Ranko Marinkovi -Ruke - zbirka novela

Novelistikom zbirkom Ruke, Marinkovi se afirmirao ne samo kao vrstan novelist, nego
njome postaje europsko antologijsko novelistiko ime. Inae, njegove realistiki strukturirane
novele tematiziraju provincijalni ivot na rodnom otoku, ali predstavljaju i psiholoko
analitiku kratku prozu u kojoj se bavi sukobima u ovjeku i drutvu, otkrivajui u
pojedinanim sudbinama kolektivno stanje due.

Ruke
Zbirka novela Ranka Marinkovia Ruke jedna je od najboljih, a svakako i najslavnija i
najee pretiskivana novelistika knjiga jednoga hrvatskog pisca u poslijednih pedest godina.
Prvo izdanje, iz 1953. god, sadravalo je deset novela, ali su dvije od njih naknadno postale
sastvani dio romana Kiklop, a jedna je ula u knjigu novela ranije Marinkovieve fraze.
Sadrak zbirke, s osam tekstova, definitivno je oblikovan 1962.god, kada je na uvodno mjesto
uvrtena novela Samotni ivot tvoj.

Kada su se pojavile Ruke, Marinkovi je ve bio afirmirani pisac, ali ga je ta knjiga uinila
prvim imenom poslijeratne hrvatske novelistike. Pisana rukom skeptinog intelektualca
sklonog raznoj ironiji, discipliniranog Mediteranca s analitikim nervom i pisca sposobnog da
naoko obine, trivijalne teme uzdigne na univerzalnu razinu, nadasve nenadmanog stilista, ta
je umjetnost otvorila u suvremenoj hrvatskoj knjievnosti nove vidike i postavila joj vrlo
visoke kriterije.
Mnogi aspekti Marinkovieve proze, pa i tekstova iz zbirke Ruke, mogu se danas tumaiti u
sklopu poetike postmoderne; npr. metaliterarnost novela Samotni ivot, Aneo i naroito
Zagrljaj, u kojoj je autor u prvi plan doveo stvaralaki in i pievu muku da iz kaosa grae
stvori umjetniko djelo. Realistiku podlogu od koje u svojim novelama uvijek kree, pisac
razara brojnim narativnim postupcima - inverzijom slike svijeta, neuobiajenim spajanjem
razliitih anrovskih obrazaca i stilova, impostiranjem likova kao ambivalentnih karaktera,
ironijskim pomakom, groteskom.
Kratki sadraj
ovjek hoda prekrienih ruku na leima. Lijeva se nalazi u naruju desne, spretnije, snanije,
pametnije, ozbiljnije. Tu nastaje dijalog izmeu lijeve i desne ruke. Stalno se svaaju koja je
pametnija, korisnija i sl. - Ja barem znam listati knjigu, a ti ni to ne zna. Ti zna samo drati
knjigu dok ja listam. On ita, ja listam, a ti, kao stalak - dri. U svai je lijeva ruka okrivila
desnu da je ubojica, da ju je htjela ubiti: - Ja nisam ubojica! To bi ti uinila. Uostalom, jednom
si ve i pokuala to uiniti, smatra se robom desne ruke: Dok se gola prostituira u
kojekakvim rukovanjima, ja drim tvoju rukavicu, kao rimski rob.
Na kraju dolazi do preobrata prie. ovjek pomiluje rukom djeaka po glavi i kvrcne ga po
nosu, mali vrisne kako ga je ovaj udario. Dolazi djeakov otac... tada se makne i Lijeva.

