(Sta je medunarodna zajednica?

PROBLEMI BEZ PASOSA AUTOR KOFI A. ANAN

Nas svijet je svijet u kojem nijedna individua, niti ijedna drzava ne postoji u stanju
izolacije. Svi mi zivimo simultano u nasim vlastitim zajednicama u svijetu kao takvom.
Narodi i kulture su rastuce hibridni. Iste ikone, bilo na filmskom ekranu ili na
kompjuterskom monitoru su prepoznatljive od Berlina do Bangalorea. Svi smo mi
potrosaci u okviru iste globalne ekonomije. Na sve nas uticu iste plime politickih,
socijalnih i tehnoloskih promjena. Zagadenje, organizovani kriminal i rastuce
posjedovanje smortonosnog oruzja kao i pokazivanje vrlo malo uvazavanja za pojedinosti
granica; tu su i problemi sa onima bez pasosa i kao takvi su nas zajednicki neprijatelj. Mi
smo povezani, oziceni , medusobno zavisni.

Takve veze nisu nista novo. Ljudska bica medusobno djeluju sirom planete Zemlje vec
stoljecima. Ali, danasnja globalizacija je drugacija. Ona se desava mnogo brze. Nju
pokrecu nove masine, kao Internet naprimjer. Njome upravljaju drugacija pravila, ili kao
sto je u previse slucajeva primjer da uopste i nema pravila. Globalizacija donosi vise
izbora i novih prilika za prosperitet. Ona nas cini da smo upoznatiji sa globalnim
razlicitostima. Medutim, milioni ljudi sirom svijeta dozivljavaju globalizaciju ne kao
sredstvo razvoja nego naprotiv kao rusilacku snagu, skoro slicnu hurikanu po svojoj
sposobnosti da unisti zivote, poslove i tradicije. Mnogi imaju nuzdu da se odupru tom
procesu i pronadu skolniste u iluzornoj udobnosti nacionalizma, fundamentalizma i
drugih slicnih pokreta.

Suoceni sa potencijalnim dobrom globalizacije isto kao i njenih rizika, suoceni sa

upornoscu smrtonosnih konflikata u kojima su civili primarni ciljevi, te suoceni sa
rastucim siromastvom i nepravdom, mi moramo identifikovati zone gdje je kolektivna
akcija potrebna- i tada poduzeti tu akciju da bi se zastitili globalni zajednicki interesi.
Lokalne zajednice imaju vatrogasne odjele, opcinske sluzbe i gradska vijeca. Nacije
imaju zakone i sudska tijela. Ali u danasnjem globalizovanom svijetu, institucije i
mehanizmi za globalno djelovanje, da i ne spominjemo opci osjecaj zajednicke globalne
sudbine,tesko da su nesto vise od embria. Ovo je krajnje vrijeme da damo konkretno
znacenje ideji medunarodne zajednice.

Sta cini jednu zajednicu? Sta je to sto je drzi zajedno? Za neke, to je vjera. Za neke
druge, to je odbrana neke ideje poput demokratije. Neke zajednice su homogene, a druge
su multikulturalne. Neke su tako male poput skola ili sela, a druge su velike poput
kontinenata. Danas, naravno, sve vise i vise zajednica je virtualno, kao i ljudi, cak i u
najudaljenijim lokacijama na zemlji, otkrivaju i promovisu njihove zajednicke vrijednosti
putem najnovijih komunikacijskih i informacionih tehnologija.

Ali sta nas drzi u jednoj medunarodnoj zajednici? U najsirem smislu, tu je zajednicka
vizija za bolji svijet za sve ljude kao sto je i postavljeno naprimjer u temeljnom
dokumentu Ujedinjenih Nacija. Tu je i osjecaj zajednicke ranjivosti zbog globalnog
zagrijavanja kao i opasnost zbog sirenja upotrebe oruzja za masovno unistenje. Postoji i
okvirni medunarodni zakon, sporazumi, te konvencije o ljudskim pravima. Tu je
podjednako i osjecaj zajednicke sanse, radi cega mi i gradimo zajednicka trzista i
pridruzne institucije kao naprimjer Ujedinjene Nacije. Zajedno, mi smo jaci.

