«ENERGETSKA POLITIKA EU I HRVATSKE PERSPEKTIVE»

Ivan Teodorović Dr sc
Ekonomski Institut Zagreb
E-mail: iteodorovic@eizg.hr

Zoran Aralica Mr. sc

Ekonomski Institut Zagreb
E-mail: zaralica@eizg.hr

Denis Redžepagić Mr. sc

Ekonomski Institut Zagreb
E-mail: dredzepagic@eizg.hr

Uvod

Energetika je postala jedno od centralnih globalnih pitanja. Proces globalizacije

stvorio je snažan poticaj porastu proizvodnje i potrošnje proizvoda i usluga u svijetu. Takav
razvoj prate i povećanje transakcija u području međunarodne razmjene, bilo da su robne ili
financijske. Dodatno povećanje proizvodnje i potrošnje roba i usluga dovodi neminovno do
povećanja potrošnje svih oblika energenata. Bez poticanja liberalizacije i poticanja
konkurentnosti procesi ne bi dostigli današnji obujam. To sve zahtijeva nove prilagodbe na
razini međunarodnih organizacija, a posebno u okviru Urugvajske runde odnosno pregovora
unutar Svjetske trgovinske organizacije (eng. WTO). Ekonomske procese liberalizacije a što
bi obuhvaćalo izgradnja jedinstvenih tržišta ne prate u cijelosti politički procesi. Svijet je još
uvijek podijeljen na interesne sfere i zasnovane na različitim ideologijama koje sada imaju
donekle drugačije pojavne oblike. U kontekstu energetike najočitija je konfrontacija
neoliberalizama - usmjerenja prema liberalizaciji ekonomskih odnosa i poticanju
konkurentnosti i nacionalnih interesa. Pritom nacionalni interesi u energetici pokušavaju svoj
smisao zasnivati na konceptu energetska sigurnost. U toj interakciji u gotovo svakoj zemlji u
svijetu tržišni je udio podijeljen između domaćih poduzeća koji u većoj mjeri čine
elektroenergetski (EE) sektor pojedine nacionalne države - npr. u Hrvatskoj Hrvatska
Elektroprivreda (HEP) i multinacionalnih kompanija (MNK).
Unatoč suprotnostima, lokalnim i širim konfliktima svijet se tijekom zadnjeg
desetljeća razvija ubrzanim tempom. Takav razvoj još uvijek zahtijeva odgovarajuću resursnu
osnovicu koja je ograničena. To se posebno odnosi na energente koji se sve više prepoznaju i
kao ograničavajući faktor razvoja. Strategije razvoja energije na razini korporacija, nacija i
regionalnih grupacija sve više uzimaju u obzir ove trendove. Iz perspektive Hrvatske
relevantne su strateške odrednice i politika razvoja energetike Europske Unije (EU). Europska
unija je u svojim dokumentima sustavno gradila strategiju i zajedničku politiku koja danas
djeluje u nekoliko pravaca. Da bi se osigurala veća sigurnost i učinkovitost energetskog
sektora proces se intenzivira liberalizacijom trženja ključnim energentima. To se ponajprije
odnosi na električnu energiju i plin. Uz razvoj interkonekcija i magistralnih transeuropskih
plinovoda ulažu se napori u izgradnju alternativnih naftovoda. Istovremeno se pokušava
povećati strateška osnovica svih oblika energije. Uz ove procese poveznica se traži i u
strategiji odnosno politici industrijskog razvoja i u razvoju učinkovitijih tehnologija
proizvodnje energenata. Alternativno obnovljivi izvori energije uzimaju se za sada kao

Teodorović, Aralica, Redžepagić: Energetska politika EU i hrvatske perspektive 1

dopunski. U tom pravcu osigurani su odgovarajući inicijalni fondovi, a programi su podložni
monitoringu sukladno zaključcima iz Lisabonske deklaracije. Poseban segment čini sama
domena politike koja ima zadatak osigurati alternativne pravce snabdijevanja na principu
izgradnje strateških partnerstva i izgradnje kooperativnih gospodarskih odnosa. Kretanja u
sektoru energetike koja su sve složenija postavljaju posebno pitanje pred Hrvatsku. Postojeća
službena Strategija energetike ne očituje se u potpunosti na kretanja koja su zamjetna. Tu se
prvo pitanje odnosi na poziciju električne energije kao jedine u potpunosti nacionalne
energetske komponente. Pitanje je njenog strateškog pozicioniranja i uloge u nacionalnom i
regionalnom prostoru.
Rad je podijeljen u tri osnovne cjeline. Prvi dio je usmjeren prema objašnjavaju
globalnih odrednica i regionalnih odrednica izgradnje regionalnog elektroenergetskog (EE)
tržišta koje utječu na funkcioniranje energetskog sektora u Hrvatskoj. Razumijevanje veze
između ovih koncepata je nužno jer omogućuje razumijevanje povezanosti između
funkcioniranja elektroenergetskog (EE) sektora i strategija Hrvatske Elektroprivrede (HEP),
važnog dijela elektroenergetskog (EE) sustava. Bez obzira što se direktive direktno ne odnose
na poslovanje poduzeća u elektroenergetskom (EE) sektoru, poduzeća unutar ovoga sektora
moraju voditi brigu o njima. Prije svega zbog činjenice što primjena direktiva može dovesti
do promjena tržišnih struktura a što se najčešće odnosi na pojavu novih igrača na nacionalnim
elektroenergetskim (EE) tržištima. Drugi je dio rada usmjeren prema analizi strateških
odrednica razvoja Hrvatske Elektroprivrede (HEP) koji čini elektroenergetski sustav ali i
politika razvoja energetike Europske Unije. Konačno treći dio rada analizira moguće pravce
razvoja Hrvatske Elektroprivrede (HEP) upotrebom SWOT analize.

Ključne riječi: elektroenergetski sektor, direktive Europske Unije, strategija HEP

Teodorović, Aralica, Redžepagić: Energetska politika EU i hrvatske perspektive 2

1.1. Globalizacija i specifičnost elektroenergetskog (EE) sustava

Globalizaciju možemo označiti i procesima i aktivnostima kojima se potiče

objedinjene ukupnih društveno ekonomskih aktivnosti bez obzira na razinu promatranja.
Povijesno gledajući najveće se takvo 'objedinjavanje' odvijalo u drugoj polovici devetnaestog
stoljeća kada su ostvareni najveći napreci u međunarodnoj ekonomskoj integraciji u svijetu.
Dodatno, objedinjavanje tržišta stavljalo je naglasak na stvaranje jedinstvenih tržišta. Ipak je
danas je u globalizirajućim procesima naglasak na mogućnosti brzine realizacije transakcija
na tržištima a to otvara mogućnost realizacije i drugim transakcijama. Neminovno takvi
procesi i aktivnosti dovode do internacionalizacija ekonomskih i financijskih tijekova s
tendencijom stalne integracije. Pritom subjekti koji učestvuju u tim transakcijama imaju
utjecaja na nacionalnu politiku kreirajući za nacionalnu politiku nove izazove ali i nova
ograničenja. Tako globalno djelovanje ima veliki broj pobornika. Objedinjene aktivnosti i
povezivanje prostora i ljudi koji na tim prostorima obitavaju, putem sve većih tržišta jedan od
najvidljivijih rezultata tih procesa (usp. Wolf 2004.). Kritičari globalizacije poput Raghavan
(1997.) smatraju da takvi tokovi dovode do stvaranja razlika između ekonomija u svijetu, ali i
unutar pojedinih nacionalnih gospodarstava. Dodatno stvara razlike između bogatih i
siromašnih unutar zemlje i to tako što prva skupina vlastito bogatstvo ostvaruje nauštrb
siromašnijih slojeva.
Rast intenziteta transakcija na globalnoj razini i lokalnoj razini je značajno obilježje
sadašnjeg razdoblja globalizacije u odnosu na prethodna. Pritom se transakcije označuju
osnovnim elementom razmjene, bez obzira da li je riječ o nacionalnoj razini i/ili
međunarodnoj razini. Samo poticanje transakcija tako možemo shvatiti i mehanizmom
održavanja i očuvanja značaja izgrađenih tržišta i ukupne političko ekonomske moći
multinacionalnih kompanija (MNK), najvažnijih igrača na njima. To znači da bi se u slučaju
njihovog ne poticanja dogodila svojevrsna implozija tj. 'urušavanje' tržišta i smanjivanje
utjecaja multinacionalnih kompanija (MNK) u svijetu pa čak i njihov nestanak1. Energiju i
elektroenergetski (EE) sustav unutar kojeg se obavlja transfer energenata od proizvodnje do
potrošnje možemo shvatiti kao podržavajući sustav nesmetanog odvijanja transakcija,
razmjene proizvoda i usluga. Rast obujma transakcija roba i usluga zahtjeva i povećanje
proizvodnje i potrošnje energije potrebne za održavanje navedenog rasta.
Sama je energija, nezaobilazni dio elektroenergetskog (EE) sustava (NN 177/04 čl. 3)
obuhvaća električnu energiju, naftu, plin i toplinsku energiju. Sličnost energenti pokazuju
opisom njihovih tržišnih struktura čija je osnovna svrha snabdijevanje stanovništva željenim
energentima. Riječ je o strukturama koje nikada nisu one u kojoj postoje savršena
konkurencija npr. stotine učesnika na strani ponude i na strani potražnje. Obično je riječ je o
tržišnim strukturama u kojima je mali broj poduzeća na strani ponude i veliki broj subjekata
(zavisan od broja stanovnika i teritorijalne jedinice koja se promatra) na strani potražnje.
Dodatno, sam energetski sustav posjeduje čitavi niz posebnosti. Njihova obilježja su (Kulić i
ost. 2006.: 7):

