DŽEMIL OMEROVIĆ

UZ PROMOCIJU KNJIGE - SJEĆANJA NA CARA, SULEJMANA OMEROVIĆA, NARODNOG HEROJA

Maglaj, februar 2013.

NEKOLIKO MISLI POVODOM OBJAVLJIVANJA KNJIGE

1. M o j mlađi brat Salih, prije nekoliko godina počeo je priču o ovoj ideji, tražeći da i ja
napišem svoja sjećanja na Sulejmanovo djetinjstvo i mladost. Nisam t o učinio iz više
razloga, među kojima su i zdravstveni, ali nisam bio ni siguran da je takva t e m a bila
prigodna za ono vrijeme nastanka ideje. Sad je već nešto drugačije.Polahko se
vraćamo antifašizmu.
Zbog toga mi je danas žao što t o nisam uradio, a Salihu sam neizmjerno zahvalan za
dosljednost ideji, upornost i umješnost u realizaciji.
Istu zahvalnost iskazujem i našem zetu, Abdulahu Hodžiću, profesoru, koji je preuzeo
zadaću urednika, angažovao stručne saradnike, recenzente, konsultante, ljude od
pera, i zajedno s njima uložio maksimalan t r u d da bi knjiga dobila ovaj sadržaj i
f o r m u , dospjela za štampu i u ruke čitalaca.
Zahvalnost dugujem i našem rahmetli Asimu Lošiću, prvoborcu i nosiocu spomenice
1941, za dugotrajan rad na prikupljanju izjava Sulejmanovih saboraca koje i čine srž
sadržaja ove knjige, kao i njegovoj supruzi Diki, koja je sačuvala tu prikupljenu građu i
za života uručila porodici.
Razumljivo, veliku zahvalnost izražavam Sulejmanovim saborcima iz grupe „Sarajlija",
boraca Prve proleterske brigade, ali i Vojvođana, koji u svojim prilozima iskazaše
Sulejmanove vrijednosti i vrline, a posebno čojstvo, ljudsko dostojanstvo, snažan
antifašizam i patriotizam.Njihove priče nisu samo sjećanja, one su izraz dubokih
osjećanja prema drugu, saborcu, komandantu i svim ljudskim kvalitetima koji zrače
t o p l i n o m čovjeka.To je obogatilo ovu knjigu i opravdalo smisao i svrhu njenog
objavljivanja.
2. Možda će čitaoci steći utisak o preopširnosti, ponavljanju priča o istim
događajima.Mora se pri t o m e odmah imati na u m u činjenica da isti događaj svi
posmatrači i sudionici u njemu ne vide na isti način, pa su t o viđenja tih događanja od
strane različitih aktera.Te izjave imaju autobiografsko značenje, jer ti borci pričaju i o
sebi.Oni nisu posmatrači događaja kao lica ispred TV ekrana.Oni su njegovi aktivni
sudionici, i t o sa istim namjerama, pa i vrlinama, kao i Car.Tu autor, urednik i
konsultanti nisu ni mogli vršiti selekciju, reducirati pojedine dijelove izjava, jer bi time
bila izgubljena cjelina autentičnosti i autorstva svake priče pojedinačno, a posebno bi
se gubila emotivna veza tih autora sa Carom.Stoga je d o b r o što su u knjigu te priče
ugrađene baš izvorno.

Ono čime sam bio impresioniran u pričama Sulejmanovih saboraca, koje su sastavni
dio ove knjige, kao i saznanjima iz razgovora u neposrednim susretima s njegovim
saborcima, od kojih su mnogi i sa visokim činovima i funkcijama, bilo je jedinstvo misli
i osjećanja. Nije t u bilo divergencije i sukobljenih ocjena. Došao sam do sasvim jasnog
ubjeđenja da t o nisu samo priče o Caru, da je t o sinteza misli o svim borcima NOV, da
je to epopeja o NOB i socijalističkoj revoluciji i svjedočenja o svima koji su
nadljudskim naporima, krvlju i životima lomili fašističku silu, svjesno išli u smrt da bi

1
 oslobodili zemlju, a preživjeli iz te nadljudske borbe su svoje umne i preostale fizičke
sposobnosti uključili u nepregledni i neraskidivi stroj entuzijazma, posebno mladosti,
koja obnavlja ratom porušeno, gradi infrastrukturu, podiže industriju, rješava
problem siromaštva, prevazilazi hladnoratovske odnose blokova, stvara nestvrstani
svijet i čini SFRJ zemljom koja predvodi snage antifašizma, mira i progresa.

3. Bilo bi korisno da se došlo i do pisanih dokumenata - izjava od još nekih Carevih

saboraca kao što su komandanti 16. vojvođanske divizije-generali M a r k o Perišin-
Kamenjar, Petar Matić-Dule, kao i pukovnika Đure Livade-Radenka iz štaba Druge
vojvođanske brigade, književnika, kasnije predsjednika Zemunskog sreskog narodnog
odbora, koji je noću 18.11.1945. i boravio u našoj kući i sa Vladom Čerkezom i
Nevenkom Ićin saopštio nam vijest o Sulejmanovoj pogibiji.
Ja sam imao priliku i zadovoljstvo da se, u okviru susreta delegacija bratimljenih
općina Indije i Maglaja, kao i na obilježavanju godišnjica Druge i Treće vojvođanske
brigade u Rumi, susrećem sa mnogim od davalaca izjava i priloga ove knjige, ali i
brojnim tadašnjim visokim ličnostima Vojvodine, pa i SFRJ, generalima Radoslavom
Jovićem-Miškom, Žikom Stojišićem, Petrom Matićem - Duletom, s kojim sam zadnji
susret imao 2006, u Jablanici, na obilježavanju godišnjice Bitke na Neretvi, u
Generalštabu JNA i sa k o m a n d a n t o m Treće armije, generalom Kostom Nadom, a u
Rumi, 1986. i sa drugom Radovanom Vlajkovićem, nakon njegova izbora na
jednogodišnji mandat predsjedavajućeg u Predsjedništvu SFRJ.Na t o m susretu nakon
vrlo emotivnih razgovora o Vojvođanskim brigadama, njihovim borcima, posebno
poginulim borcima i herojima, pa i Caru, nastavljeno je druženje u veseloj atmosferi i
pjesmi.Tražili su da im i Bosanac, Carev brat, otpjeva j e d n u bosansku.Započeo sam
„Po gradini mjesečina sija meka..." i završio uz pratnju t a m b u r a š k o g orkestra i većeg
broja učesnika druženja, ali su oko mene i zaplakali, posebno drugarice Begenešić
Zlata i Nevenka Ićin i naglasile da je t o i Careva pjesma.I nastavile : „Pa o t k u d vama
tolika sličnost, ne samo fizička, već i duhovna, veseljačka.Kad smo mi Cara tek
upoznale, i kada je bilo prilika za slavlje, često nam je pjevao t u pjesmu, pa je ona
postala i naša".Objasnio sam im, da t o nije slučajnost, da za t o postoje dva valjana
razloga.Prvi-Sulejman se oduševljavao samo pravim i istinskim vrijednostima,
d o b r o t o m i ljepotom, a ovo je zaista i dobra i lijepa pjesma.Drugi-Sulejmanova
djevojka, prva ljubav, Aiša Omersoftić je živjela s m a j k o m u j e d n o j od najljepših
bosanskih kuća ispod stare gradine.Zamolile su me da im obećam da ću i ubuduće
redovno dolaziti na zborovanja ovih brigada.Obećao sam i išao, a moje zadnje
prisustvo bijaše 1991.

Sa Esadom Cerićem, koji je bio i predsjednik Republičke konferenecije SSRN, a kasnije

sekretar Savezne konferencije SSRN, sarađivao sam kao predsjednik Opštinske
konferencije SSRN Maglaj.
Sa Dervišem Sušićem sam bio poslanik i član Odbora za nauku i kulturu Prosvjetno
kulturnog vijeća Skupštine SRBIH 1968-1974.Sušić je na sjednicama Vijeća i Odbora
govorio rijetko i kratko, ali kad progovori, onda je t o misao, o p o m e n a , urnek, riječ za
pamćenje.O t o m e svjedoči i jedan detalj.Na Odboru razmatramo Nacrt zakona o
Sarajevskoj filharmoniji i nikako da se složimo oko naziva. Mi,poslanici iz
unutrašnjosti zavrli, hoćemo da se zove Bosanska filharmonija, kao mi ne damo
izrastanje centra moći, ne mora sve biti u Sarajevu i sarajevsko.Oni koji se malo više
razumiju, sa višim nivoom inteligencije, većim iskustvom o zbivanjima u kulturi,

2
 ubjeđuju nas u smislu - kud nas izvlačite iz svjetskih i evropskih standarda, pa zar ne
postoji Bečka, Berlinska, Pariška, Rimska filharmonija i Milanska skala, a ne postoje
Austrijska, Njemačka, Italijanska filharmonija.U t o m t r e n u t k u podiže ruku i Derviš, a
predsjednik Odbora Petar Leko se obradova i reče : „Evo pametna prijedloga, sad će
Sušić riješiti naš čvor", a Derviš će ko iz topa : „Neka se zove Sarajevska
disharmonija." Prasak smijeha i završetak priče, niko nije dalje diskutovao, naravno
ostala je, a eno je i danas, Sarajevska filharmonija.Sa Dervišom sam inače vodio duge
razgovore i m o r a m reći da me stalno podučavao kako bi i u današnjoj politici
Sulejman rješavao neke probleme.
Od ostalih „Sarajlija" imao sam često susrete sa Salihom Osmanbegovićem, Ekremom
Durićem, i Asimom Pervanom.
Tito je ovu grupu „Sarajlija" očekivao i primio na razgovor 11. 03. 1942, u Foči, u
pratnji komandanta mjesta, Novakovića, i rasporedio ih u Prvi (Lovčevski) bataljon i
zvao ih je „intelektualcima".Za sastav te Prve proleterske, koji su činili sve prekaljeni
članovi KPJ, SKOJ-a, uglavnom radnici i seljaci, ova grupa i jest bila grupa
intelektualaca.Oni tada nisu znali da ih je primio Tito.Ali Tito nije zaboravio njih.Kada
je prvi put došao u Sarajevo, 6. aprila 1946, na prvu godišnjicu oslobođenja, pitao je
šta je sa g r u p o m „Sarajlija". „Znam da je Car mučki ubijen, šta je sa ostalima, koliko ih
je preživjelo?"
Dobio je odgovor da je od njih 13, živote za slobodu položilo 6, a da ih 7 danas obavlja
visoke funkcije u Armiji i organima vlasti.Do ovog saznanja došao sam upravo u
razgovorima sa Sušićem.
Vlado Čerkez je bio i šef kabineta Predsjednika Skupštine SR BiH, druga Džemala
Bijedića, do njegova odlaska na dužnost predsjednika SIV-a SFRJ, pa sam u funkciji
poslanika i s njim imao dosta kontakata i saradnje.
Zadovoljstvo mi je konstatovati da su svi pomenuti, kao i n e p o m e n u t i Sulejmanovi
saborci, s kojima sam ja imao komunikaciju, ostali istinski sljedbenici tekovina NOB,
socijalističke revolucije i Titove politike.Nije ih preplašio ni Stanjinov Informbiro, niti
su do kraja života sebi dopustili bilo kakvo moralno posrnuće.Neka je t o ponos i
njihovim potomcima.
4. Mene je duži niz godina, pa i danas zbunjivala činjenica, da je naša NOV imala više
stotina hiljada boraca (početkom 45. godine preko 800 hiljada), da je bezbroj onih
koji su golim rukama jurišali na plamen i čelik, da su činili herojske podvige, da ih je
oko 305 hiljada položilo živote, od čega samo na Sutjesci 7356, a da je tako malo
narodnih heroja - svega 1322, proglašeno do kraja 1975. Ako je naša NOB u aprilu
1945. imala 800 hiljada, a evidentirano 305 hiljada poginulih, t o znači da je kroz NOV
prošlo milion i 105 hiljada partizanskih boraca.Ovih 1322 narodna heroja čini svega
0,12 % od broja partizana koji gradiše slobodu ili 0,43 % od broja onih koji u t o j borbi
položiše i svoj život.Svi borci NOV, a posebno oni koji dadoše i svoje živote i narodni
heroji, iskazali su beskrajni herojizam, postali su oličenje samoprijegora, junaštva,
časti i ponosa, a po svojim ljudskim osobinama, čisti, svijetli i omiljeni među
saborcima i narodu.U ovoj knjizi dat je i spisak 82 narodna heroja iz Prve proleterske,
od kojih su tri muslimana, a samo Sulejman iz grupe „Sarajlija".Naravno, meni nisu
bili dostupni kriteriji za dodjelu ovog najvišeg vojnog priznanja, ali sam po veličini
ukupnog djela i tekovina NOB i socijalističke revolucije, duboko uvjeren da je to
priznanje zaslužio veoma veliki broj boraca NOV i da je vrlo nepovoljan odnos jedan
narodni heroj na 835 boraca NOV.Od „Sarajlija", t o priznanje je zasigurno zaslužio bar

3
 još i Nedžib Tatarević, koji je u prvim bitkama Prve proleterske, oko Vlasenice, u
j e d n o m danu sam likvidirao čitavu liniju bunkera, zarobio 20 d o m o b r a n a , a onda
naletio na ustašu koji je držao bombu sa o d v r n u t i m upaljačem, koja raznese ustašu,
ali i Nedžibu odbi obje noge.Vjerujem da je t o priznanje zaslužio i naš Brišo Obralić,
nosilac Spomenice 1941, koji sa Petrom Dokićem i Fikretom Dedićem ode u Ozrenski
partizanski odred, ostavljajući nezbrinutu staru majku, suprugu, i šestero maloljetne
djece.Kakva je to patriotska i partijska veličina, a ne dopade ga takvo
priznanjePMislim da smo u dodjeli tih priznanja bili isuviše škrti.
5. Svijetli likovi, dokazani junaci iz ove knjige, omladinci, borci, članovi SKOJ i KPJ,
proleteri, patrioti, posebno „Sarajlije", među kojima je i naš sugrađanin Sulejman, ali i
Vojvođani, treba da postanu i ostanu uzori čitaocima, naročito mladosti Maglaja,
svrstanoj u Antifašističkom pokretu, t o j najplemenitijoj ideji čovječanstva, koja nas
podučava kako se bori, izgara, i žrtvuje za slobodu rodne grude, njenih ljudi, njihove
ljubavi, suživota, i dostojanstva.Imati takve likove za uzore i govoriti o njima, znači
govoriti o pobjedi slobode nad ropstvom, svijetla nad m r a k o m , d o b r o t e nad zlom,
antifašizma nad fašizmom.
6. Knjiga je dobila i posebnu dimenziju sa III poglavljem, o izdaji tekovina NOB, koje čini
dosta uspješnu analizu - ko to, zašto t o i na koji način izdade ciljeve NOB i
Socijalističke revolucije, što je ilustrovano i potkrijepljeno snažnim ocjenama Miloša
Minića, jednog od najistaknutijih revolucionara, partijskog rukovodioca i veoma
odanog Titovog saradnika.Ova saznanja treba usaditi u svijest mladosti BiH, skinuti
svaku dilemu o karakteru rata u BiFI, 1992-95, odbaciti o t r o v kojim se t r u j u građani,
da je ovo bio međuvjerski i međunacionalni rat i građanski rat u BiFI.Moramo vrlo
odlučno reći da je t o bila agresija na BiFI, smišljeno provedena u svrhu ostvarenja
ideja o velikoj Srbiji i velikoj Flrvatskoj, u režiji Miloševića i Tuđmana.Valja jasno reći
zašto je zloglasni Karadžić i njegov SDS, uz donošenje odluke o proglašenju Republike
Srpske (koja je i nelegalna i nelegitimna), proglasio ZAVNOBIH I NJEGOVE ODLUKE
nevažećim, odbacujući i Dan državnosti, što Dodikova b u l u m e n t a i danas potvrđuje,
obilježavajući 9. januar kao godišnjicu formiranja RS.To je učinio upravo zato što je
partijsko i vojno rukovodstvo Srbije i Flrvatske, pred Drugo zasjedanje AVNOJ-a bilo
na stanovištu da se BiFI ne može formirati kao republika, da treba biti podijeljena
između Srbije i Flrvatske, ili, u najboljem slučaju, da se f o r m i r a kao autonomija u
okvirima Srbije ili Demokratske Federativne Jugoslavije.
Znajući za ta nastojanja i cijeneći doprinos BiFI u dotadašnjem t o k u NOB, poslije Pete
ofanzive (bitke na Sutjesci), juna 1943, Tito je pozvao na razgovor u Kladanj
najistaknutije vojne i političke predstavnike u BiFI, Avdu Flumu i Rodoljuba
Čolakovića, i dao im instrukcije za organizovanje ZAVNOBIFI i donošenje njegovih
odluka, među kojima i odluke da se BiFI kontituiše kao šesta republika u
Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji, ravnopravna sa Srbijom, Flrvatskom,
Slovenijom, Crnom Gorom i Makedonijom.Tu odluku je potvrdilo i Drugo zasjedanje
AVNOJ-a i nikakva Karađićeva skupština takve odluke nije mogla derogirati.

7. M o r a m o odgovoriti i na pitanje čemu i danas služi priča političkih i državnih

funkcionera Republike Srbije i Republike Flrvatske da su Republika Srbija i Republika
Flrvatska potpisnice Dejtonskog sporazuma i garanti mira u BiFI i da će podržati svako
rješenje o kojem se koncenzusom dogovore sva tri konstitutivna naroda BiFI.

4
 Treba veoma jasno reći da su i Srbija i Hrvatska u Dejton pozvane u statusu agresora
na BiH, i da su potpisale da one neće ispoljavati teritorijalne pretenzije prema BiH,
ugrožavati njenu stabilnost i mir.Da su Srbija i Hrvatska pozvane u Dejton kao
susjedne zemlje BiH, morala bi biti pozvana i Crna Gora, a da su pozvane u ulozi
zaštitnika interesa bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, morala bi biti pozvana i neka od
islamskih zemalja, npr. Turska, kao zaštitnik interesa bosanskih Muslimana.Garanti
mira u BiH mogu biti samo njeni građani i narodi.Nezamislivo je da agresori na jednu
zemlju mogu biti garanti mira u t o j zemlji.Nepoznato mi je da se takvo što događalo u
historiji, jer t o ne bi dopustile nikakve pravne, običajne, društvene i moralne
norme.Zamislite kakav bi bio skandal i apsurd da je Nirnberški sud zahtijevao da
nakon kapitulacije, 1945, Hitlerov General-štab bude garant mira u zemljama na koje
je izvršio agresiju.
Ti državnici iz Srbije i Hrvatske, u suštini, čine sve da se u BiH ništa ne dogovori, i da
traje stanje „ p o d luđačkom košuljom" skrojenom u Dejtonu.Sva važna pitanja o
budućnosti BiH i njenih građana koncenzusom su već dogovorena i t o odlukama sva
tri zasjedanja ZAVNOBIH-a, Ustavom SR BiH 1974. i r e f e r e n d u m o m građana 1.3.1992,
čime su Bosanci i Hercegovci odlučili o nezavisnoj i suverenoj BiH u AVNOJ-skim
granicama.To su temelji za ustavnu reformu i izgradnju BiH, koja se ne može graditi
na osnovu Dejtonskog sporazuma, koji je samo jedna sporedna i žalosna epizoda u
historiji BiH.
0 BiH se mora odlučivati u BiH, a nikako u Beogradu i Zagrebu.To jednostavno znači
da BiH mora biti nezavisna, posebno od Beograda i Zagreba, pa zašto ne reći, i od
Ankare.
8. Zbog toga ovo treće poglavlje ima svoje opravdanje i mjesto u ovoj knjizi.Ono je glas
antifašizma i odgovor na najezdu neofašizma, koja bi da nagriza tekovine NOB i
socijalističke revolucije, koje su i životima stvarale snage i likovi i iz ove knjige.A svako
odsustvo antifašizma je mogućnost izdaje ostvarenih ciljeva NOB i socijalističke
revolucije.
9. Ukoliko bi se radilo na drugom izdanju ove knjige bilo bi korisno :
A. Izvršiti neke promjene i otkloniti greške :
-promijeniti naziv knjige da glasi: SJEĆANJE NA NARODNOG HEROJA
OMEROVIĆ SULEJMANA - CARA, jer atribut Car treba doći iza imena kojem i
pripada,
-na str.34 unijeti podatak da se naš djed Bego 1924. godine oženio Ibranović
Fatimom, koja je starija sestra naše majke Đulse i Sulejmanova tetka, pa su
Sulejman i Adem prvo tečići, a onda su u zajedničkoj kući postali pravi drugovi
i prijatelji bliskih godina,
-na str. 294 ispraviti datum referenduma na 29. 02. i 01.03. 1992, a ne 31.03. i
01. 04, kako sad stoji u knjizi.

