KIERKEGAARD AS A «WEAK EXISTENTIALIST»

KIERKEGAARD KAO „SLABI EGZISTENCIJALISTA“

DOKAZ ZA POSTOJANJE BOGA

Mnogi su autori, mahom filozofi i teolozi, pokušali kroz povijest na različite

načine dokazati da Bog postoji, ili pak da je nemoguće njegovo postojanje.
Postoji više vrsta dokaza. Neki su a priorni - što znači da ne ovise o iskustvu, tj.
da se za njihovo dokazivanje ne pozivamo na iskustvo. Drugi su pak a
posteriorni – i takvi dokazi upravo proizlaze iz iskustva. Kod a posteriornih
dokaza se smatra da je Bog ostavio tragove u svijetu koji ukazuju na njegovo
postojanje. Upravo ti tragovi upućuju na onoga koji ih je ostavio, a to je prema
religiozno orijentiranim ljudima – Bog.

A priorni dokaz je npr. ontološki dokaz Sv. Anselma, a a posteriorni su tzv.

kozmološki putovi Sv. Tome Akvinskog itd. Spomenute dvije vrste dokaza su
najpoznatije te još i danas izazivaju veliku pažnju i interes.

Ontološki dokaz je takva vrsta dokaza koji iz pojma Boga, odnosno, ideje Boga
pokušava doći i zaključiti na Božje postojanje, na nužnost njegovog egzistiranja.
Kozmološki su pak dokazi, ona vrsta dokaza koji iz tragova koje nalazimo u
svijetu pokušava zaključiti da postoji Onaj koji je te tragove ostavio, a to bi
trebao biti Bog.

Dokazi za Boga;
1) a priori, od ideje Boga, pojma – Anselmov – ontološki (ako Bog postoji
morao bi biti takav i takav, no, problem je što nije dokazano da postoji,
isto kao što ako trokut postoji nužno se sastoji od 3 stranice, no, najprije
treba utvrditi postoji li).

1
 2) a posteriori – pozivaju se na iskustvo – 5 Tominih puteva (gibanje,
uzročnost, nenužnost, stupnjevi savršenstva, red u svijetu)
- dokaz iz iskustva ('doživljaji' ljudi)
- dokaz – pozivanjem na moral – Bog kao moralni čimbenik
- dokaz iz svrhovitosti, teleologija (argument iz dizajna)

Danas postoje još neke druge vrste dokaza:

1) ontološki dokaz – ili dokaz utemeljen samo na razumu

2) kozmološki dokazi – tj. oni koji su utemeljeni na osnovnim činjenicama o

postojanju svijeta

3) tzv. teleološki dokazi – koji su utemeljeni na određenim karakteristikama

svijeta, npr. svrhovitosti svijeta

4) dokazi utemeljeni na iskustvu vjere – ova vrsta je posebice problematična

iz perspektive onih koji ne vjeruju u doživljaje koji nastaju posredstvom
vjere

5) mogući novi dokaz – Kierkegaardov dokaz koji možemo nazvati tzv.

egzistencijalnim dokazom.

Kierkegaardov „egzistencijalni dokaz“

Kakav pak dokaz pokušava izložiti Kierkegaard? Čini se da kod njega možemo
govoriti o nekoj vrsti „egzistencijalnog dokaza“ (dokaz u kojem se iz
egzistencije pojedinca zaključuje na nužnost Božjeg postojanja). Kierkegaard
smatra kako je svaki čovjek predodređen za religiozni stadij egzistiranja, no to

2
ne znači da će ga i ostvariti. Religiozni stadij ponuđen je svakom čovjeku,
svakom pojedincu i to kao mogućnost, no, da bi se ostvario treba ga izabrati.
Nije potrebno govoriti o tome kako ga neki ljudi ne izaberu (i kako je to pitanje
njihove slobode). Ako ga ne izaberu, ne mogu ga niti realizirati, što znači da
neće, prema Kierkegaardu, postići vrhunac vlastitog ostvarenja.

