TEMELJNE KARAKTERISTIKE MODERNOG ROMANA I NARATIVNI

POSTUPCI (INOVATIVNE PRIPOVJEDNE STRATEGIJE)

Ono što je zajedničko različitim reprezentativnim autorima modernog romana,

poput Thomasa Manna, James Joycea, Marcela Prousta, jeste vrlo izraženi otpor
prema organizaciji pripovijedanja na osnovu neke pregledne fabule, gdje
događaji imaju uzročno-posljedičnu motivaciju a ljudska iskustva određeno
značenje u vremenu i prostoru. – DEFABULARIZACIJA (fabula slabi ili
nestaje, nema uzročno-posljedične veze među događajima, naglasak je na
subjektivnim doživljajima lika.)
Moderni romanopisci, počevši sa romanima Marcela Prousta („U traganju za
izgubljenim vremenom“) prave razliku između „fizičkog vremena“ (vanjskog) i
„subjektivnog vremena“ (unutrašnjeg) pa dolazi do RELATIVIZACIJE I
SUBJEKTIVIZACIJE VREMENA. ( Izostaje hronološko vrijeme u romanu,
vrijeme se poima iz dimenzije psihe, koja se sastoji od sjećanja, memorija,
asocijacija, reagovanja na reflekse i podražaje, i zato to vrijeme nije
jednosmjerno i ne može biti izmjereno vrijednostima fizičkog vanjskog
vremena).
Ovakve intencije romanopisaca (defabularizacija, subjektivizacija pripovjedanja
i vremena) stvorile su inovativne narativne (pripovjedne) tehnike i to: unutarnji
monolog koji može biti izravan i neizravan, montažu fragmenata, i „struju
svijesti“.
Zapravo, čitava jedna linija romana u ovome razdoblju nazvana je romanom
toka svijesti, i njezini predstavnici su William Faulkner, Virginia Woolf, James
Joyce.

ROMAN TOKA SVIJESTI

U ovom tipu romana pisci preuzimaju pojam „struja svijesti“ iz moderne
psihologije i psihoanalize te nastoje da književnim jezikom imitiraju procese i
stanja svijesti odnosno psihe, tako kao da se misli doslovno „prelijevaju“ u jezik.
(Znamo da su naše misli uglavnom haotične, da često mislimo o više stvari
odjednom, da smo istovremeno u prošlosti i sadašnjosti, ili u prošlosti i
budućnosti, dakle, misli su neartikulisane, nemaju logičku, racionalnu ili
gramatičku sređenost, te onda kada progovaramo ili pišemo mi „sređujemo“ taj
haotičan tok misli u jedan logičan i razumljiv slijed. Pisci romana toka svijesti
su, međutim, radili suprotno, nastojali su da jezikom u potpunosti prenesu
mentalne procese i stanje svijesti onakva kakva jest.)

UNUTARNJI MONOLOG - je narativni postupak za prikazivanje misli i

sadržaja svijesti likova, dakle, neka vrsta njihovog neizrečenog govora. U
upotrebu je ušao nakon objavljivanja romana „Uliks“ Jamesa Joyca 1922.
Ovisno od toga da li čitalac ima direktan uvid u unutrašnji monolog lika ili je
prisutan pripovjedač koji taj govor prenosi, razlikujemo izravni i neizravni
unutarnji monolog.

Kada se neposredno predstavljaju neizgovorene misli i raspoloženja lika, a da se

pri tome pripovjedač ne upleće, riječ je o izravnom unutarnjem monologu.
Lik se iskazuje u prvom licu te iznosi svoj stav o onome što se događa s njime i
s drugima.

Lijepa je stvar obiteljski život. u njem mali, neznatni događaju koji inače prolaze neopaženi,
dobijaju neku posebnu važnost. Tošo i Anka samo udvoje žive; ali objed, večera, šetnja – sve
to za njih znači puno više nego što bi značilo za samca čovjeka. Gdje bi meni palo na um da s
takvom ceremonioznošću sjedam za stol, pijem kavu i idem u nedjelju u posjete! […] Došlo
mi je danas na pamet da ovako Vera stoji u kuhinji i viče na Miciku neka ne ide blizu
ognjišta. Nasmijao sam se tomu; badava, ne ide mi u glavu.