B. Potražiti i unijeti priloge Marka Perišina - Kamenjara, Petra Matića - Duleta i

Đure Livade - Radenka.
C. Naći mjesta i za moja sjećanja koja prilažem.

5
 II

MOJA SJEĆANJA NA SULEJMANOVO DJETINJSTVO I MLADOST

Po izlasku knjige odlučio sam da uradim svoja sjećanja i ostaviću ih autoru, bratu
Salihu, svojim kćerkama, JU Opća Biblioteka Maglaj, Upravnom o d b o r u SABNOR Maglaj, uz
poklonjenu knjigu sa željom da budu korištena u plemenite svrhe kao i sama knjiga.
Sjećanja su urađena u nekoliko odvojenih priča i odgovarajućim hronološkim redom.

1. OTKUD SULEJMANU TOLIKA UUBAV I TOPLINA U ODNOSU S DRUGIMA

Ljubav i t o p l i n u u o p h o đ e n j u s drugima, Sulejman je dobio u porodici, porodičnim

naslijeđem i kućnim odgojem, a dogradio institucionalnim obrazovanjem u Šerijatskoj
gimnaziji.Naš pradjed M e h m e d je toliko volio svog oca Omera pa je odlučio da iz njegova
imena izvede svoje novo prezime Omerović.Takva prisnost se prenijela i na sinove Agana
i Begu (našeg djeda), kao i na unuke među kojima je i naš otac M a h m u t . S druge strane,
naša majka Đulsa potiče iz porodice Biberović, a njena majka Emina (naša nena) je iz
porodice Jusića iz Doboja.Koliko znamo, nena je i prva bula u Maglaju, nosila je feređu sa
valom, ali ni tako obučena, nikada nije htjela iz Donje mahale dolaziti u našu kuću u
Gornjoj mahali kroz čaršiju, vodili smo je preko Litice i Stranice.Kako je naša majka i
najmlađe njeno dijete, a inače nježnog zdravlja, to je i nena praktično bila više s nama u
kući, nego u svojoj kući u Donjoj mahali.Uz nju su često dolazile i starije materine sestre,
Fatima i Hanifa.Porodično čestito odgojena, a vjerski izuzetno obrazovana, nena je tako
odgajala i svoju djecu, ali i značajno uticala na odgoj i f o r m i r a n j e ličnosti svih nas u našoj
kući, a posebno Sulejmana.Nena je zapravo i najzaslužnija što je Sulejman otišao u
Šerijatsku gimnaziju, jer je uticala na oca da ga upiše u t u školu, govoreći da je grijeh
tako bistrom djetetu ne pružiti priliku da uči i više škole, jer je on rođen za kadiju.

Taj boravak nene u našoj kući i čest dolazak tetke Fatime imao je uticaja da se tetka
Fatima uda za našeg djeda Begu 1924, kada je dovela i svog sina iz p r e t h o d n o g braka,
Adema, koji je od Sulejmana bio stariji dvije godine.Tako su njih dvojica, kao tečići
zajedno išli u osnovnu školu i postali najprisniji u porodici.Na tako porodično naslijeđe i
kućno vaspitanje lahko će se nakalemiti i program institucionalnog obrazovanja
Šerijatske gimnazije, znanje, etika i moral Islama.U Sulejmanovu svijest su se duboko
urezale Poslanikove riječi o univerzalnim vrijednostima islamskog sistema, u kojem su
mir, dijalog i tolerancija temeljni principi.Tu pluralističku slobodu po kojoj su svi ljudi
djeca Ademova, tj. svi ljudi koji žive pod muslimanskom vlašću dijele se u dvije grupe :
„naša braća u vjeri - muslimani" i oni drugi - koji su nam jednaki po stvaranju,
nemuslimani, ali i jedni i drugi imaju puno pravo na zaštitu.Sulejman nije prihvatao ove
riječi teoretski, filozofski, već istinski i životno, provodeći u praksi, baš onako kako je t o
Poslanik činio za života u Medini.
Koliko je Sulejman volio sve nas u kući, posebno mene, i pažljivo se odnosio prema
nama, navešću i jedan detalj.Kao desetogodišnjak, čuvajući krave u našoj bašči, čvrsto
sam zaspao pod orahom.U bašću dolazi Sulejman, Adem, i rođak Ferid Obralić.Adem je
htio da me probudi žarom - koprivom i da se sa m n o m šega, ali t o Sulejman nije

6
dopustio, već me iz orahova hlada prenio na sunčani dio bašće.Kad me sunce dobro
obasjalo i probudilo, usljedile su njegove tri poduke.Prva- nisi smio zaspati u travi, jer te
mogla ujesti zmija, druga- nisi smio zaspati posebno pod o r a h o m , jer je njegova
hladovina opasna po zdravlje - upala pluća, treća - nisi smio nikako zaspati, jer su krave
mogle prijeći u drugu njivu i napraviti štetu u žitu.Otac ti vjeruje, da si dobar čoban, da
dobro čuvaš krave, a kad bi ovo znao pitao bi te kako češ čuvati krave ako ne čuvaš sam
sebe.Shvatio sam da me stariji brat blago kori, ali strogo podučava.
On je zaista znao podariti drugima svoje vrijeme, napor, znanje, osjećanja i
razumijevanje.

2. SULEJMAN JE DOBAR UČENIK. ALI I SPORTISTA

Uz dobro učenje i primjerno vladanje u školi, Sulejman se odlikovao i
svestranim sportskim aktivnostima.Vrlo često je nama mlađima u našoj njivi
pokazivao vještine iz gimnastike koje je savladavao na školovanju u Sarajevu.Na
zimski raspust u VI razredu donio je kući klizaljke - slićure, i pokazao nam svoje
vještine klizanja i spuštanja niz strmi put.Ostavio nam je slićure kad je krenuo u
Sarajevo februara 1942, rekavši da se dobro čuvamo, a da njemu one više ne trebaju.
U Šerijatsku gimnaziju, uz Sulejmana, iz Maglaja su išli i Sulejman Krzić i Kemal Herceg
i sva trojica su bili izuzetno dobri fudbaleri MOŠK-a, u kojem je on igrao desno
krilo.Uz njih trojicu t i m su sačinjavali između ostalih i : Bato Jovanović, Ishak
Mačković, Nusret Krzić, Mehmedalija Mečkić, Hasib i Zaćir Obralić, Ismet Dedić, Šalim
Nalić, Milkan llkić, Fahir Lošić, Karlo Lebl, Rašid, Zijah i Ramiz Smajlagić i drugi.
Okretan, brz, eksplozivan, vješt u baratanju loptom, izazivao je radost navijača MOŠK-
a, ali i bijes odbrambenih igrača protivnika, koji su ga mogli zaustavljati samo grubim
faulom.Protivnički golmani su strahovali od njegovih centaršuteva, ali i direktnih
udaraca na gol, a kad se kao šilo probije i dođe u njihovu blizinu, nije im bilo
spasa.Zato je nakon utakmica izvan Maglaja, danima stavljao predane obloge.
Utakmice su igrane nedjeljom, a taj dan otac nije na poslu, već u njivi, a s njim su i sva
muška djeca, jer tad se obavljaju i najteži i najozbiljniji poslovi, koje mi bez njega ne bi
mogli i znali uraditi.Sulejman nije izbjegavao da ide s nama i radi p u n o m snagom, da
se često i preznoji i umori.Otac je pratio vrijeme i tek na jedan sahat prije početka
utakmice bi rekao: „Suljo, ti nas sad ostavi, tebi je vrijeme, valja ti t r k o m do Omerdina
polja." Nama je bilo žao što i mi ne idemo, ali bi otac kad t o p r i m j e t i rekao:"Pa vi ne
igrate, ne morate i vi biti na početku utakmice, vi ćete sa m n o m raditi još jedan sahat,
pa ćete stići na drugo poluvrijeme."Dok mi svoj posao privodimo kraju, otac bi sam
sabrao zrelijeg voća po dospijeću ( trešnja, zerdelija, višnja, šljiva, kisela jabuka) i
dodao sepetić s porukom, ovo je od mene, neka se Sulejman sa drugovima na
poluvremenu osvježi.Fudbaleri su se jagmili za sadržaj našeg sepetića, posebno Lebl
(sin apotekara), a mi se pravili važni što smo na poluvremenu s njima pod lipom. Kad
dođemo kući otac se veselio našim „izvještajima s utakmice".

3. POČINJE RAT
Početkom aprila 1941. Hitlerove fašističke horde okupiraju staru
Jugoslaviju.Njemačke t r u p e ulaze u Maglaj 12. aprila, praktično bez otpora, jer se
vojska povlačila u rasulu i bacala oružje i opremu.Razabrao toga Sulejman na Donjoj
čaršiji i donio kući, te pozva Huseina i mene da mu p o m o g n e m o , da idemo s njim i još

7
j e d n o m donesemo.Mi ga poslušasmo i sve se to smjesti u magazu.Nakon nekoliko
dana vlast NDH izda proglas - naredbu, da svako ko ima bilo šta od vojne opreme i
naoružanja odmah preda policiji.Stroga naredba prijeti neposlušnim, strijeljanjem,
spaljivanjem kuća, hapšenjem i progonom u logor.Zapitaće otac brižno i uplašeno :
„Sine, jesi li ti čuo onu ustašku naredbuPŠta čekaš, skidaj mi t a j belaj s vrata, nosi im
to."A Sulejman opet bezbrižno: „ M a čuo sam babo, ali da sam ja t o mislio njima
vraćat, ostavio bih im dole u čaršiji neka sami pokupe, ne bih se ja mučio i donosio
ovamo.Ali ne brini, t o ću ja brzo riješit."
Sutradan me zovnu da t o iz magaze prenosimo u štalu.U jaslama u kojima se polaže
hrana kravama, ispred direka za povez konja nalazi se kanal u k a m e n o m zidu, dug oko
2, a dubok i širok otprilike 0.5 metra, pokriven debelom hrastovom fosnom, preko
koje su postavljene kamene ploče, kao i preko cijelih jasala, a na njima otpaci od
stočne hrane.Sve što je bilo u magazi, Sulejman je pojedinačno upakovao u celt,da bi
bilo zaštićeno od vlage i smjestio u kanal, pokrio fosnom i kamenim pločama i nabacio
stočnu hranu.Nekad pred kraj maja, ponovo me zovnu i kao da prigovara što u štali
ima đubreta, što ga ne iznosim redovno.Tovari sepete na konja, da p o k u p i m o đubre i
idemo u Ulišnjak.Ustaknem ja sepete na konja, pa vile u ruke, da ih napunim
đ u b r e t o m , a on dobaci:"Stani bolan, kud si požurio, ima preče!" Otvori kanal i sve iz
njega rasporedi u vreće, pa u sepete, tako da ih uravnoteži.Na vreće u kojima je bio
taj sadržaj nabaci izjedine od misirike i slame.Kad d o đ o s m o u Ulišnjak, uredio je tri
odvojene baze u koje je složeno t o naoružanje, dobro zaštićeno i dekovano, a preko
toga nabacana gomila trešća od tesane građe.Tad mi reče: „ O v o što smo danas uradili
i sakrili, znamo samo ti i ja, t o ne smije saznati niko više, pa ni babo.To se zove
konspiracija.Ako za ovo još neko sazna, onda nema konspiracije, ali ni na ramenu
sigurne glave, t o dobro zapamti." I ja zapamtio.
U julu iz ustaško - njemačke komande zatražiše od uprave MOŠK-a da s njima
odigraju utakmicu.Uprava sazove igrače na dogovor.Odgovoriše komandi da ne mogu
odigrati utakmicu, jer nemaju kopačke, a ne bi da igraju u v u n e n i m čarapama protiv
ekipe koja ima k o m p l e t n u opremu.Komanda brzo odgovori - komplet kopački, 15
pari stiže klubu.Šta sad, uzvrpoljila se uprava, koja je očito izbjegavala
utakmicu.Ponovo dogovor sa igračima.Igrači odlučiše, ako već m o r a m o igrati, onda
m o r a m o i pobijediti i dati bar jedan gol više.Nisu samo t o obećali, već i pobijedili, bez
obzira što je taj kombinovani ustaško-njemački t i m imao postrojenu vojsku i vrlo
glasnu publiku.Igri i pobjedi MOŠK-a nisu se ni smjeli na t o j utakmici radovati prisutni
malobrojni navijači, već su m u k o m pratili događanja.Veselje i radost su priredili
sutradan, na staroj Gradini, kao i svakog petka, uz harmoniku svirača Smajić Sadika.

4. RAŽANJ U ULIŠNJAKU I RASPRAVA SA OČEVIM AMIDŽIĆEM DEDOM

Nekad polovinom jula 1941, iz Sarajeva će svojoj sestri Paši, doći očev amidžić
Derviš Omerović-Dedo, doktor pravnih nauka, poznati advokat, a kao aktivista
Stranke M e h m e d a Spahe, dospjeće na visoke funkcije Bana ali i ministra u Vladi
Kraljevine SHS.
Otac se radovao t o m susretu, pokupiće se šira familija u Ulišnjaku.Na ražnju se okreće
jagnje.Ali ne da vrag mira, Dedo je bio velika marka u vlasti, ostala su ubjeđenja,
tragovi.Njemu nikako ne sjedaju u glavu pripreme KPJ za ustanak i dobaciće
Sulejmanu:„Šta hoće one golje, hoćete ustanakPZnate li vi koju silu ima Hitler?Zar ne
strahujetePNego, Suljo okani se ćorava posla, odvoji se od one sarajevske ilegale."Uz

8
to, poče i da prijeti, rekavši da će protiv njega i lično pokrenuti istragu i podnijeti
prijavu.On zna da se ustankom ne može ništa promijeniti, da će Sile osovine sigurno
skončati sve pobune i ustanke, ali će stradati veliki broj i onih koji se bore, a još više
nedužnih ljudi.
Otac je uznemiren ovom raspravom, traži od Sulejmana da na takav način ne
raspravlja sa starijim, da ne odgovara. Ne želi da se p o m u t i vedro raspoloženje i upire
rukom u ražanj govoreći:"Nemojte da se ovo ohladi". Ali, Sulejman se ne da ušutkati,
ima on svoja saznanja i gostu se obraća s poštovanjem, ali izražava žaljenje što naš
rođak svojim u m o m i visokim sposobnostima nije na pravoj strani, na strani naroda i
njegove slobode. Kaže da je svjestan da taj rođak i takvi kao što je on više strahuju od
Hitlera i njegovih slugana - Pavelića i Draže, nego što strahuju borci i patrioti. Upirući
na Dedu, veli:" Vi niste spremni da se borite protiv t o g zla, a kad t o vi nećete, pustite
onda KPJ i nas mlade da pružimo otpor, da se borimo, pa i p o b j e d i m o . M i smo svjesni
svih teškoća u o v o m ratu, biće vrlo surovo i suviše krvavo, sa n e b r o j e n i m žrtvama, ali
pitam ja vas, kada t o u borbi za slobodu nije bilo žrtava.Mi smo sigurni u pobjedu, jer
ne uzimamo t u đ e , već branimo svoje.Iskreno bih želio da ovako svi preživimo, da se
opet nađemo i pogledamo u oči i kažemo ko je t o od nas bio u pravu.A ovo rođače,
što mi prijetiš da ćeš protiv mene pokrenuti istragu, m o r a m ti sad o t v o r e n o kazati, da
bi t o m prijavom ustaškoj komandi predao i u logor Jasenovac poslao u smrt i svog
sina Velida."Na ovu Sulejmanovu opasku, Derviš-efendija prestrašeno uzviknu: „Šta t o
reče Suljo?"Sulejman će veoma hladnokrvno: „To što si čuo, jer smo mi zajedno!"
Svi zanijemiše, nastade muk.Najstariji brat M u j o nasu u lončiće rakije i pruži Dedi,
ocu, zetu A h m e t u i potegnu i on iz svog lončića, pa svi iskapiše.Nasu M u j o i drugi put i
opet iskapiše, pa založiše vrućom jagnjetinom.Ahmet odvali jedan but i dio rebara sa
bubrežnjakom, pruži Sulejmanu da nas djecu vodi pod našu krušku
,,poklopušu".Priskočiše tetke, prostriješe bošču, staviše maslenicu, paradajz i
zahladu.Sunce je silazilo, a razgovor oko ražnja je bivao sve tiši.Kad smo se vraćali
kući, Derviš se zahvaljuje ocu na svemu i tad sjetno i uz brigu dodade:„E moj M a h m o ,
da ti ne priredi ovaj ražanj, ja nikada ne bih saznao gdje mi je rođeno djete.Roditelji
smo, m o r a m o ih čuvati."