1
Ipak takav scenarij za multinacionalne kompanije (MNK) je manje vjerojatan jer ovisi o mnogim drugim
čimbenicima kao što su uspješno upravljanjem poslovanjem u multinacionalnim kompanijama (MNK) i način
financiranja poslovanja, vlastitim ili tuđim izvorima. Naime, svaka se strategija poduzeća može objasniti
interakcijom unutarnjih čimbenika (resursa poduzeća) i prilika iz okoline.

Teodorović, Aralica, Redžepagić: Energetska politika EU i hrvatske perspektive 3


Proizvodnja električne energije, njezin prijenos, razdioba i pretvorba u druge oblike
energije praktički se događaju u jednom te istom trenutku.

Postojanje stalne i velike neravnomjernosti između ponude i potražnje električne
energije tijekom godine, mjeseci, tjedana, dana pa i sati.

Stalna i velika neravnomjernost proizvodnje u sustavima u kojima dominiraju
hidroelektrane.

Za mnoge primjene električna energija nema supstituta.

Dugotrajan investicijski ciklus te razmjerno polagan povrat uloženih sredstava što pod
određenim tržišnim uvjetima može destimulirati ulaganja u nove energetske objekte,
posebno ulaganja privatnih investitora.

U novije je vrijeme mišljenje da je održivost elektroenergetskog (EE) sustava

uvjetovana stimuliranjem tržišnog natjecanja i konkurentnosti. Pritom uspostava konkurentne
tržišne strukture u energetskom sektoru prema Baconu (1994.) zahtjeva ispunjene
odgovarajućih pretpostavki: a) dovoljan broj konkurenata koji onemogućuju oligopolski
dogovor, b) veličina i troškovna struktura proizvođača mora biti slična trošku prijenosa a ne
smije biti zapreka konkuriranju međusobno udaljenih proizvođača c) u sektoru mora postojati
višak proizvodnih kapaciteta nad potražnjom kao stimulans rezanju troškova i konkurentskom
natjecanju uopće.
No, sve ranije navedene karakteristike energetskog sustava mogu imati negativni
utjecaj2 na formiranje tržišnih struktura koje će u većoj mjeri poticati konkurentnost. To može
biti loš medij za politiku deregulacije i slobodno kretanje kapitala npr. izravnim stranim
ulaganjima (ISU) između zemalja, a što potiče politika neoliberalizma. Tako je npr. moguće
da se pri razdvajanju poduzeća prema horizontalnom i vertikalnom principu kao što bi se
hipotetski moglo dogoditi s Hrvatskom Elektroprivredom (HEP) izgube koristi koje donosi
ekonomija razmjera3. Na ovaj način se ugrožava i energetska sigurnost, kriterij koji se često
čuje u dnevno političkim raspravama kao cilj energetske politike upravljanja energetskim
sustavom4. Složena prateća pravna regulativa potrebna za normalnim obavljanjem
proizvodnje, distribucije i prijenosa te opskrbe električnom energijom u konačnici određuje
monopolske i oligopolske tržišne strukture u kojima sudjeluje malo poslovnih subjekata na
strani ponude uz istodobno postojanje više milijuna potrošača na strani potražnje. No,
preduvjet bilo kakvog stimuliranja konkurentnosti je liberalizacija tržišta. Ona prisiljava
poduzeća koja su do tada bila oligopolskoj ili češće u monopolskoj poziciji na tržištu na
restrukturiranje. To dovodi do promjena vlasničke strukture, a u slučaju da su to državna
poduzeća i do privatizacije tih poduzeća. Promjena vlasničke strukture dovodi do slabljena
tržišnih pozicija tih poduzeća jer su navikla na monopolske ili oligopolske pozicije na
domaćem tržištu. U slučaju da ta poduzeća postanu dio multinacionalnih kompanija (MNK)
tada pozicija tržišne moći prelazi u ruke multinacionalnih kompanija (MNK). Pritom
promjena vlasništva čini i složenijim širenje tih poduzeća na druga inozemna tržišta5. Pojava
sve složenijih uvjeta na energetskim tržištima čini postojanje regulatora tržišta obveznim. To
u slučaju postojanja monopolskih poduzeća npr. Hrvatska Elektroprivreda (HEP) na tržištu
2
Kulić i ost. (2006.) u svom dijelu navode tehnološke organizacijske, ekonomske, ekološke i dimenzije
nacionalne sigurnosti koje uvjetuje buduće ponašanje svih poslovnih subjekata na hrvatskom energetskom
tržištu.
3
To govori da veći opseg proizvodnje električne energije označuje niže prosječne troškove njene proizvodnje.
4
Ovo je jedan od primjera složenosti donošenja ciljeva energetske politike.
5
Širenje tih poduzeća je moguće u slučaju da su proizvodi tih poduzeća prisutni ranije na tim tržištima. Nikola
Tesla je najbolji primjer za tu tvrdnju. Bez obzira što je kupljena od strane Ericssona novostvoreno poduzeće
Ericsson Nikola Tesla d.d. Hrvatska je prisutno na onim tržištima gdje su proizvodi i usluge nekadašnjeg Nikole
Tesle bili poznati.

Teodorović, Aralica, Redžepagić: Energetska politika EU i hrvatske perspektive 4

električne energije i u scenariju kada država putem regulatornih institucija politikom potiče
konkurenciju čini situaciju za poduzeća koja brane vlastitu tržišnu poziciju kompleksnijom.