Dokaz o kojem govori Kierkegaard - polazi od Boga i zaključuje (na Boga) na

njegovo postojanje. Bog, tj. Isus Krist pokazao je što znači biti čovjek.
Kierkegaard smatra da je on jedini kompetentan da definira čovjeka i kaže što
znači biti čovjek. S druge strane, tko se sa time ne slaže, učinit će ono što smatra
ispravnijim, to nije upitno. No, Kierkegaard inzistira na tvrdnji kako vrhunac
egzistiranja predstavlja upravo religiozni način egzistiranja, čiji je ideal Isus
Krist.

Cilj ovog (članka) papera je pokazati da je Kierkegaard bio 'slabi' egzistencijalist

te da je smatrao da je potpuno i autentično egzistiranje moguće jedino unutar
religioznog stadija.

U ovom (članku) paperu zastupat ću (ili braniti ću) 2 teze; Kierkegaarda kao
'slabog' egzistencijalistu i religiozno egzistiranje kao jedini način na koji se,
prema Kierkegaardu, čovjek može autentično i potpuno ostvariti – i to kroz
metaforu tzv. 'egzistencijalne kuće'.

U prvom dijelu (članka) papera, dakle, tvrdim da je Kierkegaard slabi

egzistencijalista i obrazlažem svoju tvrdnju. U drugom dijelu objašnjavam
Kierkegaardovu 'egzistencijalnu kuću' pomoću koje dokazujem kako je vjernik,
tj. religiozni čovjek bogatiji za jednu dimenziju egzistiranja (samo unutar
religioznog stadija moguće je potpuno i autentično čovjekovo ostvarenje).

3
Što je uopće egzistencijalizam, kada se pojavljuje i koja su mu glavna obilježja?
Ako kao definiciju egzistencijalizma smijemo uzeti onu koja kaže da je
egzistencijalizam novi pravac unutar suvremene filozofije, koji se javlja
sredinom 19. st., onda on označava filozofski pravac koji inzistira na osebujnosti
(posebnosti, orginalnosti) čovjekove egzistencije. Čovjekov je opstanak
(postojanje) jednokratan, izniman, konačan i povijestan. Njegov se opstanak
razlikuje od načina bitka svih drugih bića time što kod čovjeka egzistencija
prethodi esenciji, a ne kao što se to ranije mislilo, da esencija prethodi
egzistenciji. Čovjek, naime, nije unaprijed određen svojom biti, nego tek svojim
opstankom (egzistiranjem, egzistencijom) on određuje svoju bit.

Možemo zaključiti kako je egzistencijalizam kao novi filozofski pravac stavio u

središte čovjeka te njegovu slobodu i odgovornost za samoostvarenje. Neupitno
je da se svaki čovjek želi ostvariti na najbolji mogući način i da mu je pri tom
dano na raspolaganje mnoštvo mogućnosti i sloboda izbora. Kako će se
pojedinac ostvariti ovisi u prvom redu o njemu, a za očekivati je da svatko
izabire jedinstven smisao života i upravo se po tome razlikuje od drugog
čovjeka, tj. ljudi.

Kierkegaard je živio od 1813. do 1855. i najviše ga je interesirao čovjek, tj.

definiranje čovjeka unutar kršćanske religije. Upravo je Kierkegaard uvidio
nužnost dovođenja u pitanje dotadašnjih definicija čovjeka i potrebu nove
(definicije) koja bi obuhvatila pojedinca, tj. konkretnog čovjeka. Prema
Kierkegaardu najprije postoji čovjek, a onda on živeći definira svoju esenciju (ili
određuje svoju bit). Kao što nije moguće definirati čovjeka unaprijed, niti
stvoriti sistem unutar kojega ćemo ga smjestiti, još je manje moguće pronaći
recept za čovjekovo potpuno i autentično egzistiranje (rezultati znanosti s
obzirom na samoostvarenje čovjeka nisu dovoljni – npr. profesionalna
orijentacija u psihologiji). Nitko ne može reći drugom čovjeku da ne živi na

4
najbolji način niti kako bi to najbolje egzistiranje izgledalo, u smislu da ne
postoji univerzalni recept, niti sistem egzistiranja koji bi to jamčio.

