REALIZAM (lat.

realis: stvaran)
 od 1830. do 1870. g.
 opisuje svakidašnju stvarnost, suvremeni društveni, gospodarski, politički i kulturni život
 likovi su obični ljudi iz svakodnevnoga života i iz svih društvenih slojeva
 Interijeri otkrivaju socijalnu motivaciju likova koja uvjetuje njihove postupke, ponašanje,
psihologiju i svjetonazor, uvjetovani sredinom
 Realistički pisci svijet prikazuju bez uljepšavanja, imaju kritički odnos prema stvarnosti
 SOCIJALNO-MORALNA PROBLEMATIKA
 pisci unose autentičan govor (narječje, provincijalizmi, žargonizmi…)
 analitičku metodu prikazivanja stvarnosti
 PROZA – roman postaje glavnom književnom vrstom (francuski predrealistički pisac Stendhal u
svojem romanu Crveno i crno (1830.))
 Realistički pripovjedač – objektivan, iskazan u trećem licu i nenazočan u radnji.
 Fabula slijedi kronološki red zbivanja, a događaji su povezani čvrstim uzročno-posljedičnim
vezama
 Najčešći realistički postupci: portretiranje (fizički, socijalni i psihološki portret), portretiranje
pomoću ambijenta, detaljno i precizno opisivanje i pripovijedanje.
Realistički roman U FRANCUSKOJ KNJIŽEVNOSTI.
 prikazivanje tipičnih ljudi u tipičnim okolnostima
 često se opisuju istiniti događaji
 Flaubert – otac proznog modernizma
 predstavnici  Henrie Beyle Stendhal, Gustave Flaubert i Honore de Balzac
HONORE de BALZAC (1799.–1850.)
 francuski romanopisac, pripovjedač i dramatičar
 utemeljitelj socijalnog i kritičkog realizma
 upisao je studij prava, ali ga je napustio i posvetio se profesionalnom pisanju, bio je u dugovima,
godinama je pisao romane u dijelovima za novine
 Ljudska komedija
 Većina Balzacovih djela objedinjeno pod ovim nazivom (80-ak)
 poveznica s Božanstvenom komedijom – u oba djela se teži prikazati suvremeno
društvo, želi se obuhvatiti cijeli svijet u malom
 za razliku od Dantea, on ne nudi rješenje problema, već ironično ukazuje na
aktualne pojave svoga vremena
 3 dijela: Analitičke studije, Filozofske studije, Studije društvenoga života
 cilj je bio prikazati stvarnost – društvene klase i profesije, francusko društvo od
1815. do 1848. godine
 novac je osnovna pokretačka snaga,
 rad=presudan za uspjeh jer ništa nije poklonjeno
 uspjeh je jedino mjerilo sposobnosti, a novac jedino mjerilo uspjeha
 u borbi za život sva su sredstva dopuštena
POVIJESNI KONTEKST
 siromaštvo izazvano povećanjem nataliteta na selu
 seobe tih ljudi u gradove
 stvaranje sirotinjskih radničkih predgrađa
 rad po 14 sati dnevno za mizarnu nadnicu
  česte pobune i revolucije

Društveni problemi onoga vremena: ratno profiterstvo, želja ta društvenim usponom, novac kao vrhovni
bog koji okreće Zemlju („Ako ukradete sitnicu, pokazuju vas kao čudovište, ako ukradete milijun,
smatrat će vas za poštenoga čovjeka…“), sveopći društveni nemoral, osobito viših slojeva, laži,
prijevare, pokvarenost
Tematika romana:1
 ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorištavaju
 želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu (Pariz)
 život u pansionu gospođe Vauquer kao presjek i slika stanja tadašnjega društva
Problematika:
 posesivna, odana i slijepa očinska ljubav koja ne poznaje granice
 želja za uspjehom u gradskoj sredini i težnja za društvenim ugledom
 amoralnost ondašnjeg društva i čovjekov moralni pad
Djelo se može usporediti s tzv. Bildungsromanom i Entwicklungromanom – vrstama koje prikazuju
odrastanje, emocionalno i intelektualno sazrijevanje glavnoga junaka; važnu ulogu u tim romanima
imaju prostor i vrijeme.
Tri fabularne linije:
1. vezana uz oca Goriota („Krist očinstva“, „Vječni otac“),
2. vezana uz studenta Rastignaca
3. vezana uz kriminalca Vautrina (lik posjeduje i značajke romantičarskoga titanizma).

