke politike partije ili ideologije (Schmitt, 1962). Partizan je takoer vojno
odreen te, kao brza, mobilna jedinica, koristei nove metode ratovanja, odbija priznati poraz
zajedno sa svojim politikim nacionalnim voama kao to je bio sluaj u panjolskoj za
vrijeme Napoleonovih osvajanja (Schmitt, 1962). Razrijeenom od domovine ne preostaje mu
nita drugo nego boriti se nekonvencionalno bivajui takoer razrijeen tradicionalnih vojnih
potencijala zbog kapitulacijom uvjetovane nemogunosti drave da mu prui punu vojnu i
logistiku potporu. Partizan se uzda u posebnu zemljoznansku tzv. telurijsku karakteristiku
kao u svoje posebno oruje. Poznavanje zemlje u kojoj se nalazi uzrokom je partizanske
uinkovitosti u onolikoj mjeri koliko moderna mehanizacija nije ve rezultirala poboljanim
snalaenjem na nepoznatom terenu (Schmitt, 1962). Ako je partizan odraz samostalnog
djelovanja onda se logistikom mehanizacijom naruava to djelovanje i smanjuje uinkovitost
partizanskih akcija tj. mehanizacijom se umanjuje ta telurijska prednost. Rezultat te sinteze je
nesposobnost buduih samostalnih pokreta otpora (jer su oni podreen pojam nadreenom
pojmu partizana) da raunaju na kontrolu terena i time svoje najjae oruje. Tehnologija dakle
nadomjeta kontrolu terena te onaj koji kontrolira mehanizaciju kontrolira teren.

23
Nemogunost prirodnog otpora, otpora uz minimalnu relevantnu tehnoloku pozadinu,
implicira nedostatak pokreta otpora dravi u budunosti, ako u budunosti sva tehnologija
bude pod kontrolom i nadzorom drave. Drava mehanizacijom djeluje disruptivno na
partizana kroz disruptivnu inovaciju; nudi sofisticiranije rjeenje tj. alternativu gerilskom ratu
kroz kontrolu terena.

Drava u tom procesu djeluje analogno i disruptivno koristi razliite vidove

tehnologije kako bi kontrolirala teren s veom preglednou nego to to moe klasini
partizan. 13
Dananjim kontigencijama odreen partizan uvelike je onemoguen te u
nedostatku disruptivne tehnoloke inovacije s njegove strane bilo koji rat u budunosti vodit
e se bez njegovog utjecaja pod uvjetom da drava bude u stanju provoditi apsolutnu kontrolu
nad tlom pomou tehnologije. Kada bi partizan bio eliminiran iz moguih ratnih zbivanja,
realna i apsolutna neprijateljstva ne bi bile kategorije koje e moi neobuzdani dio neke
populacije imati kao odreenje unutar apstraktne sfere politikog. Budui partizan e morati
imati slinu telurijsku karakteristiku, ali analognu tehnolokim dosezima i kretati se mreama
ureaja i podataka tj. kakvim drugim tehnolokim umreenjem koje bi omoguilo partizanu
koritenje tehnologijom i zamrenim mreama kao to se njegov prethodnik kretao tlom.
Ostvarivi kontrolu nad stvarnom zemljom i zemljom informacija partizan se nalazi u boljoj
poziciji nego njegov ranomoderni i moderni pretea, no bez obje prevlasti teko e imati i
jednu. Razvoj nove informacijske tehnologije produbio je prostor zemlje davi mu novu
dimenziju, dimenziju informacije. To je vano napomenuti, jer Schmitt prepoznaje da se
velike politike javljaju kada se promjeni i svijest o prostoru (Schmitt,1997). Manipulacija
informacija zadnja je rije ovog tehnicistikog razdoblja (Schmitt,1997).

Ovi su teorijski dosezi utemeljeni na ranijoj tematizaciji odnosa neprijateljstva i

tehnologije u Schmittovoj politolokoj razradi.

13
Disruptivna inovacija je koncept inovacije koji objanjava kako male tvrtke inovacijom mogu pobijediti i
unititi gospodarske divove u trinom natjecanju. Velike tvrtke natjeu se inovirajui odrivo i konzistentno,
shodno tome kako drave ulau u sve veu sofisticiranost oruanog arsenala, male tvrtke nude
kvalitativnodrugaiji proizvod moda i kategoriki drukiji ali se natjeu na istom polju, tritu, eventualno
preuzimajui klijentelu u dnu i na temelju vala uspjeha boljim i zastupljenijim proizvodom izbacuju divove iz
trita (Christensen, 1997). Ti ekonomski divovi takoer mogu preduhitriti ili se nositi s diruptivnom inovacijom
prebacujui polje natjecanja upravo na razinu na kojoj se nalazi kompeticija.
24
 Dananja domena, domena tehnike skriva politiko svojom prividnom neutralnou.
Tehnologija kao totalitet sve tehnike u nekom vremenu je samo na prvi pogled ujedinjuju,
neutralan, pojam poto su u njegovom sadraju istodobno implicirani svi tehniki mehanizmi.
Primjerice, mehanizmi napada na neki narod i obrambeni mehanizmi tog naroda pripadaju
istom terminu tehnologije (Schmitt, 2007) 14. Mehanizmi i tehnike ,kojima se sve vjetije i
lake savladava partizanski otpor, ne koriste partizanima ve je taj mehanizam ontoloki
oprean samom partizanu stoga nije neutralan. Svaki mehanizam, odnosno stroj, odreen je
svojim finalnim uzrokom15 pa tako ne moe biti neutralan jer je u nastanku prilagoen od
onog koji ga koristi za neki cilj (Aristotel, 1987). Tehnologija kao takva u svojoj
ambivalentnosti ne samo da moe sluiti miru koliko i ratu ve to radi istodobno:
Tehnologija ne moe napraviti nita vie doli intenzivirati rat ili mir. Jednako je dostupna
oboma te se stoga, nita ne mijenja ako govorimo u ime mira , ili pak koristei arobnu
formulu mira (Schmit, 2007: 95).

Odnos neprijateljstva i pitanja tehnologije svoju puninu dobiva u razradi s konceptom

neutralizacije koja je proces mijenjanja domene, paradigme o kojoj se ranije u tekstu
diskutiralo (Schmitt, 2007) te je za danju razradu vano imati na umu Schmittov osnovni
aksiom da sukob skupina oko nekog spornog pitanja moe poprimiti politike razmjere i
suparnici mogu postati neprijatelji.
Jedan od glavnih primjera takve transformacije u Schmittovom opusu nalazi se u eseju Doba
neutralizacija i depolitizacija. Primjer o kojem govorim teoloki je sukob izmeu protestanata
i katolika koji je obiljeio period prve domene (Schmitt, 2007). Schmittova dijalektika
odreena je tim prvim velikim, povijesnim sukobom koji je uslijed svoje brutalnosti i
krvavosti odredio danji razvoj politike povijesti. Nakon dugotrajnog rata Europski politiki
oblik tei neutralizaciji, procesu kojim se istodobno uspostavlja nova domena i ponitavaju
razlike koje dovode do politikog sukoba. Do neutralizacije dolazi jer je u novoj domeni neke
druge kategorije npr. metafizike teko dosei razinu politike nabijenosti koja je rezultirala
14
Za Schmitta povijest od 15. Stoljea nadalje odvija se kroz dijalektiku domena. Domena je zamiljeno
tematsko podruje koje dominira nad svim drugim razlikovnim kriterijima. Problemi se tih drugih tematskih
podruja rjeavaju kroz jezik i mehanizme vladajue domene. Schmitt prepoznaje 5 takvih domena od 15.st. a
one su kronoloki poredane kao : teoloka, metafizika, humanistika, ekonomistika i tehnicistika domena. Do
izmjene domena dolazi jer ljudi tee neutralizaciji dominantne paradigme radi smanjenja politikih i drugih
socijetalnih tenzija. Iako vie domena moe vaiti istovremeno na razliitim podrujima, sada se nalazimo u
tehnicistikoj domeni . (Schmitt, 2007)
15Heidegger raspravlja o odnosu tehnologije i aristotelijanske teorije uzroka u svojem eseju u The Question
Concerning Technology
25
sukobima i ratovima u staroj domeni. Naposljetku, svaka nova domena koristi se kao podloga
preko koje se pokuava dati odgovor na pitanje drugih podruja to implicira da su ti sada
drugi problemi sekundarni. Razlog zato se domene nastavljaju mijenjati je taj to ljudi u
svakom razdoblju nau razlog za novi sukob oko pitanja koja se u tom prostoru prirodno
nalaze te se domena mora ponovo promijeniti kroz novi proces neutralizacije (Schmitt, 2007).
Taj model slian je Hegelijanskoj rekonstrukciji duha. (Hegel,2010)

