Josip Mlakić

Obiteljska slika
Obrada: www.balkandownload.org

1.

Nisam često radio na slučajevima u koje su bili upetljani ljudi koje sam ranije poznavao.
Nisam to volio: osjećao sam se kao da njuškam po vlastitom prljavom rublju. Petera
Smitha sam upoznao slučajno, prije nešto više od godine dana. Radio sam na nekom
slučaju za nekog glavonju iz Dresdenske avenije teškog gotovo milijun. Tip je imao
nestašnog dječačića od četrdesetak godina, koji je iz bogate očeve kolekcije maznuo
nekoliko slika da podmiri kockarske dugove. Naivni mališa nije imao pojma koliko
slične slike vrijede. Naravno, dao ih je u bescjenje. Ja sam uspio nekako dogovoriti
povrat slika, s tim da je glavonja ostao kraći za lijepu svoticu.
Smith je upravo završio posao oko obrezivanja živice i spremao alat, kad sam ja izišao iz
glavonjine kuće. Povezao sam ga jedan dio puta. Išao sam slučajno u pravcu gdje je
živio. Peter Smith je bio komad tuge od otprilike šezdeset godina, proćelav i niskog čela,
sa sitnim crnim očima, neobično primaknutim jedno drugom, tako da je pomalo
nalikovao na pticu. Imao je na sebi izgužvani sivi kaput i razgažene cipele boje meda,
dok je u ruci držao šešir koji je davno izgubio svaki oblik, a po obodu je bio izlizan i
zamašćen. Na licu mu je neprestano titrao zbunjeni i izgubljeni osmijeh. Jutenu vreću s
alatom, uredno stegnutu elastičnom crnom trakom, stavio je na zadnja sjedišta.
- Ja sam Peter Smith, gospodine - rekao mi je kad je sjeo u automobil, pružajući mi sitnu
ptičju ruku.
- Markowe - rekao sam – Phill Markowe.
Mogao sam i pretpostaviti da se zove Smith: svaki komad tuge u ovoj zemlji se zove
Smith. Skupite na gomilu svu nesreću i sav ološ u ovoj zemlji i vidjet ćete nešto jako
zanimljivo: većina njih se zove Smith ili Jones. I svaki bar jednom u životu naleti na
mene, od onih kojima ponekad platim piće i nikada ih više u životu ne vidim do onih
koji dođu u moj ured i traže od mene, na primjer, da otrujem susjedovog psa.
- Divno vrijeme - rekao je nakon duge tišine.
Bio je to jedan od najoriginalnijih početaka razgovora u mojoj dugoj i blistavoj karijeri.
Vrijeme je stvarno bilo lijepo ako uspijete zanemariti košulju koja se lijepi uz tijelo,
gomile muha ili zanosni miris užarenog asfalta.
- Lijepo je za ovo doba godine - rekao sam.
Slijedećih nekoliko kilometara smo šutjeli. Nisam nimalo bio raspoložen za razgovor,
bio sam neispavan i boljela me je glava. Ubrzo smo naišli na dio puta koji je bio
zablokiran s dvoja policijska kola. Nešto dalje vidjela su se kola hitne pomoći s
upaljenim rotacijama i dva slupana automobila, jedan okrenut na krov, a drugi, potpuno
izobličen, stajao je popriječen na sredini ceste. Nekoliko pajkana se lijeno vrzmalo
između vozila. Jedan je čučao na asfaltu i nešto mjerio. Nije mi se dalo vraćati dobar dio
puta natrag, i zaobilaznim cestama se probijati prema gradu, nego sam predložio svom
suvozaču da odemo na piće dok se gužva ne raščisti. Pristao je, ali je insistirao da svatko
plati svoje piće.
- Znate, to mi je ostalo još iz Europe. Živio sam jedno vrijeme prije rata u Njemačkoj.
- Zanimljivo - rekao sam.
- Morao sam bježati, majka mi je bila Židovka.
Prvi lokal u blizini je bio stotinjak metara dalje. Okrenuo sam automobil, promet je bio
rijedak: iza policijskih kola skupilo se tek pet-šest automobila.
Lokal u koji smo ušli zvao se Road starr i bio je dio motelskog kompleksa. Lokal je imao
veliku terasu duž cijelog pročelja, koja se prekidala samo na ulazu, u dužini od dva do
tri metra, i bila je okruženu žičanom mrežom u oblika saća, obraslom bršljanom. Ulaz je
bio nadsvođen visokim lukom od kovanog željeza uz koji su rasle jarkocrvene, sitne
ruže penjačice, i bio je okrenut prema autocesti. Na terasu su vodila dvije-tri široke
stepenice. Odnekle je dopirala glazba. Konobar je bio Meksikanac, i smio bih se zakleti
da nikada u životu nisam vidio višeg Meksikanca. Imao je široko i dobroćudno lice na
kome se odmarao ružni crveni ožiljak veličine osrednjeg meksičkog ručnog rada nožem.
Nosio je bijelu košulju kratkih rukava, dok je oko vrata imao leptir-mašnu tamnoplave
boje, koja mu je pristajala kao kobri polovna ogrlica od lažnih bisera, i hlače u istoj boji.
Govorio je izvrsno engleski, bez trunke stranog naglaska.
- Jako hladno pivo - rekao sam.
Nemam običaj dan započinjati pivom, ali kad je Smith spomenuo staru dobru Europu,
nisam odolio a da ne izrazim poštovanje staroj dami na taj način. Tamo, naime, svi piju
pivo. Pomislio sam na sretnu američku djecu koja započinju s viskijem.
- Samo takva i imamo - rekao je ljubazno.
Smith je uzeo coca-colu.
- Pivo je odlično - rekao sam mu, kad sam otpio prvi gutljaj.
- Ne pijem alkohol.
- Nikako?
- Ne, nikako. Bojim se da se ne naviknem.
Pogledao sam ga. Govorio je ozbiljno: po mojoj računici, ako se dotada nije propio, nije
mu preostalo mnogo vremena da to nadoknadi. Za ono vremena što mu je preostalo
mogao je, ako se odmah prihvati posla, tek eventualno saznati što je propustio u životu.
- Čime se bavite? - upitao sam ga nešto kasnije, tek da razbijem neugodnu tišinu.
On je ispijao svoju colu u sitnim gutljajima, dok je preda mnom stajalo već drugo pivo.
- Vrtlar sam. Radim sve: obrezujem živicu, čistim travnjak, održavam cvijeće, kosim
travu...
- Lijepo zanimanje - rekao sam.
- Divno, vjerujte mi! - rekao je oduševljeno. - Probao sam u životu nekoliko zanimanja i
tek sam se u ovom našao.
Bilo mi je smiješno s kojom to ozbiljnošću i uvjerljivošću Smith govori. Došlo mi je da se
nasmijem i nekom otrovnom primjedbom razbijem tu ozbiljnost, ali nisam. Nešto u
izgledu tog čovjeka me zaustavilo.
- Znate, gospodine Markowe, s ljudima je teško raditi - rekao je.

2.

Smitha sam drugi put sreo mjesec dana kasnije. Vraćao sam se iz ureda oko podne: u to vrijeme
nisam imao posla, a ni taj dan mi se nije posrećilo. U uredu su me uredno čekali novi slojevi
prašine, nekoliko novih mrtvih muha na podu ispod prozora i nitko više, pogotovo ne netko s
viškom dolara i manjkom energije da sam riješi svoje probleme, tako da se nisam dugo zadržao.

Lagano sam vozio ulicom prema stanu, bila je paklena vrućina, košulja mi se lijepila za tijelo i
jedva sam čekao da se dočepam ugodne hladovine stana. Otvorio sam oba prednja stakla i kroz
automobil je ugodno strujao zrak koji me donekle osvježavao. Vidio sam ga kada je izišao kroz
jednu kapiju. Na sebi je i ovaj put imao ono izgužvano odijelo i ružne cipele boje meda. Lijevom
je rukom preko leđa nosio svoju vreću s alatom. Ubrzo je nestao, ušao je kroz sljedeću kapiju, ali
se nedugo zatim vratio na ulicu. Upravo sam bio prošao pored tog ulaza, i vidio sam u
retrovizoru kad je izišao. Odmah sam shvatio situaciju: ipak sam ja nekakav detektiv.
Pretpostavljao sam da je Smith u novčanoj krizi, i da na ovaj način, hodanjem od kuće do kuće,
očajnički pokušava pronaći posao. Zaustavio sam automobil i pomjerio ga unatrag. Kad sam se
izjednačio sa Smithom, koji je hodao polako gledajući u zemlju, zaustavio sam i ugasio
automobil.

- Gospodine Smith - pozvao sam ga.

Prenuo se i blago stresao. Sa strahom se okrenuo prema automobilu, a kad me ugledao i

prepoznao, rekao je s olakšanjem:

- A, to ste vi, gospodine Markowe!

- Tražio sam vas ovih dana.

Upitno me pogledao i spustio onu vreću na zemlju pored svojih nogu.

- Uđite u automobil. Stanujem tu u blizini - rekao sam mu. - Potreban mi je vrtlar. Odlučio sam
da sredim malo oko kuće, a vi ste jedini vrtlar kojeg poznajem - rekao sam mu kad je sjeo u
automobil.

Nije me toliko interesiralo kakve mi travke niču ispred kuće u kojoj sam stanovao, ali je čovjek
očajnički trebao posao. U to vrijeme sam stanovao u Luriel Canyonu.

- Znate, gospodine Markowe, ne znam koliko vam odgovara cijena. Znate, ja radim po satu, dva
dolara po satu.

- Cijena je u redu - rekao sam.

Okoliš ispred kuće je zaista vapio za uređenjem. Oko betoniranih staza, u širini od otprilike
jedan metar, nekada je bilo zasađeno cvijeće, koje se sad jedva raspoznavalo od korova. Ista
vrsta cvijeća je bila zasađena i uz metalnu dvorišnu ogradu, samo je tu širina pojasa bila upola
manja. Smith je znalački razgledâo dvorište, saginjao se i kopkao po cvijeću, ubirao korov, a
zatim ga gledao prema svjetlu.

- Zapušteno je prilično - rekao je.

- Uđite prvo u kuću nešto popiti.

Dvoumio se.

- Znate, gospodine Markowe, tu ima jako mnogo posla.

Ovo njegovo znate me pomalo iritiralo: nije mogao izreći rečenicu, a da ga bar jedanput ne ubaci
u nju.

Ipak je ušao za mnom.

- Jeste li za kavu?

- A, ne! Znate, imam loše srce. Jedan mi je liječnik strogo zabranio kavu.

- Viski? - pokušao sam čisto reda radi.

- Ne - rekao je, stojeći pored stola na kome se nalazila šahovska ploča s postavljenom
Capablancinom partijom. S neskrivenim je zanimanjem gledao raspored figura. Bilo je odigrano
dvadesetak poteza.

- Zanimljiva situacija - rekao mi je. - Tko je na potezu?

- Bijeli - rekao sam, sipajući sebi viski.

Bijeli je bio Capablanca.

Stavio sam mu na stol pored ploče coca-colu i čašu, međutim Smitha je više interesirala partija.

- Bijeli bi s konjem ovdje - rekao je i pokazao mi prstom polje - najbolje profitirao. Ne odmah, ali
nešto kasnije bi se isplatilo.

Potez mi se nije činio nešto dobar. Uzeo sam knjigu s turnirskim partijama u kojoj se nalazila
postavljena partija i pogledao što je odigrao Capablanca. Zaprepastio sam se: odigrao je upravo
ovaj potez s konjem. Pogledao sam ga pozornije: Smith je i dalje s neskrivenim interesom
promatrao ploču.

- Volite šah? - upitao sam ga.

- Obožavam ga. Otac me naučio igrati kad sam imao šest godina. Bio je lud za šahom. Jednom je
upoznao Laskera. A ja sam jednom, dok sam živio u Njemačkoj, u Berlinu vidio Euwea.

- Hladni i bezosjećajni stroj, to je bio Lasker - rekao sam.

- Zar to nije suština šaha?

Nisam znao što da mu odgovorim: bio je gotovo u pravu.

- Vrtlar i Lasker - pomislio sam. - Čudna kombinacija. Gotovo isto toliko čudna kao, na primjer,
privatni detektiv i Capablanca.

Smith je radio u dvorištu do pred večer. Samo jednom je ušao u kuću, upitati smije li odrezati
neke grane eukaliptusa, koji se nalazio u samom kutu dvorišta. Rekao sam mu da uradi kako
misli da je najbolje. Posjekao ih je.

Radio je četiri i pol sata. Dao sam mu deset dolara. Tražio je da mu platim novčanicama od po
dolar. Jedva sam nekako sakupio deset dolara. Zatim me nekoliko minuta gnjavio da mi vrati
dolar.

- Znate, gospodine Markowe, četiri i pol sata, to vam je devet dolara.

S teškom mukom sam ga uvjerio da uzme i onaj dolar viška. Novac je stavio u ogromni, olinjali
novčanik od imitacije krokodilske kože, koji je držao u stražnjem dijelu hlača, a u koji je moglo
stati, kad se slože, jedno stotinu tisuća dolara u novčanicama po dolar. Do ovih deset dolara,
novčanik mu je bio prazan kao lažna plavuša u baru pored autoceste.

3.

Treći put sam ga vidio na dan kad je ubijen. Tih dana nisam gotovo nikako išao do
svoga luksuzno uređenog ureda u zgradi Cahuenga, dojadilo mi je uzalud odlaziti tamo, brisati
prašinu sa stvari i čitati ljupke poruke, kojima su mi uporno zasipali čekaonicu. Radilo se
uglavnom o porukama tipa kako bez šampona Raymond and son dlaka vašeg voljenog psića neće
biti sjajna i blistava ili da će vaši zubi ostati nepopravljivo žuti ukoliko pušite a ne koristite
zubnu pastu Whitedent. Pomišljao sam čak da se prestanem baviti ovim poslom, da pronađem
neki častan i pošten posao: recimo da postanem makro. I tad sam otišao do ureda slučajno, više
da uvjerim sebe da sam još uvijek prezaposleni šarmantni privatni detektiv, ugledni član
društva i rado viđen gost po bogatunskim bazenima na Beverly Hillsu. A uostalom, nije mi ni
trebao ured: nevolje me uvijek pronađu, ma gdje bio.

Međutim, za promjenu, taj put me čekao klijent, prvi u zadnjih desetak dana i to moj komad
tuge u liku Petera Smitha osobno. Bilo je tek prošlo osam sati: Smith je morao dobro poraniti da
stigne do mog ureda u to vrijeme.

- Čekate li me dugo?- upitao sam ga.

- Desetak minuta, ne više.

Otključao sam vrata ureda. On je već spremno stajao iza mojih leđa.

- Uđite, gospodine Smith – rekao sam mu.

- Gospodine Markowe, bio sam i jučer tu u nekoliko navrata, ali vas nije bilo?
Dok je govorio neprestano se osvrtao oko sebe, dok su mu prsti slobodne ruke neprestano radili.
U drugoj je grčevito držao onaj svoj ružni šešir.

- Imao sam neodložnih poslova - rekao sam važno i sjetio se jučerašnje Capablancine partije koju
sam odigrao.

Uveo sam ga u ured i ponudio mu stolicu.

- Recite kako vam mogu pomoći?

- Znate, moj je slučaj pomalo čudan - započeo je. - Kao što znate, ja sam vrtlar. Godinama radim,
uglavnom u Idle Vallyju, Pasadeni i okolici, i nikada dosad nisam imao problema s naplatom.
Prošli tjedan sam jedanaest sati radio kod gospodina Johna Stetsona iz Idle Vallyja, i mada smo
se ranije dogovorili da mi za moj rad plati novčanicama od jednog dolara, on je to odbio, rekavši
mi da nema dovoljno sitnog novca i ponudio mi tri novčanice od deset dolara. Ja sam mu rekao
da ću doći sutradan i da mi pripremi moja 22 dolara u novčanicama po dolar, međutim i
sutradan se ponovilo isto: ponudio mi je i taj put tri novčanice po deset dolara, ne tražeći da mu
vratim ostatak. Međutim, moji mi moralni nazori nisu dopustili da uzmem taj novac. Znate,
gospodine Markowe, od svih mušterija uvijek tražim isto, kao što sam i od vas. Mnogi za koje
sam dosada radio znaju za to i unaprijed pripreme sitan novac. Živim sam i ono što zaradim
svojim radom dovoljno mi je za život i ne želim držati novce u većim apoenima. Znate, ulice su
nesigurne, pogotovo za čovjeka mojih godina koji živi sam. Obično novac ne držim u jednom
džepu, rasporedim ga na dva-tri mjesta. Računam: ako mi nešto ukradu, nešto će i meni ostati.
Zamolio bih vas, gospodine Markowe, da odete do gospodina Stetsona i prisilite ga da mi isplati
moj novac na način kako smo se dogovorili. Ovdje vam je adresa tog čovjeka - rekao je i pružio
mi papirić s našvrljanom adresom.

Pričao je nekim tihim i povjerljivim glasom, neobično brzo, upadljivo nagnut prema meni. U
ovom sam poslu bio prilično dugo, nagledao sam se leševa, ljudi ne dovedenih pred zid, nego
zakucanih za njega, bivših ljepotica natopljenih alkoholom, upoznao sam iznutra gotovo sve
policijske zatvore u Kaliforniji, ali me Smith prijatno iznenadio: mislio sam da ne postoji ništa
što bi mogli tražiti od mene a da bi me moglo iznenaditi. A tražili da otrujem susjedovu mačku,
da im slomim supruzi vilicu, ali da pazim da im ne oštetim prednje zube (Znate koliko koštaju
danas popravci zubi?!), da naučim psa jedne uvažene gospođe da ne trči prostački za svakom
kujom koju vidi na ulici... Međutim, moj komad tuge ih je sve nadmašio. Što ćete: kad imate
posla sa Smithovima i Jonesovima, onda morate biti spremni za sve.

- Bojim se da će to malo teže ići, gospodine Smith. Dan moga rada košta dvadeset i pet dolara.
Bojim se da bi vam preostalo vrlo malo novca, ukoliko bi uspio da ih naplatim od gospodina
Stetsona. A s druge strane, bojim se da bi to malo teže išlo. Ne postoji zakon koji nalaže u
kakvim će vam novčanicama netko platiti. Najbolje vam je da odete do tog gospodina i uzmete
svojih trideset dolara, jer vjerujem da ste i onih osam dolara zaslužili do posljednjeg centa.

Želio sam mu pomoći, ali je slučaj zaista bio beznadežan. Imate bogatuna kojega bijedni vrtlar
ganja s nekim čudnim zahtjevima, i koji se zasigurno nikada neće udostojiti usitniti novac za
nešto beznačajno što se zove Smith.

- Možda je tako i najbolje - rekao je neodlučno, neprestano vrteći u rukama onaj svoj nesretni
šešir.
- Onda, doviđenja, gospodine Markowu - rekao je vidno razočaran i izišao.

Ja sam ostao još pola sata u uredu, čisteći prašinu i čekajući neće li slučajno u moj skučeni ured
navratiti dobro držeća gospođa i ponuditi mi 1.000 dolara da joj ubijem muža. Pošto je gospođu
taj dan nešto zadržalo, otišao sam kući završiti jednu Aljehinovu partiju, jedan stravično hladan
i neumoljiv manevar lovcem i konjem u završnici.

4.

Smith je ubijen isti dan, nekoliko sati nakon što je izišao iz moga ureda, međutim ja sam to
saznao tek sutradan. Bilo je petnaest do osam kada sam izišao iz svoga stana u Luriel Canyonu.
Imao sam namjeru prvo otići do ureda, ali sam ipak u posljednji trenutak odlučio svratiti na
martini u bar na uglu, gdje se za divno čudo mogao dobiti izvrstan martini, dok je viski bio
toliko loš da se nije mogao piti, kao da je Ray - tako se zvao barmen koji je mućkao martini -
trošio posljednje zalihe kanadskog viskija iz pošiljki Lucky Lucana. Kad sam ušao Ray je sporim
pokretima sjekao limun i ubacivao kriške u staklenu posudu koja je stajala na šanku pred njim.
Bar je bio obična rupa, koja stoljećima nije restaurirana. Sastojao se od dvije nejednake
četverokutne prostorije, veće, čiju je cijelu jednu stranu zauzimao šank načinjen od masivnog
drva po kome je popucao potamnjeli lak kojim je bio premazan, s četiri stola stiskana jedan uz
drugi na kojima su se nalazili jednaki karirani stolnjaci (bila su, naravno, sva četiri i jednako
prljava), i druge, manje, u kojoj se nalazio samo jedan stol s nešto čistijim stolnjakom. Separe je
od glavne prostorije bio odvojen debelom zavjesom neodređene, isprane zelene boje, koja je pri
pomicanju neprestano zapinjala. Rayove psovke pri pomicanju zavjese bile su neizostavan
folklor ove rupčage.

Sjedio sam za šankom i ispijao drugi martini tog jutra, dok mi je Ray pokušavao objasniti kako je
kod martinija najvažnije mućkanje. Tu priču sam dosada slušao bar trideset puta. Vidjevši da ga
to jutro ne slušam, Ray je odustao i prihvatio se novina. Ray je, inače, imao četrdesetak godina i
stotinjak kilograma nepravilno raspoređenih na visinu od metar i sedamdeset. U baru je, osim
nas dvojice, bila još jedne ptičica zalizane kose, podignute prema natrag, kao u Clark Gablea u
najboljim izdanjima, koja je drijemala s druge strane šanka, dok je pred njom stajao netaknut
dupli viski. Jedan pramen kose mu je iskoristio priliku i odvojio se od slijepljene kose i tužno se
pružio po šanku.

- Vidi - rekao je i poturio mi novine pod nos - počeli su i ovakve ubijati.

Prepoznao sam odmah Smitha, mada slika nije bila baš najjasnija. Ustvari, prepoznao sam šešir
koji je ležao pored mrtvaca. Reporter je očito imao dobre odnose s policijom čim je uspio
fotografirati leš još prije nego što je sklonjen s ulice. Tih dana vodile su se po novinama oštre
polemike o sigurnosti u losangeloskim rupama, i ovo je ubojstvo novinama palo kao led u viski:
u drugom slučaju nijedne novine se ne bi potrudile napisati, i poslati čak i fotografa da to snimi,
da je tamo negdje u Bunker Hillu ubijen nekakav vrtlar. Ovako, dogodilo se da i takav looser
kao što je Smith postane vijest. Nije bilo greške, u članku je bilo navedeno i točno ime ubijenog.

- Jučer je oko 13 sati u Bunker Hillu - čitao sam - hicem iz pištolja iz neposredne blizine ubijen
Peter Smith, vrtlar, star 62 godine. Smith je pogođen jednim hicem u glavu ispred zgrade u kojoj
je živio. Začuđuje da se zasada policiji nije javio niti jedan svjedok zločina, mada se isti dogodio
u pol bijela dana. Po prvim policijskim pretpostavkama bio je mrtav na licu mjesta. Koliko smo
doznali, istraga ovog slučaja je povjerena Bernieju Wholsu, iz ureda losandželeskog šerifa, koji
nije htio dati nikakve komentare za javnost. Međutim, iz drugih smo izvora doznali neke detalje
koji bacaju novo svjetlo na ovaj zločin. Po iskazima ljudi koji su poznavali ubijenog Smitha,
radilo se o samcu koji nikada - a u Bunker Hillu je živio desetak godina - nije došao u sukob ni s
kim. S druge strane radilo se o čovjeku slabijeg imovnog stanja, tako da se s pravom postavlja
pitanje oko motiva ovog drskog zločina. Luigi Belucci, vlasnik bloka zgrada gdje se dogodilo
ubojstvo, zaprepašten je ovim činom, navodeći da se radi o mirnom i sigurnom mjestu za
življenje. Ne treba, rekao je, dizati ovaj zločin na sva zvona, nego treba pustiti taj marljivi i
skromni svijet da nastavi normalno živjeti. Nove informacije o ovom okrutnom zločinu čitajte u
našim sljedećim izdanjima.

Iza ovog članka slijedila je moralka o Bunker Hillu. Pročitao sam je više onako po inerciji, jer se
nalazila odmah ispod članka o ubojstvu Petera Smitha i ni na koji način nije bila odijeljena od
njega. Netko u redakciji je našao zgodan način da svoje umotvorine prišlepa uz aktualnu robu, a
to su u ovom gradu uglavnom ubojstva, pa makar se radilo i o ubojstvu vrtlara. Na osnovu
nekakvih sumnjivih statističkih podataka (svaki postotak je bio okrugla cifra: 35, 25, 50 ili 60
posto), pametar je izvodio još sumnjivije zaključke. Ispalo je da su za sve nedaće u Bunker Hillu
krivi njegovi stanovnici. Gradske vlasti i bunkerhillske pijavice - kao uvaženi Belucci - bili su
čisti kao tek okupana novorođenčad.

- Trebaju li ti? - pitao sam Raya i pokazao mu novine. Bilo je to prvo jutarnje izdanje i bojao sam
se da je rasprodano.

- Pročitao sam ono što me interesiralo - rekao je, ne gledajući u mene, nastavljajući križati limun.

Pretpostavljao sam da je pročitao samo crnu kroniku. Za većinu ljudi u ovom gradu novine
počinju i završavaju na tim stranicama. Platio sam mu piće i s novinama u rukama izišao iz bara.

5.

Otišao sam do ureda. Usput sam kupio sva jutrošnja izdanja novina. Planirao sam u miru
pročitati što pišu o ubojstvu.

Bernie Whols me čekao u čekaonici čija vrata uvijek držim otvorenim. S njim je bio neki tip
ohola držanja, koji me je odmah s vrata prostrijelio pogledom. Tip je bio za glavu viši od mene,
imao je na glavi neki kicoški šeširić, dok su mu predugačke majmunske ruke virile iz rukava
laganog kariranog kaputića. Ispod pazuha su mu se već uočavale krupne mrlje od znoja. Na lice
je namjestio ružan, nadmoćni osmijeh, koji me pomalo podsjećao na osmijeh uspaljenog kojota.
Whols je promrmljao nešto što je trebalo ličiti na pozdrav. Poznavao sam ga dovoljno i znao da
je to najljubazniji pozdrav iz njegove nezavidne kolekcije.

Wholsa sam poznavao, dok sam gorilu vidio prvi put. Bernie Whols je bio pajkan kakvi su sve
rjeđi. Bio je jedan od rijetkih losandželeskih pajkana koji vas neće prvo polomiti pa vam tek
onda postavljati pitanja. Međutim, unatoč tome radilo se o momku tvrdom kao kamen. Znao
sam da je devetoricu ljudi otpremio na onaj svijet, a nijedan od njih nije bio bez šanse da to isti
napravi Wholsu. Četvorica od njih su i uspjela potrošiti pokoji metak, ali nisu imali sreće. Znao
je zažmiriti kad treba, ali sam znao i još nešto: ako mi Bernie ikada uzme dozvolu, nikada je više
u životu neću vidjeti.

- Vidim da si čuo - rekao mi je, pokazujući na smotak novina što sam ih držao pod rukom.

- Valjda čovjek u ovoj zemlji može pročitati novine, a da mu pajkani ne sjednu na leđa - rekao
sam.

- Momak je duhovit - rekao je pajkan s licem uspaljenog kojota i približio mi se.

Whols je nemarno podigao ruku, i gorila se odmakao od mene.

- Gdje pronalazite ovakve? - pitao sam Wholsa i pokazao na gorilu.

- Slušaj njuškalo! - dreknuo je gorila i ponovno mi prišao.

Whols je stajao, nemarno naslonjen na zid i ispod svojih čupavih sijedih obrva s neskrivenim
interesom pratio razvoj situacije. Smio bih se kladiti da je nekad volio borbe pijetlova ili pasa:
takav izraz lica se mogao vidjeti samo na tim mjestima. Začudo nije imao u zubima nijednu od
onih svojih smiješnih kratkih cigara: nisam ga mogao zamisliti ni kako spava bez te cigare u
zubima.

- Samo još jednom pokušaj biti duhovit i ja ću...

- Ništa vi nećete! - prekinuo sam ga.

Gorila me uhvatio rukom za prsa, i gledao prema Wholsu. Ja sam držao spuštene ruke uz tijelo i
cerio mu se.

- Sačekaj me u kolima - rekao mu je Whols, i gorila je vidno razočaran sklonio šape.

- Srest ćemo se mi još - rekao je ljubazno, izlazeći. Osmijeh uspaljenog kojota je netragom nestao
s njegova lica i tip je bio prazan kao zaboravljeni kišobran.

- Unaprijed se radujem - rekao sam.

- Ne sviđa ti se onaj kaput? - pitao me Whols.

- Prelijep je - rekao sam. - Oduvijek sam sanjao da imam jedan onakav.

- Zašto je Smith jučer dolazio kod tebe?

- Otkud ti ideja da je uopće bio ovdje?

Whols je bez riječi jedno vrijeme kopao po džepovima. Na kraju je izvadio jedan zgužvani
papirić i pružio mi ga. Usput je izvadio i jednu od onih svojih neizbježnih cigareta i s guštom je
nabio u njušku. Pogledao sam što piše na papiriću: pisalo je samo otići kod Phila Markowa sutra u
8 sati, a ispod toga je štampanim slovima bila napisana moja adresa i telefonski broj u uredu.

- Ovo smo pronašli kod njega - rekao je.

- Možda ti ne bih smio reći - pravio sam se važan.

- Ali ćeš ipak reći - rekao je, i mogao sam prvi put osjetiti komadiće leda u njegovom glasu.

Ispričao sam mu sve o jučerašnjoj posjeti. Whols je bio vidno zbunjen. Izvadio je iz oboda šešira
cigaretu i zapalio je.

- Samo to? - rekao je.

- Samo to - rekao sam.

Prešutio sam da sam Smitha znao od ranije.

- Imate li išta? - pitao sam ga.

- Još ništa.

- A pljačka? - pitao sam.

Whols je samo zavrtio glavom i rekao:

- Onakve ne pljačkaju. Čak ni u takvoj rupi kakva je Bunker Hill.

- Niti ubijaju.

S interesom me pogledao.

- To sam čuo jutros u baru.

- Doduše nismo kod njega pronašli ništa, niti od dokumenata niti od novca. Osim tog papirića -
rekao je i pokazao na papirić u mojoj ruci - ništa drugo nismo pronašli. Izgleda da ipak nije
otišao do tog tvog Stetsona. Vidjet ćemo se - rekao je izlazeći.

- Zbog čega to misliš?

- Ne znam, ali imam osjećaj da bi mu našli u džepu tih prokletih dvadeset-trideset dolara. Ne
ubija se zbog trideset dolara - rekao mi je s vrata.

- Sljedeći put onoga vodite na lancu ili mu dajte vergl - rekao sam mu, misleći na gorilu, i
pokazao kroz prozor.

Ništa mi nije odgovorio: ili me nije čuo ili nije volio suptilnu duhovitost privatnih detektiva.

6.

Kada je Bernie Whols izišao, negdje oko deset sati, izvrnuo sam se na stolicu, nabacio noge na
stol, uzimao jedne po jedne novine i pročitao što su svake od njih donijele o ubojstvu. Nisam baš
pronašao nešto naročito interesantno, uglavnom se sve svodilo na ono što sam pročitao u baru
ili, ako je i bilo drugačije, tip bi izbacivao neke svoje pretpostavke, uglavnom fantastične i
prepune rupa. Ipak, pronašao sam jedan detalj u jednim od tih novina, koji doduše nije bio Bog
zna što, ali je možda vrijedilo pronjuškati malo okolo. Ubijeni je ipak jednom došao u sukob s
jednim od svojih susjeda. U novinama mu je donesena čak i izjava i nejasna slika. Radilo se o
nekom sukobu u vezi djece. Novinar nije išao u detalje, radilo se o manjem članku prilično
nevješto napisanom, tako da ni uz najbolju volju nisam uspio sebi predstaviti o čemu se tu
radilo.

Ostao sam još neko vrijeme u uredu, a zatim sam izišao i vratio se u bar kod Raya. Sad je u baru
bilo nešto više ljudi. Naslonio sam se na šank i naručio martini. Ray je procvjetao, obožavao je
kad netko naruči martini. Uvijek sam ga palio kako pravi najbolji martini u Kaliforniji, što je
doduše bilo i istina.

Ispijao sam svoj treći martini, i već me pomalo hvatalo, kada mi je prišla neka mršava usukana
ptičica s očima na vrh glave s gotovo praznom čašom u ruci: takvi uvijek prilaze čovjeku s
gotovo praznom čašom. Znao sam što slijedi: tip će me daviti nekom srceparajućom pričom, a ja
ću mu, krijući suze u očima, platiti piće. Svaka rupa u ovoj zemlji ima bar jednog sličnog klijenta.
Ptičica je imala tužne i vlažne oči, i znao sam da ću mu platiti to prokleto piće: nikada nisam
odbio piće čovjeku s tužnim psećim očima. Pošto taj dan nisam bio raspoložen za životne priče
malih sivih gubitnika s prljavim kragnama, platio sam svoje piće, naručio ptičici njegov viski i
izišao.

