OPROŠTAJNI UDARAC

S francuskoga preveo Mile Pešorda , Zagreb, 2000.

Naslov izvornika, MARGUERITE VOURCENAR, LE COUP DE GRACE
© Editions Gallimard 1939 pour Le Coup de grace

Bilo je pet sati ujutro, kišilo je, a Eric von Lhomond, ranjen nadomak Zaragoze,
liječen na nekom talijanskom brodu-bolnici, čekao je, u bifeu željezničkoga kolodvora
u Piši, vlak za Njemačku. Lijep, unatoč četrdesetim godinama, okamenjen u nekoj
vrsti krute mladosti, Eric von Lhomond je svojim francuskim precima, baltičkoj majci
i ocu Prusu dugovao svoj uski profil, blijedoplave oči, visoki stas, drskost svojih
rijetkih osmijeha i ono udaranje potpeticama, koje mu je odsada uskraćivalo
slomljeno stopalo cijelo u zavojima. Spuštao se onaj sivi sumrak kada se senzibilni
ljudi povjeravaju, kada zločinci priznaju, kada se čak i najšutljiviji pričama i uspome-
nama bore protiv pospanosti. Eric von Lhomond, koji je uvijek tvrdoglavo stajao na
desnoj strani barikade, pripadao je onoj vrsti ljudi koji su 1914. bili suviše mladi te su
samo okrznuli opasnost, ljudi koje su neredi u poslijeratnoj Europi, osobni nemir,
istodobno nesposobnost da se zadovolje i smire, preobrazili u vojnike pustolove u
službi svih napola izgubljenih ili napola dobijenih stvari. Sudjelovao je u različitim
pokretima koji su u središnjoj Europi završeni dolaskom Hitlera; vidjeli su ga u
Chacou i u Mandžuriji, a, prije službe pod Francovim zapovjedništvom, zapovijedao
je jednom dragovoljačkom postrojbom koja je sudjelovala u antiboljševičkoj bitci u
Kurlandiji. Njegova ranjena noga, uvijena poput djeteta, odmarala se poprečno na
stolici, dok je on govoreći rastreseno premetao starinsku narukvicu od golemoga
zlatnog sata tako lošega ukusa da mu se samo moglo diviti što ju, kao neki dokaz
odvažnosti, nosi na svojoj ruci. Kadikad bi, trzajem koji je svaki put prodrmao
njegovu dvojicu drugova, udario o stol, ne šakom, već dlanom svoje desne ruke opte-
rećene teškim prstenom pečatnjakom, a zveket čaša neprestano je budio talijanskoga
konobara, bucmasta i kovrčava, usnulog iza šanka. Više puta morao je prekidati svoju
priču da bi se ljutilo obrecnuo na starog kočijaša jednoga bijednoga fijakera, po kojem
je kiša lila kao iz kabla, koji mu je stalno u nezgodan čas, svakih četvrt sata, dolazio
predložiti noćnu vožnju do Kosoga tornja; jedan od dvojice ljudi koristio se tom
diverzijom da naruči još jednu crnu kavu; čulo se lupkanje tabakere - a Nijemac je,
odjednom skrhan, odgodivši za tren beskonačnu ispovijest koju je u stvari ispredao
sebi samom, svijao ramena naginjući se nad svojim upaljačem.
Jedna njemačka balada kaže da mrtvi idu brzo, ali i živi također. Sa petnaest godina
udaljenosti, i sam se slabo sjećam svih tik zbrkanih epizoda antiboljševičke borbe u
Livoniji i u Kurlandiji, cijelog toga kutka građanskoga rata s njegovim neočekivanim
zamasima i podmuklim komplikacijama, sličnim onima nepotpuno ugašene vatre ili
neke kožne bolesti. Svaki kraj, uostalom, ima svoj specifični rat: to je lokalni
proizvod, poput raži i krumpira. Deset najispunjeni-jih mjeseci moga života prošlo je
u zapovijedanju u tome zabačenom okrugu čija ruska, letonska ili germanska imena
nisu ništa budila u duhu čitatelja novina u Europi i drugdje. Brezove šume, jezera,
polja s repom, ružni gradići, prljava sela gdje bi naše ljude katkad iznenada usrećila
koja svinja za klanje, stare vlastelinske nastambe iznutra opljačkane, izvana okrznute
tragovima metaka što su usmrtili vlasnika i njegovu obitelj, lihvari Zidovi rastrzani
između želje za bogaćenjem i straha od uboda bajunete; vojske koje su se razvlačile u
bande pustolova, a svaka je imala više časnika nego vojnika, s nekolicinom
neizbježnih zanesenjaka i manijaka, kockara i pristojnih ljudi, dobrih momaka,
grubijana i alkoholičara. Što se okrutnosti tiče, crveni krvnici, posebno specijalizirani
Letonci, usavršili su vještinu mučenja koja ]e služila na čast velikim mongolskim
tradicijama. Kazna kineskom rukom posebno je bila namijenjena časnicima zbog
njihovih legendarnih bijelih rukavica, koje su bile samo uspomena u stanju bijede i
prihvaćenoga poniženja u kojemu smo svi živjeli. Da biste stekli predodžbu o
rafiniranosti ljudske raspomamljenosti, recimo tek da pacijenta tu pljuskaju kožom
njegove vlastite na živo oderane ruke. Mogao bih navesti i drugih još užasnijih
pojedinosti, no
takve priče kreću se između sadizma i jeftina uživanja. Najgori primjeri okrutnosti
samo služe da u slušatelja otvrdnu još koju žilicu više, a kako je ljudsko srce već
mekano kao kamen, mislim da nije nužno raditi nešto u tome smislu. Naši ljudi
sigurno nisu zaostajali u domišljatostima, no ja sam najčešće sam se zadovoljavao
smrću bez fraza. Okrutnost je luksuz danguba, poput droga i svilenih košulja. U
pogledu ljubavi, također sam na strani jednostavne savršenosti.
Osim toga, makar kakve da su opasnosti s kojima se odlučio suočiti, pustolov (a to
sam postao) se često osjeća nesposobnim za potpuno predavanje mržnji. Možda
uopćavam ovaj sasvim osobni slučaj nemoći: od svih ljudi koje poznajem najmanje
sam spreman tražiti ideološke poticaje osjećanjima mržnje ili ljubavi koje u meni
mogu izazvati meni slični; pristao sam izložiti se opasnostima samo za stvari u koje
nisam vjerovao. Prema boljševicima sam njegovao staleško neprijateljstvo, prirodno u
vremenu kada se karte nisu miješale tako često kao danas, niti pomoću tako spretnih
trikova. Nesreća bijelih Rusa tek me je neznatno zanimala, a sudbina Europe nikada
mi nije poremetila san. Zahvaćen baltičkim zupčanikom, najčešće sam se
zadovoljavao da tu igram ulogu metalnoga kotača, a što je moguće manje ulogu
zgnječenoga prsta. Sto je drugo preosta-jalo mladiću čiji je otac ubijen pred
Verdunom, ostavivši mu u nasljedstvo samo željezni križ, titulu koja mu je u
najboljem slučaju mogla osigurati brak s nekom Amerikankom, dugove, napola ludu
majku koja je provodila život u čitanju budističkih evanđelja i pjesama Rabindranatha
Tagora? Na tim životnim stranputicama, Conrad je bar bio čvrsta točka, čvor, srce. On
je bio Balt s ruskom krvi, ja Prus s baltičkom i francuskom krvi; ukrštale su nam se
nacionalnosti. U njega sam prepoznao onu, kod mene istodobno odnjegovanu i
potisnutu, sposobnost da mu ni do čega ne bude stalo, da istodobno u svemu uživa i
sve prijezire. Ali prestanimo s psihološkim objašnjenjima onoga što je samo spontana
jednodušnost naravi, karaktera, tijela, uključujući tu i onaj nerazjašnjeni komad mesa
koji nema drugo ime do srce, a koje je u nama zadivljujuće skladno kucalo,
premda nešto slabije u njegovim nego u mojim grudima. Njegov otac, koji je bio
naklonjen Nijemcima, umro je u koncentracijskom logoru u okolici Dresdena, gdje je
nekoliko tisuća ruskih zarobljenika trunulo u melankoliji i gamadi. Mojemu ocu,
ponosnom na naše prezime i naše francuske korijene, rascopao je lubanju, u rovu u
Argonnei, neki crni vojnik u službi Francuske. Takvi su mi nesporazumi kasnije
zauvijek ogadili svako uvjerenje osim osobnog. Na sreću, godine 1915. rat pa čak i
žalost samo su nam se ukazali u obliku ljetnoga odmora. Izmakli smo zadaćama,
ispitima, svakoj pomutnji mladosti. Kratovice su bile na granici, u svojevrsnoj slijepoj
ulici, gdje su naklonosti i obiteljske veze, u to vrijeme kada je već popuštala ratna
stega, katkada brisale pečat iz putovnice. Zbog njezina pruskog udovištva, moju
majku, iako Baltkinju i rođaku grofova de Reval, ne bi ponovno prihvatile ruske
vlasti, ali su dugo zatvarale oči pred prisutnošću jednoga šesnaestogodišnjega dječaka.
Moja mi je mladost služila kao propusnica za život sa Conradom na tom zabačenom
imanju, gdje sam bio povjeren brizi njegove tetke, gotovo sla-boumne usidjelice koja
je predstavljala rusku stranu obitelji, i vrtlara Michela, koji je imao instinkte
odličnoga psa čuvara. Sjećam se kupanja u blagoj vodi jezera, ili u slanoj vodi zaljeva
u zoru, naših istovjetnih otisaka stopala na pijesku ubrzo izbrisanih temeljitim pla-
kanjem mora; popodnevnih počinaka u sijenu kada bismo raspravljali o problemima
vremena ravnodušno žvačući duhan ili slamčice, sigurni da činimo mnogo bolje od
naših starijih i ne sumnjajući da smo mi određeni za drugačije katastrofe i ludosti.
Iznova vidim duga klizanja na ledu, zimska poslijepodneva provedena u onoj
neobičnoj igri anđela, u kojoj se bacaš na snijeg pokrećući ruke tako da na tlu ostanu
otisci krila; ugodne noći teške pospanosti u glavnoj dvorani letonskih majura pod
najboljom perinom seljanki, koje su, u onim vremenima oskudne prehrane, istodobno
raznježivale i zastrašivale naše apetite šesnaestogodišnjaka.
Čak ni djevojaka nije nedostajalo u tome sjevernom Edenu izoliranome usred rata;
Conrad bi se rado zakačio za njihove šarene suknje
da ja nisam prezirao te zanose; on je pripadao obzirnim i tankoćutnim ljudima koje
prijezir dira u srce, koji posumnjaju u svoje najdraže sklonosti čim vide da se tomu
ruga neka ljubavnica ili prijatelj. Glede ćudoređa, razlika između mene i Conrada bila
je potpuna i suptilna, poput razlike između mramora i alabastra Conradova mekoća
nije bila samo pitanje dobi: on je bio od onih naravi koje primaju i zadržavaju svaki
nabor s maznom podatnošću lijepoga baršuna. Lako ga je bilo zamisliti u tridesetoj
godini kao maloga zatuplje-nog ladanjskog plemića koji juri djevojke ili mladiće s
majura; ili kao mladoga časnika gardista, elegantnog, bojažljivog i dobrog jahača; ili
kao poslušnog činovnika pod ruskim režimom; ili, pak, u za to pogodnome
poslijeratnom dobu, kao pjesnika po berlinskim barovima koji se povodi za T. S.
Eliotom ili Jeanom Cocteauom. Uostalom, razlikovali smo se samo u moralu; u
fizičkom pogledu bili smo slični, vitki, tvrdi, okretni, iste preplanule boje i očiju iste
nijanse. Conradova kosa bila je blijede plave boje, ali to je nevažno. Po selima svijet
nas je smatrao braćom, što je bilo dostatno objašnjenje za sve one koji nemaju smisla
za strasna prijateljstva; kada bismo protestirali, pokrenuti strašću za doslovnom
istinom, najčešće bi pristali da malo olabave to tako očito srodstvo, i nazivali nas
bratićima. Ako mi se dogodi da noć, koja je mogla biti posvećena snu, uživanju, ili
jednostavno samoći, izgubim u čavrljanju na terasi kavane s intelektualcima obuzetim
očajem, uvijek ih začudim tvrdnjom da sam upoznao istinsku, autentičnu sreću,
neuništiv zlatnik koga je moguće razmijeniti za šaku krupnih sua ili svežanj
poslijeratnih maraka, ali koji ipak ostaje isti, i kojega ne pogađa nikakva devalvacija.
Takva uspomena liječi od njemačke filozofije; zahvaljujući njoj život je jednostavniji,
njegova suprotnost također. A malo je važno je li ta sreća zračila iz Conrada ili jedino
iz moje mladosti, jer su moja mladost i Conrad umrli zajedno. I pored okrutnosti
vremena i užasnoga grča mišića koji je izobličio lice tetke Prascovie, Kratovice su
bile neka vrsta velikoga mirnog raja bez zabrane i bez zmije. A djevojka, ona je bila
ružno počešljana, nevažna, Idjukala se knjigama koje joj je pozajmljivao neki mali
židovski student iz Rige, i prezirala dječake.
Dođe ipak vrijeme kada sam morao šmugnuti preko granice radi odsluženja vojne
obuke u Njemačkoj, u strahu da ne izgubim ono što je bilo najčišće u meni. Obuku
sam obavljao pod nadzorom dočasnika oslabljelih od gladi i trbušnih bolesti, koji su
samo mislili na prikupljanje bonova za kruh, okružen drugovima od kojih su neki bili
ugodni, i koji su se već spremali za poratnu gužvu. Još samo dva mjeseca, i
popunjavao bih rupu koju je u našim redovima otvorilo savezničko topništvo, a
možda bih sad, u ovome času, bio tiho stopljen s francuskom zemljom, s francuskim
vinima, s kupinama koje će brati francuska djeca. No stigao sam baš na vrijeme
nazočiti potpunom porazu naših vojski i propuštenoj pobjedi onih preko puta.
Započela su lijepa vremena primirja, revolucije i inflacije. Razumljivo, ostao sam bez
ičega i dijelio sam sa šezdeset milijuna ljudi potpuni nedostatak budućnosti. Bilo je to
pravo doba da se zagrize u sentimentalni mamac desne ili lijeve doktrine, međutim ja
nisam nikada mogao gutati tu gamad od riječi. Rekao sam vam da jedino ljudske
odrednice djeluju na mene, u najpotpunijoj odsutnosti izgovora: moje odluke su
uvijek bile određene tim i tim licem, tim i tim tijelom. Ruska kotlarnica pripremljena
za eksploziju širila je po Europi dim ideja koje su smatrane novim; u Kratovicama se
smjestio stožer Crvene armije; veze između Njemačke i baltičkih zemalja postajale su
sve slabije, a Conrad je uostalom bio od onih koji ne pišu. Sebe sam smatrao zrelim,
bila je to moja jedina mladenačka iluzija, a u svakome slučaju, samo je od sebe jasno
da sam, uspoređen s mladićima i starom luđakinjom, predstavljao iskustvo i zrelo
doba. Budilo se u meni potpuno obiteljsko osjećanje odgovornosti do te mjere da sam
tu zaštitničku brigu prenosio čak na djevojku i na tetku.
Unatoč svojim mirotvornim naklonostima, majka mi je odobtava-la što sam se
priključio dobrovoljačkoj postrojbi barona von Wirtza, koji je sudjelovao u
antiboljševičkoj borbi u Estoniji i Kurlandiji. Jadnica, tamo je imala imanja ugrožena
posljedicama boljševičke revolucije, s kojih su sve nesigurniji prihodi bili jedino
jamstvo da ne
spadne na sudbinu glačarice ili hotelske sobarice. Točno je međutim da su
komunizam na Istoku i inflacija u Njemačkoj došli u pravi čas da joj omoguće sakriti
od svojih prijateljica da smo mi propali mnogo prije nego što su Kaiser, Rusija ili
Francuska povukli Europu u rat. Bolje je bilo važiti za žrtvu katastrofe, nego za
udovicu čovjeka koga su drolje operušale u Parizu, a krupijei u Monte Carlu.
U Kurlandiji sam imao prijatelje; poznavao sam zemlju, jezik, pa čak i neke mjesne
dijalekte. Usprkos svim mojim naporima da što prije stignem u Kratovice, ipak sam
izgubio tri mjeseca da predem stotinjak kilometara koji su ih dijelili od Rige. Tri
vlažna ljetna mjeseca, s maglom poput vate, s brujanjem ponuda trgovaca Zidova koji
su došli iz New Yorka da u povoljnim prilikama pokupuju nakit od ruskih emigranata.
Još tri mjeseca stroge stege, stožerskih tračeva, nedovršenih vojnih operacija,
duhanskog dima i nemira potmulog i žestokog poput zubobolje. Početkom desetoga
tjedna, blijed i očaran poput Oresta već od prvoga stiha Racineove tragedije, ugledah
kako se ponovno pojavljuje Conrad, stasit u odori na koju je sigurno otišao jedan od
posljednjih tetkinih dijamanata, s malim ožiljkom na usni, zbog kojeg je izgledao kao
da gricka ljubičice. Zadržao je djetinju bezazlenost, djevojačku blagost i onu
mjesečarsku neustrašivost koju je nekada ulagao penjući se na leda bika ili vala;
njegove večeri prolazile su u sastavljanju loših stihova u duhu Rilkeovom. Na prvi
pogled ustanovih da se njegov život zaustavio dok sam bio odsutan; teže mi je bilo,
makar se tako ne činilo, priznati da je isto važilo i za mene. Daleko od Conrada živio
sam kao što se putuje. Sve kod njega ulijevalo mi je potpuno povjerenje, koje nikada
poslije nisam mogao podariti nekomu drugom. Pokraj njega, duh i tijelo mogli su
samo biti spokojni, umireni tolikom jednostavnošću i iskrenošću, a samim tim
slobodni da praznuju s najvećom djelotvornošću. Bio je idealan ratni drug, kao što je
bio idealni drug iz djetinjstva. Prijateljstvo je, prije svega, sigurnost, a baš ga to
razlikuje od ljubavi. Ono je također poštovanje i posvemašnje prihvaćanje drugoga
bića. Da mi je moj prijatelj do posljednjega novčića isplatio svote poštovanja i
povjerenja
koje sam zapisao na njegovo ime, dokazao mi je svojom smrću. Con-radu bi njegove
različite sposobnosti, bolje nego meni, omogućile da se izvuče iz neprilike u manje
očajnim okolnostima nego što su to revolucija ili rat; njegovi stihovi bi se dopali;
njegova ljepota također; mogao bi trijumfirati u Parizu kod žena pokroviteljica
umjetnosti, ili izgubiti se u Berlinu u tamošnjim kojekakvim društvima. U ovoj
baltičkoj zbrci, gdje su sve šanse bile na zloslutnoj strani, angažirao sam se samo radi
njega; uskoro je bilo jasno da se on tu zadržao samo radi mene. Od njega saznah da su
Kratovice bile izložene kratkotrajnoj crvenoj okupaciji, iznimno bezopasnoj,
zahvaljujući možda prisutnosti malenoga Židova Grigorija Loewa, sada obučenog u
poručnika boljševičke vojske, a koji je nekada, kao ttgovački pomoćnik u jednoj
knjižari u Rigi, susretljivo svjetovao Sophie u njezinim lektirama. Otada se dvorac
koji su preuzele naše trupe nalazio usred bojišnice, izložen iznenađenjima i
puškostrojničkim napadajima. Za vrijeme posljednje uzbune, žene su se sklonile u
podrum odakle je Šonja — kako smo je neukusno nazvali — zahtijevala, s luđačkom
od-važnošću, da iziđe kako bi u šetnju izvela svoga psa.
Prisutnost naših trupa u dvorcu zabrinjavala me koliko i blizina crvenih, jer
neizbježno je morala iscrpsti posljednja sredstva moga prijatelja. Upoznao sam već
naličja građanskoga rata u vojsci koja se raspada; očito najpametniji smjestit će se
zimi u naselja privlačna po gotovo netaknutim zalihama vina i djevojaka. Nisu ni rat
ni revolucija razarali zemlju, već njezini spasitelji. Nisam za to mnogo mario, no
Kratovice su mi bile važne. Dadoh do znanja da moje poznavanje topografije i
bogatstva toga kraja mogu biti od koristi. Poslije beskrajnih vrludanja, ugledali smo
na koncu ono što je bilo očito, a zahvaljujući suradnji jednih i oštroumnosti drugih
dobio sam zapovijed da pođem na jugoistočni sektor zemlje reorganizirati tamošnje
dragovoljačke postrojbe. Bijedna zapovijed, koju Conrad i ja pri-mismo u još
bijednijem stanju, blatnjavi do kostiju i toliko neprepoznatljivi da su za nama lajali psi
u Kratovicama, kamo smo stigli tek na kraju jedne preguste noći. Da se uvjerimo u
moje poznavanje
topografije, do zore smo gacali po barama, na dva koraka od crvenih predstraža. Naša
braća po oružju ustala su od stola — još su tu bih — te nam velikodušno dadoše da
ogrnemo dva kućna haljetka, koji su u boljim vremenima pripadah Conradu, a koje
smo zatekli prošarane mrljama i rupama od žara cigareta. Od velikog uzbuđenja
pogoršalo se grčenje mišića tetka Prascovie: njezine grimase unijele bi nered u
neprijateljsku vojsku. Sophie je izgubila onu mladenačku punašnost; bila je lijepa,
pristajala joj je kratka kosa po tadašnjoj modi. Njezino mrzovoljno lice obilježavala je
gorka bora u kutu usana; nije više čitala, a večeri je provodila u bijesnom podjarivanju
vatre u salonu, uz uzdahe dosade ibzenovske junakinje site svega.
