Ivan Dugandžić

Marinka Šimić

BILOŠEVICA
Iz recencija

Ideja o zajedničkoj knjizi Biloševica – zaboravljeno počivalište izrasla je iz pre-

poznate povezanosti ljubavi prema neprolaznim ljepotama i vrednotama rod-
noga kraja. I Šimić i Dugandžić svoje su znanje i brižnost stopili u zanimljivo
djelo o ostatcima materijalne i nematerijalne baštine iz prapovijesti, ilirskih i
rimskih vremena, srednjega vijeka, iz bliže nam povijesti te suvremenoga doba.
zaboravljeno počivalište
Svjedoče oni o tragovima života u zapadnoj Hercegovini s posebnim naglaskom
na mjesto i groblje Biloševice ispod brda zanimljiva, gotovo mistična, imena
Magovnik. S tog su brda, iz prve kamene štalice, krenuli prvi fratri, kao tri
maga mudraca Baltazar, Gašpar i Melkior, tražiti Krista i širiti Njegovu rado-
snu vijest dijelom humske zemlje ili zapadne Hercegovine.
dr. sc. Milka Tica

Čini se da bi Biloševica mogla biti ključ razumijevanja povijesti ovoga dijela

Hercegovine, odnosno nekadašnjega Huma. Ova monografija je novi korak u
tom pravcu. Valja još dosta toga istražiti i prevrnuti svaki kamen da se znanje o
ovom mjestu učini pouzdanim i cjelovitim. Sustavna istraživanja arhiva u Za-
dru, Dubrovniku, Veneciji, Rimu, Carigradu i drugdje sigurno će donijeti još
više spoznaja o ljudima i kraju koji su u drugoj polovici 17. stoljeća napustili
naš kraj i svoja ognjišta.

dr. sc. Josip Sopta

Hrvatsko društvo čuvara baštine

Široki Brijeg, 2017.
 Ivan Dugandžić
Marinka Šimić
BILOŠEVICA – zaboravljeno počivalište
Nakladnik
Hrvatsko društvo čuvara baštine

Za nakladnika
Ivan Čolak

Recenzenti
Josip Sopta
Milka Tica

Lektor
Lucija Šimić

Naslovnica
Detalj križa na stećku br. 9

Fotografije
Ivan Dugandžić, osim slike na str. 16 (Ante Marić)

Grafičko oblikovanje i tisak

FRAM ZIRAL, Mostar

CIP - CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
904:726.825(497.6)(084)
DUGANDŽIĆ, Ivan
Biloševica : zaboravljeno počivalište / Ivan Dugandžić,
Marinka Šimić. - Široki Brijeg : Hrvatsko društvo čuvara baštine,
2017
Bilješka o autorima: str. 59-60. - Bibliografija: str. 53-56. - Registar.
ISBN 978-9926-8182-0-3
1. Šimić, Marinka
COBISS.BH-ID 24180742
 Ivan Dugandžić
Marinka Šimić

BILOŠEVICA
zaboravljeno počivalište

Hrvatsko društvo čuvara baštine

Široki Brijeg, 2017.
Pogled na brdo Magovnik
1. UVOD

Materijalni ostaci, artefakti, koji datiraju iz prapovijesti, preko ilirskoga pa do

rimskoga doba i srednjega vijeka svjedoče o proteklim vremenima i ljudima. Na
području zapadne Hercegovine nije ih mnogo očuvano, a ono što jest sve je do-
nedavno bilo nepoznato široj kulturnoj javnosti. Svi ti ostaci od neprocjenjive su
vrijednosti za istraživanje povijesti i društva te ih ne smijemo prepustiti zaboravu.
Među njima su značajna stara groblja, skrivena u nekom kutu na kraju sela, a
jedno od njih je Biloševica. Ovdje su u najvećoj tajnosti za vrijeme osmanlijskoga
razdoblja pokopani naši preci bez kršćanskih obilježja osim križa istetovirana na
ruci. Kršćani, a posebice svećenici bili su proganjani, a kršćanski simboli zabra-
njeni, kao i obredi, mise, sprovodi. Sve su te nedaće preživjeli naši preci zahva-
ljujući svojoj kršćanskoj vjeri i ustrajnosti. Stara groblja, kao i predaje i legende
o njima, temelje se na povijesnim i arheološkim izvorima i važna su sastavnica
hrvatske duhovne i materijalne kulture. Svjedoče o životu kršćanskoga puka na
tim prostorima do dolaska Turaka, a i pod višestoljetnom turskom vladavinom.
Stoljećima izložen turskom zulumu narod je nalazio utjehu pripovijedajući priče
između ostaloga i o starim grobljima kako bi ih sačuvao za naraštaje.
I ostaci nematerijalne baštine, jezika i pisma, važan su izvor i svjedok prošlih
vremena i ljudi. Primjerice, ostaci usmene književnosti: legende, predaje, zago-
netke, narodne pjesme, kao i onomastika; nazivi većih i manjih čestica (mikroto-
ponimi), npr.: Biloševice, Badnjača, Turak, Kitice, Kiteljuša, Kidžera, Magovnik,
Mijačka glavica, ili nedaleko odavde Bratkovac, Osoje, Pakonik, Krgača, Čaljku-
šića put i antroponimi npr.: Biloševići, Sukno itd. Oni svjedoče o žiteljima nekog
područja, o njihovim danas izumrlim imenima i prezimenima, o jeziku i načinu
imenovanja zemljišnih čestica, tj. o hrvatskom imenoslovlju.
Ova je knjižica nastala kao rezultat ideje da se o Biloševici i našim precima za-
bilježi sve što se danas zna kako bi to zapamtile buduće generacije. Uz materijalne
ostatke, tj. groblje i stećke, nastojali smo iskoristiti i nematerijalne, tj. legende,
predaje, nazivlje i slično. Nadamo se da će jednoga dana arheološka istraživanja
doprinijeti još boljem poznavanju prošlosti i života u ovom kraju nadopuniti i
potvrditi naše pretpostavke.
Na kraju zahvaljujemo ponajprije onima koji su raščistili i uredili Biloševicu te
je od godine 2002. otrgli od zaborava. Posebnu zahvalnost dugujemo recenzenti-
ma dr. sc. Milki Tici i fra Josipu Sopti.

Široki Brijeg, lipanj 2017. Autori

5
 Prodolina Biloševica, panorama

6
2. TRAGOVI ŽIVOTA U BILOŠEVICI

2.1. Opis lokaliteta

Lokalitet Biloševica (N 43°20’53”, E 17°32’11”) ispod brda Magovnika,1 u široko-
briješkom selu Rasnu (na tromeđi Rasna, Dužica i Čerigaja) sve do 2002. godine
bio je poznat samo nekolicini mještana i malobrojnim ljubiteljima povijesti i sta-
rina. Zahvaljujući župniku fra Ivanu Kvesiću i mještanima koji su počistili i uredili
staro groblje, nakon više od 200 godina ovdje je služena sv. misa i tako vraćena iz
zaborava sveta povijest ovoga mjesta.2
Još od vremena prvih kršćana u bližoj okolici Biloševice (Rasna) bilo je sre-
dište ne samo vjerničkoga nego i kulturnoga i političkoga života. To potvrđuju i
mnogi nalazi raznih kultura: starokršćanska bazilika u Mokrom,3 srednjovjekovni
grad na Gradini u Mokrom, ilirsko-rimska kamena žara s poklopcem u Mokrom
te više kamenih gomila i grobalja sa stećcima, nadgrobna ploča Vignja Miloševića
na Kočerinu,4 natpis na stećku u Ledincu,5 i u Barevištu,6 urešeni križ iz Donje
Britvice7 itd.
Sam mikrotoponim pojavljuje se u jedninskom i u množinskom obliku, tj. kao
Biloševica ili Biloševice, kako u govoru, tako i u katastru. U našoj je toponimiji
potvrđen veliki broj imena u množinskome obliku, a najviše u toponimima sa
sufiksima –ići i –ci. »Množinski likovi takvih toponima bez sumnje su odraz ne-
kadašnjih zadružnih naselja. Toponimi na –ići raspoređeni su najgušće na podru­
čju dinarskoga krša...«8 U Dalmaciji postoji mnoštvo toponima u množini koji
su motivirani morfologijom tla, Bobovišća, Nerežišća, Postira, Pučišća, Ložišća,
a neki među njima, kao Selca i Pražnice, dolaze u kasnijim latinskim i mletačkim
ispravama u jednini i u množini.9 Neki od tih množinskih toponima potvrđeni su
već u Povaljskoj listini iz 1185. (1250.) godine: Povlja, Pražnice i Selca. Danas pre-
vladava tendencija usvajanja jedninskih oblika, npr. Metković: »Paralelno s tim
1
Kod fra Martina Mikulića za ovaj toponim nalazimo naziv Magonik, što je najvjerojatnije govo-
rni oblik, v. M. MIKULIĆ; Naroadna torba.
2
Sv. misa u Biloševici bila je 10. srpnja (druge nedjelje mjeseca srpnja). Predvodio ju je fra Ivan
Kvesić zajedno s fra Blagom Brkića i fra Josipom Soptom. Nakon mise je priređeno narodno
veselje od tada je to postala tradicija.
3
SERGEJEVSKI: 1961: 211–223.
4
ŠIMIĆ 2004: 5–12.
5
TICA 2011: 150–155.
6
BENAC 1952.
7
ŠIMIĆ, DUGANDŽIĆ 2005: 38–50.
8
ŠIMUNOVIĆ 1986: 187.
9
ŠIMUNOVIĆ 1986: 187.

7
pratimo kako se uz pluralne likove pojavljuju sve češće singularni. Ta je pojava
vrlo razumljiva i osnovana je na činjenici da se toponim može u toku vremena
promijeniti kad se situacija u razvitku naselja promijeni. Od tada pa do danas pro-
ces singularizacije u sve većem je previranju i sva je prilika, unatoč domorocima
koji čuvaju pluralne likove, da će singularni likovi prevladati«10
Naziv Biloševica /Biloševice upotrebljava se do danas za veliku zelenu prodo-
linu, obradivu površinu zemljišta sve do Privalja. Na rubu tog zemljišta nalazi se
staro groblje sa stećcima na zemljištu pod nazivom Badnjača. To je česta metafora
na hrvatskom području za doline i uvale te kao hidronim, npr.: Badanjek, Badanj,
Badnjevača, Bedenica itd. Potvrđen je i etnik Badanjak (Kutina, Zagreb, Ogulin).
Badnjača je izvedenica od osnove badanj, praslavenski: bъdьnъ, u značenju: 1.
izduben trupac kojim teče voda i pada na vodeničko kolo, 2. bačva, kaca, 3. jarak,
graba.11 Badanj je krnjostožasti spremnik napravljen od drvenih duga utegnutim
željeznim obručima za ključenje grožđa ili kiseljenje kupusa.12 Poznata je uzrečica:
Govori ko iz badnja, a u Hercegovini se badanj najčešće upotrebljava u značenju
posuda za tještenje grožđa. Najstarije potvrde za badanj u hrvatskom jeziku po-
tječu iz 13. st.13 Prema istraživanjima Petra Šimunovića zemljopisni su termini
na hrvatskome jadranskom prostoru, a i drugdje, vrlo rano preuzimali funkciju
toponima, a među njima je i Badanj za teren koji nalikuje na badanj. To je termin
metaforičkoga postanja motiviran izgledom zemljišta što je česta pojava u zemljo-
pisnoj terminologiji, npr. u Dalmaciji okrugla duboka uvalica.14 »Takvi toponimi
najbolje su mogli predočiti određen prostor i najlakše su mogli biti prihvaćeni
od okolišnog pučanstva.«15 Da su toponimi od osnove badanj česti na hercego-
vačkom području potvrđuje i činjenica da se u Posušju nalazi mjesto Badnji u
predjelu Crkvine gdje su pronađeni tragovi srednjovjekovne crkve.16
Nedaleko se nalazi parcela pod nazivom Turak, što potvrđuje da se ovdje do-
godio neki sukob s Turcima, o čemu svjedoče očuvane legende. Možemo pret-
postaviti da je ovdje bio sukob nekog Turčina i kršćanskih svatova jer je u blizini
malo Svatovsko groblje.
Ovo je područje, usjek, očito bilo pogodno za prepade. Leksem Turak u hr-
vatskom jeziku može značiti: 1. isto što i Turčin, 2. turski narod općenito, 3. pre-
zime potvrđeno u okolici Cetine u 14. st., 4. veliki bubanj.17 »Hrvatski zemljopisni
10
ŠIMUNOVIĆ 1986: 189.
11
HRVATSKI ENCIKLOPEDIJSKI RJEČNIK 2002: 80.
12
KRALJEVIĆ 2013: 10.
13
ARJ I: 145.
14
ŠIMUNOVIĆ 2005: 266.
15
ŠIMUNOVIĆ 2005: 236.
16
ZIRDUM 2001: 201.
17
ARJ XVIII: 926.

