Blažo Mandić

TITO u dijalogu sa svijetom

Jugoslavija je u jednom dugom vremenu bila međunarodno priznata politička i diplomatska sila.
Ostvarivala je uticaj i uživala ugled kojima na međunarodnom planu, razmjerno veličini,
vojnom, ekonomskom i demografskom potencijalu, gotovo da nije “normalno”. Svojom
politikom, sa Titom na čelu, odlučno je doprinosila afirmaciji malih naroda na nezavisnost i
samostalan put unutrašnjeg razvoja, jačala im samopouzdanje i vjeru u vlastite snage.
Ugled Jugoslavije za njene građane nije bio samo puka, prazna i prolazna slava, već je značio i
materijalizaciju državnog interesa, i u političkom i u ekonomskom smislu. Uživajući političko
povjerenje, Jugoslavija je, na primjer, na tenderima za krupne projekte u velikom broju zemalja
koristila taj svoj prestiž, pa je lakše od drugih dobijala zamašne i dugoročne poslove. Spoljna
politika izvela je jugoslavensku privredu, posebno njenu građevinsku operativu, i industriju
vojne opreme na međunarodno tržište. Efekat toga nije se izgubio ni do dana današnjeg.
Sve se to mora sačuvati od zaborava, bez obzira što je docnije srušeno »zaslugom« politički
neodgovornih ljudi, i državnički nedoraslih lidera, ponesenih naopakim naumima i fatalno
pogrešnim ciljevima i procjenama. Ako se i računa sa dobrim pamćenjem ljudi koji se svega
mogu sjećati,što je doduše pretpostavka za optimiste, ostaju mlađe generacije koje to doba
nisu proživjele i, naravno, one koje će dolaziti. Onih koji se sjećaju tog vremena iz godine u
godinu će biti sve manje, pa je i potreba da se zapiše kako je bilo - sve izraziti]a.
Bez potpunijeg upoznavanja toga vremena, u svim aspektima njegovog ispoljavanja, nove
generacije neće moći da kritički ocjenjuju ni ono što će, možda, smatrati da nije bilo dobro i
dovoljno cjelishodno. U svakom slučaju, budućnost od prošlosti može učiti, a nema zbora da se
iz tog vremena bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije može mnogo i - naučiti.
U ovoj knjizi riječ je o jednom vidu Titove dugogodišnje spoljnopolitičke aktivnosti o njigovim
posjetama stranim zemljama, onima koje sam lično pratio, aktivno u pripremama i njihov
svjedok bio. U nekoliko zemalja sa Titom nikad nisam bio. To su: u Aziji - Indonezija i Burma, u
Evropi - Bugarska, Mađarska, Austrija i Norveška. Nisam bio u predsjednikovoj pratnji ni prilikom
njegovih posjeta četrdesetih i tokom pedesetih godina. Ali sam Tita kontinuirano - a kao
pojedinac, vjerovatno, i više nego bilo ko drugi - pratio u najvećem broju medunarodnih
posjeta, u više od šezdeset zemalja tokom punih dvadeset godina. Zato sam ovu knjigu
smatrao svojim dugom, prisjećajući se i riječi sarajevskog kroničara i pjesnika iz 18. vijeka,
Bašeskije: »Od svijeta i čovjeka ostaje samo ono stoje zapisano«.

Namjera je prevashodno da se o pomenutoj Titovoj aktivnosti upotpuni faktografija, što će i

istoričarima moći da posluži kao jedan od izvora u osvjetljavanju i ocjeni značajnog perioda u
životu bivše zajedničke države. Tekstom se podsjeća: kako su te posjete sadržajno izgledale, šta
su tematski obuhvatale, kako su proticale, čime je svaka od tih misija bila primarno motivisana
i kakvim je konačnim rezultatom ostala obilježena. Poenta u kazivanju je na velikim Titovim
misijama, sa više zemalja u programu jednog putovanja, a koje su svaki put imale i poseban
cilj, kao dio šire spoljnopolitičke strategije, ponajviše u vezi sa Pokretom nesvrstanih zemalja i
pripremama njihovih samita.
Time se, dakako, ne umanjuje značaj pojedinačnih posjeta, koje su bile samo u funkciji
aktuelnih bilateralnih interesa, ili prosto diplomatsko uzvraćanje, tj. oduživanje šefovima
pojedinih država koji su već, na svoju inicijativu, posjetili Jugoslaviju. Kao što ni zemlje, po
svojoj snazi, veličini i objektivnom značenju, pa time i našem spoljno-političkom interesu, nisu
iste, tako ni razgovori tokom t ih posjela nisu bili iste spoznajne vrijednosti i jednake političko-
diplomatske težine. U nekim slučajevima ti su razgovori daleko prelazili okvire bilateralnog, u
drugim su bili više rutinski i protokolarni. Razlikovali su se i po tome kako su organizovani.
Negdje su vodeni u širem sastavu dviju delegacija, negdje »u četiri oka« Ili uz pridruživanje
predsjednicima samo po jednog ili dvojice najbližih saradnika. Ako se išlo neposredno iz jedne
zemlje u drugu, neizbježno je bilo i tematsko ponavljanje, doduše sa izvjesnim varijacijama i
specifičnije raspoređenim akcentima. Repertoar međunarodnih problema nije se u to doba, kao
uostalom ni danas, mijenjao brzo. Ali krupnije pomake ili za njihovo trajnije rješavanje potrebne
su godine, pa i decenije, a poneki se ne riješe ni za cio vijek Tokom Titovih razgovora, u
najvećem broju posjeta, sve je zabilježeno i u cjelini sačuvano. Manjim dijelom rađeno je u
izvodima, dakle samo djelimično, kao informacija za operativne potrebe. A ponešto od onog
izrečenog »u četiri oka« i bez prevodioca, ostaće tajna za sva vremena.
Budući daje u ovoj knjizi riječ i o svojevrsnoj hronici jednog vremena, neće biti nezanimljivo ni
kad je koja posjeta realizovana. u kakvom aktnelnom međunarodnom kontekstu, pa sve do
običnih podataka koji mogu biti interesantni samo za neke čitaoce, uključujući imena i funkcije
drža\nih i političkih ličnosti u zvaničnoj pratnji, svaki put, naravno, u novom sastavu. Pri tome
su uzimana uglavnom dva principa: prvo, da uvijek bude neko iz jednog od republičkih
rukovodstava, i drugo, da obavezno bude bar jedan član savezne vlade, obično neko od onih
čija su briga bili privredni poslovi. Uključivane su i ugledne ličnosti iz drugih oblasti, pri čemu su
veliki značaj imale kultura i nauka. Podrazumijeva se da je predsjednik - pored toga što bi neke
ljude iz kruga najbližih saradnika sam predlagao - konačni spisak svoje pratnje u cjelini uvijek
lično odobravao.
Bilo je zamjerki, još za njegovog života, a docnije pogotovo, da je Tito mnogo putovao po
svijetu, da je organizacija tih putovanja mogla biti racionalnija, sa manjim brojem ljudi u pratnji
i kraćim trajanjima posjeta. Tvrdim, najprije, da je bilo mnogo manje realizovanih posjeta nego
što je bilo poziva, i to veoma često propraćenih odgovarajućim diplomatskim, političkim i
drugim pritiscima. Nije, u stvari, bilo nijedne nesvrstane zemlje koja nije izrazila želju da joj Tito
dođe u posjetu, l duže trajanje nekih posjeta od neophodnog vremena takođeje često bilo
iznuđeno, što ne znači da se tome nije trebalo odlučnije suprotstavljati. Jer, nije to uvijek bio
samo izraz poštovanja, neke posebne ljubavi, već interes, želja da se uz pomoć Titovog
autoriteta učvršćuje svoja pozicija. A priklanjanje svim tim traženjima moglo ga je nebrojeno
puta skupo koštati. Prolazak zakrčenim ulicama milionskih gradova sa domaćinima, u
otvorenom automobilu, bio je čin najvišeg rizika.
U svakom slučaju, dio pomenutih zamjerki nije bio bez osnova. Istina je da su u Titovoj pratnju
uključivani ponekad i ljudi bez konkretne potrebe, radne obaveze ili većeg posla, ličnosti kojima
je to stvarno bila puka nagrada. Naročito dok se putovalo brodom, od čega se, srećom, rano
odustalo. Neki su to i zloupotrebljavali, koristeći lične veze. ili prenaglašavajući, recimo, aspekt
bezbjednosti i kad razloga za to nije bilo, budući daje tu uvijek glavna i odlučujuća uloga na
zemlji domaćinu i njenim službama Ali, niko od odgovornih nije se usuđivao tome
suprotstavljati. Ovim nipošto ne umanjujem ogromnu odgovornost i izuzetnu profesionalnost
naših ljudi koji su brinuli o Titovoj sigurnosti. U ime »ravnopravnosti« republika i pokrajina
povećavali su se, uz podršku političkih faktora, do skupe i neopravdane mjere i zahtjevi od
strane sredstava informisanja...

Sve, međutim, ima svoju cijenu. A najveća je svakako očuvanje nezavisnosti, sticanje političkog
kapitala i njegovo ekonomsko opredmećenje. Podsjećanjem na tu politiku i ugled koji je njome
stican i stečen, postaje vidljivije i šta se izgubilo u velikoj tragediji država na ovim prostorima
koje su okrenule leda svijetu, i kad se na najgori način poigralo sa sudbinom svih naroda bivše
jugoslavenske zajednice.
Kadgod je sa Titom putovala i njegova supruga Jovanka, protokol zemlje domaćina pripremao je
za nju poseban program. To su pretežno bile posjete socijalnim i zdravstvenim institucijama,
ustanovama za brigu o porodici i djeci, kulturno-pros-vjetnim i umjetničkim centrima, raznim
izložbama, ali i pojedinim fabrikama. U nekim zemljama bila je u žiži medijskog interesovanja.
Tokom posjeta latinoameričkim zemljama i Sjedinjenim Američkim Državama, 1963. godine —
da pomenem samo jedno putovanje - dala je desetak intervjua. Odazivala se najvećim dijelom
molbama ženskih listova i časopisa. Njenih aktivnosti u ovoj knjizi nema, ili se samo uzgredno
pominju, iz dva jednostavna razloga. Prvo, moje angažovanje u okviru predsjednikovog
programa nije mi dopuštalo, osim u rijetkim prilikama, da istovremeno pratim i njene obaveze.
Drugi razlog je u osnovnoj koncepciji ove knjige i nemogućnosti da se u njoj sve to obuhvati.
Samo zbog toga je i nekoliko posjeta (SSSR-u, Ujedinjenoj Arapskoj Republici, Indiji, Poljskoj)
sasvim izostavljeno. Nisam se doticao ni zajedničkih saopštenja (kominikea) u kojima su
cjelovito iskazivani rezultati svake pojedine posjete. To su, uostalom, samostalni zvanični
dokumenti do kojih zainteresovani mogu doći. Sistematično je to obrađivano i u izdanjima
»Jugoslavenskog pregleda«.
Od prvobitne zamisli da građu razvrstam po kontinentima odustao sam i odlučio se za
svrsishodni/i - kronološki princip. Izuzetak je jedino Rumunija kao susjedna zemlja sa najviše
uzajamnih posjeta, čiji mi se zbirni prikaz učinio funkcionalnijim. A za mjesto u redosljedu knjige
uzeta je 1964. - godina svečanog otvaranja radova na izgradnji hidroenergetskog i plovidbenog
sistema Đerdap.
Govorom o ma kakvoj aktivnosti državnika, u ovom slučaju Tita - uvijek se usput kazuje dosta
toga i o ličnosti, o ličnim sklonostima i navikama. Iz ovog teksta se može vidjeti ne samo kako
se Tito postavlja u razgovorima, kako ih vodi, već i kako reaguje na razne druge stvari, na čemu
zadržava pažnju i kako to komentariše. Svoju vlastitu pažnju usredsređivao sam, kad god bi mi
se za to pružila prilika, i na državnike sa kojima je Tito razgovarao. I, takođe, bilježio kako sam
neke od njih u datom trenutku izbliza vidio, kako sam ih u svojoj skromnoj percepciji doživio.
Lako će se zapaziti i nastojanje da se, gotovo redovno, o svakoj od zemalja uplete i ponešto,
vrlo kratko, a za nju, bilo istorijski ili geografski karakteristično, da se putopisno dotaknu
posebnosti podneblja, dragulji gradova, običaji i navike ljudi u njima. Podrazumijeva se da pri
tom treba uvijek imati na umu godinu kada je to zabilježeno. Sa te tačke gledišta, ovi su zapisi
u neku ruku i brza šetnja kroz geografiju svijeta. Ima i usputnih dogodovština i anegdota,
vedrijih i manje veselih zgoda, ali uvijek povezanih sa konkretnom situacijom u toku posjete i
dotičnom zemljom,
Knjiga je povelika brojem stranica,što je nepoželjan učinak mojih prenaseljenih sjećanja. Može
mi se, dakle, zamjeriti na opširnosti, ali sam se maksimalno trudio da ne bude prigovora
tačnosti. Uvažavam i mišljenje — više se ne sjećam čije - da nema događaja koga će se dva
posmatrača, poslije izvjesnog vremena, sjetiti na posve istovjetan način. Važno je da mu se ne
izokrene bit, ne okrnji suština i prizna pravo na dopuštenu dozu razlika u emocijama i
ocjenama. U svakom slučaju, nastojao sam da savjesno ostanem u dobrom odnosu sa
činjenicama, a da ocjene i komentare više prepustim drugima. To ne znači da sam se kao
svjedok i saučesnik potpuno sklanjao u stranu i da zapažanja nisam pratio i svojim
razmišljanjima. Unio sam ponešto i sasvim lično, ali se nadam da u tome nisam izgubio mjeru.
Najzad, tokom protekle decenije i po, stotine ljudi su iskoristile prilike za svakovrsne laži o Titu i
njegovom vremenu. Valjda će se dopustiti i živim svjedocima da iskoriste pravo na istinu, bez
obzira kako će je ko primiti i tumačiti.
Tekst je pisan - uz korišćenje protokolarne i druge dokumentacije - u sintezi zapisa i sjećanja, u
spajanju onoga što je u notesu sačuvano iponečeg što je ostalo upečatljivo u pamćenju. Da
dodam i ovo: sve što je u životu objektivni događaj, u zapisima neizbježno postaje subjektivni
doživljaj. Tako treba gledati i na ovaj tekst.
Kad mi se u ruci našla knjiga briljantnog diplomate, nedavno preminulog ambasadora Milivoja
Maksića, U raskoraku sa svijetom, rekao sam:
- Sjajno! Evo adekvatnog naslova i za doba koje je tom vremenu prethodilo - U korak sa
svijetom.
I vremenom, naravno.
Na kraju sam se, ipak, odlučio za još adekvatniji naslov: Tito u dijalogu sa svijetom.
U Beogradu, januara 2005.
Predgovor autora

Titov savetnik za štampu, u upravo objavljenoj knjizi u izdanju novosadske agencije "Mir",
pratio je predsednika u oko sto poseta u više od šezdeset zemalja sveta. Sa Titom je bio na
svim konferencijama nesvrstanih zemalja, osim u Kairu, Konferenciji OEBS u Helsinkiju 1975. i
na konferenciji komunističkih i radničkih partija u Berlinu 1976.Prenosimo neke zanimljive
delove.

