Marin Držić je hrvatski pjesnik i komediograf, jedno od najvažnijih imena hrvatske

renesansne književnosti. Rođen je u Dubrovniku te pripada dubrovačkom renesansnom

krugu. Najpoznatije su njegove komedije Dundo Maroje i Skup, no nezaobilazna su mu
djela i farsa Novela od Stanca, komedija Pomet (danas izgubljena), pastorala Tirena i
Venera i Adon te njegova jedina tragedija Hekuba. Dundo Maroje je komedija čija je
radnja smještena u Rimu, sadrži šaroliku masu ljudi i jezika, „našijenaca“ i „tuđijenaca“,
a glavni pokretač radnje su sukobi: Dunda Maroja i sina Mare oko novaca, te Mare i Uge
Tudeška zbog kurtizane Laure.
Pomet je Tudešakov sluga. Njegov je gospodar zaljubljen u Lauru. Pomet mašta o hrani
«Pjat urešavahu s strana peča vitelja mesa od mlijek,koja para da govoriše:“jeđ me,jeđ
me“» koje su bile poslužene njemu i Tudešaku. Tek se na odaziv Uga probudi iz ekstaze
«bijeh otišao in estasis». Ovdje je istaknut izričit hedonizam te je prikazano renesansno
uživanje u hrani i piću. Istaknuta je Pometova pohlepa i pretjerana ljubav prema hrani,
služi se hiperbolom za opisivanje večere. Pometov pogled na svijet prikazuje tadašnje
stavove i razmišljanja građana tog doba. Stavovi i interesi se zasnivaju na fortuni (sreći).
Smatra da se treba prilagodit vremenu ako želimo vladati što nam prikazuje strah puka
od kazne vladajućih te zanemarivanje vlastitih stavova i razmišljanja kako bi preživili ili
došli do visoke pozicije. «Ma se je trijeba s bremenom akomodavat; trijeba je bit
vjertuozu tko hoće renjat na svijetu». Pomet je u ovoj drami jedan od marljivih, spretnih,
inteligentnih ljudi, «ljudi nazbilj». Njegovo razmišljanje o tome kako nije sve u novcima,
moći i slavi, jer te stvari ne znače nužno sreću: «…nije ga bit mužik, er tizijeh druzi čine
pjet kad veću volju plakat imaju.»; već se valja vladati prema prilici. Smatra da čovjek
treba biti strpljiv i ugoditi zlu kako bi kasnije mogao uživati. Navodi kako mu Maro
prijeti ali on mu se mora klanjati, Tudešak ga zove za sobom te se mora ostaviti jela,
srcem mučno ide ali izgledom lica rado. Sve to radi zbog izričitog odnosa manje i veće
vrijednosti između gospodara i sluge. On zna da iako teška srca, ipak prihvaća sudbinu
(fortunu) jer je sve te udvornosti naučio upravo za svoj trbuh i sitost.
Danas postoje društva u kojima su ljudi podijeljeni u staleže, u skupine manje i veće
vrijednosti. Iako su u manjini i dalje postoje. Žene u istočnim zemljama također se
moraju pokoravati svojim muževima i prepusti njima svoju fortunu. Ne slažem se sa tom
ideologijom i smatram da je svačiji život jednako vrijedan i da upravo Pomet zaslužuje
jednaka prava kao i gospar. Krivo je misliti da je ispravno podnositi vrijeđanje, nanošenje
boli zbog svog položaja u društvu.

Zoja Nekić, 2.gb