No ja govorim preuranjeno, a bolje bi bilo točno opisati onu minutu povratka, ona
vrata koja je otvorio Michel smiješno odjeven u livreju preko svojih vojničkih hlača,
onaj stajski fenjer koji je visoko uzdignuo u predsoblju u kome više nisu palili
svijećnjake. Pločice od bijelog mramora još su uvijek imale onaj ledeni izgled koji je
podsjećao na zidnu dekoraciju Luja XV. urezanu u sami snijeg u nekome eskimskom
domu. Kako zaboraviti izraz tronute blagosti i dubokoga gađenja na Conradovu licu
prigodom njegova povratka u ovu kuću upravo dostatno netaknutu da mu je svako
oštećenje bilo ravno uvredi — od nepravilne velike zvijezde što ju je hitac napravio
na ogledalu počasnoga stubišta do tragova prstiju na vratima? Obje žene živjele su
gotovo zatvorene u budoaru na prvome katu. Vedri zvuk Conradova glasa navede ih
da bojažljivo dođu do praga. Ugledah kako se na vrhu stubišta pomalja raščupana,
plava glava. Sophie se skhznu niz stubišnu ogradu, u pratnji psa koji joj je lajao za
petama. Baci se bratu u zagrljaj, zatim meni, uz smijeh i radosne skokove:
- Ti si? Vi ste?
- Tu sam! — reče Conrad. - Ne, nisam, tu je princ de Trebizonde!
I uhvati sestru da s njom zapleše valcer u predvorju. Skoro odmah je ostavi da bi se,
ispruženih ruku, bacio prema jednom drugu, a ona se zaustavi preda mnom, crvena
kao na kraju nekoga bala:
- Eric! Kako ste se promijenili!
- Zar ne? - rekoh. — Ne-pre-poz-nat-ljiv.
— Ne - reče ona odmahnuvši glavom.
- U zdravlje rasipnoga brata! - uzviknuo je mali Franz von Aland stojeći na pragu
blagovaonice, te sa čašom rakije u ruci stade juriti djevojku.
— Hajde, Sophie, samo kapljicu!
- To vi mene zafrkavate? - reče podrugljivo djevojka i naglo šmugnu ispod ispružene
ruke mladoga časnika, nestade kroz odškrinuta staklena vrata koja su vodila u ostavu i
viknu:
- Naručit ću vam nešto za jelo!
Za to je vrijeme tetka Prascovie, nalakćena na ogradu prvoga kata, blago razmazujući
lice suzama, zahvaljivala svim pravoslavnim svecima što su uslišili njezine molitve za
nas, i gugutala poput stare bolesne grlice. Njezina soba, koja je zaudarala na vosak i
smrt, bila je prepuna ikona pocrnjelih od dima svijeća, a jedna od njih, veoma stara,
imala je srebrne vjede pod kojima su prije bili smaragdi. Za vrijeme kratke
boljševičke okupacije, neki je vojnik izvadio drago kamenje pa je tetka Prascovie sada
molila pred slijepom zaštitnicom. Za koji tren Michel se vratio iz razizemlja sa
zdjelom sušene ribe. Conrad je uzalud zvao svoju sestru, a Franz von Aland nas
uvjeri, shježući ramenima, da se ona neće ponovno pojavljivati tijekom večeri. Veče-
rasmo bez nje.
Ponovno je vidjeh sutra kod njezina brata; svaki put ona bi našla načina da šmugne
gipkošću mlade podivljale mačke. Ipak, u prvom uzbuđenju zbog našega povratka,
poljubila me u usta, te nisam mogao a da s nekom melankolijom ne pomislim da mi je
to prvi djevojački poljubac te da mi otac nije dao sestru. Razumljivo je da sam u
mogućoj mjeri prihvatio Sophie. Život je u dvorcu išao svojim tijekom u intervalima
rata, s osobljem svedenim na staru sluškinju i na vrtlara Michela, ometan pnsutnošću
nekolicine ruskih časnika pobjeglih iz Kronstadta, kao i uzvamcama na neki dosadni
lov koji nikako da se završi. Dva-tn puta, probuđeni udaljenom pucnjavom.
nastojali smo skratiti te beskonačne noći igrajući sve troje bridž s jednim mrtvacem, a
na toga hipotetičnog mrtvaca mogli smo skoro uvijek staviti prezime i ime nekog od
naših ljudi nedavno ubijenih neprijateljskim metkom. Sophijina zlovolja mjestimice je
kopnjela, ne oduzimajući joj od njezine preplašene i divlje ljupkosti, slično onim
predjelima koji, čak po povratku proljeća, zadržavaju zimsku strogost. Obzirna i
usmjerena svjetlost svjetiljke preobražavala je u zračenje bljedilo njezina lica i
njezinih ruku. Sophie je bila upravo mojih godina, što je moralo biti znak upozorenja,
ali unatoč punoći njezina tijela, osobito sam bio zapanjen njezinim izgledom ranjene
mladosti. Očito, samo dvije godine rata nisu bile dostatne da izmijene svaku crtu toga
lica u pravcu tvrdoglavosti i tragičnosti. Doista, u dobu za bijele balove, morala je
upoznati pogibaone pucnjave, grozne priče o silovanjima i mučenjima, katkada glad,
uvijek tjeskobu, ubojstvo svojih rođaka iz Rige, koje je uza zid njihove kuće pribio
jedan crveni odred, a napor koji je uložila da bi se priviknula na prizore tako različite
od njezinih djevojačkih sanja bio je dostatan da joj bolno raširi oči. No, ili se ja jako
varam, ili Sophie nije bila nježna: ona je samo bila beskrajno plemenita srca; često
brkamo simptome ovih dviju srodnih bolesti. Osjećao sam da se u njoj zbilo nešto
bitnije od burnih previranja u njezinoj zemlji i u svijetu te sam napokon počeo
shvaćati što su morali predstavljati ti mjeseci promiskuiteta s muškarcima izvan sebe
od alkohola i neprestane prenape-tosti opasnošću. Grubijani, koji bi prije dvije godine
za nju bili samo plesači valcera, vrlo su je brzo poučili stvarnosti skrivenoj ispod lju-
bavnih riječi. Koliko udaraca noću po vratima njezine sobe, koliko ruku što je stišču
oko struka ili mladih grudi, a kojih se trebalo silovito osloboditi gužvajući pri tome
bijednu već izlizanu haljinu... Imao sam pred sobom dijete povrijeđeno samom
slutnjom žudnje; i cijelim dijelom svoga bića kojim se najviše razlikujem od banalnih
ženskara željnih pustolovina, kojima je svaka prilika da ugrabe žensko dobra, mogao
sam potpuno prihvatiti Sonjin očaj. Napokon, jednoga jutra, u parku gdje je Michel
vadio krumpire, doznao sam
svima znanu tajnu, o kojoj su ipak naši drugovi do kraja dostojanstveno šutjeli tako da
Conrad za nju nije nikada doznao. Sophie je silovao neki litvanski narednik, poslije
ranjen i poslan u pozadinu. Čovjek je bio pijan, a sutradan je došao u veliku dvoranu i
kleknuo pred trideset osoba cmizdreći i tražeći oproštaj. Taj je prizor morao djetetu
biti još gnusniji od ružnih trenutaka prethodne noći. Tjednima je djevojka živjela s
tom uspomenom i strahom od moguće trudnoće. Ma koliko da sam kasnije mogao biti
blizak sa Sophie, nikada nisam imao hrabrosti aludirati na tu nesreću: to je medu
nama bio uvijek dalek i uvijek prisutan problem.
Pa ipak, začudo, ta me je priča njoj približila. Savršeno nevina ili savršeno očuvana,
Sophie bi u meni samo pobudila osjećanja neodređene dosade i potajne nelagodnosti,
kakva su u meni u Berlinu izazivale kćeri prijateljica moje majke; okaljana, njezino
iskustvo je bilo srodno mojemu, a epizoda s narednikom na čudan je način pravila
ravnotežu s mojom jedinom gnusnom uspomenom na neku javnu kuću u Bruxellesu.
Poslije se činilo da je, zaokupljena gorim patnjama, sasvim zaboravila taj incident
kojemu se moja misao neprekidno vraćala, a jedna tako duboka diverzija možda mi je
jedina isprika za muke koje sam joj zadao. Moja i bratovljeva prisutnost pomalo joj je
vraćala ugled gospodarice kuće, koji je bila u toj mjeri izgubila da se kod kuće
osjećala samo kao ustrašena zatvorenica. Pristade kod objeda biti na čelu stola s
nekom vrstom dirljive smionosti; časnici su joj ljubili ruku. U hipu, njezine oči dobiše
svoj iskreni sjaj, koji nije bio drugo do zračenje jedne kraljevske duše. Potom se
njezine oči, koje su mi sve govorile, ponovno zamutiše, i samo sam ih još jednom
vidio kako blistaju ptekrasno prozračne, u okolnostima kojih se isu-više dobro sjećam.
Zašto se žene zaljubljuju baš u muškarce koji im nisu suđeni i tako im jedino
ostavljaju izbor da se izopače ili da ih mrze? Drugi dan po mojem povratku u
Kratovice, Sophijina tamna crvenila, njezina iznenadna iščezavanja, onaj kosi pogled
koji je tako slabo pristajao njenoj čestitosti, uvjeriše me u potpuno prirodnu
uzbudenost djevojke
naivno privučene dolaskom novoga muškarca. Poslije, obaviješten o njezinoj zloj
sreći, naučio sam pravilnije tumačiti te simptome smrtnoga poniženja koji bi se
također javljali u nazočnosti njezina brata. Ali ja sam isuviše dugo bio zadovoljan
ovim drugim objašnjenjem, koje je bilo ispravno; dok su svi u Kratovicama nježno i
rado pričali o Sophijinoj ljubavi prema meni, ja sam još uvijek vjerovao u mit o
ustrašenoj djevojci. Bili su mi potrebni tjedni da opazim kako njezini obrazi, čas
blijedi, čas rumeniji, to lice i te ruke istodobno drhtave i ukroćene, i te šutnje, ta
bujica naglih riječi, znače nešto drugo nego sram, pa čak više nego žudnju. Nisam
uobražen: to je prilično lako muškarcu koji prijezire žene i koji je, da bi se učvrstio u
mišljenju koje ima o njima, odlučio pohoditi samo najgore. Imao sam sve
pretpostavke da se prevarim u Sophie, utoliko više što su njezin blagi i hrapavi glas,
njezina ošišana kosa, njezine bluzice, njezine goleme cipele uvijek pokrivene
skrućenim blatom činili od nje u mojim očima brata njezina brata. U tome sam se
varao (poslije uvidjeh svoju zabludu) sve do dana kada sam napokon u samoj toj
zabludi otkrio jedini dio bitne istine koju sam zagrizao u svome životu. Čekajući, i
povrh svega, njegovao sam prema Sophie lagano prijateljstvo kakvo muškarac ima
prema dječacima kada ih ne voli. Ovaj lažni stav bio je utoliko opasniji što je Sophie,
rođena istoga tjedna kad i ja, i zavjetovana istim zvijezdama, bila daleko od toga da
mi bude mlada, već starija sestra u nesreći. Počevši od određenoga trenutka, ona je
bila ta koja je vodila igru; a igrala je utoliko oštrije što je ulagala svoj život. Osim
toga, moja je pomnja bila nužno razdvojena; njezina potpuna. Za mene je postojao
Conrad, i rat, i neke ambicije potom odbačene. Za nju uskoro nije bilo nikoga osim
mene samog, kao da se cijelo čovječanstvo oko nas pretvorilo u rekvizite tragedije.
Pomagala je služavci u kuhinjskim poslovima i oko živine - da se ja najedem - a
ljubavnike je uzimala samo zato da mene rasrdi. Sudbinski sam bio određen da
gubim, čak i ako to nije išlo u prilog njezinoj radosti, a sva moja tromost nije bila
dovoljna da odolim težini jednoga bića koje se cijelo predavalo na vlastitoj nizbrdici.
Suprotno većini imalo promišljenijih muškaraca, nisam vičniji sa-moprijeziru nego li
samoljublju; preveć osjećam da je svaki čin potpun, neophodan i neizbježan, premda
neočekivan u trenutku koji prethodi i prevladan u trenutku koji slijedi. Uhvaćen u nizu
odluka od kojih je svaka bila konačna, nisam imao vremena, ništa više od životinje,
biti problemom u svojim vlastitim očima. No ako je mladost razdoblje
neprilagođenosti prirodnomu poretku stvari, doista sam ostao mladi i neprilagodeniji
nego što sam mislio, jer je otkriće te jednostavne Sophijine ljubavi izazvalo u meni
zaprepaštenost koja je išla do sablazni. U okolnostima u kojima sam se nalazio, biti
iznenađen značilo je biti u opasnosti, a biti u opasnosti znači skočiti. Trebalo bi da
mrzim Sophie; ona nikada nije ni slutila koliko sam sam zaslužan što je nisam mrzio.
No svaki prezreni ljubavnik zadržava izvjesnu povlasticu ucjene koje dosta nisko
spušta naš ponos: naše samozadovoljstvo i zaludenost što vidimo kako nas smatraju
onakvima kakvi smo se uvijek nadali da jesmo pridonose tome rezultatu, tako da se
pomirimo s igranjem uloge Boga. Moram također reći da je So-phijina zaludenost bila
manje bezumna nego što se činilo: nakon toliko nevolja, napokon je pronašla čovjeka
iz svoje sredine i iz svoga djetinjstva; a svi romani koje je pročitala između svoje
dvanaeste i osamnaeste godine podučavali su je da se prijateljstvo prema bratu
završava ljubavlju prema sestri. Ta tamna računica instinkta bila je točna, jer se nije
moglo prigovoriti da ne vodi računa o nepredvidljivoj neobičnosti. Pristojnoga
podrijetla, dosta lijep, dostatno mlad da bih opravdao sva nadanja, bio sam stvoren
prikupiti sve težnje jednoga djevojčeta do tada zatočenog medu nekoliko nevažnih
grubi-jana i najzavodljivijeg brata na svijetu, ali kojega priroda kao da nije obdarila
nikakvom željom za rodoskrvnućem. A da samo rodoskrv-nuće ne izostane, magija
uspomena preobražavala me u starijega brata. Nije moguće ne igrati kada sve karte
imaš u ruci: mogao sam izvesti samo jedan trik, a to opet znači igrati. Ubrzo se
između Sophie i mene uspostavila bliskost žrtve i krvnika. Okrutnost nije bila moja,
za to su se pobrinule okolnosti; nije sigurno da u tome nisam
uživao. Sljepoća braće ravna je sljepoći muževa, jer Conrad nije ni u što sumnjao. On
je bio jedna od onih sanjarskih naravi koje, po najsretnijem od svih nagona,
zanemaruju razdražujuću i izopačenu stranu stvarnosti, i svom svojom težinom
naliježu na očitost noći, na jednostavnost dana. Siguran u svome bratskom srcu,
kojemu nije morao istraživati zakutke, spavao je, čitao, riskirao svoj život, preuzimao
telegrafsko dežurstvo, škrabao stihove koji su i dalje bili samo otužan odraz jedne
ljupke duše. Tjednima je Sophie prolazila kroza sve strahote zaljubljenih žena koje
misle da su neshvaćene, i očajavaju što je tako; potom, razdražena onim što je
smatrala mojom glu-pošću, zamorila se situacijom koja ne zamara samo romaneskne
uobrazilje, a u nje nije bilo više takve uobrazilje nego u noža. Dobih priznanja koja je
smatrala potpunim, a koja su bila čudo od prikrivenih misli.
— Kako nam je ovdje lijepo! — govorila je smjestivši se sa mnom u neku od kolibica
u parku, u jednom od rijetkih kratkih susreta nasamo koje bismo uspjeli sebi priuštiti
lukavstvima što su obično svojstvena samo ljubavnicima; i odsječnim pokretom
istresala je oko sebe pepeo iz svoje kratke seljačke lule.
- Da, lijepo - ponovio sam, zanijet tom svježom nježnošću kao uvođenjem glazbene
teme u moj život, i nespretno dotaknuo te jedre ruke ispružene preda mnom na vrtnom
stolu kao što bih pomilovao lijepa psa ili konja kojega bih dobio na dar.
- Imate povjerenja?
- Ni dan nije čišći od dna vašega srca, draga prijateljice.
- Eric, - i svom težinom je naslonila podbradak na svoje prekrižene ruke - draže mi je
odmah vam reći da sam se u vas zaljubila... Kad budete htjeli, vi razumijete? Pa čak
ako nije ozbiljno...
- S vama, Sophie, uvijek je ozbiljno.
- Ne - reče ona - vi mi ne vjerujete.
I, zabacivši natrag svoju prkosnu glavu s izazovnim pokretom koji je bio ugodniji od
svih milovanja:
- Ipak, nemojte misliti da sam tako dobra prema svakome.
Oboje smo bili premladi da bismo bili sasvim jednostavni, a u Sophie je postojala
neka zbunjujuća čistoća koja je uvećavala mogućnost pogreške. Stol od jelovine koji
je mirisao na smolu dijelio me od toga bića koje se bez okolišanja nudilo, a ja sam
nastavljao ucrtavati tintom na izlizanome vojnome zemljovidu sve nesigurniju
isprekidanu crtu. Kao da želi otkloniti i samu sumnju da u meni traži sudionika,
Sophie je izabrala najstariju haljinu, lice bez šminke, dvije drvene klupice i blizinu
Michela koji je cijepao drva u dvorištu. U trenu kada je mislila da je dosegla vrhunac
bestidnosti, njezina prostodušnost bi očarala svaku majku. Takva iskrenost bila je
uostalom najspretnije lukavstvo: da sam volio Sophie, bilo bi toga zbog tog izravnog
udarca što mi ga je zadalo biće u kome sam volio vidjeti ono što je suprotnost ženi.
Uzmicao sam pomoću izgovora koji su mi prvi pali na pamet, našavši po prvi put neki
odvratni okus u istini. Da se razumijemo: istina je bila odvratna upravo zato što sam
lagao Šonju. Od toga trenutka mudro bi bilo izbjegavati djevojku, ali ne samo što
bijeg nije bio lagan u našem životu opsjednutih, nego sam uskoro bio nesposoban
lišiti se tog alkohola, kojim sam inače čvrsto odlučio da se ne opijam. Slažem se da
takva slabost prema sebi samomu zaslužuje batine, ali Sophijina ljubav nadahnula me
je prvim dvojbama u ispravnost mojih pogleda na život; njezino potpuno darivanje
sebe učvršćivalo me, naprotiv, u mome muškom dostojanstvu ili taštini. Komično je u
tome svemu bilo to što su upravo moja hladnoća i moja odbijanja učinili da me
zavoljela: ona bi me užasnuta odgurnula da je u mojim očima opazila za naših prvih
susreta onaj blijesak, kao što je sada umirala jer ga ne vidi. Osvrnuvši se na sebe
samu, što lako čine čestite naravi, pomislila je da je izgubljena zbog smjelosti
vlastitoga priznanja: znači, nije slutila kako ponos zna biti zahvalan kao i tijelo. Sada
je otišla u drugu krajnost i opredijelila se za usilje-nost poput nekadašnjih žena što
junački stežu vezice svoga steznika. Pred sobom sam sada imao samo lice napetih
mišića, koje se grčilo da ne zadrhti. U hipu je dosezala ljepotu pelivana, mučenika.
Dijete se jednim skokom uzdiglo do uske platforme ljubavi bez nade, bez
pričuva i pitanja; zacijelo se ona neće tu dugo zadržati. Ništa mi nije tako dirljivo kao
hrabrost: jedno tako posvemašnje žrtvovanje zasluživalo je s moje strane najpotpunije
povjerenje. Ona nikada nije vjerovala da bih joj ga mogao udijeliti, ne naslućujući
dokle ide moje nepovjerenje prema drugim bićima. Iako ne izgleda tako, ne žalim što
sam se Sophie predao koliko god sam mogao: od prvoga pogleda vidio sam u njoj
nepromjenljivu narav, s kojom se može sklopiti pakt isto tako opasan i siguran kao s
nekim elementom: može se imati povjerenja u vatru pod uvjetom da se znade kako je
njezin zakon umrijeti ili gorjeti.