Retrospektivno se pripovijeda o Goriotovoj prošlosti, o materijalnom uspjehu, obiteljskom životu,

intimnoj drami nakon ženine smrti, djetinjstvu i bogatoj udaji dviju razmaženih kćeri.

Roman se temelji na pripovijedanju, a pripovjedač pripada tzv. objektivnom tipu: pripovijeda se u 3. licu
jednine. Kao jedna od pripovjedačkih tehnika, u Balzaca se već pojavljuje i unutarnji monolog.

Također je važno i detaljno opisivanje. Tehnika preciznog opisivanja prostora u funkciji je

karakterizacije lika jer prostor uvjetuje i određuje likove.

GORIOT: bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer. Gotovo do ludila voli
svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav prema njima. Očeva ljubav prema kćerima postaje
prava ovisnost, on kupuje ljubav svojih kćeri novcem i skupim poklonima još od njihova djetinjstva pa
one zato postaju razmažene, pohlepne i bezosjećajne, a on to u svojoj slijepoj ljubavi ne vidi. Kazna mu
je usamljenost i odbačenost koja doživljava vrhunac u trenucima umiranja. Goriot je sam, njegove kćeri
ne mogu, odnosno ne žele doći i njemu se na trenutak javlja spoznaja o njihovoj bezosjećajnosti, ali
umire u iluziji da ga vole, da su lijepe, dobre, ali nesretne, a za njihovu nesreću okrivljuje muževe. Lik
oca Goriota romantičarski je koncipiran lik: njime vlada samo jedna strast – ljubav prema kćerima:
„Volim konje koji ih voze… Ja živim od njihovih zadovoljstava.“; one su napravile „otmjeno
ocoubojstvo“.

1
Inspiracija iz sličnog djela: W. Shakespeare (16. st.) – tema iz tragedije “Kralj Lear” koji se lišava svega da bi njegove
nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicije
''Čiča Goriot, starac otprilike od šezdeset i devet godina...''

''Uostalom, njegovi su mesnati, nabrekli nožni listovi, kao i dugi istaknuti nos, nagovještali nake
duševne osobine od kojih je udovica, čini se, bilo stalo, a koje je potvrđivalo njegovo mjesečasto i
bezazleno, nevjšto dobrodušno lice. Mora da je bio čvrsto građena životinja kadra da svoj duh izoštri u
osjećaju. Kosa, počešljana na razdjeljak, koju mu je vlasuljar Politehničke škole svako jutro dolazio
naprašiti, na pet mu se mjesta spuštala na nisko čelo i lijepo ukrašavala lice. Premda je djelovao malčice
neotesano , bio je tako pomno dotjeran, tako je obilato trošio duhan, pušio ga kao čovjek siguran u to da
će mu kutija za duhan uvijek biti puna makube.''

EUGENE DE RASTIGNAC: mladi student koji uspijeva ući u pariško visoko društvo i nastoji se u
njemu održati vezom s udatom bogatom ženom, Goriotovom kćerkom. Rastignac je s Goriotom u
njegovim posljednjim trenucima osjećajući prema nesretnom starcu ljubav i sažaljenje uviđajući
nemilosrdnost njegovih kćeri. On ne odustaje od visokog društva i na kraju se odlučuje boriti svojim
jedinim oružjem: razumom, ambicijom i upornošću.