Na "Galebu" dve nedelje

U pratnju predsjednika Tita, na putovanju izvan Jugoslavije, prvi put Blažo
sam uključen prilikom njegovih posjeta zemljama zapadne i sjeverne
Afrike, 1961. godine. To putovanje je trajalo dva i po mjeseca:
započelo je 14. februara u Splitu, a završilo se 27. aprila u Beogradu.
Iz Odjeljenja za štampu na put smo krenuli Mladen Vezilić i ja.
Mandić
Ova Titova misija je tekla u vremenu povećane zategnutosti u svijetu.
Pet žarišta je bilo preokupacija Ujedinjenih nacija: Kongo, Alžir, Laos,
Angola i Kuba. Od ovih pet - tri baš u Africi. Najužarenije od svih, svakako, u Kongu, nakon
intervencije belgijskih kolonijalista i ubistva predsjednika legalne kongoanske vlade Patrisa
Lumumbe. Razgovori su svuda, naravno, bili na liniji mogućeg zajedničkog djelovanja u korist
mira i traženja rješenja za okončanje pomenutih kriza. Poseban značaj ova misija je imala za
nastajanje i razvoj Pokreta nesvrstanih. Prethodnih godina Tito je bio u posjetama zemljama
Azije i istočne Afrike, sa ciljem, pored ostalog, da postavi temelje toj politici. Trebalo je privlačiti
nove zemlje koje će je slijediti.
U zapadnoj Africi glavni partneri su bili Gana i njen predsjednik dr Kvame Nkrumah i Gvineja, sa
predsjednikom Seku Tureom na čelu. Sa Nkrumahom se Tito upoznao i prvu razmjenu mišljenja
imao pola godine ranije, na XV zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Njujorku, a
Seku Ture je bio u Jugoslaviji samo mjesec dana pred Titov polazak u Afriku. Togo i Libegija bili
su susjedi prethodno pomenutih dviju zemalja, na istom pravcu, pa su i njihovi pozivi
prihvaćeni. Posjeta Republici Mali nije bila planirana. Odluka je donesena u toku samog
putovanja na insistiranje njenog predsjednika Modiba Keite. Budući da je u unutrašnjosti
kontinenta, Tito je avionom iz Konakrija otišao i u Bamoko, na nepuna dva dana. "Nisam se
pokajao" - rekao je docnije. Keita - do tada malo poznat - za njega je bio ugodno iznenađenje.
Jednom će u šali reći: "Pridobio sam tada za Prvu konferenciju nesvrstanih najkorpulentnijeg
učesnika". Ko god je zapamtio često objavljivanu fotografiju šefova država ili vlada na Prvom
samitu u Beogradu, prisjetiće se Keite: u prugastoj, crno-bijeloj đelabiji, nekoj vrsti košulje, i
širokoj i dugoj, kako je na tom snimku napravljenom za istoriju nadvisio doslovce sve.
Poslije zvaničnog dijela crne Afrike, slijedile su tokom iste misije i posjete Maroku i Tunisu (treću
zemlju Magreba, upravo oslobođeni Alžir, posjetiće tek četiri godine kasnije). Na kraju nije
mogao izostati ni susret sa, tad već starim prijateljem, predsjednikom Ujedinjene Arapske
Republike - Gumalom Abdelom Naserom. Putovanje, dugo i teško.
A da bi se dočarala slika kako je u pojedinostima izgledalo, najbolje je krenuti putokazom tada
izvorno zabilježenog i - uz korišćenje perfekta - naknadno malo redigovanog, i sjećanjima
unekoliko dopunjenog.
Stanovništvo Splita sleglo se u luku tog prijepodneva, 14. februara 1961. da isprati
jugoslovenskog predsjednika na dug i naporan put. Sa Titom i njegovom suprugom Jovankom u
posjetu afričkim zemljama krenuli su predsjednik Narodnog sobranja NR Makedonije Lazar
Koliševski, državni podsekretar za inostrane poslove Veljko Mićunović, generalni sekretar
predsjednika Republike Leo Mates i književnik Dobrica Ćosić. U pratnji su takođe bili generali
Miloš Šumonja, Milan Žeželj i drugi. Brod "Galeb", u sastavu Združenog odreda Ratne
mornarice, zaplovio je lijepim Jadranskim morem. Komandant Združenog odreda bio je
kontraadmiral Ljubo Truta, načelnik Štaba kapetan bojnog broda Josip Grubelić, pomoćnik za
moralno-političko vaspitanje kapetan bojnog broda Vidoje Žarković. Na brodu, nešto malo
preuređenom pred ovo putovanje, prvi sati protiču normalno - u smještaju, raspakivanju,
upoznavanju sa redom i rasporedom, u "sadejstvu" civilnog protokola i vojne komande
Združenog odreda. Na gornjoj palubi, pored komfornijeg smještaja za Tita i Jovanku, i nekoliko
udobnijih kabina za članove zvanične delegacije. Ostalima su podijeljeni brojevi standardnih
mornarskih kabina. Jednog od članova pratnje iz vojnog "vrha" upitao sam polušaljivo da li će
nam se ovo putovanje računati i kao vojna vežba.
"Ne znam" - odgovorio je - "vidjećemo na kraju."
Dan-dva po isplovljenju, dok je još more bilo mirno - bilo je na brodu i zanimljivo. A onda, kako
se dalje odmicalo, posao se povećavao, a more je, kao u inat, postajalo sve nemirnije. Pogotovo
kad se izašlo iz Sredozemlja i uplovilo u vode Atlantika. U mome radnom vijeku te dane
ubrajam među najteže. I kad šef države odlazi u posjetu samo jednoj zemlji, mnogo je tekstova
i raznih papira u opticaju i radu, pa je lako pretpostaviti kako to izgleda kad ih je, kao ovog
puta, u "paketu" sedam-osam. Mirko Milutinović, u to vrijeme u kabinetu savjetnik za spoljnu
politiku, i ja radili smo satima i danima u nevelikoj kabini sa slabim svjetlom i malo vazduha.

Noći pod ogromnim

mesecom
Za mene su, a u tome nisam bio sam,
pisanje i povraćanje bile dvije gotovo jedine
radnje koje su se uporno smjenjivale. Kako
se brod, s vremena na vrijeme, zaljulja jače,
tako se i utroba pokrene, pa se učini da se
podiže do grla. A raditi se mora.
Ni ljudima bez obaveza pout mojih u tim
trenucima nije bilo ugodno, ali jeste
podnošljivije: čim se legne biva lakše. U
neku ruku, zbog poslova koji se unaprijed
nisu mogli obaviti, dobro je bilo što je
plovidba duže trajala: od Splita do Teme,

Tito i Seku Ture u Konakriju, 1961.

luke u Gani, putovalo se dvije sedmice. Da se i to pomene: u delegaciji ovog puta, nama iz
predsjednikovog kabineta, nije bilo ljudi od neke veće pomoći, izuzimajući Veljka Mićunovića
koji nam je svesrdno pomagao i onda kad se loše osjećao.
Naš rad bio je i "nagrada", hijerarhijski doduše. Poveći salon na palubi pretvoren je u trpezariju.
Za glavnim stolom, pored Tita i Jovanke, bili su Lazar Koliševski, Veljko Mićunović, Leo Mates,
Dobrica Ćosić, generali Miloš Šumonja i Milan Žeželj, komandant Združenog odreda - admiral
Ljubo Truta... Nas nekoliko imali smo mjesta za manjim stolovima ispred njih. Svi ostali iz
pratnje bili su na ishrani u restoranu za članove posade. Ova "privilegija" je imala i dobirh i loših
strana. Bilo je zanimljivo slušati razgovore koji su vođeni tokom ručka i večere. Nezgoda je bila
u tome što se moralo doći tačno u određeno vrijeme, u odijelu i sa kravatom, i posebno - što se
nije moglo neopaženo izvući kad visoko more, ponekad iznenadno i naglo, oduzme volju za
jelom.
Razgovori bi nekad krenuli od vijesti iz Jugoslavije koje su stizale u specijalnom Tanjugovom
biltenu; nekad bi se pretežno odnosili na zemlje u koje se ide, kako kad, ali često su
osvježavane uspomene na doživljaje iz rata i drugih vremena. Predsjednikova supruga Jovanka
podsticala je Tita da ispriča sad ovu, sad onu dogodovštinu. Zanimljiva su bila njegova
prisjećanja iz Rusije, iz vremena Oktobarske revolucije, a posebno na život među Kirgizima, u
Sibiru. Pričao je o njihovom načinu života i o običajima, o velikoj zaostalosti i religioznim
predrasudama. Sjećao se svojih odlazaka u Omsk i nezgodnih susreta sa razbojnicima u stepi...
Ali češće i radije bi se vraćao doživljajima iz NOB-a. Jednog dana je najviše bilo govora o
Vladimiru Nazoru. Ostala mu je u pamćenju svaka pojedinost u vezi s njim. Smijući se, Tito je
pričao o dvojici zarobljenih Italijana koji su bili zaduženi da brinu o Nazoru. Recitovali su mu
Dantea i kradom pijuckali mlijeko koje se s mukom nabavljalo samo za starog pjesnika.
Na brodu su, ne računajući posadu, jedni radili, a drugi se, uglavnom, odmarali. Među ovim
posljednim "aktivan" je bio i Dobrica Ćosić. Kad bi se u podne i uveče društvo okupilo, obično bi
Tito prvi, nekom šalom ili dosjetkom, dao podsticaj za priču.
A potom bi upravo Dobrica, čio i za priču oran, bio glavni animator. Doduše, biti glavni u tom
smislu i nije bilo teško u društvu Koliševskog i Mićunovića, dvojice ljudi nekako podjednako
teških na riječi, i po prirodi sličnog, mrgodnog izraza. A i Mates im je u tom pogledu bio dosta
blizu.
Prirodno je otuda da su se i književne teme češće nametale. Razgovor bi se tako poveo i o
nekoj od Ćosićevih knjiga. Njegovo "Daleko je sunce" proširilo bi priču i na onaj dio Srbije u
kome se dosta ratovalo i gdje je učešće budućeg književnika, kao političkog komesara
Rasinskog partizanskog odreda, bilo aktivno. Bilo je riječi o njegovoj rodnoj Velikoj Drenovi i
zanimanju Ćosića u mladosti za poljoprivredu, posebno za kalemarstvo, a lako se prelazilo i na
veselije teme, sve do onih o dobrim vinima
i korisnom druženju sa popovima. Nije se,
ama baš ni po čemu, dalo zaključiti da je
Ćosić nečim nezadovoljan, da se ne osjeća
ugodno, da baš tu "na Atlantskom okeanu,
u noćima pod ogromnim mesecom"
sagorijeva svoju komunističku vjeru u
jugoslovenski demokratski socijalizam. Biće
da se akademik - uvijek aktuelno politički
angažovan - toga naknadno sjetio.

Prepirka Tita i Ćosića oko

apstraktnog slikarstva
Jednoga dana, glavna i jedina tema bila su
predratna sporenja između lijevo
orijentisanih književnika, inače aktivista
Krleža sa jugoslovenskim novinarima
prilikom Titove posete Sovjetskom Savezu
1965.
bliskih Partiji. S tim u vezi - a i nakon prethodnih osvrta na predstavu "Glembajevih" u
Jugoslovenskom dramskom pozorištu - dosta govora je bilo o Krleži. I, ko zna već po koji put, o
njegovom kolebanju na početku rata i neizlasku na slobodnu teritoriju. "Krležina je pogreška" -
zabilježio sam tada doslovno Titove riječi - "bila u tome što je gledao čisto matematički na
neravan odnos snaga u oružanoj i živoj sili, pa shodno tome nije vjerovao ni u šanse za otpor.
Potcenjivao je značaj i snagu moralnog faktora". Opasnost od nastupajućeg fašizma, prema
Titovom kazivanju, Krležu je rano zaokupila. Bio je u strahu da nema organizovanih snaga koje
će se tome uspješno suprotstaviti. Pomenuo je i jedan sastanak sa Krležom u Zagrebu po
povratku iz Pariza 1938. "Cijelu noć smo proveli u razgovoru. Bilo mi je stalo da kod njega
razbijem izvjesni pesimizam."
Tito je potom govorio o Krležinim velikim zaslugama za jugoslovensko revolucionarno
organizovanje. Pokrećući i uređujući više časopisa, počev od Plamena i Književne republike već
prvih dana nastanka jugoslovenske države, do Pečata uoči samog rata, mnogo je doprinio, kako
je rekao Tito, privlačenju značajnog dijela inteligencije uz Pokret i uopšte uzdizanju i
sazrijevanju kadrova u njemu. Naveo je, i to baš tačno citirao, Augusta Cesareca koji je za
Krležu rekao da je najizrazitiji predstavnik lijevog fronta u jugoslovenskoj umjetnosti. Iznenadilo
me koliko je Tito, kao partijski funkcioner i djelatni revolucionar - radnik, bio u toku književnih
previranja toga doba. U kontekstu zbivanja na književnoj ljevici pomenuta je saradnja
Ćosićevog, tada još bliskog prijatelja Oskara Daviča, u Krležinom Pečatu, pa s tim u vezi i
njegov spor sa Đilasom. Davičo je tada žestoko branio svoje pjesme od lijevih dogmatika...
Svakako, dolazile su na red i neke aktuelne teme u kulturi i umjetničkom stvaralaštvu. Tito, na
primjer, nije volio apstraktno slikarstvo. Dobrica Ćosić je drukčije gledao na ovu umjetnost i
uvjeravao je Tita da nije u pravu. Ukratko, slušati lake prepirke ove vrste bilo je zanimljivo.
U razgovor bi se povremeno uključio i admiral Truta. Obično sa podacima o plovidbi i
meteorološkom prognozom. Kao domaćinu bilo mu je stalo da čuje i kako mu se gosti osjećaju
na brodu. U bilježnici sam sačuvao i ovaj dijalog.
- Da li vam je kabina dovoljno svijetla, druže Maršale?
- Kako da ne! Kad radim, upalim sva svjetla, a uz to postoji i prozor...
- Postelja je, nadam se, udobna?
- Jeste. I jastuk je dobar, malo je tvrđi i miriše na morsku travu.
- A bilo je govora da se zamijeni nekim mekšim.
- Vratio bih ga odmah. Ne volim kad mi glava sasvim utone. Na robiji, i prije toga, i gotovo
čitavog života navikao sam na tvrđi ležaj, i ta je navika ostala do danas.
Dan ranije, bilo je govora o namještaju, o ljepoti i kvalitetima pojedinih vrsta drveta.
- Meni se jasen sviđa - kazao je Tito - i javor isto tako. Volim svijetlo drvo.
Nas nekoliko naspram glavnog stola bili smo ćutljiva "pozorišna" publika. Samo bi se kadikad
oglasio i poneko od nas, ako bi bio prozvan ili se, po kakvom osnovu, osjetio pozvanim da nešto
saopšti, bilo u vezi sa tekućim razgovorom ili nezavisno od njega. Ponekad bismo u mislima bili
više sa papirima koje smo ostavili i kojima se moramo što brže vratiti.
Kako smo se približavali Gani, strpljenje se tanjilo i bilo na izmaku. Da bismo oživjeli, odnosno
ublažili tu malo depresivnu atmosferu koju su proizveli monotonija duge plovidbe i neugodno
more u tropima, moj zemljak Simo Vuković, iz predsjednikovog Vojnog kabineta, i ja odlučimo
da, radi "ravnoteže" podignemo malo "talase" i na samom brodu. Zatavorimo se jednog
poslijepodneva u kabinu i pripremimo specijalni šaljivi bilten. Pošto smo se pribojavali kako će
to pojedinci primiti, bilten smo otkucali samo u jednom primjerku i uredili tako da se na više
mjesta brzo pročita i u roku od jednog sata bude u mom džepu.
Najgore su prošli oni koji su se na početku hvalili da su imuni na morsku bolest, da ljuljanje
broda njima ne može škoditi, i slično, a čim bi tlo počelo da im izmiče ispod nogu, požurivali su
u svoje kabine, u poželjnu "horizontalu". Ili su se ponašali kao da im nešto nije jasno. O njihovoj
moreplovačkoj "kondiciji" javljala je, na primjer, agencija "Žuta majica". Agencija koja je
prenosila vijesti iz dijela broda u kome su bile smještene tri žene, za sve vrijeme dosta
mrzovoljne, malo zbog rada (mnogo se prekucavalo, prevodilo, sravnjivalo), malo i zbog svoje
prirode, a ponajviše zbog visokog, nemirnog mora - zvala se "Tri gracije".

Golema sauna na Zlatnoj obali

Nije zaobiđeno ni prebacivanje čamcem sa "Galeba" na "Lovćen" ekipe ljekara, predvođeno sa
dva generala: Milanom Žeželjom i dr Isidorom Papom. Jedan mornar na "Lovćenu" se ozbiljno
razbolio i trebalo mu je pružiti pomoć. Prebacivanje je bilo dosta rizično i opasno - noć bez
mjeseca, a more visoko, uzburkano. No, pošto se sve srećno završilo, našlo se i u toj "operaciji"
detalja zgodnih za smijeh i šalu. I tako redom, oglašavale su se agencije: "Vrli mornar",
"Zdravlje narodu", "Sve za nauku", "As ti Gospu", "Daj repete", "Osmjesi sa juga", "Sunce je
blizu", itd. Osim Tita i Jovanke, niko nije bio pošteđen.
Iste večeri započelo je prepričavanje "lokalnih vijesti" sa broda i traženje biltena. A biltena -
nigdje? Nagađalo se ko bi mogao biti autor, pa sam tako ja među prvima bio osumnjičen. "Zar
da mene koji sam sve vrijeme među najzaposlenijima za to nabijedite?" - branio sam se i u
nedostatku dokaza "bio oslobođen". Nas dvojica, Simo Vuković i ja, samo smo pripomogli, kao
tobože i svi učesnici, u onom što se čulo i prenosilo od usta do usta, da interpretacije budu što
vjernije.
Ovaj mali nestašluk bio je svima od koristi; smijeh je ljekovit u svakoj prilici.
O Gani, bivšoj britanskoj koloniji, nešto sam u svojoj pripremi pred put već bio saznao. Ali sam i
dosta toga u glavi krivo povezao. Zemlja pod suncem, sa bujnom vegetacijom, šumama palmi i
desetinom proizvoda od njihovog ploda. Najviše me, na romantičan način, zaokupljalo njeno
bivše ime - Zlatna obala. Zašto su ga mijenjali, pitao sam se. Jedva sam čekao da nogom
stupim na njeno tle. Kad tamo - razočarenje na prvom koraku. Osjećanje da se u odijelu ulazi
pravo u golemu saunu. Nema ni čistog sunca; zaklanja ga neka gusta koprena, magleni zastori
od jakih isparenja.
Može čovjek da izdrži i visoku vlagu i visoku temperaturu. Ali kada se i jedno i drugo spoje u
visokom stepenu, kao što je slučaj ovdje, to za nas Evropljane postaje jedva izdržljivo...
Iz pristaništa u Temi, gdje je Tita dočekao Nkrumah sa najbližim saradnicima, kao i
jugoslovenski ambasador u Gani Zvonko Perišić, automobilima se kreće u Akru, prestonicu
odnedavno nezavisne države, poslije viševjekovne dominacije kolonijalnih gospodara. Kad je
proces oslobođenja započeo, sve je relativno brzo išlo. Na čelo narodnog otpora stala je
organizacija pod imenom Ujedinjena konvencija. Budući da nije bila dovoljno radikalna, 1949.
se iz nje izdvojilo lijevo krilo, predvođeno Kvame Nkrumahom, i osnovalo Stranku narodne
konvencije. Nakon pobjede na parlamentarnim izborima, 1951. godine, Velika Britanija je
Zlatnoj obali priznala autonomiju, a godinu dana docnije Kvame Nkrumah postaje prvi premijer
novooslobođene zemlje. Novi ustav 1954. daje zemlji potpunu samoupravu, a 1957. Zlatna
obala proglašava nezavisnost pod imenom Gana. Na osnovu referenduma, 1960. Gana je
proglašena republikom.
Duž puta, nekih tridesetak kilometara do Akre, sa jedne i druge strane, živi zid ljudi. Moje prvo
suočavanje sa zvukovima i slikama Afrike. Blista crna boja mase pod užarenim nebom. Igra se u
nekom zanosu kao da se to čini zbog sebe, a ne zbog onih koji prolaze. Mnogo žena sa djecom
u zamotuljku na leđima. I neke od njih igraju. Neugodno je i gledati kako se trese presamićena
glavica djeteta, dok ritam nosi majku sve življe. Jedan mališan dokučio ispod majčine ruke dojku
i vuče, čini se, iz sve snage. Vazduh pun prašine i nekog, ne baš ugodnog mirisa.
Vrhunac dočeka, naravno, u centru. Na jednoj od velikih saobraćajnica, luk nezavisnosti iskićen
parolama dobrodošlice i portretima gosta i domaćina. I ponovo raskorak između "naučenog" i
doživljenog. Dok se prije dolaska radilo na raznim tekstovima, imali smo stalno na umu
preporuku da se termini koji se tiču socijalizma i socijalističke izgradnje koriste oprezno i
dozirano. A na paradi u Akri više je tih parola nego svih ostalih. Ispred zgrade sindikata - zvuci
Internacionale...
U prvoj razmjeni mišljenja, dominantna tema: situacija u Kongu, intervencija belgijskih
kolonijalista i ubistvo Patrisa Lumumbe i dvojice njegovih saradnika; to se i predviđalo. Nema
bitnih razlika u stavovima; nije se drugo ni očekivalo. Ujedinjene nacije u središtu pažnje,
najprije u vezi sa Kongom, ali i nezavisno od njega. Alžir, oslobodilačka borba u njemu, takođe,
nezaobilazno pitanje. Lako se postiže saglasnost o zajedničkoj aktivnosti u naporima da se
proces dekolonizacije što prije dovede do kraja.
Sutradan po dolasku u Akru (1. marta), predsjednik Gane dr Kvame Nkrumah priredio je u
reprezentativnom hotelu "Ambasador" svečanu večeru u čast jugoslovenskog šefa države.