Tehnologija, po Schmittu, danas stoji u sreditu tehnicistike domene pa je tako i sredstvo

dostizanja mira i krajnjih depolitizacija. Ljudi prihvaaju tehniku i tehnologiju kao neto
dobro pa se oko toga, barem prividno, lako sloiti (Schmitt,2007), Schmitt ipak prepoznaje ne
neutralnost odnosno nabijenost ili pristranost tehnologije te pojanjava kako u tom stanju
pojedinac ne moe oekivati ostvarenje konane depolitizacije stanja poto prava
neutralizacija, koja je preduvjet depolitizaciji nije provedena. ovjek tada samo ivi u zabludi
mislei da politiko ne postoji, da neprijateljstvo vie nije opasnost po mir u stanju koje je
moda gore od protestantsko-katolikog rata. Schmitt pie: Znamo danas da se najgrozniji
ratovi vode u ime mira i najgora tlaenja sprovode u ime slobode, najgore neljudskosti u ime
ovjeanstva. U konanici gledamo s raspoloenjem onih generacija koji su u razdoblju
tehnologije vidjeli samo bezduan mehanizam i duhovnu smrt (Schmitt,2007:95).16

elja za neutraliziranjem politike oituje se i u nevoljkosti slubenih politikih aktera

da se politika paradigma proiri kako bi obuhvatila nove metode ratovanja i oblike
neprijateljstava poto se cilja na redukciju a ne na proirenje fenomena politikog. Partizan
tako esto ostaje izvan sistema. Iako partizan oduvijek ratuje protiv invazivne sile on do
nedavna biva prepoznat ne kao vojna osoba ve kao odmetnik, kako od strane okupatora tako
nekad i od svoje drave (Schmitt, 1962) dijelom zasigurno jer se ini nepoten i neastan
poto djeluje subverzivno, razorno i nekonvencionalno. U toj injenici neemo nai
relevantnu ideoloku razliku izmeu partizana, jer obini europski partizani 19. stoljea
djeluju po istim ratnim principima kao i komunistiki partizani u Kini ili oni u Rusiji. Razlike
izmeu partizana su politike i shodno tome ovise o poimanju neprijateljstva. Prethodno
navedena politika razlika se nalazi u ideolokim pozadinama dviju skupina. Ideoloka

O slinom procesu govori i David Bentley Hart. On primjeuje razvoj morbidne, ubilake dosade iz
16

metafizike dosade koja prevladava u razvijenoj tehnicistikoj kulturi (Hart, 2009)

26
pozadina utemeljena u politikoj samosvijesti omoguuje partizanu da djeluje izvan okvira
tradicionalnih politikih struktura od kojih je najvanija drava kao najei nositelj politikih
akcija. Partizani se u svojoj svijesti razlikuju po tome je li njihov neprijatelj subjekt
apsolutnog ili realnog neprijateljstva (i istom analogne politike). Partizani apsolutne politike
sebe prepoznaju subjektom apsolutnog rata i u odnosu apsolutnog neprijateljstva poto je
apsolutni neprijatelj onaj kojega treba istrijebiti tj. onaj koji je u svojoj sutini nemoralan, ne
ovjek, a apsolutni rat, rat do uspostavljanja primata pravih ideala i potpunog unitenja
krivih. Partizanski rat realnog neprijateljstva razrijeen te apsolutizirane dimenzije nije u toj
mjeri ideoloki potkovan, ali isto tako ukljuuje negaciju i unitenje neprijatelja (Schmitt,
1962).

Apsolutni neprijatelji skloni su meusobnoj defamaciji u svim drugim sferama, iako se

do neprijateljstva dolo polarizacijom oko posebnih pitanja. Politike aktivnosti u
nepolitikim sferama apstraktne realnosti utjeu na stvaranje neprijatelja i neprijateljstva, ali
jednom kad se u nekoj sferi politiko svrstavanje svede na proglaenje neprijateljstva, pod
uvjetom da je neprijatelj shvaen kao apsolutni neprijatelj, neprijatelji kao akteri imaju
tendenciju k meusobnoj defamaciji. To se dogaa i u sferama ija se toka nije odrazila u
toku neprijateljstva (Schmitt, 1962).17

No, element apsolutnih politika postoji i u politici realnih neprijateljstava. Godine

1813. Pruska daje Landsturmski edikt po kojemu je svaki graanin obavezan opirati se
invazivnoj sili ak i da je slubena dravna vojska Pruske poraena. To graanin mora initi
svim sredstvima i do smrti (Schmitt, 2006). Dravni akteri tim ediktom prenose suverenost na
narod i time pretendiraju na reproduciranje i ouvanje dravnog entiteta monopoliziranjem
autonomije pojedinca. Tim inom drava afirmira svoje zakone kao transcedentalne jer
pretendiraju na obvezu drave i pojedinca neovisno i usprkos zakonima invazivnih sila koje bi
moda i izbrisali svaki trag postojanja starog reima (pa time i pravnog okvira) na
novoosvojenom teritoriju. Takav suveren se zaista ini izvan i unutar sustava kako primjeuje
Agamben (Agamben,1995: 19). Pruska, nadilazei ediktom iz 1813. svoje postojanje eli
ouvati sebe izvan sebe, odnosno svoju suverenost bez monopola moi i time udara temelje
apsolutnim elementima u politici realnog neprijateljstva (Schmitt, 1962). Prenosei ovlasti na
pojedinca istovremeno postavljajui svoju ideoloku posebnost (po kojoj je svaka drava

17
Mouffe prepoznaje djelovanje apsolutnog ideolokog neprijateljstva kao glavni sukob 20. stoljea.
(Mouffe,1993: 3).
27
jedinstvena) stvara se spoj ovlatenog pojedinca i apsolutne obaveze koje se valja drati pod
cijenu ivota. Pretpostavimo da partizan prihvati te odnose. Partizan kojeg drava obvezuje
ivotom da se bori za nju do smrti, bori se za ideju nekadanje institucije te ga ta ideja
obvezuje intersubjektivno na djelovanje, a ne vie pozitivni zakon i injenica da dravi mora
dati poslunost kako bi dobio zatitu. Drava zapravo u tom ne prua zatitu nego trai da se
pojedinac izloi opasnosti i onda kad ta drava ne postoji te zahtijeva da partizan preuzme
egzistencijalno jedinstvo sa dravom. Svatko onda tko bi se suprotstavio ideji drave koju
partizan dri implicitno pretendira na ivot tog partizana i bilo tko, tko bi se suprotstavio toj
ideji drave zapravo eli afirmirati stanje koje je logiki protivno samom ivotu partizana.
Trud k afirmaciji bilo ega to nije usvojena ideja o dravi, pretenzija je na negaciju ivota
partizana to dovodi do egzistencijalnog sukoba koji implicira neprijateljstvo. Partizan tako ne
moe dopustiti negaciju bilo kojeg elementa svoje ideje kojom je obavezan tj. mora traiti
afirmaciju svoje ideje u svim sferama apstraktne realnosti u konanici formirajui ideologiju
kao nuan rezultat, stvarajui jasne granice prema svemu to postoji kroz prizmu nunosti
odranja svoje pozicije. Neprijatelj, kontrirajui partizanu u njegovoj ideji, kontrira partizanu
ideoloki odnosno apsolutizira pitanje.