Neki ljudi kazu da je medunarodna zajednica samo fikcija. Drugi, pak vjeruju, da je taj
koncept i previse elastican da bi imao neko stvarno znacenje. Medutim, neki jos uvijek
tvrde da je to puko vozilo uobicajenosti, koje bi se trebalo pojaviti samo u nuznim
slucajevima ili kad je potrebna dozvola za nedjelovanje. Neki smatraju da ne postoje
medunarodno priznate norme, ciljevi ili strahovi na kojima bi se temeljila takva
zajednica. Stranice i novinski izvjestaji odnose se na rutinski "takozvanu medunarodnu
zajednicu", kao da izraz jos uvijek nema cvrstinu stvarne cinjenice. Ja vjerujem da ovi
skeptici nisu u pravu. Medunarodna zajednica zaista postoji. Ona ima adresu. Ona ima
svoja postignuca. I jos vise ona razvija svijest.

Kada vlade, pod pritiskom civilnog drustva, rade zajedno da realizuju dugo cuvani san
Medunarodnog suda za zlocine za procesuiranje slucajeva genocida i najtezih zlocina
protiv covjecnosti, to je medunarodna zajednica na djelu da uspostavlja zakon. Kada
prikupljena medunarodna pomoc ide zrtvama zemljotresa i drugih nepogoda, to je takode
medunarodna zajednica koja slijedi svoj humanitarni impuls. Kada se bogate drzave
obavezu da otvore vise svojih trzista za proizvode iz siromasnih zemalja i kada odluce da
otklone decenijski nazadak u sluzbenoj razvojnoj pomoci, i to je djelo medunarodne
zajednice koja baca svoju tezinu iza uzroka razvoja. Kada drzave doprinose trupama za
pracenje obustave vatre ili kada pruzaju sigurnost u drzavama koje su u kolapsu ili u
gradanskom ratu, to je takode djelo medunarodne zajednice za kolektivnu sigurnost.

Primjera je mnostvo gdje vidimo medunarodnu zajednicu na djelu, od Afganistana do

Istocnog Timora do Afrike i Centralne Amerike. U isto vrijeme tu su i vazni prosvjedi.
Previse cesto medunarodna zajednica ne uradi sta bi trebalo da se uradi. Pa tako nije
uspjela da sprijeci genocid u Ruandi. I previse dugo djelovala je slabo i sa oklijevanjem
uprkos hororu etnickog ciscenje u bivsoj Jugoslaviji. Medunarodna zajednica nije ucinila
dovoljno da pomogne Africi kada joj je pomoc bila najpotrebnija i kada je stajala da bi
imala od toga koristi. A u svijetu neprimjerenog bogatstva, medunarodna zajednica
dozvoljava da polovina ljudskog roda prezivljava sa dva ili manje dolara dnevno.

Veci dio dvadesetog stoljeca, medunarodni sistem je bio baziran na podjelama i teskim
kalkulacijama realne politike. U novom stoljecu, medunarodna zajednica moze i mora
bolje. Ja vam ne sugeriram da je da je era kompletne harmonije nedostupna. Interesi i
ideje ce uvijek biti u sukobu. Ali svijet se moze poboljsati na racun tuznih propusta
proslog stoljeca. Medunarodna zajednica je rad u napretku. Mnoge strukture kooperacije
su se tokom godina dokazale. Sada ih moramo zasiti u cvrstu tkaninu zajednice
-medunarodne zajednice za medunarodnu eru.