Strelovito se digne i zgrabi Oca za koulju na prsima. To je drugim rijeima bio mig Desnoj:
udri!... Pod sobom ostave krvave otiske na ploniku. No one se nisu osvrtale... Lijeva ruka je
druga strana ljudske linosti, ona je njenija, osjeajnija, iskrenija i spontanija, ali ima
podreenu ulogu. Ona uvijek ima ulogu pomonice, hvataljke, pseudopodija koja mora
potovati zakon jaega. No, u sluaju opasnosti i Njegove ugroenosti one surauju i
sposobne su zajediko nedjelo. U sceni tue s djeakovim ocem one se udruuju ne bi li
obranile Njega, ime je naglaena slika ovjeka kao nedjeljivog stvorenja. Zadnja scena je
groteskan prikaz pljuvanja obraza ne bi li oprao ruke od blata i krvi.
***
Ruke razgovaraju i iznose svoje stavove i miljenja. Rijei su rukama izvor svih
nesporazuma. Naravno, ruke predstavljaju ljude i njihove ivotne poglede odnosno nadzore.
Marinkovi se kroz dijalog ruku na poetku novele volterski ruga ljudskim besmislenim
svaama kao da su mala djeca. Jedna drugoj prebacuju da ne zna pisati, da ne zna itati,
slikati. Svaaju se i zaotravaju sukob. Lijeva ruka prebacuje desnoj da je preuzela in
stvaranja. Da je sve ostalo na mislima i rijeima nita se ne bi dogodilo. Ranko Marinkovi se
u noveli pita to je to ast i treba li se pod svaku cijenu fiziki obraunati branei tu ast...
Noem ili vatrenim orujem ovjek produbljuje sukob dovodei ga do fizikog unitenja
drugoga.
Ruke ne predstavljaju samo pojedinca. U njima moemo prepoznati narode i drave. Pisac je
svjestan pojavnosti francuske revolucije, Napoleona, Oktobarske revolucije, Hitlera itd.
Uvijek je jedna politika opcija okrivljivala drugu prvo rijeima, a onda djelima, tj. oruanim
sukobom. Na kraju novele ruke doivljavaju udan sukob. U susret im dolazi djeak i
djevojica. Djevojica je prola pored desne skrueno, tiho, kao da je neto skrivila. Namee
se misao nije li ta djevojica iz novele predstavnica svih djevojica (ena) koje su odgajane u
poslunosti i potencijalnoj krivnji. Desna ruka (konzervativna, patrijarhalna, tradicionalna
koja se dri obiaja Crkve i obitelji) je pogladila djevojicu dajui nam do znanja da cijeni
njezinu poslunost, skromnost i ednost. Sukob nastaje na lijevoj strani, utz lijevu opciju.
Djeak je prkosan kao to su bili i svi lijevo orijentirani mladii u razliitim revolucionarnim
vremenima. Lijeva se alila, kvrcnula je djeaka po nosu i aljivo zamahnula iznad njegove
glave. Pisac je vjeto pokazao da lijevi mogu mladiima oitati bezazlene lekcije, da su
strpljivi s njima i da shvaaju njihovu mladost. to u tom trenutku ini desna? Pljusnula je
djeaka po licu. Kako objasniti postupak postupak desne? Zato je pljusnula djeaka? Znai li
to da desna opcija kanjava neposlunost, da ne trpi drskost i da nema razumijevanja za
mlade. Ako je ovog mladia samo pljusnula, moemo zamisliti kako bi kaznila neposlune
starije starije osobe koje sustavno smiljaju i snuju osvajanje vlasti na bilo koji nain.
Marinkovi je svojim novelistikom opusom izvrio veliki utjecaj na hrvatske umjetnike
svoga vremena. Njegov karakteristian stil prepun ironije, humora i duboke skrivene
metaforike oduevljavala je brojne itatelje i gledatelje koji su mu odobravali, kao i Miljenku
Smoji, da hrabro karikira negativne pojavnosti u drutvu, od Albatrosa 1939. do Never mora
1993.
ovjek bi se trebao, poruuje nam "Viki Voltaire" Marinkovi zagledati u svoje ruke, u
svoje djelo i upitati se jesmo li u stvaralakoj euforiji nanijeli zlo drugom ovjeku. Ima li
svaki cilj opravdanje? Pa i Raskoljnikov je u "ruke" uzeo sjekiru i ubio "Boje stvorenje"
Koja je ruka (drei sjekiru) vei krivac, nebitno je na kraju izvrenog ina. Ruke nisu krive,
poruuje nam Marinkovi. Kriv je mozak, odnosno ljudska svijest koja esto umjesto