Realni neprijatelj je onda i neprijatelj kojemu se pretpostavlja njegovo svojstvo kojem bi ga se

moglo smatrati punopravnim politikim akterom, apsolutni neprijatelj je onaj kojeg se smatra
jedino vrijednim unitenja i time je apsolutni neprijatelj obespravljen. On je onaj koji mora
biti u krivu u svemu jer ako je i u emu u pravu preostaje egzistencijalna dilema izmeu
ivota i istine. No, obespravljeni neprijatelj je obespravljen jer je nepravedan. U Nomosu
zemlje Schmitt uvodi jo jedan tip razlikovanja unutar koncepta neprijatelja, a to je
razlikovanje nepravednog neprijatelja i pravednog neprijatelja (Schmitt, 2006). Razlikovanje
koje odreuje stanje meunarodnog prava kao njegova osnova to Schmitt i
iznosiSposobnost prepoznavanja pravednog prijatelja je osnova meunarodnog prava
(Schmitt,2006:51) te tu Schmitt kontrira doktrini Kanta o nepravednom neprijatelju kao
onome koji onemoguava vjeni mir (Schmitt,2006:51).18 Kant upravo za sebe podrazumijeva
da se nalazi u stanju bezuvjetne pravednosti poto pie da on ne moe biti neprijatelj drugom
pravedniku, odnosno to moe biti samo nepravednom ovjeku.

18
Sjetimo se da je Platon jo govorio o pravedniku kao onome kojemu su svi prijatelji poto pravednik, ne
bivaju nepravedan ni prema kome, neprijatelja ni nema.
28
Kant uvodi liberalne politike u kojima je svaki neprijatelj liberala nepravedan te tako
onemoguava meunarodni pravni poredak utemeljen na jednakovrijednosti rata19 .
(Schmitt:169,2006) Nepravedni neprijatelj je onaj koji stoji iza zakona jer zakon ga ni ne
definira kao nekoga za koga je mogue ograniiti primjenu zakona. Boriti se protiv takvog
neprijatelja je kriarski pothvat protiv onoga tko vodi u prirodno stanje (Schmitt, 2006).
Schmitt s pravom pita: Ako je teko ljudima razlikovati pravednog neprijatelja i zloinca,
kako mogu na nepravednog neprijatelja gledati kao na bilo to osim na najgoreg zloinca
(Schmitt, 2006: 171). Nepravednost neprijatelja posebno je izraena kad se protiv njega vodi
pravedni rat - rat koji proizlazi iz ontoloke oprenosti izmeu pozitivnog, odnosno dobrog i
negativnog, odnosno loeg. Nepravedni neprijatelj ne moe biti zatien pravom jer on isto ne
priznaje on se sam iskljuuje legalizirajui protiv sebe tako upotrebu neljudskih i inae
nezakonitih sredstava prisile. Rat protiv nepravednog neprijatelja je rat protiv nekoga izvan
zakona a na koga se zakon ipak odnosi. Schmitt kae: Rat opet postaje pravedan u smislu da
je agresor ponovno proglaen kriminalcem (Schmitt, 2006: 116). Mogunost drave da se
iskljui tj. odri nakon poraza, iako je politika tehniki realna, a ne apsolutna, ista je ona
sposobnost da istovremeno iskljuuje i ukljuuje nepravednog neprijatelja.

No, velike opreke ne moraju biti razrjeene neutralizacijom ili podjelom na prijatelje i
neprijatelje ako se prihvati mogunost vieg treeg (Schmitt, 2008). Vie je tree u
Schmittovoj politikoj misli Katolika crkva. Ona zbog svoje imperijalne prirode ima
mogunost ujediniti suprotne pojmove u svojem complexio opositorum tj. sloenom sistemu
obuhvaanja suprotnosti. Politiki oblik onda biva razrjeen svoje sukobljivosti jer crkva ,koja
obuhvaa vjernike, pretendira na mir i jedinstvo unato razlikama (Schmitt,2008). Pitanje je
dogaa li se i u crkvi, koju Schmitt naziva dravom ljudskosti, neutralizacija kao u dijalektici
domena.

Crkva je racionalna ali ne u onom smislu u kojem je tehnoloko drutvo racionalno. Ona ne
slui ekonomskim interesima poduzetnika ve interese onog svijeta i shodno tome fokusom
njene racionalnosti biva ljudska priroda ovjeka i njegovo socioloko odreenje. Crkva je u
svojoj dugoj povijesti snano nastupila protiv praznovjerja i vjetiarenja ali zadrava unato

19 Jednakovrijednost rata podrazumjeva da se neprijatelji nalaze meunarodno pravno u istoj poziciji tj. da je
rat pitanje spora a ne neke nadilazee istine i ispravnosti protiv lai i pokvarenosti (Schmitt,2006).
29
svojoj strogoj formi misterije i misitke. tovie, u nekim je trenutcima ak zasluila divljenje
ateista koji su u aenju svetaca nali svoje bezbonitvo (Schmitt,2008).

Crkva je u mogunosti ujediniti i tako depolitizirati zajedniki ivotni prostor svojojm

racionalnou i tako preduhitriti prividnu depolitizaciju koju pruaju liberalna doktrina i
krajnje ekonomizirana politika koja u konanici dovodi do najgorih ostvarenja politikog
(Schmitt, 2008).

Schmitt na kraju svog eseja o depolitizaciji zakljuuje : Tko god ne poznaje nijednog drugog
neprijatelja osim smrti blii je smrti nego ivotu (Schmitt,2008:96) jo jednom
potvrujui svoj stav da se izbjegavanjem neprijateljstava samo istom pribliavamo.

Pojam nepravednosti podudara se s uklanjanjem zakonski kontrolirane ratne politike sadrane

u jus publicum europeanum (Schmitt, 2006: 142). Pravedni rat, onaj protiv nepravednog
neprijatelja, obuhvaa nunost iskljuenja i svoenja politike na ideoloku racionalnost to
povlai implikacije na temu neprijateljstva i politikih pretenzija na ispravnost vlastitog puta.
Schmittovu misao rekonstruiraju Agamben i Mouffe.

30
 Neprijatelj ovjeanstva ili razvoj dijalektike politikog neprijatelja kod
Giorgia Agambena i Chantal Mouffe

Obrisi teorije Carla Schmitta sadrani su u mnogim razradama politike teorije. Dvoje vanih
teoretiara koji nadograuju ili preuzimaju elemente Schmittove teorije su Chantal Mouffe i
Giorgio Agamben. Oni ne tematiziraju samo politiko kroz mehanizme uspostavljanja politike
koja pretpostavlja fundamentalni razlikovni kriterij, a kojima Schmitt udara temelj, ve isto
rade i s velikim identitetnim cjelinama globalne, liberalno-demokratske drave. Za pitanje
ovog rada vano je prikazati kako se koncept neprijatelja razvija u pojam iskljuenog ovjeka
odnosno kako se neprijateljstvo razvija u agonizam. Upravo zato u pokazati na sluaju ovih
dvoje prominentnih autora plodnost teorije Carla Schmitta. Takoer usporedio bih onda
teorije Mouffe i Agambena s kolektivnim polemikim upotrebama pojma ovjeanstva i
liberalno-demokratske pretenzije na isto.

