Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

Amela Balić

Poezija Muse Ćazima Ćatića u okvirima evropskog i južnoslavenskog

simbolizma
Seminarski rad

Sarajevo, 2014.
 Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

Amela Balić

Indeks br. 1718/2013; redovna studentica

Odsjek za književnosti naroda BiH i bosanski, hrvatski i srpski jezik

Poezija Muse Ćazima Ćatića u okvirima evropskog i južnoslavenskog simbolizma

Seminarski rad

Predmet: Poetike bošnjačke književnosti do 20-og vijeka

Mentor: prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović

Sarajevo, septembar, 2014.

2
 Uvod

Poezija Muse Ćazima Ćatića vezuje se za jedno burno vrijeme, za vrijeme u kojem se
umjetnik, a i običan čovjek, teško snalazi. Međutim, sve teškoće svog vremena on je iskoristio
na najbolji mogući način, njemu su omogućile da razvije svoju osobnost do jedne vrlo
ozbiljne pozicije. Ta pozicija jeste ličnost pjesnika koja je bila u stanju krupnih društvenih
promjena sustizati moderne evropske pjesničke tokove. On će, u vrlo kratkom vremenskom
periodu, preći jedan itekako ozbiljan i težak razvojni put. Od pjesnika romantičarskih
tendencija, rodoljubivih tema, razvit će se pjesnik koji će, i to ravnopravno, stajati rame uz
rame sa ostalim južnoslavenskim modernim pjesnicima, i po prvi put do tada, približiti
bošnjačku književnost modernim evropskim tokovima. Tradicija koju je naslijedio neće ga
pritome usporavati, već će mu omogućiti da postane pjesnikom specifičnih osobenosti. U
njegovim stihovima možemo susresti i Istok i Zapad, i onu bolećivu melanholiju islamske
kulture, nešto sevdalijskog naslijeđa, ali, u isto vrijeme, i pjesnika kosmičkih vizija, pjesnika
moderniteta. Specifičnost susreta različitih kultura, osebujna pjesnička ličnost i susret sa
kulturom moderne omogućit će najsnažnije domete ovog pjesnika.

3
 Preporodni period u bošnjačkoj književnosti

Godina 1878. označit će početak krupnih promjena na prostoru BiH, i to ne samo na

društvenom, već i na kulturno-umjetničkom planu. Austrougarska okupacija omogućit će
prodor zapadne, kršćanske civilizacije na ovaj prostor koji je stoljećima bio pod osmanskom
upravom, na prostor čiji je položaj kroz historiju uvijek specifičan. Ovaj period označen je
kao preporodni, jer po prvi put će se književnost ovoga prostora početi uključivati u evropske
književne tokove. Naravno, to uključivanje podrazumijevat će prilagođenost tadašnje
evropske književne prakse specifičnostima BiH društveno-političke i kulturne situacije. To,
prije svega, znači da kada govorimo o impresionizmu, simbolizmu ili bilo kojem drugom
književnom pravcu, on će uvijek na ovim prostorima imati nešto drugačije specifičnosti. Prije
svega, uvijek će vremenski kasnije počinjati nego što je to slučaj u književnostima drugih
evropskih zemalja, a svakako će imati i neke druge razlikovne crte.

Specifičnost i vremena i prostora na kojem je stvarao i na kojem se razvijao, uslovit će

to da ćemo, naprimjer, u Ćatićevom stvaranju moći jasno razlučiti nekoliko različitih faza, pri
čemu se njegovo pjesništvo kreće od rodoljubivih pa sve do modernih, simbolističkih
strujanja. Osobenost ovog vremena je ubrzan književni razvoj, nastoje se sustići evropski
književni tokovi i uključiti se u njih. „Posmatrana iz aspekta odnosa tradicije i modernističkih
literarnih težnji Ćatićeva poezija ukazuje se u sasvim novom svjetlu: ona u potpunosti prerasta
zatečene okvire bošnjačke poezije s kraja prošlog i početka ovog vijeka i, poetički im
seprotiveći i poništavajući uzuse tradicije, otvara prostor za neizvjestan, ali, pokazalo se
kasnije, plodonosan susret dviju stvaralačkih tradicija, idejnih, filozofskih i društvenih
obrazaca – Istoka i Zapada.“1