Kritika UN zbog belgijske agresije na Kongo

Kao i dan ranije, na dočeku u Temi, izrazio je najveća priznanja svom gostu i njegovoj politici. U
svojoj zdravici, Tito je tada, pored ostalog, uputio oštru, a možda, ako me pamćenje dobro služi, i
prvu kritiku svjetskoj organizaciji: "Naročito je zabrinjavajuća činjenica" - rekao je on - "da
organi Ujedinjenih nacija koji su u Kongo došli na poziv legalne vlade sa zadatkom da spriječe
belgijsku agresiju, nisu izvršavali odluke Savjeta bezbjednosti i Generalne skupštine, već su,
naprotiv, omogućili stvaranje sadašnje tragične situacije". Govorio je potom direktno o
neophodnoj saradnji vanblokovskih zemalja da bi se prevazilazile postojeće suprotnosti među
državama i obezbijedila osnova za konstruktivno rješavanje najvažnijih međunarodnih problema.
Ukazao je na snagu i vrijednost politike miroljubive koegzistencije. "Čak su i njeni protivnici" -
istakao je Tito - "prinuđeni da je prihvate, makar to činili samo na riječima, jer ne mogu da joj
suprotstave ništa drugo osim stvarne alternative - nuklearnog rata, koji bi značio sveopštu
katastrofu." Zaključio je podsjećanjem da su između Jugoslavije i Gane nedavno usaglašeni prvi
sporazumi o trgovinskoj razmjeni i saradnji na ekonomskom i tehničkom polju, i uvjerenjem da
će posjeta biti podsticaj njihovom ostvarivanju.
Predsjednikovu zdravicu sa pratećom informacijom predao sam, po ustaljenoj praksi,
Tanjugovom dopisniku, a onda smo neko vrijeme proveli u bašti hotela. Zalazak sunca i noć pod
tropskim zvijezdama ovdje ne donose osvježenje. Uz spasonosnu, dobro rashlađenu "fantu",
razmišljao sam o podneblju, običajima, ovdašnjim ljudima, govoru njihove duše i porukama srca.
Igra je ovdje pola života, a odjeća od lakih tkanina sa raznobojnim šarama - pa često i utkanim
portretima šefa države omiljena moda. U povelikom krugu za ples bilo je, činilo mi se, dvaput
više igrača nego gostiju za stolovima. Igra se, vidjeli smo, i na ulicama, pa zašto se onda u
prolazu ne bi svratilo i iskoristila dobra hotelska muzika. Bilo je zabavno i šaljivo vidjeti kako na
nekoj debeljuci poskakuje glava predsjednika Nkrumaha tamo gdje leđa, po nečijem suptilnom
izrazu, gube svoje časno ime. Ali, posmatrajući kod većine lijepa, kao rukom skulptora izvajana
tijela, sjetio sam se i pjesme Leopolda Sengora koja počinje:
Ženo gola, ženo crna!
ODJEVENA SVOJOM BOJOM KOJA JE ŽIVOT,
Svojim oblikom koji je lepota!
Treći dan posjete za predsjednika je bio najnaporniji - tri obaveze. Odlazi najprije u sjedište
Stranke narodne konvencije da vladajućoj političkoj organizaciji isporuči pozdrave u ime
Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije. U Farmerskoj školi, potom, odaje priznanje
vladi Gane što pridaje toliku važnost razvitku poljoprivrede. Obavještavajući šta je u ovoj oblasti
urađeno u Jugoslaviji, ističe na kraju: "Bilo bi, razumije se, pogrešno ako bi se u drugim
zemljama, pa i vašoj Gani, naša iskustva šablonski prenosila. Vi imate svoje specifične uslove i
mislim da ste dobro pogodili svoj put. Idite i dalje tim putem i stvarajte snažnu poljoprivredu,
koja će biti baza za izgradnju prerađivačke, a zatim i teške industrije".
Najvažniji događaj dana bio je Titov govor u Parlamentu. Predstavnike naroda Gane upoznao je
najprije sa spoljnom politikom Jugoslavije i svojim viđenjem aktuelnih međunarodnih odnosa.
"Uzroci kriza kroz koje čovječanstvo prolazi u poslijeratnom periodu" - istakao je jugoslovenski
predsjednik - "nalaze se u težnji za dominacijom i pokušajima da se održe odnosi kolonijalne
potčinjenosti ili da se u novim formama ograniči i svede na formalnost teško izvojevana sloboda
novih nezavisnih država. Zbog toga je rješavanje problema likvidacije kolonijalizma u svim
njegovim vidovima postalo jedan od najprečih zadataka pred kojim se nalazi savremeni svijet."
Zalažući se za rješavanje osnovnih protivurječnosti koje potresaju savremeno društvo, naglašava
da se prije svega radi o ogromnoj neravnomjernosti u stepenu ekonomskog i opšteg razvitka
pojedinih država. Sve to ilustruje akutnim žarištima u svijetu, a posebno, veoma detaljno,
situacijom u Kongu. S tim u vezi naglašava da će u predstojećem periodu koji je od sudbonosnog
značaja i za afrički kontinent i za čitav svijet, sve veći značaj imati saradnja neangažovanih
zemalja...
Posljednjeg dana zvaničnog dijela posjete Tito se obratio studentima u Akri i učenicima
Gimnazije u Ačimoti. Ta visoka škola još uvek je bila sastavni dio Univerziteta u Londonu. Od
120 profesora samo dvadeset je bilo iz Gane. Svi ostali, sa izuzetkom još dvojice-trojice iz
Holandije i Danske, bili su Englezi. Po diplomu se išlo u London. Dok je na Univerzitetu
preovlađivala akademska hladnoća, u Gimnaziji se više oglašavao afrički temperament.
Jovanka Broz imala je takođe obiman program. Posjetila je dječju bilnicu, dječje obdanište i
tržnicu u Akri. U njenu čast, u hotelu "Ambasador" priređen je poseban prijem sa muzičkim
programom. Saglasno važnoj ulozi žene u društvenom životu i njihova organizacija u Gani bila
je vrlo aktivna i uvažena.

Togo čuva sećanje na Nemce

Gana je među bogatijim zemljama u Africi, kažu i najrazvijenija u njenom zapadnom dijelu. U
svakom slučaju, raspolaže značajnim potencijalima. Velika rijeka Volta koja se deltastim ušćem
ulijeva u Gvinejski zaliv, najdužim dijelom svoga toga je na njenom području. Za poljoprivredu
ove zemlje i proizvodnju hidroelektrične energije to je velika šansa. Gana daje polovinu svjetske
proizvodnje kakaoa. Od ruda ima, prije svega, boksit, magnezijum, zlato... Za drevnu građu iz
njenih gustih šuma u centralnim dijelovima zemlje kažu da je među najkvalitetnijim u svijetu.
Svjesna je, međutim, da je lakše postići političku nezavisnost nego ekonomsku samostalnost. Ima
zlata, ali se ono još ne prerađuje u zemlji. Ipak, i za ekonomsku saradnju sa ovom zemljom ima
uslova. U razgovorima je pomenuta i mogućnost učešća Jugoslavije u izgradnji pomorske baze, a
docnije i nekih drugih objekata.
U predasima pravim rezime ove posjete, sam za sebe. Sređujem i zapisujem vlastite utiske: o
zemlji u kojoj je, nekad davno, cvjetala trgovina robljem i zlatom, o Gani stoljetnih patnji pod
kolonijalizmom i današnjih napora da se savlada teško nasljeđe, o mladoj nezavisnosti i umnom
predsjedniku, o jednoj značajnoj partiji i stotinu zabluda... Jedna od tih koju sam ovdje čuo i sa
nekom sjetom u sebi prokomentarisao, bila je slijedeća: Gana ima uslova da prije od drugih
ostvari komunistički princip "od svakoga prema mogućnostima - svakome prema potrebama".
Objašnjenje ove političke filozofeme: ljudi su razvijeni, snažni, a zemlja prirodnim resursima
bogata; toplo i vlažno podneblje izdašno u plodovima bez mnogo truda. Mogućnosti, dakle -
velike! A potrebe - male. Nisu im potrebne neke veće, čvrste građevine. Za odjeću potrebno
malo, za ogrev - nimalo. Ljudi - kaže dalje ova "teorija" - nemaju kulturnih, niti nekih drugih
većih prohtjeva. Ukratko, nije problem udovoljiti potrebama.
Navodno, ovaj princip je kao veliki cilj na kongresu svoje Partije proklamovao lično dr
Nkrumah. E pa, draga Gano, neka ti je srećan put u - komunizam!
Do susjednog Toga nije bilo daleko: od Akre do njegovog glavnog grada Lomea samo 250 km.
Togo - što je na domorodačkom ime stanovnika koji žive na obali, ili u laguni - bio je mlada
republika, koja se upravo pripremala da obilježi prvu godišnjicu nezavisnosti. Veze sa
predstavnicima Togoa i lično njegovim predsjednikom Silvanusom Olimpiom uspostavljene su
znatno ranije. Jugoslavija je preko svojih predstavnika u Ujedinjenim nacijama neposredno
doprinijela da ova zemlja brže stekne nezavisnost.
A Togo je zemlja mala, siromašna, sa oko milion i po i nešto više stanovnika, u području u kome
se granice, po volji kolonijalnih gospodara i mjeri njihovih interesa, često menjale. Počev od
prvih kontakta koje su sa obalama Togoa uspostavili Portugalci u XV vijeku, pa do nedavnog
sticanja nezavisnosti. Početkom Prvog svjetskog rata, mali dio Togoa, na kome su u to doba bile
njemačke trupe, zauzeli su Britanci i priključili ga Zlatnoj obali (današnja Gana), dok je veći, ali i
siromašniji dio ostao u posjedu Francuza.
U hotelu, u kome smo smješteni, sa dobrim funkcionisanjem rashladnih uređaja, na ugodan način
osjećamo sačuvanu prisutnost ovih posljednjih kolonizatora. Možda su Francuzi kao kolonizatori
bili gori od Engleza, ali kuhinja im je, nema zbora, bolja. Barem što se našeg ukusa tiče. I da
ničeg dugog nije bilo do njihovih sireva i mineralnih voda, osvježenje, tako poželjno, ne bi
izostalo.
Što se stanovnika ove zemlje tiče, njima ni Francuzi, ni Englezi nisu ostali u dobrom sjećanju,
već, na naše veliko iznenađenje treći - Nijemci. U ovaj prostor su još polovinom XIX vijeka došli
njemački misionari, a početkom osamdesetih Nijemcima se u dogovoru evropskih sila dopušta da
to područje stave "pod zaštitu". Tada je započelo i jačanje njemačkih trgovačkih ispostava ovdje.
I tako je ostalo do 1914. godine.
Nijemci su malo zakasnili u podjeli "nezauzetog svijeta", pa su se zato, valjda, tamo gdje im je
prisustvo omogućeno, trudili da se što pozitivnije legitimišu. Stariji stanovnici Togoa, od kojih
neki još nisu zaboravili njemački jezik, čuvali su, sa puno poštovanja, sjećanje na Nijemce, jer su
im podigli prve škole i bolnice i ostavili iza sebe oko hiljadu kilometara puteva i preko trista
kilometara željezničke pruge. Unaprijedili su im plantaže kafe i kakovca koje su docnije
zapuštene i pretvorene u šikare. Čuli smo i bizarnu priču da je mnoge obradovala Hitlerova
okupacija Francuske. Jer Francuzi, navodno, nisu učinili ništa na unapređenju zemlje i života u
njoj; za njih je ova zemlja imala, uglavnom, strategijsko značenje. Hronika bilježi i jedan
kuriozum: neposredno po sticanju nezavisnosti u posjetu Togou je došao i bio veličanstveno
dočekan posljednji njemački guverner, i to baš u trenutku kada je ovu zemlju napuštao njegov
posljednji francuski kolega.
Tito je u posjetu ovoj zemlji došao u vrijeme kad je njena spoljna politika bila još u kolebljivom
stanju, lavirajući između afričkih zemalja koje su se opredijelile za progresivni kurs razvoja, i
onih drugih, prozapadno orijentisanih.

"E, moj sapatniče, gdje dođosmo!"

Veliki su, kao i drugdje, požurili da u Togou
zauzmu svoja mjesta. U Lomeu se već
nalazilo sovjetsko predstavništvo sa
petnaestak članova diplomatskog i ostalog
osoblja, a govorilo se da ih je mnogo više,
dok su Amerikanci stigli istovremeno sa
predstavnikom Tajvana. Utoliko su i politički
razgovori na najvišem nivou, u neku ruku,
došli u dobar čas: kao nasušno potrebna
pomoć jednoj mladoj diplomatiji na pravcu
njenog približavanja politici neangažovanih
zemalja.
Nije zato bilo opravdano primjetno
nezadovoljstvo u dijelu zvanične delegacije
što se u Togo, i ne samo u Togo, uopšte
došlo. Sjećam se riječi Veljka Mićunovića
kad smo se u jednom trenutku našli u istim Tito i predsednik Gane Kvame Nkrumah
kolima: E, moj saputniče, gdje dođosmo!" 1961.
Bilo je to po povratku iz Palimea, grada u
kome je na sportskom stadionu
organizovan defile omladine i miting sa govorima. Domaćinima je bilo stalo i do nekog
manifestacionog obilježja, i to baš kod mjesta gdje je planirana izgradnja hidroelektrane prema
prihvaćenom projektu i zaključenom sporazumu sa beogradskim preduzećem "Energoprojekt",
a za šta se zauzeo i lično predsjednik Olimpio. Međutim, zbog tropske vrućine i nekakvog
podmuklog pritiska, svima nam se mutilo u glavi, a Veljko je već tada bio delikatnog zdravlja.
Bio sam i ostao uvjeren da je upravo teška klima bila glavni, ako ne i jedini uzrok već
pomenutom nezadovoljstvu i nekim reagovanjima za koja se ne bi moglo reći da su prema Titu
bila korektna. A ko zna - možda je to i bio prvi rani zvuk potonjeg izrazitijeg suprotstavljanja
nekih frakcija politici nesvrstavanja...
Da li je Liberiju u ovom "konvoju" trebalo preskočiti? Bilo je pitanje koje je tražilo odgovor po
dolasku u ovu zemlju, a dilema je ostala i poslije posjete.
Spoljnopolitička karta Liberije nije bila u tom pogledu sporna. Naprotiv!
Zemlja sa najstarijom nezavisnošću u crnoj Africi: slobodnom republikom proglašena je 1847. U
Prvom svjetskom ratu, 1917. godine pristupila je Antanti. U Drugom svjetskom ratu, takođe na
strani saveznika; na njenoj teritoriji Amerikanci su izgradili vazduhoplovne baze.
Članica je Ujedinjenih nacija od njihovog osnivanja. Učesnicima na Konferenciji afričko-azijskih
zemalja u Bandungu, 1955. i Konferenciji nezavisnih afričkih zemalja u Akri, 1958.
Po svemu, dakle, partner sa pozitivnim odrednicama.
Nelagodnost se nametnula u bliskom suočavanju sa nekim obilježjima unutrašnjeg života i
ovdašnjim mentalitetom kao odrazima specifičnog istorijskog nastanka i razvoja ove zemlje.
Država je obrazovana naseljavanjem oslobođenih crnaca iz Amerike na obale današnje Liberije,
u organizaciji američkog udruženja za kolonizaciju, početkom dvadesetih godina XIX vijeka. Do
toga je došlo na inicijativu kvekera i drugih pristalica Pokreta za ukidanje ropstva. Njihove
filantropske pobude odgovarale su i željama tadašnjih vladajućih krugova, pa je vlada SAD
pružila toj akciji materijalnu pomoć i moralnu podršku. Domoroci su, međutim, na nož dočekali
doseljenike, svejedno što je među njima bilo i onih koji su tu rođeni i kao roblje odvedeni preko
okeana. Ista boja doseljenih nije ih sprečavala da u njima, kao i ranije u Evropljanima, vide nove
uzurpatore. Poslije dugih i teških borbi, naselja koja su se objedinila postepeno su se
stabilizovala obrazujući zajedničku državu.
Ali, ostala je i održala se do naših dana podjela između nekoliko desetina hiljada Amero-
liberijanaca, tj. useljenika i njihovih potomaka, i ogromne većine domorodaca koje su ovi prvi
nazivali urođenicima. Domorodačko stanovništvo iz sastava većeg broja plemena držano je u
potpunoj političkoj i privrednoj potčinjenosti.