Mouffe se ne fokusira na pojam neprijateljstva ve je isti uvijek u kontekstu pojma

politikog, te govori vie o antagonizmu. Agamben, pak, razumije temeljno razlikovanje
iskljuenje-ukljuenje kao temeljno razlikovanje politike: Temeljni kategorijalni par
zapadnjake politike nije prijatelj-neprijatelj, nego goli ivot-politika egzistencija, zoe-bos,
ukljuenje-iskljuenje. Politika opstoji jer je ovjek ivo bie koje u jeziku odvaja i
protustavlja sebi vlastiti goli ivot te se istodobno odrava u odnosu s njim u iskljuivoj
ukljuivosti (Agamben, 1995: 15).

Chantal Mouffe uvia da je politiko kako ga razumje Schmitt prisutno kao

mogunost u situacijama u kojima postoji grupacija mi/oni: U domeni kolektivnih
identifikacija, gdje je na stvari uspostavljanje kategorije nas ogranienih negativom njih
uvijek postoji mogunost prerastanja razlikovanja mi/oni u odnos tipa prijatelj/neprijatelj.
Drugim rijeima, takvo razlikovanje moe postati politiko po Scmittovom razumijevanju
(Mouffe,1993: 3). Vanost Schmittove uloge za cjelokupnost svoje teorije Mouffe iznosi
prepoznajui vanost Schmittove razrade u svijetu u kojemu ideje o homogenizaciji drutva
vie nisu prihvatljive, udarajui tako temelje svojem agonistikom pluralizmu: Jednom kad
napustimo racionalistiku ideju kako je mogue nai formulu za harmoniziranje oprenih
politikih pozicija, moramo se suoiti sa radikalnom nemogunosti uklanjanja svih

31
antagonizama iz drutva. Zato moramo prihvatiti da se Schmittov fenomen politikog moe
razumjeti iskljuivo u kontekstu sveprisutne mogunosti okupljanja u cjeline prijatelja tj.
neprijatelja (Mouffe, 1993:128). Liberalnoj misli su politike neprijateljstva neprihvatljive. S
obzirom na to Mouffe uvodi pojam agonistikog pluralizma predlaui tako liberalno-
demokratskim dravama metode upravljanja sveprisutnim mitovsko-politikim
potencijalima.

Mouffe eli preko svog agonistikog pluralizma razbiti krajnja politika razlikovanja
te na taj nain eliminirati, izmeu ostalog, ekstremizme i nacionalizme. Agonistiki
pluralizam Mouffe razumje kao: Takav poredak (agonistikog pluralizma) koji je
ustanovljen na razlikovanju izmeu prijatelja i protivnika. To razlikovanje zahtijeva da
se, unutar razrade politike zajednice, protivnik ne tretira kao neprijatelj ije postojanje treba
unititi ve kao onaj ije postojanje mora biti legitimno i tolerirano. Borit emo se protiv
njegovih ideja ali neemo propitkivati njegovo pravo da ih brani. Kategorija neprijatelja ne
nestaje nego je pomaknuta te se odnosi na one koje ne prihvate demokratska pravila igre
koji se pritom sami iskljuuju iz politike utakmice (Mouffe,1993: 4). Agonistika
demokracija u svojoj pluralistikoj razradi podrazumijeva difuziju moguih neprijateljstava
kroz mehanizme te iste demokracije. Taj demokratski sistem ukljuuje i mogunost
iskljuenja nekog elementa koji ne pristaje na demokratski konsenzus (Mouffe,1993). Mouffe
tvrdi kako se zaista dri Schmittove teorije: Schmitt je u pravu kada tvrdi da se fenomen
politikog moe razumjeti samo u kontekstu sve prisutne mogunosti svrstavanja skupina na
prijatelje i neprijatelje (Mouffe, 1993: 50) Nadalje, kao to je Carl Schmitt s pravom
istaknuo, kriterij politikog je odnos prijatelj/neprijatelj (Mouffe, 1993: 69). Za Schmitta,
prepoznaje Mouffe, politiko se odnosi na odnos prijatelj/neprijatelj te se bavi stvaranjem
identiteta nas naspram njih: podruje je to odluke, a ne slobodne rasprave. Kljuno
pitanje je tog djelovanja pitanje sukoba i antagonizma i upravo je tu vidljiva granica
razumnog konsenzusa. Svaki konsenzus je po nunosti ustanovljen na inu iskljuenja
(Mouffe,1993: 111). Mogue je antagonizam, smatra Mouffe, svesti za meumoment izmeu
takve uspostavljene ontoloke oprenosti mi/vi i egzistencijalnog sukoba tih suprotstavljenih
cjelina. Antagonizam je stanje u kojemu je mogue prepoznati neprijateljske tendencije
sudionika, a to stanje jo ne biva punim politikim neprijateljstvom (Mouffe, 1993). Stanje
antagonizma tako ima politiku odnosno politikotvornu dimenziju unato tome to nije u
potpunosti jednako stanju neprijateljstva: Od tog trenutka (trenutka prepoznavanja ontoloke
32
oprenosti), bilo koji odnos tipa mi/vi, bilo da je vjerski, etniki, nacionalni, ekonomski,
postaje mjestom politikog antagonizma (Mouffe,1993: 3).

Agamben pseudo-antagonizam prepoznaje izmeu dva imbenika stanja iskljuive

ukljuenosti golog ivota u modernu dravu. Neprijateljstvo on prepoznaje kao ono koje
dobiva svoje puno znaenje u kontrastu s njegovom teorijom: Pitanja to ih ova knjiga
razmatra ne tiu se samo jednoga naroda; ova knjiga postavlja pitanja od ivotnog znaenja za
svekoliku evropsku civilizaciju. Samo u toj perspektivi pridobiva itavo svoje znaenje
istrebljivanje idova, u kojem policija i politika, eugeniki i ideoloki motivi, skrb za zdravlje
i borba protiv neprijatelja postaju apsolutno nerazluivi (Agamben,1995: 128). ak ni
graanski rat nije rezultat raskola izmeu prijatelja i neprijatelja ve politike iskljuenja:
Narod u svakom sluaju sadri puno dublji raskol nego prijatelj-neprijatelj, neprestani
graanski rat koji ga dijeli radikalnije od svakog konflikta te ga istodobno ini jedinstvenijim
i vre konstituira od svakog identiteta (Agamben,1995: 157).

Uzevi u obzir Agambenov stav o graanskom ratu i dalje stoji da je ona zajednica
koja odluuje o pitanjima javnih neprijatelja skoro bez iznimke dravna zajednica. Schmitt
istie da u liberalnom drutvu svako moe umrijeti za to hoe, dati ivot za neto to je
privatna stvar, ali traiti ovjeka da svoj ivot da za neto to nije politiko pitanje tj. pitanje
predmeta sukoba a ne intenziteta sukoba, je pogreno. Schmitt doputa kao legitimno da se
nekog pusti da umre od gladi u sluaju nude istovremeno ne dajui dravi ili bilo kojoj
drugoj skupini pravo da trai od pojedinca odricanje svog ivota zbog puke ekonominosti ili
religioznosti odnosno zbog nekih razlika u tim pitanjima (Schmitt,2008: 83). Rat koji je onda
opravdan jest rat radi preivljavanja, te Schmitt rezolutno istie da je runo i nemoralno voditi
rat iz ideolokih pobuda koliko god da su te pobude dobre ili moralno opravdane
(Schmitt,2008: 83). Dodatno, Schmitt ne ostavlja svu politinost na ruku izvrne vlasti ve
uvodi nacionalnu svijest kao element u svojem dispozitivu. Sve dok narod postoji mora sam
odreivati za sebe kako e ivjeti tj. tko e mu biti neprijatelj. Smisao rata je da ga narod vodi
protiv pravog neprijatelja odreenog od samog bitka tog naroda, neprijatelja kojeg narod sam
prepoznaje kao takvog ne zbog ideala, ve zbog svog bitkom utemeljenog postojanja.
(Schmitt, 2008: 85). Neprijatelj se odreuje, iako je istovremeno odreen bitkom tj. njegovom
drugou i pravo odreivanja neprijatelja pripada narodu te se tog prava narod ne moe
odrei. Narod ija se neka skupina, ili on sam, u cijelosti izdvaja tvrdei da vie ne prepoznaje

33
nikakvog neprijatelja zapravo pomae neprijatelju. Naposljetku, neprijatelj odreen bitkom
postoji neovisno o neijoj svijesti o postojanju istog. Kada bi kakav narod u svojoj cijelosti,
kao potpuni kolektiv tvrdio da vie ne prepoznaje neprijatelja, brzo bi, Schmitt kae, bio
preuzet od strane nekog drugog naroda. Narod ove politike dominacije e prvom narodu
drage volje nametnuti neprijatelja i sebe kao suverena te ga vezati matricom poslunosti i
zatite Protego ergo obligo (Schmitt,2008: 85).