Zašto je, prema Kierkegaardu, definiranje čovjeka problematično? U prvom

redu, zato što ne postoji jedinstvena i konkluzivna definicija čovjeka oko koje bi
se svi složili. Postojeće definicije izražavaju samo zajednička obilježja svih
ljudi, zanemarujući pri tom njihove međusobne razlike. Kierkegaard smatra da i
to treba sadržavati definicija čovjeka kako bi bila kompletna, jer kada se pitamo
o čovjeku želimo saznati upravo ono po čemu se ljudi međusobno razlikuju.
Dakle, nisu postojeće definicije krive, nego su jednostavno nepotpune. Citiram;
“Moderna filozofija zaboravila je što znači biti čovjek: ne ono što je čovjek
općenito, nego ono što smo ja, ti, on, ono što smo mi svaki za sebe”. (Dnevnik –
D7, 109; P 244).

Kierkegaard započinje svoju raspravu o definiranju čovjeka tvrdeći da svaki

čovjek teži ka konačnoj svrsi egzistiranja, vlastitom potpunom i autentičnom
ostvarenju i u tom smislu nema iznimaka. Čini se da zastupa eksplicitnu
antropologiju (točno određeni model čovjeka – religioznost “B”). Dva su
pokretača koja čovjeka motiviraju na ostvarenje autentičnog egzistiranja. To su
strast (težnja za samoostvarenjem) i beznađe; kao pozitivni i negativni pokretači.
Strast za autentičnim egzistiranjem prisutna je u svakom čovjeku beziznimno.
Neupitno je da se svaki čovjek želi ostvariti na najbolji mogući način samo je
problem u tome što to svima ne uspjeva. Kierkegaard polazi od pretpostavke da
je svaki čovjek slobodan u smislu da slobodno odlučuje o načinu na koji će
postići eventualno najbolje ostvarenje. Nema unaprijed zacrtanog puta potpunog
ostvarenja. Ta sloboda, međutim, znači da je moguće odabrati različite načine
egzistiranja i da čovjek treba odabrati onaj koji mu najbolje odgovara. Sloboda,
također podrazumijeva stalnu (konstantnu) prisutnost mogućnosti da se čovjek
ne ostvari na najbolji način (ili pak uopće ne ostvari). Beznađe označava upravo

5
to - strah da se čovjek neće moći ostvariti na zadovoljavajući način, da će
odabrati pogrešan put ka samoostvarenju.

Kierkegaarda su nastavljači nekih aspekata njegova filozofiranja nazvali 'ocem'

egzistencijalizma, jer je u središte svoje filozofije stavio upravo čovjeka i
njegovu prirodnu težnju ka samoostvarenju, no on ipak nije bio 'jaki'
egzistencijalista. Zašto? Zato što bi kao 'jaki' egzistencijalista trebao tvrditi da je
u svakom čovjeku prisutna prirodna težnja ka postizanju autentičnog egzistiranja
i da nema unaprijed zadanog cilja koji bi svi trebali ostvariti (svi ljudi imaju isto
polazište – želju za samoostvarenjem, ali različit konačni cilj, smisao života bi
se trebao razlikovati od čovjeka do čovjeka). Međutim, Kierkegaard tvrdi
upravo suprotno - da je najviši način egzistiranja upravo onaj religiozni
(religioznost 'B'). Svi ljudi, prema Kierkegaardu, imaju isto polazište i isti
konačni cilj, a to je religiozni stadij egzistiranja. Prema ovom stavu, Kierkegaard
ne samo da je ‘slabi’ egzistencijalist, nego je tipični esencijalist (daje sistem
egzistiranja). Po čemu je on onda uopće ‘slabi egzistencijalist? Po tome što
smatra da svaki čovjek može i smije slobodno odabrati različite načine
egzistiranja – a najčešći su estetski, etički i religiozni (religioznost 'B').