Upravo na primjeru ovoga pjesnika možemo pratiti ta burna dešavanja preporodnog

perioda u bošnjačkoj književnosti. Imamo mnoštvo primjera pisaca koji se nisu uspjeli udaljiti
od rodoljubivih, nacionalnih tema, književne tradicije, dok, s druge strane Ćatić odvažno
pravi bitan korak naprijed. Njegov primjer je garant da se s razlogom ovo književno
razdoblje, razdoblje austrougarske uprave u BiH, naziva preporodnim, jer nikad ranije u
svojoj historiji bošnjačka književnost nije mogla ići u korak sa evropskom, zapadnom
kulturom

1
Enver Kazaz, „Musa Ćazim Ćatić, Književno nasljeđe i duh moderne“, Tešanj, 1997, str.10

4
 O modernom pjesništvu

Govoreći o modernome evropskom pjesništvu Hugo Friedrich odmah na početku

navodi dva pojma koja onako ponajbolje karakteriziraju ovo pjesništvo, a to su disonantnost i
abnormalnost. Poznata je Baudelaire-ova rečenica: „Ima stanovite slave u tome da se ne bude
shvaćen“2 Stanovita tama obavija modernu liriku, nameće se kao njena primarna osobina.
„Tako ce crte arhaičnog, mističkog i oklutnog podrijetla suprotstavljaju britkoj
intelektualnosti.“3 Moderno pjesništvo oštro je rasksrstilo sa tradicijom. Dok se u analizi
pjesništva 19-og vijeka uočavaju uglavnom pozitivne konotacije, pjesništvo je vedro,
razigrano, općeljudsko, idealizirajuće, moderno će donijeti negativne kategorije u svom
opisivanju. Te oznake su sljedeće: „strahovi, zamršenosti, tamnost, podzemna fantazija,
mračno i sumorno, razdrtost u krajnjim suprotnostima, sklonost prema Ništa.“ 4 U opisivanju
modernog pjesništva koriste se isključivo negativni pojmovi, gore navedenim dodaju se i
pojmovi koje su u određenju ove poezije koristili engleski, francuski, španjolski i njemački
pisci: „dezorijentiranje, rastvaranje svakodnevnog, razgrađivanje, stil nizanja, depoetizirana
poezija, bljesci uništenja, britke slike, gruba neočekivanost, dislociranje, astigmatičan način
gledanja, udaljenje…“5 Dok je poezija ranije epohe imala tendencije produhovljenosti i
uzvišenosti, neke idealizirane ljepote, moderno pjesništvo donosi nešto sasvim suprotno.

Već u 18-om vijeku javljaju se neke naznake modernog pjesništva, one se mogu uočiti
kod Rousseau-a i Diderot-a. Raskol između pjesnika i svijeta jedna je od tih naznaka. „Patnja
neshvaćenog Ja zbog prijezira okolonoga svijeta, što ga je ono samo izazvalo, i povlačenje u
nutrinu zabavljenu samom sobom, sve to biva jednim činom ponosa; prijezir se javlja kao
pravo na nadmoć.“6 Diderot će modernu najaviti svojim razmišljanjima o estetičkom, pa će
doći do zaključka da se i na nered i haos može gledati kao na nešto što je moguće estetički
prikazati. Najave moderne lirike naći ćemo i kod Novalisa, koji će samo potvrditi već

