SVEUČILIŠTE U SPLITU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI

Marija Šerić

Narodna umjetnost
Seminarski rad

Split, ak.godina 2013. /2014.

SVEUČILIŠTE U SPLITU
 FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI

Marija Šerić

Narodna umjetnost
Metkovska ženska narodna nošnja

Profesorica: Branka Vojnović Traživuk

Studentica: Marija Šerić

Split, ak.godina 2013. /2014.

2
Sadržaj:
1. Uvod (opći osvrt na narodnu nošnji).......................................................................................4
2. Ženska nošnja........................................................................................................................5.
3. Zaključak.................................................................................................................................8
4. Prilozi......................................................................................................................................9
5. Literatura...............................................................................................................................10

3
1. Opći osvrt na narodnu nošnju

Narodna nošnja neretvanskog kraja počela se napuštati početkom 20. stoljeća zbog
običaja da se pokojnik sahranjuje u svečanoj nošnji ona se nije sačuvala. Neki djelovi
nošnje nalaze se u Etnografskim zbirkama Franjevačkih samostana u Zaostrogu i
Sinju, privatnim zbirkama i u zbirci KUD-a „Metković“ iz Metkovića. Prikaz
neretvanske nošnje temelji se na terenskim istraživanjima i sjećanju kazivača.
Korišteni su i neki pisani izvori, fotografije iz porodičnih albuma kao i likovni prikazi
Neretljana iz osamnaestog, devetnaestog i dvadesetog stoljeća.
Talijanski pisac Alberto Fortis (1745. – 1803.) istražujući Morlake u Dalmaciji, obišao
je i dolinu Neretve, pa među ostalim navodi svoja opažanja o nošnji: „Muškarci se
oblače kao i svi drugi Morlaci; žene kada su u najsvečanijem ruhu nose kaftan ili
ogrtač poput Turkinja.“
(Fortis, Venecija, 1774.)
Uz ove kratke podatke o načinu odijevanja ovog kraja nalazi se i bakrotisak koji
prikazuje „Djevojku iz Neretve“ što je zapravo i najstariji prikaz neretvanske ženske
nošnje.
Djevojka je obučena u dinarski tip odjeće, a dugi zobun-kaftan, Fortisa je naveo da
ovu odjeću okarakterizira kao tursku.
Bakrotisak „Fanaula Narentina“ nalazimo i u djelu Sinjanina Ivana Lovrića (1754. –
1777.)
koji je želio ispraviti i dopuniti neke Fortiseve navode objavio 1776. godine djelo:
„Bilješke o putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i život Stanislava Sočivice.“
Opisujući tablu „Djevojka iz Neretljanske Krajine“ navodi: „One nose tanku bijelu
košulju širokih rukava i svilenih ošvica sa zobunom od mekanog sukna, svilom
podstavljenim i optočenim pucetima. Kožni pojas zapinje sa metalnom sponom, a i
prsluk je pripet krupnom kovanom iglom. Na glavi povrh crvene kape nosi bijelu krpu
od tankog tkanja, pričvršćenu na kapi redom igala pribadača ili nizom metalnih zrna.
U ušima nosi bogate naušnice, a oko vrata niz krupnog zrnja i nekoliko niza sitnog
bisera. U lijevoj ruci drži svileni rubac brokatnog uzora, a i pregača je od tkanine s
brokatnim uzorom. Fortisev bakropis i Lovrićev detaljni opis Neretvanske nošnje
šomažu nam da sagledamo izvorni oblik ove nošnje još iz 18. stoljeća.

4
2. Ženska nošnja

Ženska nošnja sastoji se od ovih djelova:

a) Košulja
b) dolama – duga haljina – kaput
c) sadak – duži prsluk bez rukava
d) opregalj – pregača
e) tkanica – vuneni pojas
f) bičve, terluke, nazuke – vunene čarape
g) pletke (čorape) – vunene čarape bez stopala
h) opanci
i) faculet – marama za glavu
j) đerdan, grlin – ogrlica, naušnice, broš, ukrasne igle
k) torba

a) Košulja – 'aljina od čvršćeg domaćeg platna grube fakture ili od tvorničkog

pamučnog platna botane. Dužinom seže nešto ispod sredine lista. Prednjica i leđa
krojene su od jednog komada platna širine 53 cm. U sredini ukrojen je zaobljeni otvor
za vrat i prorez koji završava nešto iznad visine prsiju. U donjem dijelu košulja je na
bokovima proširena s četri duga i uska klina. Rukavi su krojeni ravno i dopiru do
zapešća,

b) Dolama – duga haljina od domaćeg tamno modrog sukna. Nosi se zimi preko
košulje. Duljinom seže do gležnja. Rukavi se koso sužavaju i nisu sastavljeni do dna,
već su ostavljeni prorezi u duljini od 10 cm. Svečanija dolama ima rubove ukrašene
crnim ili tamno crvenim gajtanom ili u obje boje.

c) Sadak – dugi prsluk od domaćeg ustupanog crnog sukna ili modre čoije. Prednji i
stražnji dio sadaka iskrojen je od jednog komada. Duljinom je do sredine lista, a
sprijeda je otvoren. U gornjem dijelu priljubljen je uz tijelo, dok se ispod struka znatno
širi dodavanjem umetaka u vidu trokutastih klinova. Bočni šašovi optočeni su bodom
obameta crnim svilenim ili pamučnim koncem. Sadak se može kopčati u visini struka