8
prostor iznimno je morfološki razveden i prilično gusto imenovan, a vrlo slabo
onomastički istražen. Društvenim preobražajima, migracijama, napuštanjem
stočarstva u nekim planinskim područjima i poljoprivrede u drugima mnoga su
zemljopisna imena prepuštena zaboravu, a dužni smo ih spasiti. Zemljopisna ime-
na dokaz su materijalne istine o prostoru i kompleksne istine o nadjevateljima i
korisnicima imena.«18 To se sve posebice odnosi na Hercegovinu, tj. Hum gdje je
istraženost nazivlja još slabija nego u Hrvatskoj.

2.2. Plemićka obitelj Bilošević

Današnje staro napušteno groblje Biloševice na sjeverozapadu Rasna u svom ime-
nu vjerojatno čuva spomen na hrvatski rod Biloševića. Oni su ovdje imali svoja
imanja od davnina pa sve do turskoga osvajanja naših krajeva. Pretpostavlja se
da je pod jednim od 14 stećaka pokopan netko iz te plemićke obitelji, pa je čitava
prodolina dobila naziv Biloševice.19
Biloševići (Biloxevichi) su kao plemići imali svoj grb koji je očuvan i objavljen
u Fojničkom grbovniku iz 1340. godine.20 U tom grbovniku spomenuta plemićka
obitelj ima hrvatsku šahovnicu za grb. To je još jedno svjedočanstvo o nazočnosti
Hrvata na tim prostorima još od najstarijih vremena. Prezime Bilošević spada u
onu skupinu hrvatskih prezimena koja označavaju osobe s kakvim karakteristi­
čnim tjelesnim obilježjem, odnosno ona motivirana izgledom, u ovom slučaju
bojom kose ili kože. Kod nas je mnogo sličnih prezimena, npr.: Bilić, Bijelić, Bjeli-
ca, Bijelac, Biluš itd.21 Česta su i stara hrvatska osobna imena tvorena od korijena
bil-, npr.: Bilac, Bilak, Bilica, Bilin, Bilinko, Biliša, Bilora, Bilorava, a među nji-
ma se spominje i Biloš.22 U Poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovine iz
1475.–1477. potvrđeno je osobno ime Biloša.23 I na natpisima sa stećaka zabilježe-
no je prezime tvoreno od iste osnove, npr. poznati natpis Radojice Bilića iz Staroga
Sela kod Donjega Vakufa (14.–15. st.): v ime otca i sina i svetago d(u)ha amenь se
je kami radojica bilića…24 Prezime Biloš očuvano je i danas u okolici Gruda, tj. u
Ružićima i Podbablju.25

18
ŠIMUNOVIĆ 2009: 136–137.
19
DUGANDŽIĆ 1996: 54.
20
FERMENDŽIN 1892: 560.
21
ŠIMUNOVIĆ 1995: 14.
22
ŠIMUNDIĆ 1977: 32.
23
ŠIMUNDIĆ 1977: 33.
24
VEGO 1970, knj. IV: 96–97.
25
Zahvaljujemo dr. sc. Milki Tici na informaciji.

9
 Grb plemićke obitelji Bilošević

10
 Nažalost nemamo nikakvih pouzdanih podataka, tj. dokumenata o tome kad
su Biloševići potpuno napustili svoja imanja. Turci su zauzeli ove krajeve 1466.
godine, a za vrijeme svoje (straho)vladavine uništili su gotovo sve crkve i samo-
stane. Pretpostavlja se da su se crkve nalazile na mjestima na kojima su i danas
izgrađene nove, što potvrđuju očuvani toponimi, npr. Crkvine uz današnje groblje
i crkvu na Dužicama.26 Toponim Crkvine čest je u širokobriješkom kraju, pri-
mjerice u Biogracima, Buhovu, Kočerinu, Knešpolju, Mokrom itd.27 O toponimu
Crkvine u stolačkom kraju detaljno je pisao T. Anđelić.28
Turci su prisilili mnoge obitelji na zbjegove i iseljavanja što potvrđuje turski
popis (tefter, defter) iz 1468. godine. Tada je selo Rasno (Hrasno) imalo samo šest
domova, a susjedna sela Buhovo, Kočerin i Ledinac navode se kao nenaseljena.29
U to vrijeme došlo je do bježanja brojnoga katoličkog puka s ovog područja pre-
ma Dalmaciji, pa je najvjerojatnije da su i Biloševići tada odselili ili izginuli.
Neki od njih su se odselili u oslobođenu Sinjsku krajinu 1694. godine u sku-
pini izbjeglica koju su predvodili fratri Frane Marinović iz Dobroga Sela i Toma
Knezović iz Rasna. Među njima se spominje i Bartul Bariša Bilošević koji je dobio
zemljište za obrađivanje u selu Otoku kod Sinja.30 Godine 1718. u oslobođenu
Imotsku krajinu prebjegao je pred turskim zulumom Marko Bilošević sa 7 članova
svoje obitelji te dobio 13 padovanskih kanapa zemljišta za obradu u Podvelimu.
Prema našem mišljenju Biloševići su u Poljicima prije više od 250 godina skratili
svoje prezime u Biloš. Na to upućuje podatak da su prema popisu stanovništva u
Republici Hrvatskoj 1948. godine s tim prezimenom ovdje bila 34 domaćinstva. O
migraciji spomenute obitelji svjedoči i naselje Biloševac u blizini Makarske.
U Makarskim ljetopisima 17. i 18. stoljeća spominje se kako se 1664. godine
Mate Bilosaljić sukobio s Turčinom pod Kozicom nadomak Vrgorca iz čega vi-
dimo kako se to prezime polako mijenjalo. U Popisu novih žitelja – doseljenika
evidentiranih na otoku Hvaru 1673. godine spominje se Margarita Bilosavić iz
Sućurja. U popisu pučana staroga i novoga dijela grada Splita iz 1507. g. zapisano
je prezime Bilošević, tj. Radoslavo Bilosevich u novome dijelu Splita i Antonio Bi-
loshevich u starome dijelu grada.31 Svi navedeni podatci potvrđuju smjer iseljava-
nja obitelji Bilošević, a tako i drugih iz hercegovačkoga područja. Svjedočanstvo o
velikim iseljavanjima stanovništva s ovog područja donosi i turski defter, tj. Popis
sela i zemlje Sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke Republike

26
ZIRDUM 2001: 206.
27
DUGANDŽIĆ 2004: 20–24.
28
ANĐELIĆ 1999: 117–120.
29
ALIČIĆ 1985: 454.
30
SOLDO 1997: 108.
31
BOŽIĆ-BUŽANČIĆ 163 i 165.

11
 Zemljovid Makarske s toponimom Biloševac

iz 1701. godine, prema kojemu je ovdje nakon mletačko-osmanskih ratova vladala

velika pustoš. Tako, primjerice u župi Blato (Široki Brijeg) u mnogim selima nema
kršćanskoga puka, tj. raje, npr. u Uzarićima, Lisama i Knešpolju, Crnču, Dobriču,
dok je u drugim mjestima jako malo domaćinstava, npr. u Mokrom 5, u Pribino-
vićima 6, u Jarama 3, u Dobrkovićima 5, u Gornjem i Donjem Hrasnu (Rasnu)
6 itd.32 Za današnja sela Rasno i Dužice (Gornje i Donje Hrasne) izrijekom se
navodi: »Nekoliko nevjernika, čija imena nisu poznata, (sada) na neprijateljskoj
su teritoriji. Njihova je zemlja upražnjena«.33
Uz prošlost Biloševića vezana je i jedna legenda.34 U njoj se govori kako je neki
davni Bilošević iz Rasna prije dolaska Turaka imao veliko imanje od vode do vode
(od Ugrovače ispod Širokoga Briga do Mlada kod Vitine). Obitelj je bila mnogo-
brojna (18 članova), a kad su Turci osvojili Hercegovinu i došli na njhovo imanje,
sve su poubijali, osim jednoga djeteta s majkom. Dijete su Turci nabili na kolac,
ali kolac nije prošao kroz tijelo već kroz njegove povoje. Majka, koja se skrivala
negdje u šumi, kasnije je uspjela spasiti to malo dijete. Kad je naraslo, legenda
dalje nastavlja, bilo je veliko i snažno s velikim brkovima pa mu je zato nadjenut
32
HAFIZOVIĆ 2016: 218–233.
33
HAFIZOVIĆ 2016: 228.
34
Prema pričanju Slavka Brkića – Mijina (r. 1919. u Rasnu) i pučkoj predaji koju je on zapamtio.

12
 Tilovina

nadimak „Brko“. Od njegova su potomstva kasnije nastali Brkići koji se spominju

i u prvom popisu Hrvata katolika iz 1743. godine.35 U prilog teoriji da su današnji
Brkići u Rasnu potekli od stare plemićke obitelji Bilošević govori i činjenica da je
čitavo područje Biloševice i danas u posjedu Brkića roda.36 Da u ovoj legendi ima
i istine, odnosno povijesnih podataka, potvrđuje činjenica da se u spomenutom
defteru iz 1701. godine u selu Gornje i Donje Hrasno među ukupno 6 kuća spo-
minje Brko koji je vlasnik jedne kuće.37

2.3. Rimska cesta

Biloševice su pitom kutak, dio male hercegovačke oaze u kojemu caruje tilovina38
s mnogo podzida i znakova nekadašnje čovjekove borbe s kršem za svaki djelić
35
MANDIĆ 1962: 127.
36
Gruntovna knjiga općine Široki Brijeg, sv. I, II, III i IV iz 1890. godine.
37
HAFIZOVIĆ 2016: 227.
38
Tilovina, lat. Petteria rumentacea, prekrasan listopadni grm iz porodice lepirnjača, endemična
je biljka submediteranskih šuma. Cvijeta oko Jurjevdana prekrasnim žutim cvjetovima kojima
se prema starom slavenskom običaju kite kuće. Naziv je zabilježen u Dalmaciji na splitskom
području, u Zagvozdu i Imotskoj krajini, te u Herccegovini: oko Mostara i Ljubuškoga, Širokoga
Brijega, Gruda itd. Odlična je ispaša za koze i ovce, ali ju ne jedu dok je u cvatu. Za isti se grm

13
 Izvadak iz katastra

Svatovsko groblje Groblje sa stećcima

14
obradive zemlje. Gusta šikara s južne strane te kameniti predio bez mnogo raslinja
i Magovnik (550 m) sa sjeverne uokviruju plodne njive. Na površini oko pet tisuća
plošnih metara pod nazivom Badnjače nalazi se staro zaboravljeno groblje koje
možda krije i grobove iz antičkih vremena, jer je Rasno i onda bilo nastanjeno
i jer je onuda vodio odvojak rimske ceste. Cesta se spuštala od Tomislavgrada u
Vid prolazeći selima Seonica, Rakitno, Gradac, Čerigaj, Broćno, Stubice i Struge,
a duga je 55 rimskih milja.39
Ceste su bile jedan od osnovnih uvjeta za održavanje rimske moći u osvojenim
područjima. Rimljani su ih gradili obično koristeći pogodnost tla te najpovoljnije
smjerove i prijevoje. Kako je današnje naselje Čerigaj na brdu, cesta je mogla pro-
laziti jedino između njega i današnjega naselja Rasno prodolinom BILOŠEVICE.
Točnije, cesta se od Privalja „provlačila“ između uzvisine Kidžera i Kiteljuše, pro-
lazeći prodolinom Biloševica ispod brda Magovnik te nastavljajući dalje između
brežuljka Gomila i Mijačka glavica, zatim se spuštala ispod današnjega naselja
Buhovo prema Naroni (Vid kraj Metkovića).

2.4. Groblje
Groblje u Biloševici, koje se nalazi na Badnjači, kao što je već rečeno, staro je
te je dugo bilo u uporabi, zasigurno više od 600 godina. Najstariji je dio onaj u
kojem se nalaze stećci koji su izrađivani prije dolaska Turaka na ovo područje.
»U sjećanju i u povijesnim knjigama ostade upisana godina 1463., vrijeme kad je
Bosna šaptom pala. I Hum. Pokoreni narod Osmanlije obilježiše svojim pečatom.
Stavili raju pod nadzor. Izvukli i oživotvorili zakon iz 1237/38. zakon Saracena-
muslimana napisan još 635. Prema tom zakonu Židovi i kršćani nisu smjeli jav-
no pokazivati znakove ili simbole svoje vjere.«40 Taj isti zakon, kako je naveo fra
Andrija Nikić, sadrži sljedeći stavak: Muslimani mogu orati i sijati po kršćanskim
grobljima, ako ona više ne služe za sahranjivanje (za pokapanje).41 Svećenici su i
sakramente i vjerske obrede u to doba uglavnom obavljali kriomice i u drugim di-
jelovima Bosne i Hercegovine; najčešće na grobljima ili u prirodnim zakloništima
(pećinama), po šumama i šikarama ispod većeg drveća, a katkad i u kućicama i
drugim objektima gdje su katolici stanovali.42

upotrebljava i naziv zanovet, npr. na Pelješcu i na Mljetu. (ŠUGAR 2008: 712). Leksem tilovina
nastao je od praslavenske osnove tylъ ‘debeo velik’ koja se do danas u hrvatskom jeziku očuvala
u i osnovi pretil. (HRVATSKI ENCIKLOPEDIJSKI RJEČNIK 2002.).
39
Bullettino 1884: 27.
40
TICA 2011: 85.
41
NIKIĆ 2003: 70–71.
42
ŠKEGRO U tisku.