U ured sam otišao zato što nisam imao ideju kuda krenuti: u stan mi se nije išlo, dojadilo mi je
buljiti u zidove, a dojadio mi je i Capablanca, najbolji prijatelj usamljenih privatnih detektiva. Taj
dan me lijepo krenulo: i taj put me netko čekao u čekaonici. Sjedila je duboko zavaljena u stolicu,
s nogom preko noge, i čitala neki modni žurnal. Čim sam ušao, ustala je sa stolice i zagledala se
u mene.

- Gospodin Markowe?

- Da, gospođo, privatni detektiv vama na usluzi - rekao sam u najboljoj tradiciji srednjovjekovne
viteške konverzacije.

- Monica Ross - rekla je. - Jeste li uvijek tako teatralni? - pitala me.

- Ne - rekao sam - samo kad popijem pet martinija.

- Pet!? Nije loše - rekla je.

Bila je tek desetak centimetara niža od mene, s prelijepim kompletom dugih nogu, u nekoj sivoj
haljini od lakšeg materijala, pripijenoj uz tijelo. Imala je duguljasto blijedo lice, s prelijepim
parom tužnih smeđih očiju, i kratku kosu.

- Čime vam mogu pomoći? - pitao sam je viteški kad smo ušli u ured, i zamišljao sir Phila
Markowa, viteza od Pasadene, u blještavom sjajnom oklopu, sa znakom coca-cole na kacigi.

- Gospodine Markowe, netko me prati - rekla mi je kad smo ušli u ured.

Sjedila je na stolici za klijente. Ispred nje je, na stolu, stajala gomila novina.

- Kad ste to primijetili?

- Ima par dana. U početku sam mislila da je slučajnost, međutim lako sam ustanovila da nije
tako. Jučer me je pratio po cijelom Los Angelesu.
- S kojim automobilom?

- S crvenim packardom.

Ruke je držala položene na stol. Imala je neobično lijepe i nježne ruke.

- Kakav automobil vozite? - upitao sam je.

- Srebrenog jaguara. Možete ga vidjeti s prozora.

Prišao sam otvorenom prozoru, i odmah sam na suprotnom dijelu ulice vidio nemarno parkiran
srebreni jaguar. Pretpostavljao sam da uvijek onako parkira: pajkani obično facama s takvim
automobilima ne postavljaju banalna pitanja o načinu parkiranja kao nama, običnim smrtnicima.
Otvorio sam širom prozor i provirio kroz njega lijevo i desno, međutim nigdje nisam vidio
crvenog packarda.

- Je li vas pratio sad, kad ste došli do mene?

Gledala je one novine sa stola kad sam se okrenuo i nije čula moje pitanje.

- Oprostite, nisam čula vaše pitanje. Ovaj mi čovjek - rekla je i pokazala mi jednu od uspjelijih
fotografija ubijenog Smitha - izgleda nekako poznato.

- Gdje živite?

- U Idle Vallyju.

- Onda bi ga trebali poznavati. Godinama je radio tamo kao vrtlar.

- A, da, sad mi je jasno.

- Poznajete li Johna Stetsona?

- Da - rekla je. - Zašto?

- Pitam onako. Recite mi je li vas packard pratio kad ste došli dovde?

- Da.

Ponovno sam pogledao kroz prozor, međutim od packarda nije bilo ni traga.

- Zašto se niste obratili policiji?

- Policija je u ovom gradu užasno indiskretna. Ne bih željela da me netko danima povlači po
novinama.

- Pretpostavljate li razlog?

- To je i najčudnije, ne pada mi napamet nijedan.

Meni je odmah pao napamet jedan, ali joj ga nisam želio iznijeti. Mogao sam zamisliti Viteza od
Tužnih Očiju kako je, hipnotiziran recimo parom prelijepih nogu, neprestano prati. Međutim,
odmah sam sa žaljenjem odbacio tu pretpostavku: - Watsone - rekao mi je neki unutarnji glas -
Vitezovi od Tužnih Očiju ne voze packarde, pogotovo ne crvene.

- Udati ste?

- Da.

- Ne bih želio biti indiskretan, ali...

- Ne! - prekinula me odlučno. - Tu pretpostavku možete odmah odbaciti.

Bilo mi je drago da u ovoj zemlji još uvijek ima sretnih brakova. Do bola me ganula vjernost i
povjerenje vjerne ljube Viteza od Ma Kako Se Zvao.

- Moje usluge koštaju dvadeset i pet dolara po danu plus dodatni troškovi.

- Nema problema - rekla je, i iz crne elegantne kožne torbice izvukla novčanik od iste kože i
istog dizajna.

Pružila mi je novčanicu od stotinu dolara, i rekla mi kako se nada da će to za početak biti

dovoljno. Volim osobe koje se ne zamaraju čekovima, nego više vjeruju u staru dobru gotovinu.
Sjetio sam se svog komada tuge, koji je još jučer sjedio za istim stolom i na istoj neudobnoj stolici
na kojoj je sad sjedila gospođa Ross. Nisam mogao izdržati - martiniji imaju nezgodnu osobinu
da još neko vrijeme nakon što ih popijete imaju običaj progovarati iz čovjeka - rekao sam, više da
odam posljednju počast mome nesuđenom klijentu:

- Bilo bi mi drago ukoliko bi mi isplatili ovaj iznos u novčanicama od deset dolara - rekao sam joj
i pružio joj natrag stotku.

Čudno me pogledala, a zatim je pogledala u novčanik, pa u torbicu.

- Nažalost, jedino ovako - rekla je i pružila mi jednu novčanicu od pedeset, jednu od dvadeset i
tri od deset.

Uzeo sam novac, a ona je spremila stotku u novčanik, dala mi posjetnicu na kojoj se nalazila
adresa i telefonski broj, pokupila sa stola svoj modni žurnal i odšetala noge iz ureda.

- Prijatelju moj - rekao sam slici u novinama i pokazao joj dobivene novčanice - nadam se da ti je
sad bar trunku lakše.

7.

Bio sam u prednosti pred Monicom Ross, jer nije znala da ću je pratiti, niti je znala kakav
automobil vozim. Izišao sam odmah za njom i skriven u ulazu zgrade pratio kako ide prema
svome automobilu. Crvenog packarda još uvijek nije bilo na vidiku.

Kada je ušla u automobil, sjeo sam i ja u svoj. Malo se mučila dok je istjerala jaguara na ulici, jer
ga je prednjim krajem bio malo zatvorio neki smeđi oldsmobil. Ali je dalje išlo sve dobro, čak i
previše dobro: vozila je luđački. Jedva sam je uspijevao pratiti, i pomalo sam počeo žaliti momka
u crvenom packardu, koji je morao ove muke po konjskim snagama mučiti svaki dan.

Kad sam je već bio gotovo izgubio iz vida - unatoč tome što sam iz svog automobila izvlačio i
posljednji atom snage - zaustavila je automobil pored neke trgovine u Sedmoj ulici. Naravno, po
lijepom starom bogataškom običaju parkirala ga je nemarno, zadnji kraj je ostao debelo na ulici
(toliko da bi prosječan američki looser za takvo nešto dobio u najmanju ruku višegodišnju
robiju), prosto mameći nervozne vozače da se zabiju u njega. Ostala je u trgovini desetak
minuta, a za to vrijeme je bar desetak vozača prošlo pored njenog automobila nervozno trubeći.
Lijepo je biti bogat u ovoj zemlji: možete nesmetano odmarati vlastite živce na tuđim, a
istovremeno o istom trošku izigravati velikodušnog pravednika. Ja sam za tih desetak minuta,
koliko se zadržala u trgovini, razgledao oko sebe, tražeći pogledom nesretnika u crvenom
packardu, koji i po ovakvoj paklenoj vrućini nema pametnija posla nego li jurcati po užarenim
ulicama za nekakvim jaguarom.

Izišla je iz trgovine, noseći u jednoj ruci nešto u papirnatoj vrećici, dok je u drugoj držala
nekakav mesingani ukras, najviše mi je nalikovao na vješalicu, od koga se muklo odbijalo sunce.
Otvorila je zadnja vrata automobila, i sve iz ruku ubacila na zadnja sjedišta, i trka je ponovno
mogla započeti. Uspio sam je pratiti do Devete. Pokazivač goriva na mom automobilu opasno je
ušao u rezervu. A onda se pojavio i packard. Došao mi je s desne strane, međutim nisam mogao
vidjeti lice vozača. Svjetlost je direktno udarala u stakla na packardu i odbijala se od njih, tako
da sam mogao vidjeti samo nejasnu svjetlosnu mrlju. Pokušao sam mu prići s druge strane,
pustio sam ga ispred sebe, međutim u tom trenutku jaguar je naglo skrenuo u ulicu, koja se
križala s Devetom pod devedeset stupnjeva, a packard je uspio poći za njim, dok sam ja u
posljednji trenutak zakočio da ne udarim u kamion koji mi je dolazio s desne strane. Tip je
također počeo kočiti, u zraku se osjećao smrad izgorene gume, ali mi je ipak uljudno, ogromnim
ručerdama koje su podsjećale na maljeve kojima romantične duše u Yumi razbijaju kamen,
pokazao da sam lud. Nije imalo smisla s tipom raspravljati. Svi su argumenti bili na njegovoj
strani: od boksačkih ručica do krupnog kamiona kojim je mogao moj automobil zgaziti kao
žabu. Tip se ipak zadovoljio time što je povukao brodsku sirenu, čiji mi je zvuk istjerao iz ušnih
školjki i najsitniju česticu prašine. Znao sam da nema više smisla pokušavati pratiti Monicu i
njenog tajnog obožavatelja, mogao sam samo sa sjetom u duši razmišljati o njima i pokušati se
domoći benzinske crpke prije nego što mi automobil pođe kašljati, trošeći posljednje kapi
benzina. Znao sam da su mi izmakli. - Bravo, Markowe!- pomislio sam. Ostaviti automobil na
rezervi, ne uspjeti vidjeti lice vozača niti zapamtiti broj automobila je vrlo dobro za početak.
Uglavnom, ostali su mi taj dan neuhvatljivi kao Capablancina konjica.

8.

Poslije uredno neobavljenog posla najbolje je popiti martini. Doduše martini je dobro popiti i
poslije uredno obavljenog posla. Zaključio sam: da se martini pojavio u vrijeme kad su nastajale
poslovice, nastala bi mudra izreka koja bi glasila: martini je uvijek dobar. To bi vjerojatno palo
napamet Englezima: njima uvijek padaju napamet slične stvari. Kome bi drugom, na primjer,
palo napamet napustiti hladni, ugodni London i doći ovdje, istjerat bizone i Indijance i pržit se
na četrdeset stupnjeva.
Ray me je sada gnjavio ulogom limuna u čudesnom svijetu mućkanja martinija. Poslije šestog
martinija počeo sam razmišljati o Smithu, a već poslije sedmog sam osjećao da sam mu nešto
dužan. Nisam htio uzeti više nijedan, jer bih vjerojatno osjetio da sam nešto dužan cijelom
svijetu. Izišao sam vani. Kada me udario topli val zraka s ulice, osjetio sam blagu nesvjesticu.
Otišao sam pješice do kioska u blizini i na brzinu pojeo dva sendviča od piletine. Pritom sam
mudro zaključio da je bilo dobro što nisam popio osmi martini, jer bih zasigurno osjetio
nostalgiju za Kentuckyjem, po kome su nedavno vedro trčkarala nestašna pilad koja su završila
u mom sendviču. U blizini su se dvojica dječaka prepirala oko kartonske kutije u koju pakiraju
piliće. Jedan je od njih bio viši za glavu od drugoga. Na kraju je viši imao jače argumente: stavio
je kutiju na glavu, zadnji dio mu je visio do pol leđa, dok je ona niži stajao na istom mjestu i
tužno gledao prema dječaku koji se udaljavao.

Odlučio sam otići do onog Smithovog susjeda s kojim je jednom došao u sukob. U članku u
novinama je bila adresa tog tipa, i, jedino što sam taj dan napravio kako treba, zapamtio sam je
napamet. Rastvorio sam oba stakla na automobilu, i kroz njega je ugodno strujao zrak koji je
mirisao na gumu, asfalt i eukaliptus.

Bunker Hill je velika ružna spavaonica, mravinjak unutar ogromnog mravinjaka. Nekada je to
bilo jako lijepo mjesto za živjeti. Ali, vremena se mijenjaju. Bunker Hill me podsjećao na ocvalu
damu, bivšu ljepoticu, koja i dalje, kao po inerciji, istura ispred sebe opuštene grudi i čudi se
zašto nitko na ulici ne zviždi za njom. Od nekadašnjeg sjaja ostali su samo neki detalji, koji su u
općoj atmosferi propadanja izgledali groteskno: kao da na obor usred prerije postavite dorske
stupove. Tako su nekako u Bunker Hillu izgledala široka pročelja s nizom detalja, gotski tornjići,
ofucani venecijanski lavići i vitki lukovi na oronulim kućama. Tako će nekako, pretpostavljao
sam, nekada izgledati i Idle Vally, a snobovi će otići negdje drugdje graditi svoje tornjiće i
bazene u obliku javorovog lista, srca ili falusa (jednom sam čak i takav vidio).

Peter Smith je stanovao u dijelu gdje se na jednoj gomili nalazilo desetak dugih ružnih
trokatnica, izgrađenih vjerojatno u vrijeme kad su se snobovi pomalo počeli povlačiti iz ovih
krajeva. Jedino tako mogu objasniti nedostatak bilo kakvih detalja po zgradama. Izgledale su
kao gomila kutija od šibica uredno naredanih u dva reda.

Upravitelj zgrade, mršavi čovječuljak s pramenom bijele kose spavao je snom pravednika,
zavaljen u stolici od pruća, dok mu je glava, kao u lutke, visjela oborena prema grudima. Cijelo
je prizemlje odjekivalo od njegova glasnog hrkanja. Podsjetio me na cvrčka: uvijek me čudilo
kako onako malen stvor pušta onako jake zvukove. Pred njim je na stolu, ispod čijih dviju nogu
su bili ugurani presavijeni kartoni - vjerojatno da se stol ne ljulja - stajali otvorena limenka piva i
dopola puna pepeljara s logom hotelaPresident, koju je tko zna tko nekada maznuo iz tog časnog
doma. Čovo je imao na nogama poderane papuče, hlače boje pijeska i zamazanu atletsku majicu
svijetloplave boje. Uljudno sam ga pozdravio i prošao pored njega. Nije mi odgovorio.

Stepenište i hodnici u zgradi su bili u užasnom neredu, ne vjerujem, ako ne računamo vodu iz
puknutih cijevi, da su vidjeli vodu godinama. Po zidovima, koji su najvjerojatnije nekad bili
bijeli, kočoperile su se umotvorine stanara zgrade. Neke malo indiskretnije su bile prešarane ili
su prepravljena samo neka slova. Tako je umotvorina da je Mary Moor odvratna kurva doživjela
najmanje tri-četiri recenzije, ali se ipak mogla pročitati. Neki su opet bili vještije prekriveni: od
jednog je ostala crna uljana mrlja i nastavak je pijavica. Po dužini prebrisane riječi moglo se
pretpostaviti, recimo, da je pisalo Belucci je pijavica. Naravno radilo se o uvaženom Luigiju
Belucciju, ponosnom vlasniku ove rupe. Osnovni alat bunkerhillskih umjetnika je bio komad
ugljena, no to nije bio materijal budućnosti: računao sam da će vrlo brzo zidovi biti crni i da se
šaranje ugljenom po njima uopće neće vidjeti.

Gospodin Goldoni, tako se naime zvao Smithov susjed, stanovao je na drugom katu, u stanu
broj 206. Smithov stan je imao broj 212, i ulaz u njega je bio odmah nasuprot Goldonijevog. Iz
nekog od stanova dopirala je glazba s radija. Radio je bio odvrnut do kraja. Svirale su Tamne oči.
Zatim je netko ugasio radio provjerenom metodom: čuo sam kad je radio pao na pod i kad ga je
netko dodatno šutnuo nogom. Slijedilo je zatim nekoliko psovki i par udaraca, a zatim se čulo
kako neka žena ružne boje glasa psuje. Psovala je kao gonič mazgi, dok je muškarac, koji je
oborio radio na pod, nije prekinuo, pretpostavljam dobro odmjerenim udarcem, jer je iza toga
prestala psovati. Iz dubine hodnika dopirao je prigušeni dječji plač. Iz susjednog stana, koji se
nalazio odmah uz Smithov, netko je udarao šakom od zid koji je dijelio taj stan s onim iz koga je
dopirala galama. Žena je sad samo isprekidano jecala. Vjerovao sam da se slične stvari u
ovakvim rupama događaju svakodnevno: tako, vjerojatno, protječe prosječan dan tog marljivog i
skromnog svijeta.

Pokucao sam na vrata Goldonijevog stana. Činilo mi se u prvi mah da unutra nema nikoga.
Pokucao sam još jednom, ali ovaj put jače.

- Samo malo - čuo se muški glas iz stana.

Nakon pola minute čulo se kako netko petlja oko brave. Prvo su se samo malo odškrinula vrata,
tek toliko da mali, debeli čovjek proviri svojim svinjskim okicama kroz njih. Zatim je otvorio
vrata, onoliko koliko mu je dopuštao lanac s unutrašnje strane.

- Pieetro! - dopirao je iznutra bolećivi ženski glas. - Tko je to tamo?

- Nitko! - ljutito je odgovorio.

- Tko ste vi? - obratio se meni

- Pieeetro!- ponovno se javila žena.

- Ušuti, prokleta bila!

Ono prokleta bila izgovorio je tišim glasom. Tip je izgleda imao takta. Sad je odnekle iz
unutrašnjosti stana dopirala dječja svađa.

- Nije, taj je moj - govorio je jedan dječak drugom, dok je onaj drugi samo vrištao i vikao iz sve
snage: - Ne dam!

- Gospodin Goldoni? - rekao sam i pokazao mu značku.

- Da - rekao je. - Što je sad opet, pa bila su ovdje dva tipa iz policije prije dva sata. Ispričao sam
sve što sam znao.

Nisam imao srca tipu reći da sam privatni detektiv, ostavio sam ga u uvjerenju da sam i ja iz
policije. S čela su mu curile krupne kapi znoja. Dugi pramen kose, mnogo duži od ostale, a kojim
je vjerojatno skrivao ćelu, slijepio mu se od znoja i tužno visio preko lijevog uha. Imao je na sebi
samo bijelu majicu kratkih rukava i izblijedjeli šorc koji je nekada, početkom stoljeća, vjerojatno
bio crvene boje. Imao je otprilike između trideset i pet i četrdeset godina.

- Pa lijepo sam rekao onom inspektoru....

- Wholsu - rekao sam.

- Jest, njemu i onom što je došao s njim da ta svađa nije bila nešto naročito.

- Kad se to dogodilo?

- Pietro! - opet se javila žena. - Tko je to došao?

- Policija! - rekao joj je. - Sad prekini!

Onaj dječak što je vikao ne dam! sad je plakao na sav glas.

- Enrico! - molila je žena istim onim bolećivim glasom kojim se obraćala mužu.

Nas dvojica smo i dalje stajali na vratima: debeli me izgleda nije imao namjeru pozvati u svoj
topli dom, pretpostavljao sam da je bio takav: znoj je ključao s njega iz svih pora.

- Prije otprilike dva mjeseca.

- Jeste li se sukobljavali poslije toga?

- Nismo, ali nismo razgovarali. A sve zbog sitnice. Znate, djeca su se igrala na hodniku, Enrico je
pogodio loptom njegova vrata... I tako.

- Da, da, to mi je poznato, upoznao me je inspektor s tim. Što vam je toliko smetalo da ste ga
napali?

Goldoni se zacrvenio, i moglo se vidjeti na njemu da jedva suspreže srdžbu.

- Pa rekao sam i to.

Onaj dječak je još jače zaplakao, žena je i dalje ponavljala Enrico! Goldoni me zamolio da sačekam
trenutak, ušao je unutra, čula se pljuska, a zatim se dječaku što je plakao pridružio i Enrico.

- Znate, Whols me nije upoznao baš sa svakim detaljem, a uključen sam u istragu naknadno.
Znam samo ono što su pisale novine i ono ukratko o čemu me izvijestio Whols - rekao sam mu
kad se vratio.

Iz onog stana u susjedstvu ponovno se oglasio radio: svirao je neki jazz instrumental.

- Rekao mi je da idem u Italiju uzgajati žabe i nazvao je Enrica i Luku malim žabarima.

Onda su se pojavili Enrico i Luka osobno. Prvo sam čuo nesnosnu dreku, a onda mi je nešto
hladno i ljigavo palo za vrat. Goldoni se zacrvenio i pojurio za dječacima, sustigao ih i oduzeo
im pištolje na vodu kojima su me trenutak prije gađali. Najradije bih ih bio nazvao malim
žabarima, ali sam se sjetio da je nekada i Leonardo da Vinci bio mali žabar, i odustao sam. Ipak
sam do kraja shvatio Smitha kad je poželio da malim napastima izvuče uši.
- Gospodine?

- Markowe - rekao sam.

- Gospodine Markowe, oprostite, nisu htjeli...

Odmahnuo sam rukom.

- Recite mi znate li ikoga tko je bio u sukobu sa Smithom?

- O tom čovjeku ne znam gotovo ništa. Izlazio bi ujutro s vrećom u kojoj je nosio alat i vraćao se
obično pred mrak. Nikad ga nisam vidio da s nekim iz zgrade stane i popriča.

- A prije nego što ste došli u sukob, kakav je bio vaš odnos?

- Kad bi ga sreo, pozdravio bih ga i ništa drugo. Otpozdravio bi, i to je bilo sve.

- Da li ga je itko posjećivao? - pitao sam.

Zamislio se.

- U zadnje vrijeme - rekao je i malo zastao - ne - završio je sporo, češkajući se po glavi.

- A prije?

- Znala je navratiti ponekad neka djevojka. Mislim da mu je bila kćer.

Priznajem, ovo me prilično zainteresiralo.

- Kad je zadnji put bila tu?

- Ima više od pola godine kako je nisam vidio.

- Kako znate da mu je kćer?

- Pretpostavljam. Uvijek bi mu očistila stan prije nego što bi otišla.

- Jeste li to rekli Wholsu?

- Wholsu?

- Onom inspektoru - rekao sam.

- Nije me ni pitao.

- Znate li slučajno njeno ime?

- Ne.

Opet je netko u jednom od susjednih stanova pustio glasno radio. Ubrzo se iz nekog stana u
blizini čulo lupanje šakom od zid.

- Smanji to, kretenu! - čulo se.

Ubrzo se pojavio i kreten. Glazba s radija se pojačala kad je otvorio vrata. Kreten je bio visok oko
dva metra. Bio je neobrijan i raščupan. Imao je ružno i spljošteno lice, s niskim čelom. Izgledalo
je kao da mu se oči nalaze na vrh glave. Tako bi vjerojatno u starom Rimu izgledali umirovljeni
gladijatori, da je kojim slučajem ijedan dočekao mirovinu. Prošao je pored nas kao da ne
postojimo i otišao je do stana 209, gdje je marljivo i skromno živio njegov izazivač. Nije se dugo
zadržavao pred vratima. Zadovoljio se time što je jednom jako nogom lupio od vrata i vratio se
natrag u svoj skromni stan.

- Hvala vam, gospodine Goldoni - rekao sam.

Pozdravio sam ga i krenuo prema izlazu. Znao sam da ovdje više nemam što tražiti. Dok sam
silazio niz stepenice, čuo sam kako gospodin Goldoni krještećim glasom nježno poučava svoje
bučno potomstvo lijepom ponašanju. Njegov glas se miješao s preglasnom glazbom s
kretenovog radija.

Kad sam izlazio iz zgrade, cvrčak je bio budan. Onaj pramen sjede kose mu je pao preko čela.

- Tko ste sad vi? - upitao me. - Tko vam je dopustio da uđete? Znate li da gospodin Belucci ne
voli da svatko lunja zgradama!?

- Gospodin Belucci? To mora da je neki moćan čovo?

- Toliko moćan da vas može kupiti, skupa sa svime što imate.

- Lijepo - rekao sam i krenuo da prođem pored njega.

- Stanite! - rekao je i stao ispred mene. - Svaki samovoljni ulazak u zgradu naplaćujemo s dva
dolara.

- Cijenim vaš poslovni duh - rekao sam mu - ali ću ipak ta dva dolara investirati u nešto drugo.

Žurilo mi se, nisam imao vremena za diplomatske metode: jednostavno sam krenuo i lijevom ga
rukom sklonio u stranu. Ostao je gledajući za mnom kad sam izlazio.

Odlučio sam odmah otići pogledati i drugu stranu medalje, Idle Vally.

9.

Idle Vally nije sasvim obična dolina. U ovoj zemlji, ukoliko imate dovoljno novca, možete
zatvoriti cijele doline ili gradove, putove do njih proglasiti privatnim, platiti kerbere da dvadeset
i četiri sata dnevno čuvaju sve prilaze da ne bi slučajno kakav smrtnik zalutao u ovu
nepomućenu oazu blagostanja i obiteljske idile.

Nije mi bilo prvi put da zalazim u dolinu, postojalo je pedeset načina da se uđe unutra, a ja sam
znao svaki od njih. Najjednostavniji je bio pokazati člansku iskaznicu jednog od mnogobrojnih
privatnih klubova, gdje ste po bezobrazno visokim cijenama mogli dobiti sve što poželite: od
mineralne vode do prvorazrednog kokaina. Imao sam jednu takvu iskaznicu i pokazao sam je
dežurnom kerberu, koji je prišao mom automobilu, dok se drugi nezainteresirano igrao s
rampom, koja je zaprječivala put u dolinu, podizao bi je desetak centimetara, a zatim naglo
puštao. Kerber je uzeo moju iskaznicu i odnio je u mali metalni kontejner, koji se nalazio odmah
uz cestu, gdje se nalazila mala telefonska centrala, na provjeru. Vratio se nakon desetak minuta,
i dao znak drugom kerberu da me propusti.

- Sretan put! - rekao mi je i vratio mi iskaznicu.

- Red i zakon, brate - rekao sam, na što se kerber samo namrštio.

Nije me začudila takva reakcija, davno sam zaključio da je duhovitost čovjeka obrnuto
proporcionalna blještavosti dugmadi na uniformi.

Lunjao sam dolinom sat-dva, nisam odmah htio otići do Stetsonove kuće, koju sam vrlo lako
pronašao prema onoj adresi koju mi je dao Smith. Postojala je mogućnost da kerberi podignu
uzbunu i pošalju patrole da me pronađu, pošto se odmah po dolasku nisam javio u klub, kako
nalažu lijepi običaji ovih prostora, ali sam ipak riskirao.

Kuća je bila kičasta, zamišljena vrlo ambiciozno, ali je ostavljala dojam nedovršenosti. Kao da se
prvotni vlasnik kuće u pola gradnje sjetio da ne bi možda bilo dobro potrošiti svih pedeset
milijuna dolara na kuću. Bila je izgrađena u gotskom stilu s elementima kasnobrdskog
simbolizma. Mala skromna kućica za dočekat mirovinu, možda tek za nijansu veća od Bijele
kuće. Bila je izgrađena od fasadne opeke s nizom ukrasnih lukova iznad prozôra i s nekoliko
kičastih tornjića, koje na sličnim kućama nisu rijetkost. Najvjerojatnije gazde kuća su nešto slično
vidjele negdje po Europi i pokušale to nakalemiti na svoj ubogi dom od stotinjak spavaćih soba.
Ispred kuće se nalazio prostrani travnjak s lijepo uređenom travom, s nekoliko betonskih
izbočina u obliku kruga, visokih oko pola metra i promjera oko metar i pol, po kojima je bilo
zasađeno cvijeće. Izbočine su bile simetrično postavljene u donosu na ulaz u kuću. Bilo ih je pet,
i bile su raspoređene u obliku pentagona. Cijela je kuća bila okružena visokom metalnom
ogradom obraslom penjačicama. Usput sam svratio u jedan bar otvorenog tipa, gdje me barmen
čudno pogledao kad sam naručio obični viski: ovdje su vas smatrali u najmanju ruku
nepristojnim ako ne naručite kakav koktel zvučnog imena (vatra ljubavi, plamen sreće ili
recimo pustinjska zmija). Bar je neobično izgledao. Radilo se o ovećoj prostoriji elipsastog izgleda,
a šank je bio smješten na jednoj od užih strana elipse, sijekući je pod nepravilnim kutom. Bio je
načinjen od svijetlog drva i premazan bezbojnim lakom. Stolovi u baru su bili načinjeni od istog
drva i bili su blago ovalni. Inače bar je bio poluprazan, prvi gosti su trebali stići tek kad dobro
padne noć. Barmen je bio neki suhi nadmeni čovo, koji nije bio baš raspoložen za razgovor.

Kad sam izišao iz bara već se bilo poprilično smračilo. Gorjela je ulična rasvjeta i rijetki
automobili koji su promicali imali su upaljena svijetla. Nisam htio otići automobilom direktno
do Stetsonove kuće, koja se nalazila u istoj ulici u kojoj je bio i bar. Skrenuo sam u susjednu ulicu
i prišao kući s druge strane. Ostavio sam automobil u sjeni jednog eukaliptusa, nekih tridesetak
metara daleko od kuće, i krenuo pješice prema njoj. Ulazna kapija je bila otvorena. Travnjak
ispred kuće je bio neosvijetljen. Došao sam do ulaznih vrata i pozvonio, međutim nitko se nije
javljao. Pozvonio sam još nekoliko puta, jasno sam čuo zvuk zvona koje je šuplje odjekivalo u
velikoj kući, ali se i tada ništa nije dogodilo. Na kući se vidjelo samo jedno upaljeno svijetlo, i to
s bočne strane od glavnog ulaza, i krenuo sam tamo. Gledao sam par trenutaka u osvijetljeni
prozor, ali nisam uočio nikakve pokrete. Vjerojatno bih se vratio odakle sam došao da jedan od
susjednih, neosvijetljenih prozora nije bio širom otvoren. Pogledao sam oko sebe, nigdje nije bilo
nikoga, a otvoreni prozor je bio u sjeni, te sam ušao unutra. Stetsona sam vidio odmah čim sam
iz neosvijetljene prostorije prešao u onu osvijetljenu. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da se
naviknem na jako svjetlo. Njemu je, međutim, bilo svejedno da li je svjetlo u sobi upaljeno ili ne.
Na naborima brončanog Bude, koji je bio bačen na pod na otprilike metar udaljenosti od
Stetsonovog leša, i to po mjestu gdje Buda drži skrštene ruke, još uvijek su se zamjećivali tragovi
neskorene krvi. Stetson je sjedio na kožnoj fotelji, nagnut na jednu stranu kao da pokazuje ružnu
duboku ranu na glavi. Prišao sam mu i ovlaš mu dodirnuo obraz nadlanicom. Bio je hladan kao
bogataško milosrđe. Nije bilo sumnje da je ubijen kipom brončanog Bude. Malo sam pronjuškao
po sobi, koja je bila u užasnom neredu: po podu su bile razbacane stvari, ladice iz stolova
izbačene, a stvari iz njih rasute, polica s knjigama prevrnuta, knjige razbacane po cijeloj
prostoriji, dok je na zidu ostala svijetla pravokutna mrlja gdje se prije nalazila nekakva slika,
koja je ležala u blizini, okrenuta prema podu. Nisam pronašao ništa značajno. Na kraju sam
otišao do niskog stola u kutu pored kojeg se nalazila udobna fotelja, a na kojem se nalazio
telefon. Pored telefona se nalazila mala knjižica tamnoplavih korica u koju se upisuju telefonski
brojevi. Na koricama se nalazio kičasti znak neke tvornice papira iz Kentackyja: nakostriješeni
tetrijeb koji je nalikovao na mokro pile. Ladica stola je bila izvučena gotovo do kraja i visjela je
pod opasnim kutom prema podu. U njoj se nije nalazilo Bog zna što: katalog one tvornice papira
s poštanskom naljepnicom, naslovljen na nekog Davida Pagea, ali je adresa ispod bila
Stetsonova, nekoliko računa za telefon, dvije Stetsonove fotografije za dokumente i mali
automatski pištolj s praznim rezervnim okvirom pored. Uzeo sam pištolj maramicom u ruku i
pomirisao. Iz pištolja nije bilo pucano jako dugo. Vratio sam pištolj natrag, uzeo onu knjižicu s
telefonskim brojevima sa stola, spremio je u džep, a zatim obrisao za svaki slučaj maramicom
sva mjesta u stanu koja sam dodirivao. Bio sam već dosta tu, u društvu čovjeka kome je to bilo
apsolutno svejedno, i zaključio sam da bi bilo najpametnije što prije se izgubiti odavde. Tako
sam i napravio.