Okrutnost oslobođenih robova

U predsjedničkoj palati postojale su odvojene prostorije za sastanke predstavnika "prvih" i one gdje
mogu doći "pripušteni". A u samom Parlamentu, broj predstavnika ovih "prvih" je trostruko veći od
predstavnika ogromne većine stanovništva. Za utjehu, tabman im je, baš nekako u ovo vrijeme,
poručio a se taj broj može povećati "ako budu dobri". Iz svega što se moglo čuti, pa dijelom još
uvijek i vidjeti, proizilazio je zaključak: niko ne može biti tako okrutan kao oslobođeni rob kad
postane gospodar. Tridesetih godina ovog vijeka Liberija je - gle cinizma - u bivšoj Ligi naroda bila
čak i osuđena kao zemlja robovlasnika.
Za mnogo toga, neobičnog i pritivurječnog, teško je naći objašnjenja. Kad je naš protokol
pokušavao da i Tita smjesti u jedan reprezentativni hotel, Tabman nije htio ni da čuje. Njegov gost
dijeliće sa njim njegovu rezidenciju. Gest izuzetne pažnje. Istovremeno dopušta da ga visoki gost -
pred početak ove i one tačke programa - čeka. Ni svečani banket, dabome, prve večeri nije počeo na
vrijeme. Pa još kad je krenuo scenarij nekog loše naučenog i prevaziđenog imperijalnog protokola -
svima je, manje-više, gostroprimstva bilo dosta. Svako je iz naše zvanične pratnje dobio pratilju,
odnosno pratioca, pa se onda u svečanu salu još svečanije ulazilo u koloni i u parovima, što je
podsjećalo na kakav maskenbal. Trebalo je vidjeti izraze lica nekih naših uglednika, u bijelim
smokinzima, sa šarenim lentama tek primljenih odlikovanja, i nakinđurenim punačkim crnkinjama
ispod ruke. Prizor za smijeh i pamćenje.
NA BANKETU JEDAN PROFESOR SA OVDAŠNJEG UNIVERZITETA HVALI MI SVOG
PREDSJEDNIKA VILIJAMA TABMANA:
- Veoma je popularan u narodu, jer je učinio za Liberiju više nego svi njegovi prethodnici zajedno...
- Koliko se izmijenilo predsjednika od sticanja nezavisnosti?
- Sedamnaest.
- Čemu danas posvećuje najveću pažnju?
- Prevazilaženju plemenskih razlika i ekonomskom razvoju, unapređenju poljoprivrede...
Predsjednik veoma popularan? Slušam, a ne mogu da se odvojim od današnjeg mučnog utiska pred
čudnim spomenikom: Tabman, na presamićenom crncu sa cigarom u ruci.
Razgovor nastavljamo o mogućnostima zemlje upravo u oblasti poljoprivrede, važnijim
kulturama...
- Imate, čujem, dosta kaučukovog drveta.
- Da, oko Monrovije su i najveće plantaže.
- Kaučuk je danas važna sirovina.
- I te kako! A znate li porijeklo ove riječi?
- Biljni svijet volim, ali moje botaničko znanje je skromno.
- Potiče od indijanskog "kauču": suze drveta.
Saznao sam dosta od tog sagovornika, očigledno obrazovanog. U prvom reu - o tropskom rastinju u
Liberiji čiju trećinu površine pokrivaju šume. Nije mi rekao, što sam docnije saznao, da je polovina
plantaža kaučukovog drveta u posjedu američke firme "Fajerston".
U zdravici na banketu, pošto je naglasio da su posjete i lični kontakti najbolji način da se postigne
bolje uzajamno poverenje, Tito je rekao: "Narodi Jugoslavije žive u Evropi ali su oni duboko
svjesni da ne mogu biti sigurni za svoj miran razvitak i život ako u drugim dijelovima svijeta ne
bude vladao mir i ako drugi narodi, kao na primjer afrički, ne budu slobodni i nezavisni".
Drugi dan je započeo incidentno na jugoslovenskoj strani, zbog - liberijske. U programu su, 14.
marta, bile dvije obaveze: Titov govor u Parlamentu i posjeta Gradskoj vijećnici. Po dogovoru,
Tabman treba da dođe po našeg predsjednika i da onda idu zajedno. U zakazani čas - Tabmana
nema. Prolazi vrijeme, sat-dva... Šta se dogodilo - niko ne zna. Drugovi Koliševski i Mićunović
ljuti, nervozni. Šalju šefa protokola Zdenka Štambuka do Tita, traže da se protestuje! Siromah
Štambuk, zajapuren, brže se vraća nego što je otišao. Saopštava odgovor: "Kad ja mogu da čekam,
mogu i oni". Nije ni Titu, sigurno, bilo pravo. Ali, kada se konačno krenulo, na njegovom licu nije
se dalo ništa primjetiti. Njegovo rezonovanje, kao i u nekim drugim sličnim prilikama, svodilo se
na to da se na mentalitet drugih naroda, pogotovo tako dalekog i tako različitog, ne može uticati...
Moraš mu se, kakav god da je, pogotovo kada si gost, i dok si gost - prilagođavati.
Podržavajući ono što ova zemlja čini u ekonomskom razvoju, Tito je u Parlamentu upoznao
predstavnike naroda Liberije sa iskustvima i dostignućima u Jugoslaviji, a zatim je opširnije
govorio o situaciji u Africi. Ilustrujući to događajima u Kongu, ukazao je na pokušaje raznim
sredstvima, pa i silom, da se dovedu u polukolonijlani položaj i zavisnost i one zemlje koje su već
stekle nezavisnost. "Zato mi smatramo" - nastavio je dalje - "da je dužnost neangažovanih zemalja
ne samo da ublažavaju suprotnosti i postojeće nepovjerenje u svijetu, nego i da svojim
konstruktivnim prilaženjem i realnim prijedlozima za rješavanje raznih problema doprinesu i
omoguće da se u Ujedinjenim nacijama donesu pravilne odluke i da se onda efikasno i sprovedu u
život".

Kolonizatori odneli sve sa sobom

Jasno je da gledanja na neke međunarodne
probleme nisu bila istovjetna, uključujući i situaciju
u Kongu, pa i odnos prema saradniku kolonijalista i
premijeru separatističke Katange - Čombeu. Ali, i u
tom pogledu razmjena mišljenja je bila korisna i dala

Bivši lider Gvineje Seku Ture.

je neke rezultate.
Okružena novooslobođenim zemljama, ma koliko još sama bila pod snažnim uticajem nekih
kolonijalnih sila, Liberija nije mogla ostati izvan oslobodilačkih previranja u Africi. Zanimljivo je
da je upravo ona, malo prije nego što će započeti Titova posjeta, u Ujedinjenim nacijama bila
inicijator osude politike Portugala u Angoli. To ne znači da "nezavisna" Liberija nije bila u mnogo
čemu i dalje zavisna, prije svega od Sjedinjenih Država. Govoreći, baš nekako u to vrijeme, o
različitim dostignućima i kvalitetima u procesima oslobađanja, gvinejski lider Seku Ture je rekao
da neke zemlje od nezavisnosti imaju samo himnu i zastavu. Ako je mislio i na Liberiju, a po
svemu sudeći jeste - bio je, ipak, previše strog.
U vijećnici, gradonačelnik Roš je, nakon dobrodošlice, predao Titu ključ od grada. Zahvaljujući
na ovom gestu, jugoslovenski predsjednik je rekao: "Građani Monrovije mogu biti ponosni što je
historija ovog grada najtješnje vezana za historiju Liberije. Najvažniji događaji u vašoj prošlosti
odigrali su se u vašem gradu, ovdje su donesene odluke od presudnog značaja za čitavu
zemlju. U ovom gradu doneseni su i prva deklaracija o nezavisnosti i prvi ustav prve nezavisne
afričke zemlje".
Kao što je i ime ove zemlje proizašlo od riječi "liberty" (sloboda), tako i glavni liberijski grad
duguje svoje ime jednom od američkih predsjednika - Džemsu Monrou. Taj američki državnik
lako se, izgleda, saglašavao da se stanovništvo SAD smanjuje (iseljavanjem oslobođenih crnih
robova), dok se istovremeno starao da se teritorija države proširuje - u vremenu njegovog
predsjednikovanja od 1817. do 1825. godine - od Španije je otkupljena Florida.
Zemlje u istom podneblju, što se tiče prošlosti, sa mnogo sličnosti; u aktuelnom političkom
pogledu i ekonomskom razvoju, takođe. I pomisli se da su sve iste. A u koju god se dođe, osjeti
se da je, ipak, svaka - svijet za sebe, da nijedna ne liči na drugu. Osim u onom, za nas najtežem
smislu - klimatskom.
Gvineja? Prvi utisak je da zemlja uživa u svojoj mladoj nezavisnosti na jedan naglašeno
manifestan način, vidljiviji nego, recimo, u Gani. U svemu je pečat nekog produženog slavlja,
veoma nalik zanosu koji je obilježavao poslijeratno doba u nas. Da li je to znak da su Englezi bili
nešto podnošljiviji kolonizatori od Francuza? Možda. Nije li, uostalom, čak i general De Gol
nekom prilikom poručio Gvinejcima: "Imaćete nezavisnost, ali sa svim posljedicama". Francuzi
su odlazeći ostavljali ružan trag. Zaključujem to iz jednog razgovora sa novinarom iz Radio
Konakrija.
- Mi smo ponosan narod, a toliko smo ponižavani...
- Što se ne bi očekivalo od naroda velike kulture, kao što je francuski.
- To i jeste ono što mnoge iznenadi.
- Čujem da su i napuštajući zemlju rđavo postupali?
- Odnosili su sve što se moglo ponijeti; sa nekih zgrada skidali su čak vrata i prozore. Ali neka,
samo kad su otišli.
Sagovornik mi ovo kazuje sa dosta gorčine u glasu. Mora se to i razumjeti. A opet, razmišljam, ti
aktuelni animoziteti zamagljuju poglede u budućnost u kojoj se, svejedno, na neki način mora
sarađivati. U obostranom interesu.
Titova posjeta Gvineji imala je unekoliko drukčije, specifično obilježje. Izuzimajući večeru prvog
dana i prijem nakon večere, nije bilo banketa, ni drugih svečanih obroka. Samo mitinzi, parade,
parade, mitinzi... I svakako - dugi razgovori.
Već prvog dana, odmah po dolasku, pošto je Tito položio vijenac na spomenik žrtvama
kolonijalizma, na glavnom trgu u Konakriju - parada omladine i vojske. U čast čovjeka koji, po
riječima Seku Turea, "u Gvineji zaslužuje samo poštovanje i povjerenje". A onda nezaobilazni
narodni zbor. U govorima i gvinejskog predsjednika i njegovog gosta, centralna tema je,
naravno, Afrika, a u Africi - Kongo. Zbivanja u toj zemlji bila su tih dana preokupacija cijelog
svijeta, pa kako da to ne budu u zemlji kojoj slična opasnost može zaprijetiti svakog časa.
Jugoslovensko-gvinejski razgovori započeli su sutradan po dolasku. Sa jugoslovenske strane,
pored ličnosti iz predsjednikove pratnje, u njima je učestvovao i naš ambasador u Konakriju,
Ilija Topaloski. O pretežnom dijelu međunarodnih problema gledišta su bila istovjetna ili slična.
Jedinstven je bio stav da treba ostati izvan blokova i voditi politiku pozitivne neutralnosti.
Međutim, Gvineja je u to doba bila dosta blisko povezana sa SSSR-om i istočnoevropskim
socijalističkim zemljama. Ove su, sa svoje strane nastojale, naročito razvijanjem privredne
saradnje, da ojačaju prisustvo u Gvineji. Zanimljivo je da je posjeta Anastasa Mikojana (u to
vrijeme zamjenika predsjednika Vijeća ministara SSSR) Gvineji ostvarena malo prije nego što će
Tito doći, očigledno s namjerom da se umanji značaj i efekat misije jugoslovenskog
predsjednika. U Gvineji se, kao i u velikom dijelu Afrike, osjećao i dosta jak uticaj Kine. Nije zato
bilo čuđenja što se u gvinejskom rukovodstvu, ili tačnije u jednom njegovom dijelu, naginjalo
radikalizmu, i što je u razgovorima bilo disonantnih tonova. Mišljenja, na primjer, o Ujedinjenim
nacijama bila su čak i oprečna. Seku Ture je smatrao da treba istupiti iz postojeće Organizacije
ujedinjenih nacija i osnovati novu, makar u početku u njoj bile samo dvije države. Tito je takođe
bio kritičan u pogledu djelovanja OUN, ali je upozorio da se ne smije "s vodom izbaciti i dijete".

Đavo - personifikacija imperijalizma

Odlučnost da se brani nezavisnost u Gvineji

je iskazivana i porukom pjesnika: "Afrika će
biti ono što ćemo mi stvoriti od nje". A
garancija je u narodu koji je prožet sviješću o
sopstvenoj snazi, koji je stekao
samopouzdanje. Ali i u vođama kojima
narodni pjevač objelodanjuje korene i slavi
zasluge, pripremajući ih već za istoriju i
legendu. Gvinejci su, vidimo to, lijepo
građeni, a već ranije smo čuli da su u čitavoj
zapadnoj Africi na glasu Gvinejke djevojke.
Narod pristojno obučen. Od ljudi iz naše
ambasade saznajemo da je Radio Konakri,
mjesec dana pred posjetu, pozivao građane da
se pripreme za Titov doček i obuku najbolje
što imaju...
Vrućina, makar da je ista kao i u zemljama u
kojima smo prethodno bili, u Konakriju je Gvinejski folklorni ansambl
ipak podnošljivija. Prijatno iznenađenje bile
su čiste avenije sa drvoredima čije se bujne
krošnje spajaju iznad saobraćajnica, praveći dragocjen zeleni krov pod tropskim suncem. Ali nismo
imali mnogo vremena da koristimo ovu prednost. Ubrzo se krenulo u unutrašnjost, što je bio veoma
zamoran dio ove posjete i najzamorniji dio cijelog putovanja.
Nekoliko većih gradova je uključeno u program: Mamu, Kindija, Kisidugu, na kraju i Kankan, od
Konakrija udaljen bezmalo sedamsto kilometara. Seku Ture se nigdje nije odvajao od Tita. U Mamu
se putovalo šinobusom, sa tri vagona, koji se zaustavljao gotovo na svakoj stanici. A kako šinobus
stane, a ponegdje i samo uspori, kroz prozor svakog vagona se dodaju osvježavajuća pića i tepsije
sa raznim đakonijama: jela od riže, kukuruza, prosa, manioke... pa kotarice sa tropskim voćem.
Ponegdje uz neizbježan roj muva, zbog čega se lako izgubi volja da se išta okusi. Ali, mora se -
zbog domaćina koji će to osjetljivo, pa možda i povrijeđeno zapaziti, iako u pažnji neće ništa reći.
Nema gostoprimstva bez siromaštva; tako je, uostalom, i kod nas, u Evropi.
U jednom trenutku, u naš vagon ušao je Seku Ture. Srdačan, neposredan, rukovao se sa svima.
Pored mene, Franc, dopisnik Tanjuga, upravo je prekucavao svoj novinarski tekst.
- Pravim izvještaj o ovom veličanstvenom dočeku - rekao je gvinejskom predsjedniku. - Imate li,
možda, Vi kakav komentar?
Istina, bez ovog iznurujućeg "izleta" u unutrašnjost ne bi se potpunije doživjela Afrika. Put je vodio
kroz različite predjele i konfiguracije. Prilika da se vide prve tropske savane, šaroliki pejzaži
požutjelih visokih trava u zajednici sa drvolikim biljem.
Neka sela pribijena visoko uz stijene. Kuće raštrkane, blatom oblijepljene, kupolastog oblika, nalik
na slijepljene stogove sijena. Pokrivene su trvom koja štiti od vrućine, ali je i leglo svakojakih
insekata. Pored kuće, tu i tamo vidi se krava, po nekoliko koza i pokoja ovca.
Vazduh užaren; kad se prozor vagona otvori, kao živi plamen udari u lice.
Povjetarac gdjegdje nanese miris gareži. Ko se ovdje ne bi sjetio pjesnika Rista Ratkovića koji je
nekad davno, našavši se takođe negdje u Africi, a pritisnut suncem, unutrašnji vapam pretvorio u
stih:
JEDAN PROPLANAK ZELENE TRAVE,
JEDAN POTOČIĆ VODE HLADNE -
I JA BIH BIO CAR.
Ali poezija u ovom slučaju ne pomaže. Osjećam ljepljivost na očnim kapcima i na listovima u mom
povelikom bloku koji izgube bjelinu prije nego što ih ispišem, i dobiju neku crvenkastožutu boju.
To je i podsjećanje da smo u zemlji bogatoj boksitom rudom koja je i najveće njeno blago. Izvoz
boksita i glinice čini dvadeset pet odsto ukupnog izvoza. Glavna tržišta su SAD, Francuska i SSSR.
Nije prisutnost u kolonijama branjena bez razloga.
U tropima je teža od dana, jedino - noć. Tamo gdje smo bili smješteni uveče dobijali smo mreže da
se, kad legnemo, zaštitimo od ujeda raznih insekata i drugih životinjica koje krenu s mrakom. Sa
takvim "pokrivačem" nije se dalo spavati...
Sve ove nelagode biće, tešio sam se s razlogom, zaboravljene. A ostaće trajnije u sjećanju ljudi
vedra smijeha, srdačni, i ponosni što su konačno slobodni.
Gvinejci su probudili i naše interesovanje za njihovo kulturno nasljeđe. A valjda se nigdje tako
upečatljivo kao u Gvineji ne doživljava. Šta u životu Afrikanaca predstavlja igra. Šta su riječi u
izražavanju najdubljih ljudskih osjećanja u odnosu na taj ritam, na tu čudesnu lakoću pokreta? Iz
izvornog plesa i muzike izrastao je i čuveni ansambl, gostovao je u Americi i vratio se da u Titovu
čast izvede program. "Nemamo fabrike da vam pokažemo" - bile su riječi jednog njegovog člana -
"ali imamo načina da vam otkrijemo dušu". U programu ovog ansambla se povezuju narodno
stvaralaštvo i politika, prožimaju mitsko i aktuelno, stvarno. U jednoj igri kolonizator je oličen u
došljaku bijele rase sa šljemom na glavi. On ubija vjerenika crnkinje koja potom, obnažena,
zanosnom igrom iskazuje svoju tugu. U drugoj, personifikacija imperijalizma je đavo sa maskom i
rogovima.

