, 'U ___-wa-ru-vuvb ra.-"..wu-v----J_'--._J ..

'Ovo šerijatskopravno pravilo proklamira Allahovu, dž.š., pravednost, mudrost i milost, jer zelje m i
prohtjevi duše nisu stvar (čovjekove) slobodne volje. Ako bi čovjek, za svaku izgovorena riječ,
neovisno od njegove volje i namjere, (pravno) snosio odgovornost, onda bi slamski ummet u cjelini
bio u bezizlaznoj situaciji inesnosnoj poteškoći, a Allahova, dž.š., mudrost i milost to ne dopuštaju.
Greška, zaborav, nehat, lapsus. govor pod prisilom, govoriti nešto iz neznanja, ne znajući pravo
značenje riječi... sve su to situacije od kojih se nijedan insan ne može osloboditi. Isto tako. govor u
stanju pretjerane radosti ili srdžbe, govor u opijenom stanju i pogrešno zaklinjanje jesu deset stanja,
za koje Allah, dž.š., neće pozivati na odgovornost. jer ih čovjek, Svojim srcem, nije imao namjeru
iskaza "'.7

Ovo pravilo sadrži veliki broj rješenja iz raznih oblasti Hkha, od kojih ćemo, ilustracije radi, spomenuti
samo nekoliko.

Primjeri

Nijet, kažu pravnici, razdvaja ibadeta od adeta, služi za razdvajanje jednih fai-zova od drugih, farzova
od suneta, soneta od naišla itd. Hanefij ski pravnik Ibn Nudžejm o tome kaže: "Nijct razdvaja ibadete
(obrede) od adeta (ostalih poslova). Postiti se može radi zdravlja ili zato što čovjek ne osjeća glad, u
džamiji se može sjediti radi odmora, imetak se može dijeliti kao hodi ja ili zarad dunjalučke koristi, a
može biti i ibadet, kao u slučaju zekata i sadake. Klanje životinje može biti zbog jela halal (dopušteno)
ili mendub (poželjno), može biti lmrbanom, odnosno ibadetom, a, ako je životinja zaklana zbog
dolaska visokog funkcionera (dakle, isključivo zbog toga), onda takav čin peprima karakteristike
barama. a, po neldma, i kufra (nevjerovanja). Allahu, diš, moguće je približiti se raznim fanovima,
vadžibima, ili nalilama. Zato je propisan nije! da bi se podvukla razlika između svega što smo
spornetmli“.8

_ Džamije je dozvoljeno ukrasiti gipsom, drvetom, pa čaki zlatom. Imami Muhamed o tome kaže:

'_'U tome nema ništa loše, jer to povećava broj džematlija, podstrekava ljude na

obavljanje itikafa i na iščekivanje namaza u džamiji. Sve je to ibadet i pokornost, a djela se

prosuđuju prema nain/“emma".9