5. BORCI OZRENSKOG PARTIZANSKOG ODREDA OSLOBAĐAJU MAGLAJ

U svanuće 24. augusta 1941. odjekuje pucnjava sa svih padina sa desne strane
Bosne, još nerasanjene stanovnike bude slobodarski povici jurišnika, niz Halil-begov
sokak silazi vitak momak, na njemu vatrogasna bluza i šljem, iz duge puške puca u
zrak sa uzvikom: „Ne boj se narode, ide Pero Doko, nosi vam s l o b o d u ! " Sulejman
istrča na raskršće, pa sa Perom u avliju, sjedoše na cjepalo.Dok su razgovarali, tetka
mi u ruke dodaje tepsiju sa dva lončića toplog mlijeka, koje u slast popiše.Odoše
prema čaršiji, u kojoj pucnjava jenjava i prenosi se na lijevu stranu Bosne i
rasplamsava oko žandarmerije.Nakon sat vremena Sulejman dođe kući i reče Huseinu
da on ide s kravama u Šahinovo, a meni da idem u pekaru Salke Lošića u gornjoj
čaršiji i p o m o g n e m Fahiru i Aliji.Sa Čaršijine vode čitav dan nosim po dvije kante, a
odmaram se samo dok voda toči.Kako vodu donesem, tako je i nestaje, jer su Fahir i
Alija od svog oca Salke svještili posao i samo izbacuju d o b r o pečene dvokilaše, koje
omladinci u vrećama raznose u jedinice.
Tek pred mrak stiže Pero i pita:"Kako napredujete drugovi? Stigne li ovaj vodonoša
sam nanijeti vodu?"Fahir me hvali i veli:" Vrijedan je m o j komšija i nije nam danas ni

9
trebao niko drugi"."A jesi li išta jeo danas?" upitaće me Pero.Ja ćutim, a on je dobro
razumio.Odvali komad dvokilaša i t u t n u meni u ruke:"Jedi!"Uze j e d n u praznu vreću,
ubaci u nju nenačet dvokilaš i nekoliko šaka šećera u kocki."Kreni kući, od tebe je
danas dosta, doći će sad smjena i pekarima."
Ujutro 25.08, Sulejman nam saopštava da s kravama ne m o ž e m o u Ulišnjak, dodajući
da s našim kravama potjeram i kravu naše komšinice Rašidagince Obralićke.Na
raskršće mi kravu istjera njena kći Ešrefa, tetka danas akademskog slikara Salima
Obralića, i reče da idem u njihovu bašču iznad mezaretlja Orašje, uz bašču sa kućicom
Briše Obralića.Oko podneva dođoše tu Sulejman i Ešrefa, a malo kasnije Brišo Obralić
i Fikret Dedić, koji odoše u hladnjak u Brišinoj baščici.Dozva Brišo Sulejmana i Ešrefu,
a njihovo sijelo traja do mraka.Znalo se da se Fikret i Ešrefa zabavljaju, a nakon rata
svoju vezu su unaprijedili i brakom.Kad dođosmo kući, Sulejman će me uputiti da mi
ne bude teško da Ešrefi budem pri ruci i pomognem što god zatraži."Ona te baš hvali
kako si poslušan".
Sutradan, 26.08, otac zapovijeda da se s kravama ide u Ulišnjak jer se nije išlo dva
dana, treba obići.Sulejman mene za ruku i u avIiju.Reče mi da će Husein danas u
pekaru, da ja sam t r e b a m u Ulišnjak.Ja na t o navikao, a pomalo se činim i
važan.Spremio konja, istjerao krave, a Sulejman dobaci:„Čuvaj se i nemoj čekati
mraka, potjeraj ranije kući."Lijep dan.Krave miruju i pasu, a ja se popeo na našu
najbolju krušku - p o k l o p u š u , da proberem one najzrelije.Iznenada iz pravca Maglaja
se razliježe žestoka pucnjava, a odmah ugledah i visoke oblake dima.Željezničkom
prugom prema Zavidovićima klizi oklopni voz, mitraljeski rafali sijevaju iz oklopa,
plamen za plamenom, fijuču svjetleći meci prema Gornjem Ulišnjaku, d o l i n o m kose
sjeverno od Straišta.Krave se uznemiriše, konj zavrišta, spužem ja hitro niz krušku,
zabacim na konja sepete i u njih nešto trešća od tesane građe, a ubrane kruške u svoj
mali sepet i pojurim kući.Putem susrećem vojsku, koja se iz grada žurno povlači u
brda.Kod Ljubomirove kuće skrenem prečacem, uskim p u t e m kroz Šaina.U susret mi
ide sav zadihan Brišo Obralić, u ruci mu kolac, za pašom pištolj i neka torba o
ramenu.Zastade, i pita m e : " Ima li ovih što bježe, jesi li vidio kud o d o š e ? M o r a m ih
stići!"Kažem mu ja:"Eno ih iznad Šljivine vode, odoše gore uz naša Puškovina, gdje
imaju dvije ljetne kućice, Omerova i Saračeva."Razmišljam što li t o Brišo ide za njima,
šta će mu pištolj?U mojoj glavi se pojavi slika njegovog pčelnjaka uz kuću u bašči, pa
pomislih da mu je neko od njih odnio med i da Brišo hoće da vrati svoje.
U t i m i drugim razmišljanjima stižem na Tepe, put između dva mezaretlja.S lijeve
strane mezaretlje Šekerinje, u dračevoj živici, veliki dud. Ispod njega pet fišeklija
municije.Naučio ja od Sulejmana pa ih pokupim, ali zaštekta mitraljez iz dračika, krave
se pukoše niz mezaretlje Orašje, a ja u trku za njima u Čila-potok i pored gornje vode,
kući.Na raskršću me dočeka Sulejman zabrinut i upita gdje sam dosad, gdje sam bio
kad su se čuli rafali.Ja šutim.Uzima on od mene moj mali sepet i vidje da je
težak.Upita:"Pa šta je ovo, otkuda ti to?"Ja moradoh objasniti.Naljutio se i
zagalamio."Kako si mog'o t o pokupit, jesi li mog'o poginut?Kako ti ovo odozgo
donosiš kući, kad ja nosim gore?To ovdje neće p r e n o ć i t i l M a l o se o d m o r i i kad zađe
sunce otići ćemo zajedno do Moruše, a odatle ćeš ti do duda sam."Spakova on tih pet
fišeklija u vojničku torbicu i ponese.Na Moruši mi zabaci t o r b u na rame i reče:"Požuri,
i pod d u d o m ostavi ovako sve zajedno".U trku se vraćam prema njemu na Morušu, a
pogled mi puče na Sikolu, od koje se širio dim prema Jelovcu, kroz koji se probijao
plamen kuća u sagorijevanju, a smrad gušio naselje u dolini Bosne.Zabrinut otac

10
 kaže:"Pa i ja sam bio u ratu, ali su tad ratovale vojske, niko nije palio kuće i ubijao
nenaoružane ljude, žene i djecu.Kako ovih nije Boga strah?Koja je t o vjera, čija je t o
k o m a n d a ? " M i ne znamo odgovora, ćutimo, ali Sulejman će ocu:„Babo, ovo je samo
početak, t o će zadesiti sve koji se ne odluče za borbu, da brane svoj život, porodicu,
dom i slobodu svoje domovine".Kasnije će se saznati da je samo u t o m zločinu
pobijeno preko 50 nedužnih Ošvana, od kojih je više od polovine maloljetne djece.
Tog dana u Ozrenski partizanski odred će otići i Fikret Dedić.Dogodilo se to
iznenadno.Oko 11 sati u čaršiji je organizovan zbor jedinice Odreda i građana.Petar
Dokić u svom govoru objašnjava ciljeve KPJ i NOP, pri čemu se toliko zanio da je
uzviknuo:„To će vam najbolje objasniti Fikret Dedić, sekretar prve ćelije KPJ u
Maglaju".To je bilo neočekivano jer je Fikret kao ilegalac t r e b a o ostati u Maglaju i
nakon povlačenja jedinica ovog odreda.Ali sad je bilo gotovo, održao je vatreni govor
i krenuo u Odred Toši.A njih dvojica su zajedno i odležali trogodišnju kaznu za partijski
ilegalni rad u kaznioni Bileća.U t o j kaznioni je Tošo napisao i tekst pjesme
„Bilećanka", koju će kasnije Oskar Danon učiniti j e d n o m od najsnažnijih partizanskih
pjesama.Kada su izašli iz kaznione, 1938.godine, Tošo je po partijskom zadatku došao
u Drvno-industrijsko preduzeće „Jadrina" u Brezicima, gdje je i pripremao Ozren za
otpor fašizmu i t u je i f o r m i r a o odmah prvu partijsku ćeliju.Fikret Dedić tada dolazi u
maglajsku poštu, i stanuje u kući čestite porodice Mustafe i Dude Kadribašić u Donjoj
Mahali.On će 20. oktobra 1940, na dan održavanja Pete zemaljske konferencije KPJ u
Zagrebu, f o r m i r a t i prvu partijsku ćeliju u Maglaju, u kojoj su s njim još Asim Lošić,
Brišo Obralić, Šahbeg Smajlagić i Petar Dokić.

6. SULEJMAN NASTAVLJA ŠKOLOVANJE U O S M O M RAZREDU ŠERIJATSKE GIMNAZIJE.

IZ KOJEG ODLAZI U PARTIZANE
Početkom septembra 1941. Sulejman se sprema za Sarajevo. Već se upisao u
osmi razred.Jedno j u t r o mi reče da ćemo zajedno u Ulišnjak, ali da neće ostati sa
m n o m , hoće samo da obiđe.Kad dođosmo gore, detaljno pregleda sve tri baze u
kojima je imao pospremljeno upakovano oružje.Na dva mjesta bi sve u redu, ali na
trećem - prazna bazalUzviknu Sulejman:"Pa šta je ovo, Džemile?"Odmah vidje da
sam se ja jako uplašio, privuče me sebi i mirno reče: „ N e boj se, sve je u redu, t o je u
Dokinim rukama, ja sam mu t o spremio prije pet dana.Ti i dalje nadgledaj ova dva
mjesta, samo da vidiš da nema kakvih tragova.Iz ove prve baze paket ćeš dat o n o m e
za koga ti kaže Ešrefa, a iz druge nikome, dok ti ja ne kažem.Inače Ešrefu slušaj i budi
joj pri ruci".Tako ja postadoh neka veza između Ešrefe s j e d n e , i Fikreta Dedića i Briše
Obralića, s druge strane.Razmjena poruka i materijala je obavljana dva tri puta
sedmično u našoj ljetnoj kućici u Ulišnjaku.Kad nisu mogli doći Fikret i Brišo, poruke
su preuzimali naš zet Ahmet Gračić ili komšija Smajo Bilić.U n o v e m b r u 1941, moj drug
u četvrtom razredu osnovne škole, Međić Hašim, pruži mi kovertu, koju je njegov
otac Ašir,željezničar iz Liješnice, simpatizer KPJ, donio od Sulejmana.Bilo je t o pismo
za Ešrefu.Po t o m pismu paket iz prve baze je Ahmet Gračić uručio Briši.Takve veze su
trajale do polovine aprila 1942, jer je 18. aprila 1942. u Ozrenskom partizanskom
odredu došlo do četničkog puča, nakon kojeg je komandant Tošo svoje partizane
poveo prema proleterskim jedinicama na brdovitom području oko Zenice.
Cijeneći t o što sam ja činio u održavanju te veze, u vrijeme kad sam bio predsjednik
Opštinske konferencije SSRN, 1976. godine, Fikret Dedić će mi pokazati svoju izjavu
koju je spremio i potpisao s namjerom da je uputi Opštinskom o d b o r u SUBNOR i

11
Opštinskoj službi za boračka pitanja, da mi se taj period prizna kao učešće u NOB da
mi regulišu borački staž. Odbio sam, rekavši da t o meni ne treba.Fikret se tad naljutio
i pitao zašto ja potcjenjujem i t u aktivnost, a i njegovu izjavu?Ja sam ponovio da mi t o
ne treba, ali sam i naglasio da ne bih želio da njega neko priupita:"Fikrete, je li to
istina?"Tad se ponovo naljutio rekavši:"Je li se t o u Maglaju m o m potpisu ne
vjeruje?"Odgovorio sam mu da je živ i Brišo, pa da i on potpiše, takvih pitanja ne bi
moglo biti i bilo bi drugačije.Suština t o g mog odbijanja bila je uslovljena s dva
razloga.Prvo nisam htio dopustiti nikome priliku da kaže kako iskorištavam
Sulejmanove zasluge, i drugo, smatrao sam da ta moja aktivnost nije plod neke moje
svijesti o značaju toga što činim, već jednostavno sticaj okolnosti, što su me smišljeno
upućivali oni koji su bili uvjereni da niko ne može posumnjati u takvu mogućnost da
dijete od 11 godina obavlja tako nešto.Nije bilo nikakvo čudo što ja uz svoje krave na
ispašu vodim i kravu komšinice Ešrefe, niti je čudo što u vojničkoj torbici nosim so,
duhan, šibice, šećera jer uvijek imam kome, gore mi je sestra Hanka s
p o r o d i c o m . M e đ u t i m nikad niko nije mogao ni slutiti da sa unutrašnje strane konjskog
samara imaju dva skrovišta za koverte i na drugi način upakovane poruke i sitni
sanitetski materijal, koje je Sulejman već na početku tih veza uredio.Meni je t o bila i
neka igra, davalo mi je t o neku važnost. Kao, kako bi t o oni radili da ja ne idem u
Ulišnjak. Imao sam neki osjećaj ponosa, kao, bez toga bi mi odlazak u Ulišnjak bio
samo čobanski, a ovako ja nisam samo čoban, a da sam od ozbilje vježbao
konspiraciju - jesam.
Sulejman nije dolazio kući sve do polugodišta.A kad dođe, raspust provede dosta
nemirno, često odlazeći u Tešanj, Gračanicu, Doboj, obilazeći svoje drugove.Ovdje se
najviše družio sa Kemalom Flercegom, Salimom Nalićem, Sulejmanom Krzićem,
Zijahom Smajlagićem, Rašidom Ruvićem, Flusnijom Bradarićem, Fadilom
Šahbegovićem, Aširom Međićem, ali je najviše vremena provodio u društvu sa svojom
djevojkom Aišom Omersoftić, koja je živjela ispod stare gradine.S njima se često
nalazila i Ramza Smajlagić, njena bliska rodica.On je gotovo jedva čekao početak
drugog polugodišta. M e đ u t i m , ne prođoše ni pune dvije sedmice, on iznenada dođe
kući.Na njemu neko novo debelo zimsko odijelo, visoke cipele-bakandže, zimski
kaput, šal, rukavice. Pitamo ga:"Otkud ti to, je I' t o t v o j e ? " On se smješka:" Moje, ja
čije je, podijeliše nam u internatu".Otac, malo zabrinut, upita:" Dijete, a o t k u d ti sad,
da te nisu izbacili iz škole?"A on puca od smijeha:" Ma šta ti je babo, kad bi mene
izbacili, ko bi im bio najbolji u razredu?A znaš što sam doš'o, babo?U internatu je
glad, n e m a m o šta jest, pa su nas poslali kući da ponesemo šta ko ima-pšeničnog,
kukurznog brašna, graha i ..."Otac se obradova i veli:" Ako je t o , lahko ćemo. Džemile,
opremi konja, napunićemo po vreću kukuruza i pšenice pa u begov mlin." Sulejman
dobaci: ,,Nek' bude sutra gotovo."
Kada se ja vratih iz mlina, on pred kapijom i kaže:" Ne vodi konja u štalu.Ideš do
Ulišnjaka, sad mi jedino ti možeš pomoć.Znaš onu našu treću bazu, zabaci sepete na
konja i malo izjedina, pa uzjaši, snijeg je dubok da ne praviš prtinu, pokupi što ima u
t o j bazi, ubaci u sepete i nabaci trešće od tesane građe.I dotjeraj."Sve obavim kako je
rečeno, kako smo naučili.On t o u avliji preuze i dekova u svoje skrovište u štali.Kad t o
završi, reče da sam zaslužio da me sad vodi na jedno mjesto.Spremismo se i u Donju
mahalu, do očevih sestara, tetaka Fate i Ajke, nakratko, a p o t o m kod naše drage nene
Eme.Za nama neni odmah uđoše materine sestre, Fatima i Hanifa, jer su i njihove
kuće u istoj avliji.lako je sa 82 godine i hoda sa šljakom, nena je još živahna, a kao i

12
uvijek, kad je s nama, i radosna.Tapše Sulejmana po ramenu, uzvikujući : „Dragi moj
paša, je l'de, još ovaj razred, pa ako Bog da za kadiju?"Sulejman odgovori:"Bilo bi t o
lijepo, ako ne izbije šta preče, valjalo bi prije kotarisat se ovih uljeza."Dijete, što god
naumio, nek' ti je Bog na pomoći", uzvrati nena.Iznese poveći sahan vrućeg pilava, na
koji narenda suhi sir, a p o t o m času sutlije pod debelim kajmakom.
U podužem razgovoru bilo je i šale, a p o t o m poljubismo nenu i t e t k e u ruku pa kući.A
nena doviknu: ,,E baš si mi priredio radost!"
Prekosutra ujutro Sulejman iz skrovišta uze pet pištolja sa m u n i c i j o m i smjesti u vreće
sa brašnom, koje zajedno sa Huseinom natovarismo na konja, a u trešeljak samara
ubacismo pola vreće graha.Tog, 19.02.1942, vodim na željezničku stanicu konja pod
tovarom, a iza mene idu Sulejmen i Husein noseći uzmeđu sebe njegov kofer od
pletenog pruća.
Dolazi voz. Pun je ustaša. Iz jednog vagona u sredini voza neko ga doziva imenom. On
prilazi vagonu i brzo se vraća, pa nam kaže: „ Ovo je Salih Osmanbegović iz
Gračanice", i produži:„Ja ću ići drugim vozom, jer vidite, otac nije stigao da se
oprostimo."
Ostaviše mene da čuvam konja s tovarom i kofer i odoše do oca.Kad je bilo vrijeme
drugom vozu, stigoše zajedno sa ocem.Prigrli mene Sulejman, rekavši:„Ako si se bio
uplašio, sad se nemaš čega bojati, nećemo se zaboraviti, ali da znaš da sad neću
dolaziti dugo."
Koncem marta, otac će dobiti pismo iz Škole, kojim ga obavještavaju da je Sulejman
napustio školu i sa još 12 drugova otišao za komunističkom bandom.Tokom aprila 42,
njegov školski drug Sulejman Krzić, doći će iz internata i donijeti njegov kofer sa nešto
odjeće, ličnog pribora i nekoliko školskih svesaka.

7. PISMO SA FOTOGRAFIJOM U PARTIZANSKOJ UNIFORMI

Jedne srijede (pazarni dan u Maglaju) u zimu 1944, neuobičajeno dugo otac ne
dolazi sa posla.Mi se svi ozbiljno zabrinuli.Moja tetka već uplašena, šalje me pred oca,
možda mu je po ovoj poledici teško uzaći. Meni nije trebalo dva puta reći.Skočim i na
noge, slićure koje nam je Sulejman ranije ostavio, i niz put.Niže Gornje čaršije, kod
pekare Salke Karamehića, ugledam kako otac ide i drži se džamijskog zida i ja pred
njega.Vidim veseo, govori radosno, smješka se.Osjetim ja i miris rakije.I ja se
obradovah, jer ga takvog nisam vidio od Sulejmanova odlaska, pa kažem:„E neka si
vala babo, i ti sa društvom popio."Jesam, dijete, i te sa kakvim društvom, a I' nećemo
pričati putem, već kad d o đ e m o kući."Svojim ulaskom u kuću otac unese radost svima
nama, večerasmo i mlađa djeca pospaše.Ostadosmo otac, tetka, Husein, Džemila, ja i
Asim.lz njedara otac izvuče poveću kovertu, otvori je, prvo pokaza sliku, Sulejman u
partizanskoj uniformi, sa već visokim činom, na lijepom konju zekanu.Pismo dade
Huseinu da sjedne pored lampe i pročita.Nestali su svi naši strahovi i svakodnevna
briga za Sulejmana.Sretni smo da je živ, uzbuđeni, plačemo od radosti.Vrati otac i
pismo i sliku u kovertu i reče da će t o pokazati još samo bratu M u j i i sestri Hanki, kad
budu ovdje."I nikom više, a vi svi jezik za zube."Niko ne smije ovo saznati, pa ni mlađa
djeca.On će t o staviti u svoj vuneni dušek, ali niko t o ne smije dirati.Kaza nam otac da
je iz Gračanice kovertu donio sudija Husein Lokmić, brat M e h m e d a l i j e Lokmića, oca
Emine, Emina, Šahze i Envera."Ovo je tajna, nikom ne smijete zucnuti, otišle bi mnoge
glave".