Siromašnima lakše da se osamostale

U dočecima i čitavom programu, kako u Konakriju tako i u unutrašnjosti zemlje, osjećala se ruka
dobro organizovane političke organizacije - Demokratske partije Gvineje. Osnovao ju je 1958.
godine Seku Ture, koji je desetak godina ranije, kao vođa Gvinejske sekcije demokratskog
okupljanja, uspio da za svoj politički program traženja potpune nezavisnosti pridobije sve
plemenske zajednice Gvineje. Nakon sticanja samostalnosti, ova partija je usmjerila svoju aktivnost
na organizaciju države i izgradnju zemlje. "Mi smo prva afrička vlada" - citira mi jedan sagovornik
riječi Seku Ture - "koja je uvela obavezni rad". Zatim dodaje: "Kolonijalni sistem nije ni mogao
razvijati radne navike; sada kod ljudi treba probuditi svijest da rade sami za sebe." U toj funkciji je,
svakako, i dosta razvijen vaspitno-politički rad. I u državnom grbu su ukomponovane riječi: rad,
pravda, solidarnost. Kadrovi su glavni problem. Seku Ture je nekom prilikom rekao da im nisu
potrebne fabrike ako neće imati sposobne ljude koji će u njima raditi. U tome je pomoć prijatelja
najpotrebnija. Što se Jugoslavije tiče, ona se već i pruža. Među našim stručnjacima ima i više
nastavnika.Teško im je u ovakvim klimatskim uslovima, primjećujem u razgovoru sa našim
radnikom u ambasadi. Jeste, ali drži ih pažnja Gvinejaca; u unutrašnjosti im daju bolje stanove od
onih koje imaju lokalni funkcioneri...
U ovoj posjeti značajne političke bliskosti i, po onome što se moglo pratiti i saznati, nespornog
međusobnog razumijevanja, jedno pitanje na kraju ostalo je, bar meni, bez odgovora. U trenutku
napuštanja Gvineje, predsjednik Seku Ture je normalno dopratio gosta do luke, mjesta zvaničnog
ispraćaja. I umjesto da ostane na molu dok "Galeb" ne isplovi, prije nego što se Tito, takoreći, i
popeo na palubu broda, Seku Tureov eskort je napustio pristanište. Da li je predsjednik Gvineje "u
četiri oka" tražio nešto što mu šef jugoslovenske države nije mogao obećati, pa zbog toga ostao
ljut? Ili je to bio čist nedostatak poznavanja "bontona" u uobičajenom državnom protokolu? Možda
i nešto treće - ko će znati? Nije bilo malo onih kojima ne odgovara prodiranje Jugoslavije sa svojom
politikom na afričko tle.
Neplanirana unaprijed, titova posjeta Republici Mali je morala biti kratka - nepuna dva dana. Sve se
svelo na razgovore, ali sadržajne i plodne. Prilikom potpisivanja zajedničkog saopštenja, Tito je,
između ostalog, rekao: "Mi smo se saglasili da je sadašnja opšta situacija opterećena mnogim
aktuelnim problemima i da svako odlaganje njihovog pozitivnog rješavanja predstavlja ozbiljnu
opasnost za mir i za opstanak čovječanstva. Među te probleme danas u prvom redu spada
definitivna i brza likvidacija sistema kolonijalizma u Africi." Izražavajući na kraju žaljenje što mu
okolnosti ne dozvoljavaju da ostane duže, Tito je naglasio: "Kratak boravak u vašoj zemlji mi smo
nastojali da iskoristimo do maksimuma da bismo se kao prijatelji, koji žele da se međusobno što
bolje upoznaju, dogovorili o daljoj saradnji..."
Mali je poljoprivredna zemlja koja najvećim dijelom zauzima polupustinjski ravnjak. Nema izlaza
na more. Život u najvećoj mjeri duguje Nigeru, po dužini toka (4.160 km) i površini porječja trećoj
rijeci u Africi. U područjima koja se navodnjavaju uzgajaju se pamuk, proso, riža, kukuruz,
manioka... Stočarstvo je takođe razvijeno; izvozi se živa stoka i koža u znatnim količinama. Ali
opšte obilježje zemlje je - prostranstvo i siromaštvo.
Ova zemlja, bivši Francuski Sudan, isticala se i u daljoj prošlosti borbenom tradicijom u otporu
kolonijalizmu. Referendumom 1958. godine prihvaćen je novi ustav kojim je Francuski Sudan
postao autonomna republika uokviru Francuske zajednice. A potom brz slijed događaja: u prvoj
polovini 1959. Francuski Sudan i Senegal stvaraju Federaciju Mali; u junu 1960. Federacija stiče
nezavisnost; u avgustu iste godine Senegal istupa iz federacije; u septembru se Francuski Sudan
proglašava nezavisnom državom, uzevši ime Republika Mali; u oktobru istupa iz Francuske
zajednice. Siromašnima se, izgleda, lakše dopušta da se osamostaljuju.
U svojim naporima da učvrsti nezavisnost, Mali ima teškoća; okružen je zemljama Francuske
zajednice koje mu nisu prijateljski naklonjene; veza sa Dakarom prekinuta... Ali, uvjeren je da će
istrajati, Modibo Keita je čak u jednom govoru izjavio da je njihov cilj izgradnja socijalizma.
U RAZGOVORU KEITE I TITA ZABILJEŽEN JE I JEDAN ŠALJIV DIJALOG:
- Mi nemamo industrije, fabrike, što nam je prednost - rekao je Modibo.
- Prednost? Kako to mislite?
- Ne moramo se boriti protiv kapitalista, kapitalizam preskačemo... Od početka ćemo stvarati i
svoju radničku klasu.

Veličanstven doček u Kazablanki

Tito je napustio Bamako veoma zadovoljan. Modibo Keita, koga je sreo pvi put, ostavio je na njega
izvanredan utisak, kao čovjek koji realno gleda na postojeće probleme. Čini se da je razgovorima u
Bamaku bio čak zadovolniji nego onima koje je vodio u Gvineji.
Po povratku iz Bamaka, istog dana, Tito se na "Galebu" sastao sa novinarima koji su obaveštavali
jugoslovensku javnost o njegovim posjetama afričkim zemljama. Saopštio im je svoje utiske poslije
"prvog kruga", napominjući da će na kraju zaokružiti svoje ocjene i zaključke. Istakao je da su ga u
prvom redu impresionirali ljudi, njihove organizacije i njihove težnje... Podsjetilo ga je to na
poslijeratne godine u Jugoslaviji. "I ovdje najšire mase manifestuju svoje raspoloženje veoma
snažno. Vidjeli smo to u svim zemljama, ali je to u Gvineji i Bamaku došo do kulminacije. To
ohrabruje čovjeka i u isto vrijeme potvrđuje da je bilo pravilno što smo prošli na ovaj put".
Putovanje u povratku bilo je lakše. Najprije zbog toga što su plovidbe trajale kraće od jedne do
druge zemlje: po dva dana - tri. Jedino smo od Konakrija do Kazablanke putovali malo duže. A
okrepljujuće je bilo i osjećanje da se polako primičemo kući. Živnuli su i razgovori uz ručak i
večeru. Sada je to, uglavnom, bila razmjena utisaka iz zemalja u kojima se bilo. Što se Tita tiče, on
je već u mislima bio okrenut sjevernoj Africi...
Prvi susret s Marokom u njegovom najvećem gradu - Kazablanki. Pomen ovog grada obično me
podsjećao na konferenciju američkog predsjednika Ruzvelta i britanskog premijera Čerčila, usred
Drugog svjetskog rata (1943) na kojoj su sa francuske strane bili prisutni generali De Gol i Žiro. A
onda i na film Noć u Kazablanki. Znatiželja za neki grad često se useli u čovjeka uticajem kakvog
značajnog događaja u njemu, a ponekad i pukom slučajnošću, zvučnim imenom, na primjer. U
ovom slučaju, i jednim i drugim. Jedino nisam mogao ni sanjati jednu ovakvu priliku kada
Kazablanka dočekuje Tita.
Sve započinje u veličanstvenom dekoru: u luci, dok se brod približava molu, u nepreglednoj masi
vidim i svitu konjanika... Mladi monarh, odnedavno na prestolu, zajedno sa članovima vlade čeka
da pozdravi jugoslovenskog predsjednika. Tu je, naravno, i jugoslovenski ambasador u Maroku
Mustafa Vilović. Zaglušujuće spajanje prodornog klicanja gostu i muzike iz svih mogućih
instrumenata. Domaćinove tople riječi dobrodošlice i Titov otpozdrav. Svako od nas požuruje
potom da nađe svoj broj automobila, svoje mjesto u koloni koja kreće sporo, gotovo hodom
pješaka. Duž puta se odvija program predstavljanja svakojakih vještina, među kojima i nekih sa
sabljama i noževima, ali tako da pogled brzo bježi na drugu stranu.
Uvijek sam se prema procjenama prisutnih na raznim dočecima i masovnim mitinzima odnosio
sumnjičavo; nikad nisam vjerovao da se mogućno i približiti nekoj tačnosti. Još manje mi je padalo
na pamet da to sam činim. Ali moja začuđenost ogromnom masom naroda, i na tolikoj dužini puta,
u jednom trenutku mi se pretvorila u pitanje: "Pa nije se, valjda, cijeli Maroko spustio danas u ovu
luku?" Nije, dabome. Ali, milionska Kazablanka jeste sva na ulicama. U objašnjenju su moguća
nekolika fakta. Tito je već stekao oreol prvog državnika iz Evrope sa najviše sluha za pitanje i
probleme siromašnog dijela planete. Arapski svijet od početka je u njemu prepoznao prijatelja.
Znalo se podosta i o jugoslovenskoj antifašističkoj borbi koju je predvodio. Najzad, to je grad
radništva sa dobro organizovanim i jakim sindikatima. Nije za to moglo proći, bez zaustavljanja, ni
pored sindikalne centrale, visoke zgrade sa čijih se balkona spuštao oblak konfeta. Mimo
protokolom predviđenog, pred Titom se našla delegacija radnika sa buketima cvijeća i poklonima.
Bio je to i najveći test Titove izdržljivosti na ovom putu; sat i po, neprekidno, stajao je u
automobilu. "Ruka mi se već bila ukočila, otpozdravljajući"- reći će kasnije.
Do prestonice poznatog kraljevstva, po tradiciji apsolutne monarhije, srećom nije bilo daleko.
Glavni grad, Rabat, utekao je od bučne luke ali se nije udaljio od okeana... Na njegovim ulicama,
uz tradicionalne ćelabije, poveći broj stanovnika u evropskoj odjeći. Doček i ovde srdačan, sa
manje svijeta, svakako, i nešto drukčiji. U Rabatu je sve mirnije, sa dosta - i Orijenta, i Evrope; na
prvi pogled, reklo bi se, u saglasju i harmoniji. U stvarnosti je to, vjerovatno, malo drukčije.
Malo je zemalja u kojima je toliko istorije. Maroko, samo nekoliko milja udaljen od evropskog
kopna, kroz istoriju je bio prirodni most između Evrope i sjeverne Afrike, a ujedno i spona između
sjeverne Afrike i teritorija južno od Sahare. Takva pozicija pruža pogodnosti i stvara neprilike,
podstiče trgovinu i razvoj, ali često zemlju pretvara u bojište. Prema Maroku vodili su putevi
osvajača koji su prolazili Gibraltarski moreuz, bilo da su išli sa jedne ili sa druge strane... Moje
meditiranje prekida zaustavljanje kolone ispred luksuznog zdanja čiji će stanari narednih dana biti
jugoslovenski predsjednik Tito i njegova supruga Jovanka.

Večera osiromašena odsustvom žena

U kraljevskoj palati večera u lagodnijoj,
opuštenijoj atmosferi, osiromašena jedino
odsustvom žena. Gosti raspoređeni po
grupama za okruglim stolovima. Sjedi se na
oniskim tabureima, i svako društvo ima
osjećaj da je u nekom separeu, odvojeno od
ostalih. Taj ugodni orijentalni običaj Evropa,
eto, ni sa bliskog odstojanja nije uspela
pokvariti svojim protokolom, sa onim
uštogljenim sjedenjem za stolovima
pravougaonim ili u obliku potkovice ako je
više zvanica. I kuhinja je, svakako, sa
lokalnom aromom. U tepsiji se najprije
donosi poznato arabljansko jelo kus-kus, a
onda jagnje, majstorski ispečeno i direktno
sa ražnja skinuto. Escajg je tu, pred nama, Rabat, glavni grad Maroka
ali se domaćini njim malo služe, pa se i mi
trudimo da ih iz učitivosti slijedimo. Svako
čupka komadić po komadić lijevom rukom (desna je, navodno, u vezi sa nečastivim), neko sa
više, neko sa manje vještine, a nestrpljivom i posve neopreznom lako se i opeći.
Odgovarajući na zdravicu kralja Hasana II, Tito najprije odaje poštu njegovom ocu, nedavno
preminulom. "Narodi naše zemlje" - istakao je, između ostalog - "gajili su prema Muhamedu V
duboko poštovanje kao prema velikom borcu za nacionalnu slobodu i nezavisnost..."
Treba znati da je ova posjeta bila utančana za života Muhameda V, pa se s jugoslovenske
strane, kad je u međuvremenu marokanski suveren preminuo, pretpostavljalo da će biti
otkazana ili odložena. Do toga, eto, nije došlo. Rečeno nam je da ta mogućnost nije čak ni
razmatrana. Novi kralj, Hasan II, bivši prestolonasljednik, sreo se s Titom na XV zasjedanju
Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Njujorku, 1960, na kome je tada učestvovao u
svojstvu predsjednika vlade. Jugoslovenskog predsjednika, kao što smo vidjeli, nije sačekao u
svom dvoru, niti negdje drugo u prestonici, nego je otišao pred njega u Kazablanku.
Maroko je svoju dosljednu antikolonijalnu politiku, naročito aktuelnu na afričkom kontinentu,
potvrdio kao domaćin Konferencije u Kazablanki, takoreći uoči ove posjete, u januaru 1961.
godine. Bio je to sastanak najviših predstavnika nekoliko afričkih država: Maroka, Ujedinjene
Arapske Republike, Gane, Gvineje i Malija, uz učešće predsjednika privremene alžirske vlade i
ministra inostranih poslova Libije. Ova grupa zemalja oglasila se na pomenutom skupu izrazitim
antiimperijalističkim i antikolonijalnim programom. Tito je u zdravici pohvalio njen veliki
doprinos jačanju saradnje, solidarnosti i jedinstva svih afričkih država. Dvije godine docnije,
kada je obrazovana Organizacija afričkog jedinstva uz neke druge organizacije, rasformirana je i
Grupa zemalja Kazablanke. Ali ostaje istorijska činjenica da je u pomenutom organizovanju
kontinenta ta grupa država bila važno jezgro i da je Maroko imao u tome značajnu ulogu.
Na ovakvoj večeri ili ručku, uz razgovor se sazna dosta toga o politici jedne zemlje, njenom
razvoju i unutrašnjem uređenju, ali se kroz jelovnik ili povodom njega proširi informacija i o
drugom što joj čini stvarnost. Kotarica sa datulama bila je domaćinima povod da nam ispričaju
šta ovaj slatki i veoma ukusni plod znači u životu ovog naroda. Datule su, kažu nam, osnovna
pa, moglo bi se reći, i gotovo isključiva hrana nomada u saharskom i predsaharskom prostoru.
Neki ih, navodno pojedu i po nekoliko kilograma dnevno. Bez kamila i datula, ni u oazama im ne
bi bilo opstanka. Nije ni čudo što je odskora ustanovljen i praznik datula u jednom gradu,
nekoliko stotina kilometara južno od Rabata. To je, svakako, i dio turističke propagande, ako je
ona uopšte i potrebna zemlji sa trista sunčanih dana u godini. Ovakva je klima jednom narodu
od boga najveći dar.
Zvanični dio posjete nije bio obiman, pa su domaćini u program uključili dva istorijska grada:
Meknes, osnovan u XI vijeku, koji se na prelazu iz XVII u XVIII stoljeće razvio u prosperitetan
trgovački grad i neko vrijeme bio prestoni. I Fes ili Fez podno Srednjeg Atlasa, koji je od XIII
vijeka postao središte arapsko-berberske kulture i sačuvao jedinstvene spomenike
zapadnoislamske arhitekture. U prvom je priređen i program vještina u ratovima koji su vođeni
viteški i u kojima je konjica bila glavna snaga. U konjušnici jednog od sultana bilo je ni manje ni
više - dvanaest hiljada grla.