15
 Groblje u Biloševici, zaraslo u šikaru, snimljeno 1980. godine

Sv. misa u groblju Biloševica 2002. godine; fra Ivan Kvesić i fra Jozo Sopta;
ministranti Josip Kvesić, Krešimir Barać i Damir Skoko

16
 U groblju se nastavilo pokapati i nakon što su se prestali izrađivati stećci, tj.
nakon dolaska Turaka pa sve do 1850. godine kada popušta turski zulum i dolazi
do postupnoga prelaska u groblje Kremenje na Rasnu i Crkvine43 na Dužicama.44
To znači da se na ovom groblju ukapalo najmanje u tri različita razdoblja: 1. prije
osmanlijskoga razdoblja kad su se izrađivali stećci, 2. za vrijeme Osmanlija kada
se ukapalo bez ikakvih kršćanskih obilježja i simbola, 3. u vrijeme kada slabi tur-
ska vlast i kada se ponovno izrađuju križevi i kršćanski simboli. Na zemljištu po-
vršine od oko 5.000 četvornih metara nalazi se dvjestotinjak prepoznatljivih gro-
bova s 14 stećaka.45 Na sjeverozapadnom dijelu groblja nalazi se stećak dimenzija
200 × 165 × 40 cm na kojemu je uklesan natpis na vodoravnoj plohi o čemu će biti
riječi u drugom dijelu ovog priloga. Pokoji se grob može nazrijeti i u susjednim
ogradama i njivama.
U blizini stećaka četiri su kamena križa, od kojih su dva na mjestu velike ka-
mene grobnice. Nevelikih su dimenzija i s posve identičnim reljefima polumje-
seca i rozeta. Treći je križ bez simbola i ukrasa, a četvrti je nešto veći od ostalih,
s odbijenom jednim krakom i isklesan od prirodne kamene ploče. Grobovi na
kojima su stajali križevi (samo jedan, onaj s odbijenim krakom stoji na prvotnom
mjestu) u svom su nadzemnom dijelu bili zidani djelomice obrađenim kamenom i
klačnom žbukom. Iznad glave pokojnika na nekoliko grobova uklesan je po jedan
ili više križeva što potvrđuje da je u tom grobu pokopano više osoba. Nekoliko
ih je pokriveno povećim, neobrađenim pločama, a sudeći po količini okolnoga
kamenja, čini se da su se na tim pločama uzdizali mali kameni tumulusi. Svi su
grobovi postavljeni u smjeru istok – zapad. Očuvani križevi, kao i kršćanski sim-
boli na njima (križ, rozeta, polumjesec) svjedoče da su na ovom groblju pokopani
kršćani.
Iako danas ne znamo imena pokojnika koji su ovdje sahranjeni, osim Biloševi­
ća i Sukna, prema predaji ovdje su u vrijeme turske vladavine ubijena i pokopana
dva fratra, a njihovi grobovi nalaze se u sredini groblja. Na jednom djelomično
obrađenom kamenom križu nalazi se natpis pisan latinicom IHS.46 Buduća bi
arheološka istraživanja mogla otkriti je li upravo pod ovim križem pokopan jedan
od spomenutih fratara. Prema predaji na južnoj strani groblja bila je smještena i
kapelica.

43
ZIRDUM 2001: 206.
44
DUGANDŽIĆ, SOPTA 1999: 45–48.
45
BEŠLAGIĆ 1971: 310.
46
IHS - Jesus Hominum Salvator – Isus Spasitelj ljudi, zapravo su to prva tri slova imena Isus kako
se ono piše grčkim velikim pismenima, tj. IHΣ(OYΣ) čit.Jesus.

17
 Svatovsko groblje

18
2.4.1. Svatovsko groblje
Na području Biloševice nalazi se još jedno manje groblje, i to u susjednoj ogradi,
udaljenoj 150 metara prema sjeverozapadu. Uklesani križevi u prirodnim ploča-
ma nepravilna oblika koji se nalaze iznad grobova svjedoče da je i to kršćansko
groblje. Danas je ono gotovo nepristupačno, zaraslo u gustišu s 10-15 malih kame-
nih humaka, približno istih oblika. Vjerojatno su u njemu tijekom 16. i 17. stoljeća
(u najtežim godinama turskoga progona) pokopani katolici ubijeni u nekom od
sukoba s Turcima. I danas se do groblja može doći utrtom stazom, starom cestom
koja je od Dužica i Privalja vodila prema prodolini Biloševice. I na drugim mje-
stima u Hercegovini postoje svatovska groblja koja su nastala za turske vladavine
o čemu svjedoče očuvane legende. Ona su nastajala jer su Turci često htjeli oteti
nevjestu (mladu), nakon čega bi se zametnula krvava bitka u kojoj bi svatovi bili
poubijani i na tom mjestu pokopani.47 Takva su groblja sa stećcima u župi Ljuti
Dolac u Blatu pod nazivom Krvija, zatim u Renjićima pokraj Grabovice,48 zatim
na području Buškoga jezera kod sela Korita, a najpoznatije je ono na Morinama.49
Osim legenda o svatovskim grobljima česte su i one o djevojačkim (divskim) gro-
bljima, a ponajprije ona o Divi Grabovčevoj.50
U Hercegovini su i danas popularne legende o svatovskim grobljima, a jedna
od njih je ona iz Buhova.51 Legenda govori o Suli-Muli, a radi se o jednom agi koji
je živio u Hercegovini koji je rado koristio pravo prve bračne noći. Tako se nekoć
u Buhovu selu, blizu Širokoga Brijega, Suli-ma-Muli Hodžić najavio na svadbu
Jakova Rebića što je značilo da mu se mlada svidjela i de želi iskoristiti svoje pravo
prve bračne noći. Kad je mladoženja za to čuo smislio je plan kojim će ga sprije-
čiti: dočekavši ga u zasjedi mladi, hrabri Jakov s jatacima smakne aginu pratnju,
a u prsima age od udara kuršuma nasta “čitav pendžer”. Jakov s mladom i obitelji
pobježe i nađe utočište u Vrlici. Na hrabroga su junaka i danas ponosni Vrličani,
Rebići, Jakelići i Mandarići još uvijek o tome pričaju junačke priče, a u Buhovu je i
danas čatrnja Rebuša i zidine Rebićevih srušenih kuća. Nikada nitko nije koristio
njihovo imanje, a tamo stoji i jedna krvava gomila. Nastala je tako što bi svaki
momak koji se ženi ili netko drugi tko se odlučuje na značajniji potez u životu na
tu gomilu bacio poneki kamen kao znak odlučnosti, znak otpora tuđincu, znak
volje da provede ono za što su se odlučili.

47
DUGANDŽIĆ 1996: 54
48
DRAGIĆ 1999: 201–203.
49
MIKULIĆ 2009: 107–112 i 93–100.
50
MIKULIĆ 2009: 101–106.
51
IVANKOVIĆ 2003: 196–198.

19
20
Pogled na staro groblje Biloševice

21
3. STEĆCI (BILIZI)

3.1. Općenito o stećcima

Među povijesnom ostavštinom očuvanom u pismovnom obliku na papiru, me-
talu ili kamenu, posebno mjesto pripada stećcima, bosansko-humskim nadgrob-
nim spomenicima. Stećci, velika tema bosansko-hercegovačke i hrvatske kulturne
povijesti, katkad su jedini srednjovjekovni spomenici na određenom području.
Oni pridonose boljem poznavanju i razumijevanju srednjovjekovlja. Iznimno su
vrijedni izvori za proučavanje arheologije, povijesti umjetnosti, kulturne antro-
pologije, povijesti, ekonomije, sociologije, sociolingvistike, etnologije, povijesti
jezika, pisma itd. Najveći je broj lokaliteta sa stećcima nastao istovremeno u Bosni
i u Hercegovini u 2. polovici 14. stoljeća, a neki su možda iz 13. stoljeća.52 Ta su
groblja obično vezana za lokalitete starijih povijesnih razdoblja, često su pod gra-
dinama, a katkad su za njihov smještaj poslužila antička groblja.
Za srednjovjekovne bosansko-humske nadgrobnike postoje tri vrste naziva:
1. oni koji se temelje na natpisima: bilig, kami, zlamen, kuća, 2. uobičajeni narod-
ni nazivi: mramorje, grčko groblje, kaursko groblje, divsko groblje, čifutsko groblje,
rimačko groblje, svatovsko groblje itd. 3. nazivi uvriježeni s kraja 19. st.: mašet i
stećak.53 Izraz stećak najprije se upotrebljavao u Hercegovini za visoko uspravno
kamenje koje se razlikovalo od niskih ploča. Marian Wenzel smatra da je taj izraz
posve prihvatljiv i rabi ga u svojoj knjizi: »Etimologija izraza opravdava ovo usko
značenje. Međutim izraz »stećak« je zapravo godinama bio upotrebljavan kao op-
šti naziv za sve nadgrobne spomenike, različitih dimenzija i izrade, čija pojava u
Bosni i Hercegovini unutar relativno kratkog vremenskog raspona čini jedinstven
fenomen.«54 Prema Anićevu Rječniku stećak je kameni nadgrobni srednjovjekovni
spomenik krstjana u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji, kam, mramor.55 Prema Rje­
čniku bosanskog jezika stećak je im. m. r. (< stojećak), unikatni nadgrobni spome-
nik drevnih Bošnjana krstajna.56
Iako se u našoj literaturi za impozantne srednjovjekovne spomenike uobičajio
termin stećak, neki se autori zalažu za druge nazive, npr. Radoslav Dodig predlaže
bilig. On govori o Humskom biligu polemizirajući oko termina stećak i tvrdeći
da ih njihovi autori nikada nisu nazivali tom riječju, nego autentičnim slaven-
skim nazivom tog vremena – bilizima. Nadalje ističe da njihova rasprostranjenost

52
BENAC 1952: 53.
53
ŠIMIĆ, u tisku.
54
WENZEL 1965: 12–13.
55
VELIKI RJEČNIK HRVATSKOGA JEZIKA 2004: 1475.
56
RJEČNIK BOSANSKOG JEZIKA 2007: 1071.

22
 Pogled na stećke u Biloševici

jasno kazuje kako oni nikako ne mogu biti zvani “bosanskim stećcima” budući da
su ponajprije hercegovska, humska i dalmatinska karakteristika, rasprostranjena
na širem području nekadašnje Paganije.
U blizini groblja otkriveni su mnogi kamenolomi. Grandiozna djela uklesana
u kamenu nastala su onog časa kad je čovjek povukao prvu crtu u kamenu, odvo-
jio se od svakodnevnoga preživljavanja i počeo stvarati. Kameni spomenici imaju
dva temeljna obilježja: religiozno i geometrijsko – oblikovno, a zajedno čine jednu
jedinstvenu cjelinu, pripadaju istoj ideji vječnoga neba i čovjekovoj težnji oslobo-
đenja od stege zemaljskoga, zakona starenja i umiranja.57
Po mišljenju Pere Marijanovića, kako bismo shvatili značenje srednjovjekov-
nih nadgrobnih spomenika, moramo imati u vidu činjenicu da su veći i kvali-
tetniji blokovi kamena u prirodi prava rijetkost: suprotno očevidnoj masovnosti
pojavljivanja stijene na ovim prostorima, samo se 1% stijena može klesati u ka-
mene blokove, a udio onih većih blokova mjeri se u promilima.58 Što je blok veći i
homogeniji, rjeđi je. U doba nastanka stećaka ljudi su imali jedan poseban odnos
prema kamenim blokovima; još su za života tražili veliki kamen koji je u pravilu
završavao na grobu bogatijega i moćnijega čovjeka. Posebice se pomno pripremao
kameni blok za pisanje i slikanje jer je morao biti kvalitetniji, te je imao okapnice

MARIJANOVIĆ 2005: 10.

57

MARIJANOVIĆ 2000.–2001: 74.