1.2. Izgradnja tržišta energenata u Jugoistočnoj Europi

Važna regionalna odrednica usko povezana s globalnim procesima ali i direktivama
Europske Unije (EU) prisutnim u elektroenergetskom (EE) sustavu je izgradnja regionalnih
tržišta. Osim što je rezultat globalnih poticaja izgradnja jedinstvenog tržišta energenata otvara
poslovne prilike poduzećima na tim tržištima ali i onim poduzećima koja do sada nisu
učestvovala na tim tržištima, ponajprije multinacionalnim kompanijama (MNK).
U kontekstu Jugoistočne Europe izgradnja regionalnih tržišta se može shvatiti
stepenicom prema izgradnji jedinstvenog energetskog tržišta u Europsku Uniju (EU).
Posebno će to doći do izražaja u slučaju ako sve zemlje koje čine tu energetsku zajednicu
postanu članice Europske Unije (EU). Taj je ukupan proces izgradnje regionalnog
energetskog tržišta pod aranžmanom Pakta o Stabilnosti i Europske Unije (EU) započeo prije
tri godine, u vrijeme kada su Bugarska, Rumunjska i Hrvatska bile zemlje kandidati ulaska u
Europsku Uniju (EU), dokle je Srbiji i Crnoj Gori, Albaniji i Bosni i Hercegovini (BiH)
potvrđena Europska perspektiva. Ako se zna da energetska tržišta u posljednjih dvadesetak
zemalja Azije doživljavaju najveće povećanje potrošnje energije, to za druga tržišta u
uvjetima ograničenog resursa – plina ili nafte znači prijetnju, koja jednako vrijedi za hrvatsko
energetsko tržište i za regionalno energetsko tržište kojem Hrvatska pripada. Prijetnja je
također povezana s rastom cijena energenata (npr. nafte u posljednjih godinu dana) ali i s
povećanjem ukupne percipirane razine rizika (npr. u slučaju ratnih zbivanja), kako od strane
aktivnih učesnika na tim tržištima tako i 'stakeholdera' zainteresiranih za funkcioniranje
tržišta6.
Prvi ozbiljni koraci u izgradnji tržišta učinjeni su potpisivanjem Atenskog
memoranduma 2003. a pritom je osnovni cilj bilo stvaranje zajedničkog tržišta električne
energije7 u regiji do 2005. godine. Godinu dana poslije zajedničko se tržište proširilo na plin
2004.. Time je taj aranžman postao zajedničkim energetskim tržištem. U prosincu godine
2004. održan je treći ministarski sastanak na kojem je dogovoren tekst povelje o uspostavi
Zajednice za energiju u Jugoistočnoj Europi (ECSEE - Energy Community in South East
Europe). Zadatak je zajednice za energiju (prema Glavi 1 Čl. 2) ugovora organiziranje odnosa
između stranaka i stvaranje pravnog i gospodarskog okvira, sa slijedećim ciljevima: a)
stvaranja stabilnog regulatornog i tržišnog okvira sposobnog da privuče ulaganja u plinske
mreže, proizvodnju energije, te prijenosne i distributivne mreže, kako bi sve stranke imale
pristup stabilnoj i stalnoj opskrbi energijom koja je bitna za gospodarski razvitak i socijalnu
stabilnost b) stvaranje jedinstvenog regulatornog prostora za trgovinu umreženom energijom
c) povećanje sigurnosti opskrbe jedinstvenog regulatornog prostora d) poboljšanje stanja
okoliša u odnosu na umreženu energiju i pripadajuće energetske učinkovitosti e) razvijanje
tržišnog natjecanja umrežene energije na širem zemljopisnom temelju i iskorištavanje
ekonomije razmjera. O važnosti ovoga procesa govori i činjenica da će energetskom
zajednicom upravljati Vijeće Ministara u stalnoj koordinaciji sa Europskom komisijom.
Povećanjem međusobne trgovine između zemalja potpisnica ona je postala i isplativa već

6
Rizik je uvećan, postojanjem izrazite neelastične potražnje na nacionalnim tržištima energije gdje potrošači
nisu u mogućnosti reagirati na promjene koje se mogu pojaviti na strani ponude, jer je znatan dio potrošnje zadan
nedovoljno fleksibilnim ekonomskim, tehnološkim i društvenim determinantama.
7
REE SEE - Regional Electricity Market in South East Europe je skraćen naziv toga tržišta.

Teodorović, Aralica, Redžepagić: Energetska politika EU i hrvatske perspektive 5

nakon prve godine s tim da se puna isplativost izgradnje tržišta očekuju onda kada zemlje
potpisnice tih ugovora postanu sastavni dio Europske Unije (EU)8.

2. Strateške odrednice i politika razvoja energetike

Rastuća globalna potražnja za naftom i plinom, kao i za ostalim energentima suočena

je s ograničenom globalnom ponudom. To je rezultanta tekuće politike većine zemalja
proizvođača nafte, ali i ograničenih kapaciteta prerade, transporta i skladištenja nafte, naftnih
derivata i plina. Treba također naglasiti da su u stalnom porastu i troškovi eksploatacije
fosilnih energenata. Stalna neusklađenost ponude i potražnje i rastući troškovi eksploatacije
rezultiraju konstantnim dugoročnim pritiskom na cijene nafte i plina. Takva kretanja
odražavaju se i na kretanje cijena ostalih energenata uslijed učinka supstitucije, odnosno
prelijevanja cjenovnih učinaka.
Sigurnost i stabilnost snabdijevanja energentima objektivna je nužnost za kontinuirano
funkcioniranje gospodarstva na globalnoj i regionalnim razinama. Kontrola nad energetskim
izvorima, odnosno izgradnja strateških partnerstva stoga postaju u sve većoj mjeri strateškim
faktorom.
EU je u pogledu energetike u specifičnoj situaciji s obzirom na visoku razinu ovisnosti
o eksternim izvorima energije. Zabrinjava činjenica da bi se sadašnja energetska uvozna
ovisnost Europe od 50% mogla sukladno ‘status quo’ projekciji ubrzo mogla povećati na oko
70%. Suočena sa ovom činjenicom EU izgrađuje novi pristup energetskoj strategiji.

2.1. Novi pogledi na strategiju

Najnovija kretanja u pogledu snabdijevanja energentima na prostoru EU koja se

pokazuje ranjivom uslijed slabe diverzificiranosti u odnosu na ključne isporučioce nafte i
plina. U tom kontekstu postavlja se kao ključno pitanje izgradnje jedinstvene energetske
politike koju bi zemlje članice trebale usuglasiti radi jačanja vlastite pregovaračke moći.
Nova razmatranja o budućoj energetskoj politici Europe polaze od spoznaje da djeluju:

ovisnost Europe o zemljama OPEC i Rusiji

nove nesigurnosti u svezi s dugoročnom raspoloživošću energentima

nesigurnost u svezi s dobavom fosilnih goriva

neizvjesnost u svezi razvoja novih tehnologija

upitne prihvatljivosti nuklearne energije od strane stanovništva

zaoštravanja mjera u svezi s stakleničkom emisijom.

Polazište novog prijedloga zajedničke energetske politike je u spoznaji da je Europi

potrebna konkurentna i održiva energetska politika u funkciji njenih temeljnih ekonomskih
ciljeva razvoja. U tom kontekstu osnovno pitanje odnosi se na sigurnost i kvalitetu izvora
energije.

Posebno istaknuti ciljevi na razini EU su:

uskladiti stavove o problemima energetike

iskazati jedinstveni stav po pitanjima energije

diversificirati raznoliku kombinaciju primarnih energetskih resursa odnosno izvora

postati svjetski vodeća energetski učinkovita regija

8
Republika Albanija, Republika Bugarska, Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Republika Makedonija,
Republika Crna Gora, Rumunjska, Republika Srbija, Privremena uprava Ujedinjenih naroda na Kosovu (u
skladu s Odlukom br. 1244 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda) su zemlje potpisnice takvih ugovora.

Teodorović, Aralica, Redžepagić: Energetska politika EU i hrvatske perspektive 6


postati svjetski predvodnik u istraživanjima i razvoju u pogledu energetske
učinkovitosti

dovršiti unutarnje energetsko tržište EU do 2007. godine.

Sukladno postavljenim ciljevima definira se skup prioritetnih područja i to u domeni

dodatnih institucionalnih rješenja (formiranje Strateške grupe za energetsku politiku, tijela za
monitoring energetske opskrbe), stimulativnih mjera za intenzivnije uvođenje čistih i
obnovljivih izvora energije sukladno strateškom planu čistih tehnologija, uspostave
zajedničke akcije u pravcu porasta energetske učinkovitosti.
Pored definiranja zajedničkih prioritetnih područja EU postoji sloboda zemalja
članica, odnosno njihovih kompanija da, u okviru Direktiva i ostalih dokumenata EU
razvijaju svoje energetske sektore sukladno njihovim specifičnostima.
Bitni elementi mjera energetske politike EU su:
1. Smanjenje prvenstveno potrošnje energije gdje je to moguće. U industriji to se odnosi
na tehnološki napredak te se očekuje nastavak dosadašnje visoke razine prilagodbe. S
obzirom na strukturu potrošnje, znatno više prostora za uštede sagledavaju se u
sektoru domaćinstva i prometa te je sukladno tome definiran program uštede energije
(Energy saving program) sa pratećim mjerama.
2. Diversifikacija izvora energije. Pretežna je orijentacija na razvoj vlastitih izvora
energije.
- nuklearna energija koja čini više od 1/3 elektroenergetskog sustava i smatra se
stabilnim izvorom, bez fluktuacije cijena i bez emisije CO2,
- ugljen – Europa raspolaže dovoljnim količinama. Radi se na razvoju tehnologija koje
bi ga učinile manje štetnim u pogledu emisije a ekonomski prihvatljivim.
3. Uređeno interno energetsko tržište pri čemu se misli na integrirano tržište električnom
energijom i plinom a koje bi trebalo biti u potpunosti u funkciji tijekom 2008. godine.
U tom smislu očekuju se:
- bolje interkonekcije i koordinacija među operatorima (nakon negativnih iskustava sa
ispadanjem sustava u ljeto 2003. godine)
- Liberalizacija tržišta EE i plina paralelno sa formiranjem monitoring okvira EU s
ciljem omogućavanja poštene tržišne utakmice, uz optimalno korištenje mreža i razvoj
električne i plinske mreže koje omogućuju sigurnost u snabdijevanju.
4. Kontrola eksterne nabave izgradnjom strateškog partnerstva sa državama
snabdjevačima u cilju povećane sigurnosti i u tom cilju razvoj interkonekcije –
posebno sa državama u susjedstvu EU.