najvelianstvenijeg osjeaja - ljubavi, bira najnii - strah. A iz straha inimo sve kako bi
sami sebi stvorili pakao.
***
Ruke su pisane u obliku prividnog dijaloga izmeu lijeve i desne ruke koje predstavljaju dvije
suprotne strane ljudske linosti. Time se ukazije na necjelovitost ljudske linosti.
Novela zapoinje maenjem ruku i djeju igru uz pjesmu. No ubrzo se one poinju
nadmudrivati i svaati. Desna se namee zakonom jaega, ona je uvijek glavna i dominantna.
Ona je stvarateljica djela u svim podrujima, spominje se rije Demiurg koja oznaava prema
filozofu Platonu naziv za boanskoga tvorca prirode, graditelja svijeta i ivota na Zemlji. ona
na taj nain unaprjeuje ljudski ivot. Ona je jaa, snanija, pametnija i spretnija. Lijeva joj
predbacuje da je nemilosrdna jer nosi oruje i ubija u ratovima, ali i hladno potpisuje perom
smrtnu presudu. Dakle, ona je i stvaratelj i unitavatelj koji bi jednoga dana mogao i unititi
svijet. Ponekad u svojem lukavstvu zna biti i njena, kada Mu (ovjeku) miluje kosu i mazi
ga. Lijeva predbacuje Desnoj njenu surovost kada ju podsjea kako Mu je pomogla u asu
krize razrezati ile na ruci, tj. da izvri samoubojstvo, no to na sreu nije uspjelo.
Lijeva ruka je druga strana ljudske linosti, ona je njenija, osjeajnija, iskrenija i spontanija,
ali ima podreenu ulogu. Ona uvijek ima ulogu pomonice, hvataljke, pseudopodija koja
mora potovati zakon jaega. No, u sluaju opasnosti i Njegove ugroenosti one surauju i
sposobne su zajediko nedjelo. U sceni tue s djeakovim ocem one se udruuju ne bi li
obranile Njega, ime je naglaena slika ovjeka kao nedjeljivog stvorenja. Zadnja scena je
groteskan prikaz pljuvanja obraza ne bi li oprao ruke od blata i krvi.
Ruke su On, tj. ovjek i dva razliita pola ovjekove linosti koja se sukobljavaju, ali kada
On doe u nevolju, one predetavljau zajednitvo njegove linosti i djeluju zajedno, kao u tui
na kraju kada staju u Njegovu obranu. Tu nema nikakvih politikih konotacija, ni ljevice ni
desnice kao politikog opredjeljenja, ve se radi o ljudskom karakteru, ije su dvije strane
prikazane kroz razliitost ruku.
________________________________

Ranko Marinkovi rodio se 22. veljae 1913. u Visu. Puku kolu zavrio je
u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je zavrio i Filozofski fakultet. U
okupiranu Splitu uhien je te interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije
1943. prebacuje se u Bari, zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Ministarstvu
prosvjete NRH, Nakladnom zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. direktor je Drame
zagrebakoga HNK. Godine 1951. postaje profesorom na zagrebakoj Akademiji za kazalinu
umjetnost na kojoj radi do umirovljenja. Bio je redoviti lan HAZU - a od 1983., a lan
Drutva hrvatskih knjievnika od 1948. U dva je mandata bio vijenik HDZ - a u Skuptini
grada Zagreba. Hrvatski knjievnik Ranko Marinkovi bio je poznati prozni i dramski pisac,
odavno uvrten u obveznu kolsku lektiru. Kad je njegov roman Kiklop prenesen na filmske i
TV ekrane, njegova su djela postala traena i itana kao nikad prije. Marinkoviev knjievni

opus raznovrstan je i bogat. Obuhvaa poeziju, knjievne i kazaline kritike, eseje, drame,
pripovijetke i romane.

Suraivao je u Krleinu Peatu i manje poznatim asopisima, a u oujku 1939. u Hrvatskome

narodnom kazalitu izvedena mu je prva drama Albatros. Poslije drugoga svjetskog rata
poinje njegovo glavno stvaralako razdoblje u kojem e napisati brojne novele, od kojih e
se neke poslije nai u njegovoj znamenitoj zbirci Ruke. Pojava svakoga novog Marinkovieva
djela bila je ne samo veliki knjievni, ve i kulturni dogaaj, pa i drutveni, premda je stvarao
u sjeni slubeno favoriziranih autoriteta. Praizvedba drame mirakla Glorija 1955., u reiji
Bojana Stupice, bila je prava senzacija, jer se izdigla iznad cjelokupnoga tadanjeg hrvatskog
dramskog stvaralatva. Ona problematizira sukob pojedinca s dogmatizmom i krutim
drutvenim normama. U romanu Kiklop, koji se pojavio 10 godina poslije, Marinkovi
ocrtava Zagreb uoi drugoga svjetskog rata, sluei se analitikim opisima psihikih stanja
likova, ironijom, pa i crnim humorom. Na tragu takva pripovjednog oblikovanja nastao je i
antiroman Zajednika kupka. Svoj opus zaokruio je 1993. godine djelom simbolina naslova
Never more (Nikad vie). Dobitnik je vie knjievnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za
knjievno stvaralatvo Ivan Goran Kovai nagraeni su mu romani Kiklop i Never more.

Albatros, drama, 1939.; Proze, pripovijetke, 1948.; Ni braa ni roaci, pripovijest, 1949.;
Oko boje, pripovijest, 1949.; Pod balkonima, pripovijetke, 1953.; Ruke, pripovijetke,
1953.; Geste i grimase, kazaline kritike i eseji, 1951.; Glorija, drama, 1955.; Ponienje
Sokrata, pripovijetke, 1959.; Karneval i druge pripovijetke, 1964.; Kiklop, roman, 1966.;
Politeia ili inspektorove spletke, vodvilj, 1977.; Zajdenika kupka, roman, 1980.;
Pustinja, drama, 1982.; Nevesele oi klauna, zbirka eseja, 1986.; Never more, roman, 1993.