Mlak aplauz Titovom govoru

Kad je Tito izašao u marokansko planinsko

odmaralište Ifrane, na povratku iz jutarnje
šetnje, vidljivo okrijepljen, rekao je: "E,
ovdje se osjećam kao da sam u slovenačkom
dijelu Alpa, negdje na Pokljuki". Maroko je
doista bio klimatsko osvježenje, a što se
našeg programa tiče - i olakšanje. Jugoslavija
i Maroko - dvije zemlje sa dosta zajedničkog
u gledanjima na međunarodne odnose, a bez
problema u bilaterali. Zajedničko saopštenje
bilo je nagovještaj da će ubuduće saradnja
biti po obimu šira, a sadržajno bogatija.
Od svih zemalja sjeverne Afrike Tunis je
najbliže Evropi. Njegov istaknuti Rt Bon i
Marsalu na Siciliji dijeli svega oko sto
pedeset kilometara. Od svih zemalja Magreba
najviše je mediteranski. Maroko je većim Iznenađenje u Parlamentu: Tunis
dijelom na atlantskim obalama; u Alžiru
planina Atlas sprečava klimatski uticaj
Mediterana; Tunis je, međutim, pretežno zemlja ravnica, sa obalom dugom hiljadu i dvjesta
kilometara. Nisu slučajno Feničani, ti poznati pomorci i spretni trgovci, upravo na ovom području
utemeljili drevnu Kartagu, koja je svojevremeno postala najjača pomorsko-trgovačka sila u
zapadnom Sredozemlju. Zbog takvog položaja i Tunis je kroz istoriju igrao značajnu ulogu. Pa, i u
novije doba velike sile su težile da obezbijede svoj uticaj u njemu.
Kao i Maroko, Tunis je stekao nezavisnost iste, 1956. godine. Samo godinu dana docnije ukinuta je
monariha, a za predsjednika Republike izabran je Habib Burgiba, dugogodišnji istrajni borac za
nezavisnost, koga su francuske vlasti više puta hapsile i protjerivale. Međutim, Tunis je u vrijeme
ove Titove posjete u spoljnoj politici još uvijek bio pod dosta izraženim prozapadnim uticajem,
mnogo više od Maroka, što se ne bi očekivalo. Predsjednik Burgiba uživao je reputaciju državnika
sa ugledom, a ujedno je smatran i živahnim, dobrim sagovornikom.
Tuniski parlament bio je dobra tribina da se saopšte jugoslovenski stavovi o aktuelnim zbivanjima u
svijetu, posebno u Africi. Tito je taj govor, u kome je i u pripremi bilo najviše lično njegovog,
održao sutradan po dolasku. Kao i ranije kad je istupao u najvišem predstavničkom domu jedne
zemlje, i ovdje je najkraće saopštio kako se Jugoslavija borila i kako je nezavisnost izvojevala i,
posebno, šta je u poslijeratnom vremenu ostvarila. Ističući da Jugoslavija ne liči više na predratnu
nerazvijenu zemlju, u kojoj je i ono malo industrije i rudnika bilo u rukama stranog kapitala, Tito je
naglasio da je stvaralačkim radom i naporima izmijenjena ekonomska i socijalna struktura društva,
a potom je dodao: "Kao rezultat takvog razvoja, obim industrijske proizvodnje povećan je za oko
četiri i po puta u odnosu na predratno stanje, a stopa porasta industrije i nacionalnog dohotka,
prema podacima Ujedinjenih nacija, spada među najviše u svijetu."
Ni ovdje nije zaobišao krizu u Kongu "gdje se putem terora, ubistava i najgrublje inostrane
intervencije nastoje da unište teško stečena nezavisnost i teritorijalni integritet". Eksplicitan je bio u
kritici Ujedinjenih nacija, njihovih organa i posebno generalnog sekretara. "Umjesto da pozovu na
odgovornost kolonijalističku marionetu i ubicu predsjednika legalne centralne vlade Konga, organi
Ujedinjenih nacija, kojima generalni sekretar stoji na čelu, sa tim istim uzurpatorom, Čombeom,
prave sporazume i prihvataju njegove uslove u pogledu nadležnosti trupa Ujedinjenih nacija koje se
nalaze u Kongu." Posebnu pažnju je posvetio žarištu u njihovom neposrednom susjedstvu, u Alžiru.
"Svojom herojskom borbom i krvlju koju prolijeva skoro sedam godina, alžirski narod je dao
bezbroj dokaza o svojoj odlučnosti da ostvari slobodu i nezavisnost i da sam bude gospodar u
svojoj kući."
Ovi stavovi, ma koliko principijelni, za uši nekih parlamentaraca, što se dalo zaključiti po njihovom
mlakom aplauzu, bili su odveć slobodoumni, pa i tvrdi, s obzirom na osjetljivu poziciju u kojoj se
Tunis nalazio. Tunis se nije mogao distancirati od borbe bratskog arapskog naroda, koji se bori za
ono za šta se ova zemlja već izborila, ali je bio pod velikim pritiskom. U Bizerti su se još nalazile
francuske oružane snage. Koliko je situacija bila složena, radi ilustracije pominjem i jednu
nezvaničnu, a neugodnu tačku Titovog programa. Uz samu granicu sa Alžirom postojao je neki
centar alžirskih boraca. Ne znam da li su ga obrazovali oni koji su u kritičnom trenutku izbjegli, pa
se nisu mogli vratiti, ili je to bila, sa nevoljnim dopuštenjem Tunisa, baza za prihvatanje ranjenika i
dopremanje pomoći alžirskim ustanicima.
Uglavnom, Tito je poslao tamo načelnika kabineta Vrhovnog komandanta, generala Miloša
Šumonju, sa kojim je pošao i dobar poznavalac prilika u tom dijelu Afrike, novinar Zdravko Pečar.

Pomorandžin cvet iz vazduha

Titovim domaćinima to, svakako nije moglo
biti ugodno. Imao je s tim u vezi posla i
ambasador Jugoslavije u Tunisu Miloš
Lalović u dijelu diplomatskog kora. Ali, nije
se to negativno odrazilo na posjetu i toplinu
dočeka gdje god se Tito kretao. U svakoj
zemlji mogla se izdvojiti i poneka
originalnost u iskazivanju poštovanja gostu
i prijateljskih osjećanja prema Jugoslaviji. Ni
Tunižani nisu bili bez ideja. Prilikom obilaska
jednog arheološkog kompleksa u Kartagi,
odjednom je odnekud doletio dvokrilac,
mali aviončić iz servisa koji služi
poljoprivredi. Pogledali smo i najprije
pomislili da prosipa konfete; iz vazduha je,
međutim, zamirisao pomorandžin cvijet.
Od mjera koje je Tunis preduzimao u
unutrašnjem razvoju, Titu su se svidjele Prolom oduševljenja: Aleksandrija
posebno one u oblasti poljoprivrede. Bili su,
naime, u toku radovi na realizaciji većeg
projekta navodnjavanja i odvodnjavanja. Nove površine koje su se tako osvajale, nisu
pretvarane u privatne posjede, već su davane bezemljašima da se na njima organizuju u neku
vrstu kooperativa. Istovremeno su za njih podizana i čitava naselja, doduše sa skromnim
stanovima, ali pristojnim, s tim da ih ti seljaci kasnije otplaćuju. Govoreći na oproštajnom ručku
u Monastiru, Tito je, između ostalog, rekao: "Mi smo bili veoma impresionirani time što smo
vidjeli da je vaša zemlja jedno ogromno gradilište. Svuda se gradi ono što je najneophodnije, da
bi ljudi već u početku osjetili blagodeti svoje nezavisnosti".
Tunis je zemlja blagorodne klime. Ne znam u koje je doba godine najugodnije. Ali je početak
aprila, vrijeme ove posjete, čaroban. Brzo nam se vraćala kondicija oslabljena u tropskom
podneblju.
Aleksandrija? Repriza Kazablanke. Ali u ovoj reprizi ima i ponešto drukčijeg, "premijernog". U
susret "Galebu" izašli su jedrenjaci i manja plovila svakojakih oblika, i to na stotine. Kao da je
neka vojna sila spustila na more mnoštvo padobranaca. Na čamcima i čamčićima se igra,
pjeva, kliče. Neke barke se ljuljuškaju kao orahove ljuske. Ima se osjećaj da će se svakog časa
neko od tih mladih ljudi strmoglaviti u tu prljavu vodu, mutnu i masnu od motornih ulja i
goriva...
A tek na molu, na ulicama - prolom oduševljenja. Čuvena Aleksandrija, za koju bi se moglo
pomisliti da je od istorije umorna i prema svemu ravnodušna, sva se giba u najživljem ritmu i
euforičnom zanosu, kao da je tek ovog časa ispratila Faruka i oslobodila se njegove perverzne
vladavine. Na dočeku se zapaža veliko učešće žena. One, kao i u nekim drugim arapskim
zemljama, pozdrav upućuju na svoj poseban način; čine to nekim, pomalo smiješnim
cijukanjem koje se stapa u ravnu zvučnu liniju, i samo se razaznaje otegnuto "ju, ju, ju..."
Muškarci se tome ne pridružuju. Navodno, one tako, na isti način iskazuju i radost, i tugu.
Odlična stvar, mislim u sebi. Imaju šansu da se anonimno oglase i oni kojima posjeta, ako je o
njoj kao ovog puta riječ - nije po volji.
Tito prosto nije mogao, ni nakon dugog i zamornog putovanja, zaobići Ujedinjenu Arapsku
Republiku, i ne sastati se sa Gamalom Abdelom Naserom, u trenutku kad je već mogućnost
sazivanja prvoga samita neangažovanih zemalja bila izvjesna. Ali nije bilo potrebe da se i ovog
puta ide u Kairo. Razmjena mišljenja, budući da posjeta nije bila ni prva, ni zvanična, mogla se
komotno obaviti u Aleksandriji. Mađutim, ako se ne ode u glavni grad - tako je bilo rezonovanje
domaćina - obara se nivo posjete. Protokol gosta tu je nemoćan.
Drugog dana krenulo se vozom u Kairo. Nije to dalek put, ali se sporo putovalo. Ponegdje je voz
toliko usporavao kao da slijedi hod pješaka, zbog velike mase koja je usput čekala, ponegdje,
rekli su nam, i satima. Odjednom u vagon u kome sam bio, kroz otvoren prozor, takoreći, ulijeću
dva mladića. Poduprli su ih prijatelji, na njihovu molbu, i ubacili kao kofere. Hoće, kažu, da
poljube Tita i Nasera, pa makar ih poslije toga naglavačke izbacili iz voza. Fanatizam, neviđen.
Samo, odlazak u Kairo bio je prilika da se neposrednije doživi ova zemlja koja se na mapi vidi
samo kao zelena kičma, stegnuta sivim pustinjskim prostorima, sa jedne i sa druge strane Nila,
starog dobrog hranitelja.
Izostali su, srećom, govori, javna istupanja, jer su već počela zamarati neizbježna ponavljanja.
Vođeni su samo razgovori, sadržajni i otvoreni, koji su "kao i uvijek do sada" - da citiram Titove
riječi - "pokazali puno uzajamno razumijevanje i podudarnost naših gledišta o svim krupnim
međunarodnim problemima".

Putovanje "ukoričeno" dramatičnim događajima

Na večeri koju je Tito, prije nego što će
napustiti Ujedinjenu Arapsku Republiku,
priredio na brodu "Galeb" u čast svog
domaćina, Naser je podsjetio da je sa ovom
posjetom započela sedma godina
jugoslovensko-arapskog prijateljstva i da
saradnja dviju zemalja, u korist mira, može
da posluži kao primjer cijelom svijetu. U
egipatskoj štampi već na početku je
zabilježeno: treća Titova posjeta ovoj zemlji
i deveti susret dvojice državnika.
Titovo putovanje u zemlje zapadne i
sjeverne Afrike pamtiće se i po tome što je
bilo "ukoričeno" sa dva dramatična
događaja, opasna po svjetski mir. One
večeri kad se krenulo iz Beograda za Split,

Na Kraju putovanja: Kairo

17. februara 1961, stigla je vijest o ubistvu Patrisa Lumumbe. Pred kraj Titove misije, dok se
"Galeb" približavao aleksandrijskoj luci, primljen je izvještaj o pokušaju invazije na Kubu koju su
organizovali kubanski emigranti i plaćenici uz pomoć određenih krugova u Sjedinjenim
Američkim Državama. Sutradan po dolasku, rano izjutra, Tito je pozvao u svoju rezidenciju "El
Safa Palas" u Aleksandriji jugoslovenske novinare da bi se oglasio povodom ovog događaja.
- Ne raspolažem detaljnim informacijama o situaciji na Kubi, i zato ću za sada dati samo kratku
izjavu - obratio im se Tito.
U izjavi koju je pročitao, između ostalog, rečeno je: "Protagonisti ove agresije započeli su
opasnu igru sa sudbinom čovječanstva i Ujedinjene nacije treba sada da pokažu svoju
efikasnost i da spriječe namjere agresora, ako želimo da spasimo još ono malo ugleda i
povjerenja u efikasnost te međunarodne organizacije koji su, naročito poslije slučaja Konga,
veoma opali".
Komentarišući potom "taj novi izazov miru i čovječanstvu", Tito je rekao: "Ima tu stvari koje me
zabrinjavaju. Pokušaji izvana ne mogu tu uspjeti, ali se bojim da nije došlo unutar zemlje do
prilične infiltracije. Dolarima se mnogo toga može kupiti".
Ova izjava je brzo obišla svijet i imala je veliki odjek. Fidel Kastro uputio je telegram sa izrazima
zahvalnosti.
- Može li se očekivati i neka zajednička izjava sa Naserom? - upitao je izvještač Tanjuga, Žarko
Stojanović.
- Danas ćemo o tome razgovarati (poslije razgovora objavljena je i zajednička deklaracija,
pr.a.). Ja ovu izjavu dajem odmah da ne kažu da ćutimo. Ne mogu nikoga direktno da optužim,
ali onaj koga se to tiče, to će i znati... Mislim da se ne radi samo o Kubi, nego o tome da se što
više zamuti. Jer, čim je više takvih slučajeva koji zaokupe svjetsko mnjenje, lakše se tu i tamo
uradi ono što se, inače, ne bi moglo uraditi. Tu moral više ništa ne vrijedi. Stalno rovari neki
đavo: taman se smiri na jednom, a već se zamuti na drugom mjestu...
U bilježnici je ostao i razgovor koji je Tito tom prilikom vodio sa dopisnicima jugoslovenske
štampe i radija, iznoseći i neke zanimljive utiske o zemljama u kojima je bio.
- Predviđate li mogućnost nekih posebnih akcija u vezi sa ovakvom situacijom? - upitao je neko
od prisutnih novinara.
- Pa, evo, i Kuba govori da se nešto mora uraditi. Mislim na akcije neangažovanih, pa makar nas
nazvali i "trećim blokom".
Ovim odgovorom Tito je prvi put javno nagovijestio Konferenciju vanblokovskih zemalja.
- Jeste li se namučili tamo, u crnoj Africi? - upitao ih je Tito, i dodao: - Najgore su prošli
snimatelji i fotoreporteri. Vidio sam koliko su ih muvali.
Svako od prisutnih saopštio je i poneki svoj utisak. a onda će tito u šali:
- Mi smo u Maroku odlično prošli. Tako dobru jegnjetinu do sada nisam jeo. Bilo mi je neugodno
jedino kada neko od domaćina iz prevelikog gostoprimstva prstima uvalja u sos onaj kus-kus i
onda mi to prinese.
Pošto je neko od boljih poznavalaca marokanske kuhinje objasnio na koji se način peče ta
jagnjetina, Rato Dugonjić, tada ambasador u Kairu, pomenuo je i jedan od načina pripremanja
patke, zamotavanjem u novine...
- Takve su najbolje - brzo će Tito, pogledajući sa osmjehom na sagovornike. - Pojedeš patku,
zajedno sa novinarskim patkama.
A onda će, vidljivo zadovoljan:
- Nekako se osjećam kao da smo već kod kuće.
- Govori se o povratku u Beograd avionom.
- Neki su to predlagali. Ali ne mogu da ostavim mornare sa kojima sam prešao toliki put.
Osjećam obavezu da se zajedno i vratimo.
Združeni odred Ratne mornarice bio je po broju brodova i brojnom stanju posada znatno veći
nego na prethodnim putovanjima. "Galeb" su pratila tri ratna broda ("Split", "Kotor" i "Pula") i
trgovački brod "Lovćen". Pređeno je 10.830 milja i provedeno u vožnji 35, a u lukama 37 dana.
Niger kao Crnojevića rijeka