Uz uvažavanje svih tržišnih kriterija sektor energetike ima svoje strateške specifičnosti
koje se prije svega odnose na cjelokupna gospodarska kretanja te stoga svoju strategiju gradi
na dugoročnoj izgradnji strateških sastavnica i planiranoj implementaciji. uz upravljanje
proizvodnjom, njenom restrukturiranju posebna se pažnja poklanja upravljanju potražnjom.
Povećanje energetske učinkovitosti s ciljem njenog porasta od 1% godišnje (očekuje
se uvođenje odgovarajuće Direktive Europske komisije). Cilj je smanjivanje za 1/5 ukupne
energetske potrošnje što odgovara približno 200 milijuna tona nafte.
Budući da se na domaćinstva odnosi oko 40% ukupne potrošnje EU to je jedan od
bitnih ciljeva i preporuka povećanje ušteda u tom sektoru. Predviđene su mjere učinkovitosti
u graditeljstvu (posebna Direktiva uključujući i mjere u grijanju i ventilaciji).

Teodorović, Aralica, Redžepagić: Energetska politika EU i hrvatske perspektive 7

2.2. Direktive9 na tržištima električne energije i njene implikacije

Globalizacijska kretanja praćena maksimizacijom profita osnovom djelovanja

multinacionalnih kompanija (MNK) prisutnih na tržištima utječu na kodifikaciju, priznavanje
postojećih odnosa, nametanjem nadnacionalnih pravnih regulatornih okvira ostvaruje
dominaciju u svijetu i to vodi stimuliranju dominantnih odnosa u kojima prednosti tih
poduzeća zbog njihovog obujma aktivnosti i količine financijskog i fizičkog kapitala dolaze
do izražaja. Bitno je shvatiti da su sva područja energetskih djelatnosti (NN 68/01, NN
177/04) uređena direktivama propisanim od strane Europske Unije (EU). To ima za posljedicu
da je ponašanje u energetskom sektoru kao cjelini potrebno konstantno usklađivati sa
poslovnom praksom u energetskom sektoru u Europsku Uniju (EU). Poznavanje
nadnacionalnih normi je vrlo važno rada definiranje mogućih strategija Hrvatske
Elektroprivrede (HEP), jer primjena direktiva zahtjeva prilagodbu strategija poduzeća tim
zakonskim normama. Direktive iz područja koje se (1) direktno odnose na električnu energiju,
i na (2) obnovljive izvore koji omogućuju proizvodnju električne energije su ocjenjene
najvažnijim sa stajališta funkcioniranja elektroenergetskog (EE) sustava u Hrvatskoj. Zbog
toga je cilj slijedeće tablice objasniti ukratko one direktive koje utječu i imaju potencijal da
djeluju u doglednoj budućnosti na zbivanja na elektroenergetskim (EE) tržištima u Hrvatskoj.

Tablica 2.1: Usporedba Direktiva 96/92 i 2003/54

Direktiva 96/92 Direktiva 2003/54
OTVARANJE TRŽIŠTA OTVARANJE TRŽIŠTA
19.02. 1999.: 40 GWh 01. 07. 2004.: za sve potrošače osim kućanstva10
19.02. 2000.: 20 GWh 01.07. 2007.: svi potrošači, 100%11
19.02. 2003.: 9 GWh
REGULATOR REGULATOR
Ne obvezujući Obvezujući. Mora odobriti metodologiju za izradu tarifa.
RAZDVAJANJE RAZDVAJANJE
Razdvajanje računa za proizvodnju, Zakonsko razdvajanje za operator prijenosnog sustava (TSO) do
mrežu i opskrbu na malo. 01.07.2004. i za operatora distribucijskog sustava (DSO) do
01.07.2004.
PRISTUP TREĆE STRANE (TPA) PRISTUP TREĆE STRANE (TPA)
Regulirani pristup treće strane Regulirani pristup treće strane se izričito ne zahtjeva, no regulator
mora osigurati ravnopravni pristup.
Izvor: IEE (2004.)

Direktive12 96/92, 2003/54 i 2004/8513 su usmjerene prema uređenju tržišta električne

energije. Osim toga one su usmjerene i prema jačanju konkurentskog nadmetanja na tržištima
električne energije a što je nemoguće bez njihove liberalizacije. Fokalne točke na koje se
usmjeravaju ove direktive: (1) proizvodnja, prijenos, distribucija i opskrba električne energije,
(2) pravila koja se odnose na organizaciju i djelovanje elektroenergetskog sektora, (3) pristup

9
Direktiva je zakonski akt koji zahtjeva od članica postizanje odgovarajućega rezultata bez određivanja sredstva
za postizanje cilja. Više o tome http://en.wikipedia.org/wiki/European_Union_directive.
10
Poduzetnici u zemljama članicama trebaju dobiti status povlaštenih kupaca najkasnije s 1. srpnjem 2004.
11
Svi potrošači trebaju dobiti status povlaštenih kupaca najkasnije s 1. srpnjem 2007. Pritom povlašteni kupac
označuje pravnu ili fizičku osobu koja može slobodno izabrati od koga će kupiti električnu energiju.
12
Zakonodavstvo bez obzira na razinu promatranja se može označiti kodifikacijom nečije željene i realne prakse
u poslovanju. U slučaju nepostojanje relevantne domaće prakse vjerojatnost kodifikacije inozemne poslovne
prakse u domaćem zakonodavstvu je vrlo velika jer ne postoji dovoljno prakse stvorene od strane domaćih
poduzeća a koja je različita od poslovne prakse stranih poduzeća i koja se dokazala učinkovitija a što bi utjecalo
na promjenu nadnacionalne regulative kao što je direktiva.
13
Posljednja direktiva je nadopuna prethodnoj 2003/54 direktivi tako de neće biti posebno tretirana u ovome
radu.

Teodorović, Aralica, Redžepagić: Energetska politika EU i hrvatske perspektive 8

tržištu, kriterije i postupke javnog nadmetanja (4) pitanje autorizacije14. Direktiva 2001/77/EC
je najznačajniji dokument koji govori o promociji električne energije proizvedene iz
obnovljivih izvora15 na domaćem tržištu. Riječ je o direktivi koja je afirmativno postavljena
prema jačanju potrošnje električne energije iz obnovljivih izvora kao i stvaranje osnovice za
jedinstveno djelovanje na razini Europske Unije (EU). Pritom obvezuje zemlje članice u
izradi tih planova. Direktiva se poziva na globalni cilj o potrošnji 12% ukupne nacionalne
energetske potrošnje u godini 2010. kao i 22,1% mora biti proizvedeno iz obnovljivih izvora.
U uvjetima u kojima Hrvatska veliki dio svoje energetske proizvodnje i potrošnje zasniva na
hidro potencijalu, iz obnovljivih izvora uvođenje ovakve direktive ne može izazvati veće
promjene u nacionalnom elektroenergetskom sustavu. No, ova direktiva može označavati
dodatni stimulans u razvijanju ostalih oblika obnovljivih izvora. Ponajprije se misli na izvore
sunčeve energije, energije vjetra kao i biorazgradive izvore tamo gdje proizvodna djelatnost
pogodna za takav input16. Hrvatska. Pritom je važno istaći da je udio proizvodnje energije iz
tih potencijala u proizvodnji električne energije u Hrvatskoj je na jako maloj razini iako u
svijetu doživljava svojevrsnu ekspanziju - u Njemačkoj npr. dostiže 8%.
Povezanost načela zahtijevanih u direktivama, liberalizacije tržišta i poticanje
konkurencije koje izravno mijenjaju odnose u postojećim sustavima je krucijalno pitanje za
buduće funkcioniranje elektroenergetskoga (EE) sustava, ponajprije kada je riječ o tržišnim
situacijama u kojima djeluju ta dominantna poduzeća često i u monopolskom položaju. Vrlo
je važno napomenuti da niti jedna direktiva ne govori o restrukturiranju postojećih poduzeća
već pomoću načela kao što je poticanje konkurencije implicitno govori o poželjnim tržišnim
strukturama na tim tržištima. To je u suprotnosti sa onim što je do sada u Hrvatskoj praksa,
pri čemu je Hrvatska Elektroprivreda (HEP) gotovo izjednačen sa sustavom proizvodnje,
prijenosa, distribucije i opskrbe električne energije u Hrvatskoj. Razumijevanje ukupnosti
pravnih normi omogućuje shvaćanje mogućih procesa koji mogu zadesiti nacionalno
energetsko tržište.