Nametanje neprijatelja slabijoj cjelini od strane jaeg politiki sposobnog aktera se

kao politiki trenutak moe nai kod Schmitta i Hobbesa iako postoji uoljiv kontrast izmeu
dva autora. Hobbesovom momentu je jedinstveno da e vladar neprijatelja odrediti jer mu to
pravo pripada dogovorom izlaska iz prirodnog stanja i tako ostatku naroda neprijatelje
ograniiti (poto se ukida rat svih protiv svih) (Hobbes, 2005). Schmittovom momentu
nametanja neprijatelja svojstveno je prizvano stanje naroda koji tvrdi da nema neprijatelja ali
tu se onda radi o poveavanju broja neprijatelja od strane suverena. Za drave koje nisu u
stanju pruiti najbolju zatitu, Schmitt predvia postupno nestajanje. Narodi i drave koje
nemaju neprijatelja preuzet e neprijatelje dominantnijeg naroda (Schmitt, 2008). Ako drava
nije u stanju, kao kvalitativno razliita jedinica od drutva, pruiti veu ili bolju zatitu od
neke drutvene organizacije, ta drutvena organizacija postaje kljuni nositelj politikog
djelovanja, a drava njen puki dodatak (Schmitt, 2006).

Suprotno tome, svijet koji bi postojao u nedostatku politike bio bi svijet u kojemu
postoje, i dalje, druge sfere apstraktne realnosti. Takvo ujedinjeno stanje ljudi na zemlji
ujedinilo bi ovjeanstvo u potpunosti, a poto ovjeanstvo ujedinjeno na zemlji ne moe
imati na toj istoj zemlji neprijatelja, politiko bi prestalo postojati. Mouffe pokazuje skepsu
oko eliminiranja mitovskog politikog neprijateljstva (i time mogunost ubijanja) radi
ujedinjenja oko slinosti: Nedavno su nam govorili, i to poprilino samodopadno i
slavodobitno, da je liberalna demokracija pobijedila i time dovela povijest do svojeg kraja.
Naalost, pad komunizma je u mnogim mjestima otvorio put ponovnom usponu nacionalizma
i stvaranju novih antagonizama, a ne bezbolni prijelaz u pluralistiku demokraciju
(Mouffe,1993: 1).

Za Schmitta neprijatelj ovjeanstva nije smatran ovjekom to on pokazuje na sluaju

talasokracija: Pirat je proglaen neprijateljem ljudske rase (hostis generes humani). To je
znailo da je pirat bio otuen, obespravljen i pretvoren u odmetnika od strane vladalaca
34
morskih carstava. Takva proirenja prava o slobodnom moru pripadaju kategoriji dogaaja od
velike vanosti za ljudsku povijest te su ona od revolucionarne vanosti (Schmitt, 2006: 44).
Liberalni globalni savezi se koriste tim alatom proglaavanja neprijatelja ovjeanstva
(Schmitt, 2008). U proglaavanju nekoga neprijateljem ovjeanstva ne uvodi se neko
specifino vrsno razlikovanje. Na kraju i takav neprijatelj je ovjek te, izmeu ljudi,
neprijateljstvo nije neprijateljstvo ovjeanstva poto su obje skupine obuhvaene tom
nadreenom kategorijom (Schmitt, 2008). Izuzev nebeskih vojski ili izvanzemaljskih vrsta,
ovjek ostaje jedini neposredni podreeni pojam na toj razini te naravno ne moe biti sebi
neprijatelj, tj. drugom ovjeku zbog njegove ljudskosti (ne kao humanitarne vrline nego
vrsnog odreenja) poto je i sam ovjek. Bilo koji intenzitet odreen razliitou oko ljudstva
ne moe postojati jer je osnovna ljudskost zajednika svima. U suprotnom imali bismo
samoreferencijalno problematian status slian paradoksu laljivca. ovjek koji bi protiv
drugog ovjeka vodio rat zbog njegove ljudskosti vodio bi i taj rat protiv sebe. Platon ne ini
tu greku jer u njegovom razumijevanju velike identitetne cjeline neprijatelj Helade moe biti
samo barbarin. Teorijska je to i sintetika konstrukcija koja istovremeno afirmira mogunost
politikog sukoba unutar identitetnog jedinstva Helade (jer i dalje postoji mogunost ubijanja)
i mitovski apsolutne politike kroz identitet Grka suprotstavljenog svim drugim identitetima.
(Platon, 2002).

Humanitarna ideja ovjeanstva izvorno je polemika negacija aristokratskog poretka,

a danas je termin-krinka imperijalizma i savezi naroda imaju onoliko smisla koliko su savezi
naroda protiv vladara i njegovih imanentnih saveznika (Schmitt, 2008). No Schmitt ne dijeli
revnost onih koji rade takve polemike trikove te nalazi mjesta za Proudhonov citat kako bi
doarao propalost ideje ovjeanstva ili barem legitimaciju rata na istom: Onaj tko kae
ovjeanstvo eli varati (Schmitt, 2008: 86). U svom koritenju pojma ovjeanstva
liberalna drava ispoljava svoje politike pretenzije na cijelo ovjeanstvo. Jednom kad
liberalna drava uspostavi primat nad idejom ovjeanstva mijenjanjem te ideje liberalna
drava izbacuje ili uvodi u paradigmu ovjeanstva interkategorijski ideologiji stran, odnosno
pristran, sadraj. Liberal, ije je djelovanje odreeno liberalnom ideologijom, na sebe uzima
odgovornost da objasni to ovjeanstvo jest, time upotpunjujui dominaciju liberalne teorije
nad osnovnim, svim ljudima zajednikim pojmom ljudskog. On ne samo da pretendira na
dominaciju nad osnovnom ljudskou, ve i nad ljudskim razumom. Opisana dominacija je
rezultat ne toga to liberal zna to ovjek zaista jest, ve zato to on odreuje to ovjek jest
35
iskljuujui ili ukljuujui iz jezika jezino-ideoloki odreen sadraj. Te manipulacije slue
svrsi politikog iskljuenja onih koji ne ele pristati na ontoloko odreenje liberalne
definicije ljudskog, kako primjeuje Agamben (Agamben,1995). S obzirom da je politika u
Agambenovoj teoriji ovisna o krajnjem razlikovanju ukljuenje-iskljuenje, ak i u stanju
globalne drave okupljenje oko identiteta ovjeanstva postojao bi potencijal politike
sastavljene na kriteriju koji Agamben iznosi. Globalna liberalna drava tu bi bila u ontolokoj
suprotnosti s onima koji ne ele prihvatiti liberalna odreenja ljudskog odnosno politike i tako
bi ih mogla politiki iskljuiti i ukljuiti ga kao objekt nasilja (Agamben, 1995).