"Institucije i mehanizmi dostupni za globalno djelovanje, da ne spominjemo

opci osjecaj zajednicke globalne sudbine jedva da su nesto vise od embrija."
SNAGA OD DVIJE

AUTOR ANDREW GOWERS (ANDREW GOWERS JE UREDNIK the FINANCAL TIMES)

To je jedna od onih fraza koje lagano ispadaju urednicima pisanih stiva sa njihove
tastature : "Medunarodna zajednica bi trebala razmotriti..." "Medunarodna zajednica bi
trebala djelovati..."Ali ova fraza cesto vise zamracuje nego sto prosvjetljava. Ona
dozvoljava bien -pensants svugdje da predlaze optimalne zamisljene tokove djelovanja za
dobrobit covjecanstva hipotetickim nastrojenim djelatnicima. A fraza ,takode ,olaksava
izbjegavanje i tesko razmisljanje, ko bi mogao djelovati, iz kojeg motiva, i za koji
rezultat. Njena upotreba, je incidentno zabranjena u urednickim kolumnama The
Financial Times-a.
To je,ni manje ni vise, legitimna vjezba da se upitamo sta lezi iza tog klisea. Zasto se ona
izrice svaki put kada se ljudi pitaju sta bi se trebalo uciniti u nekim konfliktnim
situacijama ili dijelovima svijeta zarazenim siromastvom? Da li postoji nadzorna
medunarodna zajednica- po pitanju vrijednosti, interesa, ili volje-za one koji boluju
bolesti savremenog globalnog trzista kojoj se mogu obratiti uz nadu konstruktivnog
odgovora?
Na najdubljem nivou, ja mogu da imenujem jednu takvu zajednicu koja je ustrajavala i
dokazivala se posljednjih godina: zajednica medunarodnog misljenja , stvarana
savremenim komunikacijama i medijskim imidzima koji se prenose momentalno sirom
svijeta. Kao sto je britanski ministar vanjskih poslova Jack Strow nedavno naveo,
tehnologija je stvorila osjecaj "jednog svijeta, jedne globalne zajednice". A bez jasnoce,
fokus javnosti na dalekim krizama koje ova zajednica moze prouzrokovati, tesko je
zamisliti da bi vlade zapadnih drzava intervenisale u regionalnim konfliktima kao
naprimjer u bivsoj Jugoslaviji.
Ipak, ta definicija ostaje nejasna. Ona naprimjer ne objasnjavanimalo precizno kakve bi
intervencije mogle da se dese. I ona se direktno ne dotice stvarnih aktera niti principa-
drzava niti institucija- kroz koje se upravlja medunarodnim aferama.
Mozda tada, zametak istinske medunarodne zajednice "sveti gral "globalnog upravljanja"
koji tako cesto uzdize svoju glavu u akademskim debatama i susretima velikih i dobrih -
postoji u trenutnim institucijama i pravilima. Pravo u smisao. The Bretton Wood
institucije (Svjetska Banka i Medunarodni Monetarni Fond) i njihov izgubljeni rodak,
Svjetska Trgovinska Organizacija, stvorili su mogucu najblizu stvar za set pravila koja
upravljaju svjetskom ekonomijom. Ujedinjene Nacije, pored svih svojih gresaka i
promasaja preostaju da budu zajednica drzava u minijaturi zasnovana na pravilima.
Medunarodni zakon preostaje u hodu , dodajuci paktove i institucije da izraze najnovije
prioriteti i strasti zajednice, pocevsi od borbe protiv globalnog zagrijavanja, pa do
zabrane bioloskog oruzja, pa do potjere i procesuiranja tirana.
Ovaj sistem se sastoji od mocne masinerije putem koje, kao sto je siroko rasireno i u
nekim slucajevima, nove vrijednosti zajednice mogu se izraziti. To je odustajanje protiv
kojeg danasnji liberalni internacionalci -ljudi kao sto je britanski premijer Toni Blear
postavljaju svoje idealisticki zvucne smicalice. To dozvoljava Straw-u naprimjer, da