Na izlazu iz doline kerberi vas obično ne zaustavljaju. Međutim, ja sam zbog sigurnosti otišao
na suprotni izlaz od onog kojim sam došao. Nisam bio spreman, bar zasad, odgovarati na
policijska pitanja i riskirati dozvolu samo zbog toga što sam se našao u krivo vrijeme na krivom
mjestu. Odvezao sam se do prve govornice i nazvao Wholsov odjel. Javio mi se onaj gorila sa
smiješnim kaputićem. Izrecitirao sam mu, koliko sam mogao izmijenjenim glasom, adresu
ubijenog i rekao mu da obavezno ode na tu adresu. Sudeći po prvim jutarnjim izdanjima novina,
i otišao je.

10.

Kad ispijate prvi jutarnji martini, a prije toga ste samo popili kavu i ispušili nekoliko cigareta,
svašta vam može pasti napamet. Pogotovo ako ste se, kao ja, probudili oko deset sati. Recimo,
padne vam napamet reklamna kampanja za privatnu detektivsku agenciju. Potražite svog
privatnog detektiva. Ako sve pođe po zlu, on će bar pronaći vaš leš. Bez obzira gdje vas
smjestili, sakrili, sklonili, vaš privatni detektiv će doći do vas, skinuti vam kamen s nogu, izvući
nož, pronaći brončanog Budu kojim su vam razbili glavu... Tamo gdje vas nitko ne bi pronašao,
on će nogom zapeti za vaš beživotni leš. Zapamtite, Phil Markowe, vaš privatni detektiv,
dvadeset i četiri sata dnevno misli na vas.

Ray je bio u svom elementu, pričao je nekom ispijenom tipu, kojeg sam gotovo uvijek zaticao u
baru, kako je jednom pobijedio na nekom natjecanju barmena.
- Stvar je bila u limunu. Prije nego što ga ubacite u piće treba ga dobro istrljati da se otvore pore
na kori. To je bio moj mali recept. To sam prvi put vidio kod nas u Montani. Poznavao sam tipa
koji nikad ne bi ubacio limun u piće a da mu koru ne istrlja od hlače.

Tip je pokušavao čitati novine, napadno je pokazivao prstom dokle je stigao pri čitanju, ali je
Ray bio uporan. Ja sam pomislio: a što ako su tipu prljave hlače?

- Opet je jedan ubijen - rekao je čovo i pokazao Rayu novine.

Ray je zainteresirano pogledao u novine.

- Ovoga znam - rekao mu je.

Stvar me zainteresirala. Znao sam da pričaju o Johnu Stetsonu, te sam načulio kompletne uši.

- Bio si i ti tad u baru. Prije jedno dva mjeseca.

Čovo je zavrtio glavom, međutim Ray je bio uporan.

- Sjećaš se kad mi je napravio frku zbog deset centi?

- Sad se sjećam - rekao je čovo.

- Što je to bilo? - upitao sam Raya.

- Ovaj ubijeni je prije jedno dva mjeseca bio ovdje u baru i napravio mi cijelu frku, jer mu nisam
imao vratiti deset centi.

Čovo se okrenuo prema meni i klimanjem glave potvrđivao Rayovu priču.

- I kako se završilo? - upitao sam

- Posudio sam deset centi od jednog od gostiju i vratio mu. A izgledao mi je kao bogat čovjek.

- Pa i bio je - rekao je čovo. - Govore za njega - rekao je i pokazao rukom na novine - da je bio
jedan od najbogatijih ljudi u Idle Vallyju, i da je ubijen prilikom pljačke.

Platio sam Rayu piće i otišao iz bara do ureda. Usput sam, kao i prethodnog dana, pokupovao
sve novine koje su se bavile ubojstvom Stetsona.

Ni ovaj put nisam pronašao nešto posebno. Novine su se najviše bavile nagađanjima oko
porijekla Stetsonovog bogatstva, koje je, kako sam mogao zaključiti, bilo prilično mutno.
Nagađalo se da se bavio prodajom nekretnina negdje na istoku, dok su jedne novine iznijele
pretpostavku da se obogatio na tajnim kladionicama. O načinu pronalaska leša nije bio donesen
ni jedan redak, a kao mogući motiv sve su jednoglasno uzele pljačku.

U čitanju me prekinuo telefon. S druge strane je bio Whols.

- Trebam se vidjeti s tobom, Markowe - rekao je.

Glas mu je bio tvrd, i smio sam se okladiti u dozvolu da je bio ljut.

- Bit ću u uredu, ako ti odgovara - rekao sam.

Promrmljao je nešto, što sam ja protumačio kao da će doći, i spustio slušalicu. Izvadio sam iz
džepa onu knjižicu što sam je našao u Stetsonovoj kući, međutim nisam imao sreće: nekoliko
prvih listova u njoj je bilo grubo istrgnuto. Bacio sam je na stol ispred sebe i nekoliko trenutaka
promatrao onaj logo s korica. Sad mi onaj tetrijeb nije ličio baš toliko na mokro pile, nego više na
križanca slona i tetrijeba koji ponosno stoji na nekakvom valjku, to je valjda trebao biti papir.
Onda mi je nešto palo napamet. Uzeo sam ponovno knjižicu u ruke i pomjerio se stolicom na
mjesto gdje je sunce direktno ulazilo u sobu. Otvorio sam prvi slobodni prazni list knjižice i
podigao je prema svjetlu. Napokon pogodak: vidio se otisak jednog jedinog reda koji je bio
napisan na posljednjoj istrgnutoj stranici. Nije bilo sumnje da se radilo o telefonskom broju.
Mogao se vrlo lako pročitati. Prepisao sam ga na novine koje su stajale ispred mene na stolu.

Telefonistica u centrali mi je rekla o čijem broju se radi tek nakon sedam-osam komplimenata.
Za Davida Pagea mi je rekla da nema podataka o telefonskom broju. Uglavnom, tip s tim
imenom nije imao telefonskog broja u Kaliforniji. Imala je seksipilan, mukal glas. Čavrljali smo
malo o vremenu, o novim holyvoodskim hitovima, a završili smo trenutak prije nego što smo
trebali početi spašavati svijet. Broj je pripadao stanovitom Donu Irwingu iz Idle Vallyja.

Whols je došao pola sata nakon onog našeg razgovora, ali ovaj put nije doveo gorilu sa
smiješnim kaputićem. U zubima je držao nepripaljenu cigaru.

- Što si tražio jučer u Idle Vallyju? - pitao me.

- Htio sam razgovarati s Johnom Stetsonom.

- S tobom je postalo opasno razgovarati, Markowe. Prvo Smith, pa sad ovaj.

- S ovim nisam stigao razgovarati. Kad sam došao nije baš bio raspoložen za priču.

- Znači, ti si ga pronašao? - rekao je Whols. - Privatni detektiv koji neprestano zapinje za leševe.
Mogao sam i pretpostaviti, pola svježih leševa u ovoj državi si pronašao baš ti. Ne znam kako ti
to uspijeva?

- Trudim se! - rekao sam. - A možda sam i prirodno nadaren.

- O čemu si htio razgovarati s njim? O Smithovom novcu?

Klimnuo sam glavom, izvadio cigaretu i zapalio. Ponudio sam vatru i Wholsu, koji je i dalje
nervozno grizao cigaru u zubima, međutim, odbio je.

- Što ti imaš s tim?

- Recimo da sam bio zainteresiran osobno - rekao sam.

Whols je izvadio iz zubi onu nepripaljenu cigaru i pogledao me.

- Zašto uvijek moraš biti tamo gdje je gužva?

Slegnuo sam ramenima.

- Zašto misliš da je Smithovo ubojstvo povezano s tim novcem? - pitao me. - Zar ne misliš da se
ne ubija zbog dvadeset dolara?
- Trideset - rekao sam. - Ne mislim. Samo sam htio provjeriti, ništa više.

- Jesi li dobio kakvog novog klijenta ovih dana?

- Da, ali to uopće nema veze s ovim.

- Nikakve? - upitao je sumnjičavo.

- Ne mogu tvrditi da ne postoji neka veza, ali u ovoj fazi ne postoji.

- Može li se znati o čemu se radi?

- Rutinski posao: dama ima nepoznatog obožavatelja u crvenom packardu.

- Prati je?

- Da - rekao sam. - Imaš li kakvog sumnjivca, osim mene, za Stetsona?

- Da - rekao je. - Njegov prijatelj.

Ono prijatelj je posebno naglasio i pretpostavio sam odmah što to znači.

- Tužne ljubavi - rekao sam.

- Nadam se da nisi ništa dirao u Stetsonovoj kući? Ili slučajno uzeo? Dobro znaš da za takve
stvari leti dozvola? - upitao me izlazeći.

- Ništa nisam uzeo. Ja sam častan i odgovoran privatni detektiv.

- Poznavao sam jednog odgovornog čovjeka - rekao je - koji se vratio kući s posla nakon
dvadeset godina i čudio se novom rasporedu u kući - rekao je i otišao.

- Suptilna duša - rekao sam, ali nisam bio siguran da me je čuo.

To je bilo sve što mi se dogodilo taj dan, pomalo netipičan za jednog privatnog detektiva: nisam
pronašao ni jedan novi leš, nitko me nije isprebijao, nitko nije pucao na mene, policajac je
ljubazno razgovarao sa mnom, nisam popio više od osam martinija: dovoljno da se zabrinem.
Međutim, nadu mi je donekle vratio Whols, bar dan nije protekao bez posjete policije. Oni i jesu
tu da nama običnim ljudima vraćaju nadu, valjda za nešto plaćamo porez.

11.

Sljedeći je dan, po lijepom običaju ovoga grada, počeo s novim lešom. Nije da kroz svoju
dosadašnju praksu nisam imao posla s leševima, međutim ovo je bilo previše: u nekoliko dana
tri leša. Ovaj put je Bernie došao do mene. Ja sam sjedio za stolom, pio kavu i pokušavao
predvidjeti sljedeći Capablancin potez. Knjiga u kojoj su se nalazile turnirske partije je stajala na
stolu pored ploče, okrenuta s listovima nadolje: imao sam ponekad običaj varati, čisto onako
preko oka bi pogledao sljedeći potez, a zatim bi sam sebe uvjeravao da sam sâm došao do njega.
Igrao sam jednu od najljepših Capablancinih partija koju sam ja poznavao, neobičnu partiju
prepunu fantastičnih obrata, jednu od onih u kojima je Capablanca podsjećao na stroj za
mljevenje mesa. Naravno, on je odigrao nešto sasvim deseto od onoga što sam ja predvidio.
Tješio sam se da bi za jedno pedeset godina intenzivnog razmišljanja i sam došao do tog poteza.
U tom trenutku se oglasilo zvono na vratima. Nepoznat netko je svom snagom legao na njega i
nije prestajao dok nisam otvorio vrata. Bio je to simpatični Wholsov gorila, međutim ovaj put
nije nosio onaj smiješni kaputić, nego kožnu jaknu i šešir širokog oboda, kao da je prije pet
minuta pobjegao sa seta drugorazrednog vesterna. Htio sam ga upitati gdje je ostavio konja, ali
sam u posljednji trenutak odustao: uredan i častan detektiv uvijek želi imati lijepe odnose s
policijom. Pokazao mi je važno rukom prema policijskom automobilu koje je bilo parkirano
odmah uz prilaznu cestu.

- Ideš s nama! - rekao mi je važno. - Dozvolu ne moraš ponijeti, možda ti više nikad neće
zatrebati.

Dok je govorio radoznalo je zvirlao preko moje glave unutra.

Bernie Whols me čekao u automobilu. Sjedio je na zadnjem sjedištu i rekao mi je da sjednem

odmah do njega.

- Čemu imam zahvaliti toliku čast? - upitao sam ga.

- Duhoviti privatni detektiv - rekao je namršteno - rijetka kombinacija. - Vozi! - rekao je gorili.

- Na mjesto nesreće? - upitala je kopija Doca Hollidaya.

Skinuo je kožnu jaknu sa sebe i stavio je na suvozačevo sjedište.

Whols je nešto promrmljao, što je vjerojatno trebalo značiti potvrdan odgovor, i gorila je
pokrenuo automobil.

- Jučer si mi spomenuo crveni packard, imaš li ikakvih dodatnih podataka o njemu?

- Nažalost, ništa.

- Poznaješ li ikakvog Paula Lestera?

- Nikad čuo.

Preostali dio puta Whols nije progovorio ni riječi. Pregledavao je nekakve papire, i na mene nije
obraćao ni najmanju pozornost. Izišli smo iz grada kroz Dresdensku aveniju, vozili smo
nekoliko kilometara na sjever, a zatim skrenuli na jedan od sporednih putova koji se blago
penjao. Kad smo došli do mjesta gdje je s lijeve strane puta zjapila duboka provalija, gorila je
usporio. Ubrzo sam ispred sebe vidio dvoja policijska kola, koja su zatvorila put s obje strane.
Gorila je pritisnuo sirenu kada je došao do automobila koje nas je zatvorio. Brzo je došao jedan
policajac i pomjerio ga tek toliko da možemo proći. Kad smo prošli, ponovno je s onim vozilom
zapriječio put. Izišli smo iz automobila. Whols mi još uvijek nije ništa govorio. Metalni branici,
koji su bili postavljeni na jednom oštrom zavoju, na onoj strani puta gdje se nalazila provalija,
bili su provaljeni. Prišao sam i pogledao dolje. Pedesetak metara niže nalazila olupina
automobila crvene boje oko kojeg se vrzmalo nekoliko ljudi. Smio sam se okladiti da se radilo o
packardu.

- Čovo se zvao Paul Lester - rekao mi je Whols. - Izvukli smo ga u dijelovima.

Nisam mu ništa odgovorio, okretao sam se oko sebe, nešto mi ipak nije bilo na mjestu. Whols
me promatrao.

- Tražiš tragove kočenja? Nema ih - rekao je.

Wholsa sam od svih policajaca s kojima sam se susretao najviše cijenio, i ovaj put je samo
popravio svoj rejting. Uistinu tragovi kočenja su bili detalj koji je nedostajao.

- Možda nije poznavao put i nije imao vremena reagirati - rekao sam.

Whols je nezainteresirano slegnuo ramenima.

- Onaj tvoj klijent... Nerado to činim, ali ćeš mi morati dati ime te osobe.

- Moram li?

- Slušaj, Markowe, poznajem te kao prokinuti džep na svom sivom sakou. Nezgodan si i
tvrdoglav, ali najčešće igraš u granicama dozvoljenog, pa ću ti dati nešto popusta.

- Što to? Umjesto tri stranice o privatnom detektivu koji trči policiji otkriti ime klijenta, ponudit
ćeš mi dvije, i to u svim novinama u ovom gradu. Znaš li što to za mene znači? To je samo ljepši
način da mi uzmete dozvolu.

Gledao me, dok sam pričao, s izrazom dosade i nestrpljenja, kao što se gleda muha upala u juhu.

- Nećeš doći u novine - rekao je suho. - Imam stotinu načina da opravdam svoj dolazak. Recimo
da sam pronašao u packardu papir na kojem je zabilježeno kretanje nekakvog coupea.

- Sivog jaguara - rekao sam.

- Što, zar nisam i ja rekao sivog jaguara?

- Monica Ross - rekao sam. - Iz Idle Vallyja.

Uzeo je iz unutrašnjeg džepa izgužvan papir i olovku i zapisao ime.

- Provjeri mi da li je poznavala ovog čovu - rekao mi je kad je zapisao ime i vratio papir i olovku
nazad u džep. - Našli smo u automobilu neke stvari koje su odnesene iz kuće Johna Stetsona.

- Je li taj Paul Stetsonov prijatelj o kojem si mi pričao?

- Jest. U slučaju da saznaš nešto interesantno, nazovi me, mada je ovdje izgleda sve jasno.

- Osim dvije stvari - rekao sam. - Prva: otkuda ti ovdje ako se radi o običnoj prometnoj nesreći?

Whols me sa zanimanjem pogledao. Nije mi odgovorio.

- Koja je druga? - upitao me.

- Ne vidim tu nigdje Petera Smitha - rekao sam.

- Možda je on iz neke druge priče. Kakvu vezu imaš? To što je ubijen u isto vrijeme kad i čovjek
koji mu je dugovao tridesetak dolara.
- Možda - rekao sam. - A što je s njegovom kćerkom?

Whols me sada bolje pogledao.

- Otkud ti to?

- Prišapnula mi jedna ptičica.

- U Europi je. Treba se vratiti ovih dana. Živi u Friscu - rekao je i kopao nešto po džepovima.
Izvadio je zgužvani papirić i dao mi ga. - Tu ti je njen broj u Friscu, ali sumnjam da ćeš imati
neke koristi od njega.

Uzeo sam papirić iz njegove ruke i strpao ga u džep. Prišao nam je jedan policajac koji je u
rukama nosio nešto alata.

- Šefe, ovo bi možda moglo biti zanimljivo - rekao je Wholsu i pokazao mu alat. - Bio sam tu dole
- pokazao je rukom neodređeno u pravcu gdje se nalazila olupina. - Ima ga po cijelom
automobilu.

- Alata? - rekao je Whols. - Što u tome ima čudno?

- Bio je unutra, svuda po automobilu, razumijete, ne u prtljažniku. Našli smo i kutiju u kojoj se
nalazio.

- Metalnu? - upitao sam.

- Da, našli smo je u motoru.

- Zanimljivo - rekao sam.

- Što tu ima zanimljivo? - upitao me Whols.

- Obično se alat drži u prtljažniku.

- A ponekad i u samom automobilu, pogotovo ako ste petljali oko kočnica i niste sigurni da ste
ih dobro napravili pa ste kasnije planirali to provjeriti. Ovaj čovo tu dole je to provjerio na
najgori mogući način. Ron će te vratiti natrag.

Ron je naravno bio gorila. Izigravao je velikog policajca cijelim putem, govorio mi da su privatni
detektivi generalno gledajući, kako se izrazio, obična đubrad. Naravno, nisam se slagao s njim, ali
sam ipak šutio i ponašao se kao da me vozi zrak, doduše malo zagušljiv, ali ipak zrak. Na kraju
me je htio ostaviti jedno tristo metara od stana, vjerojatno da mi pokaže tko je gazda, ali ja nisam
htio izići iz automobila. Natjerao sam ga da se pomjeri dodatnih stotinjak metara. Kad sam
izlazio iz automobila, bio je crven u licu kao rak.

- Stvarno ti je kaputić pravi - rekao sam mu.

Ostao je sjediti u automobilu i gledao za mnom sve dok nisam zamakao. Znao sam dobro što se
odigravalo u duši tog plemenitog čovjeka: da li izići za mnom i lupiti me ili izigravati časnog
čuvara reda i zakona. Odlučio se ipak za ovo drugo.
12.

Nisam otišao u stan, nego sam svratio u jedan obližnji bar koji je obično u to vrijeme dana bio
poluprazan. Tako je bilo i taj put. Osim mene unutra je bila neka potrošena žena neuredne
smeđe kose, koja je nešto petljala oko glazbenog automata. Barmen, koji me poznavao, bio je
okrenut leđima i slagao neke boce na police.

- Mogu li se poslužit telefonom? - upitao sam ga.

Okrenu se prema meni, kimnuo mi, pokazao mi slobodnom rukom prema telefonu i nastavio
slagati boce.

- Tome - pozvala je žena barmena - treba mi kovanica.

Glas joj je bio slabo razumljiv. Pretpostavljao sam da je mokra kao lignja. Barmen je petljao po
posudici u kojoj je držao sitniš, i kad je pronašao željenu kovanicu spustio ju je na šank. Žena se
nesigurno dogegala do njega, uzela kovanicu, vratila se do automata i nastavila petljati oko
njega.

Nazvao sam Monicu i dao joj adresu bara. Rekla je da će stići što brže mogne. Ona je žena
napokon uspjela odabrati pjesmu. Cijeli bar su preplavili milozvučni zvukovi neke country
pjesme. Pjevačica je imala izmučen glas, kao da nije jela nekoliko dana. Pjevala je o nesretnoj
ljubavi, o momku koji je oženio drugu, a ona svaki put kad ugleda njegovog sina, koji je naravno
ličio ocu, ode pored rijeke i sita se isplače. Monica je stigla kada je pjevačica treći ili četvrti put
otišla na plakanje. Ona je žena i dalje stajala kraj automata i blago se njihala. Nisam siguran je li
nastojala plesati ili je održavala ravnotežu

Sjeli smo u odvojeni separe. Ja sam naručio još jedan gimlet, treći, jer mi se drugi već opasno
približavao dnu čaše, dok je ona uzela viski. I ovaj put je imala na sebi haljinu sive boje.

- Je li to zbog jaguara? - upitao sam i pokazao na haljinu.

Zbunio sam je. I sada je ruke držala na stolu, kao onaj dan u uredu. Došlo mi je da je blago
pomilujem po njima.

- Kako to mislite?

- Pa siva lijepo ide sa srebrenom.

Kiselo se nasmiješila i gledala me preko čaše.

- Vi ste neki duhovit čovjek.

- Jeste li poznavali Paula Lestera? - upitao sam je.

Pogledala me nezainteresirano, kao žena s deset tisuća dolara u džepu bočicu trećerazrednog
parfema.

- Paul Lester?

- Vlasnik crvenog packarda. Nekad bio.

- Nekad bio?

- Poznajete li ga?

- Da - rekla je jednostavno. - Dobro ga poznajem, ali nisam znala da je vlasnik crvenog packarda,
odnosno nekad bio, ma što vam to značilo.

- To znači da se ne može savladat krivina velikom brzinom, a da se malo ne prikoči. Pogotovo

ako je iza krivine provalija.

- Kad se to dogodilo? - pitala je jednostavno.

U njenom izrazu lica bilo je emocija kao u slomljenom teniskom reketu.

- Jutros. Je li imao razloga da vas prati?

Zatražila je cigaretu, i ja sam joj dao jednu.

- Hoćete li da vam pričam bajke o sretnom braku ili istinu?

Pogledao sam je nakratko. Mirno je gledala u mene kao da pričamo o novoj kozmetičkoj liniji.

- Istinu, naravno - rekao sam.

- Pretpostavljam da je bio ljubomoran. Slušajte, nemam baš blistavu prošlost, ali sam učinila sve
da mi budućnost bude bolja. Od svoje četrnaeste godine potucala sam se svuda okolo. Radila
sam svašta, radila sam u rupama pored autoceste gdje su svraćali samo vozači, i svi su odreda
mislili da uz bocu piva idem i ja. Sve sam to prošla i ne mislim se ni po koju cijenu vraćati na to.

Priznajem zbunila me u prvi mah sa svojom pričom.

- Zašto mi sve to pričate? Mogu otići s vašom pričom kod vašeg muža.

- Sumnjam - rekla je. - Moja priča naspram priče privatnog njuškala. Ne vjerujem da bi imali i
najmanje šanse.

- Pa zašto mi onda sve to pričate?

- Bila sam Stetsonova ljubavnica.

- Znači tip je igrao s oba špila?

- Prekinuli smo, odnosno ja sam prekinula kad sam ga zatekla u strastvenom zagrljaju s Paulom
Lesterom. Ne volim homiće, i zgadio mi se. Međutim, još ima neke moje fotografije koje bih
htjela natrag.

- A to bi trebao za vas obaviti vaš privatni detektiv?

- Upravo tako. Neke od fotografija su kompromitirajuće za mene. A među tim fotografijama su i

neke obiteljske slike do kojih mi je jako stalo.

- Odakle kod njega?

- Iz starih dobrih vremena - rekla je ironično.

- Je li vas ucjenjivao s njima?

- Da, ali nije tražio previše, i to je možda razlog zašto nisam ništa poduzimala.

- Mislio sam da je on bogat čovjek? Živio je u prilično velikoj kući.

- Jedino što je dobro znao raditi u životu je ostavljati dojam bogata čovjeka. A bio je suh kao
Dolina smrti.

- Lijepa usporedba. Znači plaćali ste dok vam nije dojadilo, nije nimalo lijepo živjeti s pomišlju
da se možete svaki čas vratiti na autocestu?

- Ne, nisam ga ja ubila. To je bio zločin iz strasti - rekla je. - Valjda ste nekakav detektiv, saberite
dva broja i imat ćete priču.

- Znači, Paul je bio ljubomoran na vas i zbog toga vas je pratio automobilom?

- Tako nekako.

- Zašto bi onda bio ljubomoran?

- Nekoliko dana prije nego što me počeo pratiti packard, zatekao nas je same u Stetsonovoj kući.
Ja sam došla s novcem, mislila sam otkupiti fotografije.

- I?

- Gad nije pristao. Lester je to vjerojatno protumačio na svoj način. Sjećam se da me jednom
pratio automobilom kad sam išla kod Stetsona. Vjerojatno ga je zbog toga ubio. Čula sam da
homići znaju biti nenormalno ljubomorni, pogotovo ako znaju da im partner, kako vi kažete,
igra s oba špila.

- Muž vam ne zna za to?

- Ispričala sam mu, ali na svoj način. Progutao je, ali bi fotografije tu mogle štošta promijeniti.

Cijela njena priča je, priznajem, imala smisla. Nisam mogao naći u njoj nijedne rupe. Jedino Peter
Smith, ali je on, kako je Whols rekao, možda iz neke druge priče.

- Fotografije se nalaze u starom radiju - rekla je.

- Zašto ne odete i ne uzmete ih sami?

- Kuća je pod prismotrom.

- Pošaljite kakvog stručnjaka.

- Stručnjak bi zasigurno pogledao što je unutra i ponovno bih bila na početku.

- Zašto ste sigurni da ja ne bih pogledao? - pitao sam.

- Vjerujte mi da znam procijeniti ljude, a uz to, vama sam već rekla što se unutra nalazi.
Razmišljao sam što učiniti. Nije mi bio problem neopaženo ući u Stetsonovu kuću, međutim
slične poslove u principu ne volim. Međutim, gospođa Ross je ozbiljno poškakljala moje
principe. Stavila je ručnu torbu na stol, istu onu koju je imala kada je prvi put došla u moj ured, i
izvadila svežanj novčanica. Pritom su joj iz torbe ispale na pod sunčane naočale. Sagnuo sam se i
dodao joj ih. Bile su neobično ružne i s potpuno tamnim staklima.

- Zar se sad ovakve nose? - upitao sam je, pružajući joj ih.

Zbunio sam je pitanjem. U prvi mah nije znala što odgovoriti, ali se ipak vrlo brzo snašla.

- Užasno mi smeta sunce, a ovo su najtamnije koje su imali u prodavaonici.

Konobar nam je po treći put donio isto. Ona se sa zadivljujućom lakoćom rješavala svojih viskija.
Kad je barmen otišao od našeg stola, izbrojila je pet novčanica po stotinu dolara i pružila mi ih.

- Nadam se da će biti dovoljno, osim ako još uvijek ne insistirate na novčanicama od deset
dolara - rekla je s osmijehom.

U početku sam mislio odbiti posao, međutim nešto mi je ipak govorilo da prihvatim. Mogao
sam, uostalom, odustati kad god sam htio.

- Znate li gdje se nalazi radio?

- Pored police s knjigama.

- Odakle to znate?

- Uvijek ga je tu držao.

- Dobit ćete svoj radio - rekao sam i ustao - ali ćete mi reći još nešto.

- Recite.

- Je li još netko imao razloga ubiti Stetsona?

- Koliko sam gada poznavala, ne bi me iznenadilo.

- Tko je Don Irwing?

U prvi me trenutak iznenađeno pogledala, ali je vrlo brzo ponovno nabacila neutralni osmijeh,
koji joj je, moram priznati, pristajao kao sir mišolovki.

- Otkud on u ovome?

- Kao što vidim poznajete ga?

- Pomalo. Radi se o prilično opasanom tipu. Ima privatni bar u Idle Vallyju, koji je ustvari
kockarnica. Ako imate pet stotina dolara a da ne znate što ćete s njima, otiđite kod Irwingovih
kojota i uvjeravam vas da će vas riješiti svih briga. Postoji tisuću načina da nekoga prevarite na
kartama, a Irwing ih zna sve.

- Kakve on ima veze sa Stetsonom?

- Jeste li sigurni da ima?

- Pa recimo da sam siguran.

- Ne znam koliko ću pretjerati ako kažem da je i Irwing imao razloga ubiti Stetsona.

- Zašto to mislite?

- Oprostite, razgovarali smo o razlozima, a ne o ubojstvu. Znam da je Stetson bio dužan

nekoliko tisuća dolara Irwingu. A ako baš hoćete, Irwing je čovjek totalno operiran od
kršćanskog milosrđa. Drugim riječima jedan je od onih tipova koji ne praštaju.

- Još netko?

- Ne bi me iznenadilo. Tko god ga je malo bolje poznavao, dobio je bar jednom želju da ga bar
pljusne. Znam da ga je jednom ispljuskao Mel Thomson.

- Tko je taj?

- Živi u Pasadeni, u Dresdenskoj aveniji. Stetson je na zabavi kod Thomsonovih malo više popio
i napadno se udvarao gospođi Thomson. Mel ga je ispljuskao pred svima i istjerao ga kao psa.

- Osim Lestera, da li je imao još kojeg "prijatelja"?

- Ne znam, ali vjernost mu nije bila vrlina.

- Poznajete li čovjeka koji se zove David Page?

- Ne - rekla je iznenađeno. - O čemu se radi?

- Bio je u dobrim odnosima sa Stetsonom. Dobivao je poštu na Stetsonovu adresu.

- Možda neki dečko u prolazu - rekla je ironično.

Nisam više imao pitanja i Monica Ross je izišla iz bara, a ja sam, bogatiji za pet stotina dolara,
ostao još malo. Popio sam još jedan gimlet i usput nazvao Bernieja Wholsa i ispričao mu onu
Monicinu priču o Stetsonovom ubojstvu. Naravno prešutio sam Irwinga i radio, dama u sivom
je zaslužila svoje obiteljske fotografije, kao i one druge, važnije, pogotovo ako se s iste strane
vage nalazi i petsto dolara za njenog simpatičnog privatnog detektiva.

13.

U uredu sam se zadržao tek toliko da pogledam ima li kakvih novih poruka. Naravno, nije ih
bilo, ako ne računam nove tone ljupkih poziva na kupovinu svega i svačega i malo manje ljupke
račune. Planirao sam taj dan posjetiti Irwinga, mada od te posjete nisam očekivao nešto
spektakularno, jer sam sve više sumnjao da je ubojstvo Petera Smitha povezano sa Stetsonovim,
ali su mi u glavi neprestano odzvanjale one riječi da onakve kao što je Smith ne ubijaju.
Međutim, bilo mi je rano otići odmah, planirao sam otići tek onda kada budem siguran da je
Irwing saznao za automobilsku nesreću. A osim toga sada je u Idle Vallyju ono što je za obične
smrtnike ponoć, tamo prve znake života možete zapaziti tek pred večer. U najboljem slučaju
možete čuti zujanje kosilica za travu ili škara za obrezivanje živice, što obično rade plaćeni
vrtlari, kao nesretni Smith. Zato sam otišao do obližnjeg restorana i nagradio se prvorazrednim
ručkom, jer sam bio oličenje uspješnog privatnog detektiva: privatni detektiv s pet stotina dolara
u džepu, a bez ijedne modrice na faci.

Iz restorana sam se odvezao do ureda. Izvadio sam na stol ispred sebe onaj papirić što mi ga je
dao Whols i zavrtio broj. Smithova kćerka se zvala Marlen Smith. Negdje u nekoj centrali je
škljocnulo i šum u mojoj slušalici se malo izmijenio. Imao sam osjećaj kao da sam iz praznine
prešao u još veću prazninu, a zatim je negdje još jednom škljocnulo, i negdje daleko je zazvonio
telefon. Možda u kakvoj skućenoj prostoriji, u kojoj se negdje na zidu kočoperi Smithova
fotografija iz mlađih dana kada je izraz gubitništva na njegovom licu bio manje uočljiv. Telefon
je uporno zvonio, ali se nitko nije javljao. Sačekao sam dok je odzvonio, a onda spustio slušalicu
i spremio onaj papirić u džep.

Sunce je već zalazilo kada sam krenuo u dolinu. Teški zadah užarenog asfalta, koji u ovo doba
godine kao prekrivač padne na grad, pomalo je slabio, međutim unatoč tome promet je još
uvijek bio rijedak. Rijetko tko se usuđivao još uvijek izići iz hladovine. To su se usuđivali samo
hrabri i neustrašivi muževi poput mene.

Kerberi na ulazu u dolinu, i ovaj put su ih bila dvojica - izgleda da ovdje kerberi dolaze u paru -
naglo su postali ljubazni kada sam im rekao koga trebam. Rekao sam im da želim razgovarati s
Irwingom osobno i da je jako važno. Ubrzo su nas spojili. Rekao sam mu tko sam i da želim s
njim razgovarati o Stetsonovom ubojstvu. Dugo je šutio prije nego što mi je rekao gdje ću ga
naći. Zatim je zatražio jednog od kerbera na vezu i rekao mu da me propusti. Trebao sam naći
klub romantičnog naziva, Mrtvačeva ruka, i jedan od kerbera mi je ljubazno objasnio kako da
dođem do njega.