Poimanje svakog drugog, neliberalnog neprijateljem ima i Mouffe iako je svjesna

Schmittovog opusa. Ona tvrdi: Kategorija neprijatelja ne nestaje nego je pomaknuta tako da
obuhvaa one koje ne prihvaaju demokratska pravila igre i koji se tako sami iskljuuju iz
politike zajednice (Mouffe,1993: 4). Pitanje je koliko je tu iskljuenje autogeno i
samoinicijativno, odnosno u kojoj mjeri je izvreno djelo iskljuenja i proglaenja neprijatelja
od strane mufijanske liberalno demokratske, agonistiki-pluralistike drave. Schmitt zapravo
prua osnovu kojom implicitno kritizira Mouffe i razumijevanje teorije drave poput one
Laskoga tzv. pluralistike teorije drave prema kojima je federalizam drave uspostavljen
tako da omoguava formiranja sinteze svih federativnih elemenata (Shmitt 2006 i 2008). Kod
Mouffe postoje analogni federativni elementi samo to su ideoloki, a ne teritorijalni. Takve
jedinice ne prepoznaju mogunost formiranja drave koja bi zaista kao federacija svojih
imbenika za sebe zahtijevala primat politikog. Jednostavno, politiki problem jest onaj
problem koji uzrokuje svrstavanje na sukobljene neprijateljske skupine neovisno o moguem
zajednikom pripadanju zaraenih strana nekoj treoj zajednici (Schmitt, 2008). Upravo u
potencijalnom sukobu dviju strana moemo pronai problem u elji odranja demokracije na
inu iskljuenja. Mogue bi bilo da se dvije, daleko najvee, najsnanije skupine unutar
agonistike federacije politiki egzistencijalno sukobe i time stvore podlogu da ih se
legitimno iskljui iz poretka od strane preostale manjine. Bi li to u konanici imalo ikakvog
uinka? Naposljetku, bilo bi nesmotreno ak i pomalo infantilno, primjerice, pokuati
iskljuiti Sovjetski Savez i Sjedinjene Amerike Drave 20. stoljea iz UN-a jer su te drave
odbile igrati po idealnim liberalnim pravilima agonistikog pluralizma.

Kritika koju preko Schmittove teorije moemo uputiti Mouffe nalazi se na prvih par
stranica Pojma Politikog. Schmitt jasno govori kako neprijatelj nije protivnik: Neprijatelj

36
dakle nije konkurent ili protivnik openito. Neprijatelj nije ni privatni protivnik kojeg se mrzi
s osjeajima antipatije. Neprijatelj je samo, makar eventualno, to jest prema realnoj
mogunosti, cjelina ljudi koji se bore i koja se suprotstavlja istoj takvoj cjelini. Neprijatelj je
samo javni neprijatelj (Schmitt, 2008: 72). Nemogue je, kae Schmitt, svesti pravo
neprijateljstvo na protivnika u debati, a to je ono za to se Mouffe zalae: U dvojbi izmeu
duha i ekonomikekoja je tipina za liberalizam, on (liberal) bi pokuao rastvoriti
neprijatelja s poslovne strane u konkurenta, a s duhovne strane u protivnika u raspravi
(Schmitt, 2008: 72). Mouffe, iako prua teoriju mehanizama upravljanja intenziteta sukoba
unutar politikog jedinstva, ne govori o pravom mitovskom politikom sukobu. mitovsko
politiko ostvarilo bi se u sluaju sukoba oko ina odstranjivanja nekoga tko ne eli pristati na
pravila igre onih koji pretendiraju na jedinstvo cijelog svijeta, ali taj in odstranjivanja je
prihvaen kao legitimna mogunost te se za njega ne nudi rjeenje koje bi ga depolitiziralo.
Demokracija Chantal Mouffe je u opasnosti od sjemena totalitarizma koje Agamben pronalazi
u demokraciji iskljuenja: Osvijestiti tu aporiju ne znai obezvrijediti pobjede i napore
demokracije, nego pokuati jednom zauvijek shvatiti zato se, u istom asu u kojem se ini da
je ona konano trijumfirala nad svojim protivnicima i dola do svojeg apogeja, neoekivano
razotkriva nesposobnom spasiti zoe od propasti bez presedana, ijoj je slobodi i srei posvetila
sve svoje napore. Naa politika ne prepoznaje niti jednu drugu vrijednost [i prema tome niti
jednu drugu ne-vrijednost] doli ivot, i dok kontradikcije to ih to implicira ne budu
razrijeene, nacizam i faizamostaju zlokobno aktualnima (Agamben,1995: 15). Pokuati
umanjiti tu zlokobnu aktualnost raunajui na teze liberala o dobroj ljudskoj prirodi za
Schmitta je neutemeljeno htjenje.

37
 O problematici prirode ovjeka i negiranja neprijateljstva

Schmitt primjeuje kako je ve u anarhistikom promiljanju ovjek dobar, a drava

zla dok je u liberalnom ovjek dobar, a drava ekstenzija i sluga drutvu te se esto poziva na
svoje uvjerenje da je odnos prema moi kao dobroj ili looj mogue prikazati kao osnovu
opreke izmeu anarhizma i autoritarizma (Schmitt, 2008). Schmitt na temelju toga zakljuuje
to ga je rast vjere u dobrotu ljudske prirode proporcionalan rastu radikalnosti mrnje prema
dravi (Schmitt, 2008). Okrupnjivanje u drutvo je takoer vid temeljnog politikog pitanja o
prijatelju i neprijatelju, o okupljanju i razdvajanju jer je drutvo u sebi politiko ustrojstvo (ili
barem s kapacitetom za politiko). Drava je kvalitativno razliita od drutva i, takoer,
politika tvorevina. Interna inkonzistencija anarhizma poiva na injenici da su dravni
autoritetni akteri (vlast zapravo, ali Schmitt tu uvodi autoritet) i dalje ljudi, ali ljudi s
nadodanim autoritetom, bolje reeno s vlasti (Schmitt, 2008). Ako su ti ljudi sa svojim,
dodijeljenim moima u ispoljavanju te moi zli, jer je mo po njima zla (ona je apstrakt izuzet
od ovjeka) kako je onda mogue tvrditi da je ovjek po prirodi dobar kada nije dobar u svom
dravno-politikom djelovanju kad sam ima mo te nad njim stoji sve manja mo i prisila?
Na poziciji moi pojedinac je slobodan biti ono to je, a izabire biti zao na nesreu ideje o
dobrom ovjeku po sebi samom. U liberalnom, pak, vienju bilo koje drave sutina je sistem
po kojem ljudi, po prirodi dobri, dolaze na poziciju moi da bi bili zli. Taj proces, ak i da ga
se aksiomatski prihvati, korelira sa slabljenjem mehanizama prisile nad onima koji postaju sve
vie skloni djelovati suprotno volji naroda. Jednom kada rastom moi i penjanjem kroz
hijerarhiju ponestane onih koji bi mogli zabraniti nepoeljno djelovanje, zlu se omoguuje da
prirodno tee iz ovjeka. ovjeka na vrhu svijeta koji bi nadvladao sve ljude (pojedince i
koalicije) moe sigurno kazniti samo Bog a kroz tog ljudskog pojedinca zlo bi moglo ne
smetano tei do te intervencije. U nedostatku Boga nedostaje i ta kazna. Hitler je na kraju
krajeva mogao biti Hitler jer nad njim nije bilo dovoljno jake, direktne prisile da ne bude
Hitler, odnosno dok su nad njim postojali mehanizmi prisile stare Wajmarske republike ni
jedan kamp smrti nije otvoren. Schmitt je dakle u pravu kada strahuje kome e pripasti
ujedinjeni potencijali prisile u globalno sjedinjenoj vladi u stanju idealnog vienja liberalne
ideje svjetskog mira (Schmitt, 2008). No globalna drava spremna iskljuivati nepodobne
38
jo je opasniji fenomen.

