Koliko se Hercegovina promijenila u zadnjih četvrt stoljeća, kao ilustracija mogu poslužiti uglavnom

napušteni i zapušteni čatrnje i bunari, uz kraške lazine i vrtače.

Bili su i doslovce izvori života, u kršu! Njihova uloga bila je više-funkcionalna, obično su se gradili ili
kopali s nakanom da u sušna proljeća služe za zalijevanje duhana, prilikom sadnje, te za „polivanje“,
prskanje loze, ali za „suvih lita“ služili su i za napajanje stoke, jer se voda u čatrnjama uz kuću,
racionalno trošila.

U ne tako davna vremena, smatralo se da dobar domaćin uz svaki komadić obradive površine, treba
imati i vodu, čatrnju ili bunar. Bunari su kopani samo gdje ima gline, jer na drugim mjestima nisu
mogli držati vodu. Znalo se kopati po nekoliko metara dubine, a onda kružno zidati da se zemlja ne
urušava, s obveznim stepenicama koje su išle duboko dok se moglo iskoračiti na dno. Služile su za
zahvaćanje vode, koju su "argati" i pili, pa se silazilo da se ne zamuti, te za čišćenje. Zbog zahtjevnog
rada bunari su obično kopani zajednički, više vlasnika zemlje bi se udružilo i radilo, dok projekt ne bi
doveli do kraja, a onda su zajednički koristili i vodu.

Čatrnje ili natkrita spremišta za vodu, kako taj pojam u Rječniku govora Dalmatinske zagore i zapadne
Hercegovine, tumače Ivica i Filip Gusić, bile su uglavnom individualni projekti. Radili su ih pojedinci za
svoje vrtliće, vrtače i njive. Ako bi se našao dobar škrip, pa taman bio i podalje od zemlje, dorađivao bi
se i utvrđivao. Škrip kojeg spomenuti dvojac obrazlaže kao „otvor u kamenjaru“, bio je idealno
rješenje, jer se time štedjelo i na radu i na materijalu, a govorili su da je i voda iz čatrnja u škripu bolja
- hladnija, nego da su zidane i utvrđivane samo malterom. Škrip ili škrapa imali su još jednu funkciju,
svodili su kišnicu prema čatrnji, koja se tako brže nalijevala, odnosno proljeće bi dočekala puna na
zadovoljstvo težaka. E, tamo gdje nije bilo pogodnog škripa obično u ljutom kamenjaru, kopane su
čatrnje, najčešće naslonjene uz neku oveću stijenu, koja ja dobivala funkciju škripa.

Pošto se vodilo računa o svakom pedlju zemlje, čatrnje su rađene tamo gdje nema zemlje, pa se cijeli
projekt pretvarao u lomljenje kamena teškim čekićima i „lagumima“, ako bi se dobila dozvola za
eksploziv. I tako je to bivalo približno od Drugog svjetskog do Domovinskog rata, dok je tradicija
bunara puno duža i seže u daleku prošlost. Vrsni znalci za obradu kamena, na čatrnju su „udarali“ i
kamene "ćemere", odnosno zasvođavali ih. Kada se masovnije počeo koristi beton onda su betonske
ploče, „deke“, preuzele ulogu kamenih "ćemera". I tako je to bivalo godinama, desetljećima… S
obzirom da je izrada čatrnja i(li) bunara bila teški fizički rad, koji je zbližavao članove obitelji, srodnike
ili pak, druge zainteresirane za njihovu izradu, onda nije nikakvo čudo što bi se iseljenici iz Amerike u
pismima rodbini prvo raspitivali za čatrnje i bunare, „drže li vodu“, i slično. Znalo se reći – tko ih kopa
taj ih ne zaboravlja, naravno zbog radnog angažmana.
I tako nekadašnje generacije Hercegovaca, imale su na svakoj stopi zemlje Hercegove, svoje zapise,
bilo u vidu iskrčenih njiva, ozidanih pristava i grudina, iskopanih i utvrđenih čatrnja i bunara, znojem
su oni zalijevali rodnu grudu koju onda ni zaboravit lako, nisu mogli. Upravo i u tom segmentu mogu
se tražiti i naći, razlozi za na oko, olako „dizanje sidra“ današnjih generacija Hercegovaca i odlazaka u
tuđinu. Malo koji od njih imaju uspomene u kršu, zato su im valjda, odlasci lakši, a sjećanja bljeđa...