''Eugčne de Rastignac, tako se zvao ,bio je jedan od onih mladića koji se iz nevolje privikavaju na rad,
koji od najranije dobi shvaćaju nade što ih roditelji u njih polažu, te sebi pripremaju lijepu budućnost
već sada proračunavajući buduće kretanje društva,kako bi bili prvi koji će ga dokraja iskoristiti.''

''Eugčne de Rastignac imao je posve južnjačko lica, bijelu put, crnu kosu, plave oči. Njegov način
izražavanja, ponašanje i uobičajeno držanje odavali su sina plemenite obitelji gdije su prvim odgojem
bile obuhvaćene samo tradicije dobrog ukusa. Ako se i štedio na odjeći, ako je u obične dane i nastojao
pohabiti odjela sašivena prošle godine, svejedno je pokatkad mogao izaći i kao otmjen mladić. Obično
je nosio stari kaput, iznošen prsluk, neuglednu crnu, izblijedjelu, nemarno svezanu studensku kravatu,
hlače u skladu s ostalim i zakrpljene čizme.''

Rastignacov lik je dinamičan, tijekom radnje razvija se i mijenja; životne situacije iz visokoga pariškoga
društva mijenjaju njegov svjetonazor i mladenački idealizam; shvaća da je čak i ljubav prema Parizu „…
hvalisava, bezočna, rasipna, varljiva i ohola...“ Jedan od rijetkih Balzacovih likova koji je u životu uspio
bez da je prodao dušu. Iako je željan uspjeha ne pristaje na tradicionalne načine uspjeha putem: Braka s
bogatašicom ili paktom sa zlikovcima Rastignac povezuje tri različite društvene klase: siromasi,
aristokracija i građanstvo. Rastignac pomiruje suprotnosti pariškog društva onoga vremena.
Utjelovljenje je društvenog uspjeha bez moralnog srozavanja.

VAUTRIN: muškarac, oko 40 god., koji nosi crnu vlasulju i boji brkove. Odbjegli je robijaš. Kroz
njegov se lik daje opis društva i Parižana, licemjerje i pokvarenost, te moralnu izopačenost ondašnjeg
društva. Po njegovim je mjerilima Pariz najobičnija kaljuža: "Oni koji se u njemu kaljaju kolima pošteni
su ljudi, oni koji se kaljaju pješice, lopovi su. Oni koji u njemu ukradu sitnicu smatraju se za neobične
rijetkosti, oni koji kradu milijune označeni su kao ljudi puni vrlina". Vautrin je prozreo Rastignacove
želje i predlaže mu ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućio život u visokom društvu.
Uživao je izrugivati se zakonom, šibati visoko društvo, naglašavati da je samo sebi nedosljedno, kivan
na društveni poredak i da je u dubini njegove duše brižljivo čuvana neka tajna. Simbol revolta protiv
postojećeg društva

''... u drugom čovjek od svojih četrdesetak godina koji je nosio crnu vlasulju, boji zaliske, izdavao se za
bivšeg trgovca, a zvao se gospodin Vaturin.''
''Znao je ili je ponešto nagađao o poslovima onih koji su ga okruživali, dok nitko nije mogao proniknuti
ni u njegove mislini u njegove poslove. Premda je svoju prividnu dobroćudnost, stalnu ljubaznost i
veselost postavio kao nekakvu prepreku između sebe i svih ostalih, često bi dopuštao da iz njega izbije
strahovita dubina njegova značenja. Često je kakva doskočica, dostojna Juvenala, kojom kao da je
uživao izrugivati se zakonima, šibati visoko društvo, optuživati ga da je samo sebi nedosljedno, morala
izazvati pretpostavku da je taj čovjek kivan na društveni poredak i da je u dubini njegova života
brižljivo zakopana neka tajna.''

1) Opiši lik E. de Rastignaca s obzirom na: podrijetlo, obitelj i odgoj.

