sken i obrada: despot4

Kiša koja je padala dva dana i noć upravo je prestala,

verovatno samo nakratko, ali i to je događaj koji
zaslužuje da bude proslavljen, i ja to činim time što
vam pišem.

Franc Kafka
Draga Nermina,

Sad je već sredina aprila, a ti si otišla u srijedu, početkom mjeseca. Toplo je. Znam
koliko si čekala ovo proljeće, jer tebi je proljeće sinonim za život, a meni, eto, za nemir i
tegobu. Nismo se opraštali kad si odlazila. Rekla si da ostaješ samo dan ili dva, pa smo imali
dogovor da se nećemo grliti, a kad se vratiš, nastavit ćemo tamo gdje smo stali. Dani će
ponovo biti bezbrižni; škola, zabava, odlasci na rijeku. Nisi se vratila, i nismo se vidjeli. Vijest
da nisi među živima zatekla me kod kuće. Čitao sam strip. Nisam bio spreman za ono što je
uslijedilo. Naime, u sobu je zakoračio moj otac. Da me pripremi na ono zbog čega je ušao,
poslužio se nečim za njega netipičnim: potapšao mi je rame. Onda je rekao da se nesreća
dogodila, i uz povišeni oprez ponovo zatvorio vrata.

Sljedećeg dana stajao sam u haremu, sa ostatkom našeg razreda. Dvadeset pet tvojih drugova,
plus čitavo naselje, uglavnom, više od četiri hiljade očiju slijedilo je tvog oca koji te u mezar
spuštao. Stajao sam tako neko vrijeme, a onda se izmaknuo zagledan u jato vrabaca koji su
slijetali na telegrafsku žicu. I šutio sam. Mezaru nisam prilazio. Poslije sam otišao kući, uzeo
bicikl i ponovo prema haremu vozio. Otvorio sam kapiju. Tamo su stajale dvije humke, Aidina
i tvoja, prekrivene cvijećem, jedna pored druge. To je bila potvrda da je zaista sve gotovo i da
će ova godina proći bez proljeća.

4
 1.

ČIJE JE OVO DIJETE

Ljubuški, maj–oktobar 1992.

Još ne sviće. Ne mogu spavati. Izašao sam napolje i stao na prag. Prazna ulica. Nijednog šuma.
S vrata sam posmatrao stablo trešnje. Uskoro će doći na rod. Nikad nisam jeo trešnju bjelicu,
pa se radujem danima pred sobom. Stajao sam tako neko vrijeme, poslije se vratio u krevet i
pokušao zaspati. Ponovo nije išlo. Uskoro sam čuo korake, škripu podnih dasaka, šum vode u
tušu, kašalj… Digao sam se. Još jedno jutro u izbjeglištvu.

Mislim na roditelje. Ne znam ništa o njima. Tamo gdje smo proteklih godina posjećivali
izletišta danas su bunkeri. Sve se promijenilo. Na početku smo krupnije stvari svukli u
podrume, a onda shvatili da činimo grešku, pa smo iste stvari vratili u kuću i sami se spustili
dolje. Ono što smo u prošlosti njegovali kao vrijednost danas je beskorisno. Ranije smo tu
držali ogrjev, a sada prostorija služi kao dom. Tijesna sobica, zaštićena vrećama s pijeskom i
krovnim gredama. Ondje sam spavao na daskama prekrivenim kartonom. Granate bi zasipale
ulicu i kada sam napuštao ležaj da provirim napolje, jedini intenzivan osjećaj bio je miris
baruta.

Sredinom maja napustio sam kuću. Prije odlaska poželio sam vidjeti Fermina. Prethodnu noć
kasno smo se razišli. Igrali smo lopte. Stative nismo unijeli; ostale su na ulici. Stajao sam ispred
dvorišta sve dok mi komšija nije rekao da je Fermin otišao. Neće se vratiti. Njegov otac uspio
ih je izvući u posljednji čas, Fermina, njegovu majku i sestru. Sad su u Njemačkoj. Noć ranije
odlazak nije spomenuo, a ujutro ga nije bilo.

5
Grad je lijep. Postoji taj uspon koji treba savladati, a onda iz centra stigneš na Žabljak. Onog
dana kad sam došao, na ulici su stajale dvije djevojke. To je prva slika u svijest urezana. Obje u
ruci drže reket i tako lopticu prebacuju s jedne na drugu stranu. Zakoračio sam ulicom,
djevojke su igru prekinule i oslobodile prostor da neometano prođem. Ne mogu se sjetiti
jesam li ih pozdravio, ali to više nije važno. Prešao sam ulicu, a kad sam se na njih osvrnuo,
vidio sam kako obje istovremeno koračaju prema loptici i tiho se došaptavaju. Ne znam
objasniti zbog čega se tog detalja prisjetim svaki put kad ulicom prođem. A svakodnevno je
prehodam barem deset puta. Ponekad s djevojkama preko zamišljene mrežice koji put
prebacim žutu spužvastu lopticu. Danas, u odsustvu njene partnerice u igri, lopticu sam kratko
prebacivao s Irmom. Imala je ožiljak iznad desne obrve. U načinu na koji je reket držala,
mogao sam vidjeti energiju koju oslobađa. Nježna, prijatna djevojka, čije mi se držanje odmah
dopalo. Ništa o stvorenoj slici nisam joj rekao. Iako sam pomislio na mogućnost da s njom
pođem u dugačku šetnju. Možda je meni ovih dana potrebno baš to: energičan saputnik da
me iz ove tišine izvede. I da mi porijeklo ožiljka u toj šetnji otkrije.

Stanujem u staroj mahali, okružen kamenim kućama. Posvuda se uzdižu visoka stabla.
Sjenovita mahala u kojoj sve miriše na jug i more. Ujutro sjednem na klupu i posmatram grad.
Gledam automobile u pokretu, ali ne čujem njihov zvuk. I to je dobro. Mogućnost da mogu
vidjeti, a ne moram čuti posve je prihvatljiva. Prija mi ovaj mir. Pomalo se osjećam kao
redovnik.

Prije nekoliko dana pronašao sam jednu staru svesku. U nju zapisujem sitne pojedinosti; sve
one događaje koje smatram vrijednim. Ali šta je vrijedno? Jesu li to samo trenuci koji te
obilježe, ili je vrijedna i ona vlat trave koju je jutros u šetnji pogazio komšija Vido? Ne znam.
Zapisujem sitne pojedinosti, bez želje da u napisano ponovo zavirim.

Rijetko se dogodi da svi skupa u kući boravimo. Desilo se to samo prvog dana kad su me ovdje
dočekali. Sjedio sam među njima, slušao o čemu govore bez volje da u razgovoru učestvujem.
Sjedim i slušam. Onda sam, privučen njenim parfemom, pogledao Almu. Imala je kratku kosu i
tugu u očima na koju ostali nisu obraćali pažnju. Svaki put kada bi njen stariji brat započeo
razgovor, ona bi okrenula glavu i gledala kroz prozor. Ono o čemu mladić govori djevojku ne
zanima. To može biti posljedica nesporazuma koje dvoje mladih nisu stigli izgladiti, ili, možda,
otpor prema nečemu što u tom trenutku nisam uspio dokučiti. Sjedio sam za stolom i slušao o
čemu Abaz govori, a čim se udaljio i napustio sobu, nisam se mogao sjetiti nijedne riječi koju
je u razgovor donio.

Ulica nema trgovinu. Po osnovne namirnice idemo u grad. Danas sam se zaustavio pred
izlogom i gledao Džezu. To je jedini slastičar u gradu. Nasmijan, s brašnom na rukama. Džezo
voli svoj posao. A šta ja volim, Nermina? Pitanje koje su mi roditelji često znali postaviti. Čime
ću se baviti u životu? Šutio bih, zbunjen. Njima se moja utišanost nije dopadala. Onda su

6
donosili jednostavan zaključak: tebe ništa ne zanima. Jednom sam u društvu svojih roditelja
gledao film. Ne mogu se sjetiti kako se film zvao, ali pamtim da se bavio složenim odnosom
između sina i oca. Sin je naprasit, sklon incidentima i ima dugu, dugu kosu. Otac se postavlja
autoritativno, pokušava sina izvesti na pravi put, ali ne uspijeva. U jednom trenutku sin će
upasti u loše društvo i završiti iza rešetaka. Otac ga posjećuje. Razgovaraju. Otac pita: „Šta
planiraš kad odavde izađeš?“ Sin kaže: „Planiram ponovo pustiti kosu.“ I to je sve. Nakon filma
rekao sam kako ću i ja pustiti kosu. Otac je upravo prikresao cigaretu, odbio dugačak dim i
rekao: „Sve dok živiš pod ovim krovom, kosu nećeš puštati.“ Valjda me tako želio spasiti
rešetki. Poslije sam se udaljio od izloga, pošao dalje i na ulici sreo Dževada. Ponovo taj
Dževad. Stalno je na ulici. Ni danas ga nisam pozdravio, a on se, ipak, za mnom osvrnuo.

Moja kosa raste. Već seže skoro do ramena. Jutros sam je opranu izložio suncu. Sjedio sam na
klupi. Poslije je naišao Vido, kratko me pozdravio, odškrinuo poklopac i naginjao se preko ruba
da provjeri vodostaj u bunaru. Zadovoljno je klimnuo glavom i nastavio šetnju. Savio je granu
iznad sebe i otvoren dlan punio trešnjama. Vido je srčani bolesnik. U šetnje odlazi ranim
jutrom. Poslije se istim putem vrati i do podne sjedi pod ovom trešnjom. Posmatra svijet u
promicanju, odmahuje staračkom rukom. Priča se da nikad nije sjeo u auto jer se plaši vožnje,
i svim poslovima kroz život prilazio je pješice. Neobična priča. Biti sveden na prostor koji se u
jednom danu može prehodati.

Prija mi izdvojenost. Iako traje, o ratu niko ne govori. Ovdje sam miran i daleko od
granatiranja. Ponekad u daljini odjekne eksplozija, i svaki put stresem ramenima. Irma mi je
pričala da je u dvorište njene nene jednom pala „krmača“, to je dvjesto metara odavde, a ipak
su prozori i na njenoj kući popucali. Danas me pitala želim li vidjeti to dvorište, pa smo se
dogovorili da u jednom od narednih dana tamo pođemo.

Pomalo pišem. Ništa značajno. Vježbam ruku i osvrćem se na prethodne dane. Razmišljam o
svojim djedu i neni. Pokušavam o djedu napisati kratki zapis. Započnem i napisano odmah
izbrišem. Mučim se s prvom rečenicom. S početkom. Možda se sada čini kako ću sa ovog
mjesta krenuti iznova. Ali to nije tačno, jer stalno razmišljam o prošlosti. Sve je moje tamo,
Nermina. I ja sam tamo. Znači li to da sam lice iz prošlosti? Kaži mi. Tvoja me smrt zatekla. Sad
se pitam da li je moguće spreman dočekati gubitak drage osobe. Ne znam šta drugi o tome
misle, ali znam da bih želio umrijeti prije svih ljudi do kojih mi je stalo.

Na brdu postoji kula koja nosi naziv po hercegu Kosači. Tako se zove i utvrda na brdu iznad
moje kuće koju sam napustio. Dvije kule identičnog naziva jedna od druge udaljene su nekih
trideset kilometara. Zbog toga što se sukobio sa svojim sinom Vladislavom, Kosača je dao
sagraditi tvrđavu u ovom gradu. Tako je izbjegao nove sukobe. Svakodnevno trčim prema kuli,
a utvrda koju sam napustio služi kao bunker i puškarnica. Jutros sam shvatio da trčeći ne idem
prema naprijed, nego se vraćam unatrag. Trčim u prošlost.

7
Moje tijelo čudno se ponaša. Kakvu zagonetku krije? Možda je to moguće povezati s ratom;
tijelo reaguje. Poznavala si Haska? Visok, mršav, s dugačkom smeđom kosom. Imao je
djevojku. Ozbiljna veza kojoj se protivio njen otac. Ljubav je odolijevala. Hasko je
ranjen početkom rata. Malo kasnije i njen otac teško se razbolio. Priča se da je na samrti kćer
pozvao k sebi i šapatom izgovorio svoju posljednju želju. Hasko se u Turskoj hrani
optimizmom. Oporavlja se. Uskoro dolazi kući. Šalje pisma na poznatu adresu, ali na njih niko
ne odgovara. Kad je došao u Istanbul, prvi čovjek koji ga je u bolnici posjetio bio je Vukašin
Petranović. Poslije su znali prošetati hodnikom, a Hasko je na svaki šum lijegao. Daleko od
granatiranja, liječi se u Turskoj, ali je tijelo rat upamtilo. Njegovo tijelo nije slobodno, pa ga je
Vukašin prilikom šetnji pridržavao za ruku. Tako je i sa mnom; potrebna je nečija ruka da me
izbavi iz ovog mrtvila. Inače, moji domaćini nasmijani su i dragi. Sve obavljaju ležerno i s
potrebnom vitalnošću. Hrane me dobrom voljom i uvijek su nasmijani, a to je novina na koju
se lakše privikavam.

________

Posvuda stabla, savijene grane. Od svih stabala na koja sam imao priliku nasloniti dlan,
najmekšom mi se čini kora trešnjinog drveta. Danas sam išao na trčanje, onda zastao u sjeni
ovog drveta i prvi put probao bjelicu. Neobično slatka trešnja. Poslije je naišao Mitul u svom
bijelom automobilu. Isto auto, ista ulica, samo je moja pažnja svaki put snažnija. Prvih dana
nismo se pozdravljali, a onda je postao svjestan simpatije s kojom ga gledam. Počeo mi je
mahati. U početku samo s dva prsta, kasnije i čitavim dlanom. I danas je usporio, ispustio
šapat kroz prozor i nasmijan odjurio. Pored njega je sjedila Sabrina. Odmahnuo sam za njima.

Sabrina. S majkom i dvije sestre stanuje u malom stanu. Nekad je tu bila kasarna, a sada je
zgrada podijeljena na osam stambenih jedinica. Sabrina je šutljiva djevojka. Visoka, mršava,
koščatog lica, s isturenom bradom. Nije udata. Ponekad je u prolazu sretnem, ali na moj
pozdrav nikad nije odgovorila. Neobično povučena djevojka čiji je otac davno napustio
porodicu i novi život s drugom ženom započeo negdje u Njemačkoj.

________

Dan sam proveo s Robertom. Neobičan dan. Stigao sam ranije i čekao ga u dvorištu. Na
vratima se pojavila Jovanka. Pozvala me unutra kako bih s njima ručao, oklijevao sam, i na
kraju popustio. Hrana mi je prijala. Mogao sam pojesti još jednu šniclu, ali bilo me sram, pa
sam odbio. Na polasku zahvalim Jovanki. Osmjehnula se, ispratila me do vrata i odande još

8
jednom pitala je li mi hrana prijala. Klimnuo sam, a Robert se nasmijao. Koračamo prema
rijeci. Robert se šalio na moj račun i usput rekao: „Ti jedeš meso koje ti vjera ne dopušta.“

Prija mi trčanje. Obično trčim brdom. Iako postoje i druge staze, kao Mostarska vrata ili
možda Kokot. Mogao bih onuda trčati bez bojazni da ću nekomesmetati. Ali mene zanima
trčanje u istoriju, u prošlostod koje nikako ne mogu da pobjegnem. Jutrossam ponovo prošao
pored Mitulove kuće, osvrnuo se i vidio da svi panično vitlaju rukama. Njih petoro iz nekog
razloga žustro se prepiru. Stao sam i gledao. U trenutku kad su me opazili, raspravu nisu
prekinuli. U svađi se ističu dva muškarca. Milenko viče, a Mitul žustro maše rukama. Otac i sin.
Još jedna složenapriča. Rešetka iz koje ne postoji izlaz. Nisam čuo očemu govore. Nastavio
sam trčati. Nisu mi bili poznati razlozi zbog kojih se muškarci u dvorištu prepiru, ali sam
shvatio nešto drugo zbog neobične situacije u kojoj su se našli. Tamo odakle ja dolazim
razmirice se rješavaju između četiri zida. Ako se dogodi da u prostor započete svađe uđe neko
sa strane, rasprava se prekida, ali bijes ostaje isti. Tako i potreba da se pred drugim sačuva
intimnost u sebi ima nešto lažno. Ovdje to izgleda drukčije; ljudi nesporazume rješavaju u
prostoru otvorenom i za tuđe uši. Posve neobična okolnost. Valjda je tako u svim mjestima
koja se mogu nazvati rubnim, gdje ljudi imaju pojačan temperament. O tome sam mislio
stojeći na zidu ove tvrđave, dok sam gledao otvoreno prostranstvo pred sobom, u
neposrednoj blizini Mediterana.

U grad rijetko silazim. Sve što mi je potrebno imam ovdje. Stare kamene kuće, šetalište i jednu
lipu u čijoj izduženoj sjeni ponekad zastanem. Potreba za gradom nije prisutna jer mladi svijet
čini ono što nije slučaj u drugim sredinama. Kada požele izaći napolje, oni dolaze na Žabljak
kako bi gledali krovove u podnožju. Puno je ovdje mladog svijeta. I svi su nasmijani. Proteklu
noć ponovo sam sreo Dževada. Hrom, visok poput gorostasa, dolazio mi je u susret.
Izbjegavam susrete s njim, ali ovaj put nisam imao kuda. Prođem bez riječi. Osvrnem se, a on
jednako za mnom gleda, i smije se.