2
Hugo Friedrich, „Struktura moderne lirike“, Zagreb, 1969. str.6
3
Isto
4
Isto, str.11
5
Isto, str.12
6
Isto, str.14

5
navedena shvatanja dvojice navedenih pjesnika i biti uvod u Baudelaireova shvaćanja poezije.
„Neutralna unutrašnjost umjesto čuvstva, mašta umjesto zbilje, krhotine svijeta umjesto
njegove cjeline, izmiješanost heterogenoga, kaos, fasciniranost tamom i magijom jezika ali i
jedno staloženo hladno operiranje analogno matematici, što udaljuje ono prisno; to je upravo
ona struktura unutar koje će se posve uklopiti Baudelaireova teorija pjesništva.“ 7 Viktor Hugo
će u okvirima romantizma također naznačiti i neke pojmove bitne modernom pjesništvu. On
će u umjetnost uvesti pojam grotesknog, koji će podrazumijevati sve ono što je bizarno,
izdvojeno, burleskno, na taj način će se napraviti prvi korak ka izjednačavanju lijepog i
ružnog, što će kasnije, naravno, biti preokupacija modernog pjesništva.

Tvorac riječi „moderno“ jeste Baudelaire, za njega moderna umjetnost treba imati
sposobnost „da se u pustinji velegrada ne vidi samo propast čovjeka, već da se nasluti i jedna
dotad neotkrivena tajanstvena ljepota.“8 Umjetnost, dakle, teži odmaku od banalnog,
približava se nečemu tajanstvenom. S Baudelaireom započinje depersonalizacija moderne
lirike, naglašavajući da: „Osjetljivost srca ne pogoduje pjesničkim poslovima.“ 9 Ti pjesnički
poslovi začetka moderne posebnu pažnju posvećivali su formi. Sve te teme sa negativnim
predznakom smještane su u matematički savršenu formu, ta savršenost stiha i jezika na taj su
način još jače isticali tematiku napisanog. U Baudelaireovim pjesmama nalazimo dva
suprotstavljena pola, on se kreće od sotonskog zla do praznog idealiteta, i upravo to uzbuženje
mu je potrebno da bi se otrgnuo banalnom. „Na vrhu baudelaireovskog idealiteta postavlja se
pojam smrti, koji je postao posve negativan i bez sadržaja.“ 10Važne osobenosti modernog
pjesništva jesu kreativnost i magija jezika, ogromna pažnja posvećuje se jeziku, smatra se da:
„riječ nije slučajan ljudski proizvod već potječe iz kozmičkoga Pra-Jednog; njeno izgovaranje
uspostavlja magični kontakt govornika s takvim iskonom; kao pjesnička riječ ona trivijalne
stvari ponovo uranja u tajnu njihova metafizičkog podrijetla i raščlanjivanjem bitka iznosi na
svjetlo skrivene analogije.“11 Za odmicanje od banaliteta, od zbilje za Baudelairea
najpogodniji su san i fantazija. Za temeljnu postavku moderne estetike itekako su važna ova
dva pojma: „Fantazija razlaže svekoliko stvaranje; prema zakonima koji izviru iz najdublje

7
Isto, str.19
8
Isto, str.24
9
Isto, str.26
10
Isto, str.38
11
Isto, str.40

6
nutrine duše, ona sabire i raščlanjuje (na taj način ostale) dijelove, i iz njih stvara jedan novi
svijet.“12

„Moderna lirika slična je nekoj velikoj osamljenoj priči koju još nikada nismo čuli, u
njenu vrtu ima cvijeća no i kamenja i kemijskih boja, - plodova, ali i opasnih droga; naporno
je živjeti usred njenih noći, pod njenim ekstremnim temperaturama. Onaj tko zna slušati
razabrat će u toj lirici oporu ljubav koja želi ostati nepotrošena te se stoga radije obraća
zamršenosti i praznini negoli nama. Zbilja, razorena ili razdrta snagom mašte, u pjesmi se
prostire kao polje krhotina. Nad njom se pruža iznuđena neozbiljnost. Međutim, te krhotine i
ta neozbiljnost čuvaju tajnu zbog koje liričari i pjevaju.“13