58

23
 Stećci u Biloševici

za zaštitu natpisa. Temeljnu poruku odašilje stećak svojom veličinom i kakvoćom,

a crteži na stećcima pojačavaju taj dojam, pa samim time vezu kamena i pokojni-
ka čine intimnijom. »Na ovom svijetu pokojnika i njegovu veličinu zastupa kame-
ni blok. Ako svojom impozantnošću još uvijek nije ravan uspomeni pokojnika, tu
su crteži da taj dojam pojačaju. Otuda crteže treba shvatiti ne kao poruku da je,
primjerice, netko bio kršćanin već da je to bio na uzorit način. Motiv lovca treba
pokazati, ne da je pokojnik bio lovac, već kako je to bio veliki lovac itd.«59 Među
svim oblicima stećaka (ploča, sanduk, sljemenjak, visoki sanduk) najkasnije se
pojavljuje križ, a prema nekim mišljenjima dvojbeno je pripadaju li stari križevi
stećcima ili ne unatoč srodnostima u načinu ukrašavanja.60
Podaci o broju očuvanih stećaka znatno se razlikuju, tako npr. A. Solovjev drži
da ih sveukupno ima 59.500, a Š. Bešlagić smatra da je na hrvatskom području
očuvano oko 65.000 stećaka. Vrlo je mali broj ukrašenih, prema Ć. Truhelki oko
2.000, dok M. Wenzel misli da ih ima oko 3.000.61 Među ukrašenima stećcima, još
je manji broj onih s natpisom, ali zato imaju veliku vrijednost, i to ne samo po svo-
jim dragocjenim povijesnim podacima nego i kao jezični spomenik autohtonoga

59
MARIJANOVIĆ 2000.–2001: 76.
60
GLAVAŠ 2002: 45.
61
GRUBIŠIĆ 1978: 21.

24
govora određenoga kraja. Katkad se otkrije i novi, do danas nepoznati natpis, npr.
onaj u Služnju u Brotnju: Si bilegь Ugrina Vratušića. 62
Tijekom vjekova mnogi su uništeni, a pretpostavlja se da ih je koncem 18. sto-
ljeća bilo dvostruko više nego danas. Izloženi suncu, vjetru, kiši i snijegu stećci sve
više gube svoju ljepotu, slova se brišu, a ukrasi gube. Mnogi se stećci čak i danas
uništavaju izgradnjom prometnica. Najgori je takav primjer uništavanje srednjo-
vjekovnih nadgrobnih spomenika na Ledincu, gdje ne samo da su neki dijelovi
stećaka uzidani u ogradu groblja nego je nakon II. svjetskog rata uništen prekra-
sno ukrašen središnji sljemenjak: raznesen je dinamitom, i to zbog vjerovanja da
je u njemu skriveno blago.63
Stećci se u zapadnom dijelu južnoga pojasa mogu naći na tri područja:
1. u blizini Neretve i njezinih pritoka,
2. u Imotskoj Krajini, na Duvanjskom i Kupreškom polju i dalje prema Livnu,
3. u priobalnom pojasu do Trogira sa zaleđem i oko Cetine.64

3.2. Vrste stećaka

Među svim očuvanim oblicima stećaka najmanje je križeva primjerice, na po-
dručju Kupresa očuvana su svega dva križa od ukupno 1055 stećaka.65 Možda je
razlog tome što je u kamenu vrlo teško klesati križ koji bi se mogao očuvati duže
vrijeme, i to zbog odnosa geometrije križa i mehaničkih svojstava kamena. Kle-
sanju križa pogoduje homogen i izotropan materijal, a kamen je upravo suprotno
pa stoga posebnu pozornost treba obratiti križevima klesanim iz kamena. Sam
simbol križa ističe neku religioznu osobinu pokojnika ili neko njegovo stanje; on
je u tome bio velik i primjeren kako to križ pokazuje. Kameni križ najjači je i
najuvjerljiviji simbol pokojnika.66 Prema istraživanju A. Benca, među širokobri-
ješkim je stećcima očuvano svega šest križeva, od ukupno 157 spomenika. Među-
tim, danas je ta brojka znatno veća jer su otkrivena mnoga nova groblja. Oni po
svojim oblicima nisu posve jedinstveni, dolaze ili samostalno; npr. na Trnu, ili u
kombinaciji s pločom – Šarampovo i Ledinac. Njihovi su oblici i ukrasi na svakom
groblju različiti, a najzanimljiviji su po svojim ukrasima križ iz Donje Britvice i
onaj s Ledinca. Svi stariji križevi ovog područja gotovo redovito imaju polukružni
gornji dio stupa.

62
DODIG 2013:23.7.
63
BENAC 1952: 28.; TICA 2011.
64
MILETIĆ 1982: 142.
65
BEŠLAGIĆ 1954.
66
MARIJANOVIĆ 2000.–2001: 77.

25
Stećak-sanduk

26
 Na području između Čitluka i Širokoga Brijega najčešći su oblici ploče koje su
iznimno velike, kao i sanduci, također impresivnih oblika. Za taj je kraj karakteri-
stičan visoki sanduk, a uz to i križ uz pojas bliže Neretvi od Drežnice do Čitluka,
i to raznih dimenzija i ukrasa.67 Proučavajući stećke oko Širokoga Brijega pedese-
tih godina prošloga stoljeća, Alojz Benac utvrdio je da ti spomenici imaju neke
karakteristike stećaka zapadne Hercegovine, ali i neke svoje osobitosti, dok oni iz
Brotnja pokazuju više sličnosti sa stećcima iz istočne Hercegovine. Tim je istraži-
vanjem bilo obuhvaćeno ukupno 9 lokaliteta u okolici Širokoga Brijega: Sajmište,
Barevište, Jelinak, Turčinovići, Šarampovo, Grovište, Trn, Donji Gradac i Ledinac.
Nažalost, pri tom je izostavljen cijeli niz grobalja u Blatu, a posebice u sjevernom
dijelu općine Široki Brijeg. Pola stoljeća kasnije u monografiji Širokobriješka bašti­
na Ivana Dugandžića popisano je 19 novih lokaliteta s 224 stećka, što znači da u
tom kraju ima preko trideset groblja sa stećcima.
Među sveukupno 157 opisanih spomenika u okolici Širokog Brijega, prema
A. Bencu, po obliku pretežu niski oblici, tj. ploče i sanduci, što odaje ukus ono-
dobnog stanovništva, kao i majstora: ploče – 91, sanduci – 46, visoki sanduci – 7,
sljemenjak – 1, sljemenjak s podnožjem – 6, križevi – 3, ploča s križem – 3.68 Pro-
učavajući ukrase na pojedinim stećcima, A. Benac zaključio je da stećci širokobri-
jeških nekropola nisu stariji od 14. stoljeća, odnosno da pripadaju razdoblju kad
Bosna i Hercegovina dolaze u bliži politički i kulturni dodir. »Najveći dio nekro-
pola i spomenika iz okoline Širokog Brijega pripada drugoj polovini XIV vijeka
– vremenu uprave Kotromanića u ovoj oblasti. Pored jako zastupljenih motiva iz
čisto narodne umjetnosti i nekih općijih ukrasnih znakova, vrlo su često upotre-
bljavani ukrasi koji odgovaraju amblemima sa grbova Bosne i kuće Kotromanića.
Osamostaljenjem Hercegovine pod Sandaljem Hranićem i Stjepanom Kosačom
dolazi do promjena, koje su se odrazile i na nadgrobnim spomenicima. Posljedica
toga je nova nekropola u Šarampovu i nove stilske odlike na nekropolama Barevi-
šta i Sajmišta. Ovi spomenici će pripadati po svoj prilici XV vijeku.«69

3.3. Motivi i simboli

Simbolični su ukrasi na području od Čitluka do Širokoga Brijega posve prekrili
plohe sanduka, a posebice ploča, spajajući i kombinirajući razne simbole: križeve
i kružnice, polumjesec i križ, rozetu i križ. Posebice pomno odabrani simboli kat-
kad se pojavljuju samostalno, tj. pojedinačno, npr. krupni polumjesec na Ledincu

67
MILETIĆ 1982: 143.
68
BENAC 1952.
69
BENAC 1952: 53.

27
Ukrasi na stećcima (križ, rozeta, polumjesec i bordura u obliku lozice s trolistom)

28
29
ili samo križ.70 Na jednoj je ploči na Trnu, uz ostale simbole, izrađen jedini očuva-
ni znak pentagrama na stećcima. Na ovom području nalazimo često i heraldičke
znakove; različite oblike štita s mačem ili ruke s mačem, što je simbol visokih
feudalaca, odnosno plemića ovog kraja. Drvo rastvorenih i opuštenih grana nalazi
se na sljemenjaku u Mokrom, dok je fauna zastupljena u jednoj manjoj mjeri, do-
voljno da pokaže utjecaje i ukus: ptica ili konj u Zvirićima i Čerinu, jelen u Borju,
lav na masivnoj ploči u Mokrom, pas na sarkofagu u Mokrom i na sanduku u Uza-
rićima.71 Mnoštvo simboličnih motiva povezanih na istoj plohi u najčudnijem po-
retku nastalo je u shvaćanjima okrenutim bliskom mediteranskom krugu. Ukrasi
su na širokobriješkim stećcima nastali kao odjeci realnoga ambijenta života te pod
dojmom i utjecajem bogate klesarske djelatnosti bliskoga Primorja: redaju se tor-
dirane i cik-cak bordure, štitovi, heraldički znakovi, friz slijepih arkada u borduri,
potkovičaste i gotičke arkade, prikazi grada, viteški portreti i scene, konjanici i
kolo, dvoboj itd. Prostrane arkade i njihovi detalji razlikuju ih od spomenika svih
ostalih krajeva i usko vežu uz bliske, nešto starije ili istovremene uzore iz Splita,
Trogira ili Zadra, s prisutnim bizantskim utjecajem.72 Idući dalje prema Kupreš-
kom i Livanjskom polju, skala se oblika sužava na ploče, brojne i različito obliko-
vane, ali ne više tako imponzantne kao u Hercegovini, te na sanduk i sljemenjak.
Visoki sanduci se ovdje posve rijetko pojavljuju.
Neki se ukrasni znaci redovito pojavljuju na većini stećaka, dok su pojedini
karakteristični samo za određeni kraj. Tako su primjerice za širokobriješki kraj
karakteristični ukrasi polumjesec (27 spomenika), rozeta (23 spomenika), križ
(9 spomenika), trolist, ključevi, ruka s mačem i štit s mačem (posebice karakte-
ristično za spomenike na Ledincu) što su sve poznati kršćanski simboli.73 Simbo-
liku tih ukrasnih znakova nije jednostavno protumačiti, ali se slični znakovi, isto
kao i razni geometrijski motivi, pojavljuju i na predmetima narodne umjetnosti
od tekstila i drveta, što znači da su to autentični motivi karakteristični za ovaj
kraj koji svjedoče o dugotrajnom čuvanju tradicije.74 Križ se kao ukrasni znak na
srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima ovog područja pojavljuje prilično
često.75 Nekoliko je puta povezan s pticom, što je preuzeto iz bizantsko-medite-
ranske umjetnosti.76 Prema M. Wenzel poznato je 438 stećaka na kojima su kri-
ževi glavni ukrasni element, te gotovo 200 stećaka na kojima su križevi sporedni

70
TICA 2011: 165–167.
71
MILETIĆ 1982: 143.
72
MILETIĆ 1982: 145.
73
TICA 2011: 236.
74
BENAC 1952: 41–42.
75
BENAC 1952: 35.
76
MILETIĆ 1982: 60.

30
ukras.77 Posebice je važno istaknuti da se križ nalazi na početku većine hrvatskih
ćiriličnih natpisa ovog područja, što je tzv. simbolična invokacija uz verbalnu:78 †
va ime o(tь)ca i s(i)na i s(ve)tago d(u)ha, npr. Natpis Vignja Miloševića s Kočerina,
Natpis vojvode Masna iz Donje Drežnice79 itd.
Ukrasi na stećcima s Biloševice:
• Križ je inače najčešći ukras na stećcima, neobično je čest u južnom područ-
ju, na svim vrstama stećaka (osim visokih sanduka), a nekad se čak nalazi
više puta na jednom stećku.80 Očuvan je veliki broj različitih varijanata kri-
ža; od najjednostavnijih s jednakim krsnicama, do onih s produženjima i
dodacima na jednoj ili više krsnica. Križ je katkad prikazan u čvrstoj vezi s
lozom. Na jednom stećku izrađen je tzv. čovjekoliki križ.
• Rozeta je na stećku upisana u krug i nalikuje cvijetu s više latica. Rozeta
kao motiv sa stećaka slična je zvijezdi, samo što su na rozetama listovi po-
lukružnoga završetka, a kod zvijezda su listovi (odnosno krakovi) redovito
šiljasti. Rozete na stećcima su svi ukrasi sastavljeni od krakova približno
iste dužine koji polaze iz jedne središne točke.81 Nalazi se primjerice i na
urešenom križu iz Donje Britvice.
• Polumjesec je iznimno čest ukras na stećcima, npr. na ledinačkim je steć-
cima to najčešći ukrasni motiv. Pojavljuje se gotovo uvijek u kombinaciji s
rozetom, ali i s drugim ukrasnim motivima.82 Mjesec je kao simbol u našim
krajevima postojao i u predslavensko doba.83
• Na jednom sanduku izrađena je bordura u obliku lozice s trolistom. Ona
zaokružuje cijelu plohu sanduka i dijeli ga na četiri dijela, tj. ukrašava u
obliku križa. Motiv lozice s trolistom pojavljuje se često na stećcima, npr. na
onom Vignja Miloševića s Kočerina,84 kao i na svim spomenicima u okolici
Ljubuškoga.85 To je očito romanički utjecaj iz neposredne blizine, tj. Dalma-
cije, koji je dospio i na stećke. Uz ornamentirane bordure, u kojima se često
prepleću vitice s elementima vegetabilnoga porijekla, ti su motivi izrasli
u autonoman ukras, razvijajući vinorodne vitice, te cvjetne i lisnate gra-
ne na spomenicima zapadnog područja. Taj bogati cvjetni ukras nastao je
kao prirodni odraz i tradicija antičke skulpture i bizantske i predromaničke
77
WENZEL 1965: 91.
78
BRKOVIĆ 2004: 66.
79
ŠIMIĆ 2005: 30–43.
80
WENZEL 1965: 91, MILETIĆ 1982: 60.
81
WENZEL 1965: 145.
82
TICA 2011: 240.
83
WENZEL 1965: 146.
84
RUPČIĆ 2004: 20.
85
PALAMETA 1996: 163.