Robertova kuća posljednja je u nizu. Dalje se nastavlja nepregledno polje na kojem je moguće
stvoriti čitav grad. Ujutro kad iskorači na terasu, on pred sobom vidi širinu, ali još nije odlučio
da je istraži. Robert i ja imamo različite karaktere. On se radije veže za ljude, a ja za prostor.
Od dana kada je rekao da sam u njegovoj kući pojeo zabranjenu šniclu, tamo više nisam
odlazio, niti me Jovanka nudila mjestom za stolom. Prešao sam preko toga i shvatio kako
postajem popustljiv. Ta odlika nije me ranije krasila. Izbjeglica je onaj koji popušta.

Vido je i jutros nagnut nad bunar. Prije nego je navukao poklopac, povukao je kantu ledene
vode, a ja sam pomislio na onaj film u kojem domaćin iz ovakvog bunara izvlači strvinu. Kako
se taj film zove? Posmatram Vidu. Sad se nije odlučio na šetnju, nego je kanticu ponio u
dvorište. Tamo je sjedila Ruža. Na tacni ispred nje džezva i dvije šoljice. Piju prvu jutarnju kafu
i nasmijani se nečemu raduju.

9
 _______

O ratu niko ne govori. Iako traje, svi se trude o tome ne misliti. Život se odvija svojim tokom.
Sve je tromo i obično. Ni u gradu nije puno drukčije. Nema očekivane živosti. Ponekad
odjekne zračna opasnost, ali niko ne trči u sklonište. Na početku granate su padale po gradu;
usmrtile nevinu djecu, a poslije su padale po rubnim dijelovima, polju i brdu, pa nije bilo
teških stradanja. Zbog toga se najava skorašnjeg granatiranja ne uzima ozbiljno. Ljudi sjede
ispred kafića, piju piće i čekaju da sirena utihne kako bi započeti razgovor ponovo nastavili.

Sutra će se navršiti mjesec dana od tvoga odlaska. Harem se nalazi u neposrednoj blizini vaše
porodične kuće, u središtu naselja. Kada otvore prozore, tvoji roditelji odmah vide mezarje.
Čitavo jutro mislio sam na tebe, a kasnije i na tvoju sestru. Kako je sada njoj? Nehotice je
povukla okidač i jednim metkom vas usmrtila. Aida i ti živjele ste u prvom komšiluku, a sad su
dvije porodice zavađene. Ležite jedna pored druge. U sutrašnjem danu vaše porodice posjetit
će harem, ali cvijeće na mezar neće nositi u isto vrijeme.

_______

Zbog čega su se otac i sin svađali? Bit će da je Milenko doveo ženu koja nije po ukusu
roditelja, i dvoje mladih, braneći ljubav, pošli su u podstanare. Na odlasku svoje nesporazume
odlučili su podijeliti s najbližim komšilukom, a onda se strminom zaputili dolje. I već dva dana
borave u kući mojih domaćina. Iznajmili su mali stan u prizemlju i noću, kada se sve umiri,
prave buku. Nekad glasno uzdišu, ali bude i manje prijatnih trenutaka kada se
temperamentno i bez ustezanja svađaju. Poznat mi je prostor u kojem borave, tamo sam
često silazio. Mojoj potrebi da se osamim odgovarao je taj mali prostor. Ovdje sam došao
prilično istreniran. Naviku da održavam trbušne mišiće ponekad sam upražnjavao u tom
stanu. Noge bih podigao na kauč i onda se s poda neumorno dizao prema koljenima, nekad po
stotinu puta. Tako se znalo dogoditi da u prizemlju zaboravim nešto od garderobe i poslije se
po nju vratim. Danas, odjevenog u bijelu majicu kratkih rukava, vidio sam Milenka. Lijepo mu
je pristajala. To je ista majica u kojoj sam ovdje došao, a po nju se, eto, nisam mogao vratiti.

Počeo sam pisati novu priču o svome djedu. U toj priči djed svakodnevno odlazi u džamiju,
moli se Bogu, a kasnije sjedi u kafani i pije konjak. To nije izmaštana priča, nego istina koja
otkriva sve slojeve njegovog karaktera. Islam koji djed upražnjava toleriše kap alkohola.
Ponekad i čitavu flašu. Sjećam se kad bi se petkom vraćao iz čaršije, uvijek pomalo pripit,
nagnut u jednu stranu. Onda bi sjeo na stolicu, svlačio cipele i teško disao. Na čelu nosi krupne
graške znoja. Šuti, smrknut. Nena bi se raspitivala o cijenama sira, jaja i suhog mesa, budući
da je petkom pazarni dan, a on bi, nakon što cipele svuče, svaki put rekao: "Ne znam, stara, ja
sam sjedio s onim sejacima, i nikakav sir nisam vidio.“ Mislio sam sve to donijeti u priču, a

10
onda sam od svega odustao. Stranicu sam prekrižio i započeo novu. Potreban mi je brži,
snažniji početak.

Alma je jutros čitala knjigu. Ljermontov. Sad je pogledala prema meni i rekla: "Tamo gdje jesi
ne znači da tu i pripadaš.“ Kratko smo se gledali. Alma je na svoje lice navukla osmijeh, što bi
trebalo značiti da je jutros dobre volje, i sad se čudi razlogu zbog kojeg šalu odbijam prihvatiti.
S njom se dobro slažem. Mnogo vremena provodimo zajedno. Razgovaramo. U početku sam u
te razgovore ulazio oprezno, a sada je posve prirodno da pred Almom pričam bez ustezanja.
Jutros sam poželio razgovarati o Ozrenki. Ona je tu ideju odbila. Pripalila je cigaretu, pogledala
kroz prozor, i poslije se ponovo vratila čitanju.

Dogodilo mi se prije mjesec ili dva. Sanjao sam djevojku. Okrenuta na bok spava u mom
krevetu. Jedno joj je bedro nepokriveno, i taj je dio tijela u sjećanju pohranjen. Razgolićen dio
ženskog tijela od kojeg sam se u snu uzbudio. Ali u trenutku kada sam oči otvorio, djevojke na
krevetu nije bilo. San se rasplinuo. Šta se dogodilo? Sanjao sam djevojku koju nikad nisam
vidio, i sve što od njenog tijela pamtim razodjenuti je dio noge. Ako bih tu djevojku u
stvarnom životu uspio sresti, onda bih, da je prepoznam, morao pogledati obnaženi dio
njenog tijela. Malo bi djevojaka na to pristalo. A danas, nakon što sam kući došao, zakoračim
prema sobi i tamo zateknem ovaj prizor: na jednoj polovini kreveta spava Alma; tijelo je
pokrila tankim pokrivačem, ali bedro joj se nudi pogledu. Prenuta mojim prisustvom, otvorila
je oči, sa sebe svukla pokrivač i još sanjiva upitala: "Otkud ti?“ Pogledam njeno obnaženo
tijelo i kažem: ,Ja sam ovdje i ranije dolazio, ali ti se toga ne možeš sjetiti.“

I jutros sam pokušao pisati. Sada sam djeda oslobodio alkohola. Petak je. Pazarni dan. On
hoda između štandova, raspituje se o ponudi. Poslije se cjenka s prodavačima i na kraju
odluči kupiti sve što se tog dana našlo na pazaru. Nosi crnu francusku kapu, nakrivljenu u
desnu stranu. Na izbrijanom licu ima skorenu kap krvi. Iz kafane u kojoj godinama sjedi
dozivaju ga drugovi, a on se na njih osvrće i kaže: "Grijeh je piti.“ Svidjelo mi se ono što sam u
tu priču donio, a opet sam sve prekrižio, jer je bilo lažno. Kasnije sam djeda smjestio u kafanu,
u njegovo prirodno okruženje, i to mi se učinilo puno boljim. Pored njega su sjedili ljudi iz
okolnih sela; sejaci, kako ih djed naziva. Došli su pazariti. Svi redom djeda časte, a on se
zadovoljno osmjehuje. Priču sam uspješno doveo do kraja. Treba pisati samo istinu.

Alma je uznemirena. Ne znam šta je tišti. Ponovo smo razgovarali. Stalno je ustajala i koračala
prema vratima. U primaćoj sobi vodio se razgovor. Željela je čuti o čemu njen brati roditelji
govore. Sjedio sam na kauču, nisam imao potrebu da slušam, a onda sam prepoznao Abazov
glas, sad je povišenim tonom rekao: kučka. Poslije je istu riječ ponovio više puta, nakon čega
su se zalupila vrata i nastupio je mir. Alma se izmakla, sporim korakom prehodala sobu. Sjela
je pored mene i tiho zajecala.

11
 _______

Otišli smo posjetiti dvorište njene nene. Irma se raspitivala za moje roditelje. Znam li nešto o
njima? Kod Irme je prisutan snažan osjećaj empatije; to je bitno izdvaja od drugih. Neobična
djevojka. Lijepa. Dok je govorila, pažljivo sam posmatrao njeno lice. Mislio sam je pitati nešto
o porijeklu ožiljka, ali to mi se učinilo suviše intimnim, pa sam odustao. Dobro sam se osjećao
u njenom društvu. Stajali smo tako u dvorištu, nadnosili se nad krater i glumili da nismo
svjesni naših ramena koja se blago dodiruju.

Primjećujem da svesku u koju zapisujem svoje priče sve više opterećujem scenama iz
porodičnog života. Jutros sam se prisjećao jednog događaja i tako se zatekao u kući svojih
djeda i nene. Upravo ih je posjetila moja majka. Stala je nasred sobe i odande ulazi u raspravu
s nenom. Frcaju varnice, siju se teške riječi i uvrede. Oči moje nene dok sjedi na kauču širom
su otvorene, dok se majčino lice pretvara u buktinju. Priču sam ispričao po sjećanju,
iznenadivši se lakoćom s kojom sam prizvao izgovorene dijaloge. Ništa im nisam oduzeo, a za
popravljanje karaktera nisam imao volje. Danas sam u nekoliko navrata otvarao svesku i svaki
se put iznova čudio.

_______

Petnaesti maj devedeset druge. Tog dana napustio sam kuću. Naišli smo na punkt. Čovjek u
ulozi vojnog policajca zahtijevao je da iz auta izađem, i nakon što sam to učinio, on je rekao
kako sam zreo za uniformu. Pustio nas je nakon kraćeg nagovaranja, pa smo put nastavili.
Posvuda naokolo mogao sam vidjeti zelene zastave vezane s hrvatskom trobojnicom. Planiram
o tome nešto napisati. Taj čvor u koji su zastave vezane, Nermina, želio je istaknuti savez dva
prijateljska naroda, iako nisam siguran koliko se u takvo savezništvo ozbiljno vjerovalo. Danas
u prolazu obratim pažnju na grupicu vojnika. Stoje u sunčanom danu. Podnevna dokolica.
Nasmijani, razgovaraju. Imaju podvrnute rukave i tetovaže na rukama. Ali ono što je zaokupilo
svu moju pažnju jesu njihovi snažni vratovi ukrašeni krunicom, pored koje se na privjesku
klati polumjesec i zvijezda.

Jutros, koračajući prema Robertovoj kući ugledam čitav pojas zasađen kukuruzom. Svilenkasta
vlakna još se ne otvaraju iz zelene ljuske. Iza kukuruzišta, u gornjem dijelu posjeda ukazalo se
gradilište. To je nedovršena kuća mojih domaćina. Jednom će oni napustiti proplanak na
kojem danas žive i spustiti se ovamo, u ravnicu, u dio grada koji se zove Polje. Ispred kuće,
smrtno ozbiljna stoji Jovanka. Vješa rublje. Pozdravim i sjednem na zid. Kratko smo
razgovarali. Željela je znati odakle dolazim. Padaju li granate tamo? Ima li žrtava? Strpljivo
sam odgovarao na njena pitanja, onda smo šutjeli. Uskoro se pojavio Robert, skočim sa zida.

12
Kad sam napuštao dvorište, Jovanka se osmjehnula i rekla: "Dođi opet.“

Tebe ništa ne zanima. To je rečenica kojom su roditelji odgovarali na svaku moju utišanost.
Otkud ta potreba da šutim, da se sklanjam u maštu, da izmišljam priče? Zaista ne znam. Ovo
malo dara, u koji, ipak, ozbiljno sumnjam, prva je otkrila Emica Kevelj, naša razrednica. Gdje je
ona sada? Mostar se granatira. Mnogo je mrtvih. Jednom sam za potrebe školske predstave
glumio dječaka po tekstu Ivana Cankara. Opirao sam se toj ulozi. Kad se predstava završila,
Emica je prišla i majčinski me zagrlila. Rekla je: "Vidiš, ništa ti nije bilo, preživio si.“ Volio bih
sresti nekoga ko bi istu rečenicu izgovorio misleći na Emicu. Ništa joj nije. Živa je. Samo to.

I danas sam sreo Mitula. Presreo me i rukom pozvao pod gustu krošnju nara, gdje nepomično
stoji. Odjeven je u crnu uniformu. Hoće nešto da mi kaže. Priđem u osjenčeni dio ulice. I tek
kad sam ga iz blizine pogledao, postao sam svjestan govornog aparata koji na vratu nosi. U
nekom ranijem vremenu razbolio se od tumora, bolest je prebrodio, ali su glasnice trajno
oštećene. Sada ovaj aparat njegove šapate pretvara u razumljive riječi. Tako sam saznao da
ima dvoje odrasle djece. S kćerkom se lijepo slaže, ali Milenko je divlji, i pomalo svojeglav. Da
ga se klonim, rekao je. Danima moli krunicu, a onda ga uhvati, noću se iskrada i negdje odlazi.
Jednom je s ratišta donio odsječeno ljudsko uho, pa ga svezanog za špagu vukao gradom.
Potpuni ludak, rekao je. Nisam mogao shvatiti pravi razlog zbog kojeg je odlučio dio intime
povjeriti meni, onda mi je sinulo da Mitul u stvari, želi opravdati svađu kojoj sam svjedočio
prolazeći pored njegovog dvorišta. Osmjehnem se, a on metalnim glasom kaže: "Sad si se
uvjerio da nisam sposoban vikati. Glasovi koje si čuo ne pripadaju meni.“ Poslije smo obojica
šutjeli, gledali se bez riječi i potom se razišli.

Sjećaš li se koliko sam se opirao ulozi onog dječaka iz Cankarevog teksta? Tekst se zvao
Zastidio se majke. Volio sam njegove priče, ali tu ulogu nisam želio prihvatiti. Ništa u toj priči
nije bilo moje, nisam se mogao poistovjetiti s dječakom kojeg Cankar opisuje. Nevoljko sam
dolazio na probe. Na dan predstave, na pozornici smo stajali samo nas dvoje. Ti i ja, Nermina.
Svoju ulogu majke igrala si uvjerljivo, posve saživljena, nesvjesna pogleda koji u tebe zure.
Opijena. Čitava škola stajala je pred nama, više od tristo učenika. Na kraju nas je oboje
progutala silina tog aplauza. Dugo je trajao, čitavu vječnost. Nas dvoje stojimo ukipljeni.
Zavjesa pada. Prije nekoliko trenutaka postidio sam se tebe, svoje vlastite majke. Sad sam te
uzeo za ruku i poveo kroz mnoštvo. Čitava škola za nama gleda, a mi se ne osvrćemo. Negdje
odlazimo.

Ovo što ja o svom djedu pišem, ovdje još niko nije čitao. Čuvam tu svesku bez želje da je
nekome ponudim. Zabavljam se. Skraćujem vrijeme. To su moji pokušaji da sebi objasnim
njegovu narav. Odavno djeda nisam vidio. On je u ratu, a ja sam izmješten. To je nepravda
prema jednom starcu, i ja bih radije da ga nekako zaštitim, makar ovako. Danas sam se
pokušao prepustiti mašti; opisivao sam lik mladića koji nosi u rep vezanu kosu i njime se brani

13
tako što svojim repom šamara protivnike. Zabavljalo me pisati baš takvu priču. Poslije sam se
pred Irmom hvalio. Rekao sam da u mjestu iz kojeg dolazim postoji takav mladić. Irma me
pogledala i rekla: "To ne može biti.“

_______

Odomaćio sam se. Sad bih teško prihvatio novu selidbu. Lijepo mi je. Ljudi su ležerni i ne kriju
dobru volju. Usvojio sam i neke riječi, kojim se, ipak, ne služim. Prija mi ovaj grad. Neke stvari
vidim prvi put, kao na primjer Sabrinu i Mitula. Ranije sam slušao i čitao o tome kako se
ljubavnici vješto skrivaju jer ne žele da se veza objelodani. U slučaju njih dvoje, stvar je
obrnuta. Uvijek su zajedno. Danas, dok sam trčao, vidio sam ih kako ulaze u njegovo dvorište.
Tamo je sjedila Mitulova žena. Iz ruke je ispustila šivaću iglu, ustala i Sabrinu dočekala u
vedrom tonu.

Napolju pada kiša, pa nisam izlazio. U kući, bez mogućnosti da se vani s nekim sastanem,
razgovaram sa Almom. Rekla je da poznaje puno mladog svijeta u mjestu iz kojeg dolazim i da
je ondje često posjećivala rodbinu. Saznanje da i ja poznajem sve pomenute osobe pojačalo je
našu bliskost, pa smo razgovor lakše nastavili. Alma je imala potrebu ispričati detalje koji se
obično strancu ne govore, a ja sam shvatio da ona nema nikoga s kim bi podijelila svoju
intimu. Još je nisam vidio u društvu, i ne znam kako podnosi samoću. To je potpuno neobično
za djevojku njene dobi. Od trenutka kada je prestala izlaziti s Ozrenkom, u njenom životu ne
postoje prijateljice. Nije mi poznato šta se narušilo u odnosu dviju djevojaka. Nešto je pošlo
nakrivo, veza je prekinuta, Ozrenka ovamo više ne dolazi. Sreli smo se dva puta u krilu kuće
gdje ja spavam. Visoka, nasmijana djevojka, gledala me očima u boji vedrog neba. Oba puta
poželio sam potapšati prekidač i tako sobu okupati mrakom.