Jasno je da su drava i njene institucije, bilo da je razumijemo kao djelatnost ili

posebno politiko stanje, reproducirane kroz ljude i njihovu politiku aktivnost. Drava je
rezultat te ljudske aktivnosti, odnosno niti jedna zgrada, list papira ili osnivaki dokument po
sebi ne moe djelovati jer nije akter, nema svijest i nije iv. Mogue je replicirati da mo
postoji kao taj kvaridbeni faktor, ali mo je odraz politike funkcije dan izabranome bilo
legislativnom, izvrnom ili sudbenom akteru od strane lanova nekog drutva. Implikacija, te
pozicije je da ljudi u elji da se organiziraju u neki dravni oblik nameu zlo onima koji su
odabrani za administrativne funkcije. Promotrivi ovaj predloeni mehanizam, u kontrastu sa
Schmittovim konceptom neprijateljstva, izdvaja se Schmittova ponuda naina poimanja
natjecanja i kvalitativne distinkcije te same mogunosti nadmetanja izmeu drutva ili
specifine skupine unutar drutva i drave koja zahtijeva svoju dravnost nad tim drutvom.
Drutvo je politika tvorevina koja je uspostavljena asocijacijom, no kada se izmeu lanova
istog drutva bira nova politika tvorevina koja je suverena nad tim drutvom, provodi se
postupak disasocijacije. Iz drutva se izdvaja vlada odnosno drava i time je sada drava kao
politika zajednica kontrastirana drutvu kao drugoj politikoj jedinici. Drugim rijeima, u
procesu sekundarnog odvajanja nekadanji lanovi s puko drutvenim ulogama postaju
lanovi nove politike tvorevine kojoj je dana mo i nemogue je da ne doe do neke
disasocijacije predodreene samim inom odvajanja. Liberali imaju poimanje drave gdje je
drava samo ad hoc svemona i trae od nje da moe sve, a ne smije nita (Schmitt, 2008:70).
tovie, uzevi argument o politikoj odvojenosti drave od drutva, nadasve da je kao takav
oksimoron napravljena od strane onih koji se svojim izborom drave kao upravnog ali
distinktnog politikog tijela ele istovremeno makar isto svrsishodno odvojiti od nje. Jednom
kad se procesom dravotvornog razdruivanja iz drutva izdvoje dravni kvalitativno razliiti
elementi, drava i drutvo postaju mogui neprijatelji. Drutvo je prirodno segmentirano na
podskupine tako da se te podskupine suprotstavljaju dravi kao politike zajednice u svojem
obliku. Platon, podsjeam, to zove dravama unutar drave (Platon, 2002:106). Liberalne
drave se esto u nerazumijevanju politike okreu heterogenim dualizmima etike i privrede,
obrazovanja i posjeda, ali i pluralizmima drutvenih fenomena. Takve drave sve vie tee
stapanju drave i drutva tj. nekih elemenata drutva, jer su na to ponukane upravo
tendencijama najglasnijih interesnih drutvenih skupina. Takve drutvene skupine pod
argumentima o ugroenosti i opresiji monopoliziraju potencijale zatite koji su ujedno
39
potencijali prisile. Njima liberalne drave ele udovoljiti kao reprezentativne demokracije
time kompromitirajui svoj politiki integritet. Sve to dovodi do stanja da neke drutvene
skupine rjeavaju svoje antagonizme lobirajui za dravne aparate zatite koji su ujedno i
aparati prisile. Netom, i drava pristaje uz neka drutvena kretanja uzimajui sluaj neke
skupine tako se suprotstavljajui oprenim skupinama. Proimanje drutva i drave stvara
dravu koja za svoje interese ima sve vie drutvenih fenomena, a takva drava je sve vie
totalitarna. Interes drutvenih skupina predstavlja interes za svime onime to je drutvu
svojstveno i time svi aspekti drutva jesu interes drutva koje jednom kada ostvari identitet sa
svojim disasocijatom gura stanje u totalitarnu tvorevinu ili stanje prirode (neko predravno
stanje). Taj problem unutarnje kontradikcije demokracije Schmitt prepoznaje jo na poetku
pojma politikog. Demokracija mora udovoljiti svima, mora moi sve a ne smije nita.
(Schmitt, 2008).

Koncept politikog kao sfera apstraktne realnosti postoji neovisno o svijesti o tom
konceptu pa je tako mogue protivnika u debati ili ekonomskog protivnika tretirati kao
neprijatelja bez da se to zna ili priznaje. Krajnjost neprijateljstva jest konica u mjeri
proporcionalnoj svijesti da takva krajnost postoji. Drava koja negira koncept neprijatelja
ne obuhvaa nesposobnost neke skupine ili pojedinca da proglase/i svoje hostes.
Problematinost liberalnog negiranja neprijateljstva je u tome da, ako politika ne postoji, ne
postoji ni sukob politike naravi. Drava koja doputa monopolizaciju sredstava zatite i
prisile u opasnosti je od totalitarnih ispada ako ne prepozna vanost i realnost uloge ontoloke
i egzistencijalne dimenzije neprijateljstva u politici. Bilo koji vojni sukob koji je neprepoznat
kao politiko neprijateljstvo mora se voditi odnosno legitimizirati zbog specifinosti razloga
neke druge sfere apstraktne stvarnosti (moralne, ekonomske), a ne intenziteta sukobljenosti
oko istih. Za Schmitta to je ili zlo ili bezrazlono, dakle bezumno. U neprepoznavanju
neprijatelja liberalna drava se implicitno nalazi u dilemi ludila i zla te se ta dilema jedino
moe izbjei negacijom vlastite biti ije je razumijevanje nuno odreeno liberalnom
doktrinom (Schmit, 2008).

40
 Zakljuak

Koncept neprijatelja zasigurno u manjoj ili veoj mjeri odreuje sastavnu cjelovitost
politikih modela. Vanost koncepata prijateljstava i neprijateljstava za politiki djelokvir
sastavni je dio filozofsko-politoloke tradicije kako je prikazano analizom tih koncepata kod
klasinih autora koji su prethodili Carlu Schmittu. Schmitt pokazuje vanost politikog
neprijateljstva kao osnove politike, te tako nastupa protiv tendencija svojih suvremenika da
razrijede istinski politiko na sferu dnevno-politikog. Neprijatelj kao onaj strani je politiki
akter. Kao takav postaje onda kada doe do izmjene inova u svrhu meusobne aktivne
negacije bitka politikih neprijatelja. To djelovanje je djelovanje koje nazivamo politika.
Neprijatelj, uz izvornu razradu u Pojmu politikog, dolazi u etiri oblika te razlikujemo
realnog, apsolutnog, pravednog i, na kraju, nepravednog neprijatelja. Nepravednosti i
apsolutnost neprijateljstva povlae sa sobom aktualiziranje stanja hors a loi20 gdje je
neprijatelj proglaen odmetnikom, zlom osobom vrijednom prijezira. Sklonost toj poziciji
imaju Platon, Aristotel i Kant dok ju Agamben kritizira preko kritike figure bandita, homini
sacri, i ina iskljuenja. Dojam o vlastitoj pravednosti i apsolutnoj vanosti dovodi liberalnu
dravu do stanja samovanosti i pretenzije na pravo iskljuenja. Agamben svoju teoriju
razvija upravo na tom fenomenu, a Mouffe to preuzima kao legitimni mehanizam u svrhu
kontrole politikog neprijateljstva reduciranog na koncept antagonizma. Kraj politike kao
rezultat uklanjanja neprijateljstva je upitno predvianje poto je krajnje ekonomsko djelovanje
ekstremno iskljuenje, ali i zato jer su iskljuene cjeline potencijalno politike, polarizirane
cjeline.