Pol Valeri, govoreći o Baudelaireovoj zbirci poezije „Cvijeće zla“, naglasit će sljedeće:
„Opisi su tu retki i uvek nosioci značenja. Ali sve je tu čar, muzika, moćna i apstraktna
čulnost…Raskoš, oblik i naslada.“14Ove osobenosti jasno će njegovu poeziju razlučiti od
romantičarskog, ali i od parnasovoskog stvaranja. „Ono što bi kršteno Simbolizmom veoma
se jednostavno sažima u nameri zajedničkoj mnogim porodicama pesnika – da preuzmu od
muzike svoje dobro…“15Pjesma „Saglasja“16 odličan je primjer simbolizma, u njoj će pjesnik i
govoriti o „šumi simbola“ koji mu se nameću. Uvidjet ćemo saživljenost sa prirodom,
mističnost koju priroda sobom nosi, i što je itekako važno spoznaju svijeta oko sebe svim
raspoloživim čulima: „Saglašuju se boje, mirisi i zvuci“. Važnost saživljenosti boja, mirisa i
zvukova opet nam svjedoči o utjecaju slikarstva, ali i o onom najvažnijem, utjecaju muzike na
simbolističko pjesništvo. Sva čula sudejstvuju u stvaranju poezije, nužna je njihova otvorenost
prema svijetu, i naravno, njihova izmiješanost, ali ona ni u kom slučaju nije haotična, što nam
sugerira sam naslov navedene pjesme. Sinestezija je česta stilska figrua, kreira ono posebno
osjećanje sebe i svijeta oko sebe tako potrebnog modernom pjesniku.

O simbolizmu

12
Isto, str.44
13
Isto, str.180
14
Pol Valeri, „Cveće zla“, „Situacija Bodlerova“ predgovor, Beograd, 1975, str.17
15
Isto, str.19
16
Šarl Bodler, „Cveće zla“, Beograd, 1974, str. 44

7
 Realizam, koji je u književnosti sugerirao naučnost, preciznost biva zamijenjen
pjesničko-romantičarskim tendencijama, takva reakcija u Francuskoj je nazvana
simbolizmom. A mnogi teoretičari smatraju da je razvoj simbolizma uslovljen Baudelaireovim
otkrićem Poa. Simbolizam će svakako imati svoje poveznice sa romantizmom, ali naravno da
će sa sobom donijeti i neke novitete. Miješanje imaginarnog i realnog, i jedna sveopća
neodređenost nametat će se kao osnovne odrednice simbolizma. „Pobrkanost slika; metafore
smišljeno mešane, sprega strasti i duha – uzvišenog i prozaičnog manira; smela simbioza
materijalnog i duhovnog.“17 Nagovještaj stvari umjesto njihovog jasnog imenovanja osnovna
je postavka simbolizma, i on se kao takav, može posmatrati kao pokret koji je, ugledajući se
na romantizam, pojedincu, pjesniku i njegovom ličnom doživljaju sebe i svijeta oko sebe, dao
još značajniju ulogu. „Svaki pjesnik ima svoju jedinstvenu ličnost, svaki od njegovih
trenutaka ima svoj naročiti ton, svoju naročitu kombinaciju elemenata. A pesnikov je zadatak
da nađe, da izmisli, onaj naročiti jezik koji će jedini biti u stanju da izrazi njegovu ličnost i
njegova osjećanja. Takav jezik mora da se služi simbolima: ono što je tako jedinstveno, tako
neuhvatljivo i tako neodređeno ne može da se saopšti neposrednim tvrđenjem ili opisom, već
samo jednim nizom reči, slika, koje će poslužiti da se ono nagovesti čitaocu.“ 18 Ipak se ne
možemo oteti utisku da prevelik hermetizam nikako ne može biti pozitivna odrednica
umjetnosti, međutim, bez obzira na to simbolizam se nametnuo kao odgovor na kruti racio
prethodne književne mode, i težio je jednom vidu oslobađanja umjetnosti i umjetnika od stega
razuma.