13
Početkom jula 1944, s prozora naše velike sobe u kojoj smo spavali mi djeca, ugledam
ja kako pored kuće Salkana Spahića ide grupa ustaša i kreću prema raskršću.Za tren
uskočim u očevu sobu, iz navlake njegova dušeka zgrabim kovertu i duboko u njedra,
u pojas, sa f u r u n e skinem bakerić s m i t o m za mužu krava i krenem u štalu, a otac iz
avlije ide uz verandu i podviknu: „Kud toliko juriš, slomićeš se?" U štalu sam utrčao
kad su ustaše stizale pred kapiju avlije, za tili čas je koverta bila u Sulejmanovom
skrovištu u jaslama.Nabacim na t o hranu hajvanima i m i t o raspoređujem u drvene
škafove pred krave koje treba pomusti.Jedan od ustaša nogom udari u vrata, upade s
uperenim pištoljem i zagalami: „Šta se ti tu kriješ, polazi i ti u kuću!"Ja pred njim uz
verandu s praznim bakerićem, zatičem t a m o još četvoricu, ispituju oca, tetku,
Džemilu, koji su već prestrašeni i blijedi ko postekija.Ustaše razbiše najveću zemljanu
tendžeru s mlijekom, drveni čabrić sa sirom, ćup sa pekmezom, iz pekare izbaciše još
nepečen krompir, sa rafe ispod grede i šišeta zbaciše bakarne sahane sa poklopcima,
zdrobiše veliku drvenu solnicu i šećerni tovarni sanduk u kiljeru.Otac, već iznerviran,
reče da je ovo poštena kuća, da se u njoj nema šta skrivati, a zapovjednik
dreknu:"Šuti, nisi ništa pitan, i da nisi pisnuo dok mi ne pretražimo".I naredi svojim da
uđu u sobe.Bajonetom isparaše duga šilteta, jastuke na sećijama, poderaše jangije,
rasporiše naša tri velika stroška od dare, i istresoše slamu, kao i dušeke u očevoj
sobi.Rasu se tek iščešljana vuna, razvališe dvije čekmedže i istresoše njihov sadržaj,
više smotuljaka odjeće, a tetka stiže seharu prije otključati da je ne
razbiju.Zapovjednik se okrenu meni, prvo puče snažan šamar i pita znam li ja šta oni
traže, ja kroz plač odvratih: „Ne znam, Boga m i ! " N a t o će on, uz psovku moje
zakletve, Ijutito i oštro:"Eto vam, sad kupite i sebi sređujte, mi odosmo, ali ako se
budemo morali zavraćati, ti ćeš zapamtiti svog Boga!"Odoše.Strah je ovladao svima
nama.U strahu je i komšiluk, niko ne dolazi u kuću da vidi šta je s nama, da nas
utješi.Dugo šutimo.Bliži se mrak.Dođe otac do mene, pomilova me po glavi i reče: „Ti
najviše fasova, ai" opet si dobro proš'o.Sreća, što ja iz Poreske uprave poslah Huseina
do nenina mezara u Turbe i da se još nije vratio, da je bio tu, njega bi i odveli".Tetka
me zove da idem s njom u štalu da pomognem dok pomuze krave.Vratismo se, ali
smo još svi pod strahom. Bojimo se njihova povratka. Otac ne da ni da se upali
petrolejska lampa.U mraku, otac ode na verandu, uvjeri se da nema nikog oko kuće,
uđe, okrenu se t e t k i : " Najlo, šta ovo bi, gdje si zdjela kovertu?"Tetka zaprepaštena,
zaklinje se Allahom da nije ništa dirala, da ništa ne zna, a otac sad još zabrinutiji."Pa ja
nisam vidio da su t o našli i odnijeli, da je bilo t u gdje sam ja ostavio, našli bi.Ali ne bi
oni to samo odnijeli, i nas bi o t j e r a l i ! " Pogleda tad u mene, pa će strogo, ali tiho:
"Džemile, t o je tvog posla, nije t o mog'o niko osima tebe, kad si t o stig'o i gdje je sad
ta koverta?Šta će biti ako se vrate?"A mene je strah već popustio i kažem mu da sam
ja njih vidio u dolasku, da sam utrčao, uzeo kovertu, i zato sam žurio niz verandu i
gotovo ispred njih ušao u štalu i stavio na mjesto, pa ako se oni vrate u kući neće
ništa naći.I nastavim:"To ostaje u konspiraciji". Babo upre oči u mene i pita:"Šta ti je
to, ne znam ja da ima takvo mjesto u našoj kući".Ja se malo nasmijem i objasnim da
t o nije mjesto, već tajna.Ocu bi malo čudno, ali se i smirio.Pospali smo na poderanim
slamaricama. Otac je otišao ujutro na posao, napominjući da će se za ovo požaliti i
svom šefu Poreske uprave, Zlatanu Vučiću.Zlatan Vučić je na ovu dužnost došao
nedavno iz Zagreba, usput obavlja i dužnost logornika.Niko ne zna zašto, ali čuva
Maglaj, ko prava dobričina, potpuna je suprotnost svom prethodniku, krvoloku i
zločincu.Maglaj sa Zlatanom nije zapamtio nijednu ozbiljniju raciju.Mlađi je od našeg

14
oca oko 15 godina.Zna gdje je Sulejman, ali iz nekih razloga, oca poštuje, pazi, čak i
pomaže.Otac u Poreskoj upravi ima status činovnika - nadničara.To znači da obavlja
sve poslove poreskog izvršitelja kao i ostali činovnici, ali i održava čistoću, zagrijava
prostorije i obavlja i kurirske poslove, za što mora dolaziti na posao sat prije ostalih,
za vrijeme njihove pauze za doručak ide na Poštu i ostaje sat kasnije da počisti
prostorije.Par mjeseci po svom dolasku, Zlatan je ocu rekao da je t o za njega preteško
i neka on za pomoć angažuje i svoju djecu, naročito za p r i p r e m u ogreva, a da će on
njihov rad posebno plaćati, ne umanjujući njegove dotadašnje prinadležnosti.U t o
vrijeme, t o je bila njegova velikodušnost, ali i odvažnost, pa i hrabrost.
Iza očeva odlaska, ja opremim svog konja, nabacim sepete sa malo đubreta i
izjedina, u njih kovertu, i u Ulišnjak.Spakujem je u komad cerade, u koju je Sulejman
ostavljao oružje, i tu je ostala do njegova dolaska na odsustvo.Kad sam se vratio iz
Ulišnjaka, otac ulazi u štalu i traži da mu pokažem gdje je koverta, govoreći da ni t u
ne može ostati, da je treba odnijeti u Ulišnjak.Kad sam mu pokazao skrovište, zapitao
me:" Je li t o tvoje mjesto, kako ti ono zoveš?"Ali kad vidje da je prazno, upita šta je
sad i velim mu ja da je koverta već gore gdje je on rekao da je treba odnijeti.Otac
odahnu i reče:„Baš ste vragolani, stignete nešto uraditi i prije nego što vam
zapovidim.Ne znam šta ću s vama?Dobro ono reče naš rođak Dedo, valja vas čuvati,
neka vas Bog poživi".Osmjelim se ja tada i priupitam: ,,A je li babo, o t k u d ustaše baš
pravo u našu kuću, ko je bio još u gostioni kod M e h m e d a Obralića - Cane, kad si ti bio
sa sudijom Huseinom Lokmićem?"Otac zastade, pa će ljutito:„Dijete, ne kvartaj
selCano mi je k'o brat, za hastalom smo sjedili zajedno sudija Husein, brat mu
Mehmedalija, Ibrahim-efendija Krzić i ja.Tamo u ćošku je sjedio jedan nesretnik-
pjanac.Znam ga, ali dosta je što on ostaje u mojoj glavi, n e m o j da t r u j e m i
tebe".Vidim da i babo ima svoju konspiraciju.Nikad mi nije s p o m e n u o ime t o g
samca.Nekad ću ja priupitati Canu, a on naškilji na j e d n o oko, kako je t o inače znao i
kaza:" Otac ti nije htio t o reći, pa što bih ja sada t o uradio?Nego, ti budi bez brige, taj
je već otišao Bogu na ispovijed!"

8. OSVANU I DAN OSLOBOĐENJA MAGLAJA

U sunčano j u t r o 16. aprila 1945, Maglaj je dočekao svoje p o t p u n o oslobođenje

od okupatora i njihovih pomagača.Slavlje, vreva, pjesma.Čekao se ovaj događaj četiri
godine i četiri dana. Građani su svi užurbani, valja očistiti grad od krhotina i ruševina,
koje su posljedica eksplozija nastalih miniranjem gradskog željeznog mosta.U već
raščišćenoj, ali i neočiščenoj čaršiji, oko podne je zbor oslobodilaca i građana,
posebno vesele omladine. Govori komandant brigade, Maglajlija, Momir
Lalović.Nakon zbora, prilazi našem ocu i pozdravlja.Otac već u suzama, raspituje se za
Sulejmana i Huseina, jer ne zna ništa ni za j e d n o g a . M o m i r uzvraća:„Prije dva-tri
mjeseca, čuo sam da su obojica živi.Car je bio teže ranjen, pa se oporavljao, ali znaš,
t o je već stara vijest, od sad pa do mraka ne mora biti tako, stvari se brzo mijenjaju,
ovo je rat, a i njihove su brigade stalno u bitkama, jurišima, sad g o n i m o bandu, gine
se.Tako je i sa m n o m , sad sam tu, a šta može biti do ujutro, ko zna".Pruži ocu ruku,
pozdravi se i ode.
Prolaze dani, pa i mjeseci, otac sve nemirniji, malo - malo i nas pita šta je ovo, nije
ovo na neko dobro.Još se nijedan ne javlja, morao bih ja krenuti do neke komande,
da se raspitam.Mi ga odvraćamo, jer se i sami bojimo, da se već nešto loše dogodilo i

15
da ne sazna neke nepoželjne vijesti, jer strahujemo da se tako na putu i njemu nešto
ne dogodi.U t o m , zadnjeg dana juna, poštar Jusuf Karamehić uruči ocu pismo, a
muštuluk je dupla Ijuta.Javlja se Husein.Dobro je i zdravo.Piše da je u 13. krajiškoj
„Garavoj" brigadi, negdje na prostorima Hrvatske i Krajine.Još nije ništa čuo za
Sulejmana, ali se raspituje.Na to veselje eto familije i komšija.Eto i Mehe
Šećerkadića.On je najmlađi sin očeve amidžične Paše iz drugog braka, a ona iz prvog
braka ima još dva sina, Osmu i Avdu Mulabdića.Meho je od Sulejmana mlađi oko
dvije godine, srednjeg rasta, bucmast, nemirna duha, stalno je u pokretu kao
vjeverica, čas t a m o - č a s onamo.Usta mu ne stoje, stalno govori, ima stalno novih, pa i
nevjerovatnih priča. Teško ćeš ga uhvatiti kad govori istinu, a kad nešto brzo
smišlja.Voli puno šalu, ali najčešće na svoj račun.Nije baš sklon poslu, ne voli puno
raditi, posebno težakluk.Ali nije baš bio posve ni bez para, izgleda da mu je daidžić
Velid, sin Dervišev iz Sarajeva, pravi rođak.Zgrabi ga j e d n o m racija i u domobrane,
negdje oko Travnika.Pobježe on otuda i preko ilegale u Maglaju dokopa se gradske
milicije.Tako mladog, zdravog pokušaše ga spremiti u ustaše, ali se on nađe u
Željezničkoj bojni, koja je sigurna, jer u betonskim bunkerima na pruzi osigurava
željezničke mostove.Hvalio se M e h o da tu baš ništa ne radi, a ima dobru minjažu.Ne
bi tu dugo, jer počeše kupiti snažnije momke u SS diviziju za Istočni f r o n t , ali ne ide
t a m o Meho, radije će i u ustaše.Iz ustaša stiže među slavonske d o m o b r a n e , a kako, t o
samo on zna.Tako M e h o promjenu gotovo sve vojske, samo ga maši da obuče i
četničku uniformu.U slavonskim domobranima boravi kratko, i obre se ponovo u
gradskoj miliciji u Maglaju, u patroli sa M e h m e d o m Babicom.Ubrzo preko Meše
Krzića i šeherske ilegale nađe se u partizanima i t o u statusu dobrovoljca, prije
kapitulacije Italije (09.09.1943). Postade pravi borac, odvažan i priznat partizan.Eto,
takav M e h o uđe u kuću sa a u t o m a t o m , pištoljem, nova engleska uniforma, na kapi je
ona prava oficirska petokraka.Pročita i on Huseinovo pismo, porazgovara malo s
ocem, reče da će biti par dana u Maglaju, pa se mora i on vratiti u svoju jedinicu.Na
polasku reče:" Amidža (kako je zvao našeg oca), ako šta saznam o Sulji, javiću vam".
Pred kraj jula, u sumrak, zaškripaše drvene stepenice u verandi.Uđe M e h o , obučen
kao i u p r e t h o d n o m dolasku, glasno i veselo uzviknu:„Amidža - muštuluk", i produži
„ali ja neću malo, ja ne volim ići u Haluge po drva, sad još i ne smijem, pa za haber
koji vam nosim neka Džemil mojoj Paši dotjera pet dobrih tovara drva, pa smo
kvit".Otac, malo i zbunjen i uzbuđen, nestrpljiv kaže: „ M e h o , ako je kakva hajirli
vijest, evo Džemil će za moj hater dotjerati i šesti t o v a r " . M e h o skide svoju bluzu, iz
džepa izvadi nekoliko Sulejmanovih slika i dvije lijepe tabakere pune cigareta.Jednu
tabakeru pruži ocu, i kaže:"Ovo je tebi poslao Sulejman, eto na njoj i pozlaćeni
monogram ,,SO",a evo, zapali iz moje kutije, svoju čuvaj da možeš pokazati i drugim,
vidiš da su jednake".Podrhtava očeva ruka dok uzima cigaretu, a nesigurnim glasom i
isprekidanim riječima pita Mehu:"A gdje mi nađe Sulju?"Meho, sav važan:" Ranije
sam ja načuo za njega, išao sam od brigade do brigade i tragao, dok nisam saznao da
je on komandant Druge vojvođanske brigade i da je u Bačkoj Kuli.Ostao sam t a m o tri
dana, njegova brigada ganja bandu i često prelaze i u Bosnu.Doći će čim bude
mogao". Teško je povjerovati u Mehinu priču, ali fotografije i tabakere ulivaju nadu u
istinitost onoga što govori, podstiču radost iz koje suze naviru.Sad je i otac drugačiji,
nestaje zebnje, istina je sve vjerovatnija, očekujemo dolazak.Ipak će otac zapitati
M e h u : " A što Sulejman ne posla bilo kakvo pismo, što se ranije nije javio?" M e h o
odgovori, dosta uvjerljivo:"Amidža, Sulejman je juče rek'o da će popodne napisat

16
pismo, ali dok je brigada ručala stigla je naredba za pokret i mi smo se nabrzinu
rastali.Ostalo će vam kazivat kad dođe.""Jah", reče otac, „ n a r e d b a je naredba, ona
sve pokreće i prekida".

9. RADOSTI RAMAZANSKOG BAJRAMA 1945. UUEPŠA N A M SULEJMAN SVOJIM

DOLASKOM

Polovinom augusta 1945, dva dana prije Bajrama, polazeći na posao otac
priupita:"Džemo, otjera li ti Paši onih šest tovara za muštuluk?Nemoj da se
sramotimo".Rekoh mu da sam otjerao četiri, da ću danas, kad krave nahranim,
povezati i otjerati peti, a u mrak, kad s kravama budem išao kući, i šesti."Aferim
dijete, da se mi odužimo, a i bez muštuluka ima neki red,familija smo", kaza otac.
Natovarim ja taj peti tovar drva, sve polusuhe cjepanice, a Paši drago, pa će veselo :
„ M a niko meni ne bi dotjer'o vako lijepa drva.Maj ti ovu gurabiju, jest potvrda, ali
izglabaće tvoji zubi, Bog ti dao".Uzjašem ja na konja i grickam gurabiju, t v r d u ko
cibuk, miriše na čekmedžu, ali slatka, topi se. Stignem do krava, pustim da se
napasu.Još jedan dobar konopac je do zalaska sunca.Spremim u svoj sepet povrće i
voće, natovarim drva, krave preda se i kući.Stižem na Tepe, skrećem Čila-potoku da bi
okrenuo na put za Stranicu, ispod kojeg je Pašina kuća.Meni u susret Munib
Ahmedbegović i veselo viče:„Ma bolan Džemile, potrči kući, doš'o ti iz partizana
Sulejman, raskršće i avlija su puni svijeta".Ma kakva Paša i šesti tovar, pojurim kraj
Gornje vode, svijet se na raskšću sklanja ispred krava i konja koje ja gonim u trku.Od
svih ukućana, Sulejman nije vidio samo još mene, nije skinuo ni čizme, strčao je niz
verandu, prigrli me, steže, čini mi se da mi kosti pucaju.Malo me pusti, izmilova konja,
i veli:"Hoćemo li sad ti i ja otovariti na potez, kako smo naučili?""Hoćemo", veselo ću
ja, „ako nisi zaboravio".Povukosmo krajeve dvostrukog konopca, praće se odvezaše i
stranice drva kliznuše niz samar.Izvodim ja konja prema štali, a Sulejman položi jednu
deblju oblicu na cjepalo da je razbije.Vidim da uzima sjekiru, podiže visoko i zamahnu.
Ja, već okrenut leđima, čuh višestruk i bolan vrisak uplašenih, a p o t o m t u p udarac
sjekire u dasku.Šta se dogodilo?Bila je t o sjekira s kojom ja radim, manja, t a m a n za
mene, ali za snažne ruke, kakve su bile njegove, suviše lagana.Jasno, iskliznula je iz
ruku, fijuknula iznad konja i razbila ogradu na verandi opkovanu tankim daskama
šećernih sanduka.Sulejman se u skoku nađe uza me, ponovo me prigrli i pita jesam li
se uplašio.Rekoh da nisam, jer nisam ništa ni vidio.On ohrabren, da se nije dogodilo
nikakvo zlo, presječe nastali strah svojom šalom: „Sreća je da mi u rukama bi sjekira,
pa ispade i promaši.Vjerujte, da bi puška, ne bi ispala, ali iz mojih ruku puška ne bi ni
promašila."Nasmijasmo se, iako mnogima od nas još nije bilo do smjeha.Uze on mene
pod ruku pa uz verandu, govoreći: „ M a vidim da si i porast'o, ali što si bos, a nisi se ni
podšišao, bogami sramota.Nek 1 znaš da i tebe cure već zagledaju." A ja mu uzvratih:
„ M a jesam bos, ne smeta mi, ljeto je, opanke čuvam za zime, nisam imao vremena da
odem na šišanje, znaš koliki je Ulišnjak, otac gore još ne smije od četnika, jer ga 13.
08. 1943. potjeraše i kod Šljivine vode bi ga i ubili, da ne naiđe Ljubomir Stjepanović,
koji nas je spasio".