Pogledajmo sada 1. grafoprozirnicu – na njoj je prikazan svojevrsni sistem

egzistencije. Imamo skicu elipse pomoću koje je prikazano čovjekovo moguće
samoostvarenje. Na dnu elipse nalazi se kvadratić koji označava zajedničku
težnju svih ljudi za postignućem autentične egzistencije. Put samoostvarenja ide
od nižih dimenzija ka višima. Vidimo različite točke koje su raspoređene po
elipsi. One označavaju različite načine egzistiranja koje je, prema Kierkegaardu,
moguće ostvariti. Kierkegaard spominje tri temeljna; estetski, etički i religiozni
stadij ili način egzistiranja. Najprije govori o životu mase za koju tvrdi da
predstavlja neautentično egzistiranje. Čovjek mase ili anonimac je onaj koji
imitira tuđe živote (smisao takvog života je 'biti kao drugi'). Nije preuzeo

6
odgovornost za vlastito egzistiranje i zato ga (takvog čovjeka) Kierkegaard
smatra neautentičnim.

Estetički stadij egzistiranja je, prema Kierkegaardu, najniži autentični, jer

označava manjak duhovnog elementa i nedovoljnu svijest o tome da čovjek
treba preuzeti odgovornost za vlastiti razvoj. Esteta je onakav kakav jest, tj. nije
preuzeo brigu oko vlastitog najboljeg ostvarenja. Kierkegaard često koristi lik
Don Juana kako bi opisao estetu. Esteta je zavodnik koji je stalno u potrazi za
novom djevojkom i istovremeno u strahu da će doći trenutak kada će djevojaka
ponestati. On ne vodi vlastiti život, nego život vodi njega; potpuno je pod
utjecajem izvanjskoga. Nije vlastiti gospodar, nego je uvijek pod utjecajem
izvanjskoga, činjeničnog, površnog. Estetu kroz život vodi njegovo trenutačno
duševno stanje i upravo zbog toga ne uspjeva preuzeti kontrolu nad vlastitim
životom. On samo gleda život i pri tom ne sudjeluje u njemu. Njegova
površnost, gubljenje u izvanjskosti - izaziva neodlučnost te se esteta teško
odlučuje za poduzimanje inicijative glede vlastitog samoostvarenja (esteta ne
izabire samog sebe kao smisao života, konačnu svrhu). Manjak inicijative
manifestira se kroz dosadu, koju pokušava riješiti zabavom a kada mu to ne
uspjeva upada u beznađe.

Esteta upada u beznađe, jer nestankom djevojaka na neki način nestaje i smisao
njegova života. On nema autonomiju, tj. kontrolu nad vlastitim zaljubljivanjem i
čini se da upravo bira situacije u kojima se ne može kontrolirati.

Beznađe, s druge strane, može biti razlog za napuštanje estetskog stadija i

traženje boljih rješenja. Esteta se može odlučiti za vrijednosno viši stadij
egzistiranja koji je, prema mišljenju Kierkegaarda, upravo etički. Prijelaz iz
nižeg stadija u viši događa se pomoću 'skoka', tj. odluke za kvalitetno viši način
egzistiranja. Dakle, esteta koji je nezadovoljan vlastitim samoostvarenjem
odabire viši, tj. etički način egzistiranja.

7
Koja su obilježja etičkog stadija ili načina egzistiranja? Etičar je za razliku od
estete preuzeo brigu i odgovornost za vlastito samoostvarenje. On nije ono što
jest, nego ono što tek treba postati (interpretacija citata iz djela «Ili-ili»).
Kierkegaard opisuje etičara pomoću slike muža (supruga) koji se odlučuje za
univerzalnu vrijednost - brak. Esteta je bio zavodnik čiju pažnju neprestano
plijene djevojke i koji zbog toga ne uspjeva preuzeti kontrolu nad vlastitim
ostvarenjem. Etičar se odlučuje za jednu djevojku, tj. ženu i tako postaje muž
koji usmjerava svoj život k jednoj vrednoti, idealu. Time pokazuje da je odabrao
samog sebe i vlastito samoostvarenje kao smisao života i to upravo kroz
navedenu vrednotu (to je samo primjer, može se raditi i o nekoj drugoj
vrednoti). Dok esteta nema autonomiju, kontrolu nad zaljubljivanjem, etičar je
ima i to je ključna razlika među njima.