31
 Pogled na stećke br. 3.-8.

Pogled na stećak br. 9.

32
 umjetnosti od Carigrada i Akvileje preko Zadra, Splita i Dubrovnika.86 Ve-
getabilni elementi – bujne vitice i grane rese hrvatskoglagoljske rukopise,87
kao i one pisane hrvatskom ćirilicom (bosančicom).

3.4. Stećci u Biloševici

U nekropoli Biloševice svi su stećci u obliku sanduka, gotovo pravilnih oblika što
je, uz ploče, najčešće izrađivan oblik među širokobriješkim stećcima (bilizima).
Neki stoje napose, bez osobita reda.Većina ih je postavljena u dvije skupine, što
navodi na zaključak da su ovdje pokopani članovi iz dviju, najvjerojatnije velikaš-
kih obitelji, a poredani su tako da se gotovo dodiruju. Na četiri stećka prepozna­
tljivi su ukrasi: čovjekoliki križ, bordura od povijene lozice s trolistovima i sa spi-
ralicama, polumjesec, rozete i rozete u tordiranom vijencu. Najveći je dobro kle-
sani stećak dimenzija 205 × 157 × 64 cm.88 Na vodoravnoj plohi stećka dimenzija
200 × 165 × 40 cm uklesan je natpis koji je pronašao I. Dugandžić 1996. godine.89
Sastoji se samo od jedne riječi, prezimena Sukno. Na jednom se kamenom križu
naziru velika latinična slova IHS, što je možda bio početak nekog danas izbrisa-
nog natpisa jer je to invokacija kakvu često nalazimo na glagoljskim i ćirilskim
natpisima. Osim toga, taj je natpis još jedna potvrda da su pod ovim stećcima
pokopani kršćani. »Iz natpisa se zrcali kršćanska kronologija bremenita idejom
spasenja koja vrijeme dijeli na dvoje: prije i poslije Krista. Iz njih progovara odnos
čovjeka prema kategoriji vremena, na jednoj strani kao izraz kolektivnih odgo-
vornosti čijom je mrežom bilo gusto premreženo tadašnje rodovsko društvo, na
drugoj strani pak shvaćanje srednjovjekovnog vremena kao stvaralačkim Božjim
činom omeđenoga vremena eshatološkoga usmjerenja.«90
Da su stećci kršćanski grobovi, najbolje potvrđuje činjenica da je najčešći
ukras na svima njima križ, a gotovo svi natpisi počinju znakom križa.91 To vrijedi i
za natpise stolačkog kraja: »Zanimljiva je činjenica da gotovo svi natpisi imaju na
početku ucrtan križ. Velik broj stećaka napravljen je u obliku križa. Sami križevi
pronađeni na stećcima imaju različite oblike. Međutim, postoji velik broj motiva
na kojima je križ skriven u neku likovnu predstavu.«92

86
MILETIĆ 1982: 63.
87
PANTELIĆ 1973: 495–507.
88
BEŠLAGIĆ, 1971: 310; DUGANDŽIĆ/ SOPTA 1999: 55.
89
DUGANDŽIĆ 1996: 55.
90
LOVRENOVIĆ 2010: 145.
91
ANĐELIĆ P. 1966: 457.
92
ŠUTALO 1999: 429.

33
 Groblje u Biloševici, grafički prikaz rasporeda stećaka

34
3.4.1. Opis spomenika
Br. 1. Sanduk lijepo obrađen dok su vodoravne i bočne plohe grubo klesane, di-
menzije 190 × 118 × 50 cm. U blizini ovoga stećka nalaze se tri ploče bez
oblika.
Br. 2. Dobro obrađen i očuvan primjerak, dimenzija 220 × 157 × 60 cm. Na gor-
njoj je vodoravnoj plohi plitko urezan križ bordurom u obliku lozice s tro-
listom. Cijeli obrub gornje vodoravne plohe ukrašen je također bordurom.
Između krsnica križeva nazire se reljefni prikaz rozete i polumjeseca.
Br. 3. Dobro obrađen spomenik s reljefnom rozetom na gornjoj vodoravnoj plo-
hi, s mjerama 190 × 100 × 35 cm.
Br. 4. Prilično dobro obrađen stećak manjih dimenzija, 95 × 54 × 36 cm., vjero-
jatno dječji grob.
Stećci broj 2, 3 i 4. jedan su pored drugoga kao da se dodiruju.
Br. 5. Grubo obrađen stećak bez ukrasa, dimenzija 130 × 90 × 35 cm.
Br. 6. Stećak dobre obrade, vodoravna i bočna ploha također solidno kresana.
Dimenzije 180 × 100 × 30 cm.
Br. 7. Sličnog oblika kao i prethodni, dimenzija 180 × 90 × 35 cm.
Br. 8. Dobro obrađen i očuvan primjerak kao i prethodni, dimenzija 180 × 110 ×
30 cm.
Stećci broj 6, 7 i 8 jedan su pokraj dugoga, bočne plohe im se dodiruju.
Br. 9. Vrlo dobro obrađen stećak, djelomično potonuo u zemlju, približnih mjera
220 × 155 × 40 cm. Na gornjoj vodoravnoj plohi urezan je tzv. čovjekoliki
križ.
Br. 10. Srednje obrađen stećak, djelomično potonuo u zemlju, približnih mjera
160 × 97 × 25 cm.
Br. 11. Grubo obrađen stećak, većim dijelom potonuo u zemlju manjih dimenzija
100 × 70 × 20 cm.
Br. 12. Dobro obrađen i očuvan spomenik dimenzija 180 × 120 × 55 cm.
Br. 13. Stećak dobre obrade, na vodoravnoj je plohi urezan natpis (više o natpisu
vidi str. 37-40), bočna ploha solidno kresana. Dimenzije 200 × 165 × 40
cm.
Br. 14. Dobro obrađen nešto veći stećak, nažalost oštećen, dimenzija 210 × 170 ×
40 cm.
U blizini stećaka broj 13 i 14 nalaze se tri ploče kojima se ne nazire oblik.

35
4. HRVATSKA ĆIRILICA
(humčica, bosančica, bosanica)

Jedan od natpisa, onaj stariji, na groblju Biloševica pisan je hrvatskom ćirilicom,

osobitom inačicom ćirilskoga pisma za koje se u širim krugovima češće upotre-
bljava naziv bosančica ili bosanica. Za to hrvatsko pismo smjenjuju se redom
sljedeći nazivi: bosanska bukvica, bosančica, bosanica, bosanska azbukva, bosan­
ska ćirilica, bosansko-hrvatska ćirilica i bosansko-dalmatinska ćirilica, te zapadna
ćirilica, odnosno hrvatska ćirilica i najnoviji humčica.93 Proces oblikovanja toga
pisma počinje već u ranome srednjem vijeku i očituje se na bosanskim i humskim
kamenim spomenicima od 11. do 14. stoljeća, te na istim spomenicima s područja
Dalmacije. Tim pismom s nizom posebnih grafijskih, paleografijsko-morfološ-
kih i jezičnih obilježja i prepoznatljivim utjecajem glagoljične grafije i pravopisa
pisani su natpisi od 11.–13. stoljeća, ustavni i poluustavni rukopisi (13.–15. st.),
hrvatska i bosanska diplomatika i prepiska (12.–14. st.), akti bosanske kraljevske
kancelarije, listine feudalnih gospodara Huma, spisi Dubrovačke kancelarije, pa
sve do 15. stoljeća, kad se pojavljuje posve razvijena hrvatsko-bosanska ćirlica kao
minuskulna grafija.94
Ćirilica je na zapadnobalkanskom području doživjela poseban razvoj: poseban
tip grafije koji se rodio na dukljansko-humsko-bosanskom području. U svojem
daljnjem životu, na području bosanske države, stvara se jedinstven sustav pisma
i pravopisa, tzv. petrificirana dukljansko-bosanska grafija s tragovima utjecaja
makedonske i glagoljske pismenosti.95 O posebnoj inačici, odvojenoj od susjedne
srpske ćirilice, a izvorno vezanoj za prostor Duklje, Zete, Huma i Bosne može se
govoriti za tekstove napisane od konca 12. stoljeća. Premda jedinstveno pismo,
hrvatska se ćirilica (bosančica) dijeli na tri osnovna regionalna tipa: bosansko-
humski, poljički i dubrovački.96 Osnovna je razlika između hrvatske ćirilice (bo-
sančice) i ostalih ćirilskih pisama više u grafiji i pravopisu, a manje u morfologiji
slova. Ipak, i tu postoje značajne razlike: prije svega, u toj ćirilici rano nestaje svih
znakova koji su u to pismo preuzeti iz grčkoga pisma ili stare crkvenoslavenske
ćirilice, a nisu imali odgovarajuće glasove u živome hrvatskom jeziku. Postoje ra-
zlike i u oblicima slova, karakteristična za hrvatsku ćirilicu su: J (b), v (v), c (č) i
` (ž). U hrvatskoj ćirilici već od ranoga srednjega vijeka nema znakova za nosne

93
Za ovaj se naziv zalago naš poznati arheolog dr. Radoslav Dodig. Njemu u čast u ovom smo
radu naveli i taj termin.
94
HERCIGONJA 2006: 101.–103.
95
MOŠIN 1965: 177.
96
ŽAGAR 2009: 189 i 194.

36
glasove, a među znakovima za poluglas održao se samo meki (ь) › sve do 16. sto-
ljeća. Za glasovne skupine je É i ja W nema posebnih znakova, a ju X se održao
sve do 18. stoljeća.97 Time se grafija rasterećuje, odnosno ne bilježe se oni elementi
koji su postali suvišni, tj. oni koji su već odavno nestali iz jezika. Tom je pismu
svojstven poseban znak za ć i đ (Q) napravljen po ugledu na glagoljsko đerv (j).
Najstariji natpisi pisani hrvatskom ćirilicom su: Natpis Povaljskog praga
(1184.), Natpis Kulina bana (1194.), Blagajski natpis (1194.), Natpis trebinjskog
župana Grda (druga polovica 12. st.), Natpis velikog suca Gradĕše (konac 12. st.),
Natpis popa Tjehodraga (12. st.), Humačka ploča (12.–13. st.), Natpis župana Pri­
biše (1241.), ukrašeni Natpis “kazanca” Nespine (13. st.), Natpis omiškog kneza
Miroslava (13. st.), itd. Toj se epigrafici od kraja 13. pa do 16. stoljeća pridružuju
lapidarne poruke sa stećaka kojih je najviše pronađeno u Hercegovini, naročito u
istočnoj, primjerice, u općini Stolac među ukupno 1954 očuvana stećka na 44 su
urezani natpisi.98
Najznačajniji spomenici pisani hrvatskom ćirilicom u Dalmaciji su: Povaljski
prag iz 1180. godine, tj. Isprava kneza Brečka iz 1184. uvrštena u Povaljsku listinu
iz 1250, nadgrobni Natpis kneza Miroslava u Omišu iz 13. stoljeća, itd. Iz razdo-
blja od 12. do 16. stoljeća najpoznatiji su rukopisi: Evanđelistar kneza Miroslava
pisan najvjerojatnije u Stonu koncem 12. stoljeća, Hrvatska kronika – najstariji
očuvani prijepis iz 14. stoljeća, Poljički statut iz 1440. godine, Libro od mnozijeh
razloga – dubrovački zbornik iz 1520. godine, itd. Iz 15. i 16. stoljeća očuvano je
mnošto rukopisa različitoga sadržaja, npr. matične knjige, knjige poučnoga i po-
božnoga sadržaja, oporuke, a s početka 16. stoljeća pojavljuju se i tiskane knjige,
među kojima je najstarija: Oficij Blažene Djevice Marije i 15 molitava Svete Brigite
(Venecija 1512.), a na bosanskom tlu Divkovićev Nauk krstjanski iz 1611. godine.99

