Pravi vjernik

( ​It gives) a sense of purpose and worth by identification with a holy cause.​

Eric Hoffer, The True Believer.The thoughts on the Nature of Mass Movements

„ Ova knjiga bavi se određenim osobitostima zajedničkim za sve masovne pokrete, bili oni
religiozni ili nacionalni pokreti ili pak društvene revolucije. To ne znači da su svi pokreti
identični ali znači da oni dijele određene suštinske karakteristike koje ih čine sličnima. Svi
masovni pokreti proizvode u svojim pristašama spremnost da se umre i sklonost za
ujedinjujuće aktivnosti; svi oni, neovisno od doktrine koju poučavaju i programa kojeg
zastupaju, uzgajaju fanatizam, entuzijazam, žarku nadu, mržnju i netoleranciju: svi oni su
sposobni da proizvedu energičnu aktivnost u pojedinim oblastima života, i svi oni zahtijevaju
slijepu vjeru i bespogovornu odanost. Svi masovni pokreti, neovisno o svojim doktrinama i
težnjama, odvlače svoje pristaše od istog tipa ljudskosti i svi oni izgleda da privlače jedan isti
tip osobnosti. Iako postoje očite razlike između fanatičnog katolika, fanatičnog muslimana,
fanatičnog komunista ili fanatičnog nacista, istina je da se fanatizam na kojem se zasnivaju
može promatrati kao jedinstven. Postoji određena uniformnost u svim oblicima
posvećenosti, u vjeri, u težnji za moći, jedinstvom i žrtvovanjem. (...)

Ova knjiga bavi se aktivnom i oživotvorujućom fazom masovnih pokreta. U ovoj fazi
dominira ​pravi vjernik - osoba fanatične vjere koja je spremna da žrtvuje svoj život za sveti
cilj - pri čemu se pokušava tragati za putevima geneze i prirode ​pravog vjernika​.
Započinjući sa pretpostavkom da ​frustrirani dominiraju u ranim fazama masovnog pokreta i
da ga oni slijede dobrovoljno, može se dalje zaključiti da: 1. Frustracija sama po sebi,
neovisno od bilo kakvih vanjskih uticaja, može generirati većinu osobitosti karakterističnih za
pravog vjernika i 2. Da se efektivna tehnika preobraćenja zapravo sastoji u učvršćivanju
tendencija koje su prvotno prisutne u frustiranoj osobi. (...)

Čini se da je neophodno za današnje vrijeme posjedovati određeni uvid u motive i radnje

pravog vjernika. Iako govorimo o vremenu bez boga, ono je sasvim suprotno od
ne-religioznog. Pravi vjernik maršira svuda po svijetu i preobraća i antagonizira taj svijet po
svom vlastitom odrazu. I bilo da smo uz njega ili protiv njega potrebno je da znamo sve što
se treba znati o njegovoj prirodi i potencijalima...“

