Margaret Atwood, Penelopeja

Bilješka o piscu

Margaret Eleanor Atwood, rođena 1939. u Ontariu, kanadska je novelistkinja,

pjesnikinja i književna kritičarka. Začetnica je kanadskog ženskog pisanja. Njezino
pisanje se uglavnom bavi pitanjima feminizma, što ona istražuje kroz različite
žanrove, znanstvenu fantastiku, komediju i priče o duhovima. Iako najpoznatija po
svojim romanima Atwood jednako objavljuje i poeziju. Njezin spisateljski opus
nadopunjuju mnogobrojne zbirke kratkih priča, knjiga za djecu, antologija.

Prije čitanja

1. Žene u staroj Grčkoj živjele su unutar skučenog okvira patrijarhatskog i

isključujećeg društva. Žene su sa strancima i s robovima pripadale
podskupini osoba koje su bili isključeni iz političkog života nekog polisa. Isto
tako njihov položaj sadržavao je ograničenja u odnosu na zakone te
mogućnost zarade ili posjedovanje neke kategorija imovine kao recimo
nekretnine. Žene su za vrijeme arhaičnog doba imala neka prava, no ta prava
su ovisila o polisu kojem su pripadale. Prava žena u staroj Grčkoj bila su
mnogostruko manja nego prava žena u Indiji (vedsko doba) i Egiptu u kojoj su
imala sva prava kao i muškarci. Položaj žena u staroj Grčkoj bilo je
uvjetovano: zakonima, ustaljenim običajima, ekonomskim uslovima, te
religiozne i filozofskog poimanja položaja žene u svijetu i unutar njihove
zajednice.
2. Pročitao sam još jednom mit o Odiseju. Primjećujem da su Penelopa i Odisej
dosta različiti, ali i dalje se donekle slažu i pronalaze zajednički jezik. Isticao
se jednako mudrošću, rječitošću i hrabrošću, kao i lukavstvom. Penelopa se
isticala po drugim, u to vrijeme ne baš cijenjenim karakteristikama, a to su
njezina odanost, skromnost i pamet. U mitu je odnos Odiseja i Penelope
prikazan puno različitije nego što je to u Penelopeji. Ali to je i objašnjeno,
glasine se šire, svatko doda i izmjeni nešto kako njemu paše, te je krajnja
verzija o nečemu ili nekome kompletno drukčija od originala koji možemo
čuti u pravilu samo od subjekta te glasine.
 3.

Dok čitate

1. Penelopina perspektiva mi je jako zanimljiva. Autorica kroz njen lik cijelo

vrijeme istražuje i propituje razliku između donekle točnog prepričavanja i
same istine. Sviđa mi se što je Penelopa odmah na početku rekla kako je
sretna što napokon ONA može ispričati SVOJU priču, bez potrebe da šuti kako
bi se na taj slavni mit stavio okvir nekakvog sretnog završetka. Ali onda dolazi
lik 12 sluškinja, koje se suprotstavljaju Penelopi. One kritiziraju i sude
Penelopine odluke, te ju na kraju također okrivljuju za njihove smrti.
Penelopa se u svojem prepričavanju priče pokušava zaštitit i reći kako nije
ništa mogla napraviti, a to nije istina jer je mogla sve priznati Odiseju. To nam
daje drugu stranu priče gdje Penelopa negira Odisejev mit i govori kako je
netočan, a ona i u samom prepričavanju svoga mita mijenja sitnice koje ju
„veličaju“ i daju lijepšu sliku.
2. Penelopeja ima jako puno razlika od mita iz Odiseje. Za početak, Penelopa u
Odiseji nikada ne bi pričala loše o Bogovima(npr. Kada spominje mit o
Prometeju, Epimeteju i Zeusu), kao što to radi u Penelopeji. Također u
Odiseji, Penelopa nije prepoznala svoga muža nakon što se vratio za 20
godina, a u Penelopeji se morala praviti da ga ne poznaje kako ga ne bi odala.
Priča se i o pohodima koje je Odisej proživio dok se vraćao na Itaku te ga je
progonio Posejdon, a kroz likove sluškinja koje ismijavaju sve glasine i izvrću
ih možemo zaključiti kako u Penelopeji se ti mitovi smatraju neistinitima.
Sjećam se kako se Penelopa smijala kada je čula da je Odisej rekao Polifemu
da se zove Nitko, nije mogla vjerovati u nešto što zvuči toliko nerealno.
3. Duhoviti su mi bili dijelovi koji su navedeni u drugom pitanju.