Prvi je put otkad sam ovdje da proljetni pljusak isprazni ulice. Ranije se nešto slično nije moglo
dogoditi jer smo uvijek uspijevali pronaći prostor u kojem bi druženje nastavili. Ovdje je odnos
prema kiši bitno drukčiji. Ljudi se od nepogode sklanjaju, a to je momenat koji odbijam
prihvatiti. Dosta se toga u protekla dva mjeseca za mene promijenilo. Samo je zvuk kiše koja
po krovovima dobuje ostao isti. I to me umiruje.

Pokušavam opisati jednu fotografiju. Na njoj su moji djed i nena. On je u bijeloj košulji kratkih
rukava, fes je nakrivio u desnu stranu. Pored njega sjedi nena, blago povijenih ramena, u
dimijama. Osmjehuje se. Glavu je povila bijelom šamijom. Ramena im se dodiruju. Sjede u
avlijskom hladu, na drvenoj sećiji zastrtoj serdžadom. Iza njih, kroz otvoren prozor nasrću
ljetne muhe.

Do podne sam boravio u gradu, slušao domoljubne pjesme i posmatrao svijet sklonjen u sjenu

14
ljetnih tendi. Tu sam protekle noći sjedio s Robertom. Promijenili smo dva kafića, u svakom
popili piće a da račun nigdje nismo platili. Niko nas pićem nije častio, nego smo iz obijesti
odlučili otići, pa novac za uslugu nismo ostavili. Stajao sam prekoputa očekujući da me
konobari iz protekle noći prepoznaju. Ali ništa se nije dogodilo. Tako se moja adrenalinska
potreba u ovom danu rasplinula. Usput sam sreo Milenka. Namjeravao sam ga pozdraviti, ali
sam odustao. Negdje je žurio, s puškom o ramenu. Vratio sam se u mahalu. Na terasi,
naslonjena na ogradu, i uvijek srdačno nasmijana, stoji teta Mediha. Pozdravim je. I ona je
pozdravila mene, odbacila cigaretu i odmah pripalila novu.

Crne i šarene uniforme rijetko sjede za istim stolom. Ponekad neki od golobradih mladića
iskorači na ulicu, iz auta iznese pušku, onda se naoružan vrati u društvo gdje ga svi s
respektom dočekuju. To su ratnici iz sigurnosti ovog grada još nigdje nisu otišli. Oni imaju
potrebu obući uniformu i javno se pokazati. Na taj način svoju adrenalinsku ovisnost svode na
par gradskih birtija gdje se obračunavaju s neprijateljem tako što mu kroz psovku upućuju
prijetnje. Njihovo divljanje tu se završava. Danas sam posmatrao grupicu mladića koja mi se
učinila najdrčnijom. Kad su posjedali u auto i negdje se zaputili, zamolio sam da me povezu
dio puta. Bilo je prevruće pješice koračati prema rijeci. Pristali su. Uskočim u zeleni terenac
bez krova. Nadohvat ruku leže puške tih mladića, dohvatim jednu misleći na tvoju sestru, na
trenutak u kojem bih i sam osjetio potrebu da se izdivljam. I gdje bih u tom slučaju cijev
mogao usmjeriti? Poslije sam iz auta iskočio. Na odlasku vojnici su željeli znati kako se zovem,
ali sam svoje ime odlučio prešutjeti.

Proširujem priču o djedu i neni. Zadovoljan sam dinamikom. Danas sam u priču uveo i svoj lik.
Nena je spremila zavežljaj i poslala me svojoj bolesnoj sestri, kojoj moram odnijeti ručak.
Sestra se nije udavala. Živi sama, pa joj nena svaki dan šalje hranu. Donio sam zavežljaj, kratko
posjedio i onda se istim putem vratio nazad. U avliji sjede moji djed i nena, pa: "Kako je
Džemila?“ Kratko ih pogledam, pa kažem: "Koja Džemila?“

_______

Sve više poznatog svijeta na ulici. To su ljudi koje od ranije poznajem. Sad su i oni poput
mene. Izbjeglice. Nekima priđem srdačno, a druge ne pozdravljam. Nesporazumi koje smo u
prošlosti imali ovdje se produbljuju. Koračam bezbrižno. Uvijek sam napolju, a kod kuće samo
prespavam. Prija mi sve to jer nikome ne moram polagati račune. Dišem slobodno. Ulicu
napuštam posljednji. Prije nekoliko dana u komšiluk je došla djevojka s licem Indijanke. Često
obuče bijelu košulju, a njena kao ugarak crna kosa pada u gustim snopovima. Zaista lijepa
djevojka, svjesna pogleda koje mami. Sinoć smo se skupa vraćali kući i ja sam joj uz strminu
ponudio ruku. Spletenih prstiju koračamo kroz vrelu ljetnu noć. Na rastanku sam poželio još
malo s njom razgovarati. Pristala je. Govorila je o Hami Ibrulju, svome daidži. Rođen je u onoj

15
kući, prekoputa. Kasnije je odselio u Zagreb, ali se rado vraća. Sa zanimanjem sam slušao
anegdote iz slikareva života. Poslije smo Azra i ja raspleli znojne prste, oprostili se, a ja sam
shvatio da nisam izgovorio nijednu riječ.

Opet sam razgovarao sa Almom i primijetio nešto neobično. Kuća se mora isprazniti da bi se
ona mogla opustiti. Slično je i kod mene; dublje dišem kad nisam među svojima. U našim
razgovorima obično šutim, dok Alma pokušava razviti priču. Moja saveznička utišanost
ponekad nije dovoljna, ona bi da nešto kažem i tako razgovor učinim relaksiranim. Zbog toga
što bi željela otkloniti dilemu, od mene traži mišljenje, pa ponovim kako bi trebala razmisliti
prije nego što donese odluku. To je kod nje probudilo nemir. Iz džepa je izvukla kutiju,
pripalila cigaretu. Onda je istom kutijom poklopila fotografiju i rekla: "Već sam odlučila.“
Potom je odstupila, zakoračila u jednu od susjednih soba, a ja sam njeno odsustvo iskoristio
da kutiju pomaknem. Na fotografiji pod staklom ugledam lice od kojeg uzmiče; lice njenog
starijeg brata. U krilo je posjeo malenog dječaka i sad se obojica u neku daljinu osmjehuju.
Poslije se Alma vratila. Kutijom cigareta poklopio sam fotografiju. Tako se razgovor
neometano nastavio.

Ta Azra, moram priznati, pomalo je neobična djevojka. I sinoć sam je sreo. Koračala je u
društvu nepoznatog muškarca. Spleli su prste i nasmijani žure. Pozdravio sam je, bez želje da
se osvrnem. Poslije sam sreo Irmu, a to je već nešto drugo. Za njom se svaki put osvrnem.
Privlačna djevojka, koja svoju ljepotu zna nositi. Stajali smo jedno pored drugog, posmatrali
grad u podnožju, a Irma je rekla: "Volim širinu, prostranstvo, kad pogled puca u beskraj, kad
se kraj ne nazire.“

I jutros sam ponešto zapisivao. Nastavio sam priču o Džemili, pisao o njenom karakteru. O
tome da joj nisam znao pravo ime, jer svi smo je zvali Gara. Mršava, ispijenog lica, sjedi pored
prozora i u neku daljinu gleda. Priču sam pokušao raspisati tako što bih uveo i lik svoje majke.

Moja je majka tvrdila kako bi djed, vraćajući se iz kasnih čaršijskih pohoda, znao svratiti do
Gare i ondje prenoćiti. Znam da bi ta priča izazvala još jednu burnu svađu unutar moje
porodice. Na svađe sam naviknut. Prepirka im je bliska. Na kraju sam od svega odustao.
Trebao bih razgovarati s majkom, ponovo se informisati. Provjeriti njene izvore. Možda se u
jednom od narednih dana ohrabrim, pa i tu istinu izvedem na čistac.

Mladić s kojim se Alma sastaje pripadnik je oružanih snaga koje su u ovom gradu legitimna
vojska. Nosi prihvatljivo ime, ali i crnu uniformu koja njene roditelje čini zbunjenim. To je izvor
neprijatnosti koju osjeća Almin brat, pa skoro svakodnevno povišenim glasom o tome govori.
A šta ona o svemu misli? "Mi ćemo se vjenčati kad ovo prođe.“

Pored bunara. Uskoro ću prvi put limenu posudu spustiti u dubinu. To ne zahtijeva prevelik

16
napor, ali kanta se prethodno mora izvrnuti kako bi u sebe skupila vodu. Taj zahvat traži
određenu vještinu za koju sam uskraćen. Stvar je u zglobu i pravilnom trzaju, rekla je Irma,
dok je uz osmijeh pratila moje napore. Budući da nisam sposoban to napraviti na željeni način,
izmaknem se, a ona iz moje ruke preuzme lanac. Irmi uspijeva ono za što ja nemam vještinu, i
da pokažem zahvalnost, njene posude s vodom ponesem dio puta. Tamo gdje sam kante
spustio stoji Mediha. Mlada žena, s cigaretom u ruci. Pozdravio sam je. Kratko je odgovorila.
Prepoznala je posude u mojim rukama. Prestala je da se osmjehuje, sastavila obrve i licem se
okrenula prema strmini niz koju je oslobođenih ruku dolazila njena kćer.

Danas je Suad donio list papira s molbom da pročitam napisano. Bila je to pjesma za Irmu.
Napisane stihove on krišom nosi na njenu terasu, poklopi ih sitnim oblutkom, u nadi da će
Irma nakon čitanja na njega obratiti pažnju. Koliko mogu da vidim, još se ništa ne događa.
Nema potrebne hemije. Volio bih da tako i ostane. Šanse da je pjesmom pridobije posve su
slabašne. Ali on istrajava u namjeri da napiše taj stih koji bi kod nje probudio zanimanje. Čitam
pjesmu.

Pokušavam pisati novu priču, ali ovaj put bez djeda kao glavnog junaka. Izmišljam likove,
stvaram nove karaktere i puštam mašti da me povede. Na časovima, kad bi me Emica zamolila
da pred svima pročitam svoj sastav, uvijek sam osjećao neku vrstu nelagode. Ona bi me
poticala da pišem, da čitam korisne knjige i tako usvajam stil. "Jednog dana ti ćeš postati
pisac“ rekla je. Nisam volio javne pohvale, nešto je lažno u svemu tome. Pišem iz potrebe da
sačuvam vrijeme. Da od zaborava pohranim uspomene. Vježbam ruku, ništa više. Jutros sam
napisano ponovo odbacio jer osjećam silnu zabrinutost. Alma je napustila kuću. Da će to
učiniti, saznao sam tokom protekle noći, ali ono što mi je povjerila nisam uzimao ozbiljno. A
jutros je kod kuće nema. Ne vraća se. I zbog toga se na ulici osvrćem. Uznemiren sam, pa
stalno pogledujem naokolo u nadi da ću je negdje sresti. Nije mi poznato gdje je Alma, ali
naslućujem s kim se odvažila otići. I zbog toga ova zbunjenost jer ne znam kako se prema
njenom odlasku trebam postaviti. Ako bih odluku da se od kuće udalji uzeo kao konačnu,
onda je prirodno da osjećam žal jer postoji bojazan da je više neću sresti. Ali ako stvar
sagledam drugačije, onda njen prkos doživljavam kao izraz bunta, i moje poštovanje prema
Almi u tom trenutku raste. Danas sam o svemu pokušao razgovarati sa Suadom. On je sklon
misliti da je otišla jer nije željela slušati. A ja mislim da se na taj korak odlučila jer nije bila
saslušana. To sam mu rekao. Potom je Suad prestao govoriti. Okrenut leđima, gledao je kroz
prozor, pa sam i ja pogledao na ispisani list papira. Tri strofe, koje mi se nisu svidjele.

Na ulici. Čekao sam Irmu. Planiramo poći u šetnju. Dok čekam, obratim pažnju na kuću
prekoputa. Tamo stoji muškarac kojeg sam jednom vidio naslonjenog uz vodenički zid. Tada je
na licu imao grimasu koja se, nakon što je iglu sručio u venu, rasplinula u blažen osmijeh.
Poslije ga nisam viđao, a sada on s terase viče. Nekome psuje. Budući da pored sebe nije imao
društvo, shvatio sam da su psovke upućene meni, pa sam uzvratio bez riječi, ali s ispruženim

17
srednjim prstom. On je u toj gesti prozreo uvredu, sad mi je opsovao majku i silovito potrčao.
Čuo sam kako u unutrašnjosti kuće lupaju vrata i kako grubi koraci dolaze niz stepenište. Kada
je trebalo učiniti posljednji napor, odgurnuti kapiju pa iskoračiti na ulicu, mladić se naglo
predomislio i usporenim korakom pošao natrag. Onda smo se gledali neko vrijeme. Potom je
došla Irma, pa smo se negdje zaputili.

Kako je njen ožiljak nastao? Kada je imala tri-četiri godine, penjala se u krošnju smokve,
odande pala i posjekla se, pa su joj šivali trinaest konaca. Otada ima dva ožiljka. Jedan jevidljiv
iznad desne obrve, a drugi je skriven u vlasištu. Trenutka u kojem se pad desio ne može se
sjetiti; to je potisnuto, ali minut ili dva kasnije svijest se vratila, pa je mogla čuti škripu kočnica
i vidjeti majčinu ruku, bijelu od brašna, kako je sa zemlje podiže. Čovjeka koji je prema bolnici
vozi ne poznaje. Samo osjeća silinu jurećeg automobila i majčinog prisustva na sjedištu dok
isti čovjek pita: "Čije je ovo dijete?“ Irma nerado o tome govori. Osjećanje koje nju naseli nije
proizvod proživljene traume, nego plod činjenice da čovjeka kasnije nikad nije srela. I zbog
toga ima potrebu osvrnuti se za svakim jurećim autom koje pored nas ulicom prođe. Ponekad,
dok je pratim iz škole, prebacim ruku preko njenog ramena. Ne opire se. Zagrljeni koračamo.
Razgovaramo. Poslije se rastanemo ispred njenog dvorišta. I to je sve. Kada s njom koračam,
često obratim pažnju na one koji nam u susret dolaze i tako postajem svjesniji odsutnosti u
pogledima ovdašnjeg svijeta. Svaki put kada o tome želim razgovarati, Irma prihvata moju
tvrdnju da se polako od sebe udaljavamo. I da nam blizina drugoga postaje teret. I još kaže:
,,Sve će nas sebičnost na kraju progutati.“ Pažljivo slušam njene riječi, misleći o tome čiju je
sebičnost na svojoj koži ona osjetila.

Ponovo je nebo sivo. U zraku miriše kiša. Ali to mi ne smeta da s Irmom pođem u novu šetnju.
Ona je drukčija od svih djevojaka koje sam dosad upoznao. Zna posvećeno slušati, ali i govoriti
bez opširnih uvoda. Pogađa u samu srž i ne folira se. Prilično je ležerna. Danas smo prošli
pored Dževadove kuće i ponovo je gledali. Mala kuća u goleti za koju oboje mislimo da je
nakrivljena i da bi se svakog časa mogla urušiti. Dževad je peder. Pravi-pravcati peder koji se
za mnom na ulici osvrće. U jednom od prethodnih dana jedan mladić iz ove ulice presreo me i
rekao: "Ako se pred njim skineš, dobit ćeš šaku para.“ Šaku para, Nermina, ako se do gola
skinem i postanem objekt u koji će Dževad gledati dok rasteže svoje spolovilo. Ponudu sam
odbio, a danas sam o tome razgovarao s Irmom. Pažljivo je slušala. Nije se nasmijala. To je prvi
put da se ona ne želi smijati. Gleda me. Lice pokriva dlanovima i kaže: "O, bože moj.“

Čekao sam Roberta. Na vratima se pojavila njegova majka. Pozvala me u kuću. Raspitivala se
za moju porodicu. Jesu li živi? Šutio sam. Jovanka je oko nas poredala tanjire i u njima šnicle s
prženim krompirom. Sve lijepo miriše. Oklijevao sam hranu prinijeti ustima. Jovanka je
spustila dlan na moje rame i rekla: "Hajde, jedi, ove sam šnicle za tebe kupila.“

Ne znam ime Robertovom ocu. O njemu nikad ne govori. Robert je napustio stan u Mostaru i

18
došao ovdje, u nedovršenu porodičnu kuću gdje živi smajkom, njenim drugim mužem i
malenom sestrom. To je sve što znam. U stanu je ostao njegov stariji brat Šandor. Tokom
jučerašnjeg dana stan se zapalio. Požar je ugašen. Šandor je zvao da prijavi nezgodu. S njim je
razgovarao Robert, a kad je poklopio slušalicu, odlučio je razgovor zatajiti majci.

Traje ljeto. Posjećujem kupalište. Svaki put zastanem pred Crkvom Svetog Ante. Danas su
tamo franjevci u habitima igrali košarku. Nasmijani, trče po dvorištu. Ovo su rijetki trenuci
kada crkvene ljude mogu vidjeti u ležernom izdanju. A ovdje, da mirišem ruže, zastanem
svaki put kad pođem na rijeku.