Veći dio posada sačinjavali su mladi mornari

i starješine kojima je ovo bilo prvo duže
putovanje, što je bila i dobra prilika za
obaveznu obuku, za usavršavanje pomorskih
znanja i vještina. Kontakti koje su oni imali
(uzajamne posjete i razgovori, sportski
susreti, razne priredbe) po svojoj liniji i u
svojoj organizaciji, doprinijeli su
reprezentovanju naše Ratne mornarice, a u
dobroj mjeri i jugoslovenske brodogradnje.
- Važno je da stignemo - nastavio je Tito u
ovom susretu - prije Prvog maja. U Beogradu
ćemo biti 27. aprila.
- A onda će doći Konferencija neutralnih
zemalja - malo provokativno će iskusni
tanjugovac Žarko Stojanović. Poklon: Nilski konj na "Galebu"
- Inače, više ne idem "Galebom", već
avionom...
- Priča se - ponovo će uporni Stojanović - da će Konferencija biti u Beogradu.
- A - u Beogradu? Pa dobro, neka bude! Biće to korisno za naše novinare, imaće šta da pišu...
Čujem da će Amerikanci uskoro poslati čovjeka u vasionu.
- Ko ne može na Kubu, može i u vasionu - primijetio je Dušan Uremović iz sarajevskog
Oslobođenja.
Jedan učesnik u ovom razgovoru pušio je na lulu, pa će mu tito u šali:
- Preko lule smo mi upoznavali Franju Josifa. Da li se neko sjeća onih figurica? A sad u Gani, žene
nose Nkrumaha, na leđnom dijelu haljine, onako, malo niže... Nego, jeste li vidjeli - obraća se Tito
novinarima - Tabmanov spomenik, tu veliku "umjetnost". Na pognutom crncu jaše Tabman, sa
cigarom u ruci. To je nevjerovatno, neukusno, grubo... Seku Ture je najgore prošao. On je imao
"čast" da taj spomenik otkrije. Bio u posjeti i to mu uključe u program. Kad je vidio šta otkriva -
ispričao mi je Seku Ture - umalo se nije onesvijestio. A Tabman se, kaže, samo šeretski smije.
- On nas je, zapravo, oni njegovi su nas strašno maltretirali - pomenuo je Mića Marković iz Radio
Beograda. - Trebalo bi da mu se osvetimo.
- Meni će ti on - kaže Tito - u Parlamentu: "Vaš govor je bio mnogo bolji, jer je bio mnogo kraći".
Zar samo zb og toga, pomislio sam... Kad bi, Rato, ljudi znali koliko nas je ovo putovanje koštalo,
koliko znoja... Ovo mi je bilo najteže od svih dosadašnjih putovanja. Seku Ture mi tako u jednom
trenutku veli da mi uzvraća vrućinom za onu hladnoću koju je kod nas pretrpio.
Iznoseći dalje svoje utiske, Tito će ozbiljnim tonom: "Keita iz Malija mi se jako svidio. U
razgovorima je lijepo izlagao. On zna šta hoće. Samo, suočava se sa velikim teškoćama. Zemlja
nema izlaz na more. Inače, ima mogućnosti za razvoj; to može da bude bogata zemlja. Ima rijeku
Niger koja bi za Mali mogla značiti što i Nil za Egipat.
- Jeste li čuli? - upitao je Obren Miličević, novinar Borbe - kako smo Niger preveli na
srpskohrvatski jezik.
- Kako?
- Crnojevića rijeka.
Tito se slatko nasmijao, a onda je na pitanje rate dugonjića gdje je bilo najteže, odgovorio:
- Najteže? Svuda je bilo teško. Što se vrućine tiče - u Togu i Gvineji. Samo meni vrućina toliko ne
smeta. Ja sam u Etiopiji, kada je temperatura prelazila pedeseti stepen išao u lov. U Maliju se
uopšte nismo znojili. Vrućina je bila velika, ali vlažnost neuporedivo manja. I nikako da se utoli
žeđ. Ne znam već ni koliko sam litara tečnosti pio dnevno... Najgore je, kao u Liberiji, kada je uz
vrućinu i velika vlaga.
Sa pogledom, uz osmijeh, na svoje saradnike, tito će novinarima:
- Neki naši drugovi u Liberiji su odlikovani Ordenom Hrista. Mogu sada da uđu u Vatikan kad god
hoće. Kad dobiješ orden za širenje hrišćanstva, to je najbolji dokaz da kod nas nema progona crkve.
Gvineja je, ipak, bila poseban doživljaj.
- U unutrašnjosti te zemlje - rekao je Tito - dočeci su bili jako neposredni. Ponese te ona masa, pa
zaboraviš na vrućinu. Sa koliko se samo simpatija taj narod odnosi prema našoj zemlji, bez obzira
što neki rukovodioci...
Tito je imao tu još nešto da kaže, ali je stao.
- U Kazablanki je bio najbolji prijem - primijetio je Dušan Uremović.
- To ja najbolje znam jer su me ruke zaboljele otpozdravljajući... Juče je takođe (u Aleksandriji) bio
fantastičan doček.
- Luka je pružala veličanstvenu sliku - kazao je Žarko Stojanović.
- Jeste. Samo, oni povici i zvuci sirena stvarali su takvu zaglušujuću buku, da ja, sišavši sa broda i
stupajući na egipatsko tle, nisam čuo himnu. Odjednom vidim: Naser stoji mirno. Onda se i ja brzo
zaustavim i uspravim.
Olakšanje svih što se povratak kući približio dao je ovom susretu pečat pune opuštenosti i najveće,
moglo bi se reći familijarne neposrednosti. Tito će samo na kraju:
- Čeka nas dosta obaveza. Ova godina je i jubilarna - dvije decenije od ustanka; biće proslava, a
biće i posjeta...

Delegacija bez poželjne harmonije

Ko bude želio da jednog dana, u istorijskoj

retrospekcijji, objektivno ocjenjuje značaj i
domete ovog putovanja, bez površnosti, bez
političkih i ideoloških ograničenja, ili ličnih
animoziteta, moraće da prelista zajednička
saopštenja nakon razgovora u svakoj od ovih
zemalja. Godina uoči ove posjete (1960)
nazvana je godinom Afrike, jer je u njoj oko
dvadeset područja pod kolonijalnom
dominacijom steklo samostalnost. Među
njima i dvije zemlje koje je Tito posjetio
(Togo i Mali), a i ostale su bile, uz jedan
izuzetak, sa kratkim stažom nezavisnosti. Brod bez stabilnosti: "Galeb"
"Vraćamo se iz posjete" - rekao je Tito u
Ljubljani - "jednom od najvećih kontinenata
svijeta koji se sav budi, koji se umnogome već probudio i koji na međunarodnoj vagi i u borbi za
mir ima ogroman značaj." Makar se i moglo tvrditi da nekoj od ovih zemalja posjeta nije bila
osobito poželjna, ne može se ni poricati da nije bila korisna. "Pošto je većina čovječanstva" - riječi
su Titove po povratku u Beograd - "izvan blokova, mi hoćemo da ta većina ne gleda pasivno da joj
neko drugi kroji sudbinu već da i ona sama učestvuje u tome. I što nas bude više - tim ćemo biti
snažniji, razumije se ne po topovima i atomskim bombama već kao moralni faktor. A danas moralni
faktor u svijetu igra i te kako veliku ulogu."
Najkonkretniji uspjeh ovog putovanja iskazao se u tome što su Titovi domaćini iz šest od ukupno
osam posjećenih zemalja došli u Beograd, četiri mjeseca docnije, na Prvu konferenciju
neangažovanih zemalja. Bila je to četvrtina od ukupnog broja njenih učesnika. Dvije zemlje (Togo i
Liberija) priključile su se Pokretu već na Drugom samitu u Kairu. Istovremeno je unapređena, a sa
nekima od ovih zemalja praktično tek i uspostavljena bilateralna saradnja, na političkom, a i na
ekonomskom planu, u onoj mjeri u kojoj su to objektivne okolnosti omogućavale i obostrani
interesi nalagali. Ukratko, bila je to promocija aktivnijeg prisustva Jugoslavije u područjima
zapadne i sjeverne Afrike.
Moje prvo iskustvo na zadatku ove vrste bilo je i najteže. Nikada se više u Titovim inostranim
posjetama nije ponovio sticaj toliko nezgodinih okolnosti kao tada: najpre, putovanje školskim
brodom bez potrebne stabilnosti za dugu okeansku plovidbu, i to u vrijeme kada su vode
Sredozemlja, a pogotovo Atlantika veoma nemirne. Zatim, od ukupno osam posjećenih - pet
zemalja se nalazi u tropskom podneblju, a bili smo tamo u najgorem pretkišnom, depresivnom
periodu. Dalje - programi posjeta su bili više nego obimni, budući da se u svaku od ovih država, sa
izuzetkom Ujedinjene Arapske Republike, išlo prvi put. Uz to - zemlje - domaćini siromašne, pa i
uslovi za smještaj često više nego skromni. Najzad, i sastav zvanične delegacije bio je takav da nije
moglo biti poželjne harmonije, čak i da su svi drugi uslovi bili povoljni. Po povratku, moj zaključak
je bio: doživjelo se - ne ponovilo se. I nije, srećom.
Koja god je zemlja stremila nezavisnoj spoljnoj politici, ako je već nije imala, ili je težila njenoj
punoj afirmaciji, ako je već takav kurs slijedila - upućivala je poziv Titu da je posjeti. Pozicija koju
je Jugoslavija izvojevala i ugled koji je u svijetu imala bili su takvi da se najmanje rizikovalo, dok
se od velikih - bilo da su na Zapadu ili na Istoku - s razlogom zaziralo.
U toj istini su, nesumnjivo, našle oslonac i, od nas daleke, zemlje koje su već 1963. ukazale
gostoprimstvo šefu jugoslovenske države: Brazil, Čile, Bolivija i Meksiko. Tito je istovremeno
imao i pozive Argentine i Urugvaja, zemalja, u to vrijeme slične spoljnopolitičke orijentacije, ali
nije bilo mogućnosti da im se odazove.
Jak eho na latinoameričkom kontinentu imale su, mislim, Titove posjete zapadnoj Africi (1961).
Sjećam se da je poziv Titu od tadašnjeg brazilskog predsjednika Kvadrosa stigao upravo u vrijeme
dok je, poslije posjeta Gani, Togu i Liberiji, brodom "Galeb" putovao pema Gvineji. A prihvaćene
posjete latinoameričkim zemljama uticale su, vjerovatno, u značajnoj mjeri i na Vašington da
pozove Tita da se na povratku zaustavi u SAD i da mu ukaže najviše državničke počasti. Tako je
ovo putovanje, izuzimajući boravak Tita u Njujorku (1960) povodom jubilarnog zasjedanja
Generalne skupštine Ujedinjenih nacija - bilo u stvari prvi njegov iskorak u zapadnu hemisferu.
Najzad, Tito je bio prvi šef jdne socijalističke države koji je otišao u posjetu kontinentu s onu stranu
okeana. Mnogo docnije (1976) Tito će se ponovo naći na tome tlu, čineći posjete Panami, Venecueli
i ponovo Meksiku. Ali, drugo putovanje neće imati ni približan značaj onog prvog.

Prve demonstracije protiv Titove posete

Vašingtonska policija je u službi američkog

predsjednika i pod kontrolom federalne
vlade. Da je bilo komotno i bezbrižno - nije!
Najveći izazov sa naše strane im je bio što
smo koristili kamere i fotoaparate. Mnogi bi
u tim trenucima brže-bolje, svojim
"parolama" zaklonili lica. U svakom slučaju,
nešto do tada nedoživljeno u Titovoj pratnji.
Zvanična vijest o posjeti je glasila da je
predsjednik Sjedinjenih Država Džon
Kenedi, pozvao predsjednika SFRJ Josipa
Broza Tita da dođe u Ameriku radi "široke
razmjene gledišta o izvjesnom broju pitanja
od interesa za obje zemlje". Pozdravljajući
Tita ispred Bijele kuće, Kenedi je, između
ostalog, rekao: "Svijet u kome živimo je pun
teškoća i opasnosti. Smatram da je veoma Džon Kenedi pozdravlja Tita u Vašingtonu,
značajno što i pored mora koja nas oktobra 1963.
razdvajaju i možda razlike u političkim
filozofijama, imamo razumijevanje za
osnovne političke ciljeve zemalja u cijelom svijetu, kako bi se opasnost smanila". Izrazio je na kraju
nadu da će kao rezultat posjete, odnosi između naroda dviju zemalja postati još prisniji i da će "naša
odanost prema nacionalnoj nezavisnosti biti ojačana". Saglašavajući se sa onim što je njegov
domaćin rekao, Tito je, zahvaljujući na dočeku, naglasio: "Narodi Jugoslavije i Sjedinjenih
Američkih Država bili su u raznim periodima svoje historije povezani zajedničkim težnjama, a
naročito za vrijeme dva posljednja svjetska rata, kada su se zajednički borili za ostvarenje onih
ideala čovječanstva koji su 1945. godine formulisani u Povelji Ujedinjenih nacija".
Predsjednici su odmah započeli razgovore, uz učešće saradnika: sa jugoslovenske strane, Mijalka
Todorovića, Koče Popovića i Veljka Mićunovića, a sa američke, Dina Raska i njegovog pomoćnika
Vilijema Tajlera. Trajali su do vremena predviđenog za ručak, a nastavljeni poslije podne. Po
završetku prvog dijela, domaćin je proveo goste kroz cijelu Bijelu kuću. Na ručak je, pored
učesnika u razgovorima i još nekoliko ličnosti iz Titove pratnje, pozvano i više američkih
zvaničnika. Među njima su bili sekretari za finansije, za trgovinu, za pitanja rada, zatim nekoliko
senatora, među kojima Vilijem Fulbrajt i Edvard Kenedi, državni podsekretar Averel Hariman,
predsjednik Komisije za atomsku energiju Glen Siborg, bivši ambasadori u Jugoslaviji - Džordž
Alen i Džordž Kenen, i drugi. U zdravici, Kenedi je naglasio da on i njegovi prethodnici,
Ajzenhauer i Truman, cijene nezavisnost Jugoslavije, a isto tako i "hrabru borbu vašeg naroda u
periodu od dvadeset godina". Tito je izrazio uvjerenje da će razmjena gledišta sa predsjednikom
Kenedijem i njegovim saradnicima doprinijeti "razvoju naših dobrih odnosa". Predložio je da se
Amerika i druge miroljubive države udruže u zajedničkom naporu za očuvanje mira i da "rade u
prilog miroljubivog međunarodnog razvoja i saradnje". Zdravice nisu čitane, već improvizovane,
što je pojačalo neposrednost ovog važnog susreta.
U razovorima koji su, kako je naglašeno u zajedničkom saopštenju, vođeni u prijateljskoj atmosferi
i koji su se odlikovali iskrenošću, izvršena je razmjena mišljenja o nizu važnih pitanja aktuelne
međunarodne situacije i bilateralnih odnosa. Posebno je naglašen značaj, tih dana najčešće
spominjanog Sporazuma o zabrani nuklearnih eksperimenata, kao početnom koraku u smanjivanju
međunarodne zategnutosti. Data je snažna podrška Ujedinjenim nacijama, uz obostrano izražavanje
želje da sve zemlje istraju u naporima, čija je svrha da se poveća efikasnost svjetske organizacije. U
dijelu koji se odnosio na bilateralu, Tito je izrazio zahvalnost narodu i vladi SAD, na pomoći u
poslijeratnim godinama. Dva predsjednika su izrazili nadu da će odnosi između dviju zemalja, i
kada direktna pomoć više nije potrebna, moći - sem političkih - da se razvijaju i na drugim poljima,
naročito na polju razvoja normalne spoljne trgovine, ekonomskih kontakata, kao i kulture, nauke i
drugih oblasti.
U toku ovih razgovora, Kenedi je obavijestio Tita da američka vlada ispituje mogućnost da se, kao
pomoć nastradalom Skoplju, sa američkih skladišta u Evropi preda Jugoslaviji 10.000 stambenih
jedinica. Američka inženjerijska ekipa stigla je u Jugoslaviju i odmah produžila za Skoplje kako bi
se što uspješnije prihvatile isporuke i efikasnije obavila montaža.
U kasno popodne, po završetku zvaničnog dijela posjete, jugoslovenski predsjednik se istim
helikopterom vratio u Vilijemzberg. Prije uobičajene konferencije za štampu predsjednika Tita, pred
Bijelom kućom, Kenedi se, kako to tamošnji protokol predviđa, zvanično oprostio od svoga gosta.
Konferencija je završena, ali helikopter je iz nekakvog razloga desetak minuta kasnio. Kenedi je za
to dočuo i brzo izašao u park sa svoje dvoje djece: šestogodišnjom Kerolajn i trogodišnjim Džonom.
To je, sada već privatnom ispraćaju, dalo toplu, ljudsku notu. U jednom trenutku mali Džon se
našao u naručju Jovanke Broz, sa prstićem u ustima, a važno uozbiljen. Snimatelji, koliko ih se tu
još zateklo, pritrčali su da iskoriste šansu.
Moja pažnja bila je usredsređena na predsjednika Kenedija. Dopao mi se ovaj njegov gest i
opušteno, prirodno držanje: lijeva ruka u džepu od pantalona, u desnoj ručica Kerolajn. Na jednu
stranu malo nagnut. Dok je služio u mornarici tokom Drugog svjetskog rata, japanski razarač
naletio je na Kenedijev torpedni čamac i potopio ga.