postavlja "cetiri principa... da podupre modernu ideju globalne zajednice", jedan sistem u
kojem nacije imaju globalna prava i obaveze i u kojima jedna zajednica ima pravo i
duznost da intervenise u konfliktima izmedu i unutar drzava.
Ali ova definicija ostaje neadekvatna. Pravila, naprimjer, ne postoje u izolaciji. Ona
izrazavaju volju mocnih medunarodnih aktera; ona reflektuju tesko cjenkanje koje se
odvija izmedu igraca-uglavnom drzava_sa koincidentnim ili komplemetarnim interesima.
Institucije zahtijevaju activno ucesce tih drzava i konstantan osjecaj da ce institucije ipak
biti na usluzi politickih interesa svojih vlada.
Ali sada, sigurno je jasno o kome se zaista govori. "Istinska medunarodna zajednica-
ona cije zdravlje i zajednistvo ce odredivati tokove svjetskih desavanja- je grupa
drzava koje stvaraju pravila i institucije na prvom mjestu. To su bitno, Sjedinjene
Americke Drzave i Evropa."
Bile su to Sjedinjene Drzave i Evropa, koje su radile zajedno poslije proslog svjetskog
rata, koje su stvorile uslove za mir i rastuci prosperitet u proteklih pet decenija. Bilo je to
stvaranje NATO-a koje je sadrzavalo sovjetsku prijetnju i donijelo sigurnost
problematicnom evropskom kontinentu. Bilo je to njihovo vodstvo preuzete globalne
trgovine koja je potakla ekonomski razvoj sirom svijeta, podigla milione iz siromastva,i
pomogla kapitalizmu da nadjaca drzavni socijalizam. I bila je to njihova zajednicka
akcija krajem hladnog rata koja je odrzala trans-atlantski poredak i otvorila vrata za
povecanje sansi i stabilnosti istoka.
Naravno, svijet se ne okrece samo oko trans-atlantske osovine. Ali zajednice trebaju
liderstvo i vrijednosti, i medunarodna zajednica je posljednjih 50 godina bila kreirana
kroz liderstvo vladavinu zajednickih vrijednosti Sjedinjenih Drzava i Evrope.
A kako ta zajednica stoji danas, skoro deceniju duze nakon smrti zajednickog
neprijatelja? Ona je u nevolji, vrcoj nevolji nego sto su lideri zajednice spremni priznati.
Zajednistvo pogleda koje spaja Sjedinjene Drzave i Evropu se polako gubi.Od septembra
11, 2001,poslije naleta zajednistva,oni su se nepogresivo razdvojili. Osjecaj za
teroristicke prijetnje je uticao na ogromnu transformaciju u americkoj vanjskoj politici
ona kakvu Evropljani ne dijele sa njima i ne mogu razumjeti. Ovo nerazumijevanje je
uzajamno. Ono utice na sve aspekte medunarodnih odnosa, od pregovora (ili nedostatka
istih) u odbrani i od narusavanja trans-atlantske trgovine do politike u vezi sa oruzjem za
masovno unistenje.
Ovo stanje afera sadrzi i skrivenu ironiju. Nikada nije postojala veca potreba za
medunarodnom zajednicom kao sto je u mjesecima nakon teroristickih napada u Njujorku
i Washingtonu. Pozivi na akciju da se rijese problemi siromastva i konflikti nikad nisu
bili glasniji. Ali u ovom trenutku velike potrebe, dvojna pravila medunarodne zajednice
izgledaju manje sposobna i manje nego u bilo kojem periodu proslih decenija spremna da
djeluju zajednicki.
Pisci urednici kao i oni koji imaju misljenje ce uciniti dobro ako ostave po strani svoje
pozive jednoj apstraktnoj medunarodnoj zajednici, i da se umjesto toga fokusiraju na
praktican zadatak da dovedu Sjedinjene Drzave i Evropu natrag na zajednicko globalno
razumijevanje. Bez tog razumijevanja "medunarodna zajednica" ce izgubiti i zadnji
djeliv svog znacenja, isto kao i kapacitet da djeluje.