Knjiga američkog filozofa i teoretičara društva Erika Hofera ( Eric Hoffer) objavljena je 1951.
godine i odmah je izazvala veliku pažnju javnosti. Reflektirajući ludilo totalitarnih nacističkih
pokreta, Hofer je nastojao da pronađe psihološko objašnjenje fanatizma premda je u obzir
uzimao i socijalne faktore koji stvaraju tijelo podatno ideologiji masovnih pokreta. U
rasponu između 1951. I 2002. godine Hoferova knjiga doživjela je 23 izdanja – a sudeći po
aktuelnosti njezine tematike, sve su prilike da će ih biti još – dok je ne pročitamo na način
kako bi trebala biti pročitana, pažljivo i sa jezom. Knjiga „Pravi vernik: razmišljanja o prirodi
masovnih pokreta“ objavljena je kod nas 2004. godine u izdavačkoj kući „Prosveta“ no ne
može se reći da je naišla na takvu recepcijsku „histeriju“ kao što je to slučaj bio u SAD-u – o
razlozima ovakve ćutnje, kako od strane relevantne kritike tako i prosječnog čitateljstva,
mogli bismo se domišljati ali ne čini se tako dalekim od istine pretpostaviti da je dio razloga
u činjenici da se o religiji u nas vrlo malo znanstveno govori. Naprosto, to je područje
ljudskog spiritualnog angažmana ili posvećeno u meandrima vjerskih učilišta ili ostavljeno na
milost i nemilost dnevno-senzacionalističkog novinarstva koje se počesto samohvališe kao
satira ili kritika. ​Problematizirati religiju kao institucionalni fenomen ili pak individualni oblik
vjerovanja kod nas je gotovo pa zazorno: i to ne samo što je uopće mali broj onih koji bi da
ozbiljno pričaju o vjeri nego i stoga jer je još manji broj onih koji bi „hladne glave“ i bez
ostrašćenih i naprečac izvedenih zaključaka dopustili da saslušaju ono što se govori.
Zazornost tako vlada sa obje strane – i dok se u svijetu o ovim fenomenima naširoko
raspravlja ( već i zbog same neminovnosti aktuelnih političko-društvenih događaja) iz
različitih teorijsko-metodoloških perspektiva – kod nas je ovo pitanje prognano u divljinu
traume, jer trauma nije ništa drugo do nemogućnost govorenja.

Zapravo Erik Hofer u navedenoj knjizi ne problematizira religiju kao takvu ( to čini jedan
drugi američki pisac, dobitnik Pulitzerove nagrade Jack Miles u knjizi koja bi kod nas
vjerovatno sagorila u vatri inkvizicije – „ Bog: biografija“ objavljenoj 1996. godine) nego
prirodu masovnih pokreta među kojima religijski fanatizmi zapremaju važan dio i u sklopu
teze o jedinstvenim i zajedničkim karakteristikama ​svih masovnih pokreta. Razložno je na
ovome mjestu postaviti pitanje, zašto se u državi koja se odnedavno suočava sa određenim
(islamskim) oblicima vjerskog fanatizma i u državi u kojoj su mnoge stvari a pogotovo,
između ostalih, nacionalni i religijski kolektivni identitet još uvijek ne-samo-reflektirani; zašto
se u Bosni ne čita Erik Hofer? ( I Jack Miles, premda za njega još uvijek, vjerovatno, nije
osvanulo vrijeme). Naprosto je pitanje kolektivnog identiteta ( religijskog i nacionalnog pa i
kulturnog) goruće pitanje (odvajkada) za bosankohercegovačke intelektualne i političke elite
a nešto manje, iako tako ne bi trebalo da bude, za bosanskohercegovačke građane i
građanke. U razgovorima, primjerice, sa običnim stanovništvom, nerijetko se može primjetiti
jedna tužna nemogućnost da se ​misli o sebi iz perspektive drugoga: bilo da je taj drugi neka
metakritička perspektiva u formi samoproblematizacije ( ironije ili kritike) ili neki drugi ​kao ja
( identitetarna ili kulturalna različitost) - da ne govorimo o načelnoj nemuštosti prosječnog
bh građanina da razmišlja o historijskim činjenicama izvan oficijelnih znanja i diskursa.

No, vratimo se Eriku Hoferu. Uz pretpostavku da smo ovim skromnim marginalijama polučili
kakvo-takvo interesovanje za Hoffera i Milesa, čini se dovoljnim navesti šta to Hofer
podrazumijeva pod sintagmom „pravi vjernik“ i u čemu je zbilja nelagoda i opasnost ovog
društvenog fenomena​?