Nastavilo se druženje, veselje, razgovor.Još je puna avlija, tek kad se svijet razišao ja
postajem svjestan da smo zajedno, mi ukućani sa Sulejmanom.Stigoše i sestra Hanka i
zet Ahmet sa Gračina brijega, svi govorimo uglas, svako hoće da pita nešto svoje, a on
ne zna kome prije da odgovori.Ipak uspijeva da nikog ne zaobiđe. Vidimo da se

17
podobro zamorio, traži malo predaha i zapita me: ,,A šta bi u o n o m t v o m sepetiću?
Možda ima nešto što sam ja baška poželio".Ja sam taj sepetić već zaboravio, ostavio
ga u avliji kraj koša.Skoknem i donesem, skide on s vrha paprat pa uzviknu: „Vidi,
naše kruške poklopuše i tešanjke, jabuke dobrići i šahmanuše, evo i krompiruše -
kiseljaše.Pazi, našao si i sirokriže, ali rujnica još nema, je I' dePZnaš, ona naša mjesta u
Gaju gdje smo ih zajedno brali?"Kruškama „ p o k l o p u š a m a " nije mogao odoljeti,
odmah pojede dvije-tri.Okrenu se tad tetki, i veli:"Je li u životu ona moja zemljana
tenđerica u koju si mi podvarivala mlijeko?"Tetka će veselo: „Eno je na furuni, pod
sitom, mlijeko se ukajmačilo, puši se, eno drvena kašika još stoji na kajmaku, ne
propada".On kao dijete poskoči, tenđericu preda se na tronožac, komad vruće
kukuruze, sitno izdrobi objema rukama, izmješa i d r v e n o m kašikom pojede u
slast.Ostruga tenđericu.Tad dodade: „Često sam ovako jeo i u kućama domaćina koji
su nas rado dočekivali, prisjećajući se i vas, pitajući se šta li je s vama.Neprestano sam
želio, ali nisam bio siguran hoću li ovo dočekati.Presretan sam što sam vas sve žive i
zdrave zatekao.Što mi ovo još nema nene iz Donje mahaie?"Teško se ražalostio i
zaplakao, kada mu otac kaza, da je nena 1943. umrla u svojoj 83. godini.Kroz suze
izgovori: „Rahmet njenoj plemenitoj duši, jest doživila lijepe godine, ali je meni nena
još trebala sa svojim savjetima."
Nakon večere u babinoj sobi, na sećiji otac, Sulejman, najstariji brat M u j o , zet A h m e t ,
a tetka Najla, nevjesta Hajrija, sestra Hanka i mi djeca dole na podu, na ponjavama i
hasuri, nageti na slamnate jastuke oslonjene na duvar.Sulejman započe:„Ne znam šta
ste sve propatili i preživjeli, volio bih da mi ispričate, ostaću ja ovdje možda i petnaest
dana, imaću dosta obaveza i razgovora, i u Maglaju i o k o l n i m gradovima, ali biće
vremena i za naša sijela u kući.Nastojaću da i ja vama ispričam o sebi, ali bih volio više
da vas čujem.Ja sam tražio i dobio dozvolu od komande Huseinove brigade i mislim
da će i on stići sutra bar na 4-5 dana".Mi se jagmimo ko će prije odgovoriti na njegova
pitanja, ali otac traži najprije objašnjenje zašto je moralo proći, evo, puna 4 mjeseca
od završetka rata (od dana oslobođenja Maglaja), da živimo u brizi i strahu. „ N e
znamo jesi li živ, hoćemo li se ikada više vidjeti".
Sulejman je pun razumijevanja za očevu brigu, odobrava njegovo pravo na takvo
pitanje, pa i pravo da se otac i ljuti što nije pronađen način za raniji susret, ali i
obrazlaže:„Znaš, babo, rat jest zvanično završen 15. maja 1945, nema više država s
čijom regularnom vojskom mi ratujemo, ali imaju ostaci bandi, t o su oni najopasniji,
ustaše, četnici.Oni su počinili najstrašnije i najmasovnije zločine, oni nisu prihvatili
potpisanu kapitulaciju, nisu se predali, ne smiju pred sud pravde.Oni su odlučili da
kao odmetnici nastave život ubica i koljača, i svoj život održavaju novim zločinima i
činit će t o sve do okončanja života, sve dok ih pojedinačno ne likvidiramo.Ovo je sad
naša najopasnija bitka, oni će nam odnijeti još dosta života i boraca i nedužnih
građana.Mi sada za njima tragamo, razbijamo njihove grupe, i hvatamo, predajemo ih
organima gonjenja.Za ovo što se ja nisam javio i došao, imaju t r i vrlo ozbiljna razloga.
Prvo, ja sam u t o k u ratovanja ranjavan dvadesetak puta, ali je dvanaest rana bilo vrlo
teških, ozbiljnih, čini mi se da bi i trinaesta, ne bih je preživio.Od tih dvanaest rana
t o k o m rata, samo od decembra prošle do aprila ove godine, t r i su bile posebno teške
i t o sve oko glave i zahtijevale su složenije Iječenje.A ja nisam htio pred vas u
zavojima, evo vidite bradu, još nije sasvim zaliječena.
Drugo, putem naših obavještajnih službi i ja sam imao puno saznanja da je u svim
gradovima dolinom Bosne od Sarajeva do Samca i Broda, došlo do opasnih racija,

18
hvatanja članova KPJ, SKOJ, ilegalaca, simpatizera NOP, a posebno porodica
partizanskih boraca.Znao sam da su iz Maglaja u Jasenovac p r o t j e r a n i i pobijeni i naš
Abdulah Mahmutagić, Ismet Terzimehić, porodice Đaduh, Altarac, Romi s Moruše i
Plana.Strahovao sam i za vas, bojao sam se i pitati iz straha da mi neko ne potvrdi da
ste i vi protjerani.Kad je naš Meho, tragajući, saznao da sam u Drugoj vojvođanskoj i
došao u Bačku Kulu, bio je sumnjiv što baš mene traži, proveo je dan i noć u zatvoru i
nakon provjera, ja sam ga izvukao iz zatvora i odveo u Štab. Nisam ni njega smio pitati
za vas dok mi sam nije sve ispričao.Teško sam i njemu povjerovao, ali me je silno
obradovao.Odmah sam tražio od komandanta divizije da mi odobri odsustvo.
Treće, moja brigada je još na ratnom, borbenom zadatku i tek je juče dobila smjenu i
odmor od 20 dana.Bez te smjene, ja još ne bih bio među vama.
Znam da vam je neizvjesnost bila teška, da je svakodnevni strah činio svoje.Ali evo,
sad nam je lakše, zajedno smo.Da samo još zatekoh nenu."
Narednog dana stigao je i Husein, to je uvećalo našu radost.Sulejmana je pozdravio
prvo partizanski, a onda bratski, zagrljajem, pa i sve nas.Bez ikakva otezanja i
iščekivanja Sulejman reče: „ D o b r o je Huso, da si u našoj partizanskoj uniformi, ne daj
ti Bože, da si u neprijateljskoj vojsci, da si pucao na borce NOP, ja bih bez obzira što
smo braća bio dužan da ti sudim.Nego pričaj, kako dospje u t u „Garavu?"
Husein, sasvim hladnokrvno započe:„Znaš kako si me učio i zadužio kad si odlazio,
tako sam i činio, a onda u oktobru 1944, išao sam iz Poreske od oca, kod Tabhane me
sustigne moj drug iz osnovne škole, Heralić Jusuf zvani Čabrić, iz Jandrošca, t u nas
uhvati racija. Nisam imao ni punih sedamnaest (rođen 10.01.1928). Otjeraše nas u
žandarmeriju, pa na željezničku stanicu u hajvan vagone.Voz je krenuo i ubrzo zastao.
Vidjeli smo natpis Trbuk. Pokušali smo pobjeći, pripucaše, vratiše nas u vagon i
dobismo po kundak u prsa, uz prijetnju da u drugom pokušaju neće okretat kundak,
već vrh cijevi i metak.Nakon dvodnevne vožnje rekoše da smo stigli u Zagreb.
Odvedoše nas u Centar za obuku neke domobranske pukovnije.Za mjesec dana,
zakletva.Satnik koji je rukovodio obukom, neki Zlatko, govorio nam je da je iz Bihaća,
povodom zakletve izvede j e d n u našu grupu s kojom je on često razgovarao, u grad.U
gostionici pijemo čaj. Priđoše nam dva domobranska oficira sa sanitetskim oznakama.
Oni međusobno porazgovaraše i najaviše:"ldemo." Izađemo napolje, uvedoše nas u
sanitetsko vozilo i do Velike Kladuše.Prenoćismo u nekoj vojnoj ambulanti i sutradan
na teren.I t o je sve."
Na Sulejmanovo pitanje, Husein ispriča nekoliko detalja iz borbenog puta koji je
prošao s t o m brigadom, čime je Sulejman bio zadovoljan.
Naredne dane Sulejman je imao veoma zgusnut program i svakodnevnih obaveza, i
razgovora u organima vojne i narodne vlasti, KPJ, SKOJ-a i društvnih organizacija.
Dolazio je veoma umoran i takav je bez predaha nastavljao s nama razgovarati.U
babinoj sobi, koju njih dvojica brzo zadumane, jer su kalemili cigaretu sa cigarete, mi
stalno tražimo nove priče iz partizanskog života, podviga, pobjeda, a on ih u detalje
opisuje.Sa suzama u očima kazuje susrete sa ranjenim borcima, teško preživljava
svakog poginulog, ističe imena, vrline, odvažnost, hrabrost, odlučnost da se i po
cijenu života izvrši borbeni zadatak, kao dio općeg cilja za pobjedu NOB.Vrlo
temeljito, razdvaja bitke u kojima se žrtve nisu mogle izbjeći, od onih gdje se ginulo
pomalo i naivno, bez neke preke potrebe, ponekad i zbog nepoštivanja
naređenja.Izdvoji ono što je najbolnije preživljavao.Iz grupe „Sarajlija", u jurišu Prve
proleterske, u prvoj njihovoj akciji, poginu mu Hazim Vikalo iz Gračanice koji je blizu

19
učiteljske diplome.U borbi oko Vlasenice, saborac iz iste grupe, Nedžib Tatarević, sa
nadljudskom hrabrošću i partizanskom vještinom, sam likvidira čitavu liniju bunkera,
zarobi dvadeset domobrana, ali naleti na ustašu koji poda se podmeće b o m b u sa
odvrnutim upaljačem.Bomba raskomada tog nesretnika, ali i Nedžibu odbi obje
noge.Njegova Treća vojvođanska drži odstupnicu glavnini Šesnaeste divizije, u prelazu
Pive, iz Crne Gore u Srbiju.Načelnik brigade odobri grupi boraca da zapale vatru, ali
tako postadoše meta neprijateljskih topovskih granata, od kojih poginu i načelnik, ali i
osam mladih Vojvođanki, partizanki, koje su sušile odjeću oko vatre.Ne znaš koja je
imala plemenitiju dušu, energičniju mladost, blažu narav, hrabrije srce, potpuniju
ljepotu.Raskidaju ti se pluća i puca mozak kad pomisliš koja t o zvijer u čovjekovom
liku može tako svirepo uništiti njihove živote.Sa uzdahom i suzama reče da mu je to
bio najveći i najteži gubitak.Danima i mjesecima je počesto i sam jurišao, upadao u
zasjede, vodio bombaše u najopasnije akcije, rušio i osvajao bunkere, uopće ne
razmišljajući hoće li ili ne iznijeti živu glavu iz tih najriskantijih bitaka.Jedinu utjehu je
nalazio u novim mladim dobrovoljcima, Vojvođanima, koji su popunjavali brigadu,
zauzimajući mjesta onih koji su dajući i živote, napuštali njen stroj.
Da ga malo oraspoložim, upitah:"A kako si t o uspijevao prići sieđa neprijateljskom
vojniku i savladati ga?"Odgovori:"Pa jednostavno, kao na fudbalskoj utakmici.Ja sam
se često puta znao prišuljati protivničkim fudbalerima sleđa i oduzeti im loptu.Tako i
u partizanskoj akciji.Oprezno se prišuljaš i vješto ga razoružaš. Razlika je samo u t o m e
što me protivnički fudbaler, i kad mu oduzmem loptu, mogao i dalje j u r i t i po terenu.
Ovom što sam ga razoružao, nisam smio ni mogao dati takvu priliku."
Uoči Bajrama, dok otac, tetka, Džemila, ja i Asim postimo, Sulejman i Husein
doručkovaše s m l a đ o m djecom i svako će krenuti svojim obavezama.Njih dvojica će u
čaršiju, već su na verandi.Ugledala tetka na sećiji njegovu tabakeru pa doviknu:
„Suljo, zaboravio si cigare!"Okrenu se Sulejman tetki, pa će i učtivo i veselo:„Pa,
tetka, nisam ja zaboravio da sam učenik Šerijatske gimnazije.Ja sam i na r a t n o m putu
jedinica kojima sam komandovao, kao partizanski oficir, svjesno i odgovorno, čuvao,
branio, i štitio vrijednosti Islama.I u kršćanskim i muslimanskim selima, znao sam s
vjernicima dugo razgovarati i učiti ih, a ponekad sam s njima i klanjao.Sad nisam u
prilici da postim, da sam ponio cigare, moglo bi me prevariti i da zapalim pred svojim
Maglajlijama koji poste, a t o bi bio moj grijeh i prkos, što meni nikako ne priliči."
„Bog ti dao svako dobro dijete", blagosiljaće ga tetka.
Potvrđujući ovo, Sulejman sutradan sa ocem i Huseinom ode na Bajram namaz u
Sukiju džamiju i susrete se s velikim brojem čestitih vjernika i slobodoljubivih
Maglajlija.Ne dođe kući praznih šaka, već za sve nas ukućane, donese ćevapčiće iz
pekare Mustafe Smajlagića, u kojoj je radio naš tečić, Ibrahim Jaškić, ali i n u t m u iz
Jakupove aščinice.Kad nas počasti obrati se ocu:„Babo, ja bih do bajramske sofre, sa
Huseinom i Džemilom, otišao na Orašje da o b i đ e m o mezarje naše majke Đulse i djeda
Bege, a onda bih preko Stranice i niz Liticu, putem kojim smo vodili i odvodili nenu,
sišli u Donju mahalu i na mezaretlje Turbe, i obišli njezino mezare." Otac, vidno
obradovan, kaza:„Baš lijepo sine, i red je.U Orašju obiđite i mezare mog amidže
Agana i amidžića M e h e a i drugih gore ukopanih iz naše familije.Ja ću t o obaviti sutra,
red je da danas budem u kući."Tad se, malo s hujom, oglasi moja bliznakinja, sestra
Džemila: „Hoću i ja s vama, t o su i moja mati, nena i djed."Sulejman je blago pogleda i
veli : „Šta kaže babo?"Otac se ne dvoumi:„Pametnice moja, imaš ti pravo, iako nije

20
običaj da i ženska djeca danas idu na mezare, kad si ti toliko zaintačila, idi.Ako t o
bude grijeh, može t o babo primiti i na svoj teret."Sve bi kako je dogovoreno.
Jedno j u t r o Sulejman reče vozaču da pripremi džip i da treba ići u Sarajevo, jer hoće
da nastavi razgovor sa očevim amidžićem, advokatom Dervišem Omerovićem,
započet jula 1941, uz ražanj.Tad se okrenu meni i reče:„Je l'de, ti nikada nisi bio u
Sarajevu?A, evo u kolima ima mjesta i za tebe.S nama će ići i veliki prijatelj nas đaka i
studenata iz Maglaja, željezničar iz Lješnice, Međić Ašir."
Slušao t o otac, i zabrinuto, pa i Ijutito saopšti da o t a k v o m putovanju u Sarajevo
nema ni govora, jer se od zasjeda bandi često strada.Zapeli oni obojica, ali svako na
svoju stranu.Kad je otac vidio da Sulejman ne popušta, krenu prema autu da i on
sjedne do Liješnice, rekavši da ćemo zajedno do Ašira da v i d i m o šta on kaže.Sluša ih
Ašir, u vrlo nezgodnom je položaju, volio bi udovoljiti obojici, ali je t o nemoguće.Staje
Ašir na očevu stranu, pa veli:„Suljo, otac je iskusniji i mudriji od nas obojice, on nam
želi više dobra nego što ga mi sebi umijemo zamisliti.Prihvati ova upozorenja o
opasnostima od bandi."Tu prevagu otac iskoristi i upozori Sulejmana da za takav put,
vojnim džipom nema ni naloga ni odobrenja više komande, a bez toga i ne smije
krenuti na put.Izgleda da je ovo babino upalilo.Partizanski oficir t o g nivoa, morao je
uvažiti roditeljsku brigu, ali i vojno bezbjedonosnu razboritost svog oca."Jaki su vam
razlozi, nemam kud," reče i iskaza nadu da će nekom d r u g o m prilikom imati susret sa
rođakom Derviš-efendijom.Moj put i prvo viđenje Sarajeva, odloži se do proslave
završetka omladinske pruge Šamac-Sarajevo, uz Dan Republike 1947, kad i ja vidjeh
Tita.
Dva dana pred povratak u svoju brigadu, uz doručak, Sulejman reče da ne kasnim iz
Ulišnjaka, jer ima sa m n o m važan razgovor.Kad stigoh pred mrak, i namirih sve što
treba u štali, sjedosmo u babinoj sobi, a on se smješka i veli:„Eh, Džemile, što si
hodao po Ulišnjaku - hodao si, nemaš ti snage za težakluka.Ti si bio m e đ u najboljim
učenicima, sad moraš nastaviti školovanje, kako radi sebe, tako i radi mene, ali i radi
ove naše mlade države kojoj ne trebaju samo težaci, već i stručni industrijski radnici,
inženjeri, učitelji, I j e k a r L . M i smo se izborili da zemlju o s l o b o d i m o od okupatora, na
vama mlađima je da je štitite, čuvate i gradite.Da biste t o mogli, m o r a t e u školu, valja
steći znanja, osposobiti se da našu državu branite i gradite.Vaš zadatak je jednako
težak kao i naš."Dugo je još Sulejman pričao i objašnjavao sa uživanjem, šta t o sve
treba ovoj državi i njenim građanima.A ja t o čitavo vrijeme se mučio i preznojavao.Zar
opet u školu, ma nikako.Zastade Sulejman i dobaci:"Da t e čujem, sokole!"Započnem,
zastajem, zamuckujem."Sulejmene, ja znam da ti meni želiš d o b r o , ali ja ne mogu
ponovo u školu!""Pa zašto?"Ja malo pribranije nastavim:"Završavao ja četvrti razred
1942, bio najbolji učenik u razredu, ali i najmanji, sjedio u prvoj klupi u srednjem
redu, do stola učiteljice.Dok sjedim u klupi, noge vise, pa ja izgledam viši, kad
ustanem, noge moraju na pod, pa sam niži nego kad sjedim.Dvije sedmice pred
završetak škole u razred upade ustaški logornik, kažu da je bio neki Franjo od
Žepča.Ispruži u povišen položaj desnu ruku, dlanom o k r e n u t u prema dole, i podviknu:
„Za d o m ! " „ S p r e m n i ! " zagrmi razred."Hoću da vidim sve vas učenike koji imate
izvrstan (odličan) uspjeh, da bi domovina odredila gdje ćete dalje u školu.Zato
ustanite, a ja ću redom."Pita i zapisuje: prezime, očevo ime, ime.Kad dođe do mene
dreknu:"Što ti ne ustaneš?"Rekoh da sam ustao a on t o provjeri."Govori!"Ja glasno:
„Omerović ( M a h m u t o v ) Džemil.""A je li onog M a h m u t a iz Porezne uprave?"Potvrdim
ja, istog trena puče mi takav šamar da mi pade mrak na oči, čelo udari u klupu, zgrabi

21
me za ruku, baci na pod i poče tući čizmama po leđima, rebrima, glavi, koju sam štitio
rukama.Dok tuče, čujem da viče:" Je li ti misliš da ćemo mi školovati bandu, kao da mi
ne znamo gdje je t v o j brat?"Kad se zadovoljio i okrenuo da nastavi ispitivati mog
druga iz klupe, Sulejmana Dalipagića, iskoristim taj t r e n u t a k i pobjegnem kroz
odškrinuta vrata.U školu se više nikad nisam vratio.Karticu o uspjehu donijela mi je
moja školska drugarica, Hamsa Karahusić, koja je sa svojom m a j k o m došla tetki i
neni.Zakleo sam se tada da više neću zaviriti ni u kakvu školu.Od tada, nikada ništa
nisam ni pročitao, zaboravio sam i trećinu slova, ne znam više ni šta koja boja
označava na zemljopisnoj karti.Jedino znam dobro račun, jer mi je t r e b a o u životu, pa
sam i vježbao.Ali i prirodopis, a znanje iz prirodopisa sam proširio, što mi je pomoglo
bogatstvo naše šume, voćnjaka, njiva i moj rad na sjetvi, kopini, kosidbi, žetvi,
berbi.To je za mene lagano, privlačno, lijepo.Ja tako spoznam da su znanja iz računa i
prirodopisa i najkorisnija za život.Ja sad i živim sa računom i prirodopisom, u prirodi i
ne mislim se od toga, od svojih krava, jagnjadi i konja Alata odvajati."Slušao me
pažljivo, posmatrao s tugom, i naglasi da logornik i za t o zvjerstvo mora biti kažnjen,
ali da sve t o ne može biti moj izgovor i razlog da ne idem u školu i da ne postanem u
nekoj struci koristan član u izgradnji države.Ja ugrabim t r e n u t a k , pa na ono što sam
rekao dodam i ovo, da su moji vršnjaci već pred malom m a t u r o m , i ne bi imalo
nikakva smisla da ja sad idem u prvi razred neke srednje škole.Vidjevši moju upornost
i samoodbranu, Sulejman produžio:"Pa kad već nećeš u školu, odaberi neki zanat, pa
da postaneš opet neki dobar stručan majstor."Ja tad već Ijutito uzviknem:" Šta, da
vam ja budem nekom šegrtPMa nikakolNisam l u d ! " U t o m t r e n u t k u , Sulejman, kao
da je jedva dočekao, otkriva svoje namjere, šta je zapravo sa m n o m planirao."Dobro,
nećeš u školu, nećeš na znat, onda ćeš nešto treće, nešto što je uz mene, ideš sa
m n o m u Moskvu!"Skočih ja, sa oduševljenjem uzviknuh:„Hoću!"Sulejman se veselo
nasmija:"Eh kako sad hoćešIKako ćeš se sad odvojiti od Ulišnjaka, krava, svog konja i
jagnjadi?""Pa neću se ni odvajati," velim ja,"to je, valjda otići malo, 10-15 dana,
prohodati, vidjeti i doći kući."