Pojam simbolizma vezuje se za period između 1885. i 1914. godine, a njegov nastanak
vezuje se za Francusku. Aleksandar Flaker ističe da je taj pojam u njegovom suštinskom
značenju veoma teško primjenjivati za isto vremensko razdoblje u istočnoevropskim
zemljama, naglašavajući pritom da bi se u hrvatskoj književnosti simbolističkim mogle
nazvati tek neke Matoševe pjesme. Stoga ćemo često nailaziti na ne baš pogodan pojam koji
je vezan za Njemačku, naprimjer, a koji ovo razdoblje u književnom stvaranju označava kao
neoromantizam, ukazujući na njegove veze za poetikom romantizma, a o nekim od tih
poveznica već je ranije bilo govora. „Pojmom simbolizam karakterizirat ćemo on, realitvno
rijetke, strukture koje tom pojmu zaista odgovaraju, kojih se dakle poetika temelji na

17
Edmund Vilson; „Akselov zamak ili o simbolizmu“, Beograd, 1964, str.13
18
Isto, str.19

8
polisemantičnoj vrijednosti riječi i na priznavanju dviju zbilja (stvarnosti i ne-stvarnosti) koje
se posredstvom simbola suodnose.“19

Govoreći o modernom pjesništvu na južnoslavenskom prostoru, neminovno nam se

nameće ličnost Antuna Gustava Matoša. Za njega će Tin Ujević napisati: „Ne bijaše mislilac,
ali bijaše nešto daleko bolje od toga, kako je nestalna stvarnost bolja od ukrućene ideje.
Njegov duh bijaše živ kao živo srebro što nemirno klizi dijeleći se, stapajući se, dijeleći se
ponovo; toliko bijaše živahan i sjajan; jedna tvar što se prelijeva u hiljadu oblika. Pet čula
imaše širom otvorenih utiscima života, i kako su dveri njegova duha bile razjapljene svim
igrama svjetlosti i sjene, on je imao ljepotu promjenjljivih odsjaja, pun začudne pomičnosti i
nevjerovatne elasticitete(…)On je bio vječno postojanje.“20 Upravo jedna ovakva ličnost i
mogla je imati sposobnosti da odigra tu nevjerovatnu bitnu ulogu u hrvatskoj, a samim tim i u
cjelokupnoj južnoslavenskoj književnosti. Uz Matoša je južnoslavenska književnost napravila
bitan pomak od nacionalnih literatura, od književnosti koja je stoljećima u službi nacije i
politike. Konačno će i pjesnici ovog podneblja postajati pjesnici Čovječanstva, a ne isključivo
svojih sitnih lokalnih kultura. „U njegovom radu dvije su crte značajne: francuska i hrvatska,
moderna i domaća. To su dva činioca koja bi se mogla pomiriti u skladu evropske kulture i
našinske jakosti, zapadnog ukusa i hrvatske buntovnosti.“21 Francuska i Pariz za Matoša su
nevjerovatno iskustvo, dobra škola za umjetnika, pisca.

Poezija Muse Ćazima Ćatića

Godina 1908. označila je prekretnicu u Ćatićevom stvaranju. Do tada, on je pisao „sa

konvencionalnim instrumentarijem versifikacije i metrike, ograničenim fondom metafora iz
narodne lirske pjesme i istočnjačkih poetskih simbola.“ 22 Nakon ove godine Ćatić će se
okrenuti nekim novijim strujanjima u književnosti i biti prvi koji će bošnjačku književnost
približiti modernim evropskim tokovima, i to preko hrvatske i srpske lirike.“Mistika

19
Aleksandar Flaker, „Stilske formacije“, Zagreb, 1976, str.86
20
Tin Ujević, „Eseji I“, „Em smo Horvati“, Rijeka 1979, str.134
21
Isto, str.157
22
Muhsin Rizvić, „Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda“, Sarajevo, 1990,
str.342