Nadam se da je naš život jedno pored drugog ostavio u Sophie nekoliko uspomena
isto toliko lijepih kao što su moje. Uostalom, nije važno, budući da ona nije živjela
dostatno dugo da bi pokopala svoju prošlost. Snijeg pade već na Svetog Mihovila;
dođe jugovina, zatim nove sniježne padavine. Noću, kada se ugase sva svjetla, dvorac
je sličio napuštenoj lađi uhvaćenoj medu santama leda. Conrad je radio sam u tornju,
ja sam se usredotočio na brojeve razastrte po mome stolu; Sophie je ušla u moju sobu
s opreznošću slijepca. Sjela je na postelju i njihala nogama s gležnjevima toplo
umotanim u debele vunene čarape. Iako je sigurno zločinom smatrala što se ogriješuje
o uvjete našega sporazuma, Sophie je bila manje kadra ne biti ženom nego što su ruže
u stanju ne biti ružama. Sve je u njoj vapilo za žudnjom koja joj je bila potrebnija duši
nego tijelu. Sati su sporo odmicali; razgovor bi slabio ili se pretvarao u uvrede;
Sophie je izmišljala izgovore samo da ne napusti moju sobu; sama sa mnom, nehotice
je tražila one okolnosti koje dovode do silovanja žena. Ma kako me to razdraživalo,
volio sam tu vrst iscrpljujućega mačevanja u kojem je moje lice bilo prekriveno
krinkom, a njezino golo. Hladna i zagušljiva soba, uprljana smradom škrte sobne peći,
preobražavala se u dvoranu za tjelovježbu u kojoj su se mladić i djevojka stalno na
oprezu nadraživali za borbu sve do zore. Prve svjetlosti dana vraćale su nam Conrada,
umorna i zadovoljna poput djeteta koje izlazi iz škole. Drugovi spremni za odlazak sa
mnom do predstraža pomolili bi
glave kroz odškrinuta vrata i tražili da popiju s nama prvu jutarnju rakiju. Conrad je
sjedio blizu Sophie da bi je, usred općega smijeha, podučio zviždati nekoliko taktova
jedne engleske pjesme, a drhtanje njezinih ruku pripisivao je alkoholu.
Često sam sebi govorio da je možda Sophie primila s potajnim olakšanjem moje prvo
odbijanje, a da je u njezinu nuđenju bio znatan dio žrtvovanja. loš je bila dosta blizu
svoje jedine loše uspomene da fizičkoj ljubavi prinese više odvažnosti, ah isto tako i
više strahova od drugih žena. Štoviše, moja je Sophie bila bojažljiva, to je bio razlog
njezinim nastupima smjelosti. Bila je premlada da bi naslutila kako život nije
sastavljen od naglih uzleta i tvrdoglave postojanosti, već od nagodbi i zaborava. U
tome pogledu, ona bi uvijek ostala odveć mladom pa čak kada bi umrla u šezdesetoj
godini. Ali Sophie je uskoro prošlo razdoblje u kojem je darivanje sebe čin strasne
volje, da bi došla do stanja kada je, da bi se živjelo, dati se isto tako prirodno kao
disati. Otada sam ja bio odgovor koji je ona sebi davala, a njezine prijašnje nevolje
činile su joj se dostatno objašnjene mojom odsutnošću. Prije je patila zato što se još
ljubav nije pojavila u vidokrugu njezina života, a taj nedostatak svjetlosti činio je još
neudobni-jim loše putove kojima ju je otisnula nevolja vremena. Sada, kada je voljela,
uklanjala je jedna za drugim svoja posljednja oklijevanja, s jednostavnošću
promrzloga putnika koji na suncu svlači mokru odjeću, i stajala preda mnom naga kao
što to nikada nijedna žena nije bila. A možda nije mogla, pošto je posve odjednom
istrošila sve svoje užase i opiranja protiv muškaraca, pružiti svojoj prvoj ljubavi ništa
do čarabnu slast ploda koji se jednako nudi ustima i nožu. Takva strast pristaje na sve,
a zadovoljava se malim: bilo je dostatno da uđem u njezinu sobu pa da Sophijino lice
odmah poprimi onaj smireni izraz kakav se ima u postelji. Dok sam je dodirivao, imao
sam dojam da se sva krv u njezinim žilama pretvara u med. Najbolji med s vremenom
se užegne: nisam slutio da ću stostruko platiti svaku svoju grešku i da će mi
pomirenost s kojom ih je Sophie prihvaćala biti posebno uračunata. Ljubav je stavila
Sophie u moje ruke
kao rukavicu od tkanine istodobno mekane i čvrste; kada bih je ostavio; događalo mi
se da je kojih pola sata poslije nađem na istome mjestu poput napuštena predmeta.
Prema njoj sam naizmjence osjećao drskost i blagost, što je sve težilo jednom cilju —
da ona još više voli i pati - a taština je iskvarila moj odnos prema njoj kao što bi to i
žudnja učinila. Kada mi je, kasnije, počela nešto značiti, prestao sam biti blag. Bio
sam siguran da Sophie nikomu neće priznati svoje patnje, ali se čudim što Conradu
nije povjerila naše rijetke radosti. Sigurno se medu nama već stvorilo prešutno sudio-
ništvo, budući da smo se oboje ponašali prema Conradu kao prema djetetu.
O tragedijama se govori kao da se odvijaju u praznome prostoru: ipak su one
uvjetovane vlastitim dekorom. Naš dio sreće ili nesreće u Kratovicama uokvirivali su
oni hodnici sa zamračenim prozorima u kojima smo se stalno spoticali, salon iz
kojega su boljševici jedino odnijeli kompletnu kinesku vitešku opremu i gdje nas je
portret neke žene probušen ubodom bajunete gledao visoko sa zida kao da ga zabavlja
ta nezgoda; vrijeme je tu igralo svoju ulogu zbog nestrpljivo očekivane ofenzive i
neprestane mogućnosti da se umre. Umjesto prednosti koje drugim ženama daje
toaletni stol, došapta-vanja s frizerom ili s krojačicom, igre zrcalima u životu unatoč
svemu različitom od života muškaraca, a često čudesno zaštićenom Sophie je imala
neugodni promiskuitet u kući pretvorenoj u vojarnu, donju odjeću od ružičaste vune
koju je morala pred nama krpiti pod svjetlom lampe, naše košulje koje je prala
domaćim sapunom što joj je nagrizao ruke. Ta neprekidna trenja u životu i stalni
oprez ostavljali su nas načetim i ogrubjelim istodobno. Sjećam se večeri kada je So-
phie uzela na sebe da za nas zakolje i operuša nekoliko mršavih pilića. Nikada nisam
vidio na jednom tako odlučnome licu odsutnost sličnu okrutnosti. Otpuhnuo sam
paperje zastalo u njezinoj kosi; neki bljutavi miris krvi širio se s njezinih ruku.
Vraćala bi se s takvih poslova teško vukući svoje čizme za snijeg, bacala bilo gdje
vlažni ogrtač, odbijala jesti, ili se proždrljivo bacala na užasne palačinke
koje nam je uporno pripremala od pokvarena brašna. Od takvoga režima je mršavila.
Njezin žar protezao se na sve nas, no jedan osmijeh bio je dovoljan da me podsjeti
kako ona ipak služi samo mene. Sigurno je bila dobra, jer je neprekidno propuštala
prigode da me muči. U koštacu s neuspjehom, koji žene ne praštaju, učinila je ono što
čine hrabre duše dovedene do očaja: tražila je o sebi samoj najgora objašnjenja da bi
se time sramotila; sudila je o sebi onako kako bi to učinila tetka Prascovie da je tetka
za to bila sposobna. Smatrala se nedostojnom. Pred takvom čistoćom treba pasti na
koljena. Osim toga, ni jednog trena nije pomislila opozvati to darivanje sebe same, za
nju toliko konačno kao da sam ga ja prihvatio. Bila je to jedna crta te gorde naravi:
nije uzimala natrag milostinju koju je odbio neki siromah. Siguran sam da me je
prijezirala, a nadam se u njezino ime da je tako bilo, no sav prijezir svijeta nije ju
spriječio da mi, u Ijubavnome zanosu, ne poljubi ruke. Željno sam očekivao neki
ljutiti pokret, zasluženi prigovor, bilo koji potez koji bi za nju bio jednak svetogrđu,
ali se ona neprestano držala na razini onoga što sam tražio od njezine apsurdne
ljubavi. S njezine bi me strane pomanjkanje ukusa u njezinu srcu istodobno ohrabrilo i
razočaralo. Pratila me je u mojim ispitivanjima po parku, sigurno su za nju to bile
šetnje osuđenika. Volio sam hladnu kišu na našim potiljcima, njezinu kosu prilijep-
ljenu kao i moju, njezin kašalj koji je prigušivala dlanom, njezine prste dok viju neku
trsku duž glatkoga i pustoga jezera, u kojem je toga dana plutao les jednoga
neprijatelja. Iznenada, naslonila bi se na stablo te bih je četvrt sata pustio da mi govori
o ljubavi. Jedne večeri, potpuno pokisli, morali smo se skloniti u ruševinu lovačke
kućice; svukli smo se, stisnuti u tijesnoj sobi na kojoj se još nalazio krov: bilo je
prkosa u mome postupanju s ovim protivnikom kao s prijateljem. Ogrnuta konjskim
pokrivačem, sušila je na netom zapaljenoj vatri moju odoru i svoju vunenu haljinu. Na
povratku morali smo se više puta bacati na zemlju da bismo izbjegli metke; uzimao
bih je oko pasa, poput ljubavnika, da je silom polegnem pored sebe u jarku,
pokretom koji je pokazivao kako ipak ne želim da ona umre. Usred tolikih patnji,
ljutilo ine što vidim kako se u njezinim očima neprekidno uzdiže neka zadivljujuća
nada: postojala je u njoj ona vjera u vlastitu dužnost koje žene čuvaju čak u
mučeništvu. Takva patetična odsutnost beznađa daje za pravo katoličkoj teoriji koja
duše koje su skoro nevine stavlja u čistilište, ne strmoglavljujući ih u pakao. Od nas
dvoje, za nju bi se našlo smilovanja, pripadao joj je bolji dio.
Ona je tu zastrašujuću osamljenost bića koje voli pogoršavala jer je mislila različito
od svih nas. Sophie je jedva skrivala svoje simpatije za Crvene: duševna kao što jest,
očito je smatrala vrhunskom otmje-nošću dati za pravo neprijatelju. Priviknuta misliti
protiv sebe, možda je u opravdavanje protivnika unosila istu plemenitost kao u to da
mene oslobodi krivnje. Te Sophijine sklonosti potjecale su iz njezinih mladih dana;
Conrad bi ih dijelio da nije otprve usvajao moje poglede na život.Taj mjesec listopad
bio je jedan od najužasnijih u gradanskome ratu: gotovo potpuno napušteni od von
Wirtza koji se zabio u unutarnjost baltičkih pokrajina, održavali smo, u uredu
kratovičkoga nadstojnika, tajne brodolomničke sastanke. Sophie je nazočila tim
seansama, leđima naslonjena na vratnice; zacijelo se borila da održi svojevrsnu
ravnotežu između uvjerenja koja su nakon svega bila njezino jedino dobro i
drugarstva prema nama koje joj nije davalo dovoljno slobode. Vjerojatno je više puta
poželjela da bomba okonča naše stožerske govorancije, a njezina želja, često, zamalo
se nije ispunila. Uostalom ona nije bila osobito nježna, jer je, bez riječi protesta,
gledala kako strijeljaju crvene zarobljenike pod njezinim prozorima. Osjećao sam da
svaka odluka donijeta u njezinoj nazočnosti izaziva u njoj unutarnju eksploziju
mržnje; u sitnicama praktične prirode davala je, naprotiv, svoje mišljenje poput ptave
bistre seljanke. Nasamo bismo raspravljali o tijeku ovoga rata i budućnosti
marksizma, sa žestinom u kojoj je, s obje strane, bila potreba za alibijem. Nije mi
skrivala svoje naklonosti; još jedino to strast nije načela u njoj. Znatiželjan da vidim
dokle će ići Sophijina poniznost koja je bila uzvišena, budući da je bila zaljubljena,
pokušao
sam više puta navesti djevojku da protuslovi svojim načelima, ili radije, idejama koje
joj je Loew utuvio. Teže sam u tome uspijevao nego što bi se moglo misliti; ona bi
ozlojeđeno protestirala. Imala je neku neobičnu potrebu mrziti sve što predstavljam ja,
osim mene sama. Ali time nije okrnjeno njezino povjerenje u me, koje ju je dovodilo
dotle da mi daje kompromitirajuća priznanja koja nikomu ne bi dala. Jednoga sam je
dana uspio natjerati da na leđima odnese tovar strjeljiva sve do bojišnice; željno je
prihvatila tu prigodu da umre. Nasuprot tome, nikada nije htjela pucati na našoj strani.
Šteta, u svojoj šesnaestoj godini pokazala je izvanrednu točnost u ciljanju prilikom
hajki.
Tražila je suparnice. U tim ispitivanjima, koja su me razdraživala, možda je bilo više
znatiželje nego ljubomore. Poput bolesnika koji se osjeća izgubljenim, nije više tražila
lijeka koliko je i dalje tražila objašnjenja. Zahtijevala je imena, ali nisam bio toliko
mudar da ih izmislim. Jednoga me dana uvjeravala da bi se lako odrekla u korist žene
koju volim; što znači da je samu sebe slabo poznavala; da je ta žena postojala, Sophie
bi je proglasila nedostojnom mene i pokušala bi me nagovoriti da je ostavim.
Romantična predožba o nekoj ljubavnici ostavljenoj u Njemačkoj ne bi bila dovoljna
prema ovoj intimnosti dana, ovoj bliskosti noći; s druge strane, u našem životu za-
bavljenim samim sobom, sumnje su se mogle odnositi jedino na dva-tri stvorenja čija
naklonost ne bi ništa razjasnila, a nikoga nije mogla zadovoljiti. Priredila mi je
besmislene scene povodom neke ridokose seljanke koja nam je pekla kruh. Takve
jedne noći bio sam toliko grub da sam rekao Sophie da bi ona, kada bih osjetio
potrebu za ženom, bila posljednja koju bih potražio, što je bila istina, ali sigurno ne
zbog pomanjkanja ljepote, nego zbog nečega drugog. Bila je u dostatnoj mjeri žensko
da pomisli samo na taj tazlog; vidjeh je kako posrče poput krčmarice koju je šakom
udario pijanac. Iziđe trčeći, uspe se stubištem pridržavajući se za ogradu; čuo sam je
kako jeca i spotiče se o stube.
Sigurno je provela noć nagnuta nad zrcalom s bijelim okvirom njezine djevojačke
sobe, pitajući se mogu li se uistinu njezino lice i
njezino tijelo svidjeti samo pijanim narednicima i štete li njezine oči, njezina usta,
njezina kosa, ljubavi koju nosi u srcu. Ogledalo joj odrazi djetinje i anđeoske oči,
široko, pomalo bezoblično lice koje je bilo zemlja sama u proljeće, predio, blaga polja
kojima teku potoci suza; obraze boje sunca i snijega; usta od čije bi potresne ružičaste
boje čovjek gotovo zadrhtao; i plavu kosu poput kruha koga nismo više imali. Užasnu
se od svih tih stvari koje su je odavale, koje joj nisu bile ni od kakve koristi pred
voljenim čovjekom, i uspoređujući se s fotografijama Pearl White i Ruske Carice
obješenim na sobnom zidu plakala je do zore ne upropastivši ipak svoje
dvadesetogodišnje vjede. Sutradan spazih da po prvi put nije na spavanje krenula s
onim navojcima, s kojima je, tijekom noćnih uzbuna, sličila Meduzi s glavom
prekrivenom zmijama. Prihvativši jednom zauvijek ružnoću, junački se pomirila s tim
da se preda mnom pojavljuje glatke kose. Pohvalih tu ravnu frizuru; ona se, kao što
sam predviđao, ponovno osokoli, ali ostatak straha zbog svoga tobožnjeg
pomanjkanja privlačnosti samo joj je dao novu sigurnost, kao da je, ne strahujući više
ucjenjivati me ljepotom, utoliko više uzimala sebi za pravo da bude uvažavana kao
prijateljica.
Krenuo sam u Rigu raspitati se o okolnostima sljedeće ofenzive vodeći sa sobom
dvojicu drugova epileptičnim fordom iz američkih komičnih filmova. Kratovice su
trebale poslužiti kao baza za operacije te je Conrad ostao na licu mjesta da bi obavio
pripreme s onom smjesom živahnosti i ravnodušnosti koje sam samo u njega opazio, a
što je našim ljudima ulijevalo povjerenje. Pod pretpostavkom da se sva Ako u
budućnosti ispune, on bi bio idealan Bonapartin pobočnik (što ja nisam namjeravao
biti), jedan od onih idealnih učenika bez kojih je nemoguće shvatiti učitelja. Tijekom
dva sata klizanja kotača po zaleđenim putovima izvrgli smo se svim oblicima
iznenadne smrti kojoj se izlaže automobilist koji svoje božične blagdane provodi u
Švicarskoj. Bio sam ogorčen obratom i u ratu i u svojim intimnim poslovima.
Sudjelovanje u antiboljševičkoj obrani u Kurlandiji nije značilo samo smrtnu
opasnost; potrebno je reći da su
računi, bolesnici, telegraf i teška ili podmukla prisutnost naših drugova postupno
trovali moje odnose s prijateljem. Ljudskoj nježnosti potrebna je samoća i minimum
mira u nesigurnosti. Slabo se vodi ljubav u prepunoj vojničkoj sobi između dva
bunjišta. Mimo svakoga očekivanja, bunjište je tada bio moj život u Kratovicama.
Jedino se Sophie dobro držala u tom ozračju tužne i doista ubitačne dosade, a
prirodno je nesreća, bolje nego njezina suprotnost, odolijeva gnjavažama. Ali upravo
sam bio riješio otići u Rigu da bih pobjegao od Sophie. Grad je, po tome studenom
vremenu, bio udobniji nego ikada. Jedino se sjećam napetosti koju su u nama izazvala
von Wirtzova odgađanja i groznog šampanjca kojeg smo pili u nekome ruskom
kabareu pored jedne autentične Židovke iz Moskve i dvije Mađarice koje su se
izdavale za Francuskinje i čiji me pariški naglasak dovodio do bijesa. Već sam
mjesecima bio daleko od mode, teško mi je bilo priviknuti se na smiješne ženske
šešire duboke do očiju.
Oko četiri sata ujutro nadoh se u sobi jedinoga podnošljivog hotela u Rigi u društvu s
jednam od Mađarica, taman toliko lucidan da pomislim kako bih ipak više volio
Židovku. Recimo da je u tome predavanju užicima bilo devedeset osam posto želje da
se ne izdvajam od svojih drugova a ostatak je izazova upućen samome meni: najveće
samosvladavanje nije uvijek u znaku vrline. Namjere jednoga muškarca prave tako
zamršeno klupko da ne mogu, sa sadašnje distance prema tome vremenu, zaključiti
jesam li se nadao tako približiti Sophiji zaobilaznim putom, ili je uvrijediti
izjednačavanjem najčistije žudnje na svijetu sa trideset minuta provedenih na ne-
spremljenoj postelji u naručju prve koja je naišla. Nešto se od moga gađenja nužno
moralo prenijeti na nju te sam možda počeo osjećati potrebu da se učvrstim u
prijeziru. Ne krijem kako je dosta prizeman strah da se sasvim angažiram doprinosila
mojemu oprezu u odnosu na djevojku; uvijek sam se plašio da se ne obrukam, a koja
je to žena s kojom se čovjek neće obrukati? Ta pjevačica po budimpeštanskim
kavanicama bar nije težila da se upleće u moju budućnost. Treba ipak reći da se,
tijekom ta četiri dana, zakvačila za me žilavo poput
hobotnice, na koju su podsjećali njezini dugi prsti u bijelim rukavicama. U tim srcima
otvorenim svemu dolazećem uvijek ima jedno prazno mjesto pod ružičastim sjenilom
kamo one očajnički nastoje smjestiti bilo koga. Napustih Rigu pun nekoga zlovoljnog
olakšanja govoreći sebi da nemam ništa zajedničko s tim ljudima, tim ratom, tom
zemljom, ništa više nego s nekim rijetkim užicima koje je izmislio čovjek da bi se
razonodio u životu. Pomislivši prvi put na sutrašnjicu, skovah planove o iseljavanju u
Kanadu zajedno s Conradom, o životu na farmi, na obali velikih jezera, ne vodeći
računa da na taj način žrtvujem dosta onoga što voli moj prijatelj.
Conrad i njegova sestra čekali su me na peronu, pod staklenom nastrešnicom na kojoj
topovske salve od prošloga ljeta nisu ostavile netaknutim nijedno staklo tako da su
njezine prazne čelične pregrade sličile golemom mrtvom i oguljenom listu od kojega
su ostale samo žilice. Kiša je tekla kroz nadstrešnicu, a Sophie je na glavi svezak
rubac poput seljanke. Oboma je bilo naporno zamjenjivati me u mojoj odsutnosti:
Conrad je bio sedefasto blijed; i moja strahovanja za njegovo zdravlje, za koje sam
znao da je slabašno, učiniše da te večeri zaboravim na sve ostalo. Sophie je naredila
da se za nas iznese jedna od posljednjih boca francuskoga vina skrivenih u smočnici.