4.1. Natpisi u Biloševici

Među 14 dobro obrađenih stećaka u obliku sanduka, samo se na jednom nazire
natpis. Sastoji se samo od jedne riječi – prezimena Sukno. Svaki je natpis od izni-
mne važnosti za jezična, povijesna i druga istraživanja, a u ovom primjeru može
biti i za demografska kretanja. Naime, danas je to prezime poznato u Dubrovniku
i okolici, a natpis dokazuje da porodica Sukno vuče svoje korijene iz Biloševi-
ce, iz čega se može pretpostaviti da su se članovi te obitelji preselili bježeći pred

97
ZELIĆ-BUĆAN 2000: 12.
98
GALIĆ 1999: 436.
99
ZELIĆ-BUĆAN 2000: 13–14, DAMJANOVIĆ 2002: 273–276.

37
 Stećak s natpisom

Turcima. Prezime Sukno u okolici Dubrovnika (Vlahotine) prvi put se spominje

1549. godine: Petar Ivanović Suknović, potom u oporuci Stanule Sukno od 31.
siječnja 1639. itd.100 »Svako je ime kulturni i jezični spomenik, pouzdan vremenski
i prostorni smjerokaz u identifikaciji migracijskih i kulturnih tokova. I jezičnih u
prvom redu. Imena imaju golemo značenje u istraživanju materijalne i duhovne
kulture određene krajine i određenog naroda. (…) Imena čuvaju jezične navike
i opiru se promjenama na bilo kojoj jezičnoj razini u bilo kojem dijelu svojega
lika. Ti su likovi ukorijenjeni u puku kojemu su imena baština naslijeđenih preda-
ja, naijntimniji izraz svekolikog sadržaja vezanog za jezik i zavičajnu povijest.«101
Natpisi su uz sve svoje ostale karakteristike pokazatelji kulturološke višeslojnosti
nekoga prostora, posebice ako se na istom području i vremenu dodiruju i proži-
maju različite kulture. Iz toga proizlazi da natpisi ukazuju na vjersko i društveno
okružje u kojemu su pokojnici živjeli. Stoga se oni ne mogu izolirati iz širega po-
vijesnoga konteksta u kojemu je spomenik bio izrađen i postavljen.102
Natpis s Biloševice je prilično oskudan slovima, a tako i informacijama: ima
svega pet grafema, tipičnih za hrvatsku ćirilicu, ali nedovoljan broj za pouzdano

100
KAPETANIĆ,VEKARIĆ 2003: 251–252.
101
ŠIMUNOVIĆ 2009: 137.
102
LOVRENOVIĆ: 2010: 117-118, PALAMETA 2003: 95.

38
 Natpis Sukno

datiranje. Međutim, znamo da je većina stećaka u širokobriješkom kraju izrađena

u 14. st. pa u skladu s tim možemo i ovaj datirati.
Karakteristično je slovo N pisano u obliku latiničnoga majuskulnoga H, tj. kao
I koje se iznimno rijetko pojavljuje na hrvatskim ćiriličnim natpisima. Slovo N
na natpisima se najčešće bilježi u obliku latiničnoga majuskulnoga N kako bi se
razlikovalo od slova I.103 Na starinu natpisa ukazuju dva slova, nespojeno pisa-
nje dijelova slova k (k) i monografsko u (u). Takvi se slovni oblici pojavljuju već
koncem 12. st. npr. u Povelji Kulina bana iz 1189. godine.104 Slovo K na većini je
natpisa pisano slično kao na ovom s Biloševice – dvodijelno, tj. sastavljeno od dva
latinična C.105 Monografski oblik slova U, u (koji se pojavljuje od 12.–13. stoljeća,
primjerice na Humačkoj ploči) vjerojatno je nastao pod glagoljskim utjecajem, a
ranije je izvorno ćirilično u bilo digrafski znak.
Drugi, noviji natpis urezan je na jednom prilično oštećenom i grubo izrađenom
križu na kojemu se naziru latinična slova IHS. Iz slova H uzdiže se stilizirani križ
koji potječe vjerojatno iz 16. ili 17. stoljeća. To je bio početak nekog izbrisanog nat-
pisa, tj. invokacija kakvu često nalazimo na glagoljskim i ćirilskim natpisima, pri-
mjerice na ćirilskom natpisu iz Dobruna kod Višegrada: Is(usь) H(ri)s(tь) prêstavi

103
GRUBIŠIĆ 1978: 63.
104
ŽAGAR 2009: 199.
105
GRUBIŠIĆ 1978: 59.

39
se …106 i Vojkovićima kod Ilidže: Is(usь) H(ri)s(tь) Zed(e) počivaje(t) raba b(o)žija
Ublija Vetijo Rada.107 To je još jedna potvrda da su pod ovim stećcima pokopani kr-
šćani. Nadgrobni natpisi pisani latinicom na hercegovačkom se području pojavljuju
koncem 17. stoljeća. Jedan od najstarijih je onaj na Barbarića grobu iz Dobrkovića,
a zatim onaj iz Crnča na Vuletića groblju.108 O suživotu hrvatske ćirilice i latinice i
postupnom prelasku na latinicu na širokobriješkom području svjedoči križ iz Donje
Britvice.109

Natpis IHS
106
VEGO 1970: 26–27.
107
VEGO 1970: 54–55.
108
DUGANDŽIĆ 2004: 79 i 81.
109
ŠIMIĆ; DUGANDŽIĆ 2005: 38–50.

40
5. ZAKLJUČAK

Lokalitet Biloševica nalazi se ispod brda Magovnika, u širokobriješkom selu Ra-

snu (na tromeđi Rasna, Dužica i Čerigaja). Biloševice su pitom kutak, dio male
hercegovačke oaze u kojoj caruje tilovina s mnogo podzida i znakova nekadašnje
čovjekove borbe s kršem za svaki djelić obradive zemlje. Gusta šikara s južne stra-
ne te kameniti predio bez mnogo raslinja i Magovnik (550 m) sa sjeverne uokviru-
ju plodne njive. Sam mikrotoponim pojavljuje se u jedninskom i u množinskom
obliku, tj. kao Biloševica ili Biloševice, kako u govoru, tako i u katastru. Današnje
staro napušteno groblje Biloševice na sjeverozapadu Rasna u svom imenu vjero-
jatno čuva spomen na hrvatski rod Biloševića. Oni su ovdje imali svoja imanja
od davnina pa sve do turskoga osvajanja naših krajeva. Pretpostavlja se da je pod
jednim od 14 stećaka pokopan netko iz te plemićke obitelji, zbog čega je čitava
prodolina dobila naziv Biloševice.
Biloševići (Biloxevichi) su kao plemići imali svoj grb koji je očuvan i objavljen
u Fojničkom grbovniku. U tom grbovniku iz 1340. godine spomenuta plemićka
obitelj ima hrvatsku šahovnicu za grb. Na površini od oko pet tisuća plošnih me-
tara, pod nazivom Badnjače nalazi se staro zaboravljeno groblje s 14 stećaka i oko
200 prepoznatljivih grobova. Na jednom se stećku na sjeverozapadnom dijelu
groblja dimenzija 200 × 165 × 40 cm nalazi natpis pisan hrvatskom ćirilicom koji
se sastoji samo od jedne riječi, tj. prezimena Sukno. Groblje u Biloševici, tj. Bad-
njači poprilično je staro te je dugo bilo u funkciji, zasigurno više od 600 godina.
Ovdje se ukopavalo sve do sredine 19. stoljeća kada su osnovana nova groblja u
Rasnu i Dužicama.
U Biloševici su svi stećci u obliku sanduka, gotovo pravilnih oblika, što je, uz
ploče, najčešće izrađivan oblik među širokobriješkim stećcima. Neki stoje napose,
bez osobita reda. Većina ih je postavljena u dvije skupine, što navodi na zaključak
da su ovdje pokopani članovi iz dviju, najvjerojatnije velikaških obitelji, a poreda-
ni su tako da se gotovo dodiruju. Na četiri stećka prepoznatljivi su ukrasi: čovje-
koliki križ, polumjesec, rozete i rozete u tordiranom vijencu, bordura od povijene
lozice s trolistovima i sa spiralicama.
U blizini stećaka četiri su kamena križa od kojih su dva napola oborena i na-
slonjena jedan na drugi. Nevelikih su dimenzija i s posve identičnim reljefima
polumjeseca i rozetâ. Treći je križ bez simbola i ukrasa, a četvrti je nešto veći od
ostalih, s odbijenom jednim krakom, isklesan od prirodne kamene ploče. Gro-
bovi na kojima su stajali križevi (samo jedan, onaj s odbijenim krakom stoji na
prvotnom mjestu) u svom su nadzemnom dijelu bili zidani djelomice obrađenim
kamenom i klačnom žbukom. Iznad glave pokojnika na nekoliko grobova uklesan

41
Kameni križevi

42
je po jedan ili više križeva u prirodnim pločama nepravilna oblika. Nekoliko ih
je pokriveno povećim, neobrađenim pločama. Od svih oblika stećaka najmanje je
očuvano križeva, primjerice na području Kupresa očuvana su svega dva križa od
ukupno 1055 stećaka.110 Možda je razlog tome što je u kamenu vrlo teško klesati
križ koji bi se mogao očuvati duže vrijeme, i to zbog odnosa geometrije križa
i mehaničkih svojstava kamena. Klesanju križa pogoduje homogen i izotropan
materijal, a kamen je upravo suprotno pa stoga posebnu pozornost treba obratiti
križevima klesanim iz kamena. Sam simbol križa ističe neku religioznu osobinu
pokojnika ili neko njegovo stanje; on je u tome bio velik i primjeren kako to križ
pokazuje. Kameni križ najjači je i najuvjerljiviji simbol pokojnika.111 Prema istra-
živanju A. Benca, među širokobriješkim je stećcima očuvano svega 6 križeva, od
ukupno 157 spomenika. Smatramo da su ovi stećci mogli nastati u 14. stoljeću,
kao i većina onih u širokobriješkom kraju, dok je groblje najvjerojatnije još starije.
Na jednom od njih urezan je latinični natpis IHS, tj. Isuhrst. Iz slova H uzdiže se
stilizirani križ vjerojatno iz 16. ili 17. stoljeća. To je bio početak nekog izbrisanog
natpisa, tj. invokacija kakvu često nalazimo na glagoljskim i ćirilskim natpisima.
I u susjednoj se ogradi, udaljenoj nekoliko stotina metara prema sjeveroza-
padu, može nazrijeti manje tzv. svatovsko groblje. Uklesani križevi u prirodnim
pločama nepravilna oblika koji se nalaze iznad grobova svjedoče da je i to kršćan-
sko groblje. Ono je gotovo nepristupačno, zaraslo u gustišu, a u njemu su vjero-
jatno tijekom 16. i 17. stoljeća (u najtežim godinama turskoga progona) pokopani
katolici s područja današnjih Dužica. Prema pučkoj predaji ovdje su pokopani
katoli­čki svatovi koji su izginuli nakon što su ih presreli Turci. Nedaleko se nalazi
parcela pod nazivom Turak, što potvrđuje da se ovdje dogodio neki sukob s Tur-
cima, o čemu svjedoče očuvane legende.
Ćirilski natpis s Biloševice, premda oskudan riječima i slovima, tj. tek s pre-
zimenom Sukno kao zlamenjem iznimno je vrijedan jer svjedoči o prostornom i
vremenskom kontinuitetu hrvatske ćirilice, odnosno ukorijenjenosti hrvatskoga
glagoljaštva na tom području. Poznato je, naime, da su popovi glagoljaši poznavali
oba slavenska pisma tj. glagoljicu i hrvatsku ćirilicu. Nažalost, malo se što očuvalo
od glagoljskih spomenika na hercegovačkom području, osim nekoliko grafita iz
Graca kod Posušja112 i nekoliko glagoljskih slova s Humačke ploče.113 Međutim, u
novije vrijeme sve se više pronalaze arhivski dokumenti o postojanju glagoljaštva,

110
BEŠLAGIĆ 1954.
111
MARIJANOVIĆ 2000–2001: 77.
112
OREČ 1996: 128–140.
113
O glagoljašima u Hercegovini v. Leo PETROVIĆ, Hercegovački glagoljaši, u Leo Petrović, Prvi
hercegovački franjevac doktor znanosti. Mostar 2008: Hercegovačka franjevačka provincija uzne-
senja BDM, Franjevačka knjižnica Mostar, 137–144.