9
orijentalnog grijeha i pokajanja prelazi u mistiku avetinjskih prisustava i tajanstvenih simbola.
Doživljavanje života sa vitalnim i odbrambenim reakcijama na njegove vidove spušta se na
nemoćničko vegetiranje na granici jave i sna i u predjelima dalekog imaginarnog svijeta.“ 23
Istraživanje imaginarnog, približavanje snu, ispitivanje granica mašta samo su neke od
osobenosti na osnovu kojih povezujemo Ćatićevu poeziju sa stvaranjem evropskih simbolista.
Boravak u Zagrebu 1908. godine označit će bitnu prekretnicu u Ćatićevoj poeziji. Rizvić
navodi nekoliko osnovnih odrednica te faze stvaranja: „To je, u prvom redu, bespolna lirika
sjete i snova.(…)Druga crta ove lirike jeste priroda kao rezonator pjesnikovih osjećanja i kao
izvor pjesnikovog narciosidnog integralnog povezivanja cijelog svijeta u snop pjesnikovog
preživljavanja. Treća crta je nježnost motiva, mekani aspekti njihovih detalja i prigušenost
zvukova.“24 I ovdje nailazimo na neke pomalo romatičarske tendencije modernog pjesnika, na
ulogu koju on sebi priskrbljuje, on cijeli svijet proživljava kroz sebe.

„U ovoj poeziji sublimišu se iskustva parnasovskog, impresionističkog i poetički nalozi

dekadentnog simbolisitčkog pjesništva, i stvaralački se ukrštaju sa duhom i poimanjem svijeta
koje pjesniku nameću istočna, pogotovu islamska filozofija, mitologija i književna tradicija.
Doda li se ovome snažan uticaj književnog nasljeđa, narodne poezije i uzusa kasnog
romantičarskog pjesništva, očit u preuzetim motivima i poetskom jeziku, koji ovdje ponekad
funkcioniše na nivou poetskog koda – upotpunjuje se slika o Ćatiću kao pjesniku koji za svoje
vrijeme na potpuno nov i moderan način osvaja prostore poezije unutar bošnjačke
književnosti.“25 Mnoštvo je utjecaja sa različitih strana, iz različitih svjetova i suprotstavljenih
tradicija omogućilo Ćatićevu stvaralačku posebnost. Svakako je važno naglasiti da Ćatić
nikada doslovno ne napušta tradiciju, on će u njoj pronalaziti motive za svoju modernu
poeziju, jer upravo ta tradicija omogućila je njegov razvoj kao pjesnika, i po tome će se on
razlikovati u odnosu na simboliste od kojih je učio i na koje se ugledao.

„Južnoslavenski kontekst, pak, Ćatića pokazuje u krugu matoševske škole, sa

postmatoševcima na čelu sa Vidrićem, te na drugoj strani Dučićem i Šantićem, u samim
vrhovima moderne na južnoslavenskom području, sa napomenom da ga Ćatić i prevazilazi baš
u slijeđenju turkse moderne i inspirativnim polazištima islama i islamske filozofije, duha

23
Isto, str.343
24
Isto, str.352
25
Enver Kazaz, „Musa Ćazim Ćatić, Književno nasljeđe i duh moderne“, Tešanj, 1997,
str.11

10
sufizma i persijskog mističkog pjesništva.“26 Naravno, tradicionalni motivi u njegovoj poeziji
bit će obrađivani na sasvim nov, moderni način. Težit će iskazivanju osjećanja
karakterističnim za modernističke težnje u poeziji. Bolećivu romantičarsku atmosferu
zamijenit će osjećanje beznađa, besmisla, nereda, koje je osobenost modernih strujanja.
Umjetnik sada služi isključivo umjetnosti, bez velikih moralizatorskih i nacionalnih pretezija,
a tako krupne promjene nije mogao pratiti i prihvatati, u jednom kratkom vremenskom
periodu, bilo koji pjesnik.

Ličnost pjesnika, njegove osobenosti, osjećanja koja su ključna u njegovoj poeziji,

samo su neki od argumenata koji ukazuju na činjenicu da ovaj pjesnik nije bez razloga
prihvatao nova poetička načela. Ona su, prije svega, njegovoj ličnosti itekako odgovarala.
Kroz sve njegove faze stvaranja možemo uočiti jedan vid melanholije, besmisla, jedno
osjećanje pesimizma koje se snažno nameće, a koje modernoj poeziji itekako pogoduje.