Moji drugovi, raskopčavši šinjele, sjedoše za stol prepričavajući anegdote o onome
što su za njih bili lijepi dani u Rigi; Conrad je podizao obrve zabavljena i uljudna,
iznenađena izraza; skupa sa mnom iskusio je on takve večeri koje su muškarcu otpor
protiv sebe sama, a jedna Mađarica više ili manje nije ga čudila. Sophie se ugrize za
usne spazivši da je prolila malo burgundca dok je nastojala napuniti moju čašu. Iziđe
potražiti spužvu te unese toliko brižnosti u otklanjanje te mrlje kao da je ona trag
nekoga zločina. Iz Rige bijah donio knjige: te večeri, pod sjenilom improviziranim
pomoću ručnika, vidjeh Conrada kako je usnuo djetinjim snom u susjednoj postelji
unatoč šumu koraka tetke Prascovie, koja se šetala tamo-amo dan i noć na gornjem
katu mrmljajući molitve kojima je pripisivala našu relativnu zaštitu. Između brata i
sestre, Conrad je, paradoksalno, najviše odgo-
varao predožbi koju stvaramo o djevojci kojoj su preci prinčevi. Suncem opaljeni
Sophijin potiljak, njezine ispucane ruke što stišću spužvu odmah su me podsjetili na
Karla, mladog slugu na farmi zaduženog da timari ponije u našem djetinjstvu. Nakon
namazanog, naprašenog i ispljeskanog lica moje Mađarice, ona je istodobno bila slabo
njegovana i neusporediva.
Pustolovina u Rigi ranila je Sophie, ali je nije iznenadila; prvi put sam se ponio prema
njezinu očekivanju. Moja bliskost s njom time nije bila umanjena; naprotiv, povećala
se; uostalom gotovo su nera-zorive te slabo definirane veze. Bili smo razuzdano
iskreni jedno prema drugome. Treba se prisjetiti da je moda toga doba iznad svega
nalagala posvemašnju iskrenost. Umjesto da govorimo iz ljubavi, raspravljali smo o
njoj, zavaravajući pomoću riječi nemir, kojeg bi se netko drugi riješio djelima, a
kojemu mi zbog okolnosti nismo mogli izmaći bijegom. Sophie je prepričavala bez
ikakva zatajivanja svoje jedino ljubavno iskustvo, ipak ne priznajući da nije bilo
dragovoljno. Sa svoje strane, nisam skrivao ništa, osim bitnog. To namršteno djevojče
pratilo je s gotovo grotesknom pomnjom moje priče o kurvama. Vjerujem da je počela
uzimati ljubavnike samo zato bi naspram mene dosegla onaj stupanj zavodljivosti koji
je pripisivala droljama. Tako je mali razmak između posvemašnje nevinosti i pot-
punoga pada da se ona odmah spustila do te razine čulne niskosti kako bi se svidjela
te ja vidjeh kako se pred mojim očima zbiva preobrazba čudnovatija nego na ikakvoj
sceni, a opet isto tako konvencionalna. Prvo su to bili, u prevelikoj naivnosti, patetični
detalji: pronašla je način pribaviti šminku, otkrila svilene čarape. Te oči za-mazane
bojom za trepavice, koja im nije trebala da bi izgledale poput crnih krugova, te
zažarene i istaknute jabučice nisu me od toga lica odbile više no što bi to učinili
ožiljci mojih vlastitih udaraca. Smatrao sam da ta usta božanski blijeda ne lažu baš
mnogo dok se trude da izgledaju kao da krvare. Mladići, i Franz von Aland između
ostalih, pokušavali su uhvatiti toga velikog leptira koga je pred njihovim očima
proždirao neki neobjašnjivi plamen. Ja sam, puno više zaveden
otkako su to i drugi bili, pogrešno pripisujući svoja oklijevanja obzirima, gotovo sam
požalio što je upravo Sophie sestra jedinoga bića prema kojem sam se osjećao vezan
svojevrsnim ugovorom. Ne bih je, ipak, pogledao dvaput da nije za me imala jedine
oči koje nešto
znače.
Instinkt žena tako je kratkog domašaja da je pred njima lako igrati ulogu
zvjezdoznanca: taj promašeni mladić nastavi prašnjavim putom junakinja tragedije;
ona potraži zaborav u pustoj zabavi. Čavrljanja, osmijesi, divlji plesovi uz zvuk
škripavoga gramofona, smione šetnje u područje gdje se pucalo nastaviše se s
mladićima koji su se time umjeli okoristiti bolje od mene. Franz von Aland je prvi
iskoristio to razdoblje tako neizbježno u zaljubljenih i nezadovoljnih žena kao što je
razdoblje nemira u paralitičara. Vezao se za Sophie ljubavlju gotovo isto tako
uslužnom poput one koju je djevojka osjećala prema meni. S užitkom je pristao biti
prihvaćen u nedostatku boljeg: jedva da su dotle dosezale njegove ambicije. Franz je,
nasamo sa mnom, uvijek izgledao kao da mi želi pružiti bljutave isprike poput izlet-
nika koji se otisnuo na neku privatnu stazu. Sigurno se Sophie osvećivala njemu, meni
i sebi samoj neiscrpno mu govoreći o našoj ljubavi: zbunjena Franzova potčinjenost
nikako nije bila stvorena da me pomiri s idejom o sreći koju donose žene. I dalje
mislim s nekom vrstom suosjećanja na ono njegovo držanje psa koji jede šećer koji
mu je, unatoč svemu, u obliku uljudnosti, udjeljivala prezirna, očajna i dobroćudna
Sophie. Taj naivni zlosretni mladić, koji je u svome kratkom životu uspio skupiti sve
nedaće, od koledža iz kojeg su ga otpustili zbog nepočinjene krade do ubojstva
njegovih koje su počinili boljševici 1917., pa sve do teške operacije upale slijepoga
crijeva, bio je zarobljen nekoliko tjedana poslije, a njegov les po-gubljenika pronađen
je sa crnkastom ranom oko vrata koju je napravio dugi gipki izgoreni fitilj. Sophie je
tu novost doznala iz mojih usta, sa svim mogućim ublaženjima, a nije mi bilo krivo
kad sam vidio da je tu užasnu sliku samo pridodala tolikim drugim, bez trunke tuge.
Bilo je novih tjelesnih epizoda rođenih iz iste potrebe da se na tren ušutka taj
nepodnošljivi ljubavni monolog koji se nastavljao u dnu nje same, sramežljivo
prekinutih nakon nekoliko nespretnih zagrljaja, a sve zbog iste nesposobnosti da
zaboravi. Najmrži od svih tih pustih prolaznika bio mi je neki ruski časnik, izbjeglica
iz boljševičkih zatvora, koji je medu nama boravio osam dana, da bi potom otputovao
u Švedsku zadužen nekom tajnom i iluzornom misijom kod jednoga od velikih
vojvoda. Već prve večeri čuo sam od toga pijanca nevjerojatne priče o ženama s
pomno prikazanim detaljima, koji su mi i te kako pomogli zamisliti što se događalo
između Sophie i njega na kožnome divanu u vrtlarovoj kući. Otada ne bih mogao
podnijeti djevojčinu blizinu da sam, makar jedan jedini put, pročitao na njezinom licu
nešto što bi bilo nalik sreći. No ona mi je sve priznavala; njezine su me ruke opet
dodirivale kratkim uplašenim pokretima, koji su prije bili sljepačko pipanje nego
milovanje, a svako sam jutro pred sobom imao ženu očajnu jer čovjek kojeg je voljela
nije bio onaj s kojim je netom bila u postelji.
Jedne večeri, otprilike mjesec dana nakon moga povratka iz Rige, radio sam u tornju s
Conradom, koji se trudio što je bolje znao pušiti dugu njemačku lulu. Upravo sam se
vratio iz sela gdje su se naši ljudi upinjali da pomoću oblica koliko toliko učvrste naše
rovove od blata; bila je to jedna od onih umirujućih noći s gustom maglom, kada su
se, zbog iščeznuća protivnika, prekidala neprijateljstva na obje strane. Moja mokra
vojnička košulja dimila se na peći koju je Conrad punio groznim vlažnim trijeskama,
žrtvujući jednu po jednu s tužnim uzdahom nekoga pjesnika koji vidi kako gore
njegova stabla, kad ude narednik Chopin predao mi neku poruku. Već u okviru vrata
njegov crveni i brižni lik dade mi znak iznad pognute Conradove glave. Krenuh za
njim na trijem; taj Chopin, u građanstvu bankovni službenik u Varšavi, bio je sin
poljskoga intendanta grofa de Revala; imao je ženu, dvoje djece, zdrav razum i nježno
je obožavao Conrada i njegovu sestru koji su ga prihvaćali kao brata po mlijeku.
Početkom revolucije vratio se u Kratovice, gdje je otada igrao ulogu časna
čovjeka. Šapnu mi da je prolazeći prizemljem našao Sophie potpuno pijanu za velikim
stolom u kuhinji, uvijek pustoj u te sate, i da unatoč svojim, vjerojatno nespretnim,
navaljivanjima nije uspio uvjeriti djevojku da ode u svoju sobu.
— Napokon, gospodine — reče mi on (a zvao me je gospodine) — pomislite na sram
koji bi je sutra obuzeo kad bi je netko spazio u takvome stanju.
Čestiti mladić još je vjerovao u Sophijinu stidljivost, a najčudnovatije je da se nije
varao. Spustili se zavojitim stubama, pazeći da na stubama ne škripe moje loše
namazane čizme. U toj noći primirja nitko u Kratovicama nije bdio; neodređen šum
hrkanja dizao se iz velike sale na prvome katu, gdje je tridesetak momaka na izmaku
snaga spavalo kao jedan. Sophie je sjedila u kuhinji kraj velikog stola od mekoga
drveta; mlohavo se klatila na nejednakim nogama stolice, čiji je naslon pravio s
podom zabrinjavajući kut, šireći na moje oči noge u svilenim čarapama boje
karamela, koje su više bile noge mladoga boga nego noge mlade božice. Boca s
ostatkom alkohola njihala se u njezinoj lijevoj ispruženoj ruci. Bila je nevjerojatno
pijana i pokazivala je na svjetlosti sobne peći lice osuto crvenim mrljama. Položih
ruku na njezino rame; prvi put ona na moj dodir ne zadrhta onim svojim strašnim i
prekrasnim drhtajem ranjezine ptice; od omamljenosti konjakom bila je imuna na
ljubav. Okrenu prema meni lice odsutna pogleda i reče mi glasom zamućenim kao i
njezine oči:
- Poželite laku noć Texasu, Eric. On leži u uredu.
Užgah upaljač da krenem u kutak gdje sam se spoticao o hrpe proklijalih krumpira.
Smiješni psić ležao je ispružen pod pokrovom nekih starih dječjih kolica; poslije sam
doznao da je Texasa ubila eksplozija bombe zakopane u parku, a koju je on pokušao
iskopati vrhom svoje srcolike njuške kao da se radi o nekoj gomoljači. Pretvoren u
kašu, bio je nalik psiću mješancu koga je pregazio tramvaj u nekoj velegradskoj
aveniji. Pomnjivo podigoh odvratni paket, uzeh kopaču i izidoh u dvorište iskopati
rupu. Kiše su otopile površinu
zemlje; zakopah Texasa u to blato u kome se on za života valjao s očitim užitkom.
Kad se vratih u kuhinju, Sophie je baš iskapila konjak; hitnu bocu na žeravicu, gdje se
staklo raspuknu uz mukli prasak, nespretno ustade i, oslanjajući se na moje rame, reče
mlitavim glasom:
— Jadni Texas... Ipak je šteta. Jedino me je on volio...
Usta su joj vonjala po alkoholu. Već na stubištu izdadoše je noge pa je pridržah na
stubama po kojima je ostavila trag bljuvotina; imao sam dojam kako neku izletnicu
koju je spopala mučnina pratim u njezinu kabinu. Ona se sruči u naslonjaču u svojoj
nespremljenoj sobici, dok sam se ja prihvatio raspremanja posrelje. Ruke i noge bi-
jahu joj sledene. Nabacah po njoj pokrivače i jedan kaput. Nalakće-na, nastavila je
povraćati ništa ne razabirajući, otvorenih usta, poput statue nekoga vodoskoka.
Naposljetku se opruzi u ulegnuću postelje, nepokretna, bez živosti, mlitava paput
mrtvaca; kosa joj je, slijepljena na obrazima, srvarala na licu zlatne brazgotine.
Njezino bilo klizilo je pod mojim prstima, istodobno ludo uzburkano i gotovo
neosjetljivo. Sigurno je na dnu sebe sačuvala onu lucidnost pijanstva, straha i bunila,
jer mi ispriča da se cijele te noći osjećala kao da putuje saonicama ili u toboganu po
ruskim planinama, sva u trzajima, hladnoći, s fijukom vjetra i udarima arterija, kao da
pada nepokretna i punom brzinom u ponor kojega se čak više ne plaši. Poznajem to
osjećanje smrtnoga ubrzanja koje alkohol daje srcu što popušta. Stalno je vjerovala
kako je to bdjenje dobroga Samarićanina pokraj uzglavlja njezine ukaljane postelja
ostavilo u meni najružnije uspomene u mome životu. Nisam joj mogao reći da su to
bljedilo, te mrlje, ta pogibao, to predavanje potpunije nego u ljubavi bili utješni i
lijepi; i da me to nezgrapno opruženo tijelo podsjećalo na tijelo mojih drugova
njegovanih u istome stanju, na Conrada samog... Zaboravio sam napomenuti da sam,
skidajući s nje odjeću, opazio u visini lijeve dojke dug ožiljak od uboda nožem koji je
samo površinski zaparao meso. Kasnije mi ona priznade kako je to od nespretna
pokušaja samoubojstva. Je h to bilo u moje vrijeme ili u
vrijeme litvanskoga pohodjivca? To nikada nisam mogao doznati. Koliko god je
moguće, ne lažem.
Narednik Chopin nije se prevario: Sophie je poslije toga ispada pokazala smušenost
gimnazijalke koja je prekomjerno popila šampanjca na svadbenoj gozbi. Nekoliko
dana sam uživao u melankolično razboritoj prijateljici čiji svaki pogled kao da je htio
reći hvala ili tražiti oproštaj. Bilo je slučajeva tifusa u barakama; htjela je pošto poto
njegovati oboljele; pustih na koncu tu, čini se, pravu luđakinju da umre na moje oči.
Ni tjedan nije prošao, a ona već leže u postelju; mislili smo da je bolesna. No ona je
jedino patila od iscrpljenosti, malodušja, zamorenosti ljubavlju koja je neprestano
mijenjala oblik, poput živčane bolesti koja danomice pokazuje nove simptome, a is-
todobno od nedostatka sreće i od neumjerenosti. Na mene je došao red da svako jutro
ulazim u njezinu sobu u čik zore. Svi u Kratovi-cama smatrali su nas ljubavnicima,
što joj je, pretpostavljam, laskalo, a i meni je odgovaralo. Brižno sam se raspitivao o
njezinom zdravlju poput kućnoga liječnika; sjedeći na njezinoj postelji ponašao sam
se smiješno bratski. Da je moja blagost bila uperena na još više ranjavanje Sophie,
uspjeh ne bi bio potpuniji. Koljena podignutih pod pokrivačem, s podbratkom u
rukama, upinjala je u me krupne začuđene oči pune nepresušnih suza. Te pomnje, ta
nježnost, ta milovanja rukom što dotiče kosu - prošlo je doba kada bi Sophie uživala u
tome mirne duše. Sjećanje na seksualne odnošaje prethodnih mjeseci budilo je u njoj
želju da pobjegne bilo gdje izvan sebe same, tako blisku nesretnicima koji više sebe
ne podnose. Pokušavala se podići iz svoje postelje poput bolesnika koji će uskoro
umrijeti. Ponovno bih je spustio; zamotavao sam je u zgužvane plahte u kojima će se,
znao sam, očajnički prevrtati poslije mog odlaska. Ako sam slijegao ramenima
izjavljujući da nijedna od tih fizičkih igara nema učinka, zadavao sam njezinu
samoljublju najljuću ranu, sve pod izgovorom da umirim njezinu grižnju savjesti. I
nečemu dubljem, mnogo hitnijem od samoljublja, kao što je nejasno poštovanje koje
tijelo ima za sebe samo. Na svjetlu te nove blagosti, moje grubosti,
moja odbijanja, pa i moja prijeziranja postala su joj iskušenja čiju važnost nije
dovoljno shvaćala, ispit koji nije uspjela položiti. Poput iscrpljena plivača, ona je
vidjela samu sebe utopljenu na dva zamaha od obale, u trenutku kada bih je možda
počeo voljeti. Da sam je uzeo, sada bi plakala od užasa sjećajući se kako nije imala
hrabrosti da me čeka. Upoznala je sve muke preljubnica kažnjenih blagošću, a taj očaj
još su otežavali rijetki lucidni trenuci kada se Sophie prisjećala da mi poslije svega
nije morala sačuvati svoje tijelo. Pa ipak, bijes, odvratnost, raznježenost, ironija,
neodređen žal s moje strane, a s njezine mržnja u začetku, sve te suprotnosti
priljubljivale su nas jedno uz drugo poput dvoje ljubavnika ili plesača. Ta tako žudena
veza istinski je postojala medu nama i najgore je Sophie bilo što ju je osjećala
istodobno tako teškom i neopipljivom.
Jedne noći (jer, napokon, sve su moje uspomene na Sophie noćne, izuzevši posljednje,
koja ima blijedu boju zore), dakle, jedne noći za zračnoga bombardiranja spazih
tračak svjetlosti na Sophijinu balkonu. Taj oblik napada bio je dotle rijedak u našem
ratu barskih ptica; prvi put u Kratovicama smrt nam je pala s neba. Nevjerojatno je
bilo da Sophie želi privući opasnost ne samo na sebe već i na svoje i na sve nas.
Stanovala je na drugome katu u desnome krilu zgrade; vrata su bila zatvorena, ali ne i
zaključaka. Sophie je sjedila za stolom, u krugu svjetlosti velike petrolejke obješene o
strop. Otvorena staklena vrata uokviravala su svijetli pejzaž ledene noći. Moji napori
da zatvorim krila nabrekla od nedavnih jesenskih kiša podsjetiše me na prozore u
žurbi zabarikadirane, olujne večeri u planinskim odmaralištima iz moga djetinjstva.
Sophie me je gledala srdita izraza. Napokon mi reče:
— Eric, bit će vam krivo ako umrem?
Mrzio sam te promukle i nježne modulacije koje je usvojila od kada se ponašala kao
drolja. Prasak bombe poštedi me odgovora. Bilo je to na istoku, u blizini jezera, što
mi uli nadu da se oluja udaljava. Sutradan doznah da je granata pala na obalu, a
pokošene trske nekoliko su dana plovile po vodi, zajedno s bijelim trbusima mrtvih
riba i krhotinama uništenoga čamca.
- Da - nastavi ona polagano, tonom nekoga tko pokušava nešto shvatiti — strah me
je, a zbilja je to čudno. Jer, trebalo bi mi biti svejedno, zar ne?
- Kako vam drago, Sophie - grubo odgovorih - ali ona nesretna starica stanuje u sobi
na dva koraka od vaše. A Conrad...
- Oh! Conrad - reče ona beskrajno umornim tonom, te se uspravi oslanjajući se
objema rukama na stol, poput žene bogalja kojoj se ne ostavlja vlastita naslonjača.
U njezinom glasu bilo je toliko ravnodušnosti za bratovljevu sudbinu da sam se pitao
je li ga zamrzila. Međutim, ona je jednostavno zapala u ono stanje tuposti gd)e više
ništa ne vrijedi, a za spas svojih prestala se brinuti istodobno s divljenjem Lenjinu.
- Često mislim - reče prilazeći mi - mislim da je loše nemati strah. Ali kad bih bila
sretna - nastavi ona, a dobila je onaj glas odjednom grub i blag koji me uvijek
uzbuđivao kao niske note violončela — čini mi se da mi ni smrt ne bi više ništa
značila. Pet minuta sreće bilo bi kao znak koji mi je Bog poslao. Jeste li vi sretni,
Eric?
- Da, sretan sam - nerado rekoh odmah uvidjevši da sam izrekao laž.
- Ah! ne izgledate baš tako - uzvrati ona podsmješljivim tonom u kome se nazirala
nekadašnja učenica. - I budući da ste sretni, nije vam teško umrijeti?
Sa svojim crnim rupcem preko flanelske košulje (kakve se obično nose u internatima)
bila je slična sluškinjici naglo probuđenoj ponoćnom zvonjavom. Nikada neću znati
zašto sam napravio taj smiješni i nedolični postupak: ponovno sam otvorio prozorske
rebrenice. Sječa stabala, koje je Conrad oplakao, ogoljela je pejzaž; bilo je vidl|ivo
sve do rijeke gdje se, kao i svih tih noći, razlijegala neprekidna i besmislena pucnjava.
Neprijateljski avion još je kružio na zelenkastom nebu, a tišina je bila puna toga
strašnog brujanja motora, kao da je cijeli prostor bio soba po kojoj nespretno kruži
dosadna osa. Povukoh Sophie na balkon kao ljubavnik po mjesečini; gledali smo kako
dolje golemi snop svjetla lampe treperi na snijegu. Nije
bilo vjetra, jer se odbljesak jedva micao. S rukom oko Sophijina struka, imao sam
dojam da slušam njezino srce; to prenapeto srce je oklijevalo, potom opet kretalo, u
ritmu hrabrosti, a moja jedina misao, koliko se sjećam, bila je kako sam, ako umremo
te noći, ipak izabrao poginuti pored nje. Iznenada se silan prasak razliježe veoma
blizu nas; kao da je ta buka bila strasnija od smrti, Sophie zapuši uši. Granata je ovaj
put pala na udaljenosti manjoj od dometa bačenoga kamena, na krov konjušnice od
valovita lima: te noći dva naša konja platiše za nas. U nevjerojatnoj tišini koja
nastade, čulo se kako se beskrajno dugo ruši zid od opeka i grozno rzanje umirućega
konja. Iza nas, prozor je odletio u komadiće; vraćajući se u sobu gazili smo po
smrskanome staklu. Utrnuh lampu, kao što je ponovno užižemo nakon vođenja
ljubavi.