Vreme opasne konfrontacije dve supersile

Kenedi se jedva izvukao iz tog udesa, ali sa
ozbiljnim povredama. Desetak godina
kasnije, u to vrijeme već kao senator, bio je
prinuđen da ode na bolničko liječenje zbog
oboljenja kičme. Poslije dve teške operacije,
u postelji je proveo više od pola godine. U
novembru 1960, u svojoj četrdeset i trećoj
godini, izabran je za - do tada - najmlađeg
predsjednika, zamjenjujući u istoriji SAD
najstarijeg čovjeka na tom položaju, Dvajta
Ajzenhauera. Čuvenog komandanta iz
Drugog svjetskog rata, u predsjedničkoj
stolici, ipak, previše vojnika, zamijenio je
naglašeno opredijeljeni demokrata. Samim
tim rapidno se mijenja i politički stil na vrhu Trogodišnji sin Džona Kenedija u naručju Jovanke
države. Mladi Kenedi okuplja oko sebe štab Broz, Vašington, oktobra 1963.
vrhunskih intelektualaca i stručnjaka. Inicira
program socijalnih reformi i uspostavljanja pravednijeg društvenog poretka na unutrašnjem planu, i
početak liberalnije "Kenedijeve ere" u spoljnjoj politici. Ali, suočava se i sa sve žešćim otporima
konzervativnih snaga. Neki senatori su napadali politiku administracije u svim njenim aspektima.
Kenedi je, međutim, odlučno slijedio započeti kurs popuštanja međunarodne zategnutosti. I njegov
poziv Titu da posjeti SAD neki politički analitičari su ocijenili kao hrabru odluku na tom pravcu.
Vrijeme opasne konfrontacije između dvije najveće sile, zbog postavljanja sovjetskih raketnih baza
na Kubi (oktobra 1962) na samo 144 kilometra od SAD, bilo je sigurno i za Kenedija, i to na
početku njegovog mandata, najveće iskušenje. Tu pred Bijelom kućom toga dana oživjelo mi je u
sjećanju i Titovo angažovanje u vezi sa tom krizom. Naročito mi je jedan trenutak upečatljivo ostao
u pamćenju. Poslije nekog uobičajenog programa u Zagrebu, Tito je kasno poslije podne krenuo na
Brione. Jedino, kratko zaustavljanje bilo je na vidikovcu iznad Kvanerskog zaliva. Zašto baš tu - ne
znam. Nije se imalo šta vidjeti; bio je već potpuni mrak. U putu sam dobio posljednju vijest, krajnje
alarmantnu. Izgledalo je da svakog časa može da plane nuklearni rat. Lični sekretar Branko Vučinić
i ja prišli smo predsjedniku da ga upoznamo s tom viješću. Saslušao je, bez riječi, začuđujuće
miran. Vraćajući se svojim automobilima sa povraćenim spokojstvom, nas dvojica smo zaključili:
Nema rata! Ali, čim smo stigli na Brione, započela je Titova intenzivna aktivnost: najprije
telefonske konsultacije s najbbližim saradnicima, a potom pripremanje i slanje poruka
najodgovornijim državnicima. U dva-tri naredna dana, dok je svijet u zloslutnoj tišini pratio
dramatična događanja, uspostavljena je živa komunikacija na važnim međunarodnim pravcima. Sa
Hruščovom, posebno, Tito je u to vrijeme bio u normalnim kontaktima i relativno dobrim
odnosima. Ukratko, u naporima da se nađe izlaz iz te krize, Titov doprinos nije bio mali, a nije bio
ni nepoznat i međunarodni nezapažen. Naprotiv. I dok na travnjaku Bijele kuće razmišljam o
uočljivoj Kenedijevoj pažnji prema Titu, zaključujem lično da je za nju i taj fakt imao nesumnjivog
značaja.
Napravio sam nekoliko snimaka i posmatrao Kenedija sasvim izbliza. Iznad malo opuštenih očnih
kapaka, između vjeđa, bilo je upadljivo nekoliko kratkih, vertikalno usađenih bora. Njegovo lice
imalo je zamišljen izraz, u mome viđenju - pomalo i tužan. Kao da se u njemu već nazirao
nagovještaj skore kobi...
Sutradan, 18. oktobra, Tito je prema programu trebalo da otputuje u Kaliforniju, i to po ličnom
pozivu guvernera Pata Brauna, koji je već u Titovu čast "sazvao" veliki svečani prijem u San
Francisku sa 1.500 zvanica.. Polijetanje manjeg aviona, sa dijelom pratnje u kome sam ja bio,
planirano je u ponoć između 17. i 18. oktobra. Motori su već bili pokrenuti. Čuli smo i ono
uobičajeno: "Vežite se!", sa podacima o letu. Odjednom - rad motora se utišava. Poruka radio
vezom da se vratimo u Vilijemzberg. Saznajemo da se posjeta Kaliforniji otkazuje. Po zvaničnom
saopštenju - zbog Titovog gripoznog oboljenja.
Bilo je to i stvarno tako. Po povratku iz Vašingtona u predsjednikovom glasu se mogla osjetiti
promuklost, što lako može da izazove i čaša hladne vode. Usput rečeno, u Americi kao da se i ne
služi nikakvo piće bez kocke leda. Nekih drugih simptoma u početku nije bilo. Ali uveče se javila
temperatura, i porasla dosta visoko, što je već bilo dovoljno da se ne ulazi u rizik i da se program
mijenja. Lično ne bih isklkjučio da je time laknulo i onim ljudima iz naše bezbjednosti, koji su u
San Francisku u okviru priprema za posjetu odranije boravili.
Titov lični ljekar Stipe Radovanović, Dalmatinac sa Korčule, borac sa iskustvom iz partizanskih
dana, uz aspirin i C vitamin, odlučio se i za narodnu terapiju.
Privolio je Tita da se nadnese nad veliki lonac vrele vode. Glavu mu je prekrio malo debljim
ubrusom i zamolio za strpljenje. A Tito će njemu, dosta mrzovoljno, ali i poslušno: "Pa, ti mene
Stipe liječiš kao što se radilo prije hiljadu godina". Stipe je ostao uporan. Uglavnom, Tito je već
sutradan popodne krenuo u obilazak istorijskih znamenitosti u Vilijemzbergu.

"Neću da umrem, bilo bi malo prerano"

U blizini rezidencije za sve ovo vrijeme dežurao je

odred "sedme sile". Čim je Tito izašao u vrt,
znatiželjnim novinarima i snimateljima obratio se
riječima: "Kao što vidite - zdrav sam! Nisam ni imao
namjeru da umrem; bilo bi malo prerano. Osim toga,
ovdje je tako lijepo pa bi to bila prava šteta". I
nastavio je da pravi šale. Kada su mu na trgu
pokazani starinski topovi iz XVIII i XIX vijeka,
uzvratio je opaskom: "Bolje bi bilo da su i danas
takvi".
Na vijest da je Tito lakše obolio, Kenedi mu je poslao
telegram, izražavajući želju za ozdravljenje i nudeći
svu potrebnu ljekarsku pomoć. Tito mu je zahvalio,
izražavajući žaljenje što je bio prinuđen da odustane
"od posjete nekim vrlo zanimljivim dijelovima Vaše
velike zemlje". Telegram slične sadržine uputio je i
guverneru Braunu... Sve naše misli i aktivnosti brzo
su preusmjerene prema Njujorku. Džon Kenedi sa decom na ispraćaju Tita iz
Tito će još dva puta posjetiti Sjedinjene Države; 1971, Bele kuće
za vrijeme Niksona, i 1978. - u Karterovo vrijeme.
Oba puta sam takođe bio u pratnji. Posjete su proticale mirno, bez ičega što bi ih ozbiljnije moglo
osjenčiti. Bilo je i tada "piketara", ali u manjim grupicama, ponegdje - jedva na vidiku. Ali, samo bi
se za prvu moglo reći da je bila istorijska, kao proboj u bolje međudržavno razumijevanje i širu
saradnju. A i realizovana je u jedino mogućem trenutku. Mnogo prije, za nju nije bilo uslova.
Mjesec dana kasnije - tamo već nije bilo Kenedija. Pao je 22. novembra u Teksasu, kao žrtva
reakcije, u atentatu prilikom posjete gradu Dalasu.
Dvadesetog oktobra, pomalo šokantan skok avionom iz malog, mirnog Vilijemzberga u
višemilionski, bučni Njujork. To je bio i prelaz iz posjete Sjedinjenim Državama u posjetu
Ujedinjenim nacijama, sa prestankom, načelno, brige i odgovornosti Amerike, tj. federalne vlade.
Prava prilika za emigrante da pokažu šta znaju i mogu. Bliski susret s njima u Vašingtonu ostao je u
granicama verbalnog duela. U Njujorku, ispred hotela "Valdorf Astorija", u kome će se odsjesti, to
je već bilo nešto ozbiljnije. Po dogovoru protokola i Službe bezbjednosti, ispred hotela, u momentu
predsjednikovog dolaska, trebalo je da bude što više "naših", ne samo iz pratnje, nego i iz
jugoslovenske kolonije u Njujorku. Sat ranije, šećkali smo tamo-amo, jedni druge ispod oka
zagledali i, uglavnom se prepoznavali. Po sugestiji lokalne policije, trebalo je da svako od nas,
neposredno pred Titov dolazak, okači na rever sakoa propusnicu, ali naopačke, s tim da se prava
stranapokaže samo kad to zatraže njihovi ljudi. U povrijeđenom ponosu, odbili smo da tako
postupimo. Kad je kolona sa predsjednikom i ličnostima koje su ga na aerodromu dočekale, stigla, i
Tito već bio na ulazu hotela, došlo je do uzajamnog šaketanja iz sve snage. U tom času policija je
požurila da nas razdvoji i da nas, sa bedževima, što prije utjera unutra. Sve je, očigledno, sa njene
strane bilo izrežirano i dozirano. Ne bi se, inače, dogodilo da jedan od tih razbojnika uđe u hotel i
dopre samo sprat niže od predsjednikovog apartmana. Ordonansu Manetu Adžiću, na putu do
restorana u prizemlju, nanesene su i tjelesne ozljede.
Naš boravak u Njujorku tih dana, u svakom slučaju, bio je neprijatan. Kako da se ne zažali što je
sjedište svjetske organizacije u takvom gradu? U "slobodnoj" Americi nismo mogli da se slobodno
krećemo. A ko bi odlučio da izađe pojedinačno, bilo službenom obavezom ili svojom voljom,
morao je biti na oprezu. Kako je ko znao i umio - tako se i snalazio. Lični predsjednikov
fotoreporter, simpatični Miloš Rašeta, tip duhovitog šereta iz naroda, naišao je, približavajući se
hotelu, na grupicu emigranata.
- Jugoslav? - prišao mu je jedan od njih.
A Rašeta će, malo pognut, sa šakom iza uva, da tobože bolje čuje, kao iz topa: "Bite šen!" Ovaj je
samo odmahnuo rukom.
- Nisam lud da kažem: "Pliz!" - pričao nam je docnije Rašeta - pa da me počnu pripitivati na
engleskom.
Provokacije emigranata imale su za cilj da posjetu omalovaže i povrijede dostojanstvo šefa
jugoslovenske države. Ali čini se da je na meti bio podjednako, ako ne i više, i predsjednik zemlje
koja im je pružila azil. Incident u "Valdorf Astoriji" i samom Kenediju je, očigledno, teško pao. Čim
je za nj čuo, telefonom je pozvao Tita da se izvini. Publicitet, koji je sve to senzacionalistički
propratio, bio je kratkotrajan; odjek Titovog govora u Ujedinjenim nacijama posve ga je potisnuo.
Posjeta predsjednika Tita Ujedinjenim nacijama tekla je glatko, po strogom protokolu koji važi na
Ist Riveru. Odavno sam, posredstvom filma, kao i toliki drugi, imao pred očima sliku čuvenog
Menhetna u čijoj silueti dominiraju neboderske građevine. Ali kada se čovjek nađe između njih, pa
još i prizemno, jedva da se osjeća nadzemno. Više je pod utiskom da, stiješnjen, nekud propada. Ne
mislim da treba zavidjeti ljudima čiji su svakodnevni posao i život vezani za arhitektonsko-urbani
ambijent, kakav je na tom ostrvu, u inače privlačnom kosmopolitskom Njujorku.
U podne, 22. oktobra, po dolasku u Ujedinjene nacije, Tita je dočekao generalni sekretar U Tant.
Pozdravljanje izuzetno srdačno, tim više što je poznanstvo odranije postojalo. Ovaj burmanski
političar bio je lični savjetnik premijera U Nua, u vrijeme kada je predsjednik bio u posjeti toj
zemlji. Tom prilikom, na Univerzitetu u Rangunu, na kome je U Tant završio studije modernih
jezika i istorije, Tito je proglašen za počasnog doktora. Sa premijerom U Nuom učestvovao je na
Prvoj konferenciji neangažovanih zemalja, 1961. u Beogradu. Cijenio je visoko ulogu i doprinos
Jugoslavije - i posebno njenog predsjednika - organizaciji na čijem je čelu.
Titov izlazak za govornicu u Generalnoj skupštini pozdravljen je dugim aplauzom. Sasvim
očekivano. Dvije trećine tog auditorijuma, odnosno zemalja koje predstavljaju, bilo je manje-više
na liniji politike koju je Tito simbolizovao.

"Ravnoteža straha gubi smisao"

Započeo je izražavajući zadovoljstvo što

govori na tribini organizacije koja je
stvorena na teškim iskustvima najvećeg rata
u istoriji, kao izraz duboke težnje ljudi i
naroda da rat i silu zauvijek isključe iz
međusobnih odnosa. "Posljednjih godina" -
nastavio je zatim - "dolazilo je u svijetu do

Tito sa liderima nesvrstanih zemalja u Ujedinjenim

nacijama
opasnih kriza... Mada njihov rasplet nije uvek bio najpovoljniji, jer je ostavljao traga u
međunarodnim odnosima, ipak smo uspijevali, zahvaljujući naročito Ujedinjenim nacijama, kao i
realističkom gledanju nekih odgovornih državnika velikih sila, da izbjegnemo najtežu opasnost - da
svijet bude uvučen u opštu nuklearnu katastrofu".
Govoreći šta bi rat u savremenim uslovima značio i čemu vodi trka u naoružanju, osvrnuo se
kritički i na teoriju po kojoj je snaga oružja jedina garancija mira, budući da ona u krajnjoj liniji
implicira rat i razaranje. "Današnja takozvana ravnoteža straha sve više gubi svoj smisao i
opravdanje, jer bi u eventualnom sukobu, zbog razorne snage postojećih oružja, čak i pobjeda, kada
bi bila mogućna, imala iste i materijalne i društveno-političke posljedice, kao i totalni poraz." I
dalje: "Čitav poslijeratni razvitak i, upravo, period hladnog rata pokazali su da u međudržavnim
odnosima - sila, prijetnja ratom, pa i sam rat nisu mogli da trajnije riješe ni jedan jedini
međunarodni problem, već su, svuda gdje su primjenjivani, uvijek stvarali nove i još teže
probleme."
Poenta u govoru bila je da se sagleda i prizna realnost našeg doba, i s tim u vezi neophodnost da se
između naroda i zemalja sa različitim društvenim sistemima uspostave odnosi na principima
miroljubive koegzistencije. Imajući stalno na umu i one sa drukčijim mišljenjima, svejedno što nisu
u većini, posebno je istakao da je za pravilno razumijevanje politike koegzistencije potrebno
odvajati političke i ideološke razlike i suprotnosti koje su postojale vijekovima, od odnosa među
državama i narodima u današnjem svijetu.
Ovo pitanje se, inače, često nametalo baš u razgovorima koje je imao prilikom tek završene posjete
zemljama Latinske Amerike, ne toliko onim koje je vodio sa šefovima država, već više u dijalozima
sa predstavnicima pojedinih političkih pokreta i organizacija različitih opredjeljenje. Polazeći od
toga da je govor u Ujedinjenim nacijama, ipak, najvažnija tačka u njegovoj tekućoj misiji, Tito je, i
prije polaska na put, imao skicu ovog istupanja. Slušajući različite sagovornike, provjeravao je
svoje teze i stavove, unosio izmjene, brisao i dodavao; riječju, kao rijetko kad, bilo mu je stalo do
preciznosti formulacija.
"Danas je počelo da preovlađuje shvatanje" - rekao je - "da je ne samo nužno odreći se politike i
sredstava koji vode ratu, već da je, isto tako, potrebno odbaciti i hladni rat." Zalažući se za
prevazilaženje postojeće podjele svijeta na vojne i političke grupacije, istakao je: "Što se nas tiče,
uvijek smo smatrali da takva podjela svijeta, ma kako se historijski mogla objasniti, nije neizbježna
i vječita."
Našao je za potrebno da pojasni neke stvari i u vezi sa politikom neangažovanja. "Mi smo i prije
isticali da se tu ne radi o nekom pasivnom stavu prema međunarodnim zbivanjima, a još manje o
pokušaju stvaranja nekog trećeg bloka. Ne radi se ni o tome da su neangažovane zemlje prisvojile
atribut isključivog zaštitnika mira... Neangažovanost se danas kvantitativno i kvalitativno mijenja i
pretvara u opšti pokret za mir i pronalaženje miroljubivih i konstruktivnih puteva za rješavanje
raznih problema među narodima." Ocijenjujući da je čovječanstvo na istorijskoj prekretnici i da na
putu stvaranja humanijih međunarodnih odnosa treba potisnuti nevjericu i malodušnost i
onemogućiti one koji smatraju da je sila iznad svega, Tito je zaključio: "Čovječanstvo je išlo
naprijed zato što su mase i pojedinci gledali naprijed, što se nisu mirili sa svojim tegobama i
nesrećama."
Dobar dio govora bio je posvećen međunarodnim ekonomskim odnosima, postepenom ostvarivanju
ravnopravnosti u toj oblasti, kao materijalnoj osnovi koegzistencije: "Mi smatramo da postoje opšta
međunarodna obaveza i interes da se nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju uopšte pomogne
da što brže razviju svoje potencijalne materijalne mogućnosti i privredne snage. Prema našem
mišljenju i iskustvu, takvo pružanje pomoći ne treba da bude usmjereno samo na rješavanje
problema ishrane ili na saniranje budžetskih i platnih teškoća, već ono mora efikasno da doprinosi
privrednom razvitku tih zemalja i jačanju njihovog učešća u međunarodnoj ekonomskoj saradnji."
Završavajući govor, vratio se na glavnu ideju, saopštenu već na početku, na aktivnu i miroljubivu
koegzistenciju, odnosno zahtjev da se ona kodifikuje u svjetskoj organizaciji. Podsjećajući da su
već u Povelji Ujedinjenih nacija, među čijim glavnim osnivačima su bile zemlje sa različitim
društvenim uređenjima, sadržane osnovne ideje koegzistencije. Tito zaključuje preporukom: "Za
dalje unapređenje međunarodnih odnosa i za učvršćenje mira u svijetu naročito bi bilo značajno ako
bi Ujedinjene nacije - kao najreprezentativniji skup ravnopravnih i suverenih zemalja i naroda i kao
najistaknutiji forum koji izražava javno mnjenje svijeta - dalje razradile i kodifikovale principe
miroljubive koegzistencije."