Jedan masovan pokret u usponu svoje sljedbenike privlači i drži ne svojom doktrinom i
obećanjima već utočištem koje nudi od tjeskoba, praznine i besmisla pojedinačnog
postojanja.. On žestoko osujećene ne liječi time što im povjerava neku aspolutnu istinu ili što
iscjeljuje nevolje i zloupotrebe koje su njihov život učinile jadnim, već time što ih slobađa od
njihovih nedejstvenih ličnih ja - i što to čini zamotavajući ih i apsorbujući u gusto istkanu
korporativnu i kličuću cjelinu.

Osnovna teza Erika Hofera jeste da je za iniciranje u „sveti poredak“ jednog masovnog
pokreta doista potrebno sasvim određeno tijelo – tijelo, u osnovi, krhkog identiteta i
nestalnog osjećaja „jastva“ – u osnovi vlastitom egzistencijom frustrirana jedinka koja traži
Velikog Drugog, svoje utočište, svog Oca – u autoritativnom i zavodničkog glasu ideologa
masovnog pokreta. „Svaki masovni pokret je u izvesnom smislu seoba - kretanje prema
obećanoj zemlji“, i on uvijek operira sa rječnikom budućnosti; stvarajući svoje vlastite
ceremonije, simbole, jezik, znakove on ujedinjuje i posvećuje svoje pripadnike, dajući im
neutaživu žeđ/nadu za boljim životom. Za razliku od praktične organizacije (gde u osnovi
leži lični interes i prilika za samounapređivanje), masovni pokret, pogotovo u svojoj početnoj
fazi, privlači one koji žele da se "oslobode neželjenog sopstva". Sljedbenici pokretu prilaze
ne zbog podmirenja potrebe za samounapređivanjem, nego zato što mogu da utaže „strast
za samoporicanjem". Kada se na vlastiti život gleda kao na "neizlječivo oštećen", svrha ne
može da se nađe u samounapređenju. Tada se kao najdublja javlja žudnja za novim životom,
odnosno ponovnim rođenje koje znači poistovjećivanjem sa nekom "svetom stvari" da bi se
na taj način postigao ponos, pouzdanje, nada, osjećaj svrhe i vrijednosti. Masovni pokret crpi
snagu iz svoje sposobnosti da zadovolji strast za samoporicanjem. Postoji nekoliko osnovnih
tipova ili kandidata za „pravog vjernika“; siromašni, grešnici, pretjerano sebični,
neprilagođeni, slavoljubivi i svaki od ovih tipova Hofer posebno raspravlja.

Jednako kao što je za uspješno „presađivanje“ fanatizma potrebna određen tip personalnosti
tako je i za nacionalne masovne pokrete, tvrdi Hofer, potrebna određena doza kolektivne
submisivnosti ili jednostavno, neposjedovanja tradicije individualnih sloboda. U
dosadašnjem proučavanju masovnih pokreta ispostavilo se da je svaki značajan napredak u
ostvarivanju ekonomskih sloboda rezultiralo aktiviranjem tradicije slobodne misli, koja je u
stvari tradicija revolta. Jednako tako je ekonomsko siromaštvo i tradicija potlačenosti
izuzetno povoljno polje za razvoj i održavanje različitih fanatizama.

Nijedna vjera nije moćna ukoliko nije i vjera u budućnost - ako ne sadrži i sastavnicu
obećanja novog hiljadugodišta. Isto je i s djelotvornom doktrinom: kao god što je izvor moći,
ona mora polagati pravo na to da bude ključ za knjigu budućnosti.
Oni koji bi da preobraze jednu naciju ili svijet ne mogu to da učine pothranjujući i održavajući
nezadovoljstvo niti dokazujući razboritost i poželjnost naumljenih promena, niti sileći ljude
na novi način života. Oni moraju znati da potpale i raspale neku neobuzdanu nadu.

Treba li navoditi još razloga za čitanje Erika Hofera?

Erna Murić.

( Citati navedeni u tekstu su slobodan prijevod izdanja HarperCollins e-books, dostupno na

http://evelynbrooks.com/wp-content/uploads/2011/10/The_True_Believer_-_Eric_Hoffer.p
df​)