3. Mogući pravci HEP-ove strategije

Strateško pozicioniranje Hrvatske elektroprivrede (HEP) sagledava se u kontekstu

normativnih okvira, direktiva i ‘zelenih papira’ Europske Unije (EU). Strategija mora uzeti u
obzir interes države prema elektroenergetskom (EE) sustavu. To je učinkovito funkcioniranje
cjelokupnoga elektroenergetskog (EE) sustava. Osim toga strateške odrednice upravljanja
Hrvatskom Elektroprivredom (HEP) moraju uzeti u obzir i pitanje direktiva Europske Unije
(EU) koje nametanjem načela liberalizacije i poticanjem konkurentnosti u elektroenergetskom
(EE) sustavu mogu dovesti do promjene pozicije Hrvatske Elektroprivrede (HEP) kako u
elektroenergetskom (EE) sustavu u Hrvatskoj tako i pozicioniranju Hrvatske Elektroprivrede

14
Treća strana jesu sudionici tržišta električne energije koji nisu vlasnici te mreže kojoj pristupaju.
15
Obnovljivi izvori su nefosilni izvori energija vjetra, neakumulirana sunčeva energija, geotermalna energija,
energija valova, plime i oseke, hidropotencijal, biomase (biorazgradivi dio proizvodnje), bioplinovi u zemlji,
gnojiva oblika plina farme i bio plina), plin iz deponija, plin iz postrojenja za preradu otpadnih voda.
16
Zakon o energiji (NN 68/01.) i Zakon o tržištu električne energije (NN 177/04.) govori o obnovljivim izvorima
u određenoj mjeri. Tako prvi zakon ističe da je potrebno izraditi pravilnik o korištenju obnovljivih izvora
energije, postojanju tarifnih sustava usmjerenih povećanju potrošnje obnovljivih izvora; Drugi Zakon o tržištu
električne energije ističe mogućnost stjecanja statusa povlaštenog proizvođača u slučaju da proizvodi iz
obnovljivih izvora; Steći pravo na poticajnu cijenu primjenom tarifnog sustava za proizvodnju električne
energije iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije; Zatim navodi da Vlada Hrvatske propisuje u kojoj mjeri se
proizvodi minimalna energija iz obnovljivih izvora, te definira ulogu operatora tržišta sklapanje ugovora sa svim
opskrbljivačima radi osiguranja minimalnog udjela električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora
električne energije i kogeneracije.

Teodorović, Aralica, Redžepagić: Energetska politika EU i hrvatske perspektive 9

(HEP) u Jugoistočnoj (JI) Europi. Ključni element budućega razvitka elektroenergetskog (EE)
sektora odnosi se na vlasnički status cjelokupnog sektora, odnosno njegovih sastavnica.
Polazište razmatranja svih scenarija u budućnosti Hrvatske Elektroprivrede (HEP) jesu
zakoni koji realizaciju takvog procesa opisuju, Zakon o privatizaciji Hrvatske elektroprivrede
d.d. (2002.) godine, te Zakon o tržištu Električne energije (2004). Prema prvom Zakonu nije
predviđena zasebna privatizacija pojedinih trgovačkih društava, već će se privatizirati
Hrvatsku Elektroprivredu (HEP) d.d. kao cjelina. Zakonom je određeno da će Republika
Hrvatska ostati u vlasništvu 51% dionica Hrvatske Elektroprivrede (HEP) sve do prijama
Hrvatske u punopravno članstvo Europsku Uniju (EU). Privatizacija preostalog udjela obavit
će se na sljedeći način: 1) prijenosom bez naknade 7% dionica hrvatskim braniteljima i
članovima njihovih obitelji, 2) prodajom pod posebnim pogodnostima 7% dionica
zaposlenicima i ranije zaposlenima u Hrvatskoj Elektroprivredi (HEP), 3) najmanje 15%
prodajom u postupku javne ponude pri čemu će pravo prvenstva imati hrvatski državljani, 4)
preostali dio prodat će se na tržištu kapitala na temelju Vladine odluke i 5) dio će se preuzeti
za naknadu bivšim vlasnicima. Prodaja dionica Hrvatske Elektroprivrede (HEP) obavljat će se
redoslijedom i dinamikom koju utvrdi Vlada, prema posebnim Vladinim odlukama. Proces
privatizacije Hrvatske Elektroprivrede (HEP) još nije započeo. (1) Ovisna društva i Hrvatska
elektroprivreda (HEP) d.d. kao vladajuće društvo, unutar vertikalno integriranog poduzeća
Hrvatske Elektroprivrede (HEP) Grupa, nastavljaju obavljati regulirane djelatnosti kao javne
usluge za električnu energiju u Republici Hrvatskoj, od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.
Drugim, Zakonom o tržištu električne energije. Hrvatska elektroprivreda d.d. je dužna
uskladiti organizaciju vertikalno integriranog poduzeća, s time da operator distribucijskog
sustava17 nastavlja s obavljanjem djelatnosti distribucije električne energije i opskrbe
električnom energijom do 1. srpnja 2007. Hrvatska elektroprivreda (HEP) d.d. osnovat će
posebno ovisno društvo za obavljanje regulirane djelatnosti kao javne usluge prijenosa
električne energije (operator prijenosnog sustava), u roku od tri mjeseca od dana stupanja na
snagu ovoga Zakona18.
Prvi Zakon iz godine 2002. je u primarni plan izbacio model privatizacije koji u cjelini
prodaje manjinski paket Hrvatske Elektroprivrede (HEP) do ulaska u EU, za razliku od
drugog Zakona koji potiče jačanje funkcija pojedinih dijelova Hrvatske Elektroprivrede
(HEP) grupe, te potiče osnivanje regulatora energetskog tržišta unutar Hrvatske
Elektroprivrede (HEP). Ova bi dva Zakona mogla doći u koliziju zbog toga što jačanje
funkcija govori o drugom smjeru restrukturiranja Hrvatske Elektroprivrede (HEP). To je
funkcionalno jačanje usmjereno prema povećanju tržišne vrijednosti pojedinih dijelova. U
tom bi slučaju privatizacija po pojedinim dijelovima Hrvatske Elektroprivrede (HEP) bio
poželjniji scenarij jer u tom slučaju npr. jedna multinacionalna kompanija (MNK) ne bi mogla
doći u situaciji da ovlada cjelokupnim elektroenergetskim (EE) sustavom. Iako inicijalno ovi
Zakoni mogu doći u koliziju oni to za sada nisu. Naime moguće je jačanjem pojedinih
funkcija Hrvatske Elektroprivrede (HEP) provesti Zakon prema kojem će 25% svakog
budućeg dijela Hrvatske Elektroprivrede (HEP) grupe pripasti novom kupcu, no takvo će
zakonsko rješenje zahtijevati vjerojatno donošenje dodatnih Zakona i pod zakonskih akata.
Partnerstvo u poslovnim i razvojnim procesima Hrvatske Elektroprivrede (HEP)
odnosi se na dosadašnje i buduće oblike partnerstva koji se prije svega ostvaruju na razvoju
alternativnih izvora energije te određenih koncesionarskih modela u okviru procesa

17
Operator distribucijskog sustava, do roka iz stavka dužan je voditi odvojene poslovne knjige za djelatnost
opskrbe povlaštenih kupaca i opskrbe tarifnih kupaca, kao i opskrbe kupaca električnom energijom koji ostanu
bez opskrbljivača ili im opskrbljivač prestane s radom.
18
Početkom rada toga društva prestaju s radom i brišu se iz registra energetski subjekt za prijenos električne
energije i energetski subjekt za vođenje elektroenergetskog sustava i organiziranje tržišta električnom energijom