5
 s petljom od presavijenog gajtana i dugmetom od smotanog gajtana (crnog ili crvenog
na crnom na crnom ili i crnog i crvenog na modrom).

d) Opregalj – duga i uska pregača tkana od pamučne i vunene osnove i vunene potke u tehnici
dva nita. Niti osnove su crne i bijele, a potka potpuno crna. Opregalj pri dnu može imati u
pravilnim razmacima poprečne tanke bijele linije. Na donjem kraju, koji doseže ispod koljena
ili malo iznad polovine lista od osnove ostavljene su 4-5 cm duge rese. Duga je oko 160 cm.
Osim utkanog, opregalj ima i vezani ukras. Geometrijski ornament u vidu ravnih i cik cak
linija izveden je bodom ovijenca. Osim bijele javljaju se: modra, zelena, crvena. žuta,
narančasta, i boja ciklame. Dužina opreglja je oko 70 cm, širina 24-30 cm.

e) Tkanica – vuneni pojas dužine oko 160 i širine 4,5 – 6 cm, otkan od domaće pređe.
Predvladava crvene boja, žarka ili zagasita a koriste se i crna, bijela, tamno žuta, svijetlo i
tamno plava i zelena vuna. Tkanjem nastaju naizmjenično pravokutnici različitih boja. Linije
su različito simietrično raspoređene od sredine prema rubu tkanice. Na krajevima su rese od
2-3 cm. Tkanica se nosi omotana oko struka i kopča se sa dvije kopče- pafte (papte) okrugle
ili u obliku lista.

f) Bičve – vunene čarape ispletene na pet igala od domaće bijele vune. Dosežu do koljena.

g) Pletke (čorape) – čarape bez stopala. Preko bičava zimi se u opanke stavljaju terluke, a
listove štite od hladnoće pletke. Predvladava crna boja.

h) Opanci (oputari) – za stopalo koristi se svinjska ili goveđa koža. Gornji dio opanka čini
preplet izrađen od opute, ovčijih ili kozjih trakova. Opanici se izrađuju na drvenom kalupu.

i) Faculet – kvadratna marama za glavu. Zamjenila je raniju bijelu. Dominira crvena i crna
boja. Djevojke nose marame življih, veselih boja dok žene nose marame zagasitijih boja,
pretežito crne.

j) Đerdan – ogrlica od sitnih staklenih različito obojanih perlica, „mrđelica“. Veličina perlica
je različita od najsitnijih do „ko od ribe oko“. Đerdan ima 1 do 10 nizova. Svaki niz može biti

6
jednobojan ili šarolik.

Grlin- vrta ogrlica tijesno pričvršćena oko vrata. Vezivao se s 2 uže trake i 2 tanja gajtana.
Djevojčice su se kitile ogrlicama od „pukaca“, bobičastim plodovima smrika ili niskom
bojom.

k) Torba – vunena torba otkana od grublje domaće vunene pređe, pravokutnog oblika.
Veličina je različita obzirom na namjenu. Nosi se u ruci preko podlaktice, jednog ili oba
ramena. Pretežno je crna s tankim, pravilnom raspoređenim linijama bijele, tamno modre i
zelene boje. Završava raznobojnim resama.

Način češljanja i oglavlja.

Djevojke i žene pravile su razdjeljak na sredini glave, a začešljanu kosu plele su iza uha u
dvije pletenice, čije su krajeve omotavale vlasima kose. Pletenice su prebacivale lijeva na
desnu a desna na lijevu stranu, križale na potiljku i omotavale u vijenac oko glave, koji se
učvršćivao metalnim ukosnicama forketama i fjubama. Faculet se stavljao dijagonalno na dva
dijela.

Način i redoslijed oblačenja ženske nošnje

Najprije se obuku čarape, terluke i opanci. Obuče se košulja i veže se opregalj. Preko opreglja
zatežu se tkanica i sprijeda zakopča paftama. Ako ne postoje pafte, tkanica se s lijeva na
desno omota oko struka a kraj podvuče s donje strane ispod omotanog dijela. Na pojas
opreglja može se učvrstiti lanac s nožićem „lukićem.“ Oko vrata učvrsti se ogrlica. Navuče se
sadak, a posljednji se stavlja faculet na glavu. U zimskoj varijanti nošnje preko košulje s
obuče dolama, a preko nje na isti način stave. opregalj i tkanica s paftama.

7
3. Zaključak
Narodna nošnja postepeno se napušta već od početka 20. stoljeća i zamjenjuje se
gradskom odjećom. Tragovi tradicijskog načina odjevanja zadržali su se samo kod
pojedinaca, naročito doseljenika iz krševitih krajeva, premda je i ta nošnja u mnogo
čemu pojednostavljena.
Zahvaljujući putopiscima, starim fotografija a posebice podacima kazivača starije
životne dobi uspjeli smo sačuvati uspomenu na neretvansku narodnu nošnju koja i
danas živi kroz naše mlade folkloraše i članove KUD-a Metković i ostalim
neretvanskih gradova.

8
5. Prilozi:

9
6. Literatura:
-Radojka Bagur, Neretvanska narodna nošnja – Metković i okolica, Zagreb 1989.godine

10