43
Neobrađene ploče s uklesanim križićima

44
odnosno popova glagoljaša i njihovih rukopisa i na ovom prostoru. Primjerice, u
fondu Kotarskoga suda u Imotskom (Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Imot-
skom) pod brojem 84 čuva se dokument – oporuka don Filipa Ćerluke sastavljena
17. ožujka 1828. u Poljicima (Imotskim) koji daje » … u zajam ili u naruč župni-
ku fra Anjelu Ruschicu od Vignana (Vinjani) moj veliki misal glagoglialski.«114 O
svećenicima glagoljašima u novije je vrijeme pronašao niz zanimljivih podataka
Ratko Perić.115
Natpis iz Biloševice poveznica je između natpisa iz Lovreća kod Imotskoga i
onih iz Gorice, s Ledinca, Kočerina, Širokoga Brijega, Humca pa sve do broćan-
skih koji svi zajedno svjedoče da se na tom prostoru u srednjem vijeku pisalo hr-
vatskom ćirilicom, a također i to da je postojao jedan sloj pismenih ljudi. Ta jedna
jedina zapisana riječ, prezime Sukno svjedoči o tome koliko su ta vremena bila
teška za kršćanski puk koji nije mogao dostojanstveno pokopati ni svoje mrtve,
ni zabilježiti nešto više od jedne riječi. No toj jednoj riječi možemo zahvaliti što
svjedoči o našoj pismenosti.
Ćirilica je kao jedno od triju hrvatskih pisama dio naše kulturne baštine. Njo-
me su pisani čuveni Povaljski prag, Povaljska listina i Poljički statut, kao i druga
povijesna, književna i pravna djela, a bila je i u svakodnevnoj upotrebi. Ćirilicom
su se vodile matice krštenih, vjenčanih i umrlih na području Bosne i Hercegovine
i srednje Dalmacije. Brojni su naši preci upravo ćirilicom bili zapisivani u matica-
ma koje su do početka 19. stoljeća bili katolička posebnost na našim prostorima.
U matičnim se knjigama pisanim glagoljicom i latinicom nalaze pojedinačni upisi
hrvatskom ćirilicom, kako na području Bosne i Hercegovine, tako i na području
Dalmacije, čak i zapadno od Krke. O svakodnevnoj praktičnoj upotrebi hrvatske
ćirilice na bosanskome području također svjedoči prsten pronađen u grobu ispod
stećka u selu Vrućica kod Teslića s natpisom virnima bog pomaže.
Ćirilica u hrvatskoj riječi zamire tijekom 19. i početkom 20. stoljeća kada je
zabilježena tek sporadično, osobito u Poljicima gdje se kod pojedinih poljičkih
obitelji ustrajno čuvala. Smatra se da se u Jugoslaviji zbog ćirilice istočne varijan-
te među Hrvatima uvriježilo mišljenje da ćirilica nije jedno od njihovih pisama
čemu su uvelike doprinijela i ratna stradanja, točnije Domovinski rat. Na nama je
da na temelju povijesnoga naslijeđa to opovrgnemo kako ne bismo ne zanemarili
dio naše vrijedne baštine.
Ovdje valja istaknuti da se oko groblja Biloševica očuvao velik broj starih ze-
mljopisnih imena koja imaju važno spomeničko značenje jer ona sve više i sve

114
Zahvaljujem na dragocjenoj informaciji kolegi dr. sc. Ivanu BOTICI iz Staroslavenskoga insti-
tuta.
115
V. R. PERIĆ, Svećenici glagoljaši na području BIH. Mostar, Crkva na kamenu, 2016.

45
brže nestaju uz naš nemar i nebrigu. Imena nestaju s ljudima koji još mogu dati
pouzdan i stvarni podatak s određenoga zemljopisnog okružja jer se i to okružje
sve više mijenja. Stoga ih je bilo potrebno sve navesti i napisati o njima ono što se
do danas očuvalo.
Natpisi su, uz sve svoje ostale karakteristike, pokazatelji kulturološke višesloj-
nosti nekoga prostora. Posebice je zanimljivo kad se na istom groblju nađu dva
natpisa pisana različitim pismima, kao ovdje na Biloševici. Natpis pisan latini-
com na starom križu svjedoči o drugom važnom segmentu hrvatske pismenosti
i kulture; latiničnom, kao i o povijesti i slojevitosti ovog svetog mjesta u kome
su stoljećima ukopavani naši preci, iako su se smjenjivale vlasti i pisma, narod je
ustrajao u svojoj vjeri i običajima i na taj način preživio.

46
KAZALO IMENA

A
Akvileja 33

B
Badanj 8
Badanjak 8
Badanjek 8
Badnjača 5, 8, 15, 41
Badnjevača 8
Badnji 8
Barevište 7, 27
Bedenica 8
Biloševac 11, 12
Biloševica/Biloševice 5, 6, 7, 8, 9, 13, 15, 16, 19, 31, 33, 34, 36,
37, 38, 39, 41, 43, 45, 46
Biograci 11
Blato 12, 19, 27
Bobovišća 7
Borje 30
Bosna 15, 22, 27, 36
Bosna i Hercegovina 15, 22, 27, 45
Bratkovac 5
Broćno, Brotnjo 15, 25, 27
Buhovo 11, 15, 19
Buško jezero 19

C
Carigrad 33
Cetina 8, 25
Crkvine 8, 10, 11, 17
Crnač 12, 40

Č
Čaljkušića put 5
Čerigaj 7, 15, 41
Čerin 30
Čitluk 27

47
D
Dalmacija 7, 8, 11, 13, 22, 31, 36, 37, 45
Dobrič 12
Dobrkovići 12, 40
Dobro Selo 11
Dobrun 39
Donja Britvica 7, 25, 31, 40
Donja Drežnica 31
Donje Hrasno (Rasno) 12, 13
Donji Gradac 27
Donji Vakuf 9
Drežnica 27, 31
Dubrovnik 33, 37, 38
Duklja 36
Duvanjsko polje 25
Dužice 7, 11, 12, 17, 19, 41, 43

G
Gomila 15
Gorica 45
Gornje Hrasno (Rasno) 12, 13
Grabovica 19
Gradac 15, 43
Gradina u Mokrom 7
Grovište 27
Grude 9, 13

H
Hercegovina 5, 8, 9, 11, 12, 13, 19, 22, 27, 30, 37
Hrvatska 9, 11
Hum 9, 15, 36
Humac 45
Hvar 11

I
Ilidža 40
Imotska krajina 11, 13, 25
Imotski 45

48
J
Jare 12
Jelinak 27
Jugoslavija 45

K
Kidžera 5, 15
Kiteljuša 5, 15
Kitice 5
Klis 11
Knešpolje 11, 12
Kočerin 7, 11, 31, 45
Korita 19
Kozica 11
Kremenje 17
Krgača 5
Krka 11, 45
Krvija 19
Kupres 25, 43
Kupreško polje 25, 30
Kutina 8

L
Ledinac 7, 11, 25, 27, 30, 45
Lise 12
Livanjsko polje 30
Livno 25
Lovreć 45
Ložišća 7

LJ
Ljubuški 13, 31
Ljuti Dolac 19

M
Magovnik 4, 5, 7, 15, 41
Makarska 11
Metković 7, 15
Mijačka glavica 5, 15
Mlade 12
Mletačka Republika 11

49
Mljet 15
Mokro 7, 11, 12, 30
Morine 19
Mostar 13, 43, 45

N
Narona 15
Neretva 25, 27
Nerežišća 7

O
Ogulin 8
Omiš 37
Osoje 5
Otok kod Sinja 11

P
Paganija 23
Pakonik 5
Pelješac 15
Podbablje 9
Podvelim 11
Poljica 11, 45
Postira 7
Posušje 8, 43
Povlja 7
Pražnice 7
Pribinovići 12
Privalj 8, 15, 19
Pučišća 7

R
Rakitno 15
Rasno (Hrasno) 7, 9, 11, 12, 13, 15, 17, 41
Rebuša 19

S
Sajmište 27
Selca 7
Seonica 15
Sinj 11

50
Služanj 25
Split 11, 30, 33, 45
Staro selo 9
Ston 37
Struge 15
Stubice 15
Sućuraj 11

Š
Šarampovo 25, 27
Široki Brijeg 12, 13, 19, 27, 45, 60

T
Teslić 45
Tomislavgrad 15
Trn 25, 27, 30
Trogir 25, 30
Turak 5, 8, 43
Turčinovići 27

U
Ugrovača 12
Uzarići 12, 30

V
Venecija 37
Vid kraj Metkovića 15
Vinjani 45
Višegrad 39
Vitina 12
Vlahotine 38
Vojkovići 40
Vrgorac 11
Vrlika 19
Vrućice 45

Z
Zadar 30, 33
Zagreb 8
Zagvozd 13
Zeta 36
Zvirići 30

51
Pogled na stećak s natpisom
LITERATURA

ALIČIĆ, A. 1985. Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovine. Sarajevo: Ori-

jentalni institut.
ANĐELIĆ, P. 1966. Doba srednjovjekovne bosanske države. u: Kulturna istorija
Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do početka turske vladavine. Saraje-
vo: Veselin Masleša, 405–536.
ANĐELIĆ, T. 1999. “Crkvine” kao arheološki lokaliteti u stolačkom kraju. Stolac
u povijesti i kulturi Hrvata, Humski zbornik IV. Općina Stolac, Grafocolor, Za-
greb i Moderna vremena, Zagreb, 117–120.
BENAC, A. 1952. Široki Brijeg, srednjevjekovni nadgrobni spomenici Bosne i Herce­
govine. sv. III. Sarajevo: Zemaljski muzej.
BEŠLAGIĆ, Š. 1954. Kupres, srednjevjekovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercego­
vine. sv. V. Sarajevo: Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih
rijetkosti.
BEŠLAGIĆ, Š. 1971. Stećci. Kataloško topografski pregled. Sarajevo: Veselin Ma-
sleša.
Bullettino di archeologia e storia dalmata / Vjesnik za arheologiju i historiju dal-
matinsku / Vjesnik za arheologiju i povijest, časopis, Split, 1884., 27. dalma-
tinsku.
BOŽIĆ-BUŽANČIĆ, D. 2014. Prilog poznavanju građana i pučana u Splitu po-
četkom XVI stoljeća. Arhivski vjesnik 16/1: 159–176.
BRKOVIĆ, M. 2004. Diplomatičko-povijesna pozadina sadržaja Kočerinske plo-
če. Zbornik Viganj i njegovo doba. (ur.) G. Mikulić. Široki Brijeg: Gral, 59–78.
DAMJANOVIĆ, S. 2002. Slovo iskona, Staroslavenska / starohrvatska čitanka. Za-
greb: Matica hrvatska.
DODIG, R. Bilig u Služnju. https://arheohercegovina.com/2013/07/23/bilig-u-
sluznju/.23.7.2013.
DRAGIĆ, M. 1999. Deset kamenih mačeva. Hrvatske predaje i legende iz Bosne i
Hercegovine (I). Baška Voda: Mala nakladnička kuća Sveti Jure.
DUGANDŽIĆ, I. 1996. Biloševice u Župi Rasno. Kršni zavičaj 29: 54–56.
DUGANDŽIĆ, I. 2004. Širokobriješka baština. Široki Brijeg: Matica hrvatska.
DUGANDŽIĆ, I. 2016. Groblje Kremenje u Rasnu. Široki Brijeg: Hrvatsko druš-
tvo čuvara baštine.
DUGANDŽIĆ. I.; SOPTA. J. 1999. Župa Rasno. Široki Brijeg: Matica hrvatska.

53
GALIĆ, S. 1999. Stećci govore svojim jezikom. Prilog proučavanju hrvatskog je-
zika na stećcima stolačkog kraja. Humski zbornik IV. Stolac u povijesti i kul-
turi Hrvata. Općina Stolac, Grafocolor, Zagreb i Moderna vremena, Zagreb,
435–440.
GLAVAŠ, T. 2002. A se leži Vitko. Vitko 1: 45–49.
GRUBIŠIĆ, V. 1978. Grafija hrvatske lapidarne ćirilice. München-Barcelona:
Knjižnica Hrvatske revije.
FERMENDŽIN, E. 1892. Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis edi-
torum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Zagreb.
HAFIZOVIĆ, F. 2016. Popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslo­
bođenih od Mletačke Republike 1701. godine. Prijevod katastarskog deftera.
Zagreb, Sarajevo: Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Filozofski fakultet Sveu-
čilišta u Zagrebu, Orijentalni institut u Sarajevu.
HERCIGONJA, E. 2006. Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovje­
kovlja. Drugo, dopunjeno i izmijenjeno izdanje. Zagreb: Matica hrvatska.
IVANKOVIĆ, A. 2003. Podrijetlo hrvatskih rodova vrličkog područja. Vrlika: Ma-
tica hrvatska Vrlika.
KAPETANIĆ, N.; N. VEKARIĆ, 2003. Konavoski rodovi (Pi–Ž). Zagreb-Dubrov-
nik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 251–252.
LOVRENOVIĆ, D. 2010. Stećci bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka. Sa-
rajevo: Rabic.
MANDIĆ, D. 1962. Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus
annis 1743. et 1768. exaratis, Institutum Chroa-torum historicum, Chicago –
Roma.
MARIJANOVIĆ, P. 2000.–2001. Kamen i čovjek na Radimlji i oko nje, Hercegovi­
na 6–7 (14–15): 73–78.
MARIJANOVIĆ, P. 2005. Čovjekovo „kameno nebo“ na zemlji, Hercegovina 19:
7–20.
MIKULIĆ, G. 2009. Priče i legende iz Hercegovine. Zagreb, Široki Brijeg: Gral.
MILETIĆ, N. 1982. Stećci, umetnost na tlu Jugoslavije. Beograd, Zagreb, Mostar:
Izdavački zavod Jugoslavija, Spektar, Prva književna komuna.
MOŠIN, V. 1965. Metodološke bilješke o tipovima pisma u ćirilici. Slovo 15–16:
150–182.
NIKIĆ, A. 2003. Događajnica Bosne i Hercegovine 614.–1918. Mostar: Franjevačka
knjižnica i arhiv.