Teodorović, Aralica, Redžepagić: Energetska politika EU i hrvatske perspektive 10

restrukturiranja Hrvatske Elektroprivrede (HEP), odnosno realizacije programa povećavanja
efikasnosti sustava a to se ponajprije odnosi na usluge Hrvatske Elektroprivrede (HEP).
Ovaj pristup uvažava bitne postavke iz direktiva Europske Unije (EU) i ‘zelenih
papira’. Omogućuje transparentno poslovanje sa primjerenom liberalizacijom i učinkovitim
upravljanjem odnosno kontrolom sustava. Kao autonomne agencije izvan sustava Hrvatska
Elektroprivreda (HEP) djeluju Hrvatska regulatorna agencija (HERA), Operator tržišta
energije (EMO) i Operator distribucijskog sistema (DSO). Unutar Hrvatske Elektroprivrede
(HEP) djeluje Operator prijenosnog sustava (TSO) što je omogućeno Direktivom 2003/54 EC.
Ovaj pristup omogućuje ostvarivanje nacionalne strategije razvoja elektroenergetskog
(EE) sustava bez opasnosti od neprijateljskih preuzimanja te otklanja političke rizike u obziru
na nejasno stanje u okruženju poglavito u odnosu na zemlje zapadnoga Balkana. Definitivno,
Hrvatska Elektroprivreda (HEP) ostaje ključni nacionalni igrač u proizvodnji i distribuciji
dok bi se u prijenosu mogao pretvoriti u jačeg regionalnog igrača. Prihvaćanjem direktiva
Europske Unije (EU)19 pitanja liberalizacije i poticanja konkurentnosti koja se odnose na
uključivanja drugih igrača ponajprije u područja proizvodnja električne energije i opskrba
električnom energijom ostaju i dalje otvorena. Pri analizi strateške pozicije poduzeća te
njegovog okružja, jedno od raspoloživih analitičkih sredstava je i SWOT20 analiza. SWOT
analiza je izuzetno korisna pri identifikaciji i klasifikaciji obilježja ključnih strateških
činjenica, jer se strateška obilježja poslovanja vizualno razvrstavaju u snage i slabosti (koji
predstavljaju interne faktore, i prilike i prijetnje (koji predstavljaju vanjske faktore). Na
temelju navedenog te analizom sadašnjeg stanja društva, izrađena je SWOT analiza strateške
pozicije i okoline Hrvatske Elektroprivrede (HEP), koja je prikazana tablicom 1.

Tablica 3.1. SWOT ANALIZA POSLOVANJA HEP d.d. – strateška pozicija i okolina
POZITIVNO NEGATIVNO

SNAGE SLABOSTI
UNUTARNJI FAKTORI

 Dugogodišnje iskustvo i ugled HEP d.d.
 Tradicija tvrtke i tržišni ugled
 Zadržana stručnost radne snage
 Uprava koja je svjesna potrebe za promjenama
 Slab utjecaj na potrošače i kvalitetu distribucije
 Poteškoće u financiranju razvoja
 Nepouzdana mogućnost širenja
 Otežano prilagođivanje promjenjivim zahtjevima
potrošača
 Neučinkovitost na nivou poduzeća
 Tehnološka ograničenja
 Rizik poslovanja na teretu Države

PRILIKE PRIJETNJE
FAKTORI
VANJSKI

 Liberalizacija tržišta  Promjena tržišne strukture potrošača

 Tehnološki napredak u proizvodnji  Nemogućnost fleksibilne prilagodbe tržištu
 Državna (RH) potpora  Zastarjelost tehnologije
 Alternativne tehnologije  Ograničena mogućnost širenja proizvodnih kapaciteta

Razvidno je dakle da su ključne snage Hrvatske Elektroprivreda (HEP) tradicija i

iskustvo, kao i uprava koja je sklona promjenama u skladu s međunarodnim tržišnim
trendovima. To ne iznenađuje, budući da je Hrvatska Elektroprivreda (HEP) uistinu poduzeće
koje, djelomično zahvaljujući svojoj jedinstvenoj poziciji na tržištu ali i dugogodišnjoj

19
To su direktive 96/92/EZ, 2003/54/EC i 2004/85/EC koje se odnose na uređenje elektroenergetskoga sustava
20
SWOT je skraćenica engleskog izraza - Strenghts, Weaknesess, Opportunities, Threats – snage, slabosti,
prilike i prijetnje.

Teodorović, Aralica, Redžepagić: Energetska politika EU i hrvatske perspektive 11

tradiciji prolaskom vremena generiralo velik broj stručnjaka. Usprkos tome, slabošću se može
navesti činjenica da je društvo samostalno financijski ograničeno u financijskoj podršci
budućeg razvitka, te da je većina tereta razvitka i poslovanja ‘de facto’ na teretu države i
državnog proračuna. Naime, dok je istinita tvrdnja da je društvo u mogućnosti financirati
tekuće održavanje i razvojne projekte manjeg obujma, istodobno je istina da opsežnije
promjene u smislu strukture ulaganja, moraju imati potporu političkog vrha, iz potrebe za
financiranjem ili garancijama za opsežnije projekte, kao i iz naravi ulaganja. Naime,
nacionalna važnost elektroenergetskog (EE) sektora implicira i umiješanost i odobravanje
političkih institucija, jer se nerijetko radi o ulaganjima koja zahtijevaju suradnju više
institucija istodobno, što znači da odlučivanjem država snosi i rizik odluke. Dakle, SWOT
analiza pokazuje da, između ostalog, Hrvatska Elektroprivreda (HEP) posjeduje unutarnji
potencijal za promjene, ali da vanjski utjecaji imaju relativno veći utjecaj na strateško
odlučivanje unutar društva kao i na buduće strateške odluke, implicirajući strategiju društva
koja ima nacionalne, institucijske i multidisciplinarne karakteristike.
Međunarodni trendovi liberalizacije tržišta, kao i razvitak tehnologije i rast
alternativnih tehnologija predstavljaju priliku pri strateškom odlučivanju razvitka društva. S
druge strane, društvo je suočeno s prijetnjama u strateškom smislu, što se manifestira
nedostatkom fleksibilnosti, zastarjelosti sadašnje tehnologije i ograničenosti u smislu širenja
postojećih proizvodnih kapaciteta u Republici Hrvatskoj. S jedne strane, liberalizacija i
međunarodni trendovi ukazuju na potrebe restrukturiranja i prilagodbe. S druge strane,
tradicija i pozicija Hrvatske Elektroprivrede (HEP) uzrokovale su nedostatak konkurentnog
razmišljanja unutar poduzeća, što je uzrokovalo sistemski problem nefleksibilnog i
neučinkovitog pristupa razvitku. Nadalje, cijena novih tehnologija i potreba obnavljanja
postojećih pogona predstavljaju ograničenje ulaganja u strateški važne projekte razvitka.
Na temelju analize strateškog okružja, prikazanog SWOT analizom, razvidno je da su
mogući pravci strategije Hrvatske Elektroprivrede (HEP) ovisni o procesima i postupcima
koji se odvijaju na drugim razinama izvan Hrvatske Elektroprivrede (HEP) i to u mnogoj
većoj mjeri nego što je slučaj s drugim djelatnostima21. To znači da potencijalna strategija
poduzeća je i ovisna i o pravnim normama koje će donijeti zakonodavac i provesti regulator
tržišta. Npr. u hrvatskom kontekstu bitno je da li će proces liberalizacije tržišta a samim time
poticanje konkurentne proizvodnje teći brže, hoće li biti značajniji od postupka
restrukturiranja Hrvatske Elektroprivrede (HEP)?22 Sve izrečeno dovodi do zaključka da je
vrlo važno znati što je uopće cilj nacionalne energetske politike23 a koji bi se trebao ogledati u
primjeni nacionalnog zakonodavstva. Pri svemu izrečenom potrebno je krenuti od načela o
kojima se mora voditi briga:

Pritom je važno načelo 'multilevel governance' (više o tome npr. Stubbs 2005.)
gdje je politika komunikacije u cilju stvaranja ‘interesnog polja’ između nosilaca
političkih odluka na više razina - od lokalne do supranacionalne i pritom je
najvažnija relacija između nacionalnih i nadnacionalnih razina odlučivanja24.

21
Npr. kao što je slučaj sa poduzećima u prehrambenoj industriji Najbolji je dokaz za ovu tvrdnju da za
energetsku djelatnost postoji regulativa vezana za cijene za razliku od prehrambene industrije gdje su restrikcije
u cijenama prisutne jedino u ratnim uvjetima.
22
Privatizacija telekomunikacijskog tržišta ukazuje na činjenicu da je privatizacija HT-a prije liberalizacije
tržišta omogućila vlasniku Deutsche Telecomu (DT-u) stvaranje monopolske tržišne pozicije koja je generirala
ekstra zarade za DT. Tako je u 2005. godini prijavljen profit HT od 1,9 milijardu kuna (HINA 29.03.2006).
23
Ne manje je važno pitanje razumijevanja samih ciljeva koji se žele postići restrukturiranjem pri čemu je
moguća pojava i kolizije ciljeve npr. u slučaju privatizacije može doći do sukoba između interesa MNK da
izvlače maksimalne profite iz EE sustava te potrošača da imaju što nižu cijenu električne energije.
24
Važan mehanizam koji se nameće prilikom upravljanja na više nivoe je 'politički transfer' gdje politički
nosioci na nižim nivoima donose odluke vodeći računa o odlukama na višim razinama.