Ušao sam na sporedni ulaz i tri puta pokucao, kako mi je rekao Irwing. Otvorio mi je niski,
nabijeni tip sa slabo prikrivenom kvrgom kalibra 0,45 ispod pazuha, koji me nezainteresirano i
hladno pratio pogledom. Irwing je bio mršav i ispijen čovjek od kojih pedesetak godina sa
smiješnim monoklom na oku, kao da je tren prije pobjegao iz bečkog salona od prije stotinjak
godina. Onaj tjelohranitelj je ostao stajati pored vrata, s rukom odmah uz kvrgu.
Naravno, slučajno. Prostorija u kojoj smo se nalazili bila je slabo osvijetljena i prijatno svježa. Kao
da sam se nalazio u tek iskopanoj grobnici, jedino je tišinu remetio zvuk ventilatora, ali se nije
moglo vidjeti gdje se nalazi. Irwing je sjedio za masivnim, bogato izrezbarenim stolom,
vjerojatno iz vremena iz kojeg potječe njegov monokl, i lijeno odbijao dimove prema stropu. Iza
njegovih leđa, a i svuda po zidu bile su razmještene uvećane Irwingove fotografije u skupim
bakrenim okvirima: Irwing na skijama, Irwing u kaubojskom odijelu s dva isukana revolvera
kojima cilja u gledatelja, Irwing negdje na moru s tužnim, opuštenim trbuhom u prvom planu,
Irwing za klavirom, okrenut licem prema aparatu, Irwing s planinarskom opremom na leđima,
dok vizionarski gleda u visinu na planinski vrh od dvadeset tisuća metara koji je netom
osvojio... Čovjek se izgleda obožavao fotografirati ili je odlučio sam sebi još za života napraviti
muzej. Pored fotografija, na zidu se nalazilo obješeno nekoliko sličnih starinskih puški, izvrsno
očuvanih s dobro izglačanim metalnim površinama.
- Potječu još iz francuske revolucije - rekao je nadmeno, vidjevši da promatram jednu od njih.
Vjerojatno je pretpostavljao da nikada nisam čuo niti za Francusku, a kamo li za nešto što
nazivaju francuskom revolucijom.

- Vidi se odmah - izvalio sam. - Samo Francuzi mogu napraviti puške s elementima baroka.

Bio sam ozbiljan dok sam govorio, i Irwing nije bio načisto da li se šalim ili govorim ozbiljno.
Uglavnom, postigao sam tek to da me pozornije odmjeri. Gledao me onako kako kauboji gledaju
jeftinog konja, pokušavajući na prvi pogled pronaći razlog zašto je tako jeftin.

- I... Čemu imam zahvaliti na vašoj posjeti? Kako ste ono rekli da se zovete? - rekao je pomalo
ironično.

- Phil Markowe. Radim na jednom slučaju koji je povezan s ubojstvom Johna Stetsona.

- To još nema nikakve veze sa mnom.

- Čuo sam da vam je bio dužan dosta novca?

- To još uvijek nema veze sa mnom. To da li mi je bio dužan ili ne, to je moja stvar, a sve i da
jeste, to bi bio samo razlog više da ga ne ubijem - rekao je hladno.

Tek sam tada postao svjestan da sam pogriješio što sam došao. Ispao sam neozbiljan: ispalo je da
sam došao pitati čovjeka da li je on ubio drugog čovjeka. Što sam očekivao? Da će mi hijena
poput Irwinga reći da je ubio Stetsona, zatim mi ljubazno ustupiti telefon da pozovem Wholsa i
tuce njegovih drotova, a dok oni ne stignu nas ćemo dvojica popiti po piće.

- Znam da je u svom imeniku imao vaš telefonski broj - rekao sam.

- Poznajete li sve ljude koji imaju vaš telefonski broj u imeniku?

- Ne vjerujem - rekao sam.

- Je li to sve? - upitao me.

- Uglavnom.

- To ste me mogli upitati i preko telefona. Ja bi vam ljubazno rekao da nikoga nisam ubio, a vi
biste mi se ljubazno zahvalili. Jeste li sigurni da mi nemate ništa za prodati?

Tada mi je sinulo zašto je bez riječi pristao primiti me. Vjerojatno je očekivao da imam nešto za
ponuditi.

- Jedino usluge privatnog detektiva. Dvadeset pet dolara dnevno plus troškovi.

- Sherlock Holmes u Kaliforniji - rekao je i skinuo monokl i stavio ga na stol ispred sebe. Zatim je
izvadio iz ladice špil karata, listao ih jedno vrijeme, a zatim mi dobacio pet karata, kao u partiji
pokera.

- Par kečeva i par osmica - rekao sam, a da ih nisam ni pogledao i vratio mu ih natrag.
- Mrtvačeva ruka, vrlo originalno. Sad sam siguran da vi niste ubili Stetsona. Da ste vi to uradili,
napravili biste to sigurno originalnije. Lupiti čovjeka po glavi brončanom statuom i nije neki
štos. Vi biste ga, recimo, ustrijelili i namjestili mu u ruku par kečeva i par osmica. Ili biste ga
jednostavno nabili na kolac.

- Pierre, isprati pametara!

Pierre je bilo vrlo originalno ime za snagatora, sasvim u skladu s gazdinim mu monoklom i
masivnim stolom.

Ispraćaj je bio vrlo originalan. Sjećam se samo prvog dijela, strahovitog udarca u trbuh i drugog
u bradu. Onog u rebra i po čelu se ne sjećam. Njih sam postao svjestan tek kasnije. Gospodin
Pierre je s masakrom otpočeo odmah čim sam iskoračio iz sobe. Propustio me malo ispred sebe,
a onda me dohvatio s boka po stomaku. Zadnje čega sam se sjećao je boja saga na koji sam koji
tren kasnije tresnuo svom težinom: bio je boje burgundunca, s malim crnim šarama u obliku
romba. Svijesti sam došao pored automobila. Ne znam koliko sam tu ležao niti kako sam dospio
dotle. Pretpostavljao sam da me Pierre donio tu i izbacio me kao što se izbacuje vreća sa
smećem. Osjećao sam se kao da me je pregazilo krdo bizona. Pogledao sam se na retrovizor.
Nisam nimalo lijepo izgledao: oko oka mi se širila crvena mrlja, koja će vjerojatno kroz nekoliko
dana dobiti prelijepu plavu boju, a na obrvi sam imao ružnu rasjeklinu oko koje se skorila krv.

14.

Sljedeće jutro, čim sam izišao iz stana, odvezao sam se do Dresdenske avenije. Vrlo brzo sam
pronašao kuću Thomsonovih. Kuća je bila prilično lijepa, prostrana jednokatnica od fasadne
bijele opeke s nizom ukusno spojenih pokrajnjih zgrada. Cijeli kompleks je bio izveden u obliku
slova L. Krov je bio pokriven sitnim crnim crijepom, s nizom isturenih dijelova na kojima su se
nalazili krovni prozori. Ispred kuće se nalazio bazen u obliku bubrega, čija se površina blago
ljeskala na jutarnjem suncu. Iza bazena, okruženo niskom živicom i visokim mrežama, nalazilo
se tenisko igralište. Crvena boja igrališta je pod suncem izgledala blijeda i isprana. Cijelo je
imanje bilo okruženo lijepo njegovanom i netom ošišanom živicom. Od ulazne kapije do ulaza u
kuću vodio je tunel natkriven ružama penjačicama jarke crvene boje. U Seattleu sam jednom čuo
da slične nazivaju veprova krv.

Pozvonio sam. U dubini kuće je odjeknulo zvonce. Imalo je zvuk crkvenog zvona. Izišao je
dobro građeni čovjek srednjih godina, visok oko stotinu i osamdeset centimetara. U ruci je držao
naočale i brisao ih jelenskom kožom.

- Izvolite - rekao je i gledao u mene.

Pretpostavljam da nisam nimalo lijepo izgledao s flasterom preko obrve i nateklim licem.

- Ja sam Phil Markowe - rekao sam i pružio mu posjetnicu. - Privatni detektiv. Radim na slučaju
ubojstva Johna Stetsona.

Stavio je naočale na nos i ponovno se zagledao u mene.

- Nemojte da vas ovo zbuni - rekao sam i pokazao na svoju facu. - To spada u opis posla.

- Netko se dobro potrudio - rekao je.

- Usudio bih se reći i pretjerano dobro - rekao sam.

- Pozvao bih vas unutra, ali to zbog čega ste došli možemo završiti za minut, tako da nema
potrebe. Vjerojatno ste čuli za incident, čim ste došli? Priča je jednostavna: gad je popio i pred
trideset ljudi se počeo vulgarno udvarati mojoj ženi.

- Da li je s njim bio Paul Lester?

- Ne znam, ne poznajem čovjeka s tim imenom, ali da li je to uopće važno?

- Ni najmanje - rekao sam. - Samo nastavite.

- Nema nastavka. Ispljuskao sam ga i otjerao ga sa zabave.

- Da li su Rossovi bili na toj zabavi?

- Ne poznajem nikakve Rossove.

- Glen i Monica Ross?

- A oni! Da poznajem ih, ali površno. Ne sjećam se da li su bili na zabavi.

- Kad se to dogodilo? Stetson je prijetio da će vam vratiti.

- Prije pola godine. Otada ga više nisam vidio. To je cijela priča.

- Odakle ga znate?

- Upoznala ga je moja supruga na tečaju transcedualne meditacije i pozvala ga čisto iz

kurtoazije.

- U redu, hvala vam, gospodine Thomson.

Iz kuće je izišao neki momak, Meksikanac, noseći u rukama opremu za golf. Imao je na sebi bar
pola kile lažnog zlata. Thomson mu je rekao da ga sačeka kod automobila i nestao u kući.

- Oprostite, jeste li poznavali Johna Stetsona?

- Ja, ne amigo.

Govorio je teško i sa španjolskim akcentom.

- Lijepa - rekao sam mu i pokazao mu na njegovu lančinu oko vrata.

Prvo se malo zbunio, a onda se sjetio.

- A lijepa lanac. Vrlo lijepa!

- Astalavista!- rekao sam i krenuo.

Momak me počastio blijedim, šarmantnim telećim pogledom, a zatim uprtio na ramena opremu
i krenuo negdje prema drugom kraju zgrade.
15.

Odatle sam se odvezao do ureda. Trebalo mi je prilično vremena da nađem slobodno

parkirališno mjesto. Ugurao sam nekako svoj automobil između dva loše parkirana automobila,
i jedva se izvukao iz njega. Na vratima ureda me čekala zalijepljena poruka da nazovem jedan
telefonski broj. Odmah sam prepoznao broj Monice Ross. Ušao sam u ured i odmah je nazvao.
Pitala me imam li vremena da se ponovno nađemo u onom baru od jučer. Rekao sam joj da za
svojih petsto dolara može zahtijevati puno više, tako da smo već sat vremena iza toga razgovora
sjedili u onom istom separeu od jučer. Bar je bio potpuno prazan, a barmen je i ovaj put kad sam
došao brisao prašinu s boca. Monica je bila odjevena u lagani tamnoplavi kostim, i povjerljivo mi
se nasmiješila kad je ušla.

- Pobogu, što vam se to dogodilo s licem? - rekla je čim me stigla do mene.

- Mali beznačajni incident s vašim poznanikom, Irwingom.

- Je li imao razlog? - rekla je i pokazala na moje mučeničko lice.

- Tko kaže da za to treba imati razlog. Poznajem mnogo ljudi koji se ne zamaraju sličnim
sitnicama. Čemu imam zahvaliti ovaj poziv? - upitao sam je.

- Želim da mome mužu objasnite neke stvari. Jučer je saznao za packard.

- Od policije?

- Da, od policije. Posjetio nas je neki inspektor Whols. Vi izgleda znate više od mene o tome? -
rekla je hladno.

- Ne, samo pretpostavljam. Jučer sam Wholsu servirao priču o vezi između Lestera i Stetsona.
Kako je došao do vas, ne znam…

- Mogla sam i sama tražiti od policije da me zaštiti - bila je uporna.

Nešto mi tu nije bilo jasno: nisam vjerovao da me Whols izigrao.

- Slušajte, gospođo, zar nisam bio dovoljno jasan: nemam s tim ništa. Što vam je Whols rekao?

- Neku glupu priču o nekim papirima pronađenim u Lesterovom automobilu. Navodno o

kretanju jaguara.

- Zar to ništa ne objašnjava? - rekao sam oštro.

- Nije važno - rekla je.

- Važno je, itekako je važno. Ne odam okolo i ne prosipam imena klijenata. Bernie Whols je
najtvrdoglaviji i najpošteniji pajkan u Kaliforniji, i vjerujte mi da mu nije nikakav problem
pronaći o kojem vozilu se radi na osnovu tog papira što je pronašao. I znam da ga zasad samo
interesira ruka koja je točno određenog dana spustila brončanu figuru na glavu jednog poreznog
obveznika. Vaša veza, ukoliko se iza nje ne krije ništa drugo, a nemam razloga sumnjati u vašu
jučerašnju priču, njega apsolutno ne interesira.

- Nadam se - rekla je.

- U priči koju ste servirali vašem mužu vjerojatno ima mjesta za jedan crveni packard?

- Svakako, ali bi ste vi trebali potvrditi moju priču.

- Na koji način?

- Da ispričate točno onako kako je bilo od mog dolaska vama. Naravno, onaj drugi dio mog
muža apsolutno ne interesira.

- Obiteljske slike? - rekao sam ironično.

- Nazovite to kako hoćete.

Iz bara smo krenuli pravo prema Idle Vallyju i to s njenim jaguarom. Sjedišta u jaguaru su bila
prevučena prvoklasnom kožom, i svaki moj pokret pratilo je dosadno škripanje. Na podu,
odmah do mojih nogu primijetio sam nekakav papirić. Upitao sam Monicu smijem li zapaliti, a
kada mi je dozvolila izvadio sam cigarete i upaljač i namjerno ispustio upaljač blizu onog
papirića. Sagnuo sam se po njega i usput pokupio i papirić. Vrlo jeftin način, međutim Monica je
bila zabavljena vožnjom tako da ništa nije primijetila.

- Da li ste bili onu večer na zabavi kod Thomsonovih kada je Mel Thomson isčaskao Stetsona?

- Bila sam, ali nisam dugo ostala. Incident sa Stetsonom je pokvario cijelu zabavu.

- Kako je Mel Thomson upoznao Stetsona?

- Čini mi se da je bio na nekom tečaju skupa s njegovom ženom. Ne znam, nisam sigurna.

- A vi?

- Upoznao nas je jedne prilike Stetson. Mel je kao i moj muž filatelista.

- Izgleda da je to vrlo raširen sport?

- Nemate pojma koliko se ljudi bavi tim. Dok nisam upoznala svog sadašnjeg muža, nisam znala
da nešto takvo uopće i postoji.

- Da li su ikada mijenjali išta?

- Ne znam, nisam upoznata. To je Glenova strast, i ne vjerujem da bi me upoznavao nešto

posebno da je i bilo išta.

- Koliko košta prosječno vrijedna marka?

- Ovisi, mislim pet, deset - rekla je nesigurno - zna neka ići i na dvadeset. Naravno tisuća. Sve
ovisi kako je očuvana i koliko je primjeraka sačuvano. One rjeđe su znatno skuplje.
Kerberi na ulazu su čim su primijetili vozilo podigli rampu, tako da smo nastavili put bez
zaustavljanja. Glen Ross nas je čekao u prostranoj dnevnoj sobi. Sjedio je za stolom i povećalom
promatrao poštanske marke.

- Moj muž je strastveni filatelista, gospodine Markowe - rekla mi je pošto nas je upoznala.

Glen Ross je, po mojoj procjeni, bio stariji od svoje supruge bar desetak godina. Po tjemenu je
imao prilično prorijeđenu kosu, i zbog nečega me podsjetio na profesionalnog kockara iz
vesterna, možda zbog hladnih pronicljivih očiju kojima je pratio svaki moj pokret. Nije mi
izgledao kao čovjek kome se može servirati svaka priča, i u sebi sam odao duboko divljenje
gospođi Ross: trebalo je dosta umijeća da se ovom čovjeku složi uvjerljiva priča. Imao je na sebi
jednodjelnu, laganu svilenu kućnu haljinu tamnoplave boje, a na nogama je nosio lagane papuče
s đonom od pluta.

- Kao što znate - započeo je - sinoć nas je posjetio policijski inspektor i ispričao mi zanimljivu
priču?

- Da, znam.

- I što mi imate reći na to?

- Mogu vam reći ono što očekujete, imao sam dovoljno vremena da budem prepariran.

Monica me je bijesno pogledala. Imao sam osjećaj da bi me najradije udarila, ali se suzdržala.

- Ne kupujem prepariranu robu - odgovorio mi je s hladnim osmijehom.

Zbog nečega sam bio uvjeren da ovog čovjeka ne mogu prevariti. Znao sam ovaj tip ljudi.
Podsjetio me na Capablancu. Kad s takvima imate posla, shvatite kad ste gotovi da ste to davno
bili, a da toga niste bili svjesni. Kao kad poslije osamdesetog poteza shvatite da ste već bili
gotovi kod tridesetog.

- Nema se tu što reći. Nadam se sa su vam policajci sve ljubazno objasnili - rekao sam.

Monica me ponovno bijesno pogledala i na trenutak izišla iz sobe.

- Ljubazno? - rekao je ironično kad smo ostali sami. - Čovjek koji je bio tu vjerojatno ne zna što ta
riječ znači.

- U svakom slučaju, mogu vam ispričati svoju priču. Prije nekoliko dana posjetila me je vaša
supruga. Tražila je od mene da saznam tko je prati.

U međuvremenu se Monica vratila, a odmah za njom se pojavio sluga, noseći na poslužavniku

piće.

- Nadam se da nemate ništa protiv viskija? - rekao je Glen.

- Ne.

Sluga je stavio pred nas poslužavnik na kome se nalazila boca viskija i tri nasute čaše.

- Probajte - rekao je - ovo je škotska roba. Ova američka sranja se ne mogu porediti s ovim.
Uzeo sam nasutu čašu i otpio gutljaj. Čovo je gotovo bio u pravu.

- I to bi bilo sve?

- Veći dio priče. Ako vas zanima, stigao sam i jednom zabrljati. To je bilo taj dan kada je gospođa
Ross otišla iz moga ureda. Pratio sam njen automobil kad se pojavio packard. Uglavnom,
umakao mi je. Wholsu sam, to je onaj ljubazni policajac koji vas je posjetio, u vezi jednog drugog
slučaja rekao da radim na slučaju crvenog packarda. Imena nisam spominjao, niti je to on tražio
od mene. Međutim, dogodilo se to što se dogodilo, jedan je crveni packard odletio s ceste, i
Whols je tražio od mene imena.

- I vi ste mu ih naravno dali.

- Ne, nisam mu ih dao. Valjda vam je objasnio o čemu se radi?

- Inspektorova priča mi smrdi.

- Možda imate osjetljiv nos - rekao sam. - Ali bez obzira na sve, pokušajte to pogledati ovako: u
prvom slučaju, ja šutim i gubim dozvolu, a vi praktički ne dobivate ništa, dok u ovom slučaju ja
ne gubim, a ne vidim da ste i vi išta izgubili.

- Jeftini ste, gospodine Markow!

- Možda, ali sam u svakom slučaju skuplji od vašeg škotskog viskija i kućice u cvijeću koju
svakodnevno moraju čuvati gorile. Slušajte, gospodine Ross, nemam namjeru s vama
raspravljati o smislu života, za te stvari su mi dovoljni moji prijatelji Capablanca i Aljehin.

- Nisam znao da ste duhoviti.

- Te vam robe ovdje kronično nedostaje. Doviđenja, gospodine Ross - rekao sam i ustao.

- To je cijela priča?

- To je onaj dio koji vi možete dobiti za svoj novac - rekao sam, stavio šešir na glavu i izišao.

Nitko me nije ispratio do vrata. Otišao sam do prvog otvorenog bara. Tu mi je barmen, neki
simpatični čovo koji je cijelo vrijeme pričao o Idle Vallyju kao o raju na zemlji, misleći da sam
neka faca, pozvao taksi. Uspio sam popiti dva viskija dok je stigao.

16.

S taksijem sam se dovezao do pred zgradu u kojoj mi se nalazio ured. Taksista mi je pričao o
nekoj jučerašnjoj utakmici na kojoj je bio. Sve mi je uspio ispričati, jedino je preskočio detalje kad
djeca igračima vraćaju loptu. Neprestano je u zubima vrtio čačkalicu koju bi samo izvadio iz
zubi kad bi pričao neki naročito interesantan detalj: recimo kad je jedan igrač u žaru borbe
pomeo suca.
Čekaonica pred uredom je bila prazna. Taj dan me nitko nije trebao: u životu privatnog
detektiva najviše je dana kada vas nitko ne treba, a ne nedostaje ni onih kad ste i sami sebi
suvišni.

Sjeo sam na svoju stolicu, nabacio noge na stol i izvukao iz džepa onaj papirić što sam ga
pokupio u Monicinom automobilu. Radilo se o računu. Nisam mogao točno pročitati naziv
radnje, radilo se o tipskim računima u koje prodavači olovkama dopišu ime radnje i ostalo. Ovaj
je imao totalno nečitljiv rukopis. Međutim, dio adrese je bar donekle bio čitljiv: radnja se nalazila
u Sedmoj ulici. Na računu su se nalazile tri stavke, i ovaj je dio bio čitljiviji od ostalog. Prva
stavka je bila EL s nekom brojčano-slovnom oznakom iza, i tri komada su koštala 33 dolara.
Druga stavka su bile zaštitne naočale, i one su koštale 2,5 dolara, dok se treća stavka odnosila na
mesinganu vješalicu, koju je onaj dan Monica nosila u ruci. Uzeo sam iz stola čist list papira,
prepisao one dvije prve stavke s računa na njega i stavio ga u džep, a račun sam ubacio u jednu
od ladica stola.

Radilo se o radnji gdje je Monica svratila onaj dan kad sam je pratio. Parkirao sam automobil
pedesetak metara dalje i ušao u radnju. Čim sam otvorio vrata aktiviralo se zvonce na njima, i
nakon pola minute pojavio se stariji čovjek u grobarski crnom debelom odijelu. Nije mi bilo
jasno kako je mogao nositi takvo odijelo po ovakvoj vrućini. Bilo je nešto knjiško u izrazu
njegova lica, tako da me pomalo podsjećao na grobara-intelektualca.

- Izvolite - rekao je, gledajući sa zanimanjem plavetnilo na mom licu.

Glas mu je bio piskutav i ružan. Pružio sam mu onaj papir što sam ga prepisao u uredu.

- Treba mi to - rekao sam.

Starčić je stavio naočale i pročitao što je pisalo na papiru.

- Koliko komada?

- Po jedan od svega.

- Trinaest i pol dolara - rekao je kad se vratio s robom u rukama.

Spustio je sve iz ruku na pult ispred mene. Zaštitne naočale su bile potpuno iste kao one koje su
Monici ispale iz torbice u baru. Drugi predmet mi je ličio na običnu metalnu šipku.

- Zašto ovo služi? - upitao sam prodavača i pokazao mu šipku.

- To su specijalne elektrode za fino varenje - rekao je.

- Prodate li toga dosta?

- Ne, imam ih u radnji pola godine, cijeli paket, i samo sam četiri dosad prodao. I to u tri-četiri
dana. Služe za popravke na fino ispoliranim površinama. Malo su skuplje, ali vjerujte mi da
nema boljih od ovih.

- Hvala vam - rekao sam i pružio mu petnaest dolara.

Starac je otišao do kase po ostatak novca, a ja sam zvirlao okolo, držeći u ruci stvari koje sam
kupio, a da uopće nisam znao čemu služe. Grobar se vratio, pružio mi ostatak novca, i ja sam
izišao iz radnje u ralje okrutnog svijeta.

17.

Za taj dan mi je svega bilo dosta: i škotskog viskija i jaguara i svih snobova ovoga svijeta, a
pogotovo njihove braće iz Idle Vallyja. Međutim, nije mi bilo suđeno. Prvo sam se odvezao do
stana, napravio jaku kavu, postavio na šahovsku ploču jednu Capablancinu partiju koja je
mnogo obećavala. Međutim, nisam se mogao udubiti u nju. Pokušavao sam posložiti kockice iz
ovog slučaja, ali nije išlo. Osjećao sam da mi tu nešto nedostaje, ali nisam znao što. Nakon što
sam sam sebe uhvatio kako mehanički vučem poteze, vratio sam partiju nekoliko poteza
unatrag i ostavio ploču na stolu. Razmišljao sam što dalje napraviti. Nisam smislio ništa
pametnije nego da legnem na otoman. Sparina je bila nesnosna. Izvana su se čuli zvukovi nečije
kosilice za travu. Dohvatio sam sa stolića neke stare novine i pročitao članak o dvoje bogatuna
koji su se dosad nekoliko puta razveli. Susreli su se u Parizu. Ljubav je ponovno planula. Sada
su negdje na Francuskoj rivijeri na svom četvrtom ili petom medenom mjesecu. Naš reporter ih
je pratio u stopu. Kakvo divno zanimanje: zamišljao sam reportera kako se topi po mondenim
ljetovalištima od sreće, kao jeftin sladoled, zbog ovako vesele vijesti. Na fotografiji uz članak
mogao se vidjeti tip rahitičnih nogu i punijeg trbuha i zgodna plavuša. Oboje su na glavi imali
slamnate šešire širokog oboda. Ostavio sam novine da ne bih proplakao zbog sreće i nastavio
bez cilja zuriti u strop. Nisam dugo izdržao u tom položaju, ustao sam i otišao se istuširati i
obrijati.

Upravo u trenutku kad sam izlazio iz kupatila, zazvonio je telefon. S druge strane je bila Monica
Ross.

- Gospodine Markowe - rekla mi je - žao mi je zbog onog jutros. Moj muž se nije najbolje ponio.

- Ništa zato, nisam baš nešto osjetljiv. Mi smo privatni detektivi tvrdi kao kamen.

Šutjela je jedno vrijeme. Vjerojatno se zbunila. Veza je bila prljava, neprestano je kvrckalo i
strugalo u slušalici, kao kad vrtite stanice radija.

- Mislili smo to na neki način ispraviti.

Ponovno je zašutjela. Pomislio sam da će mi sad ponuditi novac, onakvi kao ona i njen muž
znaju samo jedan način ispravljanja pogreški.

- Da - rekao sam.

- Priređujemo večeras vrtnu zabavu. Bit će zanimljivo društvo, pa vas pozivamo da nam se
pridružite.

Pristao sam, mada mi se nije pokazivala natekla faca, i mada sam unaprijed znao što me čeka:
gnjavit će me gomila isfrustriranih faca s dubokim džepom i plitkom filozofijom, koju su
pokupili na kratkom putu od izlaska iz automobila pa do skupih prodavaonica na Beverly
Hillsu. Pritom će upadljivo gledati moje demolirano lice. Gospodine Kako Ono, jeste li pogledali
najnoviju izložbu? Ja ću reći: Markowe, Phil Markowe (još mi nikada nisu isprve uspjeli
zapamtiti ime). Ne, nisam je još uspio pogledati izložbu, ali ću svakako otići jedan dan. Ne
smijete to propustiti, reći će mi taj netko, a istovremeno će pogledom vrebati oko sebe ne bi li
pronašao pogledom nekoga koga tu večer nije gnjavio sa sličnom pričom. Ako ga ne pronađe
odmah, gnjavit će vas detaljima izložbe. Nemate pojma, reći će vam, koliko u svakoj slici ima
zgusnute simbolike. Ja ću za to vrijeme gledati indiskretno oko sebe, a kada u blizini prođe
konobar s pićem, reći ću mu Oprostite! i otići do konobara uzeti piće. Kad se vratim na staro
mjesto, gnjavatori obično odu, ali vam se vrlo brzo prikači novi i pita vas što mislite o kineskoj
revoluciji ili masovnom izlovu kitova. Bit će to strahovito zanimljiva večer, pomislio sam.

Pred večer sam se izvezao u grad. Zabava je trebala otpočeti oko devet sati. Imao sam još
prilično vremena. Svratio sam u jedan bar pored puta. Klijentela je bila uobičajena za ovakve
lokale: nekoliko lokalnih razbijača koji su vas pogledima preklinjali da im kažete jednu više, da
bi im dali razlog da vas razbiju. Barmen se dosađivao, nekom je prljavom krpom marljivo ganjao
muhe po šanku. Udarao je muški, po šanku obloženom lažnim mramorom ostajale su ružne
mrlje, koje bi barmen jednostavno obrisao onom istom krpom, dok jedan od onih razbijača nije
podviknuo na njega da prestane. Barmen se zvao Nick. Naručio sam viski i otišao za jedan
udaljeni stol, koji se nalazio odmah uz prozor. Sparina je bila nešto manja. Vani su rijetki
automobili već vozili pod svijetlima. Barmen mi je donio viski, otpio sam gutljaj i pozvao
barmena natrag. Viski je bio užasno loš.

- Nick - rekao sam mu, poturajući mu čašu pod nos - ovaj ćete vratiti i donijeti mi drugi, ali
naspite mi iz boce iz koje sipate onom čovi ondje - završio sam i pokazao mu prstom
najkrupnijeg od onih razbijača za šankom.

- Ovo je najbolja roba koju imamo. Ako vam se ne sviđa... - rekao je i pokazao mi široko rukom
prema izlazu. U jednoj ruci je držao onu krpu kojom je koji trenutak ranije ganjao muhe po
šanku.

- Brišete li tom krpom čaše? - upitao sam ga i kimnuo u pravcu krpe u njegovoj ruci.

Zacrvenio se i pogledao me neprijateljski u oči.

- Slušajte, gospodine, ovo je jedini viski koji točimo - pokazao mi je prstom na moju čašu - a
vama ako se ne sviđa... - završio je i još jednom mi širokim pokretom ruke pokazao prema
vratima.

Zaključio sam da stari trovač govori istinu, platio mu onaj neispijeni viski i izišao. U džepu sam
još uvijek imao nezarađenih pet stotina dolara, i prilično mnogo vremena na raspolaganju do
početka zabave. Odvezao sam se do jednog lokala, gdje ste mogli na miru i u tišini popiti svoje
piće. Barmen je bio neki prijatni, ogromni čovo koji je imao jednu strahovito pozitivnu osobinu:
znao je točno procijeniti kad neki gost želi popričati s njim. U lokalu, osim jednog mladića i
djevojke, koji su sjedili u najtamnijem kutku i nešto šaputali jedno drugom, nije bilo nikoga. Bilo
je tiho, čulo bi se samo kad prođe koji automobil bulevarom i, ponekad, prigušeni, grleni smijeh
djevojke iz kuta. Sjeo sam za šank. Barmen me prepoznao. Zatražio sam viski: ovdje su točili
jako dobar gimlet, ali i viski.

- Lijepa večer - rekao je, stavljajući viski pred mene.

- Idealna za ostati kod kuće i raširiti šahovske figure.

- Sve ovisi tko je s druge strane ploče.

- Mora li biti itko? - rekao sam.

- U mojim godinama, mora.

- A ako je druga solucija divna večer s lokalnim bogatunima i s pričama o izložbama i kineskim
revolucijama?

- Zastrašujuće, čovječe! - rekao je barmen. - Dok sam bio mlađi ponekad sam radio na sličnim
zabavama. Nimalo lijepo iskustvo.

Djevojka iz kuta je odjednom počela plakati i ustala je iza stola. Izišla je iz lokala brzo i ne
osvrćući se, dok je mladić zbunjeno sjedio jedno vrijeme za stolom, a zatim ustao, na brzinu
platio piće i istrčao na ulicu.

18.

Na zabavu sam ušao oko devet i dvadeset. Mogao sam stići i ranije, ali nisam htio: mogao je
netko pomisliti da sam jedva čekao da dođem, a takvo zadovoljstvo nikome u Idle Vallyju nisam
želio priuštiti. Kerberi na ulazu u dolinu su bili obaviješteni da ću doći, i nisam imao nikakvih
problema na kontrolnoj točki.

Već je bila prilična gužva kad sam došao. Dvojica konobara su jedva stizala donositi pića. Uzeo
sam piće odmah na šanku, napravljenom od nekoliko visokih stolova poredanih jedan uz drugi i
postavljenih uza zid obrastao bršljanom. Za šankom je radio jedan Meksikanac s crnim brčićima
i zalizane kose, koji kao da je prije desetak minuta pobjegao s amaterske predstave o Panchu
Vili. Promatrao sam ga kako vješto puni čaše i slaže ih na poslužavnike i polako pijucka svoj
viski, koji je držao skriven ispod šanka. Meksikanac se zvao Juan.

- Kako ide, amigo? - pitao sam ga kad je na trenutak zastao i otpio gutljaj iz svoje čaše.

- Nije loše, samo treba pregrmiti prvih pola sata. Kasnije sve ide lako - rekao mi je uljudno.

Govorio je engleski s jakim naglaskom, ali ispravno.