ZLOCINI "MEDUNARODNE ZAJEDNICE" AUTOR NOAM

CHOMSKY

Filozof Ludvig Wittgenstein je savjetovao citateljima da prate upotrebu fraze kako bi

mogli odrediti njeno znacenje. Usvajajuci ovaj prijedlog, citatelj redovno otkriva da se
termini iz oblasti politike upotrebljavaju sa doktrinalnim znacenjem koje se puno
razlikuje od literarnog. Termin "terorizam", naprimjer, se ne koristi u skladu sa
sluzbenom definicijom, ali je ogranicen na terorizam (kao sluzbeno definisan) kao nesto
sto oni provode protiv nas i nasih klijenata. Slicne konvencije se odnose i na "ratni
zlocin", "odbrana", "mirovni proces", i drugi standardni termini.
Jedan takav termin je i "medunarodna zajednica". Knjizevno znacenje je dosta jasno; UN
Generalna Skupstina, ili njegova neophodna vecina, je prva fer pribliznost.. Ali ovaj
termin se redovno koristi u tehnickom znacenju da opise Sjedinjene Americke Drzave uz
neke njihove saveznike i klijente.(Zbog toga ja cu koristiti termin "Intcom" u ovom
tehnickom smislu.) Prema tome,logicki je nemoguce za Sjedinjene Americke Drzave da
izazivaju medunarodnu zajednicu. Ove konvencije su dobro ilustrovane kod trenutnih
desavanja.
Osoba nece procitati da su za 25 godina Sjedinjene Drzave iskljucivale napore
medunarodne zajednice da postigne dilomatska rjesenja Izraelsko-Palestinskog konflikta
ponavljajuci se i kod saudijskog prijedloga koji je usvojen od strane Arapske lige u martu
2002. Ova incijativa je siroko priznata kao historijska mogucnost koja bi jedino bila
realizovana ako bi se arapske zemlje slozile da prihvate postojanje Izraela. Ustvari,
arapske drzave (zajedno sa PLO-Palestinskom Oslobodilackom Organizacijom)su u vise
navrata to i ucinile od januara 1967., kada su se i one prikljucile ostatku svijeta
podrzavajuci rezoluciju Vijeca Sigurnosti UN pozivajuci na politicko rjesenje bazirano na
izraelskom povlacenju sa okupiranih teritorija sa "odgovarajucim uredenjima.. za
garanciju... suvereniteta, teritorijalnog integriteta i politicke nezavisnosti od svih drzava u
regiji i njihovo pravo da zive u sigurnim i priznatim granicama", sa efektom Rezolucije
242 Vijeca Sigurnosti UN koja je prosirena da bi ukljucila palestinsku drzavu. Sjedinjene
Americke Drzave su ulozile veto na ovu rezoluciju. Od tada Washington je redovno
blokirao slicne inicijative. Vecina Amerkanaca podrzava politicko rjesenje predlozeno
saudijskim planom. Ipak, slijedi da Washington prkosi medunarodnoj zajednici kao i
domacem misljenju. Prema konvencijama,koje ne mogu biti posto, prema definiciji vlada
SAD ne moze biti protiv medunarodne zajednice, i kao demokratska drzava, prirodno
vodi racuna o misljenju domaceg javnog mijenja.

