Nemoj, nemoj, m Ljubice

Tijekom, tijekom lete ljeta,

Nemoj, nemoj, m Ljubice,
sve pod suncem satira se,
u bistru viru virovati
i zasve dan doe opeta,
u kom rajsko tvoje lice
naa doba ne vrate se.
opi esto ogledati!

Odori e bit i plijeni

Ere nee, vjeruj meni,
od gusara ki sve stira,
dugo brijeme kazat tebi
tvoj dragi pogled, pram zlaeni,
medne usti, pram zlaeni
slatke usti, lice od lira.
i dvije zore zgara s nebi.

Tim se, mlada, ne oholi

Skoro, skoro promijenie
im pogleda sliku tvoju,
vas tvoj ures i svu diku,
neg se smili na me boli,
tebe istu tebi skrie
o ljubljeni moj pokoju!
da ne poznat tvu priliku.

Ivan Buni Vui

Bjei mlados, dni odhode

vele bre, vele plae

negli istoga vira vode

i k se u njim sjena kae.

3. Koju osobinu lirski subjekt zamjera Ljubici?

1. Na to lirski subjekt ukazuje Ljubici?
A. bludnost
A. na ljudsku laljivost
B. laljivost
B. na ljudsku nevjernost
C. oholost
C. na pogubnost ljubavi
D. sebinost
D. na prolaznost ivota

2. to su dvije zore zgara s nebi? 4. to lirski subjekt poruuje Ljubici?

A. biseri
A. da krene s njim na putovanje morem
B. grudi
B. da mu bude pjesniko nadahnue
C. oi C. da prihvati njegovo udvaranje
D. zvijezde D. da mu pokloni svoju sliku

5. Kojom je rijeju metaforino oznaeno vrijeme?

A. gusar
B. pram
C. ures
D. vir
Slatka duo mom ivotu
Slatka duo mom ivotu,
ah, drago ti travi mene
kroz zamjernu tvu ljepotu
i razblude tej ljuvene.
Milo ti mi je bolovati
ugodnome mm nezdravi
i svakomu pripijevati
tko me sveza i zatravi.
Vi ste, vi ste zamrsili
moju mlados, svijetli prami,
i u robstvo postavili
zlatnijeh ica verigami.
Vi ste krivci, krivci vi ste
me slobode izgubljene
er vi sami uloviste
zlatnom mreom tvrdo mene.
Vi, dadei tiho i blago
vrh snjeana bijela vrata,
utopiste mene drago
sitnom rosom suha zlata.
Vi ste kruna, zlatne kosi,
bez procjene slavna dosti,
kom se dii i ponosi
esarica od ljeposti.
O razbludni svijetli vlasi,
moji gorui prami lijepi,
o sunani zraci drazi,
s kojijeh dua m oslijepi!
O dubravo, ne zelena
negli od zlata istonoga,
slatka plato m ljubljena,
dragi otkupu srca moga!
Pravo 'e, pravo vjerovati
da ovijem zlatom strijele svoje
vazda ljubav pomno zlati
kada ranja srce moje.
Od ovoga svijetla prama
spletena mu jes tetiva,
od ovoga snuje sama
zastor kijem se zasljepljiva.
Od ovoga vlasa zlatna,
od njega su izatkane
meke uze, tanka platna
kojijem lijei moje rane.
M pjesance, ne naprijeda,
ustavi se, pjesni mila,
evo i ti sa mnom, gleda',
u pram si se zamrsila.
Oba emo robovati
usred veza zlatnijeh ica
i sunji se sreni zvati,
ja rob, a ti robinjica.