Momak je ustvari htio reći da će većina ljubitelja kapljice, a takvi su ovdje u većini, već za pola
sata biti mokra. Bio sam više puta na sličnim zabavama i to je bila prva stvar koju sam zapazio.

Nikoga od prisutnih nisam poznavao, osim naravno domaćîna. Monica Ross je u blizini
razgovarala s nekom ženom u ekstravagantnoj haljini zlatne boje i nekim smiješnim tipom u
laganom bijelom odijelu od listera, s ogromnom blještavom srebrenkastom leptir-mašnom.
Glena nigdje nisam vidio. Primijetila me je i mahnula mi rukom. Otišla je od ono dvoje i nestala
negdje. Ubrzo se pojavila s mužem. Prišli su mi oboje.

- Već smo mislili da nećete doći - rekao mi je Glen pružajući mi ruku. Bio je oličenje ljubaznosti. -
Jutros sam bio neugodan. Žao mi je.
- Ništa - rekao sam. - U ovom poslu kakav je moj, možete biti svakakvi, ali ne i osjetljivi.

- Koliko se dugo bavite tim poslom, gospodine Markowe? - upitala me Monica

- Nekoliko godina.

- Mislila sam da ste više.

- To vam je u ovom poslu cijela vječnost.

- Mislite zbog opasnosti samog posla? - upitao je Glen.

- To je samo jedna strana medalje. Morate biti fini i uljudni, plesati između malih tvrdih ljudi,
koji misle da ste idealna meta za njihove razbijačke sklonosti, i malih tvrdih ljudi u plavom, koji
misle da se bogatite preko njihovih leđa. Imate tri strane, i svi bi da su uvijek u pravu, a obično
nitko nije potpuno u pravu.

- Vrlo zanimljivo razmišljanje - rekao je.

Došli su novi gosti, i Monica i Glen su ih otišli pozdraviti. Bila su to dva sredovječna para. Za
šankom smo ostali ja i Juan.

- Naporna večer? - rekao sam mu.

- Kako se uzme, gospodine - rekao je i jednim kratkim pogledom zaokružio po gomili vinskih
mušica oko nas. Ponovno je odnekle ispod šanka izvukao onu svoju čašu, koju, dok su tu bili
Rossovi, nije uzimao.

Rossovi su stajali jedno vrijeme s novopridošlim gostima. Glen je prvi otišao od njih, dok je
Monica ostala još jedno vrijeme, a zatim se vratila onom smiješnom blještavom paru, s kojima je
sada stajala i neka mlađa žena, odjevena u tijesnu večernju haljinu u crveno-crnoj kombinaciji.
Žena u zlatnoj haljini je nešto govorila Monici. Onaj muškarac s ogromnom leptir-mašnom i
mlađa žena su se udaljili od njih jedno tri-četiri metra. Nekoliko puta je žena, dok joj je Monica
pričala, pogledavala u mome pravcu. Žena u crvenom je otišla od leptir-mašne, koja se
pridružila Monici i zlatnoj. Sad bi ponekad i leptir-mašna pogledala u mome pravcu. Juan je
otišao sa šanka, a na njegovo mjesto je došao niski crnac s razmaknutim prednjim zubima. Zvao
se Bobby. Dao sam mu praznu čašu i on mi ju je nasuo. Prišla mi je Monica.

- Gospodine Markowe, gospođi s kojom sam sad pričala potrebne su vaše usluge.

- O čemu se radi? - upitao sam.

- Najbolje će biti da vam ona sama objasni.

Prišli smo blještavom paru.

- Lijepa haljina - rekao sam joj.

- Hvala! - rekla je.

- Gospodine Markowe, ovo je gospođa Wells, supruga slikara Tima Wellsa - rekla mi je Monica.
- Sharon - rekla mi je gospođa Wells i pružila mi ruku.

Sharon Wells je imala otprilike četrdesetak godina. Bila je krupna žena i pomalo debela. Imao
sam osjećaj da će haljina zlatne boje, u koju se utegla, puknuti svaki čas. Imala je široko lice i
bujnu dugu smeđu kosu.

- Phil Markowe - rekao sam.

- Ovo je gospodin Charles Russel, urednik kulturne rubrike u Journalu - rekla mi je gospođa
Wells.

- Drago mi je - rekao je Charles i pružio mi ruku.

Ruka mu je bila mlitava i znojna, i imao sam osjećaj da sam uzeo u ruku mrtvu ribu. Charles je
bio možda koju godinu stariji od Sharon Wells. Bio je izrazito mršav i blijed. Imao je duguljastu
glavu i jako naglašene jagodične kosti. Kosa na tjemenu mu je bila prorijeđena, dok mu je po
sljepoočnicama bila sijeda.

- Nadam se da ste čuli za Tima Wellsa? - pitao me.

- Ne, nažalost, nisam.

- Znate, Tim Wells je jedno od najvećih slikarskih imena u ovom dijelu zemlje.

Govorio je tonom sveznalice. Ako išta mrzim, onda je to ton sveznalice. Svoje je riječi pokušavao
naglasiti žustrim, ali namještenim gestikulacijama. Jedino što još više mrzim je kada netko ton
sveznalice podvlači gestikulacijama. Monica nas je ostavila i pridružila se jednoj skupini u našoj
blizini.

- Gospodine Markowe, muž mi je slikar...

- Točnije, grafičar. Grafika je njegova opsesija, znate. Još dok je bio potpuno nepoznat slikar,
primijetio sam kod njega tu crtu: razbijao je kolorit svom snagom. Najbolji dijelovi njegovih slika
su bile sjene i lirski pasaži iz kojih je naprosto izbijala osobnost prožeta senzibilitetom linije.
Predložio sam mu da se preorijentira na grafiku. Jednom je, to mi je pričao, u Amsterdamu
posjetio izloženu kolekciju Van Goghovih slika. Rekao sam mu odmah Nisu ti se svidjele! Bio sam
u pravu, nisu mu se svidjele, iz prostog razloga što je suština Timovog bića u potpunoj
suprotnosti s Van Goghovom. S Van Dyckom je to nešto...

- Charles, možda to gospodina ne interesira.

Charles je uvrijeđeno prekinuo svoju besmislenu bujicu riječi. Jedna mu je ruka ostala u zraku
dok je gestikulirao i sad ju je polako spuštao uz tijelo, kao napuhana lutka kad joj ispustite zrak.

- Gospodine Markowe, muž mi je nestao.

- Kada?

- Prije tri dana. Izišao je ujutro iz kuće i nije se vratio.

- Ne znam koliko je u redu... - rekao sam i pogledao Charlsa.

- Charles, molim vas ostavite nas nakratko.

Leptir-mašnica gledala je u nju nekim tužnim psećim pogledom, a zatim se odšetala od nas.

- Gospođo Wells, dan moga rada košta dvadeset i pet dolara plus troškovi. Poznajem ljude
kojima je to mnogo?

- Ne, ne. Što se toga tiče u redu je. Navratite sutra i dat ću vam ček.

- Recite mi je li vam išta rekao kad je izišao?

- Nije ništa, to jutro smo se porječkali. Izišao je jednostavno iz kuće, ja sam u prvo vrijeme mislila
da je otišao do ateljea. Atelje se nalazi u posebnom objektu, udaljenom tridesetak metara od
kuće.

- Jeste li prijavili nestanak policiji?

- Ne. Bojim se publiciteta. Dosad je nekoliko puta poslije sličnih svađa odlazio na dan-dva. Ali
ovoliko, kao sad, nikad.

- Pije li?

- Ponekad, ali i tada u potpunosti vlada sobom.

- Znate li koliko je novca ponio?

- Možda nekih dvjesto, tristo dolara.

- Imate li ikakvih pretpostavki gdje je mogao otići? - pitao sam.

- Ne. Strah me ovaj put da je otet.

- Zbog čega to mislite?

Pored nas je prošao konobar, bio je to Juan, i Sharon je predložila da uzmemo novo piće. Moja je
čaša bila prazna i nisam imao ništa protiv. U blizini, leptir-mašnica je žustro objašnjavala nešto
nekom tipu koji nam je bio okrenut leđima. Bilo mi je iskreno žao jadnika, jedino ako nije uživao
u stručnim objašnjenjima najnovijih remek-djela lokalnih mazala.

- Gospodine Markowe, mi smo bogati, muž mi je poznata ličnost.

- Jeste li imali čudnih telefonskih poziva?

- Bilo ih je nekoliko.

- Kako su izgledali?

- Svi su bili sa istog mjesta, čini mi se. U prvo vrijeme se ništa ne bi čulo, a zatim bi se čuo ružan
ženski smijeh.

- Ništa više?

- Ništa.
- I svaki put isto?

- Isto.

- U redu, gospođo Wells, navratit ću sutra tijekom dana do vas. Trebat će mi jedna novija
fotografija vašeg muža.

- Pripremit ću vam to.

- Što mi možete reći o gospodinu Russelu?

Oštro me na trenutak pogledala i zamislila se.

- Charles je stari obiteljski prijatelj. Upoznala sam ga preko muža. U velikoj je mjeri zaslužan za
Timovu afirmaciju.

- Vidjet ćemo se sutra, gospođo Wells - rekao sam.

- Ja se nadam - rekla je.

19.

Vratio sam se za šank. Popio sam nekoliko viskija i čavrljao usput s Bobbyjem. Onda sam u
jednoj skupini od pet-šest ljudi prepoznao jednu poznatu facu. Bio je to Don Irwing. Pierra nije
bilo, takvi kao on se ne dovode na zabave: nisu za pokazivanje. Irwing je na sebi imao laganu
bijelu košulju i bijele lanene hlače. Bio sam već prilično popio i pala mi je napamet jedna lijepa
zamisao.

- Bobby, pravite li kakve koktele?

- Šta želite, gospodine?

- Nešto gusto, zeleno ili ružičasto, a može i kombinacija.

Bobby je zbunjeno gledao u mene.

- Okus nije toliko važan - rekao sam.

Bobby je tražio nešto ispod šanka, a zatim je na pomoćni stol pored sebe stavio bocu nekog
likera ružne uljaste, zelene boje.

- Ovo vam je najbolje s tekilom, gospodine? - rekao mi je, pokazujući mi liker

- Može tekila - rekao sam. - Ali samo malo.

Bobby je smućkao koktel i pružio mi ga.

- Hvala, Bobby. Vidimo se nekom drugom prilikom. Ovdje već postaje dosadno.

- Idete? - rekao je.

- Odmah, čim obavim jedan poslić - rekao sam i udaljio se s koktelom u ruci.

Htio sam prići skupini u kojoj se nalazio Irwing, ali me zaskočio neki smiješni čovječuljak, loše
odjeven i neobrijan iz čijih me usta zapuhnuo nepodnošljiv zadah viskija i jučerašnjeg ručka.
Pitao sam se otkuda on tu, a zatim sam se sjetio najomiljenije zabave bogatih: igranje uloge
zaštitnika. Ovog tipa je na zabavu vjerojatno doveo netko sa skupim odijelom i dobro
njegovanim zubima. Žarko me interesiralo koga ovaj čovo štiti: obično bi i takvi nekoga štitili.

- Jeste li čuli za snježne sove, gospodine? - rekao mi je i poturio mi pod nos lošu crno-bijelu
fotografiju s koje me gledalo nešto krupnih, mutnih očiju. To nešto ličilo je na pile s trajnom
ondulacijom. Znači to je to: tip zastupa snježne sove.

- Ne - rekao sam.

- Tim životinjama prijeti izumiranje - rekao je srceparajućim glasom.

Bilo mi je žao sirotih ptica: ako su spale na to da ih ovakvi spašavaju od izumiranja, onda za njih
zaista nema šanse. Dao sam mu dolar u fond za zaštitu snježnih sova i udaljio se, mada mi nije bilo
jasno kako će snježnim sovama pomoći to što će tip u njihovo ime u nekoj rupi besplatno popiti
koji viski.

Prišao sam skupini u kojoj je bio i Irwing, i upravo kad sam prolazio pored njega nezgodno sam
poskliznuo nogom. Koktel mi je u širokom luku ispao iz ruke i razlio se po Irwingovoj košulji.

- Oprostite, gospodine - rekao sam.

Irwing se okrenuo i kada me je ugledao bijesno se zagledao u mene. Donja usnica mu je igrala
od bijesa. Nije mi ništa rekao. Ja sam mu laganim pokretom ruke pokazao flaster na obrvi i
zapiljio se u njega. Želio sam da mi nešto kaže, štoviše žarko sam želio da mi nešto kaže. Gledao
me nekoliko trenutaka bez riječi, a zatim se žustrim koracima udaljio. Imao sam osjećaj da je za
obojicu zabava gotova.

Izišao sam iz dvorišta Rossovih, sjeo u automobil i pogledao na sat: bilo je deset i petnaest.
Nisam baš nešto dugo ostao na zabavi, no znao sam ostajati i kraće. Bilo je još rano za spavanje,
te sam tu večer odlučio napraviti još jedan poslić: već mi je postalo dosadno nosati u džepu
nezarađenih petsto dolara, te sam odlučio tu noć nešto poraditi po tom pitanju.

20.

Odvezao sam se do jednog od izlaza iz Idle Vallyja. Dežurni kerber s neurednim moržovskim
brkovima mi je lijeno podigao rampu. Otvorio sam prozor i rekao mu:

- Može li to malo življe?

Pridružio nam se i drugi kerber.

- Što je to bilo? Ima li problema? - upitao je.

- Nikakvih - rekao mu je morž - samo smo se namjerili na nekog šaljivdžiju. Gospodine - rekao je
meni - sretan vam put ili ako hoćete da vam ispričam priču zašto sam tu?

- Užasno me interesira - rekao sam.

- Svaki mjesec, točno određenog dana, u točno određeno vrijeme dobijem jedan papirić na kome
je ispisana konkretna brojka. Dovoljno?

- Sasvim - rekao sam, zatvorio prozor i pokrenuo automobil.

Bio sam siguran da me je morž zapamtio, nikad niste sigurni da vam takvo što neće zatrebati.

Parkirao sam automobil otprilike tristo metara dalje od izlaza, u sjenu visoke živice, i ušao
natrag u dolinu nekim sporednim stazicama. Snobovi su se pobrinuli da ni taj dio doline ne
odudara od cjeline: neke staze preko kojih sam prolazio bile su zasute bijelim pijeskom.

Do Stetsonove kuće sam došao iz potpuno drugog smjera nego prvi put. Kuća nije bila
osvijetljena. Prešao sam ogradu, pazeći da se ne nabodem na metalne šiljke, kojima je završavala
ograda, i sakrio se u duboku sjenu. Nisam ušao odmah, nego sam određeno vrijeme stajao
skriven i osluškivao. Iz kuće nije dopirao nikakav šum. Zatim sam prišao kući i provjerio
nekoliko prozora, međutim svi su bili čvrsto zatvoreni. Kuća je bila u potpunom mraku, i onako
ogromna i tamna djelovala je pomalo sablasno. Prišao sam sporednom ulazu, koji je bio u sjeni
od živice iza njega. Gurnuo sam lagano vrata. Otvorila su se. Ušao sam oprezno unutra i
zatvorio vrata za sobom. Po cijeloj kući je bio strahovit nered. Svuda kuda sam prolazio bile su
isprevrtane stvari, izbačene ladice iz ormara, odjeća je ležala razbacana svuda po sobama... Prvi
put kad sam ulazio u kuću, nered je bio samo u onoj sobi u kojoj sam pronašao leš. Netko je
izgleda temeljito pretresao cijelu kuću. Ako su i našli ono što su tražili, trebalo im je ipak jako
mnogo vremena. Ušao sam u prostoriju u kojoj sam našao Stetsonov leš. Radio sam pronašao
vrlo brzo. Nalazio se ispod gomile oborenih knjiga, jedno metar udaljen od prevrnute police.
Uzeo sam radio i izišao iz kuće. Bio je prilično težak. Jedva sam ga dovukao do automobila. Kad
sam otključao automobil i ubacio radio na suvozačevo sjedište, osjetio sam strahovit udarac po
glavi. Tama u koju sam padao postajala je svakim časom jača i ljepljivija. Prekidala bi se samo
nakratko, i u tim trenutcima sam točno osjećao da se zemlja okreće, štoviše da se luđački okreće.
Zatim je nestalo svega i počeo sam padati u duboki ljepljivi san.

Ne znam koliko je prošlo, kad sam došao svijesti. Radija naravno nije bilo nigdje. U glavi mi je
bio košmar. Napipao sam rukom ljepljivo mjesto u kosi koje me je i na najmanji dodir užasno
boljelo. Čestitao sam sam sebi. Tješilo me jedino to što uvijek mogu, kada mi oduzmu dozvolu
privatnog njuškala, raditi kao vreća za udaranje trećerazrednim boksačima. Ne udarajte po
bezveznim vrećama napunjenim pijeskom! Nudimo vam vreću koja na svaki vaš udarac
odgovara simpatičnim jaukom. Zavukao sam ruku u stražnji džep hlača. Nježni zvukovi
šuškanja stotki su mi vratili nešto vjere u ovaj okrutni svijet. Ušao sam u automobil i pokušao ga
pokrenuti. Međutim, automobil nije davao ni glasa od sebe. Otvorio sam poklopac motora.
Odmah sam našao nekoliko prekinutih žica. U glavi mi se vrtjelo. Pronašao sam baterijsku
svjetiljku u automobilu, i s teškom mukom uspio spojiti žice. Trebalo mi je prilično mnogo
vremena da to napravim. Automobil je napokon upalio. Odvezao sam se do prvog bara, svratio
prvo u WC i oprao krv s kose. Rana na glavi mi je bila prilično duga i široka. Tip očito nije
škrtario na snazi kad je udarao. No bar mi taj dan mi nije prošao uzalud, naučio sam jednu
veliku životnu mudrost: nema ništa gore od velikodušnog razbijača.
Svjetla u baru su bila prigušena. Bar je bio prilično pun. Rasjeklina na mojoj glavi se nije mogla
vidjeti, tako da nije nitko obratio pozornost na mene. Naručio sam viski. Pitao sam barmena
koliko je sati. Rekao mi je. Izračunao sam da sam najmanje sat vremena ležao u nesvijesti. Viski
mi je neobično prijao. Razmišljao sam da li da odmah nazovem gospođu Ross ili da joj veselu
vijest javim ujutro. Odlučio sam se za ovo drugo. Želio sam samo da se dovučem do stana i
pokušam zaspati. Ispio sam ostatak viskija, platio barmenu i izišao. Još jednom sam na odlasku
otišao u WC i isprskao se hladnom vodom. Međutim, glavobolja se nije smanjivala. Osjećao sam
kako mi ravnomjerna bol pulsira u glavi, kao da mi netko čuči u glavi i bezbrižno udara ritam
čekićem.

21.

Ujutro, čim sam se probudio, popio kavu i odigrao nekoliko poteza one partije koju sam
postavio prethodni dan, nazvao sam Irwinga. Rana na glavi me je užasno boljela na dodir. Javio
mi se gospodin Pierre.

- Jesam li to dobio zoološki vrt? - upitao sam.

Pierre je nešto promrmljao u slušalicu, ni uz najbolju volju nisam mogao razumjeti što.

- Je li majmunče za bananu?- rekao sam.

Pierre je samo zarežao.

- Pierre, spustite slušalicu - rekao mu je glas s druge strane.

Glas je bio Irwingov. Zatim se čuo klik s druge strane, kad je Pierre odložio slušalicu.

- Što imaš njuškalo? - rekao mi je Irwing.

- Nemam ja, ali imate vi nešto moje. Bernie Whols će biti oduševljen da to čuje.

- Tko ti je taj?

- Jedan jako ljubazan pajkan.

- O čemu vi govorite?

- Od kad smo to na vi. A to o čemu govorim, probajte se sjetiti ili neka vam onaj vaš majmun s
leptir-mašnom osvježi pamćenje.

- Probajte malo govoriti suvislo - rekao mi je ironično. - A ono sinoć vam nije trebalo?

- Čuo sam da je crno vino dobro za one mrlje - rekao sam i spustio slušalicu.

Nisam bio siguran koliko mi je ovo bio pametan potez, ali sam želio vidjeti kakva će biti reakcija.
Nazvao sam zatim Monicu, i pozvao je da dođe u Rayov bar. Rekla je da će stići čim mogne.
Nisam popio do kraja svoj martini kada je stigla. Ovaj put nije izgledala onako elegantno kao
nekoliko prošlih puta. Vidjelo se na njoj da se spremala na brzinu. Smjestili smo se u separe. Na
zidu iznad mene, na lošoj crno-bijeloj fotografiji kočoperio se neki đokej s peharom u ruci.

- Niste se ni vi jučer baš lijepo ponijeli, mada je moj muž pretjerao - rekla mi je odmah čim je
sjela. - Zašto vam je trebalo ono o prepariranju?

- A vi, što mislite na ovo? - rekao sam joj i pokazao rasjeklinu na glavi. - Doduše, imam tvrdu
glavi, ali sve ima granice.

- Kakve ja veze imam s tim?

- S ovim možda nemate - rekao sam i pokazao modricu ispod oka - ali s ovim - pokazao sam joj
rasjeklinu na glavi - nisam siguran. Tko je još znao za obiteljske slike?

Pogledala me zabrinuto, očigledno ne shvaćajući u potpunosti.

- Netko je nadgledao Stetsonovu kuću. Netko tko nije znao gdje je to što traži, ali je znao da
netko zna.

- Nije znao nitko - rekla je.

- Pokušajte razmisliti.

- Kakvu sad igru igrate?

- Ja, nikakvu. A za vas nisam siguran. Slušajte, sinoć sam došao do vaših slika, međutim netko
me je pratio, onesvijestio i odnio radio.

Monica se zacrvenjela. Nervozno je rukom iz torbice izvadila kutiju cigareta i izvadila jednu.
Pripalio sam joj.

- Hoćete reć...

- Da - rekao sam - imao sam ih, a sad ih ima netko drugi.

- Gospode, opet iz početka!

- Tko je još znao za slike?

- Ne znam, jedino ako nije prokleto đubre nekome pričalo o njima.

Ray nam je donio nove martinije. Sačekali smo dok nije otišao, usput je nešto petljao oko zavjese,
mrmljajući psovke sebi u bradu.

- Smatrajte da slučaj niste završili - rekla je i ustala, ne pogledavši novi martini koji je Ray donio.

- Čut ćemo se još - rekao sam i ustao. - Ako se slučajno sjetite nečega, nazovite me!

Nije mi ništa odgovorila, samo je bijesno ugasila tek pripaljenu cigaretu i bez riječi napustila bar.
Ja sam platio Rayu i izišao. Odvezao sam se do ureda. U blizini mjesta gdje bih obično parkirao,
bio je parkiran crveni jaguar. Ranije ga nikada nisam vidio na parkiralištu i nešto mi je govorilo
da imam posjetu. Parkirao sam automobil malo dalje i otišao u bar preko puta, iz kojeg sam
mogao vidjeti ulaz u zgradu. Desetak minuta kasnije iz zgrade je izišao Pierre. Hodao je jedno
vrijeme ulicom, zagledajući suprotnu stranu. Na kraju je odlučio što će napraviti. Pratio sam
pogledom gdje ide. Išao je točno prema baru u kojem sam ja bio: izgleda da smo odabrali istu
taktiku. Ustao sam iza stola i stao odmah pored ulaza. Bar je bio gotovo prazan. Osim barmena i
mene, unutra je bio još samo jedan čovjek, neki trgovački putnik, koji je stajao za šankom i
ispijao coca-colu, a pored njega je stajala otvorena ogromna kožna torba. Tip je bio neobično
živahan, pričao je s nekim namještenim grimasama, imao je široka usta, i podsjećao me na
provincijskog klauna. Na šanku, pored pića, stajalo je nekoliko kozmetičkih preparata. Pomislio
sam kako ovi ljudi ni piće ne mogu popiti na miru, a da ne pokušaju nekome utrapiti svoju robu.
Kao kad bih ja vukao svuda za sobom leševe, na primjer dođem u bar i stavim leš na šank: Phil
Markowe vam s ponosom predstavlja ljude sa zanimljivim slučajevima amnezije - amnezija
uslijed trovanja olovom, amnezija prouzročena velikom količinom vode u plućima i kamenom
zavezanim za nogu...

Propustio sam Pierra ispred sebe, a onda ga dohvatio s leđa po bubrezima. Klaun je širom
otvorenih usta gledao u nas, kao da iščekuje oduševljeni pljesak publike, a on iz tko zna kojih
razloga kasni. Kad se Pierre okrenuo, pogodio sam ga lijepo odmjerenim aperkatom. No još se
uvijek držao. Trebalo mi je još nekoliko udaraca da ga oborim. Kad je pao smjestio sam mu
jedan ljupki udarac vrhom cipele u predio rebara.

- Reci gazdi da sljedeći put osobno dođe - rekao sam mu i još ga jednom dohvatio nogom.

Inače, ne običavam dovršavati posao nogama, ali taj put naprosto nisam mogao odoljeti.

Ostavio sam Pierra na podu i izišao iz bara. Otišao sam do ureda. Nisam imao novih poruka niti
me je itko čekao.

22.

Opet je negdje par puta školjcnulo i negdje u gluhoj pustari je zazvonio telefon. Odzvonio je dva
puta, a onda je netko podigao slušalicu.

- Gospođica Marlen Smith? - upitao sam.

- Da - rekao je hladni ženski glas.

- Zovem se Phil Markowe i privatni sam istražitelj. Žao mi je zbog vašeg oca.

- Hvala - rekla je suho, gotovo neprijateljski.

- Vjerujem da ste upoznati da ubojica vašeg oca još uvijek nije otkriven.

- Da, poznato mi je.

- Znate, gospođice Smith, poznavao sam vašeg oca. Onaj dan kada je ubijen bio je kod mene u
uredu i tražio moju pomoć. Smatrao sam njegov zahtjev smiješnim. Ne znam koliko je to u vezi s
ubojstvom vašega oca, ali me na neki način obavezuje.
- Ne treba vas obavezivati. Viteški kodeks je izumro skupa s vitezovim, gospodine Markowe.
Mom ocu više ništa ne može pomoći.

Glas joj je i dalje bio suh i hladan. Imao sam osjećaj kao da mi netko sipa led na leđa.

- Recimo da to radim zbog sebe - rekao sam.

- I što onda?

- Istraga stoji u mjestu. Interesiraju me neki detalji.

- Slabo vam mogu pomoći. Prije pola godine sam prekinula svaki kontakt s ocem.

- Je li indiskretno, ako vas upitam za razlog?

- Da, indiskretno je.

- Možete li mi dati adresu vaše majke?

- Ne mogu. Majka mi je umrla kada sam imala tri godine.

- Zar vam nimalo nije stalo da se pronađe ubojica vašeg oca? - upitao sam oštrim tonom.

- S tim tonom ništa nećete postići - rekla je.

Mala se nije dala izbaciti iz takta. Sve što je govorila, govorila je ciničnim, hladnim tonom, kao
da joj je glas pedeset godina stariji od nje. Hvatala me pomalo jeza od tog glasa, zamišljao sam
mladu djevojku punu elana, a razgovarao sam s razočaranom staricom iza čije svake rečenice
očekujete vrisak.

- Postoji li način ili ton kojim bi to mogao? - upitao sam.

- Sumnjam. Sve što znam, ne može vam ni najmanje pomoći u istrazi, a nemam se volje vraćati
unatrag.

- Imam dojam da ne govorimo o istom čovjeku?

Zašutjela je određeno vrijeme kao da prikuplja snagu ili nove zalihe cinizma. Iz slušalice su se
čuli šumovi, kao da netko negdje daleko udara metalnim štapićima od kristalnu čašu. Veza je
bila hladna kao najhladniji led.

- Ne znam što želite time reći? - rekla je napokon.

Posljednju rečenicu je izrekla polako i pomalo zbunjeno: prvi puta se u njenom neprobojnom
gardu nazrela pukotina.

- Mislim da jako dobro razumijete što hoću reći, gospođice Smith. Ja govorim o poštenom
čovjeku, koji od života nije tražio mnogo, a ne o zvijeri koja vam je upropastila djetinjstvo ili
kako to vi već nazivate: ne znam koja je frazetina trenutno u opticaju.

- Doviđenja, gospodine Markowe! Ne mogu vam pomoći, a ovakav razgovor nema smisla -
rekla je i spustila slušalicu.
Držao sam još par sekundi slušalicu na uhu, nisam ni u snu očekivao ovakav razvoj situacije. Iz
slušalice se čulo nekoliko škljocaja, a zatim se veza prekinula. Razmišljao sam o Smithu: tek mi je
sad postalo jasno u kojoj gluhoj samoći je bijednik živio, žvačući marljivo ono malo uspomena
što mu je preostalo, buljeći pritom u jurišne ešalone pješaka i lovaca nad kojima lebde utvare
Laskera i Euwea iz Smithovih berlinskih dana. Zapalio sam cigaretu i jedno vrijeme nepomično
zurio u dim što se sporo i u gustim pramenovima dizao u visinu, a zatim disciplinirano curio
prema otvorenom prozoru. Odlučio sam nazvati Wholsa. Znao sam broj napamet. Ovaj put je
prespajanje bilo brzo, nije bilo onih mučnih prijelaza punih teške praznine. Ženski glas koji mi se
javio bio je pun i jasan. Rekla mi je službenim, činovničkim glasom da je Whols u zgradi i da
ostanem na vezi. Iz slušalice su se čuli nerazumljivi glasovi i marljivo udaranje u pisaći stroj,
koje je dolazilo iz neposredne blizine slušalice.

- Što je sad, Markowe?- upitao je Whols.

Zvukovi udaranja u pisaći stroj i dalje su se čuli, ali dosta slabije.

- Moj klijent zbog nečega misli da sam ga ja ofirao? Kažu da tvoja priča smrdi?

- Je li to toliko važno? - upitao je mrzovoljno.

- Recimo, da je važno.

- Moja priča je bila na mjestu i sigurno nije bila šuplja. Je li samo to u pitanju?

- Samo to - rekao sam.

Vjerovao sam da je Whols složio dovoljno uvjerljivu priču, ali je negdje ipak došlo do spoja. Taj
mi se detalj zbog nečega činio važnim

- Imaš li još išta? - pitao me.

- Na primjer?

- Recimo da nisi nešto možda zaboravio u Stetsonovoj kući, pa se vratio po to, recimo jučer? Vi
privatni detektivi ste strahovito zaboravljiva čeljad.

- Ne! - rekao sam. - Doduše, bio sam sinoć tamo, ali u svojstvu uvaženog i maženog gosta.
Častan privatni detektiv ne ulazi u tuđe kuće bez poziva.

- To nisam znao - rekao je i spustio slušalicu.

Imao sam zbog nečega osjećaj da ne bi za moju priču dao ni rabljeno zubalo.

23.

Izišao sam vani, sjeo u automobil i zaputio se u Idle Vally. U dvorištu Wellsovih je bilo tiho.
Ulazna vrata su bila zaključana, a od visoke žive ograde nije se vidjela unutrašnjost dvorišta.
Čulo se samo kako negdje teče voda. Pozvonio sam. Otvorio mi je visoki plavokosi momak s
kicoškom frizurom. Ponašao se nemarno, nesvjesno isturajući ispred sebe nabrekle mišice. U
zubima je držao čačkalicu. Svuda po tijelu je bio mokar.

- Težak život, brate - rekao sam.

Dugajlija se drsko zapiljio u mene. Izvadio sam iz novčanika posjetnicu i poturio mu je pod nos.

- Šefica bi ti bila zahvalna za jedan mali osmijeh - rekao sam.

- Njuškalo? - rekao je.

- Gospođa Wells me očekuje.

- Zanimljivo?!

- Čudi me da to nije prenijela tako odgovornoj osobi kao što ste vi - rekao sam.

- Lijep autogram - rekao je pošprdno, misleći na modricu ispod oka.

- Možda diskretno naglašen - rekao sam.

Dugajlija je cijelo vrijeme drsko piljio u mene, premještao je onu čačkalicu s kraja na kraj usta, ali
me je ipak propustio u dvorište i odmah zaključao vrata. Kuća Wellsovih je bila neočekivano
skromna. Očekivao sam veću kuću, bar veličine Fordovih hala u Detroitu. Radilo se o dugoj
ružnoj prizemnici bez ikakvih posebnih detalja. Iza kuće se nalazila jedna manja zgrada,
čudnog, polukružnog oblika, viša od same kuće, s neobičnim oštro izvedenim krovom,
prekrivenim patiniranim bakrom. To je najvjerojatnije bio Wellsov atelje.

Uveo me u kuću i rekao mi da sačekam par trenutaka u hodniku. Prije nego što je ušao, sklonio
je onu čačkalicu u džep hlača. Ubrzo je izišao. Ostavio je za sobom otvorena vrata i rekao mi da
uđem. Trudio se biti ljubazan. Gospođa Wells me čekala. Ponudila mi je da sjednem za niski
teški stol na kome se nalazila samo jedna zatvorena koverta.

- Unutra vam je fotografija i ček na sto dolara - rekla je.