Slicno, pojedinac nece procitati da SAD prkose medunarodnoj zajednici po pitanju

terorizma, iako su jedini glasali (uz Izrael; i Honduras suzdrzan) protiv glavne rezolucije
UN u decembru 1987. Prkoseci ovoj kugi savremenog doba i pozivajuci sve drzave da je
iskorijene. Razlozi su instruktivni i relevantni danas. Ali sve je to nestalo iz historije,
isto kao po obicaju kada se Intcom suprotstavlja medunarodnoj zajednici u doslovnom
(knjizevnom)smislu te rijeci.
U to vrijeme Washington je ugrozavao mirovni sporazum u Centralnoj Americi, i bio je
proglasen krivim za medunarodni terorizam od strane Medunarodnog Suda Pravde, koji
je neredio SAD da prestanu sa takvim zlocinima. Americki odgovor je bila eskalacija.
Ponovo, kakvo historija ne pamti niti slicne epizode nakon Intcom-ovog stava prema
terorizmu. S vremena na vrijeme , primjetna je Intcom-ova izolacija, vodeci zamrsenim
istrazivanjima u psihickim bolestima svijeta. Novinski clanak Richard-a Bernstein-a u
januaru 1984. U New York Times Magazine-u "U.N. Nasuprot SAD." (ne obrnuto) je
pogodan primjer. Daljna evidencija je da je svijet bez koraka i da je nakon pocetnih
godina U.N. , kada je naredba Washingtona bila zakon, SAD su bile vodece u ulaganju
veto-a kod rezolucija U.N. , sa Velikom Britanijom na drugom i Sovjetskim Savezom
(kasnije Rusija) na dalekom trecem mjestu. Rekord u Generalnom Vijecu je slican-ali
bez zakljucaka koji slijede u vezi sa medunarodnom zajednicom.
Glavna trenutna tema je normativna revolucija kroz koju je prosao Intcom u toku 1990-
tih, naposljetku prihvatajuci svoju duznost humanitarne intervencije da se okoncaju
uzasni zlocini. Ali nikad necete procitati da je medunarodna zajednica "odbila(-e)
takozvano 'pravo' humanitarne intervencije" zajedno uz druge oblike prisile koji izgledaju
kao tradicionalni imperializam u novom obliku, posebno verzija ekonomske integracije
koja se naziva globalizacija u zapadnjackim doktrinama. Takvi zakljucci su bili
elaborirani u deklaraciji Juznog Samita u aprilu 2000., prvom mitingu vladara
G77(potomcima bivsih ne saveznih drzava),u koje se ubraja skoro 80% svjetske
populacije. Deklaracija je izazvala manju buru neslaganja u elitnim medijima.

1990-te se smatraju kao decenija humanitarnih intervencija, a ne 1970-te, iako je kasnija

decenija vezana za dva znacajna slucaja intervencije da se okoncaju uzasni zlocini: Indija
u Istocnom Pakistanu i Vietnam u Kambodzi. Razlog je jasan. Intcom nije bio nosilac
ovih intervencija. U stvari gorko je bio protiv njih, uvodeci sankcije, praveci prijetece
gestove prema Indiji i tesko kaznjavajuci Vijetnam za zlocine zaustavljajuci Pol Pot-ova
zvjerstva kad su bila u jeku. Nasuprot, americko vodstvo bombardovanja Srbije stoji kao
veliki momenat novog medunarodnog prosvjetljenja-bez obzira sto su se tome protivile
Indija, Kina kao i veliki dio ostatka svijeta. Ovdje nije mjesto da kritikujemo
humanitarne intervencije preuzete da zastite Intcom-ov "kredibilitet" i za svrhe javnih
odnosa, da okoncaju zlocine. Niti je ovo mjesto da ispitujemo Intcom-ovo odbijanje da
se povuce iz dugo stojece participacije u slicnim ili jos gorim ratnim zlocinima i na ono
sto se odnosi na Intcom-ove operativne vrijednosti.
Ovakve teme ne ulaze u prosirenu literaturu u vezi sa odgovornoscu i samo-proglasenim
prosvijetljenim drzavama. Umjesto toga, tu je visoko cijenjeni literarni zanr istrazivanja
kulturalnog nedostatka Intcom-akoji se cuva od pravilnog uzvracanja na zlocine drugih.
Jedno zanimljivo pitanje, bez sumnje, iako do odredene mjere se rangira dosta ispod onog
drugog koji preostaje neupitan: Zasto Intcom istrajava u svojim vlastitim znacajnim
zlocinima, da li direktno ili putem podrske ubilackim klijentima?
Ovo, je sve prelagano za mene da nastavim, ipak bi trebalo priznati da ovakva praksa nije
inovacija Intcom-a. One su blizu historijskim univerzima, ukljucujuci analogije koje nisu
prijatne da se na njih podsjecamo.
Noam Chomsky je profesor na institutu kao i profesor lingvistike na Massachuttes Institute of Technology. On je autor nedavno,
objavljenih,9-11 (New York: Sedam Prica Press,2001.) Kolekcija njegovih eseja i predavanja je dostupna u Moci Razumijevanja:
Neophodni Chomsky (New York: New Press, 2002), uredio Peter R. Mitchell i John Schoeffel.