Nakon čitanja
Priča obješenih služavka: Dvanaest sluškinja je Penelopinih dvanaest slugi od
najvećeg povjerenja, koje je ona odgajala otkad su bili djeca. Kroz roman, Sluškinje,
djelujući kao grčki zbor, daju vlastitu perspektivu događaja u radnji, ponekad u
suprotnosti s Penelopinom pričom. Mislim da pjevanja koja njihov zbor izvodi
ostavljaju jak dojam, jer se osjeti gađenje i grubost koju su sluškinje morale
proživjeti za vrijeme svoga kratkog života. Penelopa je bila uistinu dobra prema
njima, nikada ne bi digla ruku na njih ili im naudila, ali kada ih je trebalo zapravo
zaštiti, ona je šutjela. Odisej se prema njima ponio ogavno, ali u patrijarhalnom
društu gdje žene nisu imale prava(pogotovo sluškinje) nikoga nažalost nije bilo
briga. Mislim da Odisej zaslužuje da ga sluškinje proganjaju.

Had: Meni se ovaj način / motiv zagrobnog života jako sviđa, barem u Penelopinom
slučaju. Postoji nešto što se zove Vode zaborava. To su vode koje omogućavaju da
osoba zaboravi sve što je znala, i ponovno se rodi u svijet. Naravno da su likovi
poput Helene i Odiseja to koristili, ali Penelopa nije. Što skroz razumijem za nju, s
obzirom da nije puno izlazila, i svu udobnost i mir pronalazila je kada je bila
„zatočena“ u palači u svojoj sobi. Sada ima to što je imala i prije, ali ima i mogućnost
gledati i pratiti Odiseja bez da 20 godina svaki dan iščekuje hoće li se on vratiti ili ne.
Ona bi isto koristila Vodu Zaborava, ali ne želi riskirati jer jednako toliko koliko život
može biti bolji, može biti i puno gori. Ona je svijesna pokvarenosti ljudske prirode te
zna da se malo toga vjerojatno promjenilo od antike do sad. Također mi je komično
kada Penelopa kaže Heleni da su se mitovi o Trojanskom ratu izmjenili, Helena joj
samo kaže da ne bude ljubomorna.

Penelopina priča: Penelopa je bila prisiljena udati se za Odiseja i suportno tradiciji

otiči na Itaku, Odisejevo rodno mjesto. Tamo nije imala nikakav autoritet, ljudi nije
da su ju prezirali, ali ju nisu ni voljeli. Živjela je dobar, ali dosadan život. Sa Odisejem
se jako dobro slagala, mogli su o svemu pričati, voljeli su se, i dobili su sina
Telemaha. Godinu dana nakon Telemahovog rođenja, Odisej je zbog gluposti koje je
Helena radila, morao napustiti Itaku i otići u Trojanski rat. Penelopa ga je čekala, 20
godina nije gubila nadu i nadala se da će kad-tad u luku uploviti Odisejev brod.
Nakon 10 godina čekanja, i dalje ništa, te su svakodnevno krenuli napadati prosci
koji nisu htjeli Penelopu, nego njeno bogatstvo. Penelopa je znala da su i ona, i
Telemah i Odisejevo kraljevstvo u opasnosti. Bez obzira na odvratne glasine koje je
čula i zbog kojih je puno plakala, nastavila je odbijati prosce i štitit sebe i druge
koliko je mogla. Snašla se i rekla da svaku večer šiva nešto za Laerta i da dok ne
završi ne može se udati za nekog drugog. Izvlačenje je radilo neko vrijeme dok nije
bila otkrivena, i onda se u zadnji čas da „spasi“ situaciju, vratio Odisej. Odmah ga je
prepoznala, prerušenog u prosjaka, ali nije smjela ništa reči. On je hladnokrvno
pobio sve prosce i služavke, a jadna Penelopa je bila zatočena u sobi jer je Odisej
znao njenu prirodu i da ne bi dozvolila takavo razrješenje situacije.

Dojam

Ovo dijelo mi se donekle svidjelo. Obožavam antičku tematiku, ali radije ju ne bih
miješao sa postmodernizmom. Jasna mi je pouka, odnosno cilj ovakvog stila, te
mislim da je jako zanimljiv kriticizam na tekstualni autoritet. Sviđa mi se ideja da mit
nije „jedina verzija priče“, već da je zbog svoje prirode, i usmenim prenošenjem,
složen i prerađen kroz različite glasove do neke „finalne“ verzije poznate velikom
broju ljudi.