Hobbes, pak, postavlja vano pitanje za Schmittovo razumijevanje politikog. Ako je

neprijateljstvo osnova politike, znai li da u krajnjem neureenom, divljem stanju politika
biva izraenija ili aktualnija vie nego li u ureenom stanju u kojem upravo dolazi do
bogatstva i raznovrsnosti politikih institucija i misli?

Machiavelli, slijedei Aristotelovu argumentaciju, govori o laskavcu kao politiki

20 Koncept koji se moe nai u skoro svakom Schmittovom djelu. Hors a loi je pravna osoba izvan zakona.
41
relevantnoj iako ne korisnoj ako ne i tetnoj osobi. Koncept laskavca kao prijetvorne osobe tj.
tree figure u razradama politika prijateljstava i neprijateljstava otkriva prozor u puniju
politiku sliku. Jasno je da i laskavac kao i prijatelj tj. neprijatelj moe biti javna osoba ili ak
cjelina. Mogue je zamisliti kako se veleposlanici neke drave dodvoravaju elnicima druge
drave imajui skrivene motive a bivajui legitimni predstavnici neke egzistencijalne cjeline.
Iako je koncept laskavca irelevantan za Schmittovu politiku razradu isti pokazuje na
bogatstvo politikog djelovanja koncipiranog od strane Aristotela i Machiavellia. Ne moraju
sve figure biti u javnom odnosu, s obzirom na ontoloku poziciju, neprijatelji odnosno
prijatelji. Laskavac je samo jedna od figura koja bi mogla imati politiki neutralnu ili skrivenu
ulogu a djelovati javno. Neovisno o tome, mogue je obraniti Schmittovu razradu
primjeujui da je laskanje sa skrivenim motivima prikriveno politiko djelovanje koje je i
dalje javno iako ne javno u svojoj krajnjosti. Oprez je potreban u razmatranju ovog fenomena
poto je vjerojatno da Schmitt ne bi prihvatio javno/privatno kao mogui razlikovni kriterij
politikog. Razotkrivanje tih politikih nejasnoa koje skrivaju moguu opasnost zadatak je
svakog politiara to implicira i Machiavelli. Stvaranje mehanizma preko kojih se isti mogu
otkriti zadaa je politologa.

Schmitt preko koncepta neprijatelja implicira razliitost ontoloke i egzistencijalne

dimenzije politikog neprijatelja. Neprijatelj je onaj drugi kao i onaj s kojim se sukobljavamo.
Ontoloka dimenzija odnosi se na oprenost bitka gdje su neprijatelji jedan drugome neto
drugo, neto strano (Schmitt, 2008). Za transformaciju ontolokog u egzistencijalno
neprijateljstvo kljuan je heuristiki moment uzajamnog prepoznavanja neprijateljstva i netom
zapoet in negacije stranog bitka. Ontoloka oprenost transformirana u svojoj meusobno
negacijskoj egzistencijalnosti u sukob izmeu dviju neprijateljskih cjelina politiko je
djelovanje u svojoj sutini. Onome tko bi htio poveati svoju politiku sposobnost bilo bi
nuno razviti tehniku politike koja bi s obzirom na egzistencijalnu dimenziju neprijateljstva
bila tehnika negacije stranog bitka, odnosno politikog neprijatelja, a s ontoloke strane
tehnika to boljeg, breg i uinkovitijeg prepoznavanja ontoloke oprenosti koja u to
neprijateljstvo vodi.

Vanost ovog rada oituje se u sintezi Schmittovih koncepata u kohezivnoj

jedinstvenosti kao i u prikazu idejnih predmomenata Schmittovom razumijevanju
neprijateljstva u povijesti politikih ideja. Kritika razumijevanja Schmittove politike od

42
strane Chantal Mouffe reaproprira Schmittijanski koncept neprijatelja izvan liberalnog dosega
koji je ve unutar Schmittove teorije problematian. U radu je iznesen koherentan Schmittov
sistem kao i nadogradnja istog s obzirom na tehnoloke i teorijske pomake dananjice.

43
 Literatura:
Agamben, Giorgio(1995) Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life. Stanford:
StanfordUniversity Press

Agamben, Giorgio(1995) Homo Sacer: Suverena mo i goli ivot. Zagrebe: Multimedijalni

institut

Aristotel (1987) Fizika. Zagreb: Sveuilina naklada Liber

Aristotel (1988) Nikomahova etika. Zagreb: Novi tisak

Bentley-Hart, David (2009) The Atheist Delusions. Michigan: Sheridan Books (metafizika
dosada)

Christensen, Clayton M. (1997) The Inovators Dillema: When New Technologies

Cause Great Firms to Fail. Boston: Harvard Business School Presss

Cvijanovi, Hrvoje (2013) Politika vizija Thomasa Hobbesa. Zagreb: Politika kultura

Cvijanovi, Hrvoje (2004) Agonistina demokracija i primat politikoga: Politika misao,

God.41 (2004), 1, str. 11-21.

Derrida, Jacques (1993) Politics of Friendship. Michigan: ProQuest LLC

Hegel, Georg Wilhelm Friedrich (2010) The Science of Logic. Cambridge: Cambridge
University Press

Heidegger, Martin(1977) The Question Concerning Technology. London: Garland Publishing,

inc.

Hobbes, Thomas (2004) Levijatan. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk

Machiavelli, Niccolo (1998) Vladar. Zagreb: Globus d.o.o

Mouffe, Chantal (1993) The Return of the Political. New York: Verso

Platon (2002) Drava. Beograd: Beogradski izdavako-grafiko zavod

Schmitt, Carl (1962) The Theory of the Partisan. Michigan: Michigan State University.

44
Schmitt, Carl (1986) Political Romanticism. Massachusetts: MIT Press.

Schmitt, Carl (1997) Land and Sea. Washington: Plutarch Press.

Schmitt, Carl (2000) The Crisis of the Parliamentary Democracy. Massachusetts: MIT Press.

Schmitt, Carl (2005) Political Theology. Chicago: University of Chicago Press

Schmitt, Carl(2006) The Nomos of the Earth. New York: Telos Press Publishing

Schmitt, Carl(2007) The Concept of the Political: Extended Edition. Chicago: University of
Chicago press

Schmitt, Carl (2008) Politiki spisi. Zagreb: Politika kultura

Suppes, Patrick (1957) Introduction to Logic. New York: Van Nostrad Reinhold Company.

http://www.constitution.org/ari/aristotle-organon+physics.pdf

http://www.cakravartin.com/wordpress/wp-content/uploads/2008/08/plato-complete-
works.pdf

http://www.constitution.org/mac/prince.pdf

https://filozofionica.files.wordpress.com/2014/02/filozofija-politike-makijaveli-vladalac.pdf

Saetak:
45
Cilj ovog rada je analizirati Schmittov koncept neprijatelja s obzirom na povijesnu pozadinu
koncepta neprijateljstva kao i moderne pomake u vidu nadogradnje na Schmittovu teoriju.
Schmitt razvija svoju dijalektiku i uspostavlja kriterij politikog neprijateljstva kao osnovu
politikog djelovanja. Agamben i Mouffe razvijaju Schmittove koncepte, no ne bez teorijskih
nejasnoa. Schmitt prua jedinstveno razumijevanje politike u svojoj ontolokoj i
egzistencijalnoj iteraciji. Pojam tehnike politike, kako ga se razumje u ovom radu, osnova je s
koje se moe krenuti u daljnju politoloku, praktinu analizu.

46
 Kljune rijei:

Carl

Schmitt

neprijatelj

prijatelj

neprevednost

neutralizacija

sfera

kriterij

dijalektika

47