Zanimljiv je primjer pjesma „Zambak“ koja je na neki način najava Ćatićeve

simbolističke faze stvaranja. Kritičari su ustanovili bliskost između ove pjesme i Matoševog
soneta „Srodnost“. U objema pjesmama simbolistički su upotrijebljeni pojmovi cvijeća, ali i
atributi koji ih opisuju. Ono što se nameće kao interesantna činjenica jeste da je Ćatićeva
pjesma objavljena tri godine prije Matoševog soneta, što sugeriše da je njegov nastanak
inspirisan upravo Ćatićevim „Zambakom.“27

Ćatić će vremenom usvajati postavke simbolizma, njegove ideje, motive, osjećanje

koje je za taj pojam ključno, s jedne strane tu je njegova ličnost kojoj pogoduju te nove struje,
a s druge strane, svakako stoji utjecaj drugih južnoslavenskih simbolista. Sinestezija će se
nametati kao jedan od ključnih pojmova, ali ne ona romantičarska, već bitno izmijenjena, ona
koja iskazuje harmoniju prirode, a ta harmonija teži mističnom jedinstvu univerzuma.„Teorija
sinestezije i preko nje učenje o univerzalnoj analogiji kao temeljne odrednice simbolističkog
poetskog postupka i doživljaja svijeta učinile su umjetnost primarnom, neposrednom
spoznajom svijeta u, izvana ničim određenom, kontaktu pjesnika sa predmetnošću stvarnosti.
„28

Ćatić se i kao ličnost, i kao pisac uvijek bitno razlikovati od kruga pjesnika s kojima je
dijelio vrijeme stvaranja i poetska načela. Narodna i islamska kultura koju je poznavao i kojoj
26
Isto, str.14
27
Isto, str.41
28
Isto, str.58

11
je pripadao osnovna su razlika u odnosu na ostale južnoslavenske moderniste. „Duhovnost,
idejne segmente i emocionalnost, protkane doživljajem svijeta karakterisitčnim za uže
shvaćenu narodnosnu kulturu, te orijentalnu osjećajnost, ovaj pjesnik je u manjoj ili većoj
mjeri zadržao tokom cjelokupnog pjesničkog djelovanja. Upravo tu leže razlozi za nepotpuno
usvajanje modernističkih filozofskih i duhovnih elemenata.(…) Vezanost za duhovnost
sredine iz koje je potekao, psihološka rascijepljenost između splinskih momenata i ugođaja sa
jedne, i pune čulnosti istoka s druge strane, te karakteristična spoznaja o ugroženosti vlastite
egzistencije – stalni su pratioci Ćatićevog pjesničkog razvoja.“29

U pjesmi „Ja sam vjerni rob ljepote“ 30 možemo pratiti niz estetskih odrednica moderne
poezija. Od jednog sveopćeg jedinstva svijeta i pjesnika, međusobnog prožimanja svega što
postoji, jedne mistične note, pa sve do povezanosti sa slikarstvom i muzikom. „Hej, ja slikam,
sviram, pjevam“ ovim stihom pjesnik sebi pribavlja ulogu nekog uzvišenog stvaraoca, poeziji
se daje posebno mjesto kao ključnoj umjetnosti koja progovara o nedokučivosti univerzuma,
sluti njegove mističke daljine, i povezanost svega što postoji u tom univerzumu.