,,E, nije t o tako, varaš se, t o je odlazak na tri godine, t o je industrijska majstorska
trogodišnja škola, i škola i zanat, pa kad se završi, vraćaš se kao osposobljeni stručnjak
elektro, mašinske, građevinske ili neke druge struke."Sad sam ja uhvaćen u procjep i
nemam odgovora, volio bih otići, ali ne i ostati toliko dugo, zar se sad odvojiti na tri
godine od svega s čim sam živioPAli i od onih s kojima sam živio, oca, tetke, braće,
sestaraPVidi u šta sad upadohPMožda bi bolje bilo da pristadoh na školovanje ovdje.
Otac, koji je dotle samo pratio naš razgovor i iščekivao na šta će t o izaći, sad se
ozbiljno umješa i reče: „Suljo, a pita li ovdje ko šta menePŠta t o značiPA ko t o kaže da
ćeš ti ići u Moskvu na tri godinePPa ja tebe školova u Šerijatskoj gimnaziji osam
godina, ode ti u partizane četiri godine, sad hoćeš u Moskvu tri, znači nema te
petnaest godina da pomogneš da se ova mlađa djeca iškoluju.Ako ti sad ne uskočiš,
ko će meni pomoći da ih izvedemo na salamet?" Sulejman odgovori ozbiljno i kratko:
,,E moj babo, tačno je da si me školovao osam godina, a zar je moglo drugačije nego
da odem u partizane, evo vidiš sad šta ti kaže Džemil, je I' odbija i pomisao da ide u
školu.Ako ovi mlađi budu htjeli učiti, školovaće ih država, vidiš da je školovanje
besplatno, državi trebaju stručni ljudi, t o je sad njena najveća briga.Evo, država i od
mene traži da se dalje školujem, da se osposobim u najboljoj visokoj vojnoj školi,
Fruzeovoj akademiji u Moskvi, da budem još korisniji u izgradnji naše armije i odbrani
naše države.To od mene sad traži moj vrhovni komandant, Maršal Josip Broz Tito.A

22
nema toga ko može narediti drugačije, ko mene može odvojiti od Tita.Ja sam dužan
taj zahtjev i naredbu izvršiti bez pogovora.Pa jest, rezonova otac, naredba je
najstarija, ne može ništa ispred nje.Tako, u naredna dva dana, do njegova polaska u
dugatrajnim razgovorima i kombinacijama usaglasismo da ću i ja s njim na školovanje
u Moskvu.Neću biti jedini, jer i drugi oficiri koji polaze u ovu vojnu akademiju, vode
tako ponekog svog mlađeg, neka se školuje, trebaće i njemu, ali i državi.U m o m
odsustvu, za početak, oko stoke, ocu će više pripomoći najstariji brat M u j o , koji rat
provede u gradskoj miliciji, a poslije oslobođenja, u komandi mjesta i sad je
demobilisan, a oko Ulišnjaka, sestra Hanka i zet A h m e t . Nešto će sijati pod trećinu i
Ljubomir Stjepanović, a kasnije, pa vidjeće se.Naći će se neko rješenje.

10. ODLAZAK NA ŠKOLOVANJE U MOSKVU NE POSTADE DIO NAŠE SUDBINE

Oprostismo se sa Sulejmanom početkom septembra. Niko nije slutio šta nam
nose naredni mjeseci i da je ovo naše posljednje viđenje.
Početkom novembra dobismo njegovo pismo, u kojem između ostalog piše : „Za
odlazak u Moskvu sve je sređeno, avion polazi 21.11. ujutro.Ako ja ne stignem doći,
po Džemila će doći neko od mojih drugova, da bi stigao u Beograd 20.11.Neka Džemil
bude spreman za put, ali bez ikakvih stvari, jer sam ja sve što je n e o p h o d n o već
pribavio."
Kaže da je prije par dana vrhovni komandant, drug Tito, sa saradnicima organizovao
prijem za Prvu klasu oficira koji se upućuju u ovu visoku akademiju.S Titom su, pored
ostalih, sjedili komandanti armija: Kočo, Peko, Nađ i sovjetski vojni ataše.U j e d n o m
momentu general Nađ je pozvao Sulejmana da im se pridruži.Nakon čvrstog
vojničkog, a zatim i srdačnog drugarskog pozdrava, Tito je uzeo Sulejmana pod ruku i
obratio se sovjetskom atašeu:„Predajem Vam svog borca Prve proleterske, u koju je
početkom 1942, došao u svojoj 19. godini, sada najmlađeg pukovnika JNA, sa željom
da se po završetku Akademije vrati ne samo sa najboljim uspjehom, već i bez metka u
lijevom plućnom krilu, koji nosi još od Sremskog f r o n t a . "
Odgovor vojnog atašea bio je kratak: „Razumijem, druže Maršale."
To pismo je u kuću unijelo nove neizvjesnosti i iščekivanja, nadu da će ipak doći
Sulejman i da će nas obojicu ispratiti ukućani.Stoga se i očekivalo da u dane 18. ili 19.
novembra neko već pristigne u kuću.
Mi upravo zato i nismo bili previše iznenađeni kada se noću 18. Novembra, oko 22h,
približilo vojno vozilo, a u kuću ušao major kojeg nismo poznavali.Predstavio se: „Ja
sam Vlado Čerkez, ratni Carev drug iz 16-te vojvođanske divizije."Razgovaralo se dugo
o ratu, o Vojvodini, o njenim jedinicama, a najviše o Trećoj i Drugoj, kojima je
komandovao Sulejman, o vođenju ovih brigada.Pitao sam u j e d n o m t r e n u t k u zašto
Sulejman nije došao po mene, a on odgovori: „Da je mogao doći Sulejman, ne bih sad
ja bio s vama."Oko ponoći pred kuću stiže još jedno vozilo i u kuću uđe pokrupan
partizanski oficir s činom potpukovnika, reče da se zove Đuro Livada - Radenko, iz
Druge, i drugarica partizanka s činom oficira i oznakom saniteta, kaže da se zove
Nevenka Ićin, iz Treće.Tad se tek razvija priča o Sulejmanu, njegovoj dobroti,
vrlinama, junaštvu, neustrašivosti, snalažljivosti, veselim iznenađenjima koje je često
pripremao saborcima u brigadama i komandi, ali i istovremeno pogibljenim i
tragičnim događajima za neprijateljske jedinice, a posebno o znalačkom
komandovanju i vođenju svake operativne jedinice, od izvidnice, grupe bombaša,
jurišnog voda, čete, bataljona, do brigade u f r o n t a l n o m napadu.Oni su se tako brzo i

23
vješto uklapali i u razgovoru smjenjivali, da nam nisu dopustili ni da ih šta
p r i u p i t a m o . M e đ u t i m , svaki od njih je svoju priču završavao d u b o k i m uzdahom i
rječima:„E, moj Care."Negdje duboko iza ponoći, skoro pred svanuće, otac je t o
primjetio, u njemu se pojavila sumnja i pitaće:"Zašto vi t o često uzvikujete :e, moj
Care, da se njemu nije šta dogodilo, da nije ranjen?"Vlado potvrdi.,, Je I' teže?" Đuro
iskaza:"Jeste, vrlo teško."I ispriča šta se dogodilo.Svi smo zanijemili.Takav obrt u
odnosu na iščekivanje bacio bi svakog u šok.Nastade tajac, bolan grč, jecaji, plač.Otac
preblijedio.Ne može ustati, tiho izgovara, kao više za sebe:„Znači, t o je Suljina
trinaesta."A onda se pribra, i pravo očinski:„Recite mi samo je li njegovo tijelo
čitavo?Mogu li ja otići t a m o po njega, jer bi želio da ga ovdje ukopam?"Tada priču
preuzimaju Đuro i Nevenka:" Dragi oče, ti nisi samo Carev otac, već i naš.Vi niste
samo Careva porodica, vi ste porodica svih boraca Druge i Treće vojvođanske brigade,
pa i cijele Šesnaeste divizije.Tijelo našeg Cara je netaknuto, samo je rafal automata
načinio neizlječivu ranu u stomaku.Naša je briga da Cara dovezemo u Maglaj, i ovdje
dostojanstveno sahranimo.To što ti, oče, želiš da ga ukopaš ovdje, poželio je i
Car.lako je bio vrlo teško ranjen bio je svjestan kad je dovežen u Osječku bolnicu, i
živio je još četiri sata, dok su se Ijekari svim sredstvima borili za njegov život.Svjestan
težine rane i mogućnosti da ne preživi, iskazao je dvije želje :
da bude sahranjen u r o d n o m Maglaju,
da sva mlađa djeca u porodici nastave školovanje, a posebno Džemil koji se t o m e
odupirao.
Sulejmanov kovčeg će biti ovdje prije zore, do podne će stići i počasni bataljon
sastavljen iz svih brigada ove divizije, a sahrana je uz najviše vojne počasti predviđena
19. novembra u 14 sati."
Dok vijest o našoj tragediji postupno ulazi u našu svijest i postaje okupirajući način
našeg osjećanja i ponašanja, već se dobro razdanilo.U kuću pristiže rodbina i bliže
komšije, ja vidim da svijet grne niz put prema čaršiji.Tek tada dolazim sebi i
razaznajem da smo mi zapravo zadnji do kojih je došla ova neizreciva bol.To će
kasnije potvrditi i drugarica Nevenka, rekavši da su ona i Đ u r o išli ispred kola sa
Sulejmanovim kovčegom, u sredini kolone od 10 kamiona, jakog borbenog osiguranja
- pratnje, da su ih u gradu dočekali organi vojne i narodne vlasti, da je Sulejmanov
kovčeg već oko ponoći bio izložen u prostorijama Sreskog odbora NF na spratu zgrade
kod Josipove vode.Već je organizirana počasna straža u kojoj se smjenjuju
Sulejmenovi poštovaoci, oni koji pristižu da se oproste od svog heroja.Ispred naše
kuće, na raskršću, od pola noći postavljeni su redari iz Narodnog fronta i milicije, da
odvrate sve one koji su t o k o m noći htjeli u kuću, da saučestvuju u našoj tuzi i boli, ali
im je objašnjeno da mi, zapravo, t o još i ne znamo.Nas ukućane su ujutro u 3 t u r e
vozili kolima da se i mi zadnji put oprostimo sa našim najmilijim, da izrazimo svoju
ljubav, ali još više neizrecivo osjećanje tuge i nevolje uzrokovane gubitkom dragog
nam Sulejmana.
Oko podneva u kuću uđe visok i krupan čovjek, sa velikim brkovima i naočalama, sa
kačketom na glavi.Uzviknu : " M a h m u t e ! " Zagrli oca koji izgovori:"lvane!" Plač, jecaj,
ne razdvajaju ruke, dok ih sestra Hanka ne povede da sjednu na sećiju.Bio je t o Ivan
Dokić, koji reče da se vraća iz Lukavca, gdje je išao da ispita mogućnost prenosa
posmrtnih ostataka svog sina Petra, koji u borbi sa ustašama poginu u selu Turija,
13.1. 1942.Razgovaraju o istoj boli, pri čemu otac iskaza da nije siguran može li ovo
preboljeti, a Ivan dodade:„Hoćeš i moraš.Naši sinovi nisu bili slabići, zar t o smijemo

24
mi biti?lsplači se, suza će nestati, ali tuge, bola, nezaborava - nikada.I ja sam tako
mislio kad sam čuo za Petra.A onda mi se pred kraj rata dogodi da u jednoj od
hercegovačkih brigada poginu i moj mlađi sin, Drago, što mi je bol više nego
udvostručilo.Pa evo me, opet živim, moram, radi jedine mi još žive kćerke Ljubice i tek
dvoje rođenih unučadi.A i ti moraš, radi ove dječice.Kud će bez tebe njihova
mladost?Ko će im vratiti život i osmjeh na lice, ako nećeš t i ? "
Kad Ivan ode, sabra otac svu mušku djecu, da se spremimo i s njim na
dženazu.Stigosmo pred zgradu Narodnog fronta, od koje se pružio špalir do ispod
srušenog mosta.Kroz taj špalir će s ruke na ruku, biti prenijet kovčeg, do počasnog
bataljona, koji je već postrojen iznad mosta, pod školskom baštom.Odmah iza
kovčega je cjelokupna naša porodica i šira familija.Nepregledna je kolona onih koji
ispraćaju ovog heroja.Njen kraj je još pod mostom, a čelo je već stiglo na mjesto
ukopa u mezaretlju Orsopovac.Sačeka se dolazak čitave kolone, govore oficiri, ratni
drugovi iz vojvođanskih brigada, i Šesnaeste vojvođanske divizije, predstavnici Sreza i
političkih organizacija, a u ime grupe „Sarajlija", Derviš Sušić.Uz vojnu muziku, spušta
se kovčeg.Otac je ranije tražio da se preko kovčega poredaju daske, kap što bi išle i na
tabut.Daske poredasmo mi iz porodice : otac, Mujo, Husein, i ja.Odjeknu komanda:
,,PALl!"Počasni plotun, snažan, jednovremen, odsječan.To doživljavam kao da plotun
kolonom metaka prolazi kroz moju glavu i u njoj ostavlja otvoren kanal.Krenu
zagrtanje.Tutanj promrzlih zemljanih gruda po daskama proizvodi grmljavinu koja
zaglušuje uši i stvara mi osjećaj kao da se Borik i Gradina s desne, a Sikola s lijeve
strane Bosne obrušavaju i sudaraju nad riječnim koritom.Sve se privodi kraju, pa i
aminanje vjernika, uz dovu Mustafa-efendije Pirkića, koju on završi sa ,,EI-Fatiha".AIi
se niko ne pokreće, ne odlazi, svi još stoje, kao ukopani.Taj dugi muk prekide
komanda za pokret, koju uzviknu oficir sa crvenom t r a k o m na kojoj je pozlaćena
petokraka.Kolone poštovalaca maglajskog heroja krenuše prema čaršiji, O m e r d i n o m
polju, Zagradu.Samo smo uz mezare još mi, iz porodice i šire familije.Otac dade znak
da proučimo još j e d n u Fatihu, i pokrenu i nas kući, rekavši:„ldemo, naše dalje
zadržavanje ovdje neće ništa promjeniti, jer sve ljude čeka ovaj čas, kad nakon smrti,
po ukopu ostaju sami s Bogom.Ne zaboravite da će odsada, u današnji dan, svake
naredne hefte, čitavu godinu, neko od vas dolaziti sa m n o m na mezare, da proučimo
Jasin."

Krenusmo.Nas iz porodice na cesti ispod groblja, sa vozilom sačeka Đuro Livada i

odvede u čaršiju.Na sred čaršije, čeka nas postrojen počasni bataljon.Drugarica
Nevenka nas poimenično predstavi borcima.Još j e d n o m nam iskaza duboko saučešće,
u ime boraca svih vojvođanskih brigada, a onda se u m i m o h o d u svi s nama rukovaše i
dostojanstveno i ljudski toplo, oprostiše.U stroju krenuše prema skeli, pogledima i
mahanjem ruku obostrano se pozdravljamo i opraštamo, sve dok nisu napustili drugu
obalu Bosne i krenuli u vozila.
Prolaze dani, svaki naredni teži i bolniji od prethodnog. Svako od nas nosi vlastitu
tugu. Svako od nas je imao nešto, što je samo on djelio sa Sulejmanom. Krijemo suze
jedni od drugih, plačemo kad se osamimo, da ne pojačavamo bol drugima.
Pokušavamo da tješimo jedni druge, ali ne možemo utješiti sami sebe. Pomažu nam u
t o m komšije, kojim dugujemo neizmjernu zahvalnost. Nema kuće ni u bližem ni u
daljem komšiluku, iz koje ne dođe domaćin sa svojim odraslim članovima porodice i
svi tuguju, ali i pokušavaju da nas razgovore. M e đ u m n o g o b r o j n i m je i Šaćir-efendija
Ibrahimefendić sa ahmedijom na glavi, koji između ostalog iskaza: ,,E moje komšije,

25
svi smo mi ožalošćeni, svi mi tugujemo, jer imamo za kim.Kad je Sulejman izlazio iz
četvrtog razreda, ja sam tad govorio da je t o prava glava i pamet za ahmedije, ali eto,
izgubismo t o g momka, izgubismo glavu koja je i bez ahmedije bila pametnija od
mnogih pod ahmedijom. Ali, iako je teško prihvatiti, m o r a m o znati da niko živ ne
može živjeti ni dekiku duže od onoga što je Božjom voljom propisano. S t i m se svi
moramo pomiriti."Slušao ga otac, i kao da mu je i ova poruka baš dobrodošla: „Neka
te Bog podari, Šaćir-efendija, baš je tako.I mi se t i m e t j e š i m o . "
Naročito su teške noći.Dok se obavljaju učenja - vjerski obredi, dok je t u prisutna i
naša šira familija, dok su t u naše tetke, a posebno druga nena Biserhanma, majka
tetke Najle, po naravi veoma slična našoj neni Emi, koja je i najpobožnija, najviše uči,
unosi neki poseban mir - sabur, nekako je još i snošljivo.Ali kad svi odu, kada
ostanemo sami mi ukućani, pogled svih nas je prikovan samo za mjesto na sredini
sećije, na kojem je još t o k o m avgusta, dugo u noćima Sulejman sjedio s nama.Tad se
ponovo o t m u suze, jecaji, ridanja.Otac i tetka ulažu veliko umijeće da nas urazume,
da nas smire, i nekako o t p r e m e na spavanje.Legnemo, ali raznovrsne misli nailaze
brzo, i prave svoj koloplet, ali san dolazi sporo, zamarajući nas, dok nas ne ophrva i
baci u nemoć.U t i m noćima, otac je često izražavao žalost što bar nije među nama
živa i naša nena Ema, jer bi samo ona svojom mirnoćom i razboritošću, znala unijeti
potreban i razuman život u ovu kuću.Kad dočekamo j u t r o i slijedeći dan, malo je
drugačije. Susrećemo tad i lica izvan kuće, koja d o b r o n a m j e r n o pokušavaju da iskažu
razumijevanje, da saučestvuju s nama, da olakšaju, da preuzmu dio naše tuge i bola,
da nas vrate o n o m e što svakodnevnica znači i šta ona sa sobom nosi.
A svakodnevnica u kojoj nema prekida, nosi i rad i običaje i igru.Gledam ja svoje
drugove na raskršću, igraju sad bez mene, manje su veseli, ali ponekad im se o t m e
smijeh.A ja zamišljam da smijeha na m o m licu neće biti nikada više.Sklanjam se ispred
njih često, nagon za osamu je sve jači, činim t o i pod izgovorom da m o r a m u štalu,
namiriti stoku - očistiti, istimariti, napojiti, nahraniti.A kad t o završim, često sjednem
u jasle ispred glave svog konja, milujem ga i tepam, imam osjećaj da mu t o godi i da
me razumije.Samo što mi još ne govori!