Govori, govori koliko hoćeš – to sve nema smisla. […] Ah, što ga ja slušam! Bilo bi mi
najpametnije otići i ostaviti ga. […] Ionako je svejedno, danas ili sutra – otjerat će nas, veli
Jagan. […] Taj meni drži pogrebni govor; a ja tu živ stojim pred njim. […] Samo me pusti da
odem! Ne muči me – podjeljuj ukore, ali mi ne kidaj živaca! […] Ako ne prestane, ja ću
pobjeći. Ne mogu da ga slušam – izgubit ću hladnokrvnost.

(Nehajev, Milutin Cihlar, Bijeg)

„Ako je stvarno ta čitava stvar izvršena svjesno, a ne iz gluposti; ako si ti

stvarno imao određen i utvrđen cilj, zašto onda sve dosad nisi čak zavirio u
novčanik i ne znaš ni šta ti je palo u dio, radi čega si tolike muke prepatio i radi
čega si se svjesno odlučio na tako podlu, gadnu i nisku stvar? Pa ti si maločas
htio u vodu baciti taj novčanik zajedno sa svim drugim stvarima, koje također
još ni vidio nisi...Kako to?“

(monolog Raskoljnikova u Zločin i Kazna, Dostojevski)

Kada se u unutarnjem monologu zadržava instanca pripovjedača, to je neizravni

unutarnji monolog (napisan u trećem licu).

''Upravo sad (ali to ne može potrajati, pomisli, isključivši se na trenutak; dok svi
oni razgovaraju o cipelama), upravo sad je postojala sigurnost; lebdjela je napeta
poput jastreba; poput zastave što leprša u čistoj radosti što je potpuno i slasno
ispunjava svaki živac njenog tijela, ne bučno, već više svečano, jer je to poteklo,
pomisli ona, i od supruga i od djece i prijatelja; i sve je to izbijalo u ovoj
dubokoj tišini.''

''Jer kad netko živi u Westminsteru- koliko već godina? Više od dvadeset,
-osjeća i u prometnoj, ili kad kad se noću probudi, Clarissa to dobro zna, neki
osobit muk, ili svečanost; neku neopisivu stanku; neko zatišje (ali to je možda
zbog njezina srca koje je, kažu, oslabilo zbog gripe) prije nego što kucne Big
Ben. Evo ga! Razlijegnuo se. Najprije upozorenje, glazbeno; zatim ura,
neopoziva. Olovni krugovi se rastvaraju u zraku.“

( Virginia Woolf, Gospođa Dallowej)

„Baba – koješta!“ – mislio je plahovito i na mahove – „ baba je, možda, i greška,

ali i nije stvar u babi! Baba je bila samo bolest...ja sam jedini htio da što prije
prekoračim...i nisam ja ubio čovjeka, ja sam princip ubio! Princip sam ubio, ali
nisam prekoračio, ostao sam na ovoj strani...“
(Dostojevski, Zločin i kazna)

STRUJA SVIJESTI

Struju svijesti mogli bismo definirati kao poniranje u mentalni prostor lika te
stanja koja su na granici svijesti. On prelazi granice uredne sintakse, gramatičke
pravilnosti i ide ka nizanju asocijacija. Može se prepoznati po nepotpunoj
rečenici i neusklađenom rečeničnom nizu, u kojem nedostaje koherentan niz
vremenskih i prostornih jedinica. One se nižu prema neposrednom podražaju i
bez ikakvog hijerarhijskog rasporeda. Ovom tehnikom oblikuju se primisli,
osjećaji i sjećanja koji se nižu slijedom nepovezanih asocijacija. Za razliku od
unutarnjeg monologa, koji uključuje samo zapis riječi artikuliranih misli, struja
svijesti uključuje i neartikulisane dojmove, afekte, primisli... rečenice se nižu
bez interpunkcijskih znakova. Čitatelj je izravno suočen s unutarnjim svijetom
likova punim dojmova, misli, asocijacija, razmišljanja ponekad u tolikoj mjeri
da ne može shvatiti o čemu se radi.