- Hvala - rekao sam i spremio kovertu u džep.

Prostorija u kojoj smo se nalazili bila je prilično jednostavna. Osim stolića oko kojeg su se
nalazile četiri niske fotelje i komode od istog drva u kutu, nije bilo drugog namještaja. Po
zidovima se nalazilo nekoliko uramljenih grafika.

- Pretpostavljam da su ovo grafike vašeg muža?

- Da - rekla je. - Ako vas interesira slobodno ih pogledajte izbliza.

Ustao sam sa stolca i prišao jednoj. Nisam mogao razaznati što je trebala predstavljati. Radilo se
o šumi linija, čini mi se sasvim slučajno povučenih. Jedino što sam razumio je bio kičasti potpis
u donjem desnom kutu.

- Kako vam se čini? - upitala me kad sam ponovno sjeo za stolić.

- Ne znam što bih vam rekao - rekao sam. - Meni tu ništa nije jasno.
- Charles bi vam mogao cijelu večer pričati o toj slici.

- Vjerujem - rekao sam i izvadio cigaretu.

- Nemojte, molim vas! Užasno mi smeta duhanski dim.

Vratio sam cigaretu natrag u kutiju.

- Oprostite - rekla je i izišla nakratko u hodnik i pozvala služavku.

Ubrzo se pojavila zbunjena djevojka od dvadesetak godina. Sharon je već sjedila na starom
mjestu. Djevojka je prišla blizu nas i zbunjeno gledala u gazdaricu.

- Želite li nešto popiti? - upitala me Sharon.

- Ne - rekao sam.

Djevojka je i dalje stajala u mjestu i gledala u nas. Sharon ju je bijesno pogledala.

- Corry, zaboga! Čula si: gospodin ne želi ništa.

- Mogu ići? - upitala je.

Odavno nisam vidio zbunjeniju facu nego li u te djevojke. Sharon joj je samo nemarno pokazala
prema vratima, i ona je, sva crvena u licu, izišla.

- Ne bih želio biti indiskretan, ali me interesira da li imate trzavica u braku? - upitao sam je kad
smo ostali sami.

- Ne. S te strane nemate što tražiti.

- Ima li vaš muž nekog posebno bliskog prijatelja?

- Ne bih rekla. U krugovima u kojima se on kreće nema prijateljstava. Tamo možete naći samo
bolesni rivalitet. Moj muž je uspješan u svom poslu, i samim tim je i taj rivalitet prema njemu
veći.

- Recite mi jeste li nakon ranijih muževih odlazaka od kuće naknadno saznali gdje je bio?

- Ne, nikada nije želio pričati o tome, a ja nisam insistirala, postajao bi nervozan kod sličnih
razgovora.

- Mislite li da je kakva žena u pitanju?

Pogledala me zamišljeno i rekla:

- Ne, ne vjerujem.

- Spominjali ste mi ženske glasove u pozadini prilikom telefonskih poziva?

- Ipak ne vjerujem, bez obzira da li su ti pozivi povezani s Timom.

- U redu, gospođo Wells - rekao sam i ustao.

Izvadio sam iz novčanika jednu posjetnicu i pružio joj je.

- Ako se sjetite nečega vezanog za ovaj slučaj, molim vas da me nazovete.

- U svakom slučaju - rekla je.

Izišao sam vani i krenuo prema izlazu iz dvorišta. Odmah lijevo pored ulaza dugajlija je prao
automobil. Čačkalica mu je bila ponovno u ustima.

- Sklonite to - rekao sam mu i pokazao na čačkalicu - mogla bi vam gazdarica naići.

- Što se to vas tiče!

- Što mislite za dva dolara oslobođena od poreza - rekao sam i izvadio cigarete.

- Ovisi - rekao je dugajlija zainteresirano. - Za dva dolara pjesma ne traje dugo.

- Možda mi duža orkestracija i ne treba. Bit ću zadovoljan i s lijepo otpjevanim refrenom - rekao
sam i zapalio cigaretu.

- Volim muzikalna njuškala. Slušam!

- Pretpostavljate li gdje bi vam se mogao nalaziti gazda?

- Ne znam što bi vi napravili, čovječe, da vam se prijatelj uvlači u ženin krevet.

- Mislite na Charlesa?

- Niste gubili vrijeme.

- Mislite li da je otet?

- Isključeno! Da sam ja na njegovom mjestu ja bih sama sebe davno još oteo na jedno dvadesetak
godina.

- Imate vrlo lijepo mišljenje o gazdarici? Voli li vam gazda pogledati dno čašice?

- Prilično, ali mislim da su vam istekla ona dva dolara - rekao je.

Izvadio sam dva dolara iz džepa i pružio mu ih. Izgubili su se u njegovom džepu kao dva
zaljubljena školarca. Zamišljao sam ih sretne i zadovoljne u toplini dugajlijinog džepa.

- Možda pjesmica ima nastavak? - rekao je.

- Ipak me refren ne interesira - rekao sam i krenuo prema izlazu.

Ključ od vrata se nalazio u bravi, otključao sam ih i izišao na ulicu. Odvezao sam se do prvog
otvorenog lokala, sjeo za slobodan stol i naručio piće. Kad sam dobio svoje piće, otvorio sam
onu kovertu i izvadio fotografiju. Tim Wells je bio čovjek duguljaste glave, s blago izbuljenim
očima. Imao je uredno začešljanu kosu na stranu. Pokušavao sam smisliti što napraviti. Otišao
sam do šanka i zatražio od barmena da nazovem jedan broj. Nevoljko je pristao, sudeći po
kiseloj faci. Stavio je telefon na šank pred mene i udaljio se na drugi kraj šanka.
24.

Donnieju Morganu sam jednom pomogao da se dočepa crne kronike u Journalu. Dotada je hodao
tržnicama i provjeravao koliko gdje koštaju rajčice. Ljubazni ženski glas s druge strane žice mi je
rekao da Donnie trenutno nije u redakciji i da bi trebao doći svaki čas. Obećala mi je da će mu
reći da on mene nazove. Ostavio sam joj ime i telefonski broj, koji se nalazio napisan na papiriću
zalijepljenom na aparatu, zapalio cigaretu i čekao. Nije mi išlo u glavu zašto gospođa Wells nije
angažirala policiju. Ako se boji publiciteta, onda se boji još nečega, u to sam bio siguran.

Donnie je nazvao tek za pola sata.

- Tražio si me? - rekao je.

- Trebaju mi neke informacije?

- Slušam.

- Interesira me jedna ptičica iz tvoje redakcije: Charles Russel. Rekli su mi da je urednik kulturne
rubrike kod vas?

- Jeste. Još netko?

- Pokupi mi što znaš o Timu Wellsu.

- Znate, on vam je po vokaciji grafičar. Čiiiisti grafičar - rekao je Donnie izmijenjenim glasom. -
Slušaj - rekao je ponovno svojim prirodnim glasom - trebat će mi nešto vremena da ti sve
pokupim. Interesira li te nešto posebno?

- Jedna mi je ptičica prišapnula da tip ima običaj ponekad napustit toplo obiteljsko gnijezdo, to
me posebno interesira, i veza tog vašeg pametnjakovića s obitelji Wells.

- S naglaskom na gospođu Wells?

- To si ti rekao.

- Čut ćemo se kasnije kad ti to sve prikupim. Ne znam koliko će to potrajat.

- U redu, vratit ću se u ured za sat vremena. Tad ćeš me moći nazvati. Imaš li još broj od ureda?

- Tu je negdje. U redu, čujemo se - rekao je i spustio slušalicu.

Imao sam sasvim dovoljno vremena da obavim još jedan mali poslić u međuvremenu. Popio
sam na brzinu piće, platio barmenu i izišao.

25.

Amerika je prelijepa zemlja. Novac leži na svakom koraku, samo se treba sjetiti načina kako ga
pokupiti. Narednik Jonathan Morrison ga je pronašao. Morrison je bio krupni, tvrdi crni
momak, koji je u ratu negdje na Pacifiku izgubio nogu. Sam je sebi zaustavio krv, previo ranu i
dovukao se do naših položaja udaljenih nekoliko kilometara od mjesta gdje je nastradao.
Morrison je vodio manju skupinu vojnika koja je radila izvidničke poslove za obavještajnu
službu. Vojnici koje je vodio vjerovali su u njega kao u Boga. Velik broj tih momaka Morrison je
zaposlio u svojoj agenciji, maštovito nazvanoj Morrisonova agencija. Imao je razgranatu mrežu po
cijeloj zemlji. Njegovi agenti su nabavljali sve novine koje su izlazile, pokrivali su svaki kutak
zemlje, izrezivali ono zanimljivo i slali u centralu kod Morrisona, u Devetu zapadnu ulicu, gdje
je nekoliko momaka od tih izrezaka pravilo ljupke male dosjee, ulagane u ružičaste kartonske
dvolisnice. Momak je ipak pokupio neke stvari iz obavještajne službe. Naravno, Morrisona je
interesirala samo crna strana života: tko je koga i gdje prevario, tko je koga i gdje ubio, tko je
oslobođen optužbi uslijed nedostatka dokaza ili obrata koji su graničili s čudom (iznenadna smrt
ili amnezija ključnih svjedoka na primjer). Ukratko: imao je ljepšu kolekciju ubojica i
prevaranata od losanđeleske policije, a nemate pojma kako ta roba u ovoj zemlji dobro ide.

U Morrisonove urede nije se ulazilo odmah s glavne ulice, niti je ikakva reklama upućivala na to
da se tu nalazi, što je i logično: ne bi bilo baš lijepo pored glavne ceste čitati natpis prodajemo
prljavo rublje, cijene najpovoljnije u gradu. S druge strane, svatko u ovom gradu i šire, koji se bavio
lopovima i sličnom čeljadi, znaju gdje naći ono što traže. Prvo morate proći kroz jednu drvenu
kapiju, a zatim na ulazu zatvorenom teškom željeznom ogradom ispričati uvjerljivu priču
krupnom pjegavom momku s tipičnom irskom njuškom, odjevenom u vrišteći ružičasti sako, što
je ustvari bila službena uniforma Morrisonovih službenika, a zatim ući u široko predsoblje,
naravno obloženo ružičastim tapetama, po kome su uz zidove bile poredane ružičaste fotelje s
malim ljupkim, niskim ružičastim stolićima ispred svake, na kojima su uredno bile poslagane
novine. Začudo, novine nisu bile ružičaste. Čudilo me da Morrison u tako velikoj zemlji kao što
je Amerika nije uspio pronaći nijedan časopis ružičaste boje. Zrak u prostoriji je bio svjež i nigdje
se po stvarima nije moglo vidjeti ni zrnce prašine.

Ja za neku posebnu priču nisam imao potrebe. Najavio sam svoj dolazak Morrisonu telefonski, i
pjegavi momak je bio obaviješten o tome. Morrison mi je bio dužnik: jednom sam ga izvadio iz
gužve kada je u jednom baru krenuo na trojicu razbijača koji su ga izazivali zbog boje kože, a
Morrison je i za prosječnog crnju bio neobično crn. Tada nisam znao o kome se radi. Pio sam
mirno svoje piće u jednom baru pored autoceste, a Morrison svoje odmah za susjednim stolom,
kad su u bar uletjela trojica bučnih bijelih momaka. Dizali su galamu kao da su sami u baru.
Onda je jedan od njih počeo provocirati Morrisona. Zvao se Eddie, volio je govoriti za sebe u
trećem licu, kao da se radi o nekom drugom: recimo o lokalnom siledžiji koji mu je bio idol.

- I došao on Eddieju Ticheru prosipati pamet, a tamo odakle je Eddie, tamo znaju s odvratnim
crnim njuškama - rekao je, unoseći se Morrisonu u lice, završavajući priču o tome kako je on
jednom izudarao nekog crnju.

Morrison mu je bez riječi sasuo u facu piće iz čaše, koju je držao u ruci dok je Eddie govorio.
Klipan je odmah krenuo da udari Morrisona, koji se ipak donekle izmakao, i ovaj ga je pogodio
po ramenu. Nisam se imao namjeru miješati, jer mi je izgledalo da Morrison može izići na kraj s
velikim Eddiejem. Međutim, ona dvojica Eddiejevih drugova su imali namjeru pridružiti se
zabavi. Odmah su krenuli s leđa prema Morrisonu. Jednome od njih sam podapeo nogom kada
je prolazio pored moga stola, pao je na tvrde kamene pločice koliko je dug, i ostao je tu ležati,
vrteći glavom kao zaljubljeni bik, dok je onaj drugi, kada je to vidio, krenuo prema meni. Nije
bio neki tvrd orah, bila su mi dovoljna samo dva udarca da ga pošaljem na pod onome drugom.
Ležali su mirno i bez namjere da nastave s tučnjavom, kao dvije ljupke zvečarke koje leže i
čekaju da vas dohvate za nogu ako ne pazite. Za to vrijeme je Morrison već preuzeo inicijativu.
Teško je hodao, ali je udarao kao bik. Eddie se sve više povlačio prema izlazu. Ja sam sjedio za
svojim stolom i sa zanimanjem promatrao. Na kraju je Eddie pobjegao iz bara, a za njim su se
nešto kasnije povukla i ona dvojica s poda. Nisu imali dodatnih primjedbi.

Kada je nešto kasnije čuo da sam privatni detektiv, ostavio mi je posjetnicu i rekao mi da će mi
sigurno jednom zatrebati.

- A i volio bih da vam zatreba. Volim vraćati dugove, a u situaciji sam da to i mogu.

Naravno, crno kopile je bilo u pravu. A nije mi slagao ni za ono o dugovima. Tri dana poslije
toga pročitao sam u novinama da je netko divljački pretukao Eddieja Tichera, mirnog građanina
Los Angelesa. Nazvao sam Morrisona i spomenuo mu to.

- Sve je to zbog lošeg održavanja ulica, čovječe. Kore od banana leže na svakom koraku.

- Znači, čovjek se okliznuo na koru od banane?

- Najvjerojatnije. U ovoj zemlji možete na svakom koraku naletjeti na malog, smrdljivog

mekušca koji misli da je tvrd kao kamen. Problem je što takvi gledaju u nebesa kad hodaju. I
ništa normalnije nego da se okliznu na koru od banane.

- I tako jedno desetak puta - rekao sam.

- Vrlo inteligentno, Markowe. Treba li vam posao?

- Još uvijek ne.

- Kad vam zatreba pomoć, obratite mi se. Jonathan Morrison uvijek vraća dugove - rekao je i
spustio slušalicu.

U predsoblju nisam dugo čekao: nisam uspio ni dovršiti čitanje nekog kratkog članka o štetnosti
pušenja, kada je iz jednog od ureda izišla krupna crna žena, koja me stasom podsjećala na
služavku iz filma Zameo ih vjetar. Naravno, gospođa je nosila neupadljivi ružičasti kostim.

- Gospodin Markowe? - upitao me ljubazno crni ormar.

- Taj sam - rekao sam još ljubaznije.

- Nadam se da niste puno čekali? Gospodin Morrison vas čeka. Izvolite za mnom.

Uvela me u uski, skučeni ured, kojeg je gotovo čitavog zauzimao masivni pisaći stol na kome se
nalazio samo pisaći stroj s uredno uvučenim papirom, naravno ružičastim. Iz tog ureda se,
odmah ispred stola, ulazilo u drugi. Otvorila mi je vrata tog ureda, rekla mi da uđem i, kada
sam ušao, zatvorila je vrata za mnom. Morrison je, kad sam ušao, sjedio za skromnim masivnim
stolom veličine teniskog igrališta. Lice mu je bilo u sjeni i izgledao je još crnji nego inače. Teškom
mukom se uspravio da me pozdravi. On na sebi nije imao ružičasti sako, ali mu je stajao na
vješalici u kutu prostorije. Imao je na sebi bijelu košulju kratkih rukava. Prišao sam mu i
rukovali smo se. Prostorija u kojoj smo se nalazili bila je prilično prostrana, asketski uređena,
ako ne računamo vrišteće tapete. Po zidovima nije bilo nikakvih ukrasa, osim na zidu iza
Morrisona, gdje se nalazio uramljen logo agencije: preko ružičaste podloge kočoperila se
orlušina prijetećeg izraza, a ispod nje je pisalo Morrisonova agencija.

- Zanimljiv izbor - rekao sam mu i pokazao na tapete.

Morrison se nasmijao i sjeo, ponudivši mi da sjednem nasuprot njega.

- Recite, gospodine Markow, na koji način vam mogu pomoći?

- Trebaju mi neki podaci. O šest ptičica od kojih su dvije bivše.

- Molim vas, imena - rekao je i izvadio ispod stola list papira i nalivpero.

- Paul Lester, Glen Ross...

- S dva s?

- Da, s dva s. Monica Ross, John Stetson, Don Irwing i Mel Thomson.

Morrison je pozvonio na zvono koje mu se nalazilo s desne strane stola, i odmah potom je ušla
bucmasta tajnica.

- Izvolite, gospodine Morrison.

- Pozovi mi Petera, molim te.

- U redu, gospodine Morrison. Još nešto?

- Donesite nam bocu viskija - upitno je pogledao u mene.

Ja sam mu potvrdno klimnuo glavom.

- I dvije čaše.

- U redu - rekla je tajnica i izišla.

Ubrzo se vratila, noseći na ružičastom pladnju bocu viskija i dvije nasute čaše.

- Mora li i ovo biti ružičasto? - pitao sam ga i pokazao prstom na pladanj.

- Sve je stvar stila. Poznavao sam čovjeka koji je kupovao uvijek iste košulje, po tri, četiri ili pet.
A opet, u ovoj zemlji možete prodati i najgoru robu, ali samo ako je umotana u lijep papir.

Otvorila su se vrata ureda, i unutra je ušao niski proćelavi čovjek koji je došao do Morrisonovog
stola.

- Sjedi, Peter - rekao mu je Morrison i pokazao mu na stolicu koja je stajala s moje lijeve strane.

- Ovo je Peter - rekao je meni. - Bio je sa mnom u ratu, najbolji strijelac u postrojbi. Skidao je male
žute gadove i na tristo metara.

Čovječuljak se blago naklonio. Morrison mu je pružio onaj list papira na koji je ispisao imena.
- Ovo mi pogledaj odmah. Sve ostalo ostavi za kasnije. Kad završiš donesi to odmah kod mene.
To je sve.

- U redu, gospodine Morrison - rekao je i izišao.

- Nemate problema s ljudstvom? - rekao sam mu.

- Sve ovisi kako se postavite.

Peter se vratio nakon otprilike pola sata. Za to vrijeme smo ja i Morrison vrijedno praznili onu
bocu viskija. Iz nekog ureda dopiralo je marljivo udaranje pisaćeg stroja. Peter je donio nekoliko
listova papira i stavio ih na stol ispred Morrisona.

- To je sve što imamo - rekao je.

- U redu, Peter, možeš ići.

Morrison je ispod stola izvadio naočale i stavio ih na nos i jedno vrijeme proučavao one papire.

- Ne znam koliko vam ovo može pomoći, ali to je sve što imamo - rekao mi je, pružajući mi one
listove.

- Hvala vam - rekao sam i ustao, pruživši Morrisonu jednu novčanicu od pedeset dolara.

- Ne - rekao je i zadržao moju ruku s novcem. - Ne zarađujem na prijateljima.

Kad sam izlazio, onaj pjegavi momak mi je otvorio metalna vrata.

- Smio bih se kladiti - rekao sam mu kad sam prošao pored njega - da znam koje vam je boje
toaletni papir.

- Bojim se da bi izgubili opkladu, gospodine - rekao mi je.

Upitno sam ga pogledao.

- Gospodin Morrison koristi isključivo žuti toaletni papir. To mu je ostalo od rata.

26.

Odvezao sam se do ureda da na miru pročitam one papire što mi ih je dao Morrison i da
sačekam Morganov poziv. Ovaj put na parkiralištu nije bilo nikakvog jaguara. Teško ga je moglo
i biti: po mojoj računici šarmantni Pierre bar tjedan dana neće biti nizašto. Ipak, netko me čekao
u čekaonici pred uredom. To je bio glavom i bradom Don Irwing osobno. Gazda je bio malo
inteligentniji od svog majmuna, bar je sklonio automobil malo dalje.

- Ne vidim Pierra?

- Dobro ste ga udesili.

- Trudio sam se. Ne znam kako ćete bez njega?

- Mogu ja nabaviti onakvih koliko hoću - rekao je.

- Ali je Pierre jedan. Zanimljivo ime, interesira me tko mu je bio veći šaljivđija, majka ili otac?

- Što je imao značiti onaj jutrošnji poziv? - pitao me.

Ušli smo u ured, ja sam sjeo za svoj stol, nabacio noge na stol, dok je Irwing ostao stajati pored
vrata držeći šešir u ruci. Izvadio sam iz stola bocu viskija i ispio jedan gutljaj.

- Ponudio bih vas viskijem, ali nemam škotskog.

- Slušajte, nisam ovamo došao piti, pogotovo ne s takvom ništarijom kao što ste vi.

- Slušajte vi! Ako ne znate što je značio onaj jutrošnji poziv, otkud vaš gorila u mom uredu? Ili
zašto ste vi došli?

- Želim razjasniti neke stvari.

- Ovdje se trguje. Prvo, što nudite?

- S kopiletom poput vas ne trgujem.

- A što ako kopile Wholsu ubaci u uho Stetsonov dug stanovitom gospodinu. A dotični
gospodin ima lijep običaj da za početak klijentu polomi kosti. I još da mu kažem da Stetson nije
imao love da vrati taj dug, a gospodin kome je bio dužan ne prašta. Što vam je prodao u
zamjenu za otpis duga? Možda ono što se krilo u radiju? Kako izgleda gospođa Ross bez haljine?

- Kakva gospođa Ross i kakva haljina? Pričate gluposti, Markowe!

Izgledao mi je iskreno dok je ovo govorio.

- I ime ste mi zapamtili! Zanimljivo.

- Slušajte, možemo se nagoditi.

- Teško. Teško ćete izdržati onakav udarac po glavi, a bez uzvrata nema nagodbe.

- Izigravate šarlatana - rekao je i stavio šešir na glavu. - Doviđenja, gospodine Markowe!

- Sačekajte! - rekao sam blagim glasom i prišao mu. - Nismo završili!

Irwing je iznenađeno zastao i sačekao da mu priđem. Prvo sam mu smjestio jak udarac u
želudac, a kad se savio držeći se za stomak, pogodio sam ga direktno u bradu. Od tog je udarca
pao na pod.

- Zapamtit ćeš me! - procijedio je.

- Sad se čisti! - rekao sam mu

Izbacio sam ga na hodnik i rekao mu da mi pozdravi simpatičnog Pierra. Bio sam zadovoljan
sam sa sobom. Neke stvari sam ipak predvidio. Vratio sam se u ured, zaključao ga, sjeo za stol i
izvadio Morrisonove papire. Imao je podatke o četiri osobe: o Stetsonu, Glenu, Irwingu i
Thomsonu.
27.

Najkraća bilješka je bila ona o Thomsonu. Navedeno je samo da je jednom prijavio policiji
kupovinu krivotvorene skupocjene marke. Thomson ju je navodno platio dvanaest tisuća dolara.
Nije bilo navedeno gdje ju je kupio.

Podaci o Irwingu su bili klasika: sumnjiva koncesija za vojsku tijekom rata, nekoliko iznuda,
davanje mita... Naravno, ništa dokazano. Najviše prostora u Irwingovom dosjeu bilo je
posvećeno suđenju zbog pranja novca. Oslobođen je uslijed nedostatka dokaza.

Glen Ross je bio nešto zanimljivija ptičica. U filatelističkim krugovima u New Yorku bio je
poznat po svojoj kolekciji poštanskih maraka, pogotovo po zbirci maraka sa sportskim
motivima. Međutim, njegova zbirka je slovila kao nepouzdana, jer je za jednu njegovu izloženu
marku, neobično rijetku i vrijednu, nedvosmisleno utvrđeno da se radi o falsifikatu, i to izuzetno
dobrom falsifikatu. Još je bio naveden jedan detalj u svezi filatelije: navedeno je da se Glen Ross
ponašao malo čudno za jednog strastvenog filatelistu, naime s vremena na vrijeme prodao bi
poneku marku iz svoje zbirke na što se ti čudaci rijetko odlučuju. Obogatio se preprodajom
nekretnina u New Jersyju. S tom njegovom trgovinom je bilo povezano jedno nikad razjašnjeno
ubojstvo. Nisu postojale nikakve indicije koje bi upućivale na Rossa, međutim smrću jednog
rančera najviše se okoristio upravo on. Tip je tvrdoglavo odbijao prodati svoje imanje Rossu. S
njegovim nasljednicima se neobično brzo nagodio. Na toj transakciji je zaradio višestruko.

Stetson je bio najzanimljivija ptičica iz ovog društva. Već sa šesnaest godina prvi je put došao u
sukob sa zakonom. Uhvaćen je zbog sitnih krađa po New Yorku. Slijedio je niz sitnijih prekršaja:
krađa, varanja, iznuđivanja... Morrisonova ekipa najviše je prostora dala jednom događaju od
prije sedam-osam godina, kada je u njihovom zajedničkom stanu pronađen mrtav Stetsonov
dugogodišnji ljubavnik, neki John Palmer, po zanimanju graver. Stetsona je od zatvora sačuvao
vrlo jak alibi. Palmer je zatučen bejzbolskom palicom. A ono što je u svemu tome bilo
najzanimljivije, alibi je Stetsonu osigurao Glen Ross osobno. Navedeno je bilo, isto tako, da je
Stetson, po neprovjerenim informacijama, imao udjela u jednoj od tajnih kladionica, i da se
jedno vrijeme neuspješno bavio preprodajom nekretnina.

Neke su mi stvari sad odjednom postale jasnije. Trebao sam provjeriti još neke detalje. Nazvao
sam inspektora Wholsa. Bio je poslovično ljubazan kad se javio: promrmljao je nešto što je više
ličilo na režanje nego li na pozdrav.

- Markowe je - rekao sam.

- Što je sad?

- Trebali bi mi neki podaci do kojih vi pajkani možete doći vrlo jednostavno, a meni bi trebalo
najmanje sto godina.

- Zašto ti trebaju? - pitao je.

- Da završim neke stvari.

- Otvori karte!
- Bojim se da su mi zasad tanke. Recimo ovako, vi meni podatke, a ja vama nekoliko ptičica na
pladnju. Lijepo umotanih u celofan, a po želji može doći u obzir i mašnica.

- Markowe, budi jasniji!

- Dajte mi podatke, a ja ću te nazvati tokom dana. Trebam još posložiti neke detalje.

- Reci! - rekao je mrzovoljno.

- Interesira me kad su se Glen Ross i John Stetson doselili u Kaliforniju?

- Još nešto?

- David Page. Imate li ikakvih podataka o čovjeku s tim imenom?

- Čestitam, Markowe! Ipak si imao živaca nakon što si pronašao Stetsonov leš malo pronjuškati
po sobi.

- Trudio sam se - rekao sam.

- Na to ti mogu odgovoriti odmah. Nismo tipu uspjeli ući u trag, ali se nismo pretjerano ni
trudili nakon što smo pronašli Lesterov leš. Nemamo ptičicu s tim imenom u svojoj kolekciji.
Pretpostavljam da se radi o kratkotrajnoj vezi. Recimo da je to možda izazvalo Lesterovu
ljubomoru.

- Moguće - rekao sam.

- U redu, nazovi za deset minuta.

Nazvao sam ga za petnaestak minuta, uzimajući u obzir standardnu policijsku tromost.

Izrecitirao mi je datume. Doselili su se u intervalu od mjesec dana, prvo Rossovi, a za njima
Stetson. A ono nazanimljivije, zbog čega sam u stvari i nazvao Wholsa, uklopilo se u moje
pretpostavke: obojica su napustili New York odmah nakon završetka istrage o smrti
Stetsonovog ljubavnika.

- Slušaj - rekao sam mu na kraju - znaš da sam vidio ružniji sako nego li onaj u onog tvog
razbijača.

- Rona?

- Da u Rona. Ružičast je. Nosi ga jedan ugledan građanin ovog grada.

- Ružičast?! Zanimljivo - rekao je s gađenjem u glasu i spustio slušalicu.

28.

Dok sam čekao Morganov poziv, pronašao sam u uredu dva Journala: interesiralo me da li se
Donnie bavio Smithovim slučajem. U svakom od brojeva bio je po jedan članak o tom slučaju, a
oba ih je potpisao neki B.W. Ubrzo je Morgan nazvao.
- Slušaj - rekao je - nemam puno vremena, natovario mi je šef neki izvanredni posao. Jedino ako
možeš doći do redakcije?

- Krenut ću odmah. Imaš li išta?

- Prilično toga, samo ne znam koliko će ti to sve koristiti.

- U redu, dolazim. Tamo sam najdalje za pola sata.

- U prizemlju zgrade gdje se nalazi redakcija ima jedan lokal. Sačekat ću te unutra.

- U redu - rekao sam i prekinuo vezu.

Trebalo mi je dvadesetak minuta da stignem do lokala u kojemu smo se trebali naći. Donnie me
je već čekao unutra. Lokal je bio prilično prostran i moderno uređen. Iznad šanka se nalazila
uvećana i uramljena naslovna stranica Journala na kojoj se kočoperio skromni naslov: Journal na
tragu vrhunskog istraživačkog novinarstva. Pretpostavljao sam da su novinari lista glavna
klijentela. Unutra nije bila neka posebna gužva. S obje strane pravokutne prostorije nalazila su
se dva uzvišena podija na kojima su se nalazila po dva stola. Za jednim od njih je sjedio Donnie s
gomilom novina ispred sebe. Donnie je inače bio mršavko, visok preko dva metra. Onako
nagnut nad novinama, izgledalo je kao da je presavijen na dva dijela. Prišao sam mu i sjeo za
slobodnu stolicu. On je podigao pogled s novina i lijeno mahnuo barmenu, koji je sklanjao čaše s
jednog od obližnjih stolova. Odnekle iza šanka dopirala je prigušena glazba. Svirala je Autmn
Lives od Edith Piaf. Naručio sam martini.

- Uzmi konjak - rekao mi je Donnie i pokazao mi svoju čašu sa žućkastom tekućinom. - Gazda
bara je Francuz. Ne možeš pogriješiti.

Ipak sam ostao pri martiniju.

- Ovako, nemam puno vremena. Znači Charles Russel te interesira?

- Između ostalog - rekao sam.

- On je kod nas, kao što znaš, urednik kulturne rubrike. Uglavnom se radi o jednom
kompletnom kretenu koji ima vrlo visoko mišljenje o sebi. Odnekuda je s istoka, a u redakciju je
došao prije nekoliko godina, četiri čini mi se. Ne znam gdje je prije radio, jedno vrijeme je slagao
priču da je pisao za New Yorker, dok netko iz redakcije nije provjerio.

- New Yorker?

- To je u toj branši plafon. Kao da ja slažem priču da sam pisao za Washington Post ili New York
Times, a ne lunjao tržnicama i gledao gdje je najjeftiniji krumpir. Uglavnom, nemam informacija
da se ikada bavio nekim mutnim poslovima, osim ovo s tim Timom Wellsom.

- O čemu se tu točno radi?

- Već je javna tajna da odavno ljubaka s Wellsovom ženom. Čak od vremena prije nego što je
ovaj postao poznat.

- Gledao sam slike tog tipa. Ništa ja tu nisam razumio?

- Koliko znam na tim njegovim slikama se nema što ni razumjeti. Raspitivao sam se kod par
ljudi iz kulture o Wellsu. Svi smatraju da su njegove slike najobičnije smeće.

- Otkuda onda da ga je Journal proturio kao slikara?

- Točnije grafičara - rekao je Donnie, pokušavajući imitirati Russelov glas. To mu je prilično

dobro polazilo za rukom. - To bi trebao pitati Charlesa. Tim Wells je njegov vlastiti projekt. On je
danas najzaslužniji što svaki parajlija u Kaliforniji ima bar jednu Wellsovu sliku.

- Što misliš ima li to veze s njegovom ženom? - pitao sam.

- Vjeruj mi i meni je to jedino palo napamet. Tip je, mislim na Russela, investirao u nešto za što
pretpostavlja da će jednoga dana biti u dobroj mjeri i njegovo. Što te ono još interesiralo?

- Tip ima običaj odskitati od kuće na dan-dva?

- A što, ovaj put je izgleda pretjerao?

- Bez komentara - rekao sam.

- Načuo sam nešto o slikarskim kolonijama. Evo ti tu! - rekao mi je i pružio mi papir s ispisanim
adresama - dvije adrese.

- Je li Wells ranije imao običaj odlaziti tamo?

- To sam - rekao je i pokazao na papir u mojim rukama - i pronašao u novinama. Oba članka
potpisao je glavom i bradom veliki Russel.

- Russel? Nešto mi tu ne štima?

- Zašto?

- Ako je Wells tamo, onda bi Russel to morao znati.

- Vjerojatno - rekao je Morgan. - U oba članka je pisao kao da je glasnogovornik tih kampova.
Valjda bi trebao biti upućen.