Teodorović, Aralica, Redžepagić: Energetska politika EU i hrvatske perspektive 12


Isto je tako vrlo važna politika proklamacije ciljeva pred donošenje važnih odluka
u cilju ostvarivanja konsenzusa između potencijalno sukobljenih interesa tih
skupina25.

Važno je istaknuti da je pitanje restrukturiranja u hrvatskom kontekstu usko povezano

s pojmom privatizacije i u kontekstu Hrvatske Elektroprivrede (HEP) i zbog važnosti
djelatnosti je potrebno definirati cilj restrukturiranja. Poznato je da su pojedini dijelovi
elektroenergetskog (EE) sektora kao što je proizvodnja više podložna tržišnom natjecanju, za
razliku od prijenosa koji je u manjoj mjeri podložan tim promjenama. Naime otvara se pitanje
da li je cilj privatizacije sustav ili je riječ o privatizaciji poduzeća Hrvatske Elektroprivrede
(HEP)? Pred samim menadžmentom Hrvatske Elektroprivrede (HEP), kao i pred Izvršnom
vlasti u Hrvatskoj nalaze se dva moguća pravca restrukturiranja. Prema prvom pravcu
Hrvatske Elektroprivreda (HEP) bi trebao u što većoj mjeri ostati cjelina dok prema drugom
pravcu Hrvatska Elektroprivreda (HEP) bi trebao jačati vlastite funkcionalne dijelove kako bi
što bolje bile sposobne samostalno obavljati funkcije na tržištu.
Pritom je bitno istaknuti da bilo koji plan restrukturiranja može prejudicirati scenarij
eventualne privatizacije Hrvatske Elektroprivrede (HEP). To znači da bi se to poduzeće
moglo u cijelosti ili u dijelovima se privatizirati. Ako se država Izvršnom vlašću u ime
društva opredijelila za takav scenarij onda je vrlo važno na koji će se način izvršiti takav
postupak Dodatno promjene u elektroenergetskom (EE) sustavu mogu se dogoditi i sa
scenarijem liberalizacije točnije poticanjem konkurentnosti na tržištu. Pritom i liberalizacija
može dogoditi prema više scenarija a koji ovise o odgovoru na pitanje; ‘Na koji je način
drugim poslovnim subjektima omogućiti učestvovanje u elektroenergetskom (EE) sustavu
Hrvatske’? Pritom je moguće postojanje više scenarija liberalizacije; 1) liberalizacija
proizvodnog sektora a) izgradnjom novih energetskih objekata, b) preuzimanjem ili kupnjom
postojećih proizvodnih energetskih poduzeća na tržištu; 2) dopuštanje preuzimanja
distribucijskih centara. Riječ je o samo nekim opcijama koje se mogu dogoditi pojedinačno
ali postoje i mogućnosti gdje se scenariji mogu odvijati istovremeno npr. opcija dopuštanja
multinacionalnim kompanijama (MNK) izgradnje elektroenergetskih pogona bez obzira da li
je riječ o jednom ili više, koji bi u slučaju scenarija da se godine 2015. zatvore sve
termoelektrane osim novoga pogona TE-TO Zagreb (Kulić i ost. 2006.: 57) učinci budućeg
restrukturiranje Hrvatske Elektroprivrede (HEP) bi postali u manjoj mjeri važni. Jer Hrvatska
Elektroprivreda (HEP) tada neće biti u tolikoj mjeri dominantna u proizvodnji električne
energije u Hrvatskoj kao što je to slučaj u posljednjih šezdesetak godina. Scenarij privatizacije
distribucijskih centara poznat je već slučaj u Mađarskoj gdje je veliki dio poduzeća za
distribuciju električne energije u vlasništvu multinacionalnih kompanija (MNK). U takvom
scenariju nikakva dodatna izgradnja elektroenergetskih (EE) objekata namijenjenih
proizvodnji nije nužna jer se električna energija može i u slučaju da ne postoje domaći
kapaciteti, uvoziti iz inozemstva. No, tada se postavlja snošenja konačne cijene te električne
energije jer sama cijena po kojom će se nabavljati električna energija nije pod kontrolom
države.

25
Spahić, Vujošević i Katančević (2006.) navode niz načina kojima se komunikacija između zainteresiranih
strana ostvarivala u svijetu. Tako su u Velikoj Britaniji i SAD održavane česte javne rasprave. U nekim
zemljama pregovori sa radničkim organizacijama su provođeni prije implementacije prijedloga o
restrukturiranju. Posebno je to bilo osjetljivo bilo u slučaju postojanja "viška" radne snage. Tako su, na primjer,
u državi Orissa, Indija, pregovori trajali preko godinu dana prije postignutog dogovora po pitanju razvoja novih
radnih pravila, mirovinskog financiranja i drugih radničkih pitanja.

Teodorović, Aralica, Redžepagić: Energetska politika EU i hrvatske perspektive 13

4. Zaključak

Bilo kakve promjene pa tako i restrukturiranja u pojedinim sektorima moraju polaziti

identifikacije stanja i okolnostima unutar kojega takav sektor funkcionira. Ova tvrdnja vrijedi
i za elektroenergetsku (EE) sustav koji sam po sebi sadrži vlastite specifičnosti. Pritom se
moraju razumjeti globalne i regionalne odrednice koje mogu imati utjecaja na restrukturiranje
bez obzira na kojoj se razini promatra da li je riječ o sustavu u cjelini i/ili je riječ o
restrukturiranju poduzeća. Izgradnja sve većih tržišta, objedinjavanje aktivnosti a što rezultira
sve većim obujmom transakcija na globalnoj razini nalaže sve veću potrošnju svih oblika
energije, prije svega nafte i plina. Tako nije čudo što upravo tržišta Azije imaju usporedno
najveće povećanje ekonomske aktivnosti i najveće poraste u potrošnji energije u Svijetu a što
povećava rizik za ostale dijelove svijeta kao što je jugoistočna Europa u pogledu dostupnosti i
sigurne opskrbe pojedinim energentima kao što je plin i nafta.
Izgradnja jedinstvenog tržišta u jugoistočnoj Europi je regionalna odrednica koja
determinira restrukturiranje elektroenergetskog (EE) sustava i restrukturiranje Hrvatske
Elektroprivrede (HEP). To stvara priliku kako za domaća poduzeća koja dominiraju u
nacionalnim elektroenergetskim (EE) tržištima kao što je Hrvatska Elektroprivreda (HEP) u
Hrvatskoj, tako i za multinacionalne kompanije (MNK) koje se žele baviti aktivnostima
proizvodnje, prijenosa, distribucije i opskrbe električnom energijom na tom tržištu.
Izgradnja zajedničkih regionalnih tržišta dio je politike razvoja energetike Europske
Unije (EU). U svjetlu općeg konsenzusa o trendu dugoročnog porasta cijene energenata
Europa poduzima mjere za povećanom sigurnošću i stabilnošću opskrbe energentima. Nova
strategija koja se temelji na diversifikaciji izvora energije, primjeni novih tehnologija pomoću
pojačanih mjera horizontalnih potpora i povećanoj učinkovitosti potrošnje nameće novu
zajedničku energetsku politiku. neki njeni elementi već sada su relevantni za Hrvatsku.
Naravno, proces pridruživanja je relevantan također, pri čemu se na nacionalnim razinama
ostavlja prostor za specifičnosti s obzirom na razlike u strukturama lokalnih izvora energije i
gospodarskim strukturama.
Pri identifikaciji mogućih pravaca strategije Hrvatske Elektroprivrede (HEP) u
budućnosti, važno je naglasiti nekoliko ključnih pretpostavki. Kao prvo, strateško
pozicioniranje Hrvatske elektroprivrede (HEP) sagledava se u kontekstu ukupnog
normativnog okvira, tj. direktiva i ‘zelenih papira’ Europske Unije (EU) ali i u okviru
postojećih zakonskih rješenja u Hrvatskoj.
Ključni element budućeg razvitka elektroenergetskog (EE) sektora odnosi se na
strukturu vlasništva unutar sektora, prije svega onih dijelova koji imaju najveću vrijednost a
to su proizvodnja električne energije i distribucija električne energije. Buduće restrukturiranje
mora počivati na analizi strateškog okružja, što je prikazano SWOT analizom. Na temelju
analize, može se zaključiti da vanjski faktori izvan društva imaju više utjecaja na strateške
odluke, stoga se može i zaključiti da su mogući pravci strategije Hrvatske Elektroprivrede
(HEP) ovisni o procesima i postupcima koji se odvijaju na drugim razinama izvan Hrvatske
Elektroprivrede (HEP) i to u mnogoj većoj mjeri nego što je slučaj s drugim djelatnostima26.
To znači da potencijalna strategija poduzeća je i ovisna i o pravnim normama koje će donijeti
zakonodavac i provesti regulator tržišta.
Pitanje restrukturiranja je u hrvatskom kontekstu usko povezano s pojmom
privatizacije Hrvatske Elektroprivrede (HEP). Zbog važnosti djelatnosti je potrebno definirati
cilj restrukturiranja npr. energetska sigurnost zemlje. Naime negativno iskustvo