Smisao etičkog načina života je razvoj idealnog ljudskog karaktera, najboljeg

mogućeg. Etičar se pokušava što je moguće više približiti svojoj idealnoj slici.
On se želi potpuno ostvariti, a način na koji će to učiniti ovisi isključivo o njemu
samom. U slučaju da mu to ne uspije, upada u beznađe.

Upadanje u beznađe karakteristika je prvih dvaju stadija i ono signalizira

čovjeku (ili upozorava čovjeka) da nije postigao najbolje ostvarenje.
Kierkegaard u djelu «Bolest na smrt» govori o 3 temeljne vrste beznađa (vezane
za estetski i etički stadij).

1) «Nesvjesno» beznađe je ono koje čovjek ignorira i kojega nije svjestan te

je najopasnije. Tko ne zna da je upao u beznađe ne može se niti boriti
protiv njega (npr. neautonomni zavodnik - esteta).

2) Zatim, beznađe je kada čovjek ne želi više biti onakav kakav jest jer nije
zadovoljan načinom na koji se je ostvario (te se želi osloboditi samog sebe
- etičar).

3) Treća vrsta beznađa je ona u kojoj uporno želi biti onakav kakav jest iako
nije postigao najbolje ostvarenje (etičar).

8
Upravo ovo beznađe može postati motiv za odabir višeg stadija egzistiranja koji,
prema mišljenju Kierkegaarda, označava najviši stadij uopće - onaj religiozni.
Zašto uopće etičar upada u beznađe? Zato što smatra da je postizanje
univerzalne vrednote najviše što može postići i da je za to u potpunosti sam
zaslužan, dok Kierkegaard misli drugačije. Čovjek sam, tj. bez Božje pomoći
nikada ne može postići vrhunac egzistiranja.

Na grafoprozirnici imamo elipsu koja pokazuje kako se svaki čovjek može

slobodno ostvariti na način na koji on to želi. Također je moguće zaustaviti se na
onom načinu egzistiranja za kojeg se dotični čovjek odluči. Kierkegaard
dozvoljava mogućnost da netko živi mimo bilo kojeg od 3 temeljna načina
egzistiranja, ili da se zaustavi samo na jednom. No, ono na što pokušava skrenuti
pažnju jest to – da vrhunac egzistiranja, dolazak do religioznog stadija čovjek
sam nikada ne može postići. Zašto? Jer prema definiciji čovjeka koju daje u
djelu «Dnevnik», čovjek se sastoji od kontradiktornih elemenata; ljudskog i
božanskog, koje treba staviti u ravnotežu, sintezu. To bez Božje pomoći nitko ne
može sam učiniti.

Onaj koji se odlučio za religiozni stadij, odlučio se za najviši stadij egzistiranja,

jedini, prema Kierkegaardu, u kojem je moguće ostvariti potpuno i autentično
egzistiranje. Na temelju čega to Kierkegaard tvrdi? Upravo zbog toga što čovjek
predstavlja sintezu dvaju kontradiktornih elemenata; beskonačnosti i konačnosti,
prolaznosti i vječnosti, slobode i nužnosti. Čovjek je, dakle, sastavljen od 2
kontradiktorna elementa; božanskog i ljudskog koji se trebaju ujediniti. Ovu
definiciju čovjeka dao je Krist, koji sam predstavlja sintezu božanskog i
ljudskog. Zato čovjek sam ne može postići sintezu, nego mu je potrebna Božja
pomoć. Isus Krist, prema Kierkegaardu, izražava ono u čemu se sastoji biti
čovjek. Uzor, dakle, prema kojem bi se čovjek trebao ostvariti predstavljen je u
osobi Isusa Krista. Čovjek ga treba prihvatiti i suobličiti se njemu kako bi prešao
u religiozni stadij egzistiranja. Upravo činjenica da je čovjek sastavljen od

9
ljudskog i božanskog elementa ključna je za shvaćanje projekta samoostvarenja
jer ujedinjenje i ravnotežu između dvaju elemenata čovjek nikada ne može
postići bez Božje pomoći. Zato vjernik, za razliku od nevjernika, može ostvariti
najbolju autentičnu egzistenciju.