Svugdje se o njoj raspitujem. Niko ne zna gdje je Alma. Zbog toga sam odlučio posjetiti
Ozrenku. Možda ona nešto zna. Pokucao sam na vrata. Kad su se otvorila, ugledam Ozrenkino
lice bez šminke, koje mi se učinilo manje privlačnim nego ranije. Rekla je da će u jednom od
narednih dana doći na Žabljak i da ćemo onda u miru razgovarati. Potom se povukla s praga,
za sobom tiho zatvorila vrata, a njen je parfem još neko vrijeme ostao lebdjeti u zraku. Poslije
sam išao na rijeku. Kupalište je privlačno, okruženo granatim vrbama, s dosta mladog svijeta.
Nasmijane djevojke i njihovi momci. Sa zanimanjem posmatram djevojke, ali s mladićima ne
ostvarujem kontakt. Tamo sam konačno sreo Almu. Prišla mi je u društvu svog mladića. Kratko
smo razgovarali. Ostavljali su dojam sretnog para. Smiju se i zadirkuju jedno drugo. Alma je od
mene tražila uslugu, na koju sam naivno pristao. Bilo je ugodno u njihovom društvu, a onda
sam se sjetio kako ovdje nisam došao sam. Osvrnem se prema mjestu gdje sam spustio svoje
stvari. Tamo sjedi Suad. Gleda prema nama, bez želje da priđe sestri.

_______

Posjetili su me roditelji. Razgovarali smo, nakon čega smo se spustili u grad. Bilo je neobično
zateći se u prilici kada skupa s roditeljima koračam gradom. Ne sjećam se da smo to ranije
činili, pa sam imao potrebu koračati iza njih. Biti u blizini, a ipak dovoljno osamljen. Poslije
smo svratili kod Džeze, gdje smo se naredna dva sata značajno gledali. Majka je sjedila tik do
mene. Osmjehivala se. Mislio sam je pitati nešto za potrebe svoje priče, ali nisam osjetio
potrebnu hrabrost.

Kasnije sam se oprostio od roditelja i pošao kući. Da se do grada spustim potrebno je oko
deset minuta hoda niz strmu stazu, uz miris zdrave munike u nosnicama. U povratku mi se
zbog uspona čini da dolazim iz velike udaljenosti. I da miris munike ne pomaže zadihanim
plućima načetim bolešću kojoj ne znam odrediti porijeklo. Strah da se bolest u mene uvlači
danas sam otkrio Irmi. Ona je na trenutak zastala. Gledamo se. Pored nas prolaze auta za
kojima se nije osvrtala.

19
Trebam se naći sa Almom. Potrebna joj je odjeća i sad traži da ispraznim njen ormar. To su
lagane ljetne haljinice, veste, obuća, uglavnom sve ono što mogu neopaženo izvući. Potrpam
stvari u crvenu torbu i ponesem ih na dogovoreno mjesto. Cupkala je u mraku kad sam došao.
Predao sam joj torbu i nastavio dalje. Od trenutka kad sam torbu ispustio, naglo me uhvatio
osjećaj panike, pa sam odlučio potrčati, ali to nije umanjilo potrebu da se za sobom osvrćem.

Došao sam pred gimnaziju. Tu svaku noć čekam Irmu. Kao i obično, bila je nasmijana. Zaputili
smo se prema gradu. Prebacio sam ruku preko njenog ramena. Prijala mi je šetnja. Irma je
govorila o svome ocu. U nekoj prošlosti izgubio je posao. Prethodno je otkrio malverzacije
kojese u firmi rade, ali nije zatvorio oči, nego je glasno o tome govorio. Sad
se snalazi na razne načine, i ona osjeća zabrinutost. Šetnja je kratko trajala. Uskoro smo došli
do njenog dvorišta i tu se rastali. Irma je ušla u kuću, a ja sam nastavio dalje, strminom. Usput
sam zavlačio ruku u u džep pantalona tražeći njen dlan koji je odande maločas izvukla.

Baš kako je i obećala, pojavila se u laganoj ljetnoj haljinici. Bilo je neobično vidjeti Ozrenku u
ovom dijelu grada. Željela je razgovarati. Sklonili smo se u jednu baštu, gdje smo naručili piće.
Mi smo tu jedini gosti. Kad je došao da nas usluži, Abaz je odlučio s nama sjesti. Poslije se
Ozrenki obratio šapatom. Sve je trajalo kratko. Nakon što je ugasila cigaretu, rekla je:
"Hoćemo li?“ Platili smo račun i krenuli. Ali kada smo nastavili šetnju, Ozrenka se usput
predomislila. Za stolom se nešto dogodilo, i nju je volja za razgovorom naglo napustila.

Izašli smo iz naselja, koračali ravnom cestom. Umirujuća tišina. Obratio sam pažnju na krajolik
ispred sebe. Sve je djelovalo kao u kadru nekog iranskog filma. S obje strane asfalta
nepregledna polja duhana, kamene kuće na obroncima i minaret u daljini. Poželio sam hodati
tom ravnicom, a poslije odškrinuti neka vrata i ondje se umiriti. Pitao sam: "Kako se ovo
mjesto zove?“ A ona, kao da se prenula od ključa kojim vrata otvaram, sad se zagledala u
mene i rekla: "Molim?“

Kasnije se ipak uspjela sabrati. Razgovarali smo. Ozrenka je rekla da se potajno sastaje sa
Alminim mladićem, da protiv toga ne može ništa. Voli ga. O tome je pokušala razgovarati sa
Abazom. Onda smo šutjeli, i nastavili prema gradu.

_______

Napustio sam sve započete priče i odložio olovku. Jednom ću se na njih vratiti i uz malo riječi
privesti ih kraju. Ima tu rečenica kojima sam zadovoljan, bljesnu odnekud iz tame, pa se i sam
čudim. Ko je te rečenice napisao? Sad pomalo trčim, radim vježbe i igram lopte. Život teče.
Odustajem od starih navika i usvajam nove. Sa Suadom posjećujem njegovog djeda i staru
majku. Dvoje starih imaju brojnu unučad koja ih svakodnevno obilazi, ali danas su bili

20
spriječeni, pa sam dio posla koji je trebalo obaviti preuzeo na sebe. Rezao sam voćke, granje
cjepkao na sitne komadiće i nosio ih u drvaricu. Poslije sam ušao u kuću i s njima razgovarao.
Kada je došlo vrijeme rastanka, starica je učinila nešto neočekivano. Položila je dlan na moje
lice. U tom dodiru osjetio sam bliskost kakvu u svojim dlanovima krije moja nena. Ostatak
dana grijao sam se tim plamenom, zaštićen od studeni vanjskog svijeta.

Djed ništa nije pitao. Valjao je cigaretu u lijevom kutu usana i šutio. Neobičan djed. Jednom je,
pušeći cigaretu, zaspao. Žar se spustio do usana, i opeklina nikad nije zarasla. To je živa rana u
koju sam danas netremice gledao.

Na odlasku, starica me pitala za Almu. "Već tri dana nije dolazila.“ Šutio sam. Starica je
uzdahnula, ispod oluka izvukla kantu s vodom i na isto mjesto postavila novu. Onda smo oboje
gledali prema nebu koje se nakon kiše posve izbistrilo.

Počeo sam pisati novu priču, ovaj put posve jednostavnu. Naveo sam sve ono što mi se
prethodnog dana dogodilo. Probudio sam se rano, izašao na ulicu i sačekao Roberta. Poslije
sam zarezao ruku. To sam učinio žiletom i tako ispunio Robertovu želju. Jučer je došao s
idejom da se zbratimimo. Onda je iz džepa izvukao žilet i povukao ga preko zapešća. Poslije je
žilet predao meni, a krv iz moje lijeve ruke lipnula je u mlazu. Na terasi je stajala teta Mediha,
pružila mi je pomoć. Sad mi je ruka u zavoju. Rana krvari. Sjedim na obali, posmatram
nasmijane djevojke u rijeci i bespomoćno za njima gledam.

Svaki dan posjećujem kupalište. Danas je tamo sjedila Irma. U vodu nije ulazila, samo je desni
dlan spustila u rijeku. Ovdje je došla u društvu roditelja. Parkirali su auto, ali kada je iz kola
izlazila, vrata su joj prignječila dlan. Sada je ruka boli. Nekoliko puta tokom dana posjećivao
sam je, i ona mi se svaki put osmjehnula.

Rana već zarasta. Skinuo sam zavoj i sad gledam mladu kožu. Ne krvarim, ali duboki ožiljak je
trajan. Ne znam jesam li ponosan na sve to. Već tri dana nisam vidio Roberta. Mladi svijet
jednako dolazi. Gledamo grad u podnožju. Svi su tu, ali njega nema. Večeras sam ponovo
šetao s Irmom. Otkrila mi je da se dopada Robertu. Šta ja o tome mislim? "Lijepo“ rekao sam.
Onda sam gledao ožiljak na svojoj ruci i bez riječi se kajao.

Igram nogomet. Tu gdje igramo često prolaze automobili, pa se igra prekida dok auto ne
prođe. Postoje ljudi u ovoj ulici koji po zvuku mogu odrediti marku dolazećeg auta. To su
neobične sklonosti za koje nemam dara. Osim u slučaju kada ulicom naiđe Mitul. Svaki put
kada čujem zvuk njegovog automobila, zastanem i prema zvuku se osvrnem. Ne znam zašto je
tako, ali svaki put kada malo francusko auto ulicom prođe, umirim sve pokrete kako bih ga
pozdravio. Onda Mitul odmakne,a ja se osvrćem prema njegovom renou. Takvog, u istoj boji,
vozi i moj otac.

21
 _______

Reno 4. To je auto čiji zvuk mogu prepoznati. Jedini moj dar u koji ne sumnjam. U nekoj od
prethodnih godina otac je otišao u Novo Mesto i odande dovezao automobil. Parkirano ispred
kuće, auto je blještalo u mračnoj ulici. Pamtim da se tu noć u kući slavilo. Otac je u goste
pozvao roditelje i brata. Nisu se pojavili. I još pamtim kako otac, okružen prijateljima, teško
šuti.

Igramo na neobičnom mjestu, u staroj mahali, okruženi turbetima. Danas se ovdje pojavio
Milenko. Želio je igrati. Svaki put kada bi izgubio duel ili odigrao netačan pas, on bi gadno
opsovao, pa je Pero igru prekinuo. Prišao je Milenku i rekao da se nalazimo u blizini
džamijskog dvorišta. "Ovdje se ne psuje.“ Poslije se utakmica nastavila. Pratio sam Milenkovu
igru, u kojoj se ništa nije promijenilo. Gubio je duele, odigravao netačne pasove, i na kraju
odustao. Onda je otišao u džamijsko dvorište, pustio vodu iz česme i dugo se pod mlazom
umivao.

Na rijeku idem pješice. Tri kilometra vrelog asfalta. Ponekad se dogodi da neko zaustavi auto i
poveze me dio puta. Danas je prikočio zeleni terenac. Pun je vojnika. Glasno su pjevali, a na
mene nisu obraćali pažnju. To mi je prijalo. Mora biti da im je vruće u ovim crnim
uniformama, pa su zbog toga odlučili posjetiti kupalište. Kad smo na plažu stigli, bio sam
zamoljen paziti na oružje dok se oni u rijeci rashlađuju. Stražarim nad puškama. Vruće je.
Ispred mene, na peškiru sjedi krupan muškarac. Pedesetak godina. Na sebi ima plavi šorc, leđa
su mu maljava a sa širokih ramena se u listićima ljušti koža.

Drugi put dolaze roditelji. Donijeli su kartonski paket vrhat potrepštinama i spustili ga u
dvorište. Domaćin kuće, ne krijući nelagodu, rekao je: "Ne, ne, to je sramota.“ Majka me je
zagrlila. Podignem paket, odnesem ga unutra i vratim se u dvorište. Tamo je s cigaretom u ruci
stajao otac. Gledao je moju kosu. Rukovali smo se.

Majka se raspitivala za Almu. Donijela je neke haljinice. To su tanke ljetne haljinice koje je ona
kao djevojka nosila. Sigurno će joj se svidjeti. Pogledam svoje domaćine. Oboje šute. Onda
sam rekao da je Alma otišla posjetiti djeda i staru majku. Ne znamo kad će se vratiti, ali
sigurno će joj se sve ovo dopasti. Majka ništa nije pitala, a Nadežda, domaćica kuće u kojoj
stanujem, samljevenu kafu iskrenula je u džezvu, okrenula se prema mojim roditeljima i
pitala: "Kako se tamo živi?“

22
Kasnije sam s roditeljima otišao u grad. Ponovo smo sjedili kod Džeze. Otac je šutio, pušio
cigaretu i gledao kroz prozor. Majka je bila govorljivija; raspitivala se za Almu, ali ja nisam želio
otkriti gdje se nalazi. Onda smo još neko vrijeme šutjeli; ona vrsta tišine u kojoj se uvijek
osjećam neugodno. Poželio sam ustati, oprostiti se od roditelja i zaputiti se u neku samoću, u
maštu, u daljinu kojoj se kraj ne nazire.

Ponekad sjedimo u blizini stare kasarne. Nikoga nema. Prozori u stanovima otvoreni su i lako
pokupe uličnu graju. Večeras sam ondje sjedio u Irminom društvu. Gledamo prema kasarni.
Tamo sjede dvije žene. Sabrinina majka i sestra. Pored nas je prošlo auto i skrenulo u dvorište,
nakon čega su se žene odande povukle, a odmah potom prozori su se ispunili glavama
stanara. U auto u kom je sjedio Mitul ušla je Sabrina. Prošli su pored nas i kratko odmahnuli.
Poslije se prema dvorištu nismo osvrtali. Gledamo na ulicu. Mladi svijet u šetnji. Nasmijane
djevojke u grupicama nailaze strminom. To su lijepe djevojke koje mahalski momci glasno
komentarišu, i zbog toga smo se odlučili povući. Pitao sam: "Gdje idemo?“ a Irma je rekla:
"Tamo gdje se ljepoti niko ne izruguje.“

Pišem novu priču. Ovaj put o očevoj sestri. Ona je imala vezu s mlađim muškarcem dok je njen
muž boravio u Njemačkoj. Često bih, kao dječak, prolazio sokakom i tamo ih viđao. Smiju se,
razgovaraju, društvo im pravi Biljana. U sokak su postavili mrežu, i sad igraju odbojku. Poslije
sokakom naiđe moj djed. Nosi dvije vrhate kese. Igra se prekida, njih troje podižu mrežu. Stoje
i čekaju da se starac ispod nje provuče.

Ovdje sam već puna tri mjeseca. Dani prolaze. Bilo je davno kada sam doputovao, i odmah su
mi rekli da je nakon dvadeset dana mraka grad ponovo dobio struju. Traje ljeto. Grad je
osvijetljen. Sve se odvija suviše brzo, i rado bih pristao na sporiji ritam. Sada je već zenit ljeta,
a ja se proljeća uopšte ne sjećam.

Sa Suadom. Išli smo u Polje kako bi on polio ploču. Ploča na njihovoj kući prelila se jutros i sad
je beton potrebno polijevati. Suad se raduje svom budućem domu, već pravi projekcije. Kuća
je zaista lijepa, prostrana, i građena planski za dva brata. Prošli smo kroz sve prostorije, onda
sam rekao: "Siguran si da će se tvojoj budućoj ženi ovo mjesto svidjeti?“ A on, zatečen
pitanjem, uvukao je glavu u ramena i rekao: "Ne znam“

Poslije smo svratili u slastičarnu. Uslužio nas je Džezo, smijao se i tiho pjevušio. Tamo gdje
sam sjedio, ostala mi je novčanica, pa je Džezo s vrata za nama vikao. Vratim se po novac,
zahvalim slastičaru, iznad čije glave, uramljen, čuči Fadilj Vokri.

Deveti avgust. Na rijeci sam. Dan kao i svaki drugi, prepun kupača. Sjedio sam na pećini i
posmatrao vodu, s mišlju da skočim i otplivam na obalu, ali sam ostao i sa zanimanjem
posmatrao kako se svijet s plaže užurbano prazni. Podne je, ali svi panično odlaze. Skočio sam

23
i plivao. Na obali, usamljena, sjedi Irma. Nije se nasmijala. Pogledam njen dlan; još je natečen,
i na dodir osjeti bol. Onda sam pitao zbog čega ljudi odlaze. Irma je pokupila ruksak, prstima
prošla kroz kosu i rekla: "Ubili su Kraljevića.“

_______

Hodali smo bez riječi. Grad je bio prazan. Muzika iz kafića ne dopire, i sve je upućivalo na to da
se ovdje nešto dogodilo. Jedan zeleni terenac prošao je pored nas. Za njim još jedan. Čitava
kolona. Puni su vojnika s fantomskim kapama na glavi. U trenutku kada su pored nas prošli, iz
auta je poletjela jedna marama. Crna marama, s bijelim cvjetovima, koju sam sa zemlje
podigao. Mislio sam je darovati Irmi kako bi mogla povezati dlan, ali ona je to odbila. Vezao
sam maramu oko svoje ruke, i onda smo nastavili koračati.

Kod kuće sam zatekao oca. Saznao je šta se dogodilo i odmah odlučio doći. Zahtijevao je da
pođem s njim. Opirao sam se. Ne želim ići. Otac je šutio, i na kraju odustao. Sjedio je još
kratko. Na odlasku, ispružio sam ruku da se pozdravimo. Očev dlan bio je zauzet pa se nismo
rukovali.