Njegov otac, majka, dva brata, dvije sestre i jedna teta čije se bogatstvo sastojalo samo od mirovine,
živjeli su na malom zemljoposjedu Rastignacovih... Eugène de Rastignac imao je sasvim južnjačko lice,
svijetlu put, crnu kosu, plave oči. Njegov izgled, njegovo ponašanje, njegov uobičajeni stav odavali su
sina plemićke obitelji u kojoj se prvotni odgoj sastoji samo u usvajanju nasljeđa dobrog ukusa. Ako je
bio štedljiv s odijelima, te je običnim danima trošio odjeću od prošle godine, ipak je ponekad mogao
izići opremljen poput otmjenog mladića... Eugène de Rastignac, kako mu je bilo ime, bio je jedan od
onih mladića koje je neimaština navikla na rad, koji već u djetinjstvu shvaćaju nade što ih njihovi
roditelji polažu u njih, te pripremaju sebi lijepu budućnost život razmišljajući o domašaju svojega
studija i prilagođavajući ga unaprijed kretanjima društva kako bi bili prvi koji će ga iskoristiti.

2. Protumači očinsku ljubav u kontekstu djela.

No, u toj situaciji, kod Goriota se do bezumlja razvio očinski osjećaj. Svu svoju odanost koju je osujetila
smrt, prenio je na svoje dvije kćeri i one su bile sasvim dovoljne njegovom srcu. ... Odgoj njegovih kćeri
bio je, naravno, nerazuman. Goriot je imao od više od četrdeset tisuća livri rente, za sebe nije trošio
više od tisuću dvjesto franaka godišnje, te je sreću nalazio u tome da udovoljava svim ćudima svojih
kćeri... Goriot je svoje kćeri svrstavao u isti red s anđelima... Njegove kćeri i zetovi ubrzo su se počeli
zgražati nad tim što se on i dalje bavi tim poslom, premda je posao bio sav njegov život. Pet godina
odolijevao je njihovom navaljivanju, a onda se pristao povući s novcem što ga je dobio prodajom
radionice i prihodima tih posljednjih godina... Bacio se u njezin pansion od očaja koji ga je obuzeo kad
je vidio da muževi zabranjuju njegovim kćerima ne samo da ga uzmu k sebi, nego čak i da ga javno
primaju.

Kazna mu je usamljenost i odbačenost koja doživljava vrhunac u trenucima umiranja. Goriot je sam,
njegove kćeri ne mogu, odnosno ne žele doći i njemu se na trenutak javlja spoznaja o njihovoj
bezosjećajnosti, ali umire u iluziji da ga vole, da su lijepe, dobre, ali nesretne, a za njihovu nesreću
okrivljuje muževe.

3. Okarakteriziraj gospođu Vauquer. (Kakva je nj uloga u radnji?)

Njezino lice, svježe poput prvog jesenskog mraza, njezine borama okružene oči čiji izraz se kreće od
osmijeha propisanog plesačicama do oporog mrštenja lihvara, ukratko, cijela njezina osoba objašnjava
taj pansion kao što pansion podrazumijeva i njezinu osobu. Zatvor ne ide bez tamničara, ne možete
zamisliti jedno bez drugog. Blijedo salo te male žene proizvod je toga života kao što je tifus posljedica
bolničkih isparavanja... Kad je ona tu, slika je potpuna. Sa svojih pedesetak godina, gospođa Vauquer
sliči svim onim ženama koje su imale nesreću... Ipak, ona je u dubini duše dobra žena, govore stanari
koji, slušajući je kako stenje i kašlje poput njih, vjeruju da je i siromašna kao oni.

4. Zašto je Vautrin romantičarski lik?

Vautrinov lik predstavlja tip romantičarskoga titana: inteligentan, ciničan, nadmoćan, amoralan;
savjetuje Rastignacu: „U ljudsko društvo treba uletjeti kao topovsko zrno ili se uvući kao kuga.
Poštenjem se ništa ne postiže…“, „Pokvarenost je opća pojava, talenti su izuzeci…“