- Reci mi o čemu se tu točno radi?

- Misliš na slikarske kolonije?

- Da.

- Radi se o jednom vrlo uljudnom vidu pljačke. Skupite pet, šest, desetak slikara koji u koloniji
slikaju za vas, a zauzvrat dobivajuduševni mir, neophodan za stvaralački zanos, kako bi to rekao
Russel. Sve je čisto i sve po zakonu. Obično tu skupljaju slikare koji su trenutni hit. Uvijek imate
nekoliko takvih, koji za skupu lovu prodaju lokalnim parajlijama svoje mazarije. Oni te kolonije
nazivaju nekakvim psihoterapijskim tretmanom ili prožimanjem više strastvenih individualnih
koncepata.

- Kako bi to rekao veliki Russel.

Donnie se nasmijao i izvadio cigaretu.

- To je uglavnom sve?

- Uglavnom. Osim što se govorka da u tim krugovima droga nije rijetkost, a o alkoholu da ne
govorim. Pretpostavljam, mislim na te kolonije, da tu Russel ima svoj tal. Lijepa je lova u
opticaju. Ti izračunaj koliko košta desetak slika trenutno aktualnih imena, pogotovo ako si u
prilici, kao on, dodatno podgrijati famu oko kojeg od njih. Reci mi na čemu sad radiš? Ima li što
materijala za mene?

- Bit će, i to brzo. Imat ćeš dobru priču i sat-dva prednosti nad ostalima. Dok završim s
Wholsom, ti si na redu.

- Ima li to veze sa slučajem ubojstva ovog Stetsona?

- Recimo da je povezano na neki način.

- Onda se nadam da ćemo se čuti - rekao je, ustao sa stolice i pozvao konobara da plati.

- U svakom slučaju - rekao sam i krenuo prema izlazu.

Međutim, zastao sam nasred lokala, jer mi je u tom trenutku nešto palo napamet. Donnie je već
bio platio konobaru i krenuo van.

- Donnie, imaš li još malo vremena?- pitao sam ga.

Pogledao je nervozno na sat.

- Trebat će ti podaci i tebi, za članak - pojasnio sam mu. - Za budući članak.

- O čemu se radi?

- Poznaješ li Dona Irwinga?

- Onu ajkulu iz Idle Vallyja?

- Upravo taj. Ima i vjernog psića, zove se Pierre. I on me interesira.

- Sačekaj malo! - rekao je i otišao do barmena iza šanka.

Ja sam sjeo za jedan od obližnjih stolova i čekao. Donnie je bio iza šanka pored telefona i vrtio
neke brojeve. Na kraju je dobio vezu, ali ja nisam čuo što govori od dva tipa koja su sjedila za
susjednim stolom i bučno se svađali u vezi neke utakmice, koja je, kako sam ja shvatio, tek
trebala biti odigrana. Donnie se vratio nakon nekoliko minuta.

- Ništa konkretno - rekao je. - Međutim, prišapnula mi je jedna ptičica tko ima to što te interesira.
Denny Haste iz Chroniclea je nedavno radio na jednom slučaju u vezi Irwinga. Znam da si s
klipanom dobro.

- Čitam redovno njihovu kriminalističku rubriku, ali takvo nešto nisam našao.

- Normalno da nisi, jer nije ni objavljeno. Urednik se usrao u posljednji trenutak.

- Odakle ti ta informacija?

- Imamo i mi svoje ptičice. Bolje je znati što nam radi konkurencija, nego što se događa u našoj
redakciji. Tako bar znamo koliko možemo biti loši.

- Vrlo podlo - rekao sam.

- Reci to mom šefu. Pričat će ti dva sata o viteškom kodeksu. Znaš li da je i Wilchelm Tell bio
obična varalica: on uopće nije gađao jabuku na glavi svoga sina, gađao je limun.

- Zanimljivo. Vidimo se - rekao sam mu, ustao iza stola i krenuo prema izlazu.

Tek kad sam izišao, shvatio sam da je Donnie jedan veliki lažljivac: otkud Wilchelmu Tellu u
Švicarskoj limun; da je bio žabar možda bi i povjerovao u njegovu priču. Vani se već mračilo.
Otišao sam pješice do jednog kioska u blizini i pojeo jedan hamburger. Dok sam jeo, izvadio sam
onaj papir s adresama iz džepa. Mjesta su bila prilično udaljena jedno od drugoga. Prvo se
nalazilo desetak kilometara sjevernije od grada, a drugo dvadesetak kilometara zapadno. Taj
dan sam mogao otići samo do jednog mjesta. Odlučio sam se za ono bliže. Uzeo sam ostatak
hamburgera u ruku i pošao do automobila. U blizini je neki kicoški odjeven crnac vodio
krupnog psa na uzici. Pas se otimao na drugu stranu, ali ga je kicoš doslovce vukao na svoju
stranu. Neprimjetno sam, da kicoš ne vidi, bacio ostatak hamburgera na stranu gdje je vukao
pas. Pas se naglo otrgnuo i potrčao za hamburgerom. Uzica se smiješno vukla za njim. Kicoš je
psujući krenuo za psom, koji se skromno, sasvim u američkom duhu, zvao Boss.

29.

Promet do mjesta s adrese bio je rijedak. Par kilometara iza grada skrenuo sam na sporedni put
koji se jedno vrijeme blago penjao. Nekoliko kilometara put je bio oivičen drvoredom platana. U
blizini mjesta s adrese nije bilo nikakvih kuća, tako da sam ga bez problema pronašao. Radilo se
u stvari o nekoliko brvnara koje su bile ograđene niskom drvenom ogradom, koja je na više
mjesta bila provaljena. Ni u jednoj od baraka nije se vidjelo svijetlo, niti se čuo bilo kakav zvuk.
Uzeo sam iz automobila ručnu svjetiljku i otišao do baraka. Vrata od prve su bila ispala iz gornje
šarke i visjela gornjim krajem prema unutra. Odgurnuo sam ih. Ispala su i iz donjih šarki i s
treskom pala u unutrašnjost barake. Ušao sam unutra i osvijetlio prostoriju svjetiljkom. Unutra
se nalazio samo jedan rasklimani stol i vješalica iza njega pričvršćena na zid, koja se jednim
krajem bila otkačila. Na stolu se nešto nalazilo. Prišao sam bliže. Radilo se o slikarskoj paleti.
Uzeo sam je u ruke i isprobao boje prstima. Bile su ispucale i tvrde kao kamen. Pretpostavljao
sam da tu paletu nitko mjesecima nije koristio.

U drugim barakama sam zatekao sličnu sliku: poneki neupotrebljivi komad namještaja - propali
metalni krevet na kat, komodu bez jednih vrata, vitrinu s polupanim staklima - par praznih boca
od viskija, jedan žuti mantil zaprljan bojama... Izišao sam iz posljednje barake u kojoj sam bio i
krenuo prema automobilu. Iz suprotnog smjera je nailazilo vozilo. Sklonio sam se natrag u
baraku dok nije prošlo, a zatim otišao do automobila. Odatle sam se odvezao do stana u Laurel
Canyiona. Usput nisam svraćao nigdje. Rusi imaju dobru poslovicu za to: Medvjed uvijek odnese
najbolju ovcu iz stada.
Bilo je prošlo jedanaest sati, upravo sam se spremao na spavanje, kada je zazvonio telefon.
Podigao sam slušalicu. Odgovorila mi je tišina. Tamo, kod moga sugovornika tiho je kucao sat.
Zviznuo sam u slušalicu kao kad se doziva pas, ali je ponovno odgovorilo kucanje sata.
Pokušavao sam razaznati neke druge zvukove, ali ih nije bilo. Na kraju je onaj drugi odustao.
Telefon je ponovno zazvonio oko dvanaest sati. Bio sam već legao u krevet. Ponovno isto: šutnja
i kucanje sata u pozadini. Zvučalo je jezivo. Ni pomislio nisam da kucanje sata može tako
zvučati: kao da otkucava posljednje trenutke nečijeg života, a čovjeku, logično, prvo padne
napamet njegov. Sačekao sam dok je nepoznati prekinuo vezu, a onda sam slušalicu ostavio
pored aparata. Za divno čudo moj tajanstveni prijatelj me tu noć više nije nazivao

Sljedeći dan je počeo tipično za jednog privatnog detektiva. Probudio sam se nešto prije osam
sati, vratio slušalicu telefona na aparat i napravio kavu, a da uz to nisam zapalio nijednu
cigaretu, što mi jako rijetko uspijeva. Kad je kava bila gotova, svečano sam je odnio na stol i bio
sam spreman za ritualno paljenje prve jutarnje cigarete. Ali mi se to jutro dogodila najstrašnija
mora svih čestitih pušača: nisam u kući imao nijedne cigarete. Ono što se dalje događalo je
klasika: prvo sam prekopao džepove svih kaputa, hlača, košulja, zatim sam pregledao ladice
stolova, pokušavao se sjetiti da li sam ikada slučajno ostavio negdje načetu kutiju cigareta, a
zatim je zaboravio. - Watsone - rekao je Sherlock Holmes u mojoj glavi - ako si i zaboravio
nekada davno načetu kutiju i nisi je se sjetio ujutro, vrlo su male mogućnosti da je se sjetiš sada.
A uz to - nastavljao je nemilosrdno Holmes - takva kutija najvjerojatnije nikada nije ni postojala.
- Naravno, prepotentno englesko kopile je bilo u pravu. Naučio sam to jutro još jednu važnu
životnu lekciju: načeta kutija cigareta negdje u stanu, u trenutku kad ostanete bez cigareta, čista
je fikcija, jer da sam našao tu famoznu kutiju, to bi izgledalo isto kao da u bajci najmlađi sin
umire od gladi, a onda u očaju udari glavom od zid, provali ga, a iz zida pokuljaju zlatnici.
Međutim, to je i za jednu bajku bilo previše. Ni braća Grimm nisu bila toliko bezobrazna da nam
pokušaju poturiti nešto slično.

Popio sam kavu na brzini, ali bez nekog posebnog zadovoljstva, jer je kava bez cigarete isto kao
vjenčanje na brzu ruku bez lažnog nakita: jedno bez drugoga teško da mogu. Obukao sam se i u
glavi pravio raspored za taj dan. Imao sam na umu dva neodložna posla, ali sam odlučio prvo
provjeriti onu drugu adresu koju mi je dao Donnie Morgan.

Najprije sam svratio u prvi lokal koji sam vidio otvoren. Naručio sam kavu i cigarete. Bila je
subota i lokal je bio gotovo prazan. Nisu imali camela, pa sam uzeo marlboro, ali je zato kava
bila izvrsna. Zapalio sam prvu cigaretu i tegobni život privatnog detektiva postao je kudikamo
ljepši.

Tamnoplavi bantley mi se prikačio u gradu. Zvono za uzbunu mi se uključilo kad sam primijetio
da ni na jednom križanju vozač bantlyja nije želio stati usporedo s mojim automobilom, nego bi
ostao u istoj traci u kojoj sam i ja vozio, ali malo podalje, toliko da mu ne mogu vidjeti jasno lice.
Napravio sam nekoliko probnih krugova oko jednog bloka zgrada, i bantlyja jedno vrijeme
nisam vidio, ali kad sam izišao na otvoreni put ponovno mi je dahtao za vratom. Vozača nisam
mogao dobro vidjeti, jedino sam zapazio da je nosio sunčane naočale s ogromnim zatamnjenim
staklima, i da je u automobilu samo jedna osoba.

30.
Bantley je vozio neprestano pedesetak metara iza mene. Slobodnom rukom sam izvadio
revolver iz pretinca automobila, kamo sam ga stavio to jutro. Imao sam osjećaj da bi mi taj dan
mogao zatrebati. Skrenuo sam na jedan sporedni put, pomno prateći hoće li bantley krenuti za
mnom. Krenuo je. Mada je i ovdje bio u prednosti nada mnom, ali je zbog oštrih zavoja ta
prednost ipak bila manja nego li na otvorenoj cesti, gdje me je bantley mogao prestići kako je
htio. Povećao sam brzinu iza jednog zavoja gdje me vozač iz drugog automobila nije mogao
vidjeti. Trebala mi je prednost od stotinjak metara za ono što sam naumio. Ispred sebe sam imao
pravac od nekih dvjesto metara, iza kojega se put penjao i nalazio se niz oštrih zavoja. Pri kraju
pravca se nalazilo malo proširenje. Povećao sam brzinu koliko sam god mogao. Prije onog
proširenja sam naglo zakočio, skrenuo na njega, a onda sam pod ručnom skrenuo natrag i
pripriječio automobil na sred ceste. Bantly je tek bio ušao na pravac. Uzeo sam revolver, i
zaklonio se iza automobila. Stotinjak metra ispred mene bantley je naglo zakočio, krenuo malo
unatrag, onda se naglo na cesti okrenuo i punom brzinom krenuo natrag. Sačekao sam desetak
minuta, bantlyju nije bilo ni traga, a zatim sam nastavio onim sporednim putem, jer sam znao da
nekih pet milja naprijed postoji odvojak za glavnu cestu.

Kad sam došao do glavne ceste, sklonio sam se na jedno proširenje i sačekao još desetak minuta,
i pošto se bantly ni tada nije pojavio, nastavio sam dalje. Vozio sam još desetak milja glavnom
cestom, a zatim sam skrenuo i vozio nekoliko milja uskom lokalnom cestom.

Očekivao sam neku ogromnu viktorijansku kuću, okruženu parkom i bazenima, međutim
prevario sam se. Radilo se o ranču s nizom manjih zgrada nanizanih u obliku slova U. Iza
zgrada, uz ogradu, nalazio se visoki drvored platana, a ispred široko betonirano dvorište, na
kome se nalazilo nekoliko parkiranih vozila. Cijeli me kompleks podsjećao na napuštenu
vojarnu, pogotovo zbog teške i visoke metalne ograde, obojene u sivo. Na vrhu ograde, koja je
završavala oštrim metalnim šiljcima, bila je spetljana, cijelom dužinom, bodljikava žica. Vidjelo
se da ograda odavno nije održavana, posvuda se ispod boje probijala rđa. Ulazna kapija je bila
još masivnija od ograde. Jedno njeno krilo se otvaralo, dok se drugo pomjeralo na minijaturnim
tračnicama u stranu.

31.

Oko kapije i ispred zgrade nisam nikoga vidio. Udario sam nekoliko puta jako rukom od kapiju
i čekao. Za to vrijeme sam promatrao kako dvije pčele obrađuju rascvjetali grm hortenzije, koji
se nalazio odmah uz ogradu s unutrašnje strane. Nakon pet-šest minuta, iz jedne od zgrada
izišao je atletski građen mladić u farmericama i flanelskoj košulji zavrnutih rukava. Imao je
oštru kratku kosu, a na glavi je nosio crni kačket, s nekim znakom naprijed: radilo se o tri
nepravilna horizontalna poteza kistom u tri boje, nejednake dužine, koja su tvorila elipsu. Imao
je ljupku razbojničku njušku, i ljupko izbočenje s desne strane hlača, veličine prosječnog colta.

- Trebate nekoga? - rekao mi je.

Imao je tvrd i hladan pogled.

- Gospodina Wellsa.
- Nema ovdje nikakvog Wellsa.

- Tu mu je vozilo - rekao sam, blefirajući.

Sudeći po izrazu lica snagatora, blef je izgleda upalio. Tek je sad sa zanimanjem pogledao u
mene.

- I što ako je tu? - rekao je izazivački.

- Trebam porazgovarati s njim - rekao sam i pružio mu između metalnih šipki od kapije
posjetnicu.

- Njuškalo - rekao je ironično i pogledao me. - Naberi! - rekao mi je oštro.

- Bojim se da neće ići. Pozovite mi onoga tko vam je kupio tu lijepu kapicu ili se ja odavde ne
mrdam.

- Recite mi bar jedan dobar razlog zašto bi to napravio?

- Zato što bi to bilo jako ljubazno od vas i zato što je i policiji pomalo čudan Wellsov nestanak.
Vjerujem da bi ih ono vozilo tamo - rekao sam i neodređeno pokazao rukom prema dvorištu -
neobično interesiralo.

Otišao je prema onoj zgradi iz koje je izišao, s mojom posjetnicom u ruci. Vratio se nakon
desetak minuta s nekim nervoznim čovom od nekih pedesetak godina. Za to vrijeme su one
dvije pčele odradile cijeli grm i veselo odlepršale dalje.

Čovo je imao na glavi isti onaj crni kačket s elipsom.

- Kakav je to način?! - rekao je ljutito. Glas mu je bio visok i nimalo muževan. - Dolazite tu
nepozvani i još prijetite!

Snagator je nezainteresirano stajao iza njegovih leđa.

- Ovo je legalna umjetnička kolonija.

- Ne sumnjam - rekao sam - ali ste opet zbog nekog razloga izišli. Zašto niste poslali dečka s
coltom da me otjera? Nešto krijete, gospodine.

Čovo se sav zacrvenio. Na kratkom vratu su mu iskočile žile od bijesa.

- Primitivni ste, gospodine!

- Markowe - rekao sam što sam mogao ljubaznije.

- Pustit ću vas unutra samo da nas ostavite na miru. Vi ne znate koliko je mir značajan za
kreativne osobe.

- Vrlo lijepo od vas - rekao sam, nakon što me snagator propustio kroz malu ulaznu kapiju, koja
se nalazila odmah pored glavne, ali je u prvi mah nisam primijetio: bila je napravljena tako da se
zatvorena savršeno uklapa u ogradu.
Wellsa sam odmah prepoznao po onoj fotografiji, koju mi je dala njegova supruga. I on je na
glavi imao kačket s onim elipsastim logom. Nalazio se pored ogromnog prozora koji je gledao
na drvored. Ispred njega je bilo slikarsko postolje sa skicom u olovci. Na skici se nalazila ženska
silueta. Zgrade su bile urađene vrlo jednostavno. Preko jake metalne konstrukcije vijcima su bile
pričvršćene daske. Prostorija u kojoj sam se nalazio imala je visok strop, koji se u stvari
završavao kosim krovom prekrivenim rebrastim pločama oker boje. Pretpostavljao sam da je
ovo nekada morao biti hangar za tenkove ili nešto slično. Pod je bio od betona. Unutra se nije
bog zna što nalazilo: dva metalna kreveta na kojima je prethodnu noć vjerojatno netko spavao,
jer je posteljina bila razbacana i izgužvana, dva visoka staromodna drvena ormarića, koja ni po
čemu nisu pristajala ovdje, pretpostavljao sam da su naknadno dovezena, nešto slikarskog
materijala i gomila odjeće i nekih sitnica, nabacanih u kutu prostorije. Gorila je ostao vani.
Unutra smo bili samo ja, Wells i onaj čovo.

- Gospodine Wells, ovaj čovjek vas treba.

Wells se okrenuo prema meni i gledao me mutnim očima.

- Ne vidim tu nikakvog gospodina - rekao je drsko i izazivački.

Govorio je teško i pomalo je petljao jezikom.

- Gospodine Wells... - pokušao je čovo.

- Randy, molim te - prekinuo ga je Wells. - A što hoće taj tvoj gospodin? - pitao je i okrenuo se
prema onoj skici.

- Najbolje neka ti on to objasni.

- Gospodine Wells, ja sam privatni detektiv. Unajmila me je vaša žena da vas pronađem.

- Moja žena?! Da se nije gospođa zabrinula?

- Slušajte, gospodine, niste me izgleda dobro čuli, ja sam privatni detektiv, a ne bračni savjetnik,
i nisam ovamo došao rješavati vaše bračne razmirice. Smatram da sam posao završio. Možete
krenuti sa mnom ili ostati. Imate desetak minuta da odlučite. Sačekat ću vas ispred kapije
desetak minuta. Ako za to vrijeme ne dođete, smatrat ću da ste odustali.

- Sačekajte! - rekao je i okrenuo se prema meni. - Lijepa značka - rekao je ironično i pokazao
prstom prema mom licu. - Gdje ste to nabavili?

- Kod čovjeka koji je smatrao da mome licu nedostaje detalja. Da vam ga preporučim?

- Ne, hvala! Ne impresionira me tipova tehnika, mada su boje solidne.

- Gospodine Wells, vaša slika. To je možda jedno od vaših najboljih djela. Šteta da ostane
nedovršeno - rekao je onaj čovo plačljivim glasom.

- Jedno od najboljih djela? Ovo je obično smeće!

- Gospodine Wells, varate se! Šteta da ovo ostane nedovršeno!

Ja sam stajao sa strane i promatrao. Uživao sam u prizoru.

- A tko je rekao da će ostati nedovršeno - rekao je Wells i okrenuo se skici, a zatim je žustrim
potezima oko siluete nacrtao vješala i omču koja je išla s njih do vrata siluete, kao u dječjoj
igri vješala.

Siroti Randy se sav ukočio. Prepao sam se da ga ne udari kap.

- Eto, gotovo! - rekao mu je Wells.

Krenuo je prema onim stvarima u kutu prostorije, kopao jedno vrijeme po njima, dok nije
pronašao crvenu sportsku torbu, u koju je zatim redom trpao sve s one gomile. Kad je završio,
ponovno je prišao onoj skici, hodao je nesigurno, i ispod siluete nacrtao šest točkica. Sad je crtež
u potpunosti odgovarao dječjoj igri vješala, u kojoj se za svako pogrešno pogođeno slovo
dodavao po jedan detalj crtežu na vješalima. U slučaju da se slovo pogodi ono se ispisuje na one
točke ispod. Tajanstveni Wellsov pojam imao je šest slova: recimo Sharon ili Russel.

- Idem s vama, gospodine - rekao mi je. - Sačekajte me vani. Brzo ću doći.

Ja sam izišao iz prostorije, dok je Wells izvlačio neke stvari ispod kreveta. Randy je stajao pored
one Wellsove skice, u pozi čovjeka koji je izgubio sve nade u životu. Gorila me nezainteresirano
dopratio do kapije, otključao mi je, a zatim se udaljio prema zgradama.

32.

Wells je došao nakon desetak minuta. Za to vrijeme nekoliko je osoba iz jedne zgrade prešlo u
onu u kojoj je bio Wells. Bolom skrhani Randy je ostao unutra. Wells je u rukama nosio onu
crvenu sportsku torbu i još nešto odjeće preko ruke. Netom prije, Wells se umio, lice i ruke su
mu još uvijek bili mokri. Na glavi je i sad imao onaj crni kačket.

- Vaš automobil, gospodine Wells? - rekao sam.

- Ne mogu ovakav voziti. Poslat ću Stevea po njega.

Steve je, pretpostavio sam, bio raspjevani plavi dugajlija.

- Proklete pijavice - rekao je kada je sjeo u automobil. - Vidjeli ste u kakvom kokošinjcu
organiziraju koloniju. Nisu mogli osigurati ništa pristojnije: kažu da skromnost utječe pozitivno.
Zrači pozitivnu energiju. Ono nije skromnost, ono je... Ono je obično sranje.

Onda mu je nešto palo napamet, otvorio je svoj prozor i zavitlao onu kapu vani.

- Jeste li čuli priču, gospodine... - rekao je nešto kasnije.

- Phil Markowe - rekao sam.

- Gospodine Markowe, o Mozartu i Salieriju?

- Ono o navodnom trovanju i slično?

- To je iz iste priče, ali je to u svemu najmanje važno. Najvažniji je onaj dio o vrijednosti djela
jednog i drugog. Tko danas zna za Salierija? Nitko. A za Mozarta... Tu je bio jedan nepoznat
momak, jučer su ga kreteni otjerali, koji je vraški dobro slikao.

- To bi trebao biti Mozart? - rekao sam. - Kandidat za vječnost.

- Upravo tako. Najgore od svega što sam ja postao svjestan da je sve ono što sam dosad radio
obično smeće. To što je radio onaj momak, to je prava stvar. Dao bih sve svoje radove samo za
jedan njegov.

- Gospodine Wells, vi ste afirmirani slikar.

- Sve je to počelo od onoga kretena Russela. Bio je tu jučer i rekao je za onog momka da je
bezveznjak. Smijao sam im se u brk. On je od mojih gluposti stvorio djela.

- Nije imao razloga, ako su vam slike bezvrijedne.

Okrenuo se prema meni i pogledao me sažaljivo. Kao da je malo počeo dolaziti sebi.

- Gospodine Markowe, vi ste neki detektiv? Taj mi bezveznjak ševi ženu, ako niste znali.

- Ne pada vam to baš teško ili se varam?

- Ni najmanje. Jedino joj ne mogu oprostiti zašto baš taj kreten od Russela.

- Prodali ste dosta slika? - pitao sam ga, pokušavajući promijeniti temu, jer su me njegovi bračni
problemi već pomalo zamarali.

Wells je otvorio staklo na svome prozoru, a moje je već bilo ranije otvoreno, tako da se u
automobilu stvorio propuh. Zatvorio sam svoje staklo, jer je Wellsu očito trebalo više zraka nego
meni.

- Dosta. Previše. Svaki kreten u ovoj zemlji ima bar jednu moju sliku ili grafiku.

Pala mi je napamet ona praznina na zidu u Stetsonovoj kući.

- Da li je Stetson ikada kupio nešto od vas?

- Ona pijavica! Jeste, čak je i on kupio jednu. Čuo sam da ga je netko koknuo. Taj tko je to
napravio, napravio je jedno lijepo i bogougodno djelo.

- Nemate baš lijepo mišljenje o njemu?

- Nisam usamljen. Ono samo rođena majka može voljeti. Nitko više.

- Kakvu ste mu sliku prodali?

- Jednu iz najnovijeg ciklusa grafika. Eksperimentirao sam nešto na nekom specijalnom papiru,
tvrdom, a savitljivom. To mi je Russel predložio. Kreten... Tu će, dragi moj Tim, crte biti znatno
naglašenije - rekao je izmijenjenim glasom.

- Imate li još sličnih grafika?

- Nemate vi novca za to. A i da imate, trenutno nemam nijedne. Tek što sam počeo praviti otiske,
netko mi je, najvjerojatnije ja, zaturio papir.

- Zar niste mogli nabaviti novi?

- Ne ide to tako brzo. To je specijalna vrsta papira, koju možete dobiti samo po narudžbi.

- Iz Kentackyja možda?

- Ne - rekao je. - Ti seljaci tamo znaju samo oko stoke. Dobavljaju ga negdje s istoka, ali trebate
čekati najmanje petnaestak dana na isporuku.

- Postoji li mogućnost da vam je papir netko ukrao?

- Teško. Vjerojatno sam malo više potegao i zagubio ga ili su ga vjerni golubići sklonili i štancali
grafike za svoj groš.

- Mislite na Russela i...

- Nego na koga drugog? - rekao je, zabacio glavu unatrag preko sjedišta i zaklopio oči.

- Ima li u blizini kolonije kakav bar?

- Ima jedan par milja dalje. Obična drumska jazbina.

- Da li ste odatle nazivali ženu?

- Za takve stvari niste plaćeni - rekao je i dalje zavaljen na sjedište, ne otvarajući oči.

Jedno vrijeme smo vozili u tišini. Promet je bio rijedak. Vozio sam prilično oprezno, jer sam
cijelo vrijeme gledao prati li me tko. Posumnjao sam bio na jedan čeličnosivi buick, međutim
prevario sam se. U blizini grada buick je na jednom križanju otišao u suprotnom smjeru od onog
kojim sam ja išao. Ja sam vozio prema Idle Vallyju. Wells je i dalje bio u onoj istoj pozi, i učinilo
mi se da je zaspao. Međutim, nije bilo tako.

- Koje su to slike bile. I kako je brzo radio. Gospode, gdje su mi dosad bile oči - rekao je, ne
pomjerivši se i ne otvarajući oči.

- Ipak se ne bi mijenjali s njim?

- Kako mislite?

- Lijepa kuća, lijep račun na banci...

- Do prije nekoliko dana možda i ne bi. Danas bi pristao na to bez razmišljanja. Pa makar završio
bez jednog uha.

- Nije baš lijepo otploviti u vječnost bez jednog uha i prazna džepa.

Tim riječima sam ga izgleda dobro dokačio. Otvorio je oči, namjestio se na sjedištu i bijesno se
zagledao u mene.
- Što vi znate o umjetnosti? Ništa. Nije to kao viriti kroz tuđe ključanice i pratiti nevjerne
supružnike. Jeste li ikada kroz ključanicu pratili scene nevjere u živo?

Izraz lica mu je bio odsutan i mračan. Nasmijao sam se. Nije me mogao uvrijediti. Ljudi kao on
me uopće ne mogu uvrijediti. Gledao sam preko oka taj raspamećeni komad budale, ispala
trbuha, puna novčanika i prazna srca. Tužna slika. Stigli smo do ulaza u dolinu. Kerberi su
odmah prepoznali Wellsa i propustili nas bez ikakvih provjera, samo su umiljato klimali
glavama, valjda očekujući napojnicu. Međutim, taj dan su bili loše sreće: Wellsovo milosrđe je taj
dan ostalo potopljeno na dnu boce od viskija.

33.

Dio puta od ulaza u dolinu, pa do kuće, Tim Wells nije progovorio ni riječi. Gledao je odsutno i
smrknuto ispred sebe.

- Hoćete li ući na piće? - pitao me kad sam stao i ugasio automobil.

- Mogu li vas nešto upitati, gospodine Wells?

- Pitajte.

- Vaša žena i Russel su znali gdje se nalazite?

- Normalno, rekao sam vam da je on jučer bio u koloniji.

- Zašto onda cijela ova predstava?

- Razmislite malo, gospodine Markowe. Ona odigra ulogu zabrinute supruge, vjerojatno će
rastrubiti kako je unajmila privatnog detektiva da me pronađe, a ne mora nikome ništa
objašnjavati. Vi dobijete svoj novac, a policija bi sigurno tražila i objašnjenje ako bi saznali da ih
je varala. Vrlo jednostavno…

- Ne baš - rekao sam.

- Ona misli da nitko ne zna za njenu vezu s Russelom i pomislila je da bi bilo korisno izigravati
zabrinutu suprugu.

- Mogla je jednostavno sjesti u kola i doći po vas?

- Možda bih je ja upitao zašto je toliko čekala. Recimo zašto nije došla odmah sljedeći dan.

Govorio je s visoka, kao da se obraća dosadnom djetetu.

- Ili bih je možda upitao da li je dolazio Charles Russel i da li je možda prenoćio u kući. Možete
ući i slušati kako je to pitam - rekao mi je drsko. - Ne mora vas nitko vidjeti. Možete biti u
susjednoj prostoriji. To vam je posao.

Bilo mi ga je već na vrh glave, nasmijao sam mu se drsko u lice i rekao:

- Nikada vi to nećete upitati, gospodine Wells. Upoznao sam tonu takvih kao što ste vi.
Alkoholni superheroji - rekao sam ironično. - Uvijek kad koju više popijete postanete hrabri.
Nikada vi to nećete pitati, zapamtite što sam vam rekao. Otići ćete u svoju čistu postelju,
naspavati se i otrijezniti, probuditi se nasmiješeni i vedri, i do noći vrijedno naslikati jednu sliku,
dok vas kupac s nabreklim novčanikom nestrpljivo iščekuje u vašem ljupkom salonu. Zatim ćete
poljubiti voljenu ženicu za laku noć i ponovno poslušno otići u krevet. Ujutro ćete ustati i tražiti
po novinama panegrike upućene vašem liku i djelu, a zatim ćete ih ponosno poturati ženi pod
nos. S vremena na vrijeme se zgadite sami sebi, ali to vrlo lako odbolujete, bude i prođe. Malo
samosažaljenja, malo Mozarta i Salierija, i to je to. To ste vi, gospodine Wells. A sad doviđenja i
želim vam miran san. Ostatak novca ću vam poslati poštom. Doviđenja, gospodine Wells.

Gledao je zabezeknuto u mene. Već je bio izišao iz automobila i stajao vani, držeći se za otvorena
vrata. Sav se zacrvenio. Protegao sam se preko suvozačevog sjedišta i povukao vrata. Bezvoljno
ih je pustio. Upalio sam automobil i lagano krenuo unatrag do jednog sporednog puta okrenuti
se. Wells je za to vrijeme stajao kao ukopan i gledao u pravcu automobila.

Kad sam izišao iz Idle Vallyja, svratio sam u jedan lokal, gdje se u separeu mogao dobiti
pristojan sendvič. Odatle sam produžio do ureda. Ušao sam unutra, pronašao Hasteov broj i
nazvao ga u redakciju. Unjkavi ženski glas mi je rekao da sačekam koji trenutak. Haste se brzo
javio. Hastea sam, uostalom kao i Donnieja Morgana, upoznao kroz ovaj posao. Trebali smo
jedni drugima, a obojica su igrali pošteno i otvoreno.

- O, veliki Markowe - rekao je veselo kad je čuo da sam ja s druge strane. - Pretpostavljam neko
ime?

- Čak dva - rekao sam.

- Reci, da znam imam li ih u svom herbaru.