Milenko je sa ženom napustio stan. Otišli su bez pozdrava. Spustio sam se u prizemlje i
razgledao sobu u kojoj su prethodnih dana stanovali. Sve je u neredu; ostaci hrane,
pogužvane plahte i odjeća koju nisu ponijeli. Pronašao sam majicu u kojoj sam ovdje došao, ali
se za nju više nisam mogao vezati. Poslije sam otvorio prozor i napustio prostoriju. U dvorištu
je stajala Alma. Vratila se kući i sad je svoju torbu ponijela u prizemlje. Razgovarali smo. Pitao
sam: kako se to dogodilo? Šutjela je, zubima čupkala usnu, a kad je konačno odlučila
progovoriti, to više nije bila djevojka od prije nekoliko dana. Rekla je da se u Kraljevićevoj
pratnji nalazio i mladić s kojim je planirala vjenčanje. Vozili su iz pravca Mostara prema
Čitluku. U Kruševu ih je presrela grupa vojnika, i sve ih na mjestu usmrtila. Onda je naglo
zašutjela i, da skrene misli, iz torbe je počela izvlačiti stvari; haljine, veste, i jednu mušku
košulju koju je grčevito prislonila na lice. Počela je plakati. Sjeo sam pored nje i šutio.

Danas se klanjala dženaza trojici vojnika iz Kraljevićeve pratnje. Na haremu u Vitini ukopan je
Osman Maksić. Pored kabura stajao je i njegov trogodišnji sin Vedran. Upravo je oca u mezar
spustio. To je prizor prema kojem se prisutni odnose dvojako. Jedni su uvjereni da će današnji
događaj obilježiti dječakov život, a drugi su mišljenja da se Vedran ovog dana neće sjećati. Ne
znam šta da o svemu mislim. Trinaesti avgust. Tri dženaze. Tri godine.

24
 _______

Ispred crkve. Stao sam s namjerom da mirišem ruže. Fratri ne igraju košarku, nego užurbano
koračaju dvorištem. U kantama nose vodu i zalijevaju cvijeće. Raspoređeni u grupice, jedni
plijeve gredice zemlje, a drugi mole krunicu. Tiho, kao i obično tiho.

Koračao sam ulicom i zaustavio se u dijelu mahale gdje ponekad poteče voda. To je tačno
pored Irmine kuće. O tome bi vrijedilo jednom pisati. O podzemnoj vodi za koju se vjeruje da
ima ljekovitu moć. Pomaže kod izlječenja vida. Ljudi na ovo mjesto dolaze kako bi se umili,
neki čak tu vodu piju. Sad je ljeto. Voda se povukla i ostao je samo suhi trag kao potvrda da je
ovuda zaista teklo. Stajao sam tako neko vrijeme, a onda odlučio poći prema Polju. Tamo su
moji domaćini radili na svome novom domu. Odande se jasno vidi Robertovo dvorište. Gledao
sam prema njegovoj kući. Stajao je tamo. Dozvao sam ga. Robert se okrenuo, pogledao prema
meni i kratko odmahnuo. Onda se sklonio u sjenu lisnate palme, odakle više nije izlazio.

Sredinom maja, kada sam dolazio, u vedrim noćima poput ove, ulicom bi odjekivao smijeh.
Događao se život. A večeras ispred kafića Boss stoje tri naoružana muškarca. Iza njih, u
otvorenim vratima drijema konobar zagledan u prazno taksi stajalište. Još nikad u taj kafić
nisam ušao, ali s njom često ovuda prođem. Večeras na ulici nikog osim nas dvoje. Onda je
Irma rekla: "Ovdje je nekad radila Sabrinina sestra, izuzetno lijepa djevojka, i svi gradski
taksisti u kafić su dolazili da joj se udvaraju.“

Usput je ispred nas iskočila zaprepaštena mačka. Šta ju je uplašilo? Siva mačka, koju je Irma s
osmijehom dočekala. Zastali smo da je sa zemlje podigne. Onda smo nastavili šetnju, pa sam
svjedočio kako se mačka u njenom naručju umiruje i tiho prede.

Tiho je. Odjekne psovka u mrkloj noći, i to je sve. Od kada se ubistvo dogodilo, samo se o
tome po gradu govori. A rijeka protiče. Cista rijeka plovi svojim tokom. Deset dana oklijevao
sam ovamo doći, a danas ipak nisam odolio. Sam na rijeci, kao pustinjak plivao sam i ljenčario.
Jedna šarena ptica posmatra me iz krošnje. Prelijepa mala ptica koju sam zviždukom dozivao.
Preletjela je na drugu granu, a potom i u duboku krošnju, pa je više nisam mogao vidjeti.
Sjedio sam na obali i mislio na sve te ljude koje sam ovdje svakodnevno viđao. Nermina, na
ovom mjestu prije nekoliko dana prišao mi je čovjek. Nikad ga ranije nisam vidio. Rekao je da
pažljivo prati moje ponašanje, on ništa protiv mene nema, ali svejedno bih morao napustiti
grad. Uskoro će se zastave raspetljati, tako je rekao. Sjedio sam još kratko, sitni pijesak uvlačio
se pod moja stopala, a onda sam pred suton napustio obalu. Namjeravao sam zastati i
okrenuti se da još jednom pogledam rijeku. Učinilo mi se da neko za mnom viče, ali nisam se
osvrnuo. Koračao sam i zaustavio se pred zgradom gimnazije. Večeras ovdje nisam imao koga
čekati, pa sam žurno pošao prema gradu.

25
Mislim na Ozrenku. Na Almu. Na stradalog mladića, koji je svojih dvadesetak godina proživio
intenzivno. Započeo sam o tome pisati priču. O jednom mladiću i dvije djevojke koje su čekale
da se on prema budućem životu odredi.

Stojim u praznoj ulici. Jutro je. Ugledam Džezu. Zabrinuto pogleduje napolje, vrti glavom i
nastavlja svoju igru s tijestom u kojoj više nema prijašnjeg uživanja.

_______

Već je oktobar. Ovdje boravim čitavih šest mjeseci, ali sutra odlazim. Čitav dan proveo sam u
gradu opraštajući se od poznanika. Svi su prema meni bili srdačni. To je to. Ne znam hoće li
biti prilike da se ponovo sretnemo. Predveče sam pošao kući i što sam se više primicao
mahali, tako je rastao i osjećaj tjeskobe. Za šest mjeseci uspio sam se zbližiti tek s njih dvoje-
troje. Oni su ovdje bili sav moj svijet. Sutra se vraćam kući, a oni ostaju. Naši se svjetovi
udaljavaju.

26
Draga Nermina,

Želio sam ti opisati sve bitno što mi se posljednjih mjeseci ovdje dogodilo. Torbu
sam spakovao. Sad čekam. Danas smo nas dvoje pošli u šetnju. Sreli smo Dževada. Nije se
osvrtao, šepao je svojim putem. Usput sam obratio pažnju na zastave; sve manje je vezanih
čvorova. Prljave rite. Ako se ove zastave uskoro raspetljaju, iz njih će poteći krv. Ne bih želio
da i to moraš vidjeti. Poslije smo se vratili u mahalu. Stali u izduženu sjenu lipe. Nikoga tu nije
bilo. Irmi sam darovao svesku u koju sam pisao svoje priče. Možda u njima nešto pronađe.
Pitala je hoću li se vratiti. Potvrdno sam klimnuo, gledao ožiljak iznad njene obrve. I šutio sam.

27
 2.

BUDUĆNOST KOJA NE DOLAZI

Blagaj, oktobar 1992. - decembar 1995.

Svaka je uspomena sadašnjost.

Novalis

Spustio sam torbe i zaputio se pred komšijsko dvorište. Vrata su zaključana. Nikoga nema.
Uvjeren da ću tamo imati više sreće, pođem u drugu ulicu. Sve je isto. Prazna dvorišta. Stajao
sam ispred Ferminove kuće i odande gledao dva nepomična starca. Sjede na haremskom zidu,
licem okrenuti prema mezarju. Za nekim uzdišu.

Tri dana od povratka sreo sam Almira. Hoće li me prepoznati? Kod mene je prisutna potreba
da budem u stalnom kontaktu s ljudima. Ako nekoga dugo ne vidim, raste osjećaj nelagode i
pritisak novog upoznavanja. Nakon kraćeg oklijevanja ipak sam prišao drugu. Dugo se nismo
vidjeli. Osmjehnuo se, pa sam i ja opustio ramena. Posljednje mjesece proveo je u Počitelju, a
sad je kod kuće. Promijenio se u međuvremenu. Visok, mršav. Razgovarali smo i dogovorili
susret za naredni dan.

Posjećujem djeda i nenu. Oni žive na drugom kraju naselja. Pritisnuti samoćom, oboje šute.
Mogu prihvatiti to da djed teško na razgovor pristaje. Tako je oduvijek. Djedova potreba za
šutnjom javlja se samo u trenucima kada sjedi među ukućanima, dok izvan kuće uvijek rado
govori. To ponešto kazuje o njegovom karakteru. Djed ima potrebu šutjeti jer tako na sebe
skreće pažnju. On želi da se nad njim bdije i da ga se stalno propituje za ukupno zdravstveno
stanje. Još ga nisam o tome pitao, pa u njegovom društvu uglavnom šutim. Zabrinjava me
tišina u koju se nena sklanja. Zbog toga sam odlučio razgovarati sa ocem. Prešutio je kad sam
rekao da dvoje staraca grize samoća. Uskoro ću se preseliti kod njih, rekao sam. Otac nije
rekao ništa. Sa stola je dohvatio kutiju cigareta, odbio dim, pa značajno prema meni pogledao.

28
 _______

Djed i nena žive sami. Sve se promijenilo. Prethodnih petnaest godina ovim sobama koračala
je njihova starija kćer, a danas je i ona daleko. Sklonila se u Njemačku, gdje živi i radi njen
muž. Mlađi sin mojih djeda i nene pokupio je ženu i dijete pa se zaputio na drugi kraj varoši,
kod starije sestre, uvjeren da je tamo sigurnije. Možda je moguće pobjeći od smrti, ali kamo
god da se zaputiš, nemogućim se čini umaći od sebe. Elem, doselio sam djedu i neni. U sumrak
dođem kući. Sjedimo. Nena pod plamenom svijeće uvlači lastiš u dimije. Razgovaramo.

Istražujem prostor oko kuće; zavirujem u šupe i ostave. Pronašao sam žute gumene čizme
koje sam ranije nosio a sad su mi već male, pa sam ih odložio. U tim sam čizmama koračao
brdom i tako štitio noge od zmija. Danas sam na brdo išao bosonog. Nijednu zmiju nisam
vidio. Poslije sam došao kući i trijumfalno otvorio vrata sobe u kojoj je ranije boravio očev brat
i ondje, na poklopac Singer mašine spustio svoje stvari; ruksak u kojem sam donio nešto
odjeće, kao i dvije debelo ukoričene knjige koje sam naumio čitati kad se priviknem na novi
prostor. Stajao sam u toj sobi zagledan kroz prozor, a onda sam opazio grbavu Volkswagenovu
bubu. Mirovala je u sokaku. To je auto vozio očev brat, ali ja znam njeno pravo porijeklo. U
jednoj nadolazećoj noći o toj bubi sigurno ću ponešto pitati djeda. Prije nekoliko dana granata
je pala u sokak, auto nije oštetila. Svakodnevno bubu obilazi taj očev brat. Društvo mu pravi
nepoznat čovjek. Oni dlanovima lupkaju po krovu, a nogama tuku u točkove. Potom neznanac
otvori vrata; sjedne za volan i pokrene motor. Kada u rikverc istjera auto, još neko vrijeme
ostane otisak točkova utisnut u prpošku. Ko je taj čovjek?

Ujutro s nenom pijem kafu. To nije kafa kakva se ovdje prethodnih godina ritualno pila, nego
prizivanje kafenog okusa, danas s ječmom izmiješanog. Šutke ispijemo topao napitak oboje
zagledani u fildžane pred sobom. Ono o čemu nas dvoje uporno šutimo više se ne može
riječima ispraviti. Nakon kafe, pomognem neni oprati suđe. Curak iz vjedra štedljivo puštam u
sudoper dok nena ispira fildžane. Potom se pripremam posjetiti majku. Sama je, pa bih da se i
njoj nađem pri ruci. Oca rijetko vidim; on čuči u jednom od bunkera između dvije
suprotstavljene linije. Majka i ja razmijenimo par uobičajenih rečenica, pa se raziđemo svako
svojim poslom. Majka se trudi ni od čega pripremiti obrok, a ja, pošto je vodovod prekinut, po
zalihe pitke vode moram ići na rijeku. Umoran sam od ovih kanistera.

Dan sam proveo s Almirom. Navratio je po mene i onda smo žurno koračali, baš kao da idemo
na dogovoreni sastanak. Pratio sam ga neko vrijeme, a kada sam se zaustavio da pitam gdje
ovako žurimo, on se okrenuo i rekao: "Nigdje.“ Almir je ranije koračao ležerno, spuštenih
ramena, bez pritiska da negdje stigne. Bez žurbe. A danas, prateći ga, primijetio sam da su
njegova ramena blago ulegnuta i da, koračajući, pomalo šepa.

29
Prazne su ulice. Jedni su pošli u susjedne zemlje, drugi su izbjegli u Skandinaviju, a treći još
dalje, do Australije. Naš prvi komšija sada živi u Kanberi. A nije bilo davno kada me je u svom
dvorištu uvodio u tajne borilačkih vještina. Majstor karatea postao je s navršenih dvadeset.
Jednom sam u njegovom dvorištu vidio Envera Idrizija. Skupa su vježbali kate, a poslije kratkog
sparingovanja iz granatih stabala čupkali su nedozrele narove, dok im se znoj siljevao niz
mišićava tijela. Ne znam objasniti zbog čega se kad ovuda prođem svaki put prisjetim tog
detalja. A ovim putem prolazim baš svakog dana i u napuštenom dvorištu gledam makiju kako
se širi. Ako se jednom odluče vratiti, vlasnici ovog dvorišta uložit će silan trud da mu vrate
prijašnji sjaj. Mnogo je posla pred tim ljudima. Svašta treba uraditi. Ali ja znam da se oni vratiti
neće i uskoro će šipraž zarobiti kuću.

Kod kuće. Došao sam ranije nego obično, izuo patike i sjeo. Nena je iz jastuka izvlačila vunu, a
onda je očešljanu vraćala unutra, i sad su naši jastuci neobično veliki. Ali ja nikad na jastuku ne
spavam, nego glavu spustim na madrac, a jastuk zagrlim. Djed je pažljivo posmatrao svoj
jastuk, a kad ga je namjestio pod glavu, pogledao je u mom pravcu i pitao gdje sam bio.
Nigdje, rekao sam, pa se djed na krevetu kratko meškoljio i uskoro potonuo u san. Poslije je
nena u jastučnice uvukla preostalu vunu, pripalila cigaretu, pa me i ona pitala gdje sam
proveo dan, a ja sam strpljivo odgovarao njenoj neobičnoj znatiželji.

Sinoć sam se potukao, a jutros se ne mogu sjetiti kako je do toga došlo. Znam samo da se
između mene i tog mladića ispriječio Hasko, i tako nas obojicu urazumio. Poslije je mladić s
kojim sam na ulici sparingovao negdje otišao i nije se vraćao, pa smo Hasko i ja pošli njegovoj
kući. Razgovarali smo, i on je rekao da moram umiriti zvijer u sebi. Prošlo je vrijeme šaketanja.
Danas svi imaju utoku, rekao je. Poslije mi je pokazivao istanbulske fotografije, a malo kasnije
i jedan veliki kofer koji niko osim njega ne otvara. Ovdje su haljine kupljene za nju, rekao je, ali
ih niko neće nositi.

Hasko se vratio iz Turske, ali ne može dugo stajati niti hodati na ranjenoj nozi. Zbog toga je
oslobođen vojne obaveze. Sad čeka da rat prestane kako bi se ponovo mogao nečim baviti.
Ovih dana on uglavnom sjedi i sa zanimanjem posmatra šta se oko njega događa. Podigao je
nogavicu i pokazao mi mjesto na nozi koje je probušeno metkom. Tu je koža posve tanka, a
ožiljak velik, smodrim podlivima; mišić na njegovoj lijevoj nozi nema funkciju. Jučer je ušao u
dvoranu s namjerom da igra odbojku, a kad je igra završena, srušio se i ostao ležati na podu.
Pokušavali smo ga podignuti, on je pomoć odbio. Rekao je: "Ako se sam ne mogu podići, onda
nisam zaslužio ni živjeti.“ Oprostili smo se u ponoć. Hasko je stajao na terasi i dugo za mnom
gledao.

Sreo sam Ragiba. To je prvi put otkad sam se vratio da sretnem starog komšiju. Sunčan dan
poput današnjeg tog penzionisanog stakloresca izmami napolje. Sjedi na klupi, ruke splete na
prsima i osluškuje glasove u podnožju. Na taj način umiruje misli. Pozvao me danas u svoje

30
dvorište. Razgovarali smo. Veseli ga što sam se preselio kod djeda i nene. "Samoća je čovjekov
smrtni neprijatelj“ rekao je. Tako smo sjedili petnaestak minuta, Ragib se sve vrijeme srdačno
osmjehivao. Prijao mu je razgovor, nakon čega smo se oprostili. Nosio sam vodu djedu i neni.
Ragib je za mnom odmahnuo desnicom na kojoj su nedostajala tri prsta.