26
Npr. kao što je slučaj sa poduzećima u prehrambenoj industriji Najbolji je dokaz za ovu tvrdnju da za
energetsku djelatnost postoji regulativa vezana za cijene za razliku od prehrambene industrije gdje su restrikcije
u cijenama prisutne jedino u ratnim uvjetima.

Teodorović, Aralica, Redžepagić: Energetska politika EU i hrvatske perspektive 14

privatizacijom Hrvatskih Telekomunikacija (HT) pri čemu je došlo do privatizacije
kompletnog sustava ukazuje na oprez. Pritom je potrebno razdvojiti dvije razine promatranja
promjena rezultata restrukturiranja. Prva je razina promjene na razini cjelokupnog
elektroenergetskog (EE) sustava a druga je promjene na razini poduzeća.
Na razini elektroenergetskog (EE) sustava promjene se mogu dogoditi i sa scenarijem
liberalizacije točnije poticanjem konkurentnosti na tržištu, pri čemu je moguće postojanje više
scenarija liberalizacije; 1) liberalizacija proizvodnog sektora a) izgradnjom novih energetskih
objekata, b) preuzimanjem ili kupnjom postojećih proizvodnih energetskih poduzeća na
tržištu; 2) dopuštanje preuzimanja distribucijskih centara. Posljednje prakse privatizacije
elektroenergetskog (EE) sustava u Makedoniji pri čemu je došlo prvo do privatizacije
distribucijskog sustava ukazuju na moguće dodatne scenarije.
Pred samim menadžmentom Hrvatske Elektroprivrede (HEP), kao i pred Vladom u
Hrvatskoj nalaze se dva moguća pravca. Prema prvom pravcu definiranom Zakonom o
privatizaciji Hrvatske Elektroprivreda (HEP) iz godine 2002. privatizacija bi se trebala
odnositi na cjelokupni Hrvatsku Elektroprivredu a samim time i na cjelokupni
elektroenergetski sustav, dok prema drugom pravcu zasnovanom na Zakonima iz godine
2004. Hrvatska Elektroprivreda (HEP) bi trebao jačati vlastite funkcionalne dijelove u cilju
što samostalnijeg obavljanja rada.

Teodorović, Aralica, Redžepagić: Energetska politika EU i hrvatske perspektive 15

Literatura
Bacon, R., (1994.) 'Restructuring the power Sector: The Case of Small Systems. Public Policy for the
Private Sector', http://www.worldbank.org, The World Bank, Washington D.C.
DuBoff, Richard B. (1997.) ‘Global Something, but it’s No Baloney’ Manuscript.
EC – European Commision (2005.) 'Annual report on the implementation of the gas and electricity
internal market'. Luxemburg.
EC- European Commision (2000.) ' Greeen Paper: Towards a European Strategy for the security of
energy supply, a
HEP (2004.) 'Elektroenergetski podaci' Zagreb.
HINA (2006.) 'Grupa T-HT: lanjska dobit 1,9 milijarde kuna, kao i godinu dana prije'. 29.03.2006.
HINA (2005.) 'NEK: rekordna proizvodnja u 2005.' 07.12.2005. Dostupno na:
http://info.croatiabiz.com/clanak.php?ID=27259. Korišteno 31.03.2006.
IEE – Institut za Elektroprivredu i Energetiku (2004.) 'Trgovanje električnom energijom u Hrvatskoj i
susjednim zemljama' Zagreb
Kulić i ost. (2006.) 'Utjecaj privatizacije HEP-a na društveno Ekonomski sustav Republike Hrvatske-
nova geografska ekonomija energetske budućnosti Hrvarske', Ekonomski Institut Zagreb (mimeo).
Lall, S., (2004.) ‘Technology and Globalisation, Oxford University’. Dostupno na:
http://hdr.undp.org/docs/training/oxford/presentations/Lall_globalization.pdf.
NN – Narodne Novine (2001.) 68/01, 'Zakon o energiji', Zagreb.
NN – Narodne Novine (2002.) 32/02. 'Zakon o privatizaciji HEP, d.d. ', Zagreb.
NN – Narodne Novine (2004.) 177/04. 'Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Energiji', Zagreb.
NN – Narodne Novine (2004.) 177/04. 'Zakon o regulaciji Energetskih djelatnosti', Zagreb.
NN – Narodne Novine (2004.) 177/04. 'Zakon o tržištu električne energije', Zagreb.
Raghavan, C., (1997.) 'UNCTAD warns of political backlash to globalization'. Dostupno na:
http://www.twnside.org.sg/title/ack-cn.htm.
Spahić, E., Vujošević, I., i Katančević, A., R., (2006.) 'Reregulacija elektroenergetskog sektora-
principi i iskustva'. Dostupno na: www.hut.fi/~katale/docs/cg.pdf.
Stubbs, P., (2005.) 'Stretching Concepts Too Far? Multi-Level Governance, Policy Transfer and the
Politics of Scale in South East Europe' The Institute of Economics, Zagreb.
UCTE- Union for the Co-ordination of Transmission of Electricity (2005) 'UCTE System Adequacy
Forecast 2005-2015'. Brussels.
VRED – Vijeće za regulaciju energetske djelatnosti (2005.) IZVJEŠĆE o radu Vijeća za regulaciju
energetskih djelatnosti i o zapažanjima od značaja za razvoj energetskog tržišta i javnih usluga u 2004.
godini', Zagreb.
Wolf, M. (2004.) 'Why Globalization Works’, Yale University Press New Heaven and London.

www.hep.hr. Podaci korišteni 31.05.2006.

http://en.wikipedia.org/

Teodorović, Aralica, Redžepagić: Energetska politika EU i hrvatske perspektive 16

Summary

Energy has become one of the central global issues. The globalisation process has
given a strong incentive for the growth of manufacture and consumption of goods and
services globally. In the case of Croatia, the directives and development policy in the EU is
the most relevant. The European Union has gradually outlined a joint strategy and policy,
based on the liberalisation of the energy sector (especially electricity and gas), as well as the
development of alternative oil pipelines and significant investments into research and
development of alternative and more efficient energy sources. This, coupled with the existing
Croatian legislative has significant repercussions on the strategic positioning and possible
directions of the Croatian Electricity company (HEP) in the future.
The key element of the energy sector development relates to the ownership structure
within the sector, primarily the most valuable parts, namely electricity manufacture and
distribution. Future restructuring needs to take account of the strategic environment, thus a
SWOT analysis has been applied in order to identify the key elements of this environment.
The analysis has shown that the external factors have far more influence on the strategic
decision making in HEP, in comparison to the internal factors. Therefore, the possible
strategic directions of HEP are dependant on the processes and developments on other levels
outside the company, to a much larger extent in comparison to other sectors. This implies that
the potential strategy of the HEP group depends on the legal norms brought by the legislative
and implemented by the market regulator. The HEP management and the Government of the
Republic of Croatia face two possible strategic directions. The first, defined by the Croatian
Electricity Privatisation Law in 2002, the privatisation should relate to the whole company
and therefore the energy sector as a whole. The second direction is based on the laws passed
in 2004, whereby HEP should strengthen own functional parts aimed at reaching higher levels
of independent operation and functioning.

Key words: electricity sector, EU directive, HEP strategy

Teodorović, Aralica, Redžepagić: Energetska politika EU i hrvatske perspektive 17