Zaključak – na prikazanoj elipsi možemo pratiti projekt čovjekova

samoostvarenja. Svi imamo isto polazište i isti konačni cilj, iako je potpuno
legitimno da se svatko zaustavi na razini na kojoj želi i odabere način života koji
želi. Beznađe signalizira čovjeku da nije postigao vrhunac, a estetu i etičara ono
stalno prati. Samo objašnjenje elipse pokazuje kako je Kierkegaard bio 'slab'
egzistencijalista ili čak esencijalista.

Pogledajmo sada 2. grafoprozirnicu na kojoj je prikazana tzv. 'egzistencijalna

kuća'. Kierkegaard daje opis čovjeka u kojem ga uspoređuje sa kućom. Kaže da
čovjekova egzistencija predstavlja kuću. Čovjek je vlasnik kuće, on kuću
posjeduje ali je se ne usuđuje nastaniti. Temelj kuće predstavlja težnja za
samoostvarenjem a pokretač samoostvarenja je strast koja je usađena u svakog
čovjeka. Svatko samostalno odlučuje želi li se ili ne želi ostvariti i preuzima
odgovornost za to. Sam odlučuje na kojoj će se dionici puta zaustaviti i hoće li
nastaviti put do vrhunca. Beznađe ili strah od nezadovoljavajućeg ostvarenja
blokira čovjeka koji se onda ne usuđuje nastaniti katove vlastite kuće. Esteta
nastanjuje prizemlje, etičar 1. kat a religiozni čovjek krov, tj. vrhunac kuće.
Čovjek može bez poteškoća živjeti samo u prizemlju i nikada ne nastaniti više
katove. To njegovo autentično estetsko egzistiranje je potpuno legitimno, no
beznađe mu signalizira da nije dosegao vrhunac. Dalje se može zaustaviti na 2.
katu i živjeti sretno kao etičar, no ovaj način egzistiranja, prema mišljenju
Kierkegaarda, ne predstavlja vrhunac. Etičar upada u beznađe koje mu
signalizira da postoji viši stadij ili način egzistiranja. Tek ulaskom u religiozni
stadij, čovjek postiže vrhunac upravo zato što shvaća da projekt samoostvarenja

10
ne može postići sam nego jedino prihvativši Božju pomoć. Kuća je dovršena tek
kada je izgrađena od temelja do krova, bez obzira što se u njoj može živjeti
nastanjujući samo određeni kat. Kierkegaard smatra da je konačni smisao tzv.
'egzistencijalne kuće' transformirati je u 'kuću Božju' a to je moguće tek kada
čovjek uđe u religiozni stadij (ove teze nalaze se u Kierkegaardovom
«Dnevniku»).

Kierkegaard u Dnevniku kaže da je kršćanstvo jedino konzistentno objašnjenje

egzistencije jer samo Isus Krist može reći u čemu se sastoji biti čovjek. Bog u
Isusu Kristu objavljuje čovjeku tko je on i kako se može najbolje ostvariti
nudeći mu pri tom svoju pomoć. Jedino čovjek koji odluči povjerovati Bogu i
prihvatiti njegovu ponudu može postići vrhunac samoostvarenja a to je
egzistiranje unutar religioznog stadija. Čovjek se, dakle, treba odlučiti pokloniti
povjerenje Bogu i prihvatiti njegovu pomoć oko konačnog potpunog ostvarenja.
Činjenicu da Bog postoji Kierkegaard ne dovodi u pitanje (te ovdje nećemo o
tome raspravljati). Krist je uzor, onaj koji daje primjer najautentičnije
egzistencije ali ne i listu pravila prema kojoj se može živjeti.

Promatrajući 3 temeljna načina egzistiranja – estetski, etički i religiozni možemo

pratiti i koji je model ponašanja karakterističan za svaki pojedini.

Esteta nema modela koji bi mu predstavljao uzor ponašanja, etičar samom sebi
predstavlja model za autentično ostvarenje, a religioznom čovjeku je model
ponašanja Isus Krist, jer upravo Isus Krist izražava ono u čemu se sastoji biti
čovjek i jedino on, prema Kierkegaardu, može dati mjerodavnu definiciju
čovjeka.

11