Nedostaje mi Žabljak. Svi ti ljudi koje sam tamo upoznao. Gdje su oni sada? Čitav dan mislim
na Irmu, Roberta, na sve one događaje koje smo zajedno prošli. Volio bih znati gdje oni
provode svoje dane i pomisle li ponekad na mene. Želio bih znati jesu li Irma i Robert pronašli
neko mjesto odakle pogled puca u širinu, a kraj se ne nazire. To bi me umirilo.

Ručali smo grah u koji nena, umjesto mesa, spusti šaku makarona. Ne znam odakle joj
tjestenina za svaki obrok koji jedemo. Dopada mi se način na koji nena priprema hranu. Sve
radi strpljivo. Za nju je kulinarstvo posebna vrsta umjetnosti, i dok priprema ručak, svijet ne
postoji. Bitan je samo onaj trenutak kada pripremljen obrok iznese, pa nalakćena čeka šta
ćemo djed i ja nakon kušanja reći.

Uglavnom ništa. Koračam naokolo. Ponekad odlutam na brdo i ondje dugo sjedim, a kad se
vratim, stojim na terasi i gledam na ulicu. Nabavio sam crne kožne čizme koje ovdje zovemo
"četnikuše“. Čistim ih i održavam, iako mi se njihov izgled uopšte ne dopada. Nerijetko bude
da ulicom u čizmama boljim od mojih prođe Miralem, pa osluškujem njegove korake. Nekad
me pozdravi u prolazu, mada češće prođe a da me ne primijeti. Robustan mladić, sada je
ovdje, a nije morao biti. To je njegov izbor, a ja sam tu jer nemam drugo mjesto da se sklonim.
Ja sam čovjek bez izbora. Miralem je rat dočekao u Njemačkoj, tamo je živio s roditeljima.
Vijest da je ovdje puklo, dakle, on je dočekao u Evropi. Kad je odlučio da se vrati u
Hercegovinu, Miralem se jednoga jutra iskrao iz stana pod izgovorom da ide po novine, potom
je kupio kartu u jednom smjeru. Tako je došao kući. Mogao bi imati dvadesetak godina. Ne
više. Toliko ću i ja imati ako poživim još tri-četiri godine. Ne znam šta će se sve do tada
dogoditi, iako ne prestajem misliti na neko buduće dijete koje će u susretu sa mnom
razmijeniti pozdrav s respektom, kakav sam danas ja razmijenio s Miralemom.

Na oprezu sam. Pokušavam izbjeći susret, a opet priželjkujem da do njega dođe. Jednom se i
to mora dogoditi. Razmišljao sam prethodnih dana i shvatio da sam kriv za tuču. Bez nekog
ozbiljnog povoda udario sam mladića. Uzvratio je, ali sam ga ponovo udario, i sad se zbog toga
grizem. Uvijek je tako. Ako prenaglim i nanesem bol, onda je red da pokušam stvar popraviti.
Sjedio je ispred trafike kad sam onuda naišao. Društvo su mu pravila tri muškaraca koja ranije
nisam viđao. Primijetili su me i počeli se došaptavati, a kad sam im posve prišao, samo su me
nijemo pogledali.

Noći su pune zvukova koji me plaše. Budim se na svaki šum. Protekle noći dogodilo se snažno
granatiranje; u daljini se lomila cigla i čuo se vapaj. Spavam u sobi bez krova. Pod pločom. Ako

31
iznad mene eksplodira, posve je sigurno da će ploču probiti. I siguran sam još da bi granata
ovu sobu u prah pretvorila. Čak i ova vrata na koja nena svakog jutra naslanja dlan, i tako
me budi.

_______

Dozrijevaju šipci u sokaku, ali neće ih imati ko brati. Svi ovi plodovi sada mogu biti moji;
potrebno je ispružiti ruku i saviti granu, bez straha da će na mene neko podviknuti. Ranije, bio
je izazov ući u ove bašte i brati voće. A danas je sve drukčije. Ako zanemarim potrebu za
preživljavanjem, mi smo ljudi bez izazova. Gledam dozrele puklaše bez želje da ih uberem. Oni
će preživjeti moje dodire, ptice će iz njih odnijeti zrna, pa će se poslije pretvoriti u tamne trule
čaše koje na grani vise, i na koncu sami otpasti.

Prošao sam pored džamije i ondje ugledao starca. Sjedi na klupi, između prstiju niže tespih i
gleda prema otvorenim vratima gasulhane.

Pored trafike uvijek ista grupica mladića. I on među njima. Svaki put za mnom gledaju. Odlučio
sam to promijeniti, priđem trafici. Svi šute. Pružio sam ruku mladiću s kojim sam se potukao;
gledao je u moj dlan, na kraju ga prihvatio. Onda smo razgovarali, on je želio saznati gdje bi
mogao nabaviti džoint, a ja sam slegnuo ramenima.

_______

Posjećujem majku. Ulica se puni ljudima o kojim ne znam ništa. U kuću koja je nekad
pripadala efendiji sada su ušle izbjeglice. Fini ljudi. U toj kući stanuje moj drug kod koga svaku
noć slušamo muziku. Struju dobijemo tako što kleme spojimo na dinamu bicikla i višesatnim
pedalanjem punimo akumulator. Prije nekoliko dana, dolje uz rijeku, neki momci u maskirnim
uniformama parkirali su traktor i uzimali struju sa njegovog golemog akumulatora. Soba u
kojoj vojnici borave posve je osvijetljena. Sačekali smo neko vrijeme skriveni u mraku, onda
smo prišli traktoru, poskidali kleme i oslobodili akumulator koji smo ponijeli. Malo potom u
vojničkoj sobi nastupio je mrak, i muzika odande više nije dopirala. Uskoro smo čuli uzbunjene
vojnike. Čuli smo i rafalnu paljbu praćenu psovkom. Kad je sve utihnulo, akumulator smo
donijeli kući. Naša soba svijetli. I sada se na gramofonu vrti jedina ploča koju imamo. Crni vinil
blista u okretanju, kao ljetna noć u ratu.

Proširujem znanje o užem zavičaju. Rat je i svi oni toponimi koje vežemo uz linije razdvajanja
danas su važniji od dobro poznatih adresa u godinama iza nas. Morali smo iskusiti nevolju da
bismo pobliže upoznali geografiju bližeg okruženja. Zbog toga što nas odande svakodnevno

32
ubijaju, brzo sam shvatio gdje se nalaze Hum, Ravnice i Kičin. Prethodnih dana puno sam
slušao o Akšamovoj šumi. Taj toponim poznat mi je odranije, ali ne pod sadašnjim nazivom
koji se ovdje ustalio i dobio novo značenje. Onuda smo nekad prolazili da skratimo put do
magistrale koja će nas odvesti na jug, i dalje, do Mediterana.

Protekle noći iz Akšamove šume izvlačili su leševe, pa ih u mrkloj noći pokapali u haremsku
zemlju. Stajao sam na ulici kada je onuda prošao kamion i u njemu, položeni u vreće, moji
mrtvi sugrađani. Poslije sam koračao za njima i ušao u harem. A sada je već sunčano jutro.
Kupam se. Trošim litre vode da iz tijela istjeram miris smrti.

U šumi se skrivao i Miralem. Nije se mogao izvući, pa je čekao noć. Okolo se češljao teren, čuli
su se pucnji. Tamo negdje, uz obod šume, vrebao je priliku da se izvuče. Šta je radio sve
vrijeme? "Dvanaest sati ležao sam na sprženoj zemlji i gledao kako pauci oko mene pletu
mrežu. Oni su me spasli, kao Muhameda.“

_______

Almir: "Ginemo. Svakim danom sve nas je manje. Ako ovo potraje, moći ćemo naseliti jednu
ulicu. Jedno dvorište. Možda još manje. Jednu kuću.“

Ispred kapije. Preko štrika prebačena pelena. Dvorište obraslo u korov. Na vratima četiri
oljuštene smrtovnice. U kući niko.

Hodam. Negdje zastanem pa krenem dalje. Uvijek isto. Dani su dugački. Svugdje dospijem, ali
nigdje ne ostajem dugo. Danas sam prošao pored restorana u kojem je nekad kao kuharica
radila očeva starija sestra. Sada je tu vojna kantina. I moj otac hrani se tamo. U povratku, sa
sobom donese dnevno sljedovanje hljeba; četiri tanko narezane šnite. Oklijevam prije nego
zagrizem. Majci sam rekao: "Kad bih se najeo hljeba, ne bih žalio poginuti“ a ona je zaplakala.

I jutros sam sreo Miralema. Nasmijan korača. Strčim niz stepenište, zaustavim ga. Kažem: "Živ
si, stvarno si se uspio odande izvući.“ Poklonio mi je kutiju cigareta i nastavio dalje, bez
osvrtanja.

Upoznao sam još jednu porodicu koja je napustila vlastitu kuću i preselila se u pećinu.
Doslovno. U njihovom slučaju, očaj je nadvladao strah. Strah je ispraznio kuće i život sveo na
podrume. Neki su toliko duboki da se plašim u njih zakoračiti. Strah me je od skučenog
prostora, a podrume asocijativno povezujem s grobovima. I moja porodica živi u podrumu, ali
on ipak nije duboko ispod zemlje. Kad otvorim vrata, odmah iskoračim na ulicu.

33
Da ulicu prehodam, potrebna su mi tačno stotinu dvadeset četiri koraka. To je put koji lako
pređem jer nema nikoga s kim bih se u razgovoru mogao zadržati. Ranije mi je da prehodam
ovu ulicu bilo potrebno duže od petnaest minuta jer su me komšije iz avlija dozivale.
Naslonjeni na ogradu stojimo i razgovaramo. Danas u njihovim kućama stanuju drugi ljudi.
Izbjeglice. A meni stari komšiluk silno nedostaje. Potrebno je vrijeme da prihvatim
ovusamoću. Da se naviknem na nove ljude. I teško mi pada pomisao da nisam u prilici
pozdraviti ostarjelog susjeda koji će na rastanku nakriviti francuzicu i za mnom podviknuti:
"Čuvaj se, sine.“

_______

Izbjeglice. Proteklu godinu proveli smo u njihovim kućama, a danas gostoprimstvo uzvraćamo.
Kolone ljudi iz Čapljine, Stoca. Iz svih onih mjesta koja su nama pružala utočište. Prepoznajem
neke među njima. Iznemogla starost i majke s djecom u naručju. Malena djeca radoznalih
očiju. Za njih je ovo samo putovanje.

Na ulici. Sreo sam poznanika. On je izbjegao iz grada u kojem sam i ja stanovao protekle
godine. Sretali smo se u gradu, ali nismo se družili. Bio je muzičar, tih, povučen mladić. Danas
je iskočio preda me pa smo razgovarali. Pitao sam za svoje poznanike. Nikoga tamo više nema,
rekao je. Svi su napustili grad i velika većina tamošnjeg svijeta danas se nalazi na sjeveru
Evrope. Naši svjetovi trajno su udaljeni. Onda smo šutjeli, i da ublažim nelagodu, pitao sam za
Mitula, Sabrinu. Gdje su oni sada? "Sabrina je mrtva. Pronađena u bašti pored kuće s pet
hitaca u tijelu, ali za njenu smrt niko nije odgovarao.“

Mislim na Sabrinu. Poznanik mi je otkrio detalje o njenim zadnjim danima. Rekao je kako je
znala nešto o Kraljevićevoj smrti. Željela je o tome svjedočiti. Onog dana kada je odlučila reći
sve što je znala, pojavio se Milenko. Prijetio je Sabrini. U jednom trenutku repetirao je pušku,
pa je svjedočenje prekinuto i trebalo se nastaviti za deset dana. U periodu između dva
svjedočenja Sabrinu je posjećivao Mitul. Sve je izgledalo svakodnevno, obično. Jedne noći njih
dvoje izašli su napolje. Onda su se čuli pucnji. Pet hitaca. Ujutro, Sabrina je pronađena mrtva.
Osoba koja bi svjedočila o njenoj smrti nikad nije pronađena.

Danas je na vrata neko kucao, pa sam pošao da otvorim, i pred sobom ugledao malenu
djevojčicu. Ovdje je u izbjeglištvu. Može joj biti pet-šest godina. U ruci stišće olovku i komad
papira. Raspituje se za naše zalihe hrane jer ona radi za humanitarnu organizaciju i vrši popis
potrepština. Sad me pitala koliko u kući imamo krompira. Nedostaje li nam ulja? Imamo li
dovoljno brašna? Strpljivo sam odgovarao na postavljena pitanja. Na kraju sam na njenom

34
listu papira nacrtao srce, i tamo upisao ime malene djevojčice. Zove se Tea. Ona je sa
zanimanjem posmatrala šta ja to radim, a onda nasmiješena krenula dalje. Dopala mi se igra u
kojoj smo djevojčica i ja nakratko bili ravnopravni partneri. Valjda zbog toga što se u dječijem
svijetu najbolje osjećam.

_______

Gledao sam za Teom sve dok nije ušla u sigurnost dvorišta, gdje ju je majka sklonila u naručje.
Poslije sam pošao niz ulicu. Još je tinjao dim iz crkve kad sam onuda prolazio. Treći dan gori
pravoslavna crkva. Ljudi prolaze pored dvorišta, svi nijemo prema crkvi gledaju i onda nastave
dalje, sporijim korakom. Danas je pred crkvom, uplakana, zastala starija žena i Allahom se
klela da će zaslužena kazna stići onoga ko je ovo napravio. Sad se crkveni krov urušio i propao
u dvorište, pa je neki čovjek naoružan masivnim kliještima rezao pocinčani krovni lim i žurno
ga slagao na kamion. Poznajem ga. Svi ga poznajemo. Reže lim, krade crkveni krov. Radi to
polako, strpljivo, kao da je u svome dvorištu. Nigdje ne žuri. Prolaznike srdačno pozdravlja,
podigne ruku i mahne kliještima.

Dane provodim s Almirom. Nađemo se ujutro i onda čitav dan lutamo ulicama. Ponekad
zabasamo u napuštena sela i ondje istražujemo novi prostor. Polja zasađena povrćem dolaze
na rod. Potrebno je samo zakoračiti u nečiju baštu i odande iznijeti plod. Nikoga ovdje nema.
Posmatram polje, ali oklijevam tamo ući. Ako se mene pita, vlasnici ovih imanja nigdje nisu
otišli. Almir sve to gleda drugim očima i kad ga pitam šta on o svemu misli, samo neodređeno
slegne ramenima.

Polje u koje smo zabasali pripada čovjeku koji je imao nadimak Štraus. Miran, radišan čovjek.
Početkom rata pustio je bradu i kosu, pa je po selu sijao strah. Da odgovore na njegov novi
izgled, komšije iz sela, muslimani, svi odreda počeli su brijati glavu. Trideset ćelavaca svako
jutro mahalo bi susjedu, a on se njihovog novog izgleda počeo plašiti. Uskoro je napustio selo.
Imao je tri sina. Priča se da su u ovom ratu svi poginuli i da je Štraus zbog svega poludio.
Danas smo stajali u njegovom dvorištu. Mali su izgledi da se on u ovu kuću ponovo vrati.

Stojimo na mostu. Almir se naginjao preko ograde da provjeri ima li u vodi pod lukom ribe. On
to radi svaki put kad ovuda prolazimo. Most je kameni, s pet niskih lukova, građen prije
šezdeset godina kako bi ovo mjesto povezao sa okolnim selima. I zaista, ispod kamenih lukova
često ima ribe. Ali danas smo preko mosta prešli bez ulova i nastavili dalje izlokanom stazom.
Ispred nas, pored rijeke jedna je žena čučala nad mrzlom vodom ispirući rublje. Pored nje stoji
djevojka. Sliče jedna na drugu, zbog toga mislim da su majka i kćer. Zastao sam da pogledam
djevojku. I ona je pogledala mene. Lijepa je, nasmijana.

35
Mjesto gdje se okupljamo zove se musala. To je, u stvari, kamen-mejtaš na kojem se umrlom
klanja dženaza. U danima bez granatiranja satima stojimo pored tog kamena i razgovaramo.
Naslonjeni na musalu, čitavo jutro čekali smo druga. Njegovog oca hicem iz pištolja ubio je
Juka Prazina. To se dogodilo sedmog maja, a dva dana kasnije njegovo tijelou harem smo
ponijeli sa ovog kamena. Bio je lijep čovjek, zdravog osmijeha, s kratkom njegovanom
bradom, u ranim četrdesetim. Toliko toga neće vidjeti. Noć prije smrti navratio je našoj kući i
razgovarao s mojim ocem. Odjeven u zelenu uniformu, tamnoput, sve vrijeme stajao je u
našoj kući i nemirnom rukom pridržavao se za pištolj. Nije želio sjesti, nego je kafu pio s nogu.
Onda je otišao, a na odlasku je rekao da će se čim prije vratiti. Samo da s Prazinom obavi taj
sastanak, i eto ga nazad. Mnogo je posla pred njim. I nije se vratio. Mislim na tog čovjeka.

Jedan za drugim moji drugovi pristižu iz izbjeglištva. Sada nas ima pet- šest. Skoro svi smo na
okupu, sve je isto kao ranije, s tim što među nama nema Fermina. On je otišao u Njemačku.
Noć ranije igrali smo lopte u mahali, a ujutro ga nije bilo. Da će otići, nikome nije rekao.
Ogovarali smo ga nekoliko dana, a sada ga više i ne spominjemo. Onaj koji prvi dođe sjedi na
istom mjestu i dočekuje ostale. Danima već dolazimo ovamo i čekamo. A onda se trećeg ili
četvrtog dana naš drug pojavio. Bio je iscrpljen i blijed, pa ga je neko pitao: "Kako si?“
"Onako“ rekao je. Predložili smo da pođe s nama. Odbio je jer osjeća umor. Došao je posjetiti
očev mezar i odmah će se vratiti kući.