54
OREČ, P. 1996. Povijesno-kulturno značenje ranokršćanske crkve u Gracu kod
Posušja. Posuški zbornik 1: Matica hrvatska, Posušje, 128–140.
PALAMETA, M. 2003. Strukturalni elementi u epigrafici sa stećaka. Motrišta 23:
95–118.
PALAMETA, M. 1996. Stećci i njihov kulturološki kontekst (Prilog reinterpreta-
ciji kulturološke tradicije), u Zborniku Ljubuški kraj, ljudi i vrijeme, uz 600.
obljetnicu Dabišine povelje i spomena Veljaka (1395.–1995.), 161–171.
PANTELIĆ, M. 1973. Kulturnopovijesna analiza iluminacije Hrvojeva misa­
la, u Missale Hervoiae ducis spalatensis croatico-glagoliticum. Transcriptio et
commentarium. Editionem curaverunt B. Grabar – A. Nazor – M. Pantelić sub
redactione V. Štefanić, Zagreb, Ljubljana, Graz 1973., + Faksimil, 495–507.
PERIĆ, R. 2016. Svećenici glagoljaši na području BIH. Trista godina djelovanja
(1551.–1851.). Mostar: Crkva na kamenu.
RUPČIĆ, B. 2004. Nadgrobni spomenik Vignja Miloševića na Kočerinu, u Zbor-
niku Viganj i njegovo doba, (ur.) G. Mikulić, Gral, Široki Brijeg, 19–25.
SERGEJEVSKI, D. 1961. Bazilika u Mokrom. GZM, NS, XV-XVI. Sarajevo, 211–
223.
SOLDO, J. 1997. Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću. Knjiga. I. Sinj: Matica hrvatska.
ŠIMIĆ, M. 2004. Jezik i pismo Kočerinske ploče. Vitko 4: 5–12.
ŠIMIĆ, M. 2005. Natpis vojvode Masna iz Donje Drežnice. Motrišta 34: 30–43.
ŠIMIĆ, M. Kamen o kamenu. O nazivlju bosansko-humskih srednjovjekovnih ka-
menih spomenika. U tisku.
ŠIMIĆ, M.; DUGANDŽIĆ, I. 2005. Značaj križa iz Donje Britvice. Vitko 5: 38–50.
ŠIMUNDIĆ, M. 1997. Nepoznata osobna imena na prostoru mostarske nahije u
popisu 1475.–1477. Mostarski dani hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik,
književnost i povijest, Pedagoški fakultet, Sveučilište u Mostaru, 29–67.
ŠIMUNOVIĆ, P. 1986. Istočnojadranska toponimija. Split: Logos.
ŠIMUNOVIĆ, P. 1995. Hrvatska prezimena. Podrijetlo, značenje, rasprostranje-
nost. Zagreb: Golden marketing.
ŠIMUNOVIĆ, P. 2005. Toponimija hrvatskoga jadranskog prostora. Zagreb: Gol-
den marketing, Tehnička knjiga.
ŠIMUNOVIĆ, P. 2009. Uvod u hrvatsko imenoslovlje. Zagreb: Golden marketing,
Tehnička knjiga.
ŠKEGRO, A. Matične knjige krštenih skopjanskih župa od 1745. do 1883. godine.
U tisku.

55
ŠUTALO, M. 1999. Nekropole stećaka u stolačkom kraju. Humski zbornik IV, Sto­
lac u povijesti i kulturi Hrvata. Općina Stolac, Grafocolor Zagreb, Moderna
vremena Zagreb, 417–433.
TICA, M. 2011. Stećci od Zgošće do Ledinca. Zagreb: Naklada Jurčić.
VEGO, M. 1962.–1970. Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine,
knjiga I–IV. Sarajevo: Zemaljski muzej.
ZELIĆ-BUĆAN, B. 2000. Bosančica ili hrvatska ćirilica u srednjoj Dalmaciji. Split:
Državni arhiv.
ZIRDUM, A. 2001. Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine.
Bosna Franciscana 15. Sarajevo: Franjevačka teologija, 161–219.
ŽAGAR, M. 2009. Hrvatska pisma u srednjem vijeku. Povijest hrvatskoga jezika,
1. knjiga: srednji vijek. Zagreb: Croatica, Društvo za promicanje hrvatske kul-
ture i znanosti, 107–219.

RJEČNICI I PRIRUČNICI
ARJ – Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb 1880.–1976.
Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik, Mažuranić, V. JAZU, Zagreb 1908.–
1922.
Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Skok, P. knj. I, II, III, JAZU
Zagreb: 1972.–1973.
Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi Liber, Zagreb 2002.
Veliki rječnik hrvatskoga jezika. V. Anić. Zagreb: Novi Liber, 2004.
Rječnik bosanskoga jezika. Autori i obrađivači I. Čedić i dr. Sarajevo: Institut za
jezik, posebna izdanja 14, 2007.
Hrvatski biljni imenoslov. Šugar, I. Zagreb: Matica hrvatska. 2008.
Ričnik zapadnohercegovačkoga govora. Kraljević, A. Široki Brig – Zagreb: Matica
hrvatska ogranak Široki Brijeg, Dan, 2013.
Gruntovna knjiga općine Široki Brijeg, sv. I, II, III i IV iz 1890. g.

56
SADRŽAJ

1. UVOD.....................................................................................5

2. TRAGOVI ŽIVOTA U BILOŠEVICI...........................................7

2.1. Opis lokaliteta.................................................................................................7
2.2. Plemićka obitelj Bilošević..............................................................................9
2.3. Rimska cesta..................................................................................................13
2.4. Groblje...........................................................................................................15
2.4.1. Svatovsko groblje..............................................................................19

3. STEĆCI (BILIZI)....................................................................22
3.1. Općenito o stećcima.....................................................................................22
3.2. Vrste stećaka..................................................................................................25
3.3. Motivi i simboli.............................................................................................27
3.4. Stećci u Biloševici.........................................................................................33
3.4.1. Opis spomenika................................................................................35

4. HRVATSKA ĆIRILICA
(humčica, bosančica, bosanica)...........................................36
4.1. Natpisi u Biloševici.......................................................................................37

5. ZAKLJUČAK........................................................................41

Kazalo imena..................................................................................................................47
Literatura........................................................................................................................53
Rječnici i priručnici.......................................................................................................56
Sadržaj.............................................................................................................................57
Bilješka o autorima........................................................................................................59

57
BILJEŠKA O AUTORIMA

Marinka Šimić, rođena Sopta prvih je pet razreda osnovne škole pohađala u rod-
nim Dužicama kraj Širokoga Brijega, Bosna i Hercegovina. Osnovnu je i sred-
nju školu završila u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu di-
plomirala je 1985. godine studij hrvatskoga ili srpskoga jezika i južnoslavenskih
književnosti, današnju kroatistiku. Magistrirala je na Interuniverzitetskom centru
u Dubrovniku obranivši 1992. magistarsku radnju Jezik Muke po Mateju u hr­
vatskoglagoljskim misalima. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u
Zagrebu 2001. godine disertacijom Leksik hrvatskoglagoljskoga psaltira. Od 1986.
stalno je zaposlena u Staroslavenskom institutu u Zagrebu. Radi na programu
trajne istraživačke djelatnosti Jezična, književna i paleografska istraživanja hrvat­
skoga srednjovjekovlja, na projektu Gramatika hrvatskoga crkvenoslavenskog jezi­
ka. Surađivala je i kao obrađivač na projektu izrade Rječnika crkvenoslavenskoga
jezika hrvatske redakcije. Od 2008. godine član je uredništva časopisa Staroslaven-
skoga instituta Slovo, a od 2013. i makedonskoga časopisa Kirilometodievistika.
Bavi se jezikoslovnim istraživanjima hrvatskoglagoljskih liturgijskih i neliturgij-
skih tekstova, posebice leksikom kao i jezikom i grafijom srednjovjekovnih nat-
pisa pisanih hrvatskom ćirilicom. Objavila je dvije knjige: Jezik srednjovjekovnih
kamenih natpisa iz Hercegovine (Matica hrvatska Sarajevo, 2009.) nagrađenu Sre­
brnom poveljom Matice hrvatske 2010. godine i Akademijin brevijar HAZU III c
12. Hrvatskoglagoljski rukopis s konca 14. stoljeća. Jezična studija. Transliteracija.
Faksimil. (Staroslavenski institut, Zagreb 2014.). Surađuje s mnogim ograncima
Matice hrvatske u Bosni i Hercegovini. Sudjelovala je na tridesetak međunarod-
nih znanstvenih skupova, a do sada je objavila oko četrdeset znanstvenih radova
u domaćim i stranim časopisima. Od 2011. godine na Hrvatskom katoličkom sve-
učilištu predaje kolegij Glagoljica i hrvatska ćirilica. Kao gost predavač predavala
je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (Najstarija hrvatska ćirilska epigrafika) i na
doktorskom studiju u Rijeci Povijest i dijalektologija hrvatskoga jezika. Sudjelovala
je u organizaciji međunarodnoga znanstvenog skupa Trećoredska glagoljaška tra­
dicija u europskom kontekstu, Zagreb 27.–28. rujna 2013. Član je Matice hrvatske
i Hrvatskoga filološkog društva.

59
Ivan Dugandžić, inženjer strojarstva i diplomirani novinar. Napisao je dvije
knjige koje obrađuju kulturno-povijesno naslijeđe: Župa Rasno, u koautorstvu
s fra Josipom Sopta, Matica hrvatska Ogranak Široki Brijeg, Župni ured Rasno
1999; Širokobriješka baština, Matica hrvatska Ogranak Široki Brijeg 2004. i prire-
dio sabrana djela Ivana Sopte, Matica hrvatska Ogranak Široki Brijeg, 2006. Član
je uredništva Vitko i Naša ognjišta, a trenutno je glavni urednik glasila Gardist.
Objavio je više znanstveno-stručnih priloga iz kulturno povijesne baštine u do-
maćim publikacijama. Voditelj je i suradnik više projekata, kao npr.: podizanje
spomenika hrvatskom književniku Ivanu Sopti povodom 100. obljetnice rođenja
i obnove pučke škole Rasno u povodu njezine 100. godišnjice, obnove i zaštite
stećaka, monografije Široki Brijeg, projekta Kraški izvori – zaštita okoliša i spo-
meničke baštine, rekonstrukcija kamene kapelice u Rasnu iz 1881. godine i podi-
zanje kamene skulpture Žena s burilom. Predsjednik je udruge Hrvatsko društvo
čuvara baštine.

60
 Ivan Dugandžić
Marinka Šimić

BILOŠEVICA
Iz recencija

Ideja o zajedničkoj knjizi Biloševica – zaboravljeno počivalište izrasla je iz pre-

poznate povezanosti ljubavi prema neprolaznim ljepotama i vrednotama rod-
noga kraja. I Šimić i Dugandžić svoje su znanje i brižnost stopili u zanimljivo
djelo o ostatcima materijalne i nematerijalne baštine iz prapovijesti, ilirskih i
rimskih vremena, srednjega vijeka, iz bliže nam povijesti te suvremenoga doba.
zaboravljeno počivalište
Svjedoče oni o tragovima života u zapadnoj Hercegovini s posebnim naglaskom
na mjesto i groblje Biloševice ispod brda zanimljiva, gotovo mistična, imena
Magovnik. S tog su brda, iz prve kamene štalice, krenuli prvi fratri, kao tri
maga mudraca Baltazar, Gašpar i Melkior, tražiti Krista i širiti Njegovu rado-
snu vijest dijelom humske zemlje ili zapadne Hercegovine.
dr. sc. Milka Tica

Čini se da bi Biloševica mogla biti ključ razumijevanja povijesti ovoga dijela

Hercegovine, odnosno nekadašnjega Huma. Ova monografija je novi korak u
tom pravcu. Valja još dosta toga istražiti i prevrnuti svaki kamen da se znanje o
ovom mjestu učini pouzdanim i cjelovitim. Sustavna istraživanja arhiva u Za-
dru, Dubrovniku, Veneciji, Rimu, Carigradu i drugdje sigurno će donijeti još
više spoznaja o ljudima i kraju koji su u drugoj polovici 17. stoljeća napustili
naš kraj i svoja ognjišta.

dr. sc. Josip Sopta

Hrvatsko društvo čuvara baštine

Široki Brijeg, 2017.