- Jedna mi je ptičica otpjevala da imaš. Lijepo pobodene iglicama kao leptire. Interesira me Don
Irwing.

- I Pierre, naravno - rekao je. - Što te interesira?

- Recimo s kim imam posla.

- Kojot je jedno simpatično, uljudno stvorenje u usporedbi s njim. Sve je u redu dok mu ne staneš
na rep. Tada postaje nezgodan. Ne ustručava se nijednog prljavog posla, ali uvijek čisti za
sobom. Što se tiče Pierra, klasični razbijač. Ima lijepo životno iskustvo dugo sedam godina.

- Na koji način čisti za sobom?

- Uglavnom ide na sigurno. Radi s malim brojem ljudi. Uglavnom sto posto pouzdanih.

- Zbog čega je Pierre bio usamljen sedam godina?

- Zanio se u tučnjavi. Tip kojeg je udarao zaboravio je disati. Slušaj, što se njega tiče sve mu je u
šakama. Glava mu je slabija strana. Irwing ga je navodno pokupio s ulice kad je izišao iz zatvora,
i čovo mu je odan kao pas.

- Na kakvom si slučaju radio u vezi Irwinga?

- I to ti je došapnula ista ptičica? Mogu ti reći da lijepo pjeva. Preporuči mi je, upravo
pokušavam naći kućnog ljubimca.

- Probaj sa zvečarkom. Čuo sam da su umiljate.

- Vjerojatno znaš da Irwing drži klub Mrtvačeva ruka.

- To znam.

- Taj ti je klub u stvari kockarnica, mada se Irwing fura na engleske klubove. Znaš one fazone,
desetak kretana dolazi svaki dan na isto mjesto da na miru pročitaju novine. A znaš kako ti
lokali funkcioniraju? Mislim ti kao što je Irwingov. Irwing ima par svojih profesionalnih varalica
koji će raspremiti za pet minuta prvaka Kalifornije u pokeru. Nedavno su loše procijenili nekog
tipa, mislili su da je potkožen, međutim prevarili su se. Doduše, oni su ga oprali, a kad su vidjeli
da je gol, istjerali su ga iz lokala. Tip je pronađen sljedeći dan sav polomljen. Imao sam dokaze
da je Irwing bio upetljan u premlaćivanje. I to dobre dokaze, međutim glavni nije imao muda.
Bojao se da se onaj tip što su ga isprebijali kasnije ne predomisli i ne obori nam priču. A u tom
slučaju bi nas Irwing ogulio kao trulu bananu.

- Slušaj, zamisli da se vratiš jednog dana s posla, a u hodniku te čeka simpatični Pierre. Kako bi
to protumačio?

- Vjerojatno te htio ljubazno podsjetiti da se baviš drugim poslovima: recimo uhođenjem

nevjernih supruga kao većina poštenih privatnih detektiva.

- Zamisli da nekim čudom nokautiraš Pierra, recimo sačekaš ga iza vrata, a nakon toga ti dođe
gazda osobno?

- Čuvaj se - rekao je.

Glas mu je postao ozbiljan i zabrinut.

- Onda si ga dobro pričepio, a u takvim situacijama ujeda. Vjerojatno je došao vidjeti koliko jako
treba ujesti. Nisi valjda i njega nokautirao? - pitao je.

- Otkud ti to? - rekao sam kroz smijeh. - Danas čovjek ne smije zamišljati određene situacije.

- Još nešto?

- Trebalo bi mi još nešto, ali niste vi list takvog formata da to imate.

- Da smo od formata, nismo, ali ako se radi o mutnim radnjama, tu smo glavni. Pucaj!

- Otkud razbijaču ime Pierre?

- Nostalgija, prijatelju.

- Nostalgija?

- Stara majka mu je bila prostitutka. U svojim najboljim danima radila je godinu-dvije u

Francuskoj.
Još smo malo brbljali o glupostima, žalili se jedan drugom na tegoban i surov život. Morali smo
prekinuti, jer bi se inače rasplakali. Čim sam spustio slušalicu, telefon je zazvonio. S druge
strane je bio Bernie Whols.

- Imaš li običaj spavati na telefonu, Markowe.

- To mi je specijalnost.

- Što je s paketom koji si mi obećao?

- Nazvat ću te večeras. Nisam se mogao odlučiti koju ću boju mašne odabrati. Koja ti je omiljena
boja? Možda ružičasta? Ili ljubičasta, čuo sam da sljedeće sezone ulazi u modu?

Promrmljao je nešto nerazumljivo u slušalicu i prekinuo vezu. Pronašao sam na stolu, ispod
novina onaj Stetsonov telefonski imenik, na čijoj se drugoj strani nalazio telefonski broj
kompanije u Kentuckyju. Javio mi se cvrkutavi ženski glas.

- Recite mi na koji način mogu naručiti određene količine papira kod vas.

- Vrlo jednostavno - rekla mi je. - Pošaljite nam samo vrstu papira i količinu i predložite način
plaćanja. Ako želite, mi vam možemo poslati katalog.

- Nema potrebe, imam ga pred sobom. Međutim, mene interesira posebna vrsta papira. Kakva je
tu procedura?

- Ovisi na kakav papir mislite. Generalno, bit će mnogo skuplji, jedino ako nemate namjeru
nabavljati veće količine.

- Vi naravno vodite evidenciju o tome?

Dotada mi je spremno odgovarala na svako pitanje, ali je sada zastala. Postala je sumnjičava ili
nije razumjela što je pitam.

- Ne razumijem - rekla je.

Cvrkut iz njenog glasa je negdje netragom nestao.

- Ukoliko naručim sada određenu vrstu papira, pretpostavljam da vi vodite evidenciju o tome, i
da će mi kod druge narudžbe biti jednostavnije dobiti isti papir.

- A to! - rekla je. - Naravno, gospodine!

Cvrkut je ponovno bio tu, lijep i ugodan za uho i ponovno je nestao kad sam joj rekao da sam
privatni detektiv. Vjerojatno ženska nije bila plaćena da cvrkuće na uši privatnih detektiva.

Imao sam još samo sat vremena do zatvaranja javne knjižnice. Pošto je bila subota, bojao sam se
da je ne zatvore ranije, te sam se spremio i odvezao do nje.

34.
Postarija gospođa sa staromodnom frizurom sumnjičavo je gledala u mene kada sam rekao što
tražim. Vjerojatno je imala pravo: pristajao sam ovdje isto kao potkivač konja na znanstveni
skup o križanju ruža.

- Tiskarske tehnike? - rekla je.

- Ili nešto slično. Ne znam nijedan točan naziv slične knjige.

Žena se izgubila negdje između golemih polica, a ja sam ostao pored njenog stola i buljio u
nepojeden sendvič od piletine. Vratila se nakon desetak minuta, noseći u ruci tanku knjižicu
ružnih sivih korica.

- Jedino ovo - rekla je i pružila mi knjižicu.

Zvala se O tiskarskim tehnikama općenito. Uzeo sam knjigu, zahvalio joj i otišao za jedan udaljeni
stol u čitaonici. Nije mi dugo trebalo da pronađem ono što me interesiralo. Vratio sam ženi
knjigu, zahvalio se i izišao.

Mel Thomson je bio pored bazena kad sam došao. Sjedio je na ležaljci, zaštićenoj širokim
suncobranom. Naočale su mu ležale na novinama na travi pored njega. Voda u bazenu je bila
mirna i bistra, mogao se vidjeti i najsitniji detalj na dnu. U blizini se nalazio veliki eukaliptus čiji
miris se miješao s opojnim mirisom netom pokošenog travnjaka.

- Opet vi?- rekao je kada me ugledao.

- Imam jedno pitanje za vas.

- Recite - rekao je i dohvatio naočale.

- Jednom ste kupili krivotvorenu poštansku marku?

- Da, ali sam sve uredno prijavio policiji.

- Da li vam se to ikada ranije dogodilo?

- Nikad, a filatelijom se bavim dvadesetak godina.

Izvadio je ispod ležaljke ručnu stanicu i naručio nam piće. Ubrzo se pojavio nakićeni
Meksikanac s poslužavnikom na kome su se nalazila dva koktela svjetlozelene boje. Na vrhu
čaša su bili postavljeni mali papirni suncobrani s motivom američke zastave. Meksiknac se zvao
Diego. Na moje iskreno iznenađenje, koktel je bio odličan.

- Lijepa - namignuo sam mu i pokazao na njegovu lančinu oko vrata.

Počastio me onim glupim telećim pogledom i otišao.

- Što je ovo? - upitao sam Thomsona i pokazao mu čašu.

- To se pije dolje uz granicu s Meksikom. Znam da se pravi od tekile i nekih biljnih likera. Dolje
ga zovu pustinjskom oazom.
Dok mi je odgovarao skinuo je naočale, huknuo u njih, a zatim ih istrljao nekom krpom.

- Kako ste saznali da se prodaje ta marka?

- To mi je rekao Stetson kad je čuo da se bavim filatelijom. Rekao mi je da je i Glen Ross

zainteresiran za tu marku. Povjerovao sam mu jer sam znao da je ovaj zainteresiran za marke sa
sportskim motivima, a ta je marka bila upravo sportska. Znam iz ovdašnjih filatelističkih
krugova da se gospodin Ross preorijentirao na sportske marke. Radilo se o izuzetno rijetkom
primjerku. Koliko znam, postojalo je samo pet sačuvanih. Radilo se o marci s greškom.

- S greškom?

- Da, s greškom. Za laike malo čudno, međutim kada neka zemlja pođe tiskati određenu marku i
nakon određenog broja primjeraka primijeti grešku, povuče je iz tiska. Takve marke su u
filatelističkim krugovima na velikoj cijeni, pogotovo što je ta o kojoj govorimo povučena nakon
stotinjak otisnutih primjeraka.

- Kako je izgledao tip koji vam je prodao?

Thomson je bio završio s trljanjem naočala, gledao ih je prema svjetlu, a zatim ih stavio.

- Bio je crn, imao je brkove... Ne sjećam se baš najbolje. Da vam pravo kažem nisam ga baš
najbolje ni vidio.

Opisao sam mu što sam bolje mogao Paula Lestera s lažnim brkovima.

- Mogao bi biti taj. Policija mu nikada nije ušla u trag. Tko je taj tip koga ste opisali?

- Taj je bivši. Nastradao je u prometnoj nesreći.

Od Thomsona sam otišao u jedan obližnji restoran i počastio se pristojnim ručkom. Iz restorana
sam nazvao Monicu Ross i predložio joj da se nađemo kod Raya. Rekla je da će odmah krenuti.

35.

U bar smo stigli gotovo istovremeno. Monica je ovaj put mnogo bolje izgledala. U separeu nije
bilo nikoga, i sjeli smo tamo. Pratio sam s kojom lakoćom odlaže torbicu, i bio sam siguran da
nema ništa teže u noj, recimo pištolj.

Naručili smo i ovaj put martinije. Rekao sam gospođi Ross da ovdje toče najbolji martini u
Kaliforniji, trudeći se da to Ray čuje. Bio je presretan. To je bilo moje malo dobro djelo za taj dan.

- S kojim razlogom ste me pozvali? Planirala sam vas sutra pronaći i zaključiti slučaj. Odlučila
sam dići ruke od svega.

- Upravo sam to i očekivao, ali se bojim da je kasno - rekao sam.

Oštro me pogledala.

- Dići ću ruke i od vaših petsto dolara.

- Nije novac u pitanju. Nisam toliko jeftin.

Gledala je bez daha u mene, kao da je postajala svjesna onoga što će uslijediti.

- I još nešto, gospođo Ross, ružnu ste igru namjeravali odigrati sa mnom, a usput nisam znao da
vam je pokojni Hamilton bio rod.

Izvadio sam cigaretu, zapalio je i zagledao joj se u oči, očekujući reakciju.

- Hamilton? - promucala je zbunjeno.

- Alexander Hamilton, simpatični čiko koji nas gleda s novčanice od deset dolara. Jutros sam,
gospođo Ross, pročitao jednu vrlo zanimljivu knjigu. Zove se O tiskarskim tehnikama općenito.
Jako interesantna knjiga. Ali vama je ta tematika sigurno dobro poznata. Jedino ako se niste
upuštali u tehničke detalje?

Tad je shvatila. Lice joj se zacrvenjelo, ustala se sa stolice i krenula da ide. Uhvatio sam je za
ruku i strogim glasom joj rekao da sjedne. Sjela je i s prkosnim izrazom lica gledala u mene.

- Što hoćete?

- Samo da vam ispričam jednu priču. Ako ste čitali krimi romane, znate ono kad na kraju
romana veličanstveni privatni detektiv slaže konce priče. Nemojte mi to uskratiti!

- Opet ste teatralni.

- Nimalo. Ne znam koliko će policija uspjeti dokazati ono što ispričam, ali vjerujte mi Bernie
Whols je uporan kao lovački pas. Ako ništa, bar ćete čuti iz mojih usta tko ste.

Onaj cinični prkosni smiješak je netragom nestao s njenog lica. Sad se na njenom licu mogla
pročitati panika.

- Počet ću od samog početka, i molim vas nemojte me prekidati, osim ako vas nešto ne upitam.

Otpio sam jedan dug gutljaj i započeo:

- Sve je počelo onaj dan kad je nesretni Smith izišao iz mog ureda i otišao do Stetsona po svojih
trideset dolara.

- Ne poznajem nikakvog Smitha.

- Čudi me. Mogli ste ga bar upitati kako se zove, prije nego ga upucate. Da nastavim s pričom:
Stetson vam se vjerojatno pohvalio da je utopio prvih trideset dolara, što je bila neoprostiva
pogreška, jer je matrica za izradu krivotvorenih novčanica na jednom mjestu bila oštećena.
Falsifikat se mogao vrlo lako prepoznati. Naravno, trebalo je vratiti natrag tih trideset dolara, jer
je cijeli posao, pripreman nekoliko godina, mogao propasti prije nego što je počeo. Stetsonov
postupak u ovoj priči je najčudniji, ali ako znate da je sposoban cijeli bar dići na noge zbog deset
centi, a s druge strane velikodušno prepustiti osam dolara bijednom vrtlaru, ne treba vam
mnogo da shvatite da tu nešto smrdi. Bijednik je bio nepopravljiv škrtac, i mislio je odmah udati
trideset dolara.
Pozvao sam Raya da nam donese još po jedan martini. Napisao sam mu na papirić Wholsov i
Morganov broj i rekao mu da ih pozove u bar.

- Reci im tko ih treba i da je hitno.

Nisam htio nastavljati priču dok ne stigne piće. Ugasio sam cigaretu i izvadio novu iz kutije, ali
je nisam zapalio odmah. Monica je plakala.

- Nemojte mi to učiniti! - rekla je kroz plač. - Molim vas!

Poletjela je za mojim rukama, ali sam ih ja izmakao. Ray je došao, ostavio piće na stol i rekao da
će sad nazvati Wholsa i Morgana. Kad je izišao, nastavio sam s pričom.

- Ne znam je li bio upoznat s greškom na novčanici, vjerojatno jeste, ali što je tu je. Onda
nastupate vi ili vaš muž. Pronalazite nesretnog Smitha, koji je u međuvremenu otišao po svoj
novac, ubijate ga i uzimate spornih trideset dolara. Sve ste napravili da izgleda kao da se radi o
pljački. Ali zaboravili ste jedno: onakve kao što je Smith ne pljačkaju. Ovaj detalj priče mi je bio
izuzetno važan. A daleko najvažniji mi je bio taj tko je ubio Smitha: ne znam da li ste to učinili vi
ili vaš muž?

Gledao sam upitno u nju, ali je ona uporno šutjela i brisala oči. Nije mi imala namjeru odgovoriti
na moje pitanje.

- Poznavao sam tog čovu od ranije. Nije bio baš čovjek s kojim bi svaki dan rado popili piće, ali
takvomu nikada ne bi odbili poziv na piće. Ne znam koliko vi to možete shvatiti. Znate li da je
poznavao Maxa Euwea? - slagao sam.

- Tko je taj? - rekla je tiho.

- Nije važno. Više nije važno - ispravio sam se. - Pitao sam se da li ste baš morali ubiti starog
vraga? Naravno da jeste, bogati vole igrati na sigurno: šah s deset kraljica. Niste bili sigurni da li
je bijednik već utopio koju od novčanica, i u slučaju da bude otkrivena, policija bi vrlo lako stigla
do Smitha. To ga je koštalo glave.

- Možemo se nagoditi? - rekla je tiho.

Gledala je u stol ispred sebe dok je govorila. Podsjetila me na pumu koja tuguje za netom
preklanom srnom.

- Ne, ne možemo. Kod Smitha ste našli papirić na kome se nalazilo moje ime i adresa. Pitao sam
se u prvo vrijeme zašto ga niste pokupili. Vjerojatno ste mislili da se radi o Smithovoj mušteriji, i
bilo je zgodno dati policiji neki trag, jer na papiriću nije pisalo čime se bavim, ali ste ipak
zapamtili ime. Kasnije ste provjerili. I kad ste vidjeli da se radi o privatnom detektivu, zazvonilo
je na uzbunu. Zatim ste vi došli kod mene s pričom o packardu i praćenju, što ste vi i vaš muž
iscenirali samo da bi došli do mene i pokušali ispitati koliko je Smith znao: bojali ste se da je
odmah shvatio da se radi o lažnjacima i došao to meni ispričati. Za to vam je dobro došla slika u
novinama. Priznajem, prilično dobro ste odradili taj dio posla. Ja sam usput sasvim slučajno
spomenuo Stetsona i novčanice od deset dolara. Sjećate se kad sam tražio da mi onih stotinu
dolara isplatite u novčanicama od deset dolara? Vi ste to shvatili na svoj način, kao prikrivenu
ucjenu: zato ste mi vjerojatno ponudili onih petsto dolara i čekali da se ofiram. Uglavnom, to je
Stetsona koštalo glave. Usput ste me angažirali da iz Stetsonove kuće pokupim matricu, što mi,
priznajem, u prvo vrijeme nije išlo u glavu. Pomogli su mi kasni telefonski pozivi. Nelogično je
bilo da za takav posao angažirate nekoga sa strane, međutim to postaje logično ako o tom
čovjeku unaprijed razmišljate kao o lešu. Zatim je slijedilo predstava za mene s packardom:
morali ste nečim opravdati svoj dolazak kod mene. Međutim, tu ste napravili amatersku
pogrešku. Whols vas je posjetio i rekao vam kako je došao do vas. Složio vam je priču kako je u
packardu pronašao papir na kojem je bilo zabilježeno kretanje vašeg jaguara. Whols je to sigurno
dobro napravio: pajkan je, ali ipak ima još dovoljno zdravog razuma. Vama je priča bila šuplja i
to ste mi dali do znanja i vi i vaš muž. Naravno da je bila šuplja, jer takav papir nije mogao
postojati iz prostog razloga što je packarda vozio vaš muž. Mislili ste da vas netko od nas
dvojice blefira. Bojali ste se da se ne radi o Wholsu, jer bi to značilo da je nešto nanjušio. Zato ste
me onaj dan, u dogovoru sa suprugom, pozvali kod vas u Idle Vally. Htjeli ste ustanoviti tko
blefira.

Računali ste onaj dan kad ste prvi put došli u moj ured da ću krenuti za vama čim iziđete iz
ureda. Jedino je postojala opasnost da ugledam vašeg muža, ali to tada nije bilo važno, jer ga
tada nisam poznavao. Ne znam točno koliko je s ovim bio upoznat Paul Lester, pravi vlasnik
automobila, ali pretpostavljam da nije bio u prilici pobuniti se. Saznali ste što vas je zanimalo,
otišli ste do Stetsona i ubili ga, a da prethodno niste znali gdje drži skriven svoj dio matrice.
Jednu matricu ste imali vi, a drugu on. To je bio najbolji način da jedni druge držite u šaci.
Pokušali ste je pronaći onu noć kad ste ga ubili, ne znam da li ste to napravili vi ili vaš muž,
svejedno, ali niste uspjeli. Podatak da je matrica skrivena u radiju ste saznali od Lestera, ne
znam na koji način. Onesvijestili ste ga ili ubili, i postavili u automobil. Odvezli ste ga do mjesta
gdje je pronađen. Na papučicu gasa ste stavili kutiju s alatom. Sve je izgledalo tako da je
nepažljivo vozio i nastradao. U sve se to savršeno uklopila tužna ljubavna priča koju ste mi
servirali. Bilo mi je odmah čudno zašto na mjestu nesreće nije bilo tragova kočenja. To mi je
postalo jasno tek kasnije: mrtvaci ne koče.

Sad dolazimo do drugog dijela priče, trebao vam je naivac koji će za vas ukrasti iz Stetsonove
kuće drugi dio matrice. Izabrali ste mene, i to je osnovni razlog zašto ovu priču pričam prvo
vama, a ne Wholsu. No, taj dio priče smo prošli. Ja jesam možda za nekoga nemaran privatni
detektiv s lijepim slojem prašine u uredu, ali ipak ponekad uspijem zbrojiti dva broja. Da vam
odmah kažem da mi je smrdjela ona vaša iskrenost, ona srceparajuća priča o nesretnom
djetinjstvu. I taj dio priče ste spremili specijalno za mene. Ne vjerujem da vam je Stetson ikada
bio ljubavnik, a u priču o siromašnoj konobarici ću vam povjerovati: lijepo zvuči, američki san -
put od trnja do zvijezda na vaš način.

Ugasila mi se cigareta, koju sam pripalio dok sam pričao, i izvadio sam šibicu i ponovno je
pripalio. Monica Ross je gledala u stol ispred sebe. Činilo se ka da me ne sluša, kao da je
tisućama milja daleko odavde.

- No predvidjeli ste da je za vaš posao znao i Don Irwing, inače mi nikada ne bi otkrili onaj detalj
o Stetsonovom dugu. To ste mi dali svjesno, kao kad se psu baci kost na krivu stranu: htjeli ste
jednim udarcem ubiti dvije muhe. Stetson mu je vašu tajnu odao u zamjenu za otpis duga.
Vjerojatno ga je htio u pogodnom trenutku uključiti u posao. Irwing je, nakon što je pregledao
cijelu kuću, a nije našao to što je tražio, sa svojim ljudima cijelo vrijeme nadzirao kuću. Kad sam
došao po radio, netko od njih me je pratio, poslao me u carstvo snova nakon obavljenog posla i
odmaglio s radijem. Vi i vaš muž ste planirali popraviti matricu, zato ste vi u Sedmoj ulici kupili
elektrode i naočale za zavarivanje, koje su vam onaj dan ispale iz torbe. Vjerojatno se radilo o
sitnoj pogrešci na matrici koju ste i sami mogli otkloniti. Ne znam da li bi vam to uspjelo, ali me
to toliko ni ne interesira. Izveli ste, zatim, sa mnom malu predstavu s ljubomornim vjernim
mužem.

- Ako je sve to istina, kako vas onda Irwing nije dao ubio? - pitala me.

Glas joj je bio nesiguran i neravan. Gledala je negdje iza moje glave kao da od tamo očekuje spas.
Pitanje je vjerojatno postavila tek toliko da dobije na vremenu. Ipak sam joj odgovorio.

- Irwing tad nije bio duboko u igri kao poslije toga, a uz to nije znao ni koliko sam ja i na koji
način u tome svemu. A ljudi kao on ne podižu bez potrebe prašinu. Jest da voli čistiti iza sebe,
jest da sam beznačajni privatni detektiv, idealna meta za sve kalifornijske čistače, ali ipak ima u
policiji nekoliko ljudi koji mi duguju neke stvari. A uostalom, nekoga tako beznačajnog kao što
sam ja, možete ubiti kad god hoćete. Uglavnom da skratim - nastavio sam - imate na svom
kontu četiri ubojstva...

- Četiri? - rekla je zagledala se u mene. - Stetson, Smith i Lester, tko vam je taj četvrti?

- John Palmer, graver iz New Yorka, s kojim ste radili posao s krivotvorenim poštanskim
markama, koji vam je neslavno propao. Ostalo vam je nešto krivotvorenih maraka u zalihi, pa ih
je Stetson, ne vjerujem da ste vi i vaš muž imali s ovim poslom išta, pokušao ovdje utopiti, ali je
posao propao kada je Mel Thomson otkrio krivotvorinu. Stetson mu je izišao u susret, složio mu
priču kako je za istu marku zainteresiran vaš muž, a ovaj je nasjeo kao naivna udovica. Otišao je,
istovario dvanaest-trinaest tisuća... Prodavač je bio Stetsonov vjerni Paul s bujnim, muževnim
brkovima. Imali ste sreće što policija u tom slučaju nije zbrojila dva i dva. Poznam čovjeka kome
se to ni u snu ne bi dogodilo. (Mislio sam na Morrisona.) Tip je, mislim na tog Palmera,
vjerojatno u prvo vrijeme planirao ući s vama u posao sa starim Hamiltonom, ali je na kraju htio
izići iz svega. Matrice je već bio uradio. Niste imali drugog izlaza, nego ga se riješiti. Netko od
vas dvoje, od vas i vašeg muža, pretpostavljam vaš muž, užasno je nemaštovit: prvo bejzbolska
palica, a zatim brončani Buda. Vama su vjerojatno bliže čistije metode, kao ona sa Smithom: čiste
ruke, a pištolj se da lako očistiti.

Niste htjeli posao nastaviti u New Yorku, bojali ste se da bi netko eventualno otkrivene lažne
dolare povezao s krivotvorenim poštanskim markama. Čudi me da se Stetson usudio to
pokušati i ovdje. Udružili ste se s pogrešnim čovjekom, gospođo Ross. Krajnji domet tog čovjeka
su sitna ulična razbojništva: krađa torbica nemoćnim bakicama ili otimanje djeci džeparaca za
sendviče. Ideja da štancate Hamiltone je vjerojatno vaša, Stetson bi najradije krenuo s
Madisonima, jer vas je opekao slučaj s poštanskim markama: probali ste štancati one malo
skuplje i izvisili. Tko će sumnjati u novčanice od deset dolara, svatko će prije provjeravati one
od sto. Papir za novčanice ste nabavili na vrlo jednostavan način: Stetson je jednom kupio jednu
grafiku od Tima Wellsa koja je bila izrađena na vrlo zanimljivom papiru: bio je tanak, tvrd i
elastičan, idealan za izradu novčanica. Niste se usudili papir nabavljati direktno, jer se vrlo lako
da ustanoviti na kojem papiru je tiskana novčanica. Provjerio sam u tvornici papira, i znam da
vode evidenciju o narudžbama specijalnih vrsta papira. Uz malo truda, brzo biste pali. Stetson je
čak i katalog od tvornice papira naručio na lažno ime. Time smo riješili misteriju tajanstvenog
gospodina Davida Pagea. Zato ste papir jednostavno ukrali iz Wellsovog ateljea. Priznajem da
ste s tim potezom učinili jedno dobro djelo: uštedjeli ste koji dolar takvima kao što ste vi, koji
misle da će i oni jednoga dana pronaći svoga Van Gogha.
- Govorite kao da ste sve to gledali na filmu, gospodine Markowe - rekla je.

- Ne morate negdje biti da biste znali što se događa. Želite li čuti nastavak priče?

- Zar postoji i nastavak?

Već je bila malo došla sebi. Pretpostavljao sam da sluša moju priču samo da bi dobila na
vremenu. U glavi je vjerojatno vrtjela film kako me smotati na pravi način.

- Postoji, i te kako postoji, i tiče se mene osobno.

- Može li pedeset tisuća dolara promijeniti stvari?

- Ne može - rekao sam jednostavno. - Više ništa ne može promijeniti stvari. Interesira li vas
nastavak priče?

Šutjela je, gledajući u ploču stola. Ja sam nastavio.

- Ne znam na koji način ste doznali da drugi dio matrice ima Irwing. Pretpostavljam da vam je
sam ponudio suradnju. Naravno, pristali ste. U svakom slučaju Irwing je puno pouzdaniji
partner od Stetsona.

- Zašto se to vas tiče? - upitala je tiho.

- Sad ćemo doći do toga. Raščistili ste teren u potpunosti. Preostao sam samo ja. Pretpostavljali
ste da će za početak biti dovoljno lagano lomljenje kostiju. Poslali ste mi sirotog Pierra.

- Poslali smo ga da vam ponudi suradnju.

- Ne, gospođo Ross, Pierre je upotrebljiv samo na jedan način: da nekoga polomi. Kasnije je
došao Irwing osobno, čisto da se uvjeri da je jedni način maknuti me.

- Pričate bajke, gospodine Markowe. Kako ste onda još uvijek živi?

- Sigurno ne zahvaljujući vama. Tko je vozio tamnoplavi bantley? Ili tko naziva moj broj kasno
navečer?

Pogledala me iznenađeno.

- O kakvom bantleyu govorite?

- Sve i da vam povjerujem da nemate pojma o čemu govorim, odnosno da je u tom detalju
Irwing solirao, to ne mijenja ništa na stvari. Ja sam imao toliko, gospođo Ross. Ako vas zanima
još koji detalj, pitajte. Sačekat ćemo još malo, Whols treba stići svaki čas. Ne znam koliko će ovo
što sam vam ispričao uspjeti dokazati, ali to je već njegov problem.

36.

Wholsu nisam trebao puno objašnjavati o čemu se radi. Do nekih detalja priče je i sam došao.
Kasnije mi je ispričao da su dokaze vrlo lako pronašli. Na kutiji od alata, pronađenoj u
smrskanom packardu, pronašli su otiske prstiju Glena Rossa. Također, pronašli su i pištolj iz
kojeg je pucano na Smitha na kome su se nalazili otisci prstiju od oboje. Kasnije je sve išlo lako:
supružnici su počeli jedno drugome tovariti, tako da su se mogli poklopiti i detalji priče koji su
nedostajali. Smitha je upucala Monica Ross, pucala je u njega iz automobila, koji je vozio njen
muž, dok je Glen ubio Stetsona. Palmera su ubili Stetson i Glen zajedno. Lestera su sredili njih
dvoje udruženim snagama. Držali su ga jedno vrijeme zatvorena u podrumu svoje kuće, a kad
su saznali što ih je interesiralo, jednostavno su iscenirali prometnu nesreću. Stavili su mrtvo
tijelo za volan, opteretili papučicu gasa kutijom s alatom i pustili da se automobil surva u
provaliju. Whols je odmah onaj dan, tako mi je bar rekao, znao da se radilo o ubojstvu. Glenova i
Monicina matrica je pronađena tek kad su njih dvoje otkrili gdje je kriju. Policijska premetačina
prije toga nije dala nikakav rezultat. U podrumu, iza lažnog zida, pronašli su stroj za tiskanje i
onaj papir ukraden Wellsu. Matrica što je ostala kod Irwinga, na kojoj je bio Hamiltonov portret,
nije nikada pronađena. Irwing se pravio nevješt. Najvjerojatnije da je se na vrijeme riješio, čim je
čuo da su Monica i Glen uhapšeni. Ni uz najbolju volju, Whols mu nije mogao ništa prikačiti.
Probao je i s bantleyem, ali je stvar zapela odmah na početku: pokazalo se da je automobil tjedan
dana ranije ukraden u Los Angelesu. Pronađen je nekoliko dana nakon toga, napušten, u Bunker
Hillu. Rekao mi je da je netko užasno iznakazio Irwingovog gorilu.

- Ono je potpis majstora - rekao je.

S ponosom sam pomislio da mi je za tako blistave rezultate bilo dovoljno tek nekoliko udaraca u
facu.

- Od početka sam bio uvjeren da je Smith dio iste priče - rekao sam mu.

- Ne znam zašto te on od početka toliko interesirao?

- Možda sam emotivac.

Na Wholsovom licu je zatitralo nešto što me maglovito podsjetilo na osmijeh. To mu je bio drugi
sličan izraz lica tog dana: za nepovjerovati.

Iz Wholsovog ureda sam otišao ravno u stan. Smiješao sam sebi jako piće, u Idle Vallyju bi
vjerojatno sličan koktel nazvali rudarska mazga, zatim napravio kavu i odlučio napokon završiti
onu postavljenu Capablancinu partiju. Bio sam ranije došao do dvadeset i trećeg poteza. Do
tridesetog sve je teklo mirno, a onda je uslijedilo nekoliko zapanjujućih, neočekivanih napada
koji su efektno iskorišteni u završnici. Još je jedan smrtnik bio doveden pred zid.

Ustao sam s čašom u ruci i prišao prozoru. Vani je bilo mračno. Grana eukaliptusa se blago
njihala nad prozorom, osvijetljena slabim odsjajem ulične svjetiljke zaklonjene živicom. Pomislio
sam na Smitha: da li se mogao izvući da nisam napravio nekoliko suvišnih poteza? Vjerojatno
ne, ali me pomalo brinuo moj višak poteza.

- Nikada neću biti kao Capablanca - pomislio sam. - Kod njega takvo što ne postoji.

Pomislio sam kako bi Smith odigrao ovu partiju.

- Ja, Capablanca i Smith - pomislio sam, konačno - čudna čeljad na jednom mjestu: najčudnija
obiteljska slika koju sam mogao zamisliti.