Poslije smo još malo sjedili na betonskoj kocki i pošto nismo imali koga čekati, šutke smo se
negdje zaputili, i tako došli u selo koje je do prošle godine bilo podijeljeno omjerom pola-pola.
Pravoslavno i muslimansko stanovništvo decenijama ranije ovdje je živjelo jedno s drugima.
Ali danas pravoslavnog življa nema i mi slobodno lutamo po tuđim avlijama. Kuće su
zaključane, ali jačim udarcem vrata se raskrile i unutra se ulazi bez svlačenja obuće. Neki
među nama odlučili su priviriti u te kuće i odande se vraćali praznih ruku, što znači da je neko
prije nas ovdje dolazio. Iz pravoslavnih kuća izvlači se preostali namještaj, sve ono što je iza tih
ljudi ostalo. To su rijetke umjetnine, poneka alatka i sve one sitne potrepštine koje ljudi u
zbjegu nisu uspjeli ponijeti. Koračali smo po selu i zabasali u polje neobranog voća. Crvene,
slatke jagode. Halapljivo gutamo sočne jagode i povremeno s oprezom gledamo naokolo. To
je za nas posve netipično, jer ovdje se voće uvijek kralo, ali nikad ovako, u tišini i slobodno,
bez naše užurbanosti i glasnih povika ljutog domaćina.

Ponovo je svratila Tea. Ovaj put imala je društvo. Dječak njene dobi, možda malo stariji. On se
pridružio sestri i sad oboje rade za istu humanitarnu organizaciju. Ugostio sam ih. Izvršili su
popis potrepština, a onda čekali da na komadu papira ispišem njihova imena. Tea i Tarik.

Almir je iz vojnog skladišta iznio zolju i negd je se sklonio. Danima ga u našem društvu nema.
Kasnije sam saznao kako je s ramena ispalio zolju prema magarcu na ispaši. Projektil je
pogodio cilj, ali ne sa očekivanim ishodom. Pogođeni magarac, odbačen za metar ili dva,

36
preživio je udar. Almir je otkrio da ukradena zolja nema bojnu funkciju, nego je riječ o
primjerku za vojne vježbe, s gumenim projektilom. Zbog toga je on svoju žrtvu privezao na
mjesto gdje neće biti izložena pogledima i često je posjećuje. To je mala istraumatizirana
životinja koja po čitav dan leži pod stablom. Almir se za magarca silno vezao, nutkao ga je
sijenom iz dlana. A sada ga, nakon što se životinja oporavila, često projaše ovim ulicama.
Almir je moj drug iz obližnje ulice, kojeg je u prošlosti pratio glas da kvari drugu djecu. Bilo je
dana kada se na času ne bi pojavio, a kući se vraćao dugo nakon nastave, uvijek sa stvarima
kojima se nije znalo porijeklo. Drugi su pravili prigovore zbog toga, ali ja se na to nisam
obazirao jer mislim da se u njemu nije razvijao huligan. Almir je samo bio slobodniji i možda
razigraniji od ostalih. Jutros, iz nekog razloga, krišom sam posmatrao njegove ruke i shvatio da
takvim prstima nije moguće počiniti grijeh. Njegovi prsti su tanki, izduženi, pa mi je palo na
pamet kako bi se mogao ostvariti i u drugim profesijama, možda bi mogao postati novi
Pogorelić. Želio sam da mu to kažem, ali sam, ipak, odustao.

Održavam naviku trčanja. Probudim se rano ujutro, navučem patike i trčim preko brda. Nakon
toga osjećam se bitno zdravijim, a kupam se hladnom vodom. Posljednji sedam dana s
lakoćom istrčim više od deset kilometara, a jutros sam iskrenuo zglob i šepajući prošao pored
Ragibovog dvorišta. Stajao je pod stablom kruške kad sam onuda prošao. Pozdravili smo se,
nakon čega me Ragib pozvao u dvorište. Uložio sam silan napor kako bi moje šepanje prošlo
neopaženo, jer Ragib je hipohondar i, u slučaju da primijeti šepanje, plašim se da će do
kraja dana i sam osjetiti bolove u nozi. Sjedili smo na klupi i gledali prema musali. Ondje su
neki ljudi klanjali dženazu, pa smo Ragib i ja posmatrali njihove potiljke i nakon toga se
oprostili.

Nakon dugog izbivanja sa školskog igrališta, konačno smo zaigrali na otvorenom. Prostor za
igru odgovara prostoru sportske dvorane, ali nama, kad stanemo tu, zbog svoje otvorenosti i
nesputanog pogleda čini se mnogo širi u odnosu na mjesto gdje smo fudbal igrali ranije. Ispod
igrališta protiče rijeka, a iznad je školska zgrada. Sve je isto kao i ranije, s tim što je škola
porušena. Ponekad lopta preskoči ogradu i jedan od nas za njom otrči. Prethodnog dana za
ispucanim fudbalom pošao sam ja i tamo vidio nepoznatog mladića; u vodu je spuštao štap
dinamita. Zagrlio sam loptu i gledao šta će se dogoditi. Mladić je u vodu spustio dinamit, a
nakon eksplozije pojavili su se uzbunjeni prolaznici, stali su uz obalu i odande počeli panično
vikati, dok je tijelo mladića, okrenuto potrbuške, plutalo nizvodno. Loptu sam vratio, ali nam
se više nije igralo, pa smo naslonjeni uz ogradu gledali u pravcu rijeke koja je jednako
proticala, baš kao da se maločas ništa nije dogodilo.

Fudbal je mirovao na sredini igrališta i njemu je prilazio naoružan vojnik. Nije ga šutnuo.

Kući sam došao u kasne sate, i stajao ispred zaključanih ulaznih vrata. Jesenja noć. Prislonim
uho na ključanicu - iz sobe ni glasa. Djed i nena tvrdo spavaju, pa sam se preko avlije zaputio u

37
"svoju sobu“ ali ni kroz ta vrata nisam prošao. Moja nena ima tu naviku da se noću diže i
provjerava ključanice. Ponekad ključ izvuče i odnese ga u dimijama. Stajao sam u avliji, nisam
imao kuda, pa sam privukao stolicu i posmatrao neosvijetljene prozore u komšijskoj kući.
Nekad je tamo stanovala Biljana. Gledao bih kad kroz okna izbaci laktove i grijao se pogledom
na njene preko simsa izložene grudi. Do svitanja sjedio sam na tvrdoj stolici zagledan u
komšijske prozore. Ali odande baš niko da se pojavi. Mukla tišina. Jesen što se čitavu noćstiska
u meni.

Počeo sam čitati jednu knjigu. Njih dvoje stisnuti u sobi iznad pekare, razgovaraju. Šanse da im
se život popravi svedene su na minimum. Ona zbog svega osjeća tegobu, a on kaže: "Živjet
ćemo, zar je i to neka vještina?“ Nakon što sam rečenicu pročitao, odložim knjigu. Mislim na
pročitano i pitam se koliko je čovjeku potrebno vještina da svoj život u miru proživi.

Tea i Tarik dugo nisu dolazili. Nema ih. Ne viđam ih ni u susjednom dvorištu. Danas sam sreo
njihovog oca. Bio je nasmijan i dobro raspoložen. Pitao sam za humanitarce, a on je rekao da
upravo ide njima u susret. Danas je prvi dan škole, pa žuri da ih sačeka.

Postoje države na ovom svijetu gdje se ljudi rode, žive i umru bez velikih nevolja. To su, valjda,
sretni ljudi, koji imaju problem samo onda ako ga sami sebi stvore. Ja sam rođen u jednoj
državi, a sad se razvijam u drugoj, s mnogo problema a da ih sam nisam želio. Od jučer naši
susjedi zasipaju nas gomilama granata; više od trideset projektila istovremeno padne na ovo
mjesto. I svaki put neko pogine. Danas je od posljedica granatiranja stradala djevojka.
Izuzetno lijepa djevojka. Imala je tek osamnaest godina, zdrav osmijeh i oči kao Elizabet Tejlor.

_______

Hranu dočekujemo s neba. Avion noću nadleti varoš pa izbaci paletu. Nekad paleta padne
između linija razgraničenja, pa moramo proći kroz minsko polje.

Upoznao sam mladića, godinu starijeg od sebe. Jednom je išao čekati avion. Izbačenu vreću
brašna ponio je na ramenu, a onda u povratku ćušnuo "paštetu“ i ostao bez stopala. Pitao
sam ga o tome. Šutio je. Samo bi povremeno uzdahnuo i pogled spustio na patrljak.

Za promjenu nena je skuhala rižu. Otvorila je i kutiju samljevene tune koju smo dobili u
humanitarnoj pomoći. Sjeli smo za siniju. Djed je kašikom gurao tunu i jeo samo rižu. Meni se
ručak svidio i gutao sam s pojačanim apetitom. Nena nije imala apetit, progutala je samo
koricu hljeba i odmah pripalila novu cigaretu.

Sjetio sam se Jovanke. U njenoj kući protekle godine jeo sam svinjsko meso i pamtim da sam

38
zbog toga prigovarao Robertu. A jučer je Almir donio žutu limenu kutiju iz koje smo izvukli
mesni narezak koji nam vjera ne dopušta. Sadržaj iz kutije raspodijelili smo na četiri jednaka
dijela i onda gutali bez oklijevanja.

_______

Podne. Sjedimo na izvrnutoj trafici. Ako bismo se mislima uspjeli vratiti u dane kada smo,
poslani od roditelja, ovdje kupovali moravu, drinu i Oslobođenje, siguran sam da bi se dozvao i
miris bazuka žvake, te zveckanja vraćenog kusura. Sad je trafika izbušena gelerima.
Svakodnevno ispred nje sjedimo. Ponekad se osvrnemo na fasadu s koje geleri još nisu
izbrisali zeleni natpis: Ćevabdžinica. Danas je kroz sunčano prijepodne ovuda prošao vojnik
stegnut pancirnom košuljom i u prolazu dobacio: "Pazite da ne izgorite, momci.“

Poslije se isti mladić vratio, pa smo ga molili za cigarete. Stao je, gledao prema nama i rekao:
"Puno vas je.“

Kad dobijemo cigaretu-dvije, odmah sjednemo ukrug, bliže jedan drugome. Povlačimo
dimove, cigaretu prebacujemo iz ruke u ruku, sve dok nam žar ne oprlji prste. Sve dok se krug
ne zatvori.

Ispod pravoslavne crkve, s desne strane, u kući sa širokim podrumom, crvenom farbom na
fasadi ispisano je Caffe Palermo. To je kuća Igora Vuce, mog školskog druga, a danas je tu
okupljalište lokalne omladine koja u danima bez granatiranja sjedi u osunčanom dvorištu i
sluša glasnu muziku. Oni koji ovdje dolaze nemaju kratke militarističke frizure i mahom nose
dugačku, u rep vezanu kosu. Moj svijet se dijeli na kratko ošišane ratnike i dugokose mladiće
ispred Palerma. Ponekad ondje sretnem Miralema. Sjedi u pletenoj stolici od pruća. Njegova
kosa u loknama seže do ramena. Kroz kosu prođe prstima, a onda gleda u svoju šaku.
Provjerava koliko je vlasi iz tjemena ispalo. I danas sam ga sreo. Bio je nasmijan, sad se
pridigao, raskopčao farmerke i nekom pored sebe pokazivao svoje crne bokserice.

Krećem se bosonog ili u crnim platnenim tenama, koje ne volim, ali nemam drugu obuću. Za
čizme je prevruće, pa sam danas na rijeku pošao bos. Tamo je, okružen vodom, izdvojen na
ostrvu obraslom u nisku travu, stajao muškarac. Poznajem ga. On je četiri godine od mene
stariji i od prvog dana učesnik je u ratu. Danas, on na ostrvu stoji na lijevoj nozi. Istom nogom
šutirao je loptu kada smo protekle zime u školskoj dvorani igrali na male golove. Silovit šut
imao je taj mladić, sad ga pozdravim s obale i on vedro odmahne u mom pravcu. Njegova
desna noga, iznad koljena, amputirana je. Na mjestu gdje je noga skraćena, koža je rumeno

39
crvena i već se zamladila. Posmatram ga. Posmatram kako, stojeći na jednoj nozi, lice izlaže
suncu i žmiri. Ponekad u rijeku spusti ruku i vodom iz dlanova umiva izbrijano lice. Onda se
opet okrene suncu. Djeluje zadovoljno.

Jednom ćemo se riješiti užasa u okruženju. Ali šta ćemo s onim što u nama ostane? Sta ćemo
jednom sa sobom? Sadašnjost je takva da je moguće misliti samo na ovaj trenutak. Prema
budućnosti držim se pasivno jer ne vidim način kako bih se prema istoj mogao odrediti. Kad
jednom nastupi mir, ne znam čime bih se mogao baviti a da misao o prošlosti ne ostane trajna
preokupacija.

Danas sam prošao pored nečijeg podruma i ozario se shvativši da ljudi unutra slušaju Miladina
Šobića. Nastavio sam koračati misleći na životi gledajući ga u retrovizoru.

Došao sam posjetiti majku i zatekao je nasmijanu. Ispekla je hljeb. Veliki bijeli hljeb. Mirišem
ga.

_______

Već danima posjećujem gornji tok rijeke. Tamo vojnici grade most, daske vezuju čeličnim
sajlama. Stojim i posmatram vojnike. Oni su pripadnici novoformirane brigade s Dubravske
visoravni, koji su odani svome komandantu. On zna da među vojskom uživa ugled, ali na
činjenicu da je poštovan ne gleda svisoka. Prilazi vojnicima i nudi ih sa dvije šteke cigareta.
Razgovaraju. Vojnici se raduju mršavom čovjeku ispred sebe, koji se preziva Šejtanić. Kad se
komandant udalji, oni debele štice nastave polagati u žlijebove konstrukcije. Još malo i bit će
završen most na koji ćemo se lako priviknuti.

Jutro. Sredina mjeseca. Neobično hladno. Dvije nakostriješene mačke iz neposredne blizine
vrište jedna na drugu. To je uznemirujući vrisak sličan djetetovom kad padne na pločnik i
razbije koljeno. Dvije mačke sada u klupku zadovoljavaju svoj prirodni nagon. Na podrumskim
vratima pojavljuje se starac. On stoji i gleda, a onda prema živom klupku od mačjeg krzna
baca svoju svučenu cipelu. Nakon toga starac se vraća natrag u podrumski mrak, dok mačke
jednako vrište u svom kolopletu. Pokupio sam odbačenu cipelu, nosio je neko vrijeme u ruci i
na kraju ostavio pred nečija pritvorena vrata.

Protekle godine upoznao sam čovjeka koji je odlučio da kosu i bradu neće podrezivati sve do
onog trenutka kada će se ponovo vratiti u mjesto iz kojeg je protjeran. To je čovjek u ranim
četrdesetim. Kada je ovdje došao, imao je uredan izgled, s njegovanom bradom od sedam
dana. Danas, godinu dana kasnije, ponovo sam ga sreo. Izgleda kao posvećen mistik zagledan
u budućnost koja ne dolazi.

40
Znam kuću u kojoj taj čovjek stanuje, jer ondje često boravim s društvom. Tu je rijeka, i brdo s
kojeg u vodu spuštamo mamac. Ponekad izvučemo golemu ribu i onda je pržimo na roštilju. U
jednom od prethodnih dana sa ovog brda Almir je bacio bombu i na površini se pojavilo dosta
ribe koju nismo stigli pokupiti. Šta se dogodilo? Kad je čuo eksploziju, iz kuće je izašao čovjek
obrastao u dugačku bradu i kosu. Repetirao je pušku i prema nama ispalio dva-tri metka, pa
smo se sklonili za golemu stijenu. A kad je konačno prestao pucati, napustili smo sklonište i
vidjeli kako isti čovjek naš ulov nosi preko livade.

_______

Almir i ja kosu peremo sapunom iz humanitarne pomoći. To je sapun bez mirisa, i kad kosu
operemo, ona nema sjaj. Mrtve vlasi. Danas, na jutarnjem suncu obratim pažnju na Almirovu
kosu u koju se uvlače prve sijede. To znači da iz njegovog tijela izlazi optimizam. Nije mi se
svidjelo to što sam u Almirovoj kosi vidio. To nije dobro. Moram učiniti nešto da spriječim
preuranjeno starenje koje mog druga ponižava.

Ponekad kosu vežem u rep, iako više volim kada slobodno pada preko ramena. Ali kada
igramo lopte, svaki put vežem rep ili oko čela stavim traku. Tako mi kosa u igri ne smeta. Almir
rijetko s nama igra. To pravda nedostatkom volje, iako svi znamo da je lišen talenta za igru.
Ponekad, kao jutros, nedostajao nam je igrač, i on je ušao da popuni mjesto u ekipi. Preko
glave je prebacio široku crvenu traku, ali kada je primio prvu loptu, on se najednom
prometnuo u komentatora. Loptu je gurnuo prvom igraču do sebe a onda podviknuo: Bjorn
Borg!

Vidiš li one obrise tamo? E, ondje ti je selo naslonjeno na nevesinjsku kasabu. Selo leži u dolini
opkoljeno grabovom šumom i nepokošenim ledinama. U prošlosti, staroj pedeset i kusur
godina, po takvoj ledini koračao je Bećir. Jedva je imao petnaest ljeta. O ramenu nosio je
kosu, a u ruci pletaru vode. Koračao je dječak prema ledini koju je tog jutra planirao kositi, a
onda je ugledao uplašenog čovjeka u bradu obraslog. Skrivao se od partizanskih trupa, bježao
prema naprijed, ali je skrenuo s puta i zabasao u nepoznato selo.

