Iako je posljednji riterski roman ugledao svjetlost dana 1602.

godine, dakle tri godine prije izlaska samog

Don Kihota, popularnost takve literature, iako na svom zalasku, bila je izuzetno prmjećena I opažljiva. Još
uvijek su se neznalice I besposličari znali zabavljati opisanim dogodovštinama I junaštvima usamljenih
jahača I boraca za pravdu, zanesenih I vatrenih zaštitnika bespomoćnih I potlačenih, ludo zaljubljenih
oklopnika koji bi za svoju djevu sami ušli u boj protiv titana I dzinova, ala I nemani, protiv zla, krivde I
nepravde.Mnogi su se, pogotovo mladi ljudi počeli ugledati na takve pripovijesti, što je za njihov um
znalo biti pogubno. Iako zabranjeni, bili su sveprisutni, opšteprihvaćeni, činili su štetu. . Sve dok se ubogi,
siroti , tada nepoznati, Servantes ne maši svoga oštroga pera I ne riješi da takvoj igri stane na put. Iz
njegove oštre osude I kritike pomenutih tendencija u književnosti, te njihovih otjelotvorenija u
empirijskoj stvarnosti, rodi se visoki, suvi, koštunjavi zanesenjak, rodi se Vitez Tuznoga lika, rodi se prvi
moderni roman u istoriji svjetske književnosti, Don Kihot od Manče.

Međutim, Servantesov roman nije samo puka poruga, parodija na neke stare, viteške romane, jer, da je
tako, sasvim sigurno bi po ostvarivanju takve svrhe ova pripovijest pala u zaborav, ne bi doživjela I
današnju aktuelnost. Ne, Don Kihot je besmrtno Servantosevo djelo koje je dometom I širinom mnogo
veće od puke I proste parodije.

Don Kihot nije samo prosta karikatura lutajućeg viteštva, Servantes je u liku svoga romana spojio
tragičnst sa veselošću, te tako skrojio tamno svijetlo tkivo, našao I odmjerio pravu mjeru suza I smijeha,
tih dvaju komplementarnih suprotnosti, koje se, otkad je čovjeka, u njegovoj duši bore za preimućstvo, te
će ovo djelo biti aktuleno kako onda kad je stvarano, tako I sad, I sve dok je čovjeka. Svako od nas nosi u
sebi tu mješavinu idealizma I stvarnosti, maštanja I težnji ka idealima, ali nas u isto vrijeme sputava
stvarnost, naše svakodnevne navike, pravila I odredbe. Čovjek je u neprestano u tom jazu, rascjepu
izmedju sebe I drugoga, kako to Bahtin voli da kaže.

Don Kihot je velika sanjalica. Zaokupljen dogodovštinama iz viteških romana, koje je danonoćno čitao,
on u potpunosti napušta svijet stvarnosti, odriče je se kao takve, I u potpunosti uranja u svijet pročitanog,
u svijet iracionalnog. U maniru srednjovijekovnih vitezova, o kojima je toliko mnogo znao, odriče se svog
“svetovnog” imena, Te uzima viteško, bira svog štitnošu u liku svoga susjeda, te se na svojo ubogoj ragi,
koju naziva Rosinantom, hrabro otisne u opasnu misiju koju je njegova uobrazilja stvorila. Njegov svijet
od tada se dijeli na dvije polovine: na jednoj su trani zarobljene I ucvijeljene knjeginje I udove,
obespravljeni, nejaki I slabi, potlačeni; dok su na drugoj tlačitelji, opaki gorostasi I tirani, zlli čarobnjaci.
Međutim, on je u tom svijetu usamljen, lutajući vitezovi su davno nestali, Mavri su prognani na svoje
Afričko tlo, dok zli čarobjaci obitavaju još samo pod okriljem reda Inkvizicije. Njegova uobrazilja, vođena
najplemenitijim pobudama, čine ga idealistom, ali u smeteno vrijeme. Siroti Don Kihot je zaksanio 3
vijeka, te takav, anahron, služi za podsmijeh I izrugu čak I onima kojima misli da pomaže. Nasuprot
njemu, viokom, suvonjavom, zanesenom, stoji njegov sluga, Sančo Pansa, nizak, zdepast; predstavnik
proste i blantne sadasnjosti, arhetip žive Španije 16 vijeka. Ispod nespretnog I smiješnog oklopa Viteza
Tužnog lika, kuca I bije srce časno I viteško, a svi njegovi nespretni I neporomišljeni podvizi samo su
posljedice njegove zanesene svjesti, konsekvenca one sulude misli koju je usvojio skraćujući dokolicu
čitanjem. Njegova jedina svrha jeste pomoći nevoljniku, stradalniku, zarobljenom I obespravljenom.
Njegov mač ne služi njegovoj tiraniji jer on nije tiranin, on je pravednik, njegov mač je samo instrument u
službi isitine, u službi dobra. On je visoko iznad pravde, bilo kakvog ustrojstva vlasti. Ne zna ni za kmeta,
ni za sudiju. Iako u srcu gaji apsolutni osjecaj pravicnosti, ne voli pandure, žbirove, On stanje stvari ne
vidi kakvo zaista jeste, nego kako bi po njegovoj svijesti ono trebalo da bude. On djeluje istinktivno,
srdačno, neustrašivo.

Nasuprot njegovoj uobrazilji stoji njegov stvarni život, java. Ona mu se surovo sveti, direktno I
bezrezervno smije u lice, te se njegovi čak I najuzvišeniji poleti I napori lome o hridi svakidašnje,
najobičnije gluposti. Čini se da je sve oko njega samo laž I varka, sve osim njega samoga I njegove
bezrezervne hrabrosti., jer ako su njegovi doživljaji stvarnosti izmišljeni, njegova hrabrost I srčanost nisu.
On bi sa jednakim žarom jurišao I na pravu vojsku, kao što sada juriša na preplašeno stado ovaca. Ne bi
se plašo gorostasa, kao što se ne plaši vjetrenjača.

U Servantesovom romanu konstantna je borba dvaju suprostavljenosti: idealizma i realizma. Don Kihot
jeste pobjeđen, ali njegov ideal nije, ostao je čist i neokaljan. Vitez Tužnog lika nije stao. Nije ustuknuo ni
pred jačim, ni pred brojnijim, pratio je svoje. Zore su ga dočekivale na drumu, noću je bdio, naoštrenih
čula, spreman u svakom trenutku da pritekne u pomoć, da spasi i sačuva.Šta ga gura naprijed? Njegovo
čisto i hrabro srce junaka, njegova ljubav i osjećanje opšte saodgovornosti prema vremenu kojem je
živio, narodu. Upravo ta nesebična predanost čini od smiješne figure ujedno i pravog junaka, istinskog
prijatelja ljudi, mučenika. On je ubijeđen da pomaže i štiti i tada je beskrajno srećan jer samo tada živi
svoju svrhu. U trenutku kada se otrežnjuje, kada se iskra oduševljenja nepovratno ugasi, ovaj plemeniti
Mančanin gubi I volju za životom. On dajući svoju ruku razumu u stvari pruža ruke smrti.

Upravo zboh svih aspekata koji čine Don Kihota takvim kakav jeste, on se ne može posmatrati kao puka
karikatura lutajućim vitezovima riterskih romana. Taj Vitez Tužna lika rekreira u svome duhu duh svakoga
od nas. Svi smo pomalo sanjalice I trezvenjaci, idealisti I realisti. Omrknemo kao Don Kihot, budimo se
kao Pansa, svi težimo I svi smo sputani.