Jednog dana polovinom decembra, tako u jaslama nađe me otac."Tražim te, što si tu
sam, zašto ne izađeš među svoje drugove?Znam da ne možeš biti veseo kao oni, ali
znam da možeš igrati i bolje od njih, kao i ranije.
Nego, hajmo u kuću, m o r a m o malo ozbiljnije razgovarati.Moram te podsjetiti da je
naš Sulejman u bolnici, pred smrt iskazao dvije želje, koje su zapisane i u pismu koje
nam je upućeno iz komande.Prva je ispunjena, ukopan je ovdje, u Maglaju, po svim
pravilima i vojnim i šerijatskim.A šta ćemo s drugomPHusein, evo već radi, i školovaće
se uz posao, Džemila je ranije krenula u trgovačku školu i na zanat, Asim, Fata i Salko
su u osnovnoj, gdje će, ako Bog da, i Rabija i Bego, kad porastu. Samo ti još oko štale i
Ulišnjaka.
Znam da se nisi htio odvojiti od nas, ići od kuće i školovati se u Zemunu, kada te
onoliko molio Đuro Livada, koji i poslije 19. novembra dvaput dolazi radi tebe. Pa nisi
htio ni u Beograd, kada te je molila i kumila Sulejmanova žena, naša snaha Ranka, kad
je ovdje bila sa svojom t e t k o m Bosanac Nevenkom.Oni željeli da ti pruže sve uslove
da završiš srednju školu, da bi se ispunila Sulejmanova želja.Sve su ti obezbjedili, pa i
da svakog mjeseca dolaziš j e d n o m kući i ostaješ po dva dana.Ja sam te tad razumio,
da ti ne možeš bez nas.Ne možeš od kuće, i bio sam na t v o j o j strani, rek'o sam im da
te i neću i ne mogu prisiljavati, jer ne bih sebi mog'o dopustiti da te udaljim od nas,

26
kad ti već nisi za to.Ali ne znam šta sadPZnam da ne možeš ostati ovako, ali znam i da
ja ne mogu mjesto tebe u školu.Hajde sad pomozi i ti m e n i . M e n e su već zvali u Sreski
narodni odbor i rekli da te t r e b a m odvest u gimnaziju u Zavidoviće."
Otac me tako dovede pred zid.Nemam više prava da se opirem.Dužnost mi je izvršiti
Sulejmanovu želju.To je za mene sad sveta obaveza.Istovremeno osjećam da mi se
rađaju misli kako ću u novoj sredini sa novim drugovima, sa nastavnim obavezama,
brže savladavati i svoju tugu, i duševnu samoću.Otac i tetka me odvedoše u
Zavidoviće, smjestiše me kod svog prijatelja Sulejmana Mulahasanovića, koji ima
visoku dužnost u šumskom gazdinstvu.Kuća mu je o d m a h uz most na Krivaji s desne
strane Bosne.S prozora gledam bistru i valovitu rijeku.Tu, u njegovoj kući, prvi put
vidjeh električnu sijalicu i vodovod.Sulejman nas odvede do gimnazije, koja je nešto
udaljenija, preko pruge, u blizini katoličke crkve.Nađe direktora koji me smjesti u
razred.Treći dan nastave, slušajući nastavnika, odlutao sam u mislima o Sulejmanu.Tu
moju odsutnost je primjetio nastavnik i vidi da ga ne pratim.Priđe mi i reče da
ponovim šta je objašnjavao.Naravno, da nisam znao.Puče mi dobar šamar, u ušima
zvoni k'o školsko zvono, nos poljubi klupu, glava zbaci pernicu na pod.A ja
petnaestogodišnjak, pusti suze.Nisu to bile suze zbog bola, već sam bio uvrijeđen što
odrastao čovjek nije mogao vidjeti i razumjeti moje stanje, m o j e osjećaje.Da me
upitao gdje sam odlutao, šta sam razmišljao, ja bih mu objasnio, pa ako hoće da
udara, neka udara koliko mu volja.Nastavnik ode do table i nastavi svoje.Sad ga
pratim, znao bih, ali ne bih htio ponoviti kad bi t o ne znam koliko puta tražio.Znam i
danas ime t o g nastavnika, ali neću da ga pominjem.Možda ima p o t o m k e i ne želim da
kvarim toplinu porodične ljubavi i uvjerenja, jer p o t o m c i i nisu odgovorni za ovaj
njegov gest.Zazvoni, veliki odmor.Ja svoju platnenu bijelu kesu sa školskim priborom
prebacim preko leđa, pravo na željezničku stanicu.Prvi t e r e t n i voz svira polazak, ja na
jednu platformu gdje nema kočničara. I u Maglaj. Stigoh kući, tetka se
prepade."Drago dijete, šta se desiloPOtkud ti sadPJadna mi majka, šta će reći
babo?"Kažem ja tetki:"Ja završio školu.U Zavidoviću nađoh opet nekog logornika,
neću ni njemu ići više, kao što nisam ni o n o m 1942."Dođe i otac, ista pitanja, pa i ja
ponovim priču.Ocu nije pravo, ali će vrlo smireno:„Dijete, ja tebe nisam odveo u
Zavidoviće da te tuku, već da te uče. Ali kad je tako, haj'mo mi malo razabrati i
izrezati u avliji koje drvo.Doći će nešto u p a m e t . M o r a t će se nešto riješiti."
I riješi se.Dođe 6. januar 1946.Tek j u t r o , ja namirio stoku i izlazim iz štale, a u avliju
ulazi komšija, učitelj Hašim Musaefendić i reče: „Spremi o d m a h svoje školske stvari i
idemo u Srez. Došao je iz Doboja Šefik Bešlagić, direktor gimnazije i povjerenik za
prosvjetu Tuzlanske oblasti.On te vodi u dobojsku gimnaziju."Ja nabrzinu nešto stvari
u drveni koferić koji mi je Sulejman ostavio kad je bio na odsustvu, i da krenem.A
moja tetka Najla zaplaka.Pogedah je, a kroz glavu mi, kao na filmskom platnu prođoše
sve godine otkad smo zajedno.Sa nepune 22 godine, dođe za našeg oca, kao treća
žena, 1933, nakon smrti moje majke, koju nisam upamtio.Zateče mene i sestru mi
bliznakinju, Džemilu, u trećoj, Huseina u petoj, Sulejmana u jedanaestoj, Hanku u
petnaestoj i rodi petoro djece.Nikad nas ne razdvaja ni u čemu i ni po čemu, jednako
nas odhrani i odgoji, nikad se ne pokaza maćehom, ne podiže na mene nikada ruku,
iako je često imala razloga.Ja jesam bio veoma vrijedan, uvijek sam znao uraditi i više
od onoga što mi zapovijede, ali sam bio veoma nestašan i velika hašarija.Ne vjerujem
da bi mati jednostavno preko toga prelazila.Tetkina blaga narav se lahko slagala sa

27
d o b r o t o m moje nene Eme.l sama je bila vrijedna domaćica, čestito upravljala kućom,
avlijom, štalom i bašćicom.Nas petoro smo je zvali t e t k o m , kao i materine sestre.
Osjetio sam da se u njenim suzama t o g trenutka skupila sva brižljivost o nama koju je
majčinski iskazivala već 13 godina, pa je upitah:"A, šta je sad?" „ M a dijete, drago mi
da ideš radi škole, a strah me da te opet ko ne udara."Ja se tad i nasmijem i
kažem:"Tetka vala, dosta je i udaranja.Vrijeme je da nešto krene i po d o b r o m , da i ja
smirim, naiđem na ljude."
Stigosmo pred Srez. Neki brkalija sjedi u v o j n o m džipu i pita:" Jesi li t i onaj što je za
škole?""Jesam", rekoh."Sjedi t a m o pozadi i ništa ne diraj."Dok čekam u autu, moje
misli odlutaše komšiji Hašimu.On je učitelj.Trenutno u Prosvjetnoj službi Sreza, a ja
sam tek na putu da postanem učenik.Mogao je on po mene poslati i kurira, ali je
došao lično.Zašto?Nekako razabirem da je t o znak dubokog poštovanja Sulejmana, ali
i oca, kao starijeg i posebno pravog komšije.lma tu još nešto.Profesionalna
osjetljivost, jer mi, idući, usput dade nekoliko korisnih savjeta da bih se lakše snašao u
školi.Shvatio sam da mu ostajem veliki dužnik.To sam dugo i pamtio.Tako u školskoj
1955/56, vodim nastavu matematike u Osnovnoj školi u Jelahu.U našem prvom
susretu, zamoli me da p o m o g n e m inače dobrim učenicima iz Maglaja koji bi željeli da
i ocjenu iz matematike dovedu na nivo ocjena ostalih predmeta, što kod profesorice
Danice Puškarević, u dobojskoj Gimnaziji, nije baš lahko.Rekoh mu da sa
zadovoljstvom i bez ikakve naknade pružam pomoć svim učenicima na Jelahu koji idu
u srednje škole u Doboju, a oni t o u svojim razredima prenose i ostalim, pa i
Maglajlijama, a meni gotovo svake sedmice, inače dolazi poneko od tih učenika iz
Maglaja. Taj moj rad je promijenio aktivitet učenika, što je ponukalo i profesoricu da
joj objasne šta ih je t o pokrenulo.Jedno poslijepodne na vrata m o g stana na Jelahu
pokuca otmjena, vidno raspoložena žena i predstavi se:"Ja sam Danica Puškarević,
došla sam da upoznam mlađeg kolegu koji na veoma stručan i pedagoški valjan način
olakšava moj rad i širi interes učenika za m a t e m a t i k u . " U veoma prijatnom
raspoloženju smo razmjenili iskustva.Pošto sam već narednu školsku godinu došao u
Osnovnu školu u Maglaj, taj rad sa srednjoškolcima postao je i masovniji i redovniji i
intenzivniji.Profesorica Danica će u funkciji direktorice dobojske Gimnazije, početkom
školske 1959/60, u Savjetu za prosvjetu SO Maglaj, uz propisane uslove za otvaranje
prvog razreda dobojske Gimnazije - istureno odjeljenje u Maglaju, postaviti i
poseban, svoj uslov, da u t o m razredu nastavu m a t e m a t i k e i razredništvo (što znači i
sve organizacijske poslove za stvaranje uslova za otvaranje Gimnazije u Maglaju) vodi,
kako je rekla-njen kolega Džemil.

Krajem sedamdesetih, Hašim je savjetnik u Regionalnom PPZ Doboj, obavlja naporan

terenski rad po seoskim školama i, praktično je, s porodicom samo
nedjeljom.Pokrenem inicijativu da mu se dodijeli zvanje pedagoškog savjetnika, koje
znači i višu školsku spremu i unapređenje za jedan platni razred.Obzirom da je bio
stručno kompetentan, sa bogatim pedagoškim iskustvom i valjanim moralnim
vrijednostima, Republički PPZ je t o prihvatio.Njegovoj radosti nije bilo kraja i kada mi
se posebno zahvaljivao, iskoristim njegovo raspoloženje i kažem mu:"Druže Hašime,
Tvoje godine nisu više za takav terenski rad, a i porodica zaslužuje da budeš stalno s
njom.U Oglednoj osnovnoj školi „Petar Dokić" raspisan je konkurs za pomoćnika
direktora.Meni treba pomoćnik Tvojih kvaliteta i autoriteta.Ako Ti to nije
ispodniženja, prihvati."On se oduševio, ali reče:"Pa, Džemile, Ti znaš da ja nisam član
SKJ."Nasmijao sam se i kazao da ovo nije konkurs za sekretara Komiteta.Njegove

28
prednosti su proizvele jednoglasnu odluku Savjeta škole.Izvanredno smo se slagali u
svim poslovima, a posebno u instruktivno-pedagoškom nadzoru i eksperimentalnim
funkcijama ogledne škole, sve do mog odlaska u OK SSRN.
Moja razmišljanja o Hašimu prekide vozač uzvikom:"Evo povjerenika."
Stiže otac i s njim jedan, za mene pravi gospodin, u vojničkim je čizmama i
pantalonama, sa debelim civilnim kaputom.Oprostim se s ocem i s njima u
Doboj.Čitav put direktor me ispitivao o porodici, školovanju, djetinjstvu, Sulejmanu. A
onda upita jesam li kad bio u Doboju, znam li gdje je GimnazijaPRekoh mu da ja iz
Maglaja nisam nikud išao, dok me nisu odveli u Zavidoviće. A direktor dobaci:„Pa ja
znam da je Sulejman igrao u vašem MOŠK-u, zar nisi mogao makar s njim u onim
konjskim kolima otići na koju utakmicu izvan Maglaja?"Stigosmo do Gimnazije,
direktor me uvede u svoju kancelariju.Pozva školskog radnika Aliju, da potraži
razrednicu lb, dođe vrlo prijatna nastavnica kojoj direktor reče:„Drugarice Milice, ovo
je učenik o kojem smo razgovarali, postarajte se da bude sve kako valja, ja mislim da
će on biti dobar.Znam njegova oca, a i Cara."Smjestiše me u internat, u spavaonicu
koja je u prizemlju desno od ulaza.Za učenika prvog razreda, ja sam zbilja prestario,
zato sam odlučio da nastavu što bolje pratim.Teško bih podnio da mi se neko
podsmjehuje ako nešto ne znam.Smeta mi jedino osamljenost od kuće, nikako ne
zaboravljam Sulejmana, često suze naviru na oči.Sklonim se počesto iza zgrade pa se
isplačem.Dođe polugodište i raspust od 10 dana.Ja se obradovah, idem kući, zatvara
se internat.Ja koferić pa niz stepenice. Na zadnjoj stepenici čuh
povik:„Omeroviću!"Okrenem se, a s prozora svog stana koji je u prizemlju škole, lijevo
od ulaza, direktor pita: „Kud si krenuoPVrati se."Vratim se ja u hodnik, a direktor će
ozbiljno: „Gdje si pošao?"Kažem:" Pa kući, raspust je."A on će sad blago i uz osmjeh:"
Džemile, pa raspust je za one koji su na nastavi bili cijelo prvo polugodište.A ti nisi bio
ni dvije cijele sedmice."Ja uporan, pa kažem:"Druže direktore, m o r a m ja kući, zatvara
se internat, nemam gdje bit."Direktor me sad tješi: „Pa Omeroviću, t o je moja
briga."Zovnu direktor tad svoju kćerku Atu, koja je t a k o đ e r učenica lb, sjedi u istom
redu, klupa sa moje desne strane, jedna od najboljih učenica, veliki je drugar.I saopšti
joj: „Ato, kćeri, Džemil ostaje ovaj raspust kod nas, eno ti na m o m stolu sveske, za
svaki predmet uzmi po dvije, za školski i domaći rad.Rasporedi vrijeme i iz svojih
svesaka diktiraj Džemilu i pokazuj, da iz svih predmeta što ima u t v o j i m sveskama,
Džemil prepiše u svoje, i pomozi mu da sve t o nauči do početka nastave da bi se
uspješno uklopio u drugo polugodište.Ti si mi odgovorna za t o , kao što će mama biti
odgovorna da za t o vrijeme niko od nas ne bude gladan."Njih t r o j e se veselo
nasmijaše, ja zatečen, nemam kud, ali sam konačno shvatio - odavde se ne
bježilUsput, u razgovorima sa A t o m saznah da je direktor Šefik Bešlagić, stariji brat
dobojskog narodnog heroja, Refika Bešlagića.To me je i obradovalo i ohrabrilo.Sad
sam bolje shvatio zašto direktor prema meni ispoljava povećanu brigu.Razumljivo, t o
je i mene obavezivalo da i sam postanem odgovorniji, da savjesnije izvršavam svoje
učeničke obaveze, prvenstveno radi sebe, ali i radi ličnog i društvenog obraza svog
direktora.

Uz pomoć svoje drugarice Ate, ja sve uradih po direktorovoj u p u t i . M o j e sveske pune,

kao da sam u prvom polugodištu bio na nastavi sve i jedan čas.Obnovih svoja znanja
iz osnovne škole, naučih i ono što je većina mojih drugova iz lb već znala.Ali moja tuga
za Sulejmanom, odvojenost od kuće, stalan izliv plača, ne dopuštaju mi da postanem
onaj pravi učenik.Ne usuđujem se još podići ruku kad nastavnici pitaju zna li neko

29
ovo.Polovinom aprila, profesor botanike, Ljubomir Novaković, objašnjava oblik
korjena, stabla, lista, drveta naših šuma.Ja se snebivam što malo ko u lb t o
zna.Osmjelim se i dignem ruku, profesor spazi i pozva me na tablu.Crtam ja list
hrasta, graba, bukve, lipe, brijesta, Ijeske, trešnje, jabuke.Pričam o razlici boja lica i
naličja lista.O nervima kojim se hrani list, o obliku i obodu lista.Profesor zadovoljan i
zapita me:„A bi li ti izašao t u do Spomen kosturnice iznad škole i donio po j e d n u
grančicu svega što t a m o raste, i pokazao praktično ovim svojim drugovima koji t o ne
znaju."Zašto ne bih?Zamoli Ata profesora da i ona ide sa m n o m , da bi i sama bolje
naučila, a i da pomogne, što profesor odobri.Brzo se vratismo noseći po naramak
raznovrsnog granja.Pokazujem i objašnjavam, da svak može razlikovati drvo jedno od
drugog, najbolje po listu i kori grančice.Profesor je oduševljen i upućuje poruku: „Kad
budete ovako t o znali, kao ovaj učenik, iz botanike će svakom biti čista petica."Pa tad
nastavi:„A koji si tiPNisam te dosad zapazio, kako se zoveš?" Otvori imenik pa
uzviknu:„Pa nema te pod slovom O."Rekoh da sam ja zadnji u imeniku, a kad me
t a m o pronađe, opet se iznenadi, jer uz moje ime u imeniku nema nijedne ocjene ni u
j e d n o m polugodištu.A gdje si ti bio do sadaPJa slagah:"U gimnaziji u Zavidoviću.""Ah,
pa ti si taj za kojeg rekoše da je došao naknadno.E, evo je, jest prva, ali je od mene
čista petica.Nego, reci ti meni, gdje ti ovo nauči?"Pa prepisao sam iz Atine sveske, na
vašim časovima sve pažljivo pratio, ali o drvetu znam najviše iz svoje šume, jer nas je
prodaja drveta spašavala uz rat, od gladi."Halal vjera djete, kroz rad se i najbolje uči, a
nekad je i nužda dobra poduka.Biće od tebe nešto.Nego, ti i Ata ćete meni srediti
razredni herbar, važi li?""Hoćemo, druže profesore," rekosmo u glas.A ta petica iz
botanike postade moj pravi pokretač, završih ja za t o j e d n o polugodište prvi razred
gimnazije vrlo dobrim, bez trojke.Nije t o rezultat samo m o g marljivog i napornog
rada.Zasluga je t o i profesora Ljube, profesorice geografije i historije i moje
razrednice Jungić Milice, i zasebno direktora koji je vodio i nastavu matematike i
crtanja.Što se Gimnazije tiče, ova tri profesora nisu me samo učila - obrazovala, već i
istinski vaspitavala.Neizmjerno sam im zahvalan.Svakako hvala i Ati na strpljivoj i
nesebičnoj pomoći, a posebno na njenom drugarstvu.