"Hoćeš li me odati?“ pitao je.

"Neću“ rekao je dječak pa nastavio svojim putem.

Po akšamu i nakon što je oposlio ledinu pa namirio mal, dječak se vratio na isto mjesto.
Ponovo je u pletari nosio vodu, a u salveti veknu hljeba i čitavu grudvu sira. Hranio je bjegunca

41
čitavih petnaest dana a da nikom riječi nije izustio. Šesnaestog jutra robijaš je napustio selo i
Bećir ga više nikad nije vidio.

Život je tekao. O svom iskustvu ni kasnije nije govorio, a i šta bi se tu imalo za reći. On se
ponio ljudski i na to je stavljena tačka. Sad je Bećir u sedmoj deceniji života. Sve do lani živio je
u istom onom selu, ondje je podigao dom i porodicu; sve je njegovo ostalo tamo. A onog dana
kada se kućama primicao zeleni vojni kamion, taj isti Bećir stajao je uz obor i gledao niz put.
Tu je dočekao da mašina utihne pa da iz nje iskorači nepoznat mladić pod oružjem. Tražio je
da se svi seljani okupe i formiraju kolonu. Po naredbi, selo se skupilo na pokazano mjesto.
Rečeno je da se redom predstave. Kada je Bećiri izgovorio svoje ime, dobio je naredbu da
istupi iz kolone. Potom je traženo da iz kolone istupi svako onaj ko je s Bećirom u krvnoj vezi.
Istupila je žena, Bećirova supruga, a mladić je rekao: "Za ovo dvoje sam ću se pobrinuti.“
Poveo ih je u kamion i povezao dolje, prema gradu. Negdje na pola puta zaustavio je vozilo,
otvorio vrata i rekao: "Odavde morate pešice, dole su vaši.“

Ostatak sela poklan je u istom danu, kamom iz ruke nepoznatog vojnika. Kad je to bilo?
Lanjske godine.

"A ko, ko je bio taj mladić?“ jutros sam na brdu pitao starca.

"Unuk. Unuk onoga robijaša dječijom rukom hranjenog prije pedeset i kusur godina.“

Petnaestog marta prošle godine na stadionu pod Bijelim brijegom Velež je odigrao svoju
posljednju prvenstvenu utakmicu ugostivši ekipu Zemuna. Golovima Juričića, a potom i
Jedvaja, Velež je ispratio goste iz Mostara. Ali sutradan u školskom dvorištu nismo govorili o
utakmici.

Nermina. Skupa smo krenuli u prvi razred, neko vrijeme dijelili istu klupu; tiha, nasmijana
djevojčica s ravno rezanim šiškama koje se u oči slijevaju i ona ih dahom, otpuhujući, odande
pomjera. Kasnije, u starijim razredima, bježali smo s časova, odlazili u slastičarnu kod crkve,
pušeći svoje prve cigarete. A onda, jer su se događali Pakrac i Vukovar, i zbog toga što su
našim ulicama sve češće patrolirale trupe Plavih šljemova, na školskim vratima osvanuo je
natpis kako se nastava do daljnjeg obustavlja. Nerminu neko vrijeme nisam viđao, a onda, kad
sam je konačno sreo, otkrila je da napušta kuću i odlazi na mirnije mjesto. Njena kuća izložena
je snajperu i postoji strah da će neko sa aerodroma, gdje su smješteni vojnici JNA, taj snajper
početi i koristiti. Kratko smo razgovarali tog jutra; ne više od pet minuta, bila je uznemirena i u
žurbi. Na rastanku, pružila mi je svoj dlan, i u njemu jedan mali upaljač. "Ovo mi sačuvaj dok
se ponovo ne sretnemo“, rekla je. Dan kasnije sjedio sam u praznoj sobi listajući Alana Forda.
Nermina je u pratnji roditelja, mlađe sestre i svoje najbolje prijateljice tog dana otišla u
obližnje seoce. Plan je bio da se tamo sklone dan ili dva. Dva sata po dolasku tri djevojčice

42
ostaju same u tuđoj, nepoznatoj kući. Iza sobnih vrata, uspravno, miruje puška. Nerminina
sestra uzima oružje, zagleda ga u dječijoj znatiželji, onda neoprezno povlači obarač i jednim
metkom usmrti sestru i njenu najbolju prijateljicu.

Sljedećeg dana Velež se zauvijek opraštao od Jugoslavije, a ja sam narednih dana posjećivao
harem. Tamo su, jedna pored druge, mirovale dvije humke.

_______

Ne brdu iznad kuće sreo sam istog starca. Skupljao je drva pa smo razgovarali. Porijeklom je iz
Stoca. Ovdje je sa ženom; kopne u tuđem podrumu. Jedan mu je sin poginuo, a drugi je u
Dretelju. Ne zna ništa o njemu. Briga za djetetom traje već osam mjeseci. Kad je prestao
govoriti, nastupila je tišina. Duboki uzdah. Nisam znao šta da kažem, pa smo bez riječi
nastavili skupljati drva.

Posjećujemo Rosinanta. Potpuno oporavljen, leži pod stablom trešnje. Jutros, s ribnjaka smo
dovlačili vodu i punili kante iz kojih Rosinanto pije. Svaki dan Almir mu donosi svježu vodu,
potom po okrajcima čupa travu i hrani ljubimca. Stajao sam izmaknut i posmatrao Almira.
Prema ljudima se drži pasivno, a kad se nađe pored ljubimca, on uvijek daje najbolje od sebe.
Kratko smo sjedili pored magarca, a onda šutke nastavili prema polju.

Ovdje miriše bostan, koji ne volim jesti. Ali to me ne sputava da u tuđi posjed zakoračim i
omirišem žut, dozreo plod. To je golem bostan kroz koji je moguće provući prst i tako se
uvjeriti u njegovu zrelost. Nakon što sam do sita mirisao plodove raznih veličina, prisjetio sam
se svoga komšije. U zimu prije rata teško se razbolio. Da mu ugode i olakšaju posljednje
minute, ukućani su ga nutkali raznim vrstama hrane, ali on, iznemogao, odbijao je jesti. A
onda, jednog jutra, poželio je krišku bostana pa su se njegovi ukućani raspršili kojekuda u
potrazi za očevom željom. Poslije su pristigli kući, ali lijek nisu donijeli, pa je bolesnik u istom
danu umro, željan bostana, koji ranije nikad nije jeo.

Pomislio sam kako bi lijepo bilo da jedan plod odvojim od peteljke i odnesem ga neni. Ovakav,
prethodno nakrižan bostan, ona svakog ljeta obilno jede. U jednoj ruci stiska mirisnu žutu
krišku, drugom grabi šnitu tek pečenog hljeba, pa one koji je u čudu gledaju nudi mjestom
pored sebe i kaže: "Hajde, bujrum.“

S našim komšijama od prvog dana razvili smo prijateljski odnos. To je osmero ljudi
raspoređenih u dvije sobe koje ne koriste, jer i oni poput ostalih dane provode u vlažnom

43
podrumu. Sa ženom iz te kuće već sedmicama idem na rijeku. Ali danas s njom nisam išao po
vodu. Vidio sam je poslije, kad je u avliju spustila prve kanistere. Pozdravili smo se, a nakon
toga vratio sam se knjizi koju sam jutros donio iz školske biblioteke. Tek što sam se upoznao s
likom Muzafera Abazovića, ispred kuće je pala granata. Istrčao sam napolje, a moj otac,
bosonog, odmicao je prašnjavom cestom s namjerom da čim prije dozove sanitetska kola. Na
ulici, sklopljenih očiju, ležala je naša komšinica. Disala je kad sam joj prišao. Uskoro su došla
sanitetska kola, pa sam se povukao u podrum da ondje sačekam oca. Stigao je nakon čitavog
sata, uzbunjen, krvavih stopala i rekao: "Umrla je.“ Izišao sam napolje i gledao u krater što ga
je granata u prašini izdubila. Naokolo, oko skorene krvave fleke kružile su muhe. Primaknem
se bliže i ondje ugledam komad kosti. To je komadić ljudske kosti. Hoću li živ stići do
gasulhane?

Ponekad popijem. Djedu se to ne dopada pa kaže: "Rano si počeo.“ Moja nena, uvijek u ulozi
zaštitnika: "De, bogati. Kad si ti počeo?“ a djed kaže: "Drugo sam ja.“ Od dana kada sam s
djedom i nenom počeo živjeti, stalno me prati osjećaj kako se mi iznova upoznajemo. Nena je
potonula njega sjedi sagovornik koji mu odgovara. Djed voli provlačiti asocijacije na svoju
mladost, i ne prihvata ničije korekcije na vrijeme prošlo kada je za tili čas mogao ispiti vrhatu
flašu konjaka. Prethodnu noć razgovarali smo o novcu. To je bio promašen razgovor bez
smisla. Na pitanje moje nene da li kod sebe ima novčanicu od deset maraka, djed je potvrdno
klimnuo glavom. Nena je rekla kako bi red bio da ponekad "malom doturiš jednu takvu paru“,
i djed je o novcu prestao govoriti. Onda se nametnula tema o smrtnosti u ovom mjestu, ali to
je bio mučan razgovor za kasne noćne sate, pa sam otišao leći. Ujutro, razbuđen neninim
kucanjem, digao sam se i nas troje pili smo kafu. Djed je po pregradama kožnog novčanika
odvajao sitne od krupnih novčanica. Od nene traženu paru nije mi pružio, nego se pogledao u
džepno špiglo i u njemu kosu zalizao unatrag. Poslije je otišao, a kada sam malo potom i ja
negdje pošao, preko avlije za mnom koračala je nena. U džep mojih izbucanih pantalona
spustila je novčanicu i rekla: "Hajde, sine, samo pamet u glavu.“ Možda se moji djed i nena u
minulom vremenu jesu vidno izmijenili, ali njihov pogled na materijalne stvari ostao je jednak.
Nena je zadržala naviku darivanja, a djed je sretniji kad darove prima.

Klanjali smo dženazu. Stajao sam u prvom redu, a onda smo sa musale ponijeli tijelo naše
komšinice. Zbog toga što su padale granate, malo je svijeta bilo u haremu. Gledao sam zgradu
pošte koju su zasipali geleri. S ceste je došao vrisak, a onda je nastao tajac. Potpuna tišina.
Pored mene je stajao sedmogodišnji dječak. Upravo se od majke oprašta. Posmatram ga. Već
dva dana nije pustio suzu, i to je njegov način da se odupre gubitku. Nakon što smo sahranili
komšinicu, zaputio sam se prema pošti. Ispred mene svježi tragovi krvi. Slijedio sam ih neko
vrijeme. Poslije sam čuo plač, koji me doveo pred otvorena vrata. To je kuća moje školske
drugarice. Dugo je nisam vidio. Od posljedica maloprijašnjeg granatiranja smrtno je stradao
njen otac. Zakoračim u kuću. Sjednem pored Sanje. Gledamo se.

44
Rat nije samo smrti granatiranje. Danas sam u dvorištu ispred Palerma vidio tri zarobljena
hrvatska vojnika; ovdje su već četiri-pet dana. Ljudi prilaze ograđenom dvorištu u kojem ti
mladi ljudi borave. Gledaju preko žice, škripe zubima i šute. Tako se žele uvjeriti u strah
drugoga, a onda kad dobiju stvarnu sliku tuđe nemoći, oni se povuku. Odlaze dalje, i psuju.
Jutros sam se vraćao s rijeke. Nosio sam kanister vode. Tri mlada čovjeka širom otvorenih
očiju gledaju prema meni. Niz njihova lica stače se znoj. Zaustavim se pored ograde,
posmatram ih. Odluku sam donio u trenu, spustio kanister i produžio dalje. A kad sam se
udaljio, čuo sam kako neko iza mojih leđa repetira pušku i grubim glasom viče: "Ostavi to.“

U školskoj biblioteci pronašao sam svesku punu crteža. Na časovima biologije uvijek sam
sjedio pored Zemira. On je bio sitan, neprirodno šutljiv, sa izduženim uvojcima. Za školsko
gradivo nije bio zainteresovan, ali kada bi nastavnica na oglednom modelu ljudskoga tijela
pokazivala pojedine organe, ili mjesta gdje se organi nalaze, Zemir bi se pretvarao u pažljivog
učenika. Kasnije bi u ovu svesku crtao srce. Sveska je puna crteža raznih veličina, nacrtanih s
anatomskom preciznošću.

Umro je s navršenih petnaest, izdalo ga srce.

Djed i nena neko vrijeme stanovali su u kući svoje kćeri, na drugoj strani naselja. Ali kuća je u
sjeni, nema sunca, pa su donijeli odluku da se vrate u svoje osunčano dvorište. Dok ih nije
bilo, dolazio sam u avliju provjeriti da li je oko kuće sve kako treba. Nikad se ništa ozbiljno nije
dogodilo. Nijedna provala. Niti jedan otrgnut grozd iz odrine. Ništa. Jednom sam došao u
avliju i tamo, svezanog za stablo šipka, ugledao psa. Iscrpljen pas u praznoj avliji. Nisam znao
šta bih s njim, pa sam ga s lanca odvezao, a on je istrčao kroz avlijska vrata. Uskoro su se djed i
nena vratili svojoj kući, ali psa u dvorištu nisu zatekli. Već danima o tom jazavčaru oboje
govore, i ja ih svaki put sa zanimanjem slušam.

Obratio sam pažnju na dvojicu dječaka; bacaju nož, i on se oštricom u stablo košćele zabija.
Onda sam se sjetio noža kojim smo rezali hljeb. To je bio dugačak nož s drvenom ručkom od
koje sam uzmicao jer mi se činilo da iz te polirane drške dolazi neugodan miris nepoznatog
porijekla, pa se zbog toga njim nisam ni služio, A onda, jer je počeo rat, morao sam otići na
mjesto sigurnije od ovog. Šest mjeseci kod kuće me nije bilo. U povratku, obilazio sam
poznate ulice udišući lebdeći miris baruta u zraku. Malo je mojih drugova u mahali ostalo, pa
sam boravio u blizini kuće, preturao ladice i ondje pronašao nož od čijeg sam mirisa uzmicao.
Da se bodeža riješim, iznio sam ga napolje i ostavio u stablu ove košćele. To je bilo prije čitavih
devet mjeseci. A danas se tim nožem igraju dvojica dječaka. Zastanem da pogledam vještinu s
kojom bacaju nož, ali mi se nije dalo prilaziti stablu i provjeriti da li je miris iz njegove drške u
međuvremenu izlapio.

45
 _______

Više se i ne sjećamo kad je ovo započelo. Dani prolaze. Lutamo ulicama po kojim padaju
granate. Puno granata. Ranije nas je zabavljalo prebrojavati detonacije, ali smo od toga na
kraju odustali. Svaka granata po pravilu donosi smrt ili oblik teškog ranjavanja. Danas s
Almirom, koračali smo prema tekiji. Pala je granata pa sam se bacio na zemlju. Almir je ostao
stajati. Geleri su zaobišli njegovo tijelo pa je stojeći uspravno mogao vidjeti kako zasipaju
vojnu kantinu. Ne sjećam se koliko sam puta ovako ležao, ali znam da Almir nijedno
granatiranje nije dočekao na zemlji. Tako je od prvog dana. Prkos koji iz njega progovara meni
je razumljiv, ali sam uskraćen za Almirovu hrabrost. Ležim. Onda mi on ponudi ruku da se
podignem iz poniženja. Koračamo. Sve bliže smo tekiji. Vrata su otvorena. Iza njih je dvorište i
drvene klupe na koje smo sjeli. Gledamo u ogromnu stijenu ispred sebe i šutimo.

Pored obale uz koju sjedimo danima korača potpuno zamišljena žena, a kada se pod koracima
iznuri, ona sjedne uvijek na isto parče betona i odande posmatra rijeku. Svaki put kad ženu
ugledamo, pođemo joj u susret, ona se blago osmjehne i kaže: "Djeco moja.“

To je žena u dobi naših majki, a ovdje dolazi iz potrebe da se umiri. Na taj način ona pokušava
za kratko odagnati pomisao na sina koji već šest mjeseci u logoru boravi. Naviknuti smo na
njeno prisustvo. I ona prema nama pokazuje naklonost, pa se međusobno bodrimo. Ne prođe
dan a da se za njenog sina ne raspitamo, i ona kad hoće odgovoriti kroz šapat izusti: "Dijete
moje.“

Ali, evo, nema je na rijeci već čitavih deset dana. Danas smo sreli nekog čovjeka koji nam je
rekao da je sin te žene viđen na TV ekranu. Emitovani prilog niko od nas nije vidio, ali oni koji
jesu kažu da je mladić u mikrofon ispred kamere odgovarao na pitanja Smiljka Šagolja.
Zapravo, logoraš je pod prisilom izgovorio naučene odgovore.

Ako je po tome suditi, on se možda već vratio kući, i zbog toga njegova majka na rijeku ne
dolazi.

A kako je sve ovo započelo?

Otac je s komšilukom držao uličnu stražu. Sjede u mrklini, tiho razgovaraju, a na svaki šušanj
grabe lovačke puške, susprežu dah i napeto iščekuju. Kad šušanj utihne, ponovo se okupe na
središtu ulice i tiho govore. Stajao sam na terasi i prebrojavao žiške cigareta u mraku;
bilo ih je sedam. Onda je iznad varoši, na cesti što vijuga prema istoku, odjeknula snažna
eksplozija, i ja