Wilijam Fokner (1897-1962), američki romanopisac i pripovedač, pesnik i scenarista, dobitnik

Nobelove nagrade, često je citiran kao jedan od najvažnijih pisaca u istoriji američke književnosti i
jedan od najuticajnijih pisaca dvadesetog veka. Tema romana „Krik i bijes“ (Buka i bijes) jest
tragično propadanje aristokratske obitelji Compson. Roman u četiri dijela, (idiot Benjy, Quentin III,
Jason IV, te crnkinja Dilsey) govori o posljednjim stadijima propasti Compsonova vlastelinstva.
Obitelj Compsonovih, ne propada samo ekonomski, već i na emocionalnoj, biološkoj i psihološkoj
razini

Vremenski krug događaja u romanu obuhvata svega 4 dana, a ipak oni obuhvataju celokupnu
emocionalnu povest porodice Kompson (i emocionalnu povest Juga). Roman je podeljen u četiri
poglavlja, naslovljena datumima.

Prvi deo čini tragedija Kompsonovih ispričana kroz tok svesti idiota Bendžija, koji doduše ima 33,
ali mentalno samo 3 godine. Drugi deo je unutrašnji monolog najstarijeg brata Kventina,
opsednutog mislima o porodičnoj časti i samoubistvu. Treći deo predstavlja solilokvij trećeg brata,
Džejsona, koji je u tom času glava porodice. Četvrti deo se odnosi na njihovu služavku Dilsi, staru
crnkinju, i dat je u formi objektivnog pripovedanja.
U foknerovskoj kompoziciji nikada ne postoji pripovest jednog lica, već paralelna egzistencija više
lica koja su ravnopravna po važnosti. Sadržaj unutrašnjih monologa samo je prividno takav tok
asocijacija u kome se one nižu bez nekog reda i izbora. Svaki monolog karakteriše „svoj“ lik i
sadrži ono što je tom liku bitno.

Nevažnost vanjskih događaja, verbalne komunikacije i tumačenja sublimira lik

Faulknerova lika Benjyja. On je tridesettrogodišnji idiot, koji ne govori, samo
stenje ili zavija. Njegov je tekst uglavnom čist i jednostavan, jer on samo
registrira pojedinosti koje neposredno vidi i čuje, ili one koje je zapamtio iz
prošlosti, a koje mu se (po principu psihološkog povezivanja) vraćaju u svijest.
Lišen je svake mogućnosti da sam uopćava, sintetizira i zaključuje, i da razlikuje
percepciju od sjećanja; on ne razmišlja, ne govori, ne komentira, ne moralizira.
Njegove uspomene nisu oblikovane ni obojene, već sirove i neposredne. Živi u
blaženoj nevinosti, gdje nema granica prostora i vremena – on ne razlikuje
prošlost i sadašnjost. U njegovim mislima nema ni upitnika ni uskličnika, a
intelektualne formulacije slične su mu dječjim.

fabula vrlo važna defabulativnost

čvrsta i jednostavna fabula složenost i rascjepkanost
fabule
događaji se nižu linearno i tok svijesti, fragmenti
logično događaja, subjektivno vrijeme
likovi se oblikuju fizičkom, likovi nisu
govornom, psihološki,fizički,socijalno…
socijalnom, psihološkom i karakterizirani,prati se njihova
etičkom karakterizacijom svijest
nizanjem epizoda simulira vrijeme je subjektivno,
se protjecanje vremena prikazani su samo fragmenti
zbivanja
pripovjedač sveznajući u pripovjedač nepouzdan u
3.licu 1.licu
pripovjedačke tehnike: pripovjedačka tehnika:
opisivanje,pripovijedanje, unutrašnji monolog
dijalog i monolog
raznolike teme (tematska česte teme su traganje za
podjela romana: psihološki, životnim smislom,
socijalni, roman ideja itd.) promišljanje o sebi, pitanja o
svijetu i njegovu smislu

TRADICIONALNI ROMAN MODERNI ROMAN