Kad sam krenuo u drugi razred, sa m n o m je i mlađi brat Asim, u p r v o m gimnazije.A

ubrzo stiže i Husein u partizanski tečaj - skraćeno školovanje za demobilisane
partizane koji nisu imali malu maturu.Sad je već druga situacija, t u su i dva brata,
sigurniji sam i već postajem potpuno redovan i pravi učenik, a t o što sam koju godinu
i stariji od svojih drugova u razredu, daje mi i nekakvu prednost.Odličnim uspjehom
završih i drugi i treći razred, oslobođen male mature, i o d m a h sa još sedam učenika iz
Gimnazije uključismo se u seosku omladinsku radnu brigadu, na omladinsku prugu
Kučevo - Brodice, u Srbiji, polovinom maja.Ostadosmo cijelo ljeto i ja se vratih pravo
u prvi razred Učiteljske škole u Derventi, u brigadnom odijelu, uključih se opet u lb,
sad Učiteljske škole u kojoj je nastava počela prije desetak dana.Iz te Učiteljske škole,
juna 1951, izađoh sa d i p l o m o m .
Kakva bijaše ta Učiteljska škola, ko nas je učio i vaspitavao, f o r m i r a o naše ličnosti, šta
smo u t o j školi mi značili, kako smo u životnom i radnom vijeku zračili, iskazali smo
„Zbornikom sjećanja treće generacije", čije smo drugo izdanje promovirali 11. juna
2011. godine, obilježavajući i 60 godina naše mature.
Tokom školovanja sabrao sam i jedanaest mjeseci udarničkog rada na omladinskim
radnim akcijama (omladinske pruge i auto-put), a na dvije omladinske radne akcije
sam i komandant brigade.Sulejmanovoj političkoj opciji i društvenoj filozofiji

30
pripadam od svoje šesnaeste - SKOJ, KPJ, SKJ, SDP, čemu sam i sada posvećen cijelim
svojim bićem i programski i djelotvorno.
Eto takav sam postao učitelj, nastavnik, direktor Ogledne osnovne škole „Petar
Dokić", poslanik Prosvjetno-kulturnog vijeća Skupštine SR BIH, predsjednik opštinske
konferencije SSRN Maglaj i delegat u Republičkoj konferenciji SSRN, direktor
Građevinske radne organizacije „22. decembar", sa m n o š t v o m društvenih priznanja i
odlikovanja, među kojima su i Orden rada sa srebrnim vijencem, i Orden rada sa
zlatnim vijencem.
Po starosnoj dobi nisam bio vojni obveznik, ali kao patriota i dobrovoljac sam u službi
odbrane od agresije na BiH 1992-95, zamjenik komandanta Opštinskog štaba CZ.Sve
svoje sposobnosti i aktivnosti uključio sam u namjere i procese da ostanem vjeran
Sulejmanovom putu.I danas, evo već 2 1 godinu penzijskog staža u kojem nisam
pasivna ličnost, često se osvrnem na svoj radni vijek i sveukupnu društveno-političku
aktivnost, na težinu, ali i ljepotu angažmana i vlastitih napora.Tražim odgovor na
sopstveno pitanje - koliko sam u svemu t o m e bio blizak Sulejmanovim vrlinama:
skromnosti, iskrenosti, poštenju, upornosti, entuzijazmu, snalažljivosti, dosjetljivosti,
pa i hrabrosti?Konačan odgovor se uvijek svodio samo na p o t v r d u da sam se svojski
zalagao i u najvećoj mjeri uspjevao da budem blizak, da ga slijedim, da razmišljam
kako bi on postupio, da ne učinim ništa suprotno od onoga što bi on učinio u datoj
situaciji i okolnostima.Nikad mi iz glave nije pobjegla jedna od njegovih priča u
augustu 1945. u našoj kući.On je imao silnu želju da nam razvija radne navike, da nas
osposobi kako da razmišljamo pozitivno, da zavolimo svaki posao i kaže nam:„Pa
znate da u našoj vjeri, u Islamu, ne možete klanjati dok ne uzmete abdest i ne
zanijetite."Tu svoju t v r d n j u on veoma jednostavno i logično prenosi o d m a h u svaki
posao kojim se mi bavimo, u svaki radni proces, i dodaje:„Znači, ne možeš nijedan
posao valjano obaviti dok ne izvršiš pripremu, ne odrediš način kako ćeš ga obaviti, i
ne odlučiš da ćeš ga privesti kraju."Na to dalje sasvim razumno, nastavlja:„Znate,
nijedan posao nije toliko težak, koliko se teško nakaniti da ga obaviš, zanijetiti
(isplanirati i odlučiti se) da ćeš pristupiti izvršenju t o g posla.A kad t o odlučiš, odluka te
sama vodi u osmišljavanje, planiranje i razradu načina izvršenja t o g posla.Pa vi ste
naučili da i kad ste u namazu, sami ste pred Bogom i cijelog sebe predajete Bogu.U
poslu možete, i ne morate biti sami, ali ste opet dužni da cijelog sebe predajete t o m
poslu, sad više radi drugih, ne samo radi sebe, jer ne možete zaostajati u procesu
rada za drugim.Dakle, izvršenju posla se tad pristupa odgovorno, s voljom, s ljubavlju,
tad nema teškoća koje se ne mogu savladati.Ne kaže se džaba, da se tad nikakav
posao čovjeku ne može oteti iz ruke.Takav pristup poslu daje i željeni rezultat, a t o je
potpis tvoje ličnosti u t o m poslu, a taj potpis čitaju drugi ljudi svojom izrekom - taj
posao je radio taj i taj.Eto, t o ti daje i pravo na osjećaj zadovoljstva, i ne zaboravite pri
t o m e i j e d n u staru narodnu mudrost - u rade do brade, u štede i do grede - jer ona
vrijedi u svakom poslu. Tako i jeste.Onaj što radi imaće, a ako uz rad još i štedi - i više
će."

Uđeš li u neki posao drugačije, nepripremljen, bezvoljan, susrećeš čitavo preplitanje

teškoća i prepreka, rezultati su ispod očekivanja, gotovo beznačajni, padaš u očaj,
stanje apatije i doživljavaš osjećaj manje vrijednosti, pitaš se kako t o mogu drugi, a ne
mogu ja?
Jasno je da je Sulejman na takav način i pristupao svi svojim zadaćama.Bez takvog
pristupa u rješavanju svih problema i situacija, posebno onih koji su se odnosili na

31
poslove organizovanja i rukovođenja, Sulejman ne bi postigao t o što je okrunilo
njegovu ličnost, ne bi ni postao ono što jeste.Takav Sulejman je i bio m o j nezaobilazni
uzor u čitavom m o m životnom i radnom vijeku i d r u š t v e n o m angažmanu.Ja sam
presretan što su te vrline, a posebno radinost, poštenje, skromnost, uvjerenje da se
dostojanstveno može živjeti samo od rezultata vlastitog rada, postale svojina i mojih
kćerki, profesorica Jasminke i Senke, a da su na t o m putu i njihova djeca - moja
unučad.
U t o m naporu da u svakom poslu i društvenom djelovanju i ličnom životu, slijedim
Sulejmana kao svoj uzor, nije sve išlo lahko.Nisam ja bio samo okružen t o p l i n o m
ljudskih dobrota, šibale su i mene nedaće i vjetrovi koji oduzimaju snagu i raznose
pamet.Pogađale su i mene strelice koje su trovale cjelokupan organizam.Doživljavao
sam svašta, pa i danas se nosim s nekim od teškoća.Između ostalog, u m o j u svijest se
duboko urezaše i neki brojevi kojih seja nikako ne mogu osloboditi.Upravo onako kao
što oni koji preživješe genocid u Srebrenici, ne mogu da se oslobode datuma 11. jula
1995, pa hrabre žene Srebrenice svakog 11. u mjesecu i svake godine organizuju svoju
manifestaciju.Kod mene su t o brojevi 13 i 18.Činjenica da je Sulejman t o k o m rata
ranjavan više od 20 puta, od čega je 12 težih rana, zbog čega je na odsustvu, augusta
1945, u šali i rekao „da je bila i trinaesta, ne bi je preživio".Nažalost, t o ne ostade u
domenu šale, već se 18. 11. 1945. pojavi u najtragičnijoj zbilji, pa ta trinaesta uistinu
bi i smrtonosna.Ja od tada jednostavno ne volim broj 13 ni vidjeti, ni čuti ni u kakvoj
situaciji.Taj broj mi je isparao mozak i raspametio me o n o g t r e n u t k a kada je otac,
pred svanuće 19. Novembra, rekavši „znači to je njegova trinaesta", shvatio pa i nama
objavio tragičan gubitak. Bježao sam od t o g broja svugdje, pa i u nastavi matematike,
koju sam predavao i u osnovnim i srednjim š k o l a m a . M e đ u t i m , u školskoj 1960/61,
vodim nastavu matematike u II razredu Gimnazije Maglaj. Imam dvočas i radim grafik
kvadratne funkcije. Svodim numerički dio zadatka, tražeći rješenje po formuli

A'l/2 = — — — , ispred korjena se nađe broj 1, a pod k o r j e n o m 144.U glavi mi

2 ci
bljesak, vidjeh da su rješenja - 1 1 i 13.Naglo me snađe grčevit bol u g r u d n o m košu,
kreda ispade iz ruke, a ja jedva uspjeh da se okrenem i sjednem za katedru.Moja,
uvijek pažljiva i draga i jedna od najboljih učenica u razredu, nažalost, danas već
pokojna, Branka Crnković (čija je majka bila član Savjeta Ogledne osnovne škole
„Petar Dokić", u kojoj sam ja direktor, a otac finansijski direktor „ N a t r o n k e " ) iz prve
klupe, t o zapazi, priđe i tiho upita:" Druže nastavniče, šta se desilo, trebate li vode,
kako vam mogu pomoći?"Gotovo nečujno sam izgovorio:"Uzmi t u kredu, završi račun,
nacrtaj grafik, valjda će on biti ljepši od ovih numeričkih rješenja."Branka je t o izvela
znalački, kao i analizu, što je bio cilj t o g časa.Na o d m o r me otpratila do zbornice,
iskazavši da zna da nisam sujevjeran, da je posrijedi neka zdravstvena tegoba i da ona
ide u kancelariju sekretarice Škole da pozove svog djeda Voju iz apoteke, što joj nisam
odobrio.Kad me pratila po završetku drugog časa, djed Vojo me već čekao u zbornici i
odveo do našeg zajedničkog prijatelja, interniste dr. Ismeta Dedića.Kada smo 2003,
obilježavali 40 godina mature te prve generacije maglajske Gimnazije, u
međusobnom ćaskanju, Branka se prisjetila toga i pita za posljedice.Tada j o j uz još
jednu zahvalnost, ispričah istinu i kazah da je, od te 1961, i m o j EKG stalno obilježen
jednim ožiljkom.Na t o je Branka imala svoj komentar:„Pa ja sam te 1961. imala
upravo toliko godina kao i Vi, kada ste se suočili s t o m t r i n a e s t o m ! "
Sličan odnos sam doživljavao i prema broju 18, jer se ta trinaesta smrtonosna i
dogodila 18. novembra 1945. Ja sam sebi stavio u zadaću da se svakog 18. novembra
32
nađem na Sulejmanovom spomeniku, u mezaretlju Orsopovac, što sam uredno
izvršavao, osim 1951, kada sam bio na odsluženju vojnog roka u Požarevcu.Taj datum
svake godine sam vrlo teško preživljavao, sa izrazitim osjećajem bola i depresije i
svaki put bih se susretao sa računom-koliko bi Sulejman tad imao godina, da ne bi te
trinaeste.Na spomenik sam dolazio i 18.05, što je dan Sulejmanova rođenja
1923.Kako se vidi, Sulejman je rođen 18.05.1923, poginu u svojoj 23. godini života,
tačno sa 22 i po godine.Na isti način se odnosim i prema bisti narodnog heroja Petra
Dokića, uz datum njegova rođenja (10.10.1917.) i d a t u m pogibije (13.01.1942.) jer su
oni za mene iste ljudske i patriotske veličine.
Takav moj odnos prema broju 18 odvijao se punu 4 1 godinu.A onda pristiže
18.11.1986. godine.Moja starija kćerka Jasminka rodi sina Ismara. Tako se 18.11.
nastavi obilježavati posjetom spomeniku, uobičajenim evociranjem uspomena uz
izražavanje tuge, ali otada i izražavanjem radosti što imam unuka sa t i m d a t u m o m
rođenja.Otkad Ismar navrši 10 godina, ja više nisam sam u obilasku spomenika svog
brata Sulejmana.Kada smo t o činili 18.11.2012, u povratku rekoh svom unuku:„Ja sam
se već poodavno uvjerio da ima nešto u dijalektici i genetici, što ja još nisam
dokučiolA nisam siguran i hoću li t o dokučiti?"
Sve ove priče započete su o n o m o odlasku na školovanje u Moskvu.A taj dogovoreni
odlazak bijaše samo kratak san.Taj 18. novembar 1945. i trinaesta rana prekinu
Sulejmanov život.Ugasi njegovu mladost i stvaralačke napore, ali i postade
prekretnica u m o m životu.Dade mu drugu sudbinu i drugu realnost.Ne znam kakav bi
bio moj životni put da je taj moj odlazak u Moskvu postao stvarnost.Znam sasvim
sigurno da nisam nikada u životu zažalio i tugovao što se taj moj odlazak nije
ostvario.Znam još bolje i još potpunije, da nikada u životu nijedan dan nije prestalo
tugovanje i bol za izgubljenim bratom kakav je bio Sulejman.Nisam nikad zapostavio
vlastitu obavezu da slijedim njegov put, brinem i dograđujem njegovo ljudsko dijeto i
s ponosom čuvam uspomenu na njegov svijetli lik.U t o m e naravno nisam sam.Uz
sestre i braću, od 1955. sve t o dijelim sa suprugom M e h l i k o m , a kasnije kćerkama
Jasminkom i zetom Ibrahimom, Senkom i zetom Jasenkom i unučadima Ernom,
Ismarom, Sabinom i Saudom.

11.1 JOŠ NEŠTO POSEBNO - ISTINE RADI

Sulejman je vojnik revolucije, ali i humanista, kakav se i u socijalističkom pokretu

rijetko susreće.Za njim nije tugovala ni danas ne tuguje samo porodica Omerovića, i
naša šira familija, već i njegovi saborci, posebno „Sarajlije", Vojvođani kao i
slobodoljubivi Maglaj, njegovi čestiti i pošteni građani.Hvala svima, jer su tako i svom
potomstvu osigurali pripadnost antifašizmu.
M e đ u t i m , ne smijem zaobići istinu pa moram reći da je i u Maglaju bilo, pa i danas
ima Maglajlija, i domicilnih i doseljenih, koji iz nekih svojih razloga nisu poštovaoci
pobjede NOB i tekovina Socijalističke revolucije, pa i Sulejmanovog dorinosa u toj
pobjedi.
To su ljudi koji vlastitu karijeru i ličnu dobit, stavljaju na prvo mjesto u sistemu
vrijednosti, kojima su strani standardi civilizacije, od kojih je daleko kultura, a
osnovno sredstvo njihove komunikacije sa drugima je tortura.Eto takvi su pokušavali
da obezvrijede društveno verificirane vrijednosti, da vrijeđaju nas iz porodice,
iskazujući svoje tvrdnje da smo se mi školovali, sticali diplome, radna mjesta, funkcije,

33
poziciju, autoritet i karijeru, ne na osnovu svojih, već na osnovu Sulejmanovih
zasluga.Iz društveno-političkih struktura i zvaničnih institucija, takvima se rijetko
suprotstavljalo, što je pomalo proširivalo krug njihovih istomišljenika.Smatram
svojom obavezom, posebno što sam danas i najstariji u porodici, da o t o m e iskažem
naš stav.

Poslije smrti našeg oca ( 21.07.1965.) ostalo nas je dvanaestero djece, koje su rodile
tri majke, među kojima nema nikakvih razlika, baš kao da nas je rodila jedna te ista
mati.Među nama ima i doktora psiholoških nauka, profesora, ekonomista,
privrednika, sudija, inženjera, i drugih za društvo ništa manje korisnih
profesija.Školovali smo se pod istim uslovima kao i sva druga djeca našeg doba.Nije
bilo Sulejmana da nas instruira, nije on mogao za nas učiti m a t e m a t i k u , fiziku, herniju,
biologiju ..., odgovarati i krojiti pojedinačne ocjene iz predmeta i naš opći uspjeh.To
smo morali sve mi, ali smo t o činili sa zadovoljstvom, takmičeći se sa ostalima, boreći
se ko će bolje, htjeli smo da budemo najbolji, htjeli smo da se poistovjetimo sa
Sulejmanom.Ovo je bila i naša jedina privilegija koju smo imali - da se svjesno borimo
da budemo najbolji, jer nam je takav bio i brat.Na radna mjesta pa i društvene
pozicije i odgovorne funkcije dolazili smo po zakonom propisanim normama i
procedurama, bez ikakve protekcije, na osnovu školom stečenih znanja i diploma,
poslove na radnom mjestu i zadatke na funkcijama svak od nas je obavljao dajući
cijelog sebe, stručno, kompetentno, odgovorno i pravovremeno.Niko od nas ni u
poslu ni u privatnom životu, nije došao u sukob sa zakonom, društvenim, ljudskim, i
moralnim normama.Naš rad je valoriziran odgovarajućim društvenim priznanjima i
visokim odlikovanjima.Mi se ne stidimo ni društveno priznatih metoda kojim smo se
koristili, ni rezultata koje smo ostvarivali. Naš Sulejman jednako je voljen, poštovan i
cijenjen, pa niko od nas sebi ne bi dopustio da skrnavi njegovo grandiozno djelo i
zatamni njegov svijetli lik.Nikom od nas nije padalo na pamet da Sulejmanove zasluge
troši na neki vlastiti sitni šićar ili krupni interes i karijeru. Da je t o bilo ko od nas činio,
od ostalih članova porodice bio bi žigosan kao izdajnik i Sulejmanov, i revolucije u
kojoj je on bio jedan od impozantnih učesnika.Naprotiv, svi smo mi u skladu sa svojim
kapacitetima, pozicijom i ovlaštenjima nastojali da njegovom veličanstvenom djelu,
dodamo još pokoje zrno vlastitog stvaralaštva, dograđujući ono što je on započinjao i
ostvarivao.Time smo postajali i njegovi aktivni saborci, a porodicu činili još
kompaktnijom i dostojanstvenijom.

Očito je da su oni koji su nama prišivali takve epitete imali problem sa samim
sobom.Njihove ambicije su išle daleko iznad njihovih stvarnih intelektualnih
kapaciteta, stručnih, radno-kreativnih, ljudskih i moralnih kvaliteta.Oni s t i m svojim
sposobnostima i nisu mogli dobaciti do društvenih pozicija, na kojima ih i nije vidio
niko drugi osim njih samih.To bolesno samouvjerenje, takve ličnosti i dovodi u stanje
zavisti sa prelazom u ozbiljnu mržnju, koja se javno eksponira u raznovrsnim oblicima
nezadovljstva, pa i nasilja prema onima koji su svojim sveukupnim kvalitetima
svrstani i na prava mjesta i u pravo vrijeme.
Nužno je takva ponašanja i pokušaje nazvati i pravim i m e n o m i okvalifikovati onim što
ona stvarno jesu.Takvi pokušaji u suštini predstavljaju isto što i pokušaji onih koji
hoće da izjednače četnički pokret sa partizanskim i fašizam sa antifašizmom.To
historija ne može prihvatiti, niti društvo smije dopustiti.

34
Stoga još j e d n o m naglašavam, naša savjest je čista.Ponosni smo na svog Sulejmana i
na sve ono što je on stvarao, kao i na činjenicu, kako smo mi za ovih gotovo 7
decenija od njegove pogibije čuvali i njegovali t o što nam je on ostavio.
Otuda takvima i njima sličnim i iz prethodnog i u sadašnjem, ali i u budućem
vremenu, jasno poručujemo :
Nikome ne dopuštamo da nam skrnavi ili otima pravo na ponos što smo ga imali,
što nam je brat, jer niko nam ne može izbrisati bol i tugu što smo ga izgubili, što ga
je uzeo rat!

Maglaj, februar 2013.

35