Krenula je za mnom u hodnik. Tamo je bezazlena noćna svjetiljka gorjela pred
jednom od pobožnih slika tetke Prascovie. Sophie je ubrzano disala; lice joj je bilo
blistavo blijedo, što mi je bio znak da me je razumjela. Proživio sam sa Sophieom i
tragičnijih trenutaka, ali nijedan svečaniji, ni bliži razmjeni prisegi. Njezin sat u
mome životu bio je baš taj. Ona podiže ruke na kojima je ostao trag hrđe s ograde na
koju smo se minutu ranije zajedno naslanjali i baci se na moje grudi kao da je toga
trena ranjena.
Najčudnije je da sam prihvatio taj postupak, za koji joj je bilo potrebno deset tjedana
da ga napokon napravi. Sad kada je mrtva i kada sam prestao vjerovati u čuda,
zadovoljan sam što sam bar jednom poljubio ta usta i tu grubu kosu. Sjećam se točnog
stupnja topline koju je toga dana imala njezina pljuvačka i mirisa njezine žive kože —
te žene, slične nekoj velikoj osvojenoj zemlji u koju nisam kročio. Ako sam ikada
mogao voljeti Sophie u svoj jednostavnosti čula i srca, bilo je to baš u tome trenutku
kada smo oboje imali nevinost uskrslih. Treperila je uza me i nikakav susret sa
ženskom, bilo s prostitutkom bilo slučajni, nije me pripremio na ovu silovitu, na ovu
strašnu slast. To tijelo istodobno opušteno i ukrućeno radošću težilo je na mojim
rukama težinom tako misterioznom kakvom bi zernl|a
težila da sam koji sat ranije bio usmrćen. Ne znam u kojem se trenu užitak okrenu na
užas, pokrećući u meni sjećanje na morsku zvijezdu koju mi je, nekoć, majka silom
stavila u ruku, na plaži Schevenin-guea, i tako u meni izazvala napadaj grčenja na
najveće zaprepaštenje kupača. Otrgnuh se od Sophie tako divlje da se to moralo činiti
surovim tomu tijelu koga je sreća ostavila bez obrane. Ona ponovno rasklopi očne
vjede (koje je bila zatvorila) i ugleda na mome licu nešto nedvojbeno nepodnošljivije
od mržnje ili strave, jer uzmače, prekri lice podignutim laktom poput udarena djeteta,
i tada sam je posljednji put vidio kako preda mnom plače. Sa Sophie sam imao još
susreta bez svjedoka prije no što se sve svršilo. Ali od te večeri se sve odvijalo kao da
je jedno od nas dvoje već mrtvo: ja, što se nje ticalo, ili ona, u onome dijelu nje same
koji je, od silne ljubavi, imao povjerenja u mene.
Na monotone faze jedne ljubavi najviše nalikuju čestim, neumornim i uzvišenim,
ponavljanjima Beethovenovih kvarteta. Tijekom tih mračnih tjedana došašća (tetka
Prascovie, umnogostručujući svoje dane posta, nije nas puštala da išta zaboravimo iz
crkvenoga kalendara) život se kod nas nastavljao sa svojim uobičajenim postotkom ne-
volja, razdraženosti i katastrofa. Vidjeh ili doznah za smrt nekolicine mojih rijetkih
prijatelja; Conrad je bio lagano ranjen; od sela, uzimanog i preuzimanog po tri puta,
ostalo je tek nekoliko kostura od zidova zatrpanih snijegom. Sophie je bila mirna,
odlučna, uslužna i nepristupačna. Negdje u to vrijeme Volkmar se za zimu smjestio u
dvorcu, s ostacima puka koje nam je poslao von Wirtz. Nakon smrti Franza von
AJanda, naša se mala njemačka ekspedicijska postrojba raspadao iz dana u dan,
zamjenjivan nekom mješavinom baltičkih i bjeloruskih elemenata. Volkmara sam
znao po tome što sam ga zamrzio u petnaestoj godini kod profesora matematike komu
su nas slali tri puta tjedno tijekom zimskih mjeseci provedenih u Rigi. Bio mi je nalik
kao što karikatura sliči modelu: bio je korektan, suhoparan, ambiciozan i
koristoljubiv. Pripadao je onomu tipu ljudi istodobno glupih i rođenih da uspiju, koji
vode računa o novim činjeni-
cama zavisno od toga koliko od njih imaju koristi, i temelje svoje računice na
konstantama života. Da nije bio rat, ne bi dobio Sophie; on ugrabi tu priliku. Već sam
znao da žena osamljena u punoj vojarni stječe nad muškarcima upliv koji sadrži nešto
operetsko i tragično. Nas su smatrali ljubavnicima, što je bilo potpuno pogrešno; nije
prošlo ni petnaest dana a njih već nazvaše zaručnicima. Bez patnje sam podnosio
susrete napola somnabulne Sophie s momcima koji bi joj priuštili trenutke zaborava.
Veza s Volkmarom me zabri-nu, jer ju je skrila od mene. Ona nije ništa prikrivala;
jednostavno mi je oduzela pravo da se miješam u njezin život. I zaista, bio sam manje
grešan spram nje nego na početku našega saveza, no čovjek uvijek bude u krivo
vrijeme kažnjen. Sophie je ipak bila toliko plemenita da ostane prema meni srdačno
pažljiva, možda utoliko više što je počela o meni suditi. Varao sam se dakle o kraju te
ljubavi, kao što sam se prevario o njezinom početku. Kadikad i dalje vjerujem da me
je voljela do svoga posljednjeg daha. No suzdržavam se od mišljenja kad je do te
mjere moj ponos u pitanju. Sophie je bila dosta dobrog zdravlja koje joj je dopuštalo
sve ljubavne oporavke: katkad je zamišljam udanu za Volkmara, domaćicu okruženu
djecom, koja stez-nikom od ružičastoga lasteksa priteže svoj punački stas žene
četrdesetih godina. Ovaj pogled pobija činjenica da je moja Sophie umrla baš u
ozračju i svjetlu naše ljubavi. U tome smislu mi se čini, kako se to govorilo u ono
vrijeme, da sam dobio rat. Da se manje gnusno izrazim, recimo jednostavno da su
moje dedukcije bile točnije nego Volk-marove računice i da je između mene i Sophie
postojala posebna srodnost. No tijekom toga božičnoga tjedna, Volkmar je imao sve
adute.
I dalje mi se događalo da noću pokucam na Sophijina vrata da bih se ponizio
uvjeravajući se da nije sama; nekada, to jest mjesec dana prije, u istim okolnostima,
lažni i izazovni Sophijin smijeh ohrabrio bi me gotovo onoliko koliko i njezine suze.
No otvorila su se vrata; sledena korektnost toga prizora odudarala je od staroga nereda
razbacanoga rublja i boca likera; Volkmar mi je odsječnim pokretom pružio svoju
tabakeru. Najmanje podnosim da budem pošteđen;
kliznuo sam zamišljajući šaputanja i bljutave poljupce koji će se nastaviti po mome
odlasku. Uostalom, pričali su o meni i imao sam pravo u to ne sumnjati. Volkmar i ja
tako smo se usrdno mrzili da se na trenutke pitam nije li on na Sophie bacio oko samo
zato što smo za cijele Kratovice bili kao jedno. Možda sam strastvenije držao do te
žene nego što to vjerujem budući da mi je toliko teško priznati da ju je taj kreten
volio.
Nikada nisam vidio radosnije Božićne večeri od one u Kratovi-cama za vrijeme te
ratne zime. Razdražen smiješnim Conradovim i Sophijinim pripremama, izvukao sam
se pod izgovorom da moram napraviti neko izvješće. Oko ponoći me znatiželja, glad,
buka smijeha i pomalo promukli zvuk jedne od mojih najdražih ploča dove-doše u
salon u kome su se plesači okretali na svjetlosti vatre od drva i dvadesetak nejednakih
svjetiljki. Još jednom sam imao dojam da ne sudjelujem u radosti drugih, i to svojom
vlastitom voljom, no to nije ublažilo gorčinu. Zakuska s pršutom, jabukama i viskijem
bila je pripremljena na jednom od bočnih, bogato pozlaćenih stolova; kruh je ispekla
Sophie osobno. Golema široka pleća liječnika Paula Rugena skrivala su mi polovicu
sobe; s tanjurom u krilu, taj div je halapljivo jeo svoj dio hrane, žureći kao i uvijek
vratiti se u svoju bolnicu smještenu u negdašnjim spremištima kraljevića Petra;
oprostio bih Sophie da je njemu, a ne Volkmaru, dala mig. Chopin, koji je prema
društvenim igrama njegovao osobitu sklonost osamljenika, upinjao se da u
razbijenome grliću boce napravi zgradu od komadića žigica. Uobičajeno nespretan,
Conrad je porezao prst kada je pokušao isjeći pršut na tanke kriške; s rupčićem
zamotanim oko kažiprsta, koristio je silhuetu svoga zavoja da mijenja na zidu sjenke
koje je crtao s obje ruke. Kadikad bi prestajao gestikulirati da stavi novu ploču na gra-
mofon.
La Palama je ustupila mjesto nekakvim hunjkavim novtosima; Sophie je mijenjala
partnera za svaki ples. Plesati je još najbolje znala: vrtjela se poput plamena, gibala
poput cvijeta, a klizila poput labuda. Nosila je haljinu od plavoga tila po modi iz
1914., jedinu balsku
haljinu u svome životu, a koliko znam odjenula ju je samo dvaput. Ta istodobno
demodirana nova haljina bila je dostatna da pretvori u junakinju romana našu
jučerašnju kolegicu. Pošto su jedine gošće na svečanosti bile mnoštvo djevojaka u
plavome tilu odražemh u zrcalima, ostali momci su morali međusobno formirati
parove. Istog jutra, unatoč bolesnoj nozi, Conrad se po svaku cijenu htio popeti na vrh
hrasta da se dokopa busena imele; ta dječačka nerazboritost izazvala je prvu od dvije
jedine prepirke koje su mi se ikada dogodile s mojim prijateljem. Ideja za taj busen
potekla je od Volkmara; obješen o tamni svijećnjak kojega nitko od nas nije vidio
upaljena još od Božića našega djetinjstva, busen je služio kao izgovor momcima da
poljube svoju plesačicu. Svaki od tih mladića naizmjence bi priljubio svoje usne uz
usne Sophie, ponosite, zabavljene, popustljive, dobroćudne ili nježne. Kada sam ja
ušao u salon, red je bio na Volkmaru; ona se poljubi s njim poljupcem za koji sam
znao da je jako različit od ljubavnoga poljupca, no koji je nedvojbeno značio radost,
povjerenje, sklad. Conradovo »Oh! Eric, samo smo tebe čekali!« nagna Sophie
okrenuti glavu. Stajao sam u okviru vrata daleko od svakoga svjetla, pokraj salona za
glazbu. Sophie je bila kratkovidna; ipak me prepoznade, jer napola sklopi oči. Ona
nasloni ruke na one odvratne epolete koje bi katkad Crveni prikovali na tijelo za-
robljenih bijelih časnika, te drugi poljubac dan Volkmaru bješe poljubac izazova.
Njezin je partner nagnuo nad njom svoje lice raznježeno i zažareno u isti mah; ako je
taj izraz izraz ljubavi, žene su lude što nam se ne sklanjaju, a moje nepovjerenje
prema njima nije bezrazložno. Ramena obnaženih u svojoj plavoj haljini, zabacujući
natrag svoju kratku kosu koju je spržila u pokušaju da je navije, Sophie je tome
postotku davala najzamamnije i najneiskrenije usne koje je neka filmska diva ikada
ponudila škiljeći prema filmskoj kameri. To je bilo previše. Ščepah je rukom i
pljusnuh. Udarac ili iznenađenje bijahu tako jaki da ona uzmaknu, okrenu se oko sebe
same, spotaknu se nogom o stolicu i pade. Krvarenje iz nosa jače istaknu komičnost te
scene.
Volkmar je toliko bio zaprepašten da mu je trebalo malo vremena prije nego se bacio
na mene. Rugen se umiješa i mislim da me je silom posjeo u volterijansku naslonjaču.
Zamalo što boksačka tuča nije završila svečanost; u općoj gužvi Volkmar je
promuknuo tražeći da mu se ispričam; mislili su da smo pijani, što je sredilo stvar.
Sutradan smo išli u opasnu misiju, a čovjek se ne tuče s drugom na Božić, i to za ženu
koju ne želi. Natjeraše me da Volkmaru stisnem ruku, a činjenica je da sam bio
bijesan samo na sebe. Što se tiče Sophie, ona je iščezla uz veliki šum zgužvanoga tila.
Otrgnuvši je od njezina plesača, prekinuo sam kopču njezine tanke niti perli o vratu, a
koju joj je, na dan njezine krizme, dala njezina baka Galitzine. Beskorisna igračka
vukla se po zemlji. Prignuh se i makinalno je stavih u džep. Nikada nisam imao
priliku vratiti je Sophie. Često sam je, u jednom od mojih razdoblja oskudice,
namjeravao prodati, no perle su požu-tjele pa ih nijedan draguljar ne bi htio. JoŠ ih
imam, ili radije, još sam ih imao u svome kovčegu koji mi je ukraden ove godine u
Španjolskoj. Ima stvari koje čovjek čuva ne znajući zašto.
Te noći su se moji koraci od prozora do ormara podudarali s hodanjem tetke
Prascovie. Bio sam bosonog te nije bilo opasnosti da probudim Conrada koji je
spavao iza zastora. Kod desetog povratka, tražeći u mraku svoje cipele i jaknu,
odlučih otići Sophie u njezinu sobu, jer sam bio siguran da ću je tamo ovaj put naći
samu. Pokrenut smiješnom potrebom za jasnoćom jedne jedva zrele glave, i dalje sam
se pitao volim li tu ženu. I zaista, do sada je toj ljubavi nedostajala provjera kojom se
najneprostiji od nas služe da bi potvrdili izvornost ljubavi, a Bog zna da sam pri tom
bio ljut na Sophie zbog svoje neodlučnosti. Ali nesreća te djevojke, svima prepuštene,
bila je što se čovjek mogao obvezati prema njoj jedino za cijeli život. Govorio sam
sebi da će, u takvome vremenu kada se sve raspada, bar ta žena biti postojana poput
zemlje na kojoj se može graditi ili ležati. Lijepo bi bilo iznova stvoriti svijet s njom u
osamljenosti brodolomnika. Znao sam da sam sve dotle živio samo u svojim
granicama; moj je položaj morao postati neodrživ; Conrad će ostarjeli, ja također, a
rat neće
uvijek moći poslužiti kao isprika za sve. Pred ormarom s ogledalom, odbijanja ne baš
sasvim prostačka ponovno su imala prednost prihvaćanja ne baš sasvim plemenitih. S
prividnom hladnokrvnošću sam se pitao što učiniti s tom ženom, i zaista nisam bio
spreman smatrati Conrada za šurjaka. Tko će napustiti, zbog dvojbene intrige s
vlastitom mu sestrom, božanski mladoga prijatelja, dvadesetogodišnjaka. Potom, kao
da me je moje kretanje amo-tamo dovelo do drugoga kraja njihala, opet sam neko
vrijeme postao ona osoba koja se znatno rugala mojim osobnim nevoljama, a koja je
zacijelo vjerno sličila na sve one meni slične koji su prije mene tražili zaručnice. Taj
mladić jednostavniji od mene treperio je kao bilo tko na spomen bijelih dojki. Nešto
prije časa izlaska sunca, ako je ono uopće izlazilo za tih sivih dana, začuh blagi šum
priviđenja što ga pravi ženska odjeća drhteći na vjetru na nekome trijemu, grebanje
kućne životinje koja traži da joj njezin gospodar otvori, i ono uzburkano disanje žene
koja je trčala do konca svoje sudbine. Sophie je govorila tiho, usta priljubljenih uz
vrata od hrastovine, a četiri-pet jezika koje je dobro znala, uključujući francuski i
ruski, služili su joj da varira one nespretne riječi, koje su u svim zemljama
najobeščašćenije i najčišće.
- Eric, jedini moj prijatelju, preklinjem vas da mi oprostite.
- Sophie, draga, spremam se otputovati... Budite ujutro u kuhinji u vrijeme odlaska.
Moram vam reći... Oprostite mi.
- Eric, oprostite vi meni...
Onaj tko tvrdi da se sjeća svake riječi nekoga razgovora uvijek mi se čini lažljivcem
ili mitomanom. Stalno mi ostaju samo mrvice, tekst pun rupa, poput isprave koju su
nagrizli crvi. Ne razumijem svoje vlastite riječi, čak u trenu dok ih izgovaram. A što
se riječi nekoga drugog tiče, izmiču mi, i jedino se sjećam giba usta na domak mojih
usana. Sve ostalo samo je proizvoljna i iskrivljena konstrukcija, što se također odnosi
na druge razgovore kojih se ovdje pokušavam sjetiti. Ako se gotovo bez pogreške
sjećam bijednih trivijalnosti koje smo izmijenjali te noći, nedvojbeno su razlog tomu
te posljednje nježne riječi što mi ih je Sophie rekla u svome životu. Odustao
sam od toga da bešumno okrenem ključ u bravi. Čovjek misli da oklijeva, ili da se
odlučio, no neznatni razlozi, zbog kojih se na koncu i odlučuje, daju obilježje tajnim
mislima. Moje kukavištvo ili moja odvažnost nisu išli dotle da Conrada sučele s
nekim objašnjenjem. Conrad je bio toliko naivan daje u mome postupku prethodne
noći vidio samo protest protiv neumjesnog ophođenja gotovo nepoznatog čovjeka
prema njegovoj sestri: još ne znam bih li mu ikada priznao da sam ga četiri mjeseca
svakodnevno nehotice lagao. Moj se prijatelj prevrtao u snu, s nesvjesnim jecajima
kada bi mu se bolesne noge očešale o plahtu; vratih se da se ispružim na svojoj
postelji, s rukama pod zatiljkom, trudeći se da ne mislim ni na šta drugo do na
sutrašnju ekspediciju. Da sam one noći imao Sophie, vjerujem da bih požudno uživao
u toj ženi koju sam malo prije obilježio u očima sviju kao stvar koja pripada samo
meni. Sophie, napokon sretna, vjerojatno bi bila nedohvatljiva za udarce koji su nas
uskoro zauvijek razdvojili; od mene bi dakle fatalno potekla inicijativa za raskid.
Poslije nekoliko tjedana razočaranja ih bunila, moj porok bi me, u isti mah očajnički i
neophodan, ponovno obuzeo; a taj porok, što god se o tome mislilo, daleko je vise
samoća nego ljubav prema mladićima. U samoći nema mjesta za žene, jer je one
unište ako ništa ono zbog napora da od nje načine vrt. Opet bi prevladalo biće koje
me, uza sve to, čini najneizbježnije osobnim te bih, htio to ili ne, napustio Sophie, kao
što šef države napušta pokrajine suviše udaljene od metropole. Volkmarov Čas
neizostavno bi ponovno zazvonio za nju, ili bi, u nedostatku toga, bio čas za
prostituciju. Ima čistijih stvari od ovoga niza razdora i laži koje podsjećaju na idilu
trgovačkoga putnika sa služavkom, te i danas vjerujem da nesreća nije loše sredila
stvari. Ali to nimalo ne umanjuje istinu da sam vjerojatno izgubio jednu od svojih
životnih prilika. No također postoje prilike koje, unatoč nama, naš nagon odbija.
Oko sedam sati izjutra sišao sam u kuhinju, u kojoj me je Volkmar spreman čekao.
Sophie je podgrijala kavu, pripremila namirnice od ostataka jela od prethodne noći;
bila je savršena u tim brigama voj-
ničke žene. Oprosti se s nama u dvorištu, otprilike na onome mjestu gdje sam jedne
noći u studenom zakopao Texasa. Ni jednog trena nismo bili sami. Spreman vezati se
već od svoga povratka, ipak nisam želio staviti između svoje izjave i sebe rok koji će
možda imati pro-stranost smrti. Sve troje kao da smo zaboravili sinoćne ispade; ovo
bar prividno zacijeljivanje bilo je odlika našega života kojega je neprekidno čeličio
rat. Volkmar i ja poljubismo ispruženu ruku, koja nam je i iz daleka mahala — znak
koji je svaki od nas primao za sebe. Naši su nas ljudi čekali kod tabora, čučeći oko
vatre koja je tinjala. Sniježilo je, što će put učiniti još napornijim; ali možda i zaštititi
od iznenađenja. Mostovi su bili otišli u zrak, no zamrznuta rijeka bila je sigurna. Naš
je cilj bio doći do Munaua gdje se Brusarov nalazio blokiran u situaciji opasnijoj od
naše i štititi, ako bude neophodno, njegovo povlačenje na našu bojnu crtu.
Telefonske veze su već nekoliko dana bile prekinute između Munaua i nas, a da mi
nismo znali je li to djelo oluje ili neprijatelja. Zapravo, selo je uoči Božića palo u ruke
Crvenih; nemilosrdno izloženi ostatak Brusarovljevih trupa bio je smješten u Gourni.