Pored ljubavne lirike, u ovoj fazi stvaranja važno mjesto zauzima i pejzažna poezija.
Priroda se javlja „kao rezonator psihološke i duhovne pjesnikove ugroženosti, ali i kao
osobeno jedinstvo raznorodnih elementarnosti koje sugeriše viši poredak svijeta. Iz takvog
doživljaja prirode proizašle su poetske slike sa specifičnim oduhovljavanjem pejzaža i
simboličkom asocijativnošću na mistički poredak svijeta.“31 Ovim tematikama pridružujemo
svakako i onu izrazito simbolističku poezija. Pjesme iz ove faze temelje se uglavnom na
jednom centralnom simbolu oko kojeg se gradi pjesma, a takva poezija vezana je za ciklus
„Živi cvjetovi“. Simbolika imena određenih cvjetova ključna je u otkrivanju značenja ovih
pjesama. One govore o prolaznosti života i svijeta, o uređenosti prirode, o nekom ljubavnom
osjećanju, ili čak o smrti, dakle, svemu onome što možemo simbolički povezati sa pojedinim
cvjetovima. Naravno, ove pjesme ispjevane su u formi soneta, što je još jedna od osobenosti
modernog pjesništva, čvrsta i uređena forma nasuprot nesređenosti emocije i pesimizmu koji
se nameće. „Ćatić je prvenstveno pjesnik treperavih emocija, pjesnik, dakle, čije pjevanje
određuje emotivni doživljaj stvarnosti, te se njegova pjesma u pravilu razvija kao jezička
ilustracija treperenja duha u trenutku neposrednog poetskog doživljaja.(…) Zato njegovoj
29
Isto, str.68
30
Musa Ćazim Ćatić, „Pjesme“, Tešanj, reprint izdanje, 1914, str. 49
31
Enver Kazaz, „Musa Ćazim Ćatić, Književno nasljeđe i duh moderne“, Tešanj, 1997,
str.81

12
poetskoj konstituciji najviše odgovara trenutak stresa, čas one razorne emocije koja
neposredan doživljaj pretvara u jezičke modele širokih asocijativnih sklopova.“32

Zaključak

Ugledajući se na Matoša i pjesnike okupljene oko njega Ćatić je usvajao modernističke

postavke pjesništva. Vrlo brzo je u tom novom poetskom svijetu pronašao vlastiti izraz.
Njegova melanholična ličnost, sklona depresiji i letargiji, bila je sasvim u skladu Bodlerovog
poimanja modernog pjesništva, ali i duha vremena u kojem je to pjesništvo nastajalo. „Mjesto
i uloga Ćatićevog pjesničkog opusa u ubrzanom razvoju bošnjačke književnosti od
neprocjenjivog su značaja. Postoje pisci čije poetsko-estetska pojava u određenoj književnosti
znači i vrijedi više nego umjetnička vrijednost njihovog opusa. To su obično oni pisci koji
dolaze u momentu kada se u određenoj književnosti odvija zanimljivo zbivanje izmjena
estetskih i stvaralačkih sistema, i koji, osjećajući duh novoga, zasnivaju svoje djelo na
njegovim temeljima. To su, znači, rodonačelnici novih modela i književnih postupaka. Upravo
takva vrsta pjesnika jeste i Ćatić, uz nesumnjive antologijske vrijednosti njegove poezije.“33

32
Isto, str.127
33
Isto, str. 28

13
 Literatura

 Enver Kazaz, „Musa Ćazim Ćatić, Književno nasljeđe i duh moderne“, Tešanj, 1997.

 Hugo Friedrich, „Struktura moderne lirike“, Zagreb, 1969.

 Pol Valeri, „Cveće zla“, „Situacija Bodlerova“ predgovor, Beograd, 1975.

 Šarl Bodler, „Cveće zla“, Beograd, 1974.

 Edmund Vilson; „Akselov zamak ili o simbolizmu“, Beograd, 1964.

 Aleksandar Flaker, „Stilske formacije“, Zagreb, 1976.

 Tin Ujević, „Eseji I“, „Em smo Horvati“, Rijeka 1979.

 Muhsin Rizvić, „Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda“, Sarajevo,

1990.

14
 SADRŽAJ

UVOD.........................................................................................................................................3

PREPORODNI PERIOD U BOŠNJAČKOJ KNJIŽEVNOSTI.................................................4

O MODERNOM PJESNIŠTVU.................................................................................................5

O SIMBOLIZMU.......................................................................................................................8

POEZIJA MUSE ĆAZIMA ĆATIĆA......................................................................................10

ZAKLJUČAK...........................................................................................................................14

LITERATURA..........................................................................................................................15

15