Sam Brusarov bio je teško ranjen; umro je tjedan kasnije. U odsutnosti drugih šefova,
na mene pade odgovornost za povlačenje. Pokušao sam izvršiti protunapad na Munau,
s nadom u dobijanje zarobljenika i ratnoga materijala, a to nas je samo još više
oslabilo. Brusarov je, u lucidnim trenucima, uporno tražio da ne napustimo Gournu,
čiju je stratešku važnost preuveličavao; inače, uvijek sam smatrao
nesposobnjakovićem toga takozvanog heroja iz ofenzive 1914. godine protiv naše
Istočne Pruske. Bilo je neophodno da jedan od nas ode po Rugena u Kratovice te da
zatim ide podnijeti von Wirtzu točan prijavak o situaciji, bolje rečeno, dva izvještaja,
Brusarovljev i moj. Volkmara sam izabrao za taj zadatak samo zato što je on jedini
znao da se spretno ophodi prema glavnome zapovjedniku, a i da nagovori Rugena da
nam se pridruži; jer, nisam rekao da je jedna od Paulovih osobenosti bila u tome što je
prema časnicima carske Rusije gajio odbojnost iznenađujuću čak i u našim redovima,
premda su
oni gotovo isto toliko mrzili emigrante koliko i same boljševike. Štoviše, na temelju
neke neobične profesionalne deformacije, Faulova požrtvovnost prema ranjenicima
nije prelazila zidove njegove ambulante; Brusarov na samrti u Gournu zanimao ga je
manje nego bilo koji od bolesnika koje je prethodne noći operirao.
Da se razumijemo: ne bih htio biti optužen za veću perfidnost od one na koju sam
sposoban. Nisam se pokušao osloboditi suparnika (ta je riječ smiješna) šaljući ga na
opasan zadatak. Otići nije bilo opasnije nego ostati, a ne mislim da bi Volkmar bio
ljut na mene što ga izlažem većem riziku. On je to možda i očekivao; da mu se
ukazala prilika, i sam bi isto tako postupio sa mnom. Drugo rješenje bi bilo da sam
odem u Kratovice, a da Volkmaru prepustim zapovjedništvo u Gourni, gdje se više
nije računalo na Brusarova na umoru. U tome trenu, Volkmar mi je zamjerio što mu
dodjeljujem manju ulogu; s obzirom na dalji tok stvari, možda mi je poslije bio
zahvalan što sam na sebe uzeo goru odgovornost. Također nije točno da sam ga
poslao u Kratovice kako bih mu pružio posljednju priliku da me konačno zamijeni
kod Sophie: sve su to one finese kojima se čovjek tek naknadno sumnjiči. Moje
nepovjerenje prema Volkmaru možda nije bilo normalno između nas: mimo svakoga
očekivanja, pokazao se dobrim momkom tijekom tih nekoliko dana koje smo proveli
zajedno. U tome, kao i u dosta drugih stvari, nisam bio pronicljiv. Vrline Volkmarova
dru-garstva nisu bile, pravo govoreći, hipokritski plašt, nego neka vrst vojničkih
manira, koji se s odorom prima i ostavlja. Treba također reći da je on njegovao prema
meni neku staru životinjsku, a ne samo koristoljubivu mržnju. U njegovim sam očima
bio predmet sablazni i vjerojatno odvratan kao pauk. Možda je svojom zadaćom
smatrao da Sophie pobuni protiv mene; još mu moram biti zahvalan što nije prije
odigrao tu kartu. Slutio sam da se izlažem opasnosti sučeljavajući ga sa Sophieom,
pod pretpostavkom da mi ona puno znači, no nije bilo vrijeme za razglabanja takve
vrsti, a u svakome slučaju moj bi mi ponos priječio da to uzmem u obzir. U pogledu
ogovaranja mene kod von Wirtza, uvjeren sam da to nije učinio. Taj Volkmar je bio,
kao i svi, do neke točke častan čovjek.
Nekoliko dana poslije stiže Rugen, zakriljen oklopnim kamionima i jednim
ambulantnim vozilom. Pošto se nije moglo dugo zadržavati u Gourni, uzeh na sebe da
silom odvedem Brusarova, koji umrije na putu, kao što se moglo predvidjeti, a smetao
je mrtav isto kao i dok je bio živ. Napali su nas uzvodno uz rijeku i samo sam Šačicu
ljudi uspio dovesti u Kratovice. Moje pogreške tijekom toga minijaturnoga povlačenja
poslužile su mi nekoliko mjeseci poslije u akcijama na poljskoj granici, a zahvaljujući
svakomu od tih mrtvih iz Gourne poslije sam uštedio dvanaestak života. Nije važno:
pobijedenici nisu nikad u pravu, i zaslužio sam sve prijekore koji se sručiše na mene,
osim onoga što se nisam pokorio naređenjima jednoga bolesnika čiji se mozak već
rastvarao. Faulova me smrt posebno uznemiri: nisam imao drugoga prijatelja.
Svjestan sam da izgleda kao da ova tvrdnja proturječi svemu onomu što sam do sada
rekao: ako se imalo o tome razmisli, ipak je lako pomiriti ta proturječja. Prvu noć po
mome povratku provedoh u taboru, na jednoj od onih slamarica što su vrvjele od
buha, koje su našim rizicima pridodavale pjegavi tifus, a mislim da sam tu spavao kao
klada. Nisam promijenio odluku u pogledu Sophie, a nisam, uostalom, imao vremena
misliti na nju, no možda nisam želio odmah kročiti ponovno u zamku, u koju sam
pristao biti uhvaćen. Sve mi se te noći činilo gnusno, beskorisno, zaglupljujuće i sivo.
Sutradan, po mutnome prijepodnevu s rastopljenim snijegom i zapadnim vjetrom,
predoh kratku udaljenost između tabora i dvorca. Da bih se popeo u Conradov ured,
iskoristih svečano stubište, zatrpano slamom i razvaljenim sanducima, umjesto
stubišta za poslugu, koje sam gotovo uvijek koristio. Nisam bio umiven, ni obrijan, a
u stanju potpune inferiornosti u slučaju scene prigovaranja ili ljubavi. Bilo je mračno
na stubištu, osvijetljenom jedino kroz malenu pukotinu na spuštenim prozorskim
rebrenicama. Između prvoga i drugoga kata nadoh se oči u oči sa Sophieom koja se
spuštala stubama.
Nosila je svoj gunj, čizme za snijeg, mali vuneni šal preko glave, nešto poput
svilenoga rupca kojim se ove godine kite žene na morskim kupalištima. U ruci je
držala paket zamotan u kuhinjsku krpu svezanu u čvor, ali ja sam je često viđao kako
nosi slične stvari kada bi posjećivala ambulantu ili vrtlarovu ženu. Ništa od svega toga
nije bilo novo, a jedino bi me njezin pogled mogao opomenuti. No ona izbjegne moje
oči.
- Kako to, Sophie, da izlazite po ovome vremenu? - našalih se pokušavajući je
uhvatiti za ruku.
— Odlazim — reče ona.
Po njezinu glasu shvatih da je to ozbiljno i da ona doista odlazi.
— Gdje idete?
— To se vas ne tiče — reče ona oslobodivši svoju ruku naglim pokretom, a njezino
grlo dobi ono lagano ispupčenje koje podsjeća na vrat golubice, a koji pokazuje da je
netom progutan jecaj.
- A može li se znati zašto odlazite, draga moja?
- Dosta mi je svega - ponovi ona s grčevitim trzajem usana koji na tren podsjeti na
onaj tetke Prascovie. - Dosta mi je svega.
I, prebacivši iz lijeve u desnu ruku svoj smiješni smotuljak koji joj je davao izgled
otpuštene služavke, ona jurnu kao da se želi izvući, a samo je uspjela spustiti se za
stubu niže, što nas je, njoj usprkos, približilo. Tada, oslanjajući se leđima o zid, da bi
tako medu nama ostavila najveći mogući prostor, po prvi put digne prema meni oči
pune užasa.
— Ah — reče - svi mi se gadite...
Siguran sam da riječi koje je poslije nasumce izustila nisu izlazile iz nje, a nije teško
pogoditi od koga ih je pozajmila. Bilo je to kao česma iz koje bljuje blato. Lice joj je
dobilo izraz seljačke prostote: vidio sam u narodskih cura te eksplozije ozlojeđene
bestidnosti. Nevažno je bilo jesu li te njezine optužbe opravdane ili ne; sve što se
govori u tome stanju lažno je, jer čulne istine izmiču jeziku, a stvorene su samo za
tepanja. Situacija se rasvjetljavala: doista sam nasuprot sebe imao protivnicu, a budući
da sam u Sophijinu odricanju uvijek naslućivao mržnju, imao sam više povjerenja u
svoju oštroumnost.
Možda bi je potpuno povjeravanje s moje strane spriječilo da tako prede neprijatelju,
no to su razmišljanja isprazna isto kao ona koje ustanovljuju moguću Napoleonovu
pobjedu kod Waterlooa.
— A Volkmar vas je, pretpostavljam, podučio tim bestidnostima?
- Oh, taj - reče ona s izrazom koji mi ne ostavi nikakvu dvojbu o njezinim osjećanjima
prema njemu. Sigurno nas je ona u tome trenu sjedinila u istom prijeziru, a s nama i
ostale muškarce.
— Znate što me čudi? To što vam te krasne ideje nisu već prije pale na pamet - rekoh
što je moguće ležernijim tonom, pokušavajući je uvući u jednu od onih rasprava u
kojima bi se dva mjeseca ranije izgubila.
- Jesu - odgovori ona rastreseno. - Jesu, no to nije važno. Nije lagala; ženama nije
ništa važno osim njih samih, a svaki drugi
izbor smatraju kroničnom ludošću ili prolaznom zabludom. Baš sam je htio ljutilo
upitati što je onda za nju važno, kad ugledah njezino lice i njezine oči kako se
izobličuju i drhte usred novoga napadaja očaja kao pod dubokim naletom migrene.
- Uza sve to, nisam mogla pomisliti da ćete Conrada u sve to umiješati.
Ona lagano okrenu glavu, a njezini se blijedi obrazi zapališe kao da je sram od takve
optužbe suviše velik a da se ne bi na nju spustio. Tada shvatih da je Sophijina
ravnodušnost prema najbližima koja me je sablažnjavala bila samo lažni simptom,
lukavstvo instinkta da ih drži izvan bijede i odvratnosti gdje je ona mislila da je pala i
da je njezina nježnost prema bratu i dalje izvirala u strasti za mene, nevidljiva poput
izvora u slanoj vodi mora. Štoviše, ona je Conrada darivala svim prednostima i svim
vrlinama kojih se ona odricala, kao da je taj krhki mladić bio njezina nevinost.
Pomisao da je njega uzimala u obranu protiv mene dimu me u najosjetljiviju točku
moje nečiste savjesti. Svi bi odgovori bili dobri osim ovog, te ja posrnuli, razdražen,
bojažljiv, u žurbi da je zauzvrat ranim. Ima, duboko u dnu svakoga od nas, neki tupi
bezobrazni prostak, a baš on uzvrati udarac:
— Nije na droljama da preuzimaju ulogu policije za moral, draga prijateljice.
Pogleda me iznenađeno, kao da se ipak tomu nije nadala, i ja prekasno shvatih da bi
ona radosno prihvatila neko osporavanje, a da bi priznanje izazvalo u nje samo potok
suza. Nagnuta naprijed, namrštena, tražila je odgovor na tu malu rečenicu, koja nas je
razdvajala više od laži ili opačine, nade u ustima samo malo pljuvačke koju mi pijunu
u lice. Naslonjen na ogradu, tupo sam gledao kako se spušta stubištem istodobno
otežalim i hitrim korakom. Stigavši dolje, nepomnjom zakvači svoju bundu na
zahrđali čavao nekoga sanduka, povuče i iskinu cijeli komad vidrina krzna. Trenutak
poslije začuh kako se zatvaraju vrata u predvorju.
Obrisao sam lice rukavom prije ulaska kod Conrada. Poput strojnice i šivaćeg stroja
praskao je telegraf s druge strane odškrinutih vrata. Conrad je radio leđima okrenutim
prema prozoru, nalakćen na golemi obrađeni hrastov stol, usred te sobe u kojoj je djed
manijak nagomilao grotesknu kolekciju lovačkih suvenira. Smiješni i otužni niz malih
životinja punjenih slamom stajao je u redu na policama i sjećat ću se uvijek jedne
nakićene vjeverice s kaputićem i tirolskom kapom na svome krznu koje su nagrizli
moljci. Nekoliko najkritičnijih trenutaka u svome životu proveo sam u toj sobi koja je
vonjala na kamfor i naftalin. Videći kako ulazim, Conrad jedva pridigne svoje blijedo
lice, upalo od premorenosti i brige. Zamijetili da je rjeđi postao pramen plave kose
koji mu je uporno padao na čelo, i manje sjajan nego ikada; bit će proćelav u
tridesetoj godini. Conrad je bio ipak dostatno Rus da bude jedan od Brusarovljevih
gorljivih pristaša; nije mi dao za pravo, možda utoliko više što je odveć strepio za
mene. Prekide me već kod prvih riječi:
— Volkmar nije mislio da je Brussarov smrtno ranjen.
— Volkmar nije liječnik — rekoh, a šok od toga imena razli po meni svu mržnju koju
protiv osobe deset minuta prije nisam osjećao. -Paul je odmah ocijenio da Brusarov ne
ostaje ni četrdeset osam sati,..
— A kako Paula nema više, ostaje samo da ti se vjeruje na riječ.
- Reci odmah kako bi ti bilo draže da me ne vidiš tu.
- Ah! gadite mi se svi! — reče on uzimljući glavu medu svoje malene ruke, a ja se
zapanjih istovjetnošću ovoga krika s krikom bjegunice. Brat i sestra bili su
podjednako čisti, netolerantni i neukrotivi.
Moj prijatelj mi nikada nije oprostio gubitak toga nerazboritog i loše obaviještenoga
starca, ili u javnosti je do kraja podržavao taj moj postupak koji je u sebi smatrao
neoprostivim. Stojeći pokraj prozora, slušao sam Conrada ne prekidajući ga, štoviše,
jedva sam ga čuo. Neki mali lik što se isticao na pozadini snijega, blata i sivoga neba,
obuzeo je moju pozornost, a jedino sam se bojao da Conrad šepesa-jući ne ustane i
dođe i on baciti pogled prema oknu. Prozor je gledao na dvorište, a povrh stare
pekarnice nazirao se zavoj što vodi u selo Marba, na drugoj obali jezera. Sophie je
koračala teško, s naporom dižući teške čizme, koje su za njom ostavljale goleme
tragove; prig-nula je vrat, vjerojatno zaslijepljena vjetrom, a njezin mali zavežljaj
činio ju je izdaleka sličnom putujućoj trgovkinji. Zaustavih dah sve do trenutka kada
je njezina glava zamotana rupcem zaronila iza maloga trošnog zida koji se protezao
uz put. Prihvaćao sam ukore što ih je Conradov glas nastavljao sručivati na mene u
zamjenu za opravdane prigovore koje bi mi mogao uputiti da je znao kako sam pustio
Sophie da ode sama, i bez nade u povratak, u nepoznatu pravcu. Siguran sam kako je
toga trena imala samo toliko hrabrosti da ide pravo naprijed ne osvrćući se; Conrad i
ja lako bismo je stigli i silom vratili, a upravo to nisam htio. Prvo iz gnjeva, i zato što
nisam, nakon onoga što se između mene i nje zbilo, mogao podnijeti da se medu nama
ponovno uspostavi i traje ona ista napeta i jednolična situacija. Iz znatiželje također,
pa bilo to samo zato da se događajima dadne prilika da se odvijaju sami od sebe.
Barem je jedno bilo jasno: sigurno se nije išla baciti u Volkmarovo naručje. Suprotno
pomisli koja mi je tada pala na pamet, taj napušteni put za vuču nije ju vodio do
crvenih predstraža. Isuviše sam dobro poznavao Sophie a da ne bih znao da je više
nećemo vidjeti živu u Kratovicama, ali unatoč
svemu bio sam siguran da ćemo se sučeliti jednog dana. Čak i da sam znao u kakvim
okolnostima, mislim da ne bih ništa učinio da joj se ispriječim na putu. Sophie nije
bila dijete, a ja, na svoj način, dostatno poštujem ljudska bića a da bi ih sprečavao
preuzeti njihovu odgovornost.
Ma kako se to čudno činilo, tek je nakon nekih trideset sati primijećen Sophijin
nestanak. Kako se moglo i očekivati, Chopin je digao uzbunu. Susreo je Sophie
prethodnog dana, oko podne, na mjestu gdje se put za Marbu odvaja od obale i
zaranja u jelovu šumicu. Sophie je od njega zatražila cigaretu, a budući da više nije
imao, s njom je podijelio posljednju iz kutije. Sjeli su jedno pored drugoga na staru
klupu, koja je ostala tamo kao klimav svjedok jednoga razdoblja kada je cijelo jezero
bilo uključeno u park, a Sophie se raspitivala za Chopinovu ženu, koja se netom
porodila u jednoj varšavskoj klinici. Na rastanku, svjetovala mu je da šuti o ovome
susretu.
— Pazi, bez brbljanja, jesi li razumio? Znaš, stari moj, Eric me šalje.
Chopin se bio naviknuo da ona za mene nosi opasne poruke, što mi je samo potajno
zamjerao. Pa ipak me sutradan upita jesam li djevojku zadužio nekim zadatkom tamo
prema Marbi. Samo sam slegnuo ramenima; zabrinuti Chopin bio je uporan: nije mi
ostalo nego slagati i izjaviti da nisam vidio Sophie od svoga povratka. Bilo bi možda
razboritije priznati da sam je susreo na jednoj stubi stubišta, ali gotovo uvijek lažemo
sami za sebe, nastojeći potisnuti neku uspomenu.
Sljedećega dana, novopridošle ruske izbjeglice u Kratovice spome-nuše neku mladu
seljanku u bundi koju su sreli duž puta, pod nadstrešnicom jedne kolibe gdje su se
odmarali za vrijeme snježnoga vihora. Razmijenili su s njom pozdrave i šale ometane
njihovim nepoznavanjem dijalekta, a ona im je ponudila kruh. Na pitanja koja joj je
jedan od njih postavio na njemačkom, odgovorila je odmahujući glavom, kao da samo
poznaje mjesno narječje. Chopin nagovori Conrada da u okolici organizira potrage,
koje su ostale bez uspjeha. Sva imanja na toj strani bijahu napuštena, a osamljeni
tragovi na
koje smo naišli u snijegu mogli su isto tako pripadati nekoj skitnici ili vojniku.
Sutradan je, zbog lošeg vremena, Chopin morao odustati od potrage, a novi napad
crvenih prisilio nas je da se zabavimo nečim drugim, a ne Sophijinim nestankom.
Conrad mi nije dao svoju sestru na čuvanje, a, na kraju krajeva, nisam hotimice
gurnuo Sophie na put. Pa ipak, tijekom tih dugih noći, slika djevojke koja gaća po
smrznutome blatu oblijetala je moju besanicu isto tako uporno kao da se radi o nekoj
sablasti. I doista, mrtva Sophie nije me nikada proganjala kao što je to u ono vrijeme
činila iščezla Sophie. Od silnog razmišljanja o okolnostima njezina odlaska nabasah
na trag koji sam čuvao za sebe. Već sam duže vremena naslućivao da preuzimanje
Kratovica od Crvenih nije potpuno prekinulo veze između Sophie i nekadašnjega
trgovačkog pomoćnika u knjižari — Grigorija Loewa. No, put za Marbu vodio je isto
tako u Lilienkron, gdje je majka Loew obavljala dvostruki i unosni posao babice i
krojačice. Njezin muž, jacob Loew, obavljao je gotovo isto toliko služben i još
unosniji posao lihvarenja, dugo vremena bez znanja svog sina (u to želim vjerovati), a
zatim uz najveće njegovo gađenje. Tijekom represalija koje su činile antiboljševičke
trupe, otac Loew je ubijen na pragu staretinarnice, i sada je u malenoj židovskoj
zajednici u Lilienkronu zauzimao interesantno mjesto mučenika. Što se žene tiče, iako
sumnjiva u svakome pogledu, budući da joj je sin bio zapovjednik u boljševičkoj
vojsci, uspjela se sve do tada održati u tome kraju, a tolika vještina ih niskost nije mi
govorila njoj u prilog. Sve u svemu, viseća svjetiljka od porculana i salon u
grimiznom ripsu obitelji Loew bili su Sophijino jedino osobno iskustvo izvan Krato-
vica, i budući da nas je napustila, mogla se samo njima obratiti. Znao sam da je tražila
savjet od majke Loew kada je mislila da joj prijeti bolest ili trudnoća nakon onog
silovanja koje je bilo njezina prva nesreća. To što se već jednom povjerila toj
izraelskoj matroni, djevojci kao što je ona bilo je razlogom da joj se ponovno povjeri,
i uvijek. A morao sam biti dostatno pronicljiv da bih uočio, unatoč svojim najdražim
predrasudama, kako je na licu toga staroga stvorenja
utopljenoga u salu bila utisnuta neka nezgrapna dobrota. U vojar-ničkom životu koji
smo nametnuli Sophie, između njih dvije uvijek je trajala ženska masonerija.
Izgovarajući se ratnim nametima, otputovah za Lilienkron vodeći za sobom
nekolicinu ljudi u starome oklopljenom kamionu. Drnda-vo vozilo zaustavi se na
pragu napola seljačke napola gradske kuće, gdje se majka Loew bavila sušenjem
rublja na veljačkom suncu i koristila priliku razgrnuti ga u zapuštenome vrtu svojih
evakuiranih susjeda. Preko njezine crne haljine i pregače od bijeloga platna pre-
poznah kratku rasparanu Sophijinu plišanu bundu, u kojoj je njezin debeli starački
stas bio smiješno stegnut. Premetačina samo otkri očekivani broj emajliranih zdjela,
šivaćih strojeva, antiseptika i oštećenih brojeva berlinskih modnih listova starih pet-
šest godina. Dok su moji vojnici isprevrtali ormare pune prnja što su ih seljanke bez
novca ostavile u zalog babici, majka Loew dade mi sjesti na crveni divan u
blagovaonici. Odbijala je objasniti mi kako je došla do Sophijine bunde, uporno
moleći da popijem bar šalicu čaja, s nekom mješavinom odvratne poniznosti i
biblijske gostoljubivosti. Takva mi se pretjerana uslužnost na kraju učini sumnjivom
te stigoh u kuhinju baš na vrijeme spriječiti da desetak poruka dragoga Grigorija
proguta plamen koji je lizao samovar. Majka Loew je, iz majčinskoga praznovjerja,
čuvala te kompromitirajuće papire, od kojih je posljednji nosio nadnevak od prije
najmanje petnaest dana, pa me prema tome, nisu mogli uputiti u ono što mi je bilo
važno. Pošto je dokazano da je surađivala sa Crvenima, staroj Židovki je prijetilo
strijeljanje, makar su na tim pocrnjelim komadima papira bili samo nedužni dokazi
sinovske ljubavi - no možda se radilo o nekoj šifri. Bilo je to ipak više nego dostatno
da opravda takvu presudu u očima same okrivljenice. Kada smo ponovno sjeli na kauč
prekriven crvenim rip-som, starica se naposljetku odluči na kompromis između šutnje
i priznanja. Prizna da se iscrpljena Sophie kod nje odmorila u četvrtak uvečer; put je
nastavila usred noći. U pogledu ciljeva toga posjeta, najprije ne dobih ni najmanje
razjašnjenje.
- Htjela me je vidjeti, i to je sve - zagonetnim glasom reče stara Židovka nervozno
trepćući očima koje su ostale lijepe unatoč natek-lim vjedama.
- Bila je trudna?
Nije to bila samo bezrazložna grubost. Čovjek u nedostatku izvjesnosti ide daleko u
područje pretpostavki. Ako je jedna od posljednjih Sophijinih pustolovina imala
posljedice, djevojka bi vjerojatno bježala od mene točno onako kao što je i učinila, a
rasprava na stubištu mogla je poslužiti za prikrivanje tajnih razloga toga odlaska.
- Slušajte, gospodine časnice, osoba kao što je mlada grofica ipak nije neka od onih
seljanki.
Na kraju ona priznade kako je Sophie došla u Lilienkron s namjerom da pozajmi
mušku odjeću koja je pripadala Grigoriju.
- Isprobala ju je na mjestu na kojem ste vi sada, gospodine časnice. Ipak joj to nisam
mogla odbiti. Ali odjeća joj nije odgovarala: ona je bila prekrupna.
Doista se sjetih da je Sophie, već sa šesnaest godina, bila za cijelu glavu viša od
slabunjavoga knjižarskoga pomoćnika. Komično je bilo zamisliti je kako nastoji
navući Grigorijeve hlače i kaput.
Majka Loew joj je ponudila odjeću seljanke, no Sophie je ostala pri svome pa su joj
na kraju pronašli donekle prikladnu mušku odjeću. Osigurali su joj takodet jednog
vodiča.
- Tko je on?
— Nije se vratio - jedino odgovori stara Židovka, a debeli obješeni obrazi počeše joj
drhtati.
- A zato što se nije vratio, niste ovog tjedna dobili pismo od vašega sina. Gdje su oni?
- Kad bih znala, mislim da vam ne bih rekla - reče ona s određenom otmjenošću. - No
pod pretpostavkom da sam to znala prije nekoliko dana, dobro znate da bi moje vijesti
bile zastarjele već u ovome trenu.
Bila je to zdrava prosudba, a toj debeloj ženi, koja je i protiv svoj volje pokazivala sve
znake fizičkoga straha, nije nedostajalo
potajne hrabrosti. Njezine ruke prekrižene na trbuhu grčevito su se tresle, no bajunete
joj isto tako ne bi ništa mogle kao ni majci Maka-bejaca. Već sam odlučio ostaviti
živu glavu toj starici koja je, napokon, samo ušla u mračni igru koju smo Sophie i ja
igrali jedno protiv drugoga. Ništa nije time riješeno, jer su staru Židovku nekoliko
tjedana kasnije dotukli vojnici, ali što se mene ticalo, mogao bih isto tako zgaziti
gusjenicu kao tu nesretnicu. Pokazao bih manje blagosti da je Grigori ili Volkmar
stajao preda mnom.
— A gospođica de Reval vam je nedvojbeno već odavno povjerila svoju nakanu?
- Ne. Bilo je o tome riječi prošle jeseni - reče, s onim bojažljivim pogledom koji želi
proniknuti je li sugovornik obaviješten. - O tome mi nije više govorila.
— Dobro - rekoh ustajući, istodobno stavljajući ugljenasti paket Grigorijevih pisama
u jedan od svojih džepova.
Jedva sam čekao da napustim tu sobu u kojoj me je Sophijina bunda, bačena na kraj
sofe, rastuživala poput prisutnosti psa bez gospodara. Sve do svoje smrti ostat ću
uvjeren da ju je stara Židovka zahtijevala kao plaću za svoje usluge.
— Znate kakvim ste se opasnostima izložili pomažući gospođici de Reval da ode
neprijatelju?
- Moj mi je sin rekao da budem na usluzi mladoj grofici — odgovori mi babica, koja
je, čini se, jako malo marila za frazeologiju novih vremena. - Ako je uspjela doći do
njih - dodade kao protiv svoje volje, a glas joj se nije mogao suzdržati a da oholo ne
zako-kodače — mislim da su se moj Grigori i ona vjenčali. To bi olakšalo situaciju.
U kamionu koji me je vraćao u Kratovice glasno sam se smijao svojoj brizi za mladu
gospodu Loew. Doista, najvjerojatnije bi se So-phijino tijelo našlo u ovome trenu
ispruženo u nekome jarku ili iza grma, savijenih koljena, kose uprljane zemljom,
slično mrtvoj jarebici ili fazanu koga je upropastio lovokradica. Od dvije mogućnusti,
naravno, bio sam skloniji potonjoj.
Conradu nisam skrio nijednu od obavijesti dobijenih u Lilienkro-nu. Vjerojatno sam
imao potrebu s nekim podijeliti njihovu gorčinu. Bilo je jasno da se Sophie pokorila
impulsu koji goni zavedenu djevojku ili napuštenu ženu, makar nesklonu krajnjim
rješenjima, otići u samostan ili bludilište. Jedino mi je Loew nešto pokvario taj
odlazak promatran na taj način, ali u to sam doba imao već dostatno iskustvo da bih
znao kako čovjek ne bira uzgrednike u svome životu. Ja sam bio jedinom preprekom
da se u Sophie razvije revolucionarna klica; čim je iz sebe iščupala tu ljubav, ona se
mogla do kraja posvetiti samo putu usmjerenom lektirama iz mladih dana,
uzbudljivim druženjem s malenim Grigorijem i odvratnošću koju duše bez iluzija
njeguju prema sredini u kojoj su rasle. No Conrad je imao tu psihičku manu da nikada
nije mogao prihvatiti činjenice onakve kakve jesu, bez dodatnih mutnih objašnjenja ili
pretpostavki. I sam sam trpio od istoga nedostatka, ali bar se moja nagađanja nisu, kao
kod njega, pretvarala u mit ili proživljeni roman. Što je više Conrad razmišljao o tome
tajnom odlasku, bez pisma, bez oproštajnoga poljupca, sve više je mislio da je Sophie
nestala iz sumnjivih motiva koje je bilo bolje ostaviti u sjenici. Ta duga zima u
Kratovcima napravila je od brata i sestre potpune strance, kakvima jedino uspiju tako
savršeno postati jedno prema drugome dva člana iste obitelji. Od moga povratka iz
Lilienkrona Conrad je doživljavao Sophie samo kao uhodu čija je nazočnost medu
nama objašnjavala naše nezgode, pa čak i moj nedavni poraz u Gourni.
Bio sam siguran i u Sophijino poštenje i u njezinu hrabrost pa te glupe optužbe
otvoriše pukotinu u našem prijateljstvu. Uvijek sam nalazio neku niskost u ljudi koji
tako lako povjeruju u nedostojnost drugih. To je umanjilo moje poštovanje prema
Conradu, sve dok jednoga dana nisam shvatio da je pretvarajući Sophie u neku Mata
Hari s filma ili iz popularnoga romana, moj prijatelj možda, na naivan način, ukazivao
čast svojoj sestri, pripisivao tomu licu sa širokim divljim očima onu uzbudljivu
ljepotu koju mu je njegova bratska zaslijepljenost onemogućavala da u njima
prepozna. Još gore: Chopinova
ozlojeđena zapanjenost bila je takva da je prihvatio bez pogovora romaneskna i
kriminalistička Conradova objašnjenja. Chopin je obožavao Sophie; razočaranje je
bilo odveć jako, a da bi on mogao išta drugo učiniti nego pljunuti na tu boginju koja je
prešla neprijatelju. Od nas trojice, sigurno sam bio najmanje čista srca, a ipak sam
jedini ukazivao povjerenje Sophie, i jedini joj već pokušavao izreći oslobadajuću
presudu, koju je Sophie, potpuno pravedno, mogla izreći sama sebi u času svoje smrti.
Jer, čista se srca lako priviknu na znatnu količinu predrasuda, čiju odsutnost cinici
možda nadoknađuju odsutnošću skrupula. Istina je također da sam jedini ja više dobio
nego izgubio u događaju, i nisam sebe mogao spriječiti, kao toliko puta u svome
životu, da sudionički namigujem nesreći. Tvrdi se da sudbina bolje nego itko umije
stegnuti omču oko vrata osuđenika; koliko znam, osobito je vješta u kidanju konaca.
Naposljetku, htjeli mi to ili ne, ona nas izvlači iz neprilike oslobađajući nas svega.
Počevši od toga dana, za nas je Sophie bila do te mjere konačno pokopana kao da sam
iz Lilienkrona vratio njezin lijes probušen metkom. Praznina izazvana njezinim
odlaskom bila je nesrazmjerna s mjestom koje se činilo da ona zauzima medu nama.
Dostatan je bio Sophijin nestanak da u toj kući bez žena (jer je tetka Prascovie bila
jedino kao priviđenje) zavlada mir kao u samostanu ili grobu. Naša sve manja i manja
skupina vraćala se velikoj tradiciji strogosti i muževne odvažnosti; Kratovice su
ponovno postajale ono što su bile u vremenima za koja smo vjerovali da su prošla,
straža Teutonskoga reda, izbočena tvrđava Vitezova Mačonosaca. Kada, unatoč
svemu, mislim na Kratovice kao na neki pojam sreće, sjećam se toga razdoblja isto
toliko kao svoga djetinjstva. Europa nas je izdala; vlada Llovda Georgea favorizirala
je Sovjete; von Wirtz se vratio u Njemačku konačno ostavljajući ruskobaltičku gužvu;
Dorpatski pregovori izgubili su već odavno svaku legalnost, i gotovo svaki smisao
našoj tvrdoglavoj i beskorisnoj jezgri otpora; na drugoj strani ruskoga kontinenta,
Wrangel, zamjemvši Denikma, uskoro će potpisati ku-
kavnu Sevastopoljsku deklaraciju, otprilike kao kad čovjek potpisuje svoju smrtnu
presudu, a dvije pobjedničke ofenzive u svibnju i kolovozu na poljskoj fronti još nisu
stigle pobuditi nadanja brzo uništena primirjem u rujnu i porazom na Krimu koji je
slijedio. No ovaj sažetak koji vam predočavam napravljen je naknadno, kao i historija;
a pored svega, tih nekoliko tjedana živio sam tako oslobođen briga kao da ću sutradan
umrijeti ili uvijek živjeti. Opasnost iz ljudske duše izvlači najgore, ali i najbolje. Kako
općenito ima više goreg nego boljeg, ratno ozračje je, kada se sve zbroji, najodvratnija
moguća. Međutim, ne bih zbog toga bio nepravedan prema rijetkim veličajnim
trenucima koje je ona mogla sadržavati. Ako je ozračje u Kra-tovicama bilo pogubno
mikrobima niskosti, vjerojatno je to zbog toga što sam imao povlasticu tu živjeti
pored bića suštinski čistih. Naravi poput Conradove su krhke i ne osjećaju se nigdje
tako dobro kao unutar oklopa. Prepuštene svijetu, ženama, poslovima, laganim
uspjesima — njihovo me prijetvorno raspadanje uvijek podsjećalo na odvratno
uvenuće perunika, tih tamnih cvjetova u obliku koplja čija je ljepljiva agonija
suprotna junačkom venuću ruža. Upoznao sam gotovo sva niska osjećanja, svako bar
jedanput u svome životu, i ne mogu reći da sam otporan na strah. Što se straha tiče,
Conrad je bio apsolutno netaknut. Postoje tako bića, a često su najslabija od svih, koja
ugodno žive u smrti kao u svome rodnom elementu. Cesto se govori o takvoj vrsti
povlastice tuberkuloznih ljudi kojima je suđeno da umru mladi; no katkad sam u
mladića određenih za nasilnu smrt vidio tu lakoću koja je istodobno njihova vrlina i
njihova božanska povlastica.
Tridesetoga travnja, po danu cijelom u bjeličastoj magli i blagoj svjetlosti,
melankolično napustismo Kratovice, koje više nije bilo moguće braniti, s njihovim
tužnim parkovima poslije pretvorenim u igrališta za sovjetske radnike, i njihovim
opustošenom šumom, po kojoj su sve do prvih godina rata tumarala jedina krda
dinosaura preostala iz prethistorije. Tetka Prascovie odbila je otputovati te smo je
prepustili brizi stare služavke. Poslije sam doznao da je ona nadži-vjela sve naše
nedaće. Put je bio odsječen iza nas, nadao sam se da ću
se priključiti antiboljševičkim snagama na jugozapadu zemlje i, doista, uspio sam pet
tjedana poslije priključiti se poljskoj vojsci koja je još bila u pravoj ofenzivi. Računao
sam na revolt tamošnjih seljaka iscrpljenih glađu kao na pomoć u izvršavanju toga
beznadnoga proboja; i nisam se prevario; ali ti nesretnici nisu bili u stanju da nas op-
skrbe hranom, a glad i tifus odnijeli su svoj udio prije našeg dolaska u Vitnu.
Maloprije sam rekao da su Kratovice od početka rata bile Conrad, a ne moja mladost;
isto tako je moguće da je ta smjesa bijede i veličine, usiljenih pohodnji i kosa tužnih
vrba zamočenih u polja poplavljena nabujalim rijekama, pucnjave i naglih tišina, zavi-
janja u trbuhu i zvijezda koje su u blijedoj noći treperile kao što ih nikad poslije nisam
vidio treperiti, bila za mene Conrad, a ne rat, pustolovina na rubu izgubljene stvari.
Kad pomislim na te posljednje dane života svoga prijatelja, automatski se sjetim jedne
slabo poznate Rembrandtove slike koju sam, jednoga dosadnog jutra sa sniježnom
olujom, slučajno otkrio nekoliko godina poslije u galeriji Frick u New Yorku, kada mi
se pričinila kao priviđenje što nosi redni broj i nalazi se u katalogu. Taj mladić
uspravan na blijedome konju, to lice u isti mah tankoćutno i divlje, taj pejzaž očaja u
kome uzbuđena životinja kao da njuši nesreću, a Smrt i Ludilo beskrajno nazočniji
nego na starome njemačkom bakrorezu, jer, da bismo ih osjetili sasvim bliskim,
nemamo potrebe za njihovim simbolom... U Mandžu-riji sam bio osrednji, a sam sebi
laskam da sam u Španjolskoj samo igrao najbeznačajniju moguću ulogu. Moje odlike
vode potpuno su se istaknule tek tijekom toga povlačenja, i to prema šačici ljudi s ko-
jima me je jedino povezivao moj ljudski sporazum. Uspoređen s tim Slavenima koji
su za života tonuh u nesreću, predstavljao sam geometrijski duh, stožerski zemljovid,
red. U selu Novgorodno napala nas je jedna postrojba kozačke konjice. Conrad,
Chopin, pedesetak ljudi i ja našli smo se odsječeni na groblju, odvojeni od glavnine na-
ših trupa utaborenih u zaseoku sa širokom uvalom nekako sličnom dlanu ruke.
Uvečer, posljednji neprijateljski konji nestadoše u poljima raži, a Conrad je, ranjen u
trbuh, umirao.
Bojao sam se da mu neće dostati hrabrosti za tu lošu četvrtinu sata dužu od cijeloga
njegova života, one iste hrabrosti koja se iznenada rada kod onih koji su dotle drhtali.
Ali kad mi je napokon bilo moguće da se njime bavim, on je već prešao s one strane
demarkacijske linije gdje nema više straha od smrti. Chopin je strpao na ranu jedan od
onih paketa zavoja koje smo tako brižljivo štedjeli; za lakše rane koristili smo osušenu
mahovinu. Spuštala se noć: Conrad je slabašnim dječijim glasom tražio svjetlost, kao
da je mrak ono najgore u smrti. Užegoh jedan od metalnih fenjera koje u tome kraju
drže nad grobovima. Ta noćna svjetiljka, vidljiva iz daleka, mogla je u vedroj noći
navući na nas hice, malo sam za to mario, kao što možete pomisliti. Toliko je patio da
sam ga u više mahova htio dokrajčiti; nisam to učinio jedino iz kukavištva. Kroz
nekoliko sati gledah ga kako mijenja dob, a gotovo i stoljeće; naizmjence je sličio na
ranjenoga časnika iz pohoda Karla XII., nekoga srednjovjekovnog viteza ispruženoga
u grobu, naposljetku, na bilo kojeg samrtnika bez oznake kaste ili epohe, na mladog
seljaka, na nekog brodara iz onih sjevernih pokrajina odakle je potekla njegova
porodica. Umro je u zoru, neprepoznatljiv, gotovo bez svijesti, napijen rumom kojim
smo ga Chopin i ja zalijevali: smjenjivali smo se da bismo u visini njegovih usana
držali čašu punu do vrha i tjerali od njegova lica pomamni roj komaraca.
Svitalo je, trebalo je otići, ali ja sam divljački nastojao da mu pružim neku vrst
pogreba; nisam mogao da ga vidim zatrpanoga kao psa u nekome opustošenom kutu
toga groblja. Ostavio sam Chopina pored njega i prešao red grobova saplećući se u
neizvjesnu osvitu o druge ranjenike. Pokucao sam na vrata župnoga dvora, koji se
nalazio na drugome kraju vrta. Svećenik je prenoćio u podrumu, strahujući svakog
trena od obnavljanja pucnjave. Bio je zabezeknut od užasa; vjerujem da sam ga odatle
istjerao udarcima kundaka. Nešto ohrabren, pristao je ići za mnom sa svojom knjigom
u ruci; ali čim je ponovno stupio na svoju dužnost, to jest na molitvu, dogodi se
nesumnjiva milost, kratko odrješenje grijeha bilo je dano dostojanstveno
kao u koru neke katedrale. Imao sam neobičan osjećaj da sam Conrada doveo u mirnu
luku: ubijen od neprijatelja, blagoslovljen od svećenika, ulazio je u onu kategoriju
sudbine koju bi njegovi preci odobrili: izbjegao je sutrašnjicama. Osobna žaljenja ne-
maju ništa zajedničko s ovim mišljenjem koje sam danomice iznova potpisivao ovih
posljednjih dvadeset godina, a budućnost me vjerojatno neće nagnati da promijenim
mišljenje o sreći koju predstavlja ta smrt.
Poslije, osim kada se radi o čisto strateškoj pojedinosti, postoji rupa u mome
pamćenju. Mislim da u svakome životu ima razdoblja kada čovjek stvarno postoji, i
drugih kada je on samo smjesa odgovornosti, umora i, za slabe glave, taštine. Noću
sam, jer nisam mogao oka sklopiti, čitao ispružen na vrećama u nekoj žitnici,
nepotpuni svezak Retzovih Memoara uzetih u kratovičkoj knjižnici, pa ako je potpuni
nedostatak iluzija i nada ono čime se odlikuju mrtvaci, ta se postelja nije bitno
razlikovala od one na kojoj se Conrad počeo rastakati. No dobro znam da će između
mrtvih i živih uvijek ostati tajanstveni razmak, čija priroda nam nije poznata, i da
najobavješte-niji medu nama o smrti znaju gotovo isto koliko usidjelica o ljubavi.
Ako je čin umiranja neka vrst napredovanja, ne osporavam Conradu tu prednost po
rangu. Što se Sophie tiče, potpuno mi je bila izišla iz glave. Kao što žena ostavljena
nasred ulice gubi svoju individualnost što se više udaljuje, i iz daleka nije više do
prolaznica poput ostalih, osjećanja što mi ih je ona priuštila tonula su s vremenom u
beznačajnu banalnost ljubavi; od toga mi je ostala samo jedna od onih bezbojnih
uspomena na koje slegnemo ramenima kada ih posve vratimo u svoje sjećanje poput
fotografije suviše nejasne ili snimljene pri slabu svjetlu za vrijeme neke zaboravljene
šetnje. Poslije je sliku izoštrilo potapanje u kiselinu. Bio sam iscrpljen; mjesec po
mome povratku u Njemačku prošao je u spavanju. Cijeli kraj ove priče za mene
protječe u ozračju koja nije ni snivanje, ni mora, nego teška pospanost. Spavao sam
stojeći, poput umorna konja. Ni najmanje se ne nastojim braniti kao neodgovoran; zlo
koje sam mogao učiniti
Sophie već davno je učinjeno, a ni najodlučnija volja ne bi tu mogla nešto osobito
dodati. Sigurno je da sam u cijelome tom posljednjem činu bio samo somnabulni
statist. Reći ćete mi da je u isto tako romantičnim melodramama bilo tih nijemih i
vidovitih uloga krvnika. Ali imam veoma jasan dojam da je Sophie u jednome
određenom trenutku uzela u ruke kormilo svoje sudbine, a znam da se ne varam
budući da sam nekoliko puta bio toliko bijedan da sam zbog toga patio. Možemo joj,
jer ništa drugo nije ni imala, bar pustiti inicijativu za njezinu vlastitu smrt.
Sudbina isplete svoju petlju u selcu Kovo, na ušću dvaju rijeka čija je imena
nemoguće izgovoriti, nekoliko dana prije dolaska poljskih trupa. Rijeka se, nakon
velikih proljetnih povodanja, bila izlila iz svoga korita pretvarajući to područje u
raskvašeni i blatni otočić, gdje smo bar donekle bili zaštićeni od svakoga napadaja sa
sjevera. Gotovo sve neprijateljske trupe smještene u tim predjelima bile su pozvane
natrag na zapad da bi se suprotstavile poljskoj ofenzivi. Uspoređena s tim krajem,
okolica Kratovica bila je bogata. Gotovo bez teškoća zauzesmo selo, čije su tri
četvrtine bile ispražnjene glađu i nedavnim smaknućima, kao i zgrade male
željezničke stanice neupo-trijebljene od kraja Prvoga svjetskog rata, gdje su drveni
vagoni trunuli na zahrdalim tračnicama. Ostaci jednoga boljševičkog puka, koji je bio
desetkovan na poljskoj fronti, bili su smješteni u nekadašnjim radionicama predionice
koju je prije rata u Kovou utemeljio neki švicarski industrijalac. Gotovo bez streljiva i
namirnica, ipak su toga dostatno imali da bi nam njihove zalihe poslije pomogle
izdržati do spasonosnoga dolaska poljske divizije. Warnerova predionica se nalazila
usred poplavljenoga predjela; još vidim onaj red veoma niskih žitnica spram mutnog
neba, žitnica koje su već lizale mutne vode rijeke čiji je povodanj iza posljednjih oluja
navještavao katastrofu. Više naših ljudi utopilo se u tome blatu, u koje smo tonuli sve
do pojasa poput lovaca na divlje patke u nekoj močvari. Žilava obrana Crvenih
popustila je tek kad je ponovni uspon vode odnio dio zgrada porušenih petogodišnjim
nepogodama i zapuštenošću. Naši se ljudi
razbjesniše kao da im je tih nekoliko žitnica zauzetih na juriš pomoglo da izravnaju
neki stari račun s neprijateljem.
Grigori Loew bio je jedan od prvih leševa na koje sam naišao u hodniku Warnerove
tvornice. On je i u smrti i dalje sličio na bojažljivoga studenta i preko mjere uslužnoga
trgovačkoga pomoćnika, što ga nije priječilo da ima svoje dostojanstvo, koje ne
nedostaje gotovo nijednom mrtvacu. Bilo mi je suđeno da prije ili kasnije pronađem
svoja dva jedina osobna neprijatelja u beskrajno postojanijim situacijama od moje, a
koje su uništile gotovo svaku pomisao na osvetu. Volkmara sam ponovno vidio
tijekom svoga putovanja u Južnu Ameriku: predstavljao je svoju zemlju u Caracasu;
imao je pred sobom blistavu karijeru, a, kao s namjerom da svaku želju za osvetom
učini bezumnijom nego ikada, on je zaboravio. Grigori Loew je još više bio izvan
domašaja. Zapovjedih da mu pretraže džepove, u kojima ne nađoše nikakav papir iz
kojeg bih nešto doznao o Sophijinoj sudbini. Ali zato je imao uza se primjerak
Rilkeove Knjige ura, koju je i Conrad volio. Taj Grigori vjerojatno je bio jedini
čovjek u toj zemlji i u toj epohi s kojim bih mogao ugodno čavrljati četvrt sata. Treba
priznati da je ta židovska manija da se izdigne iznad očinske staretinarnice stvorila u
Grigoriju Loewu one lijepe psihološke plodove kakvi su odanost jednoj stvari,
sklonost lirskoj poeziji, prijateljstvo prema strastvenoj djevojci i, naposljetku, nešto
banaliziranu povlasticu na lijepu smrt.
Šačica vojnika još se držala na sjeniku smještenom iznad štaglja; duga galerija na
klimavoj drvenoj gradi, koja se klatila pod pritiskom vode, stropošta se napokon s
nekoliko ljudi koji su se uhvatili za jednu debelu gredu. U situaciji da biraju između
utapanja i pogubljenja, preživjeli su se predali bez iluzija o sudbini koja ih je čekala.
Ni jedna ni druga strana nije više držala zarobljenike, uostalom, kako ih vući sa
sobom u tome pustošenju? Jedan po jedan, šest-sedam ljudi sišlo je pijanim korakom
niz strme ljestve koje su iz sjenika vodile u žitnicu, pretrpanu denjcima pljesniva lana,
a koja je nekada služila kao spremište. Prvi, mladi plavi div ranjen u bok, posrnu,
promaši
prečku i sruši se na tlo, gdje ga je netko dotukao. Iznenada, na vrhu stuba prepoznah
zamršenu i blještavu kosu, sličnu onoj koju sam prije tri tjedna vidio kako iščezava
pod zemljom. Stari vrtlar Michel, koji me je nekako slijedio u svojstvu služaka,
podiže svoju glavu otupjelu od tolikih događaja i premorenosti, i glupo uzviknu:
— Gospođice...
Doista, bila je to Sophie, koja mi uputi ravnodušan i rastresen znak glavom kao žena
koja nekoga prepoznaje, ali ne želi da joj se pristupi. Odjevena i obuvena kao i ostali,
sličila je na nekoga veoma mladoga vojnika. Dugim gipkim korakom prođe kroz
neodlučnu skupinu skupljenu u prašini i polumraku, priđe mladomu plavom gorostasu
ispruženom pri dnu Ijestava, baci na njega onaj isti tvrdi i blagi pogled kojim je jedne
studene večeri pogledala psa Texasa, i kleknu da mu sklopi oči. Kada se pridignu,
njezino lice ponovno je imalo onaj njezin prazni, monotoni, mirni izraz koji je
podsjećao na obrađena polja pod jesenskim nebom. Natjerali smo zarobljenike da
pomognu u prenošenju zaliha streljiva i namirnica do stanice u Kovou. Sophie je išla
posljednja, opuštenih ruku; izgledala je nehajno kao dječak koji je netom izmaknuo
nekom poslu i fućkala je Tipperarj.
Chopin i ja slijedili smo je uzastopce na nekoj udaljenosti, a naša dva utučena lica
mora da su bila nalik licima rodbine na nekome pogrebu. Šutjeli smo, a svaki od nas,
želeći u tome trenutku spasiti djevojku, sumnjao je da će se drugi suprotstaviti
njegovoj nakani. Chopina je barem ta kriza blagosti brzo prošla, jer je nekoliko sati
poslije bio isto tako odlučan za najveću strogost kao što bi to Conrad bio na njegovu
mjestu. Da bih dobio na vremenu, stao sam ispitivati zarobljenike. Zatvorili su ih u
vagon za stoku zaboravljen na pruzi i dovodili mi jednog po jednog u ured voditelja
stanice. Prvi ispitanik, maloruski seljak, nije m riječi razumio od pitanja, koja sam mu
postavljao forme radi, onako tup od prevelikog umora, rezignirane hrabrosti,
ravnodušan na sve. Bio je trideset godina stariji od mene i nikada se nisam osjetio
mladim nego u prisutnosti toga ratara koji mi je mogao biti ocem. Zgađen, otpustih
ga. Potom se
pojavi Sophie između dvojice vojnika koji su isto tako mogli biti lakeji zaduženi da je
najave u tijeku nekoga večernjega prijama u otmjenome svijetu. U hipu pročitah na
njezinu licu onaj posebni strah koji nije ništa drugo do strah od nedostatka hrabrosti.
Ona pristupi stolu od mekoga drveta, na koji sam se nalaktio i veoma brzo reče:
- Ne očekujte od mene obavijesti, Eric. Neću ništa reći, i ništa ne znam.
— Nisam vas pozvao radi obavijesti - rekoh, pokazavši joj stolicu. Oklijevala je,
zatim sjela.
— Onda, zašto?
— Radi nekih razjašnjenja. Znate da je Grigori Loew mrtav? Ona svečano nakloni
glavu, bez tuge. Tako je izgledala u Kratovi-
cama na glas o smrti onih od naših drugova koji su joj istodobno bili indiferentni i
dragi.
— Vidio sam njegovu majku u Lilienkronu prošloga mjeseca. Tvrdila mi je da ste se
udali za Grigorija.
- Ja? Quelle idee! - reče ona na francuskom, a bio je dostatan zvuk te fraze da me vrati
u Kratovice od prije.
- Ipak, spavali ste zajedno?
— Quelle idee! - ponovi ona. - To je isto kao i s Volkmarom. Vi ste umislili da smo
se zaručili. Dobro znate da sam vam sve rekla -reče, sa svojom mirnom djetinjom
jednostavnošću. I pridoda poučnim tonom:
- Grigori je bio netko.
— Počinjem u to vjerovati - rekoh.
- A onaj ranjenik kojim ste se maloprije bavili?
- Da - reče. - Mi smo ipak ostali veći prijatelji nego što sam mislila, Eric, budući da
ste pogodili.
Zamišljeno sklopi ruke, a pogled joj zadobi onaj nepomični i neodređeni izraz, koji
mimoilazi sugovornika, a koji je svojstven kratkovidnima, i isto tako osobama
obuzetim jednom idejom ili jednom uspomenom.
- Bio mi je jako dobar. Ne znam kako bih prošla bez njega - kaže ona tonom lekcije
bukvalno naučene napamet.
— Tamo vam je bilo teško?
- Ne. Dobro mi je bilo.
Sjetih se da je i meni također bilo dobro tijekom toga turobnog proljeća. Spokojstvo
kojim je zračila bilo je ono spokojstvo koje se nikada ne može potpuno oduzeti biću
koje je upoznalo sreću u njezinim najelementarnijim i najsigurnijim oblicima. Je li ga
našla pored toga čovjeka, ili je ta mirnoća proizlazila iz blizine smrti i navi-knutosti
na opasnost? Bilo kako bilo, nije me više voljela toga trena: nije se više brinula kakav
će dojam na mene ostaviti.
— A sada? — upitah i pokazah joj na otvorenu kutiju s cigaretama na stolu.
Ona pokretom ruke odbi.
— Sada? - reče iznenađeno.
— Imate rodbinu u Poljskoj?
- Ah! namjeravate me vratiti u Poljsku. Je li to isto tako Conra-dova zamisao?
- Conrad je mrtav - rekoh što sam mogao jednostavnije.
— Žalim, Eric - reče ona blago, kao da se taj gubitak samo mene ticao.
- Toliko vam je stalo da umrete?
Iskreni odgovori nikada nisu jasni, ni hitri. Razmišljala je, mršteći se, i poprimajući
tako bore kakve bi imala za dvadeset godina. Nazočio sam onomu tajanstvenom
vaganju na koje se Lazar odlučio vjerojatno prekasno, nakon svoga uskrsnuća, u kome
strah služi kao protuteža umoru, očajanje odvažnosti, a osjećanje posvemašnje za-
sićenosti želji da se pojede još koji obrok, prespava još koja noć, i vidi još koji osvit
dana. Dodajte tomu tuceta sretnih ili nesretnih uspomena, koje nam, zavisno od
naravi, pomažu da se održimo ili nas strmoglavljuju u smrt.
Napokon progovori, a njezin je odgovor bio najuljudniji mogući:
- Što ćete učiniti s ostalima?
Nisam odgovorio, a time sam sve rekao. Ona ustade, izgledajući kao netko tko nije
zaključio neki posao, ali koga se taj posao osobno ne tiče.
— Što se vas tiče — rekoh, i sam ustajući — znate da ću učiniti sve što mogu. Ne
obećajem ništa više.
— Toliko ne tražim od vas — reče ona.
I, napola se okrenuvši, napisa prstom na zamagljenome prozorskom staklu nešto što je
odmah izbrisala.
— Ne želite mi ništa ostati dužni.
- Ne radi se čak ni o tome — reče ona tonom koji nije više mario za razgovor.
Napravio sam nekoliko koraka prema njoj, unatoč svemu očaran tim stvorenjem u
mojim očima zaogrnutim dvostrukim ugledom — žene pred smrt — i vojnika pred
smrt. Da sam se mogao prepustiti svomu porivu, mislim da bih prošaptao nesuvisle
riječi nježnosti, koju bi ona sigurno s prijezirom odbacila. Ali gdje pronaći riječi koje
ne bi bile odavno izvitoperene i tako postale neuporabljive? Inače, priznajem da je sve
ovo točno samo zato što je u nama postojalo nešto nepopravljivo tvrdokorno što nam
je smetalo povjerovati riječima. Istinska ljubav još nas je mogla spasiti, nju od
sadašnjosti, mene od budućnosti. No ta istinska ljubav dogodila se Sophie tek s
mladim ruskim seljakom, koga su maloprije dotukli u štaglju.
Nespretno stavih ruke na njezine grudi, kao da se želim uvjeriti je h joj još srce kuca.
Ostalo mi je samo ponoviti:
- Učinit ću što budem mogao.
— Ne pokušavajte više, Eric — reče, oslobodivši se, a nisam mogao znati je li se to
odnosilo na moj ljubavnički kret ili na moje obećanje. - To vam ne priliči.
I, približivši stolu, zazvoni zvoncem zaboravljenim na stolu voditela stanice. Jedan
vojnik se pojavi. Kada je izišla, opazih da je dignula moju kutiju s cigaretama.
Sigurno nitko nije spavao te večeri, Chopin manje od ostalih. Navodno je trebalo da
dijelimo skučeni otoman voditelja stanice; svu
noć sam ga gledao kako hoda po sobi, šećući za sobom po zidu svoju sjenku debela
čovjeka skrhana silnom nevoljom. Dva-tri puta zaustavi se pored mene, stavi ruku na
moj rukav, kimnu glavom, zatim teškim korakom nastavi svoje rezignirano kretanje
tamo-amo. Znao je kao i ja da bismo se nizašto osramotili da smo našim drugovima
predložili da poštede tu jedinu ženu, i to ženu za koju su svi znali da je prešla
neprijatelju. Chopin uzdahnu. Okrenuh se prema zidu da ga ne vidim; teško bih se
suzdržao da ga ne izgrdim; ipak, najviše sam s njim suosjećao. Sto se Sophie tiče,
nisam mogao pomisliti na nju, a da ne osjetim u želucu svojevrsnu mučninu od
mržnje zbog koje sam skoro njezinoj smrti rekao pa dobro. Javio se otpor, te sam
udario glavom u neizbježnost kao zatvorenik u zid ćelije. Nije me toliko užasavala
Sophijina smrt koliko njezina upornost da umre. Osjećao sam da bi neki čovjek bolji
od mene pronašao krasan izlaz, ali nisam nikada sebe zavaravao o vrlinama svoga
srca. Nestanak Conradove sestre bar bi me riješio moje protekle mladosti, srušio
posljednje mostove između ove zemlje i mene. Napokon, prisjećao sam se drugih
smrti kojima sam prisustvovao, kao da bi Sophijino smaknuće bilo opravdano
prethodnima. Potom, misleći na malu cijenu ljudskoga življenja, rekao sam sebi da
pravim mnogo buke oko jednoga lesa žene nad kojim bih se jedva raznježio da sam ga
ohlađena našao u hodniku tvornice Warner.
Sutradan ujutro, Chopin me preteknu na zaravni između stanice i općinskoga štaglja.
Zarobljenici, skupljeni na sporednome kolosijeku, bili su krepaniji nego prethodnog
dana. Naši ljudi, koji su se smjenjivali da bi ih čuvali, iscrpljeni tim dodatnim poslom,
kao da su isto tako bili na kraju snaga. Predložio sam da se pričeka do sva-nuća;
posljedica toga napora, za koji sam se smatrao dužnim da bih spasio Sophie, samo je
bila još jedna nemirna noć svima. Sophie je sjedila na hrpi drva; zamišljene ruke
visile su joj između razmaknutih koljena; a potpetice njezinih teških cipela nehotice
su iskopale tragove na tlu. Neprestano je pušila svoje ukradene cigarete; bio je to
njezin jedini znak tjeskobe, a svježi jutarnji zrak davao je njezinim
obrazima lijepu zdravu boju. Njezine nervozne oči kao da nisu zamjećivale moju
prisutnost. U protivnom, kriknuo bih. Uza sve to, suviše je bila nalik svomu bratu, a
da ne bih bio pod dojmom da ga vidim kako dvaput umire.
U takvim je okolnostima Michel uvijek na sebe preuzimao ulogu krvnika, kao da je
tako samo nastavljao mesarski zanat koji bi obavljao za nas u Kratovicama kada je
slučajno bilo stoke za klanje. Chopin je izdao zapovijed da Sophie bude posljednja
pogubljena; ni danas ne znam je li to učinio iz pretjerane okrutnosti ili da bi jednomu
od nas dao priliku da je brani. Michel je započeo s Maloru-som, kojega sam
prethodnog dana ispitivao. Sophie baci brz i kos pogled na ono što se događalo na
njezinoj lijevoj strani, zatim okrene glavu kao žena koja se trudi da ne vidi neki
bestidni pokret pokraj sebe. Četiri-pet puta čula se buka detonacije i prsnute lubanje,
čiju svu stravu, činilo mi se, sve dotada nisam sagledao. Iznenada, Sophie uputi
Michelu diskretan i odrješit znak gospodarice kuće koja izdaje posljednju zapovijed
sluzi u nazočnosti svojih uzvanika. Michel se primaknu, saginjući leda, s istom
zatupljenom potčinjenošću s kojom će je ubiti, a Sophie promrmlja nekoliko riječi
koje nisam mogao odgonetnuti po micanju njezinih usana.
- Dobro, gospođice.
Stari vrtlar mi priđe i na uho reče gundavim i molbenim tonom staroga ustrašenoga
sluge, koji dobro zna da će biti otpušten zbog prenošenja takve poruke:
— Ona naređuje... Gospođica traži... Ona hoće da to budete vi...
Pruži mi revolver; uzeh svoj, i automatski koraknuh. Za toga tako kratkoga prijelaza,
imao sam vremena ponoviti u sebi više puta da mi je Sophie možda htjela uputiti
posljednji poziv, a da je ova zapovijed bilo samo nagovor pa je to učinila šapatom. Ali
ona ne pomaknu usne; nervoznim pokretom počela je otkopčavati gornji dio svoje
vojničke košulje kao da ću prisloniti revolver na samo srce. Moram reći da su moje
rijetke misli išle k tome živom i toplome tijelu koje mi je intimnost našega
zajedničkog života učinila gotovo isto toliko bliskim kao i
tijelo prijatelja; i osjetih kako me steže neka vrst apsurdnog žaljenja za djecom koju je
ta žena mogla donijeti na svijet, koja bi naslijedila njenu odvažnost i njezine oči. Ali
nije na nama naseljavati stadije i rovove budućnosti. Još jedan korak i bio sam tako
blizu Sophie da sam je mogao poljubiti u potiljak ili položiti ruku na njezino rame
potresano malim gotovo neprimjetnim trzajima, no od nje već nisam vidio više do
obris izgubljena profila. Disala je nekako suviše brzo, a ja sam se zakvačio za
pomisao da sam želio dokrajčiti Con-rada, i da je to isto. Opalih okrenuvši glavu,
poput prestrašena djeteta koje je bacilo petardu u Božičnoj noći. Prvi pucanj odnio je
samo dio lica, što će mi uvijek onemogućavati da znam kakav bi izraz Sophie
poprimila u smrti. Nakon drugoga pucnja sve je bilo završeno. Prvo sam mislio da je
ona, zatraživši od mene da ispunim tu dužnost, vjerovala kako mi daje posljednji znak
ljubavi, najkonačniji od svih. Potom sam shvatio da se samo htjela osvetiti, i ostaviti
mi grižnju savjesti. Točno je proračunala: katkada je osjećam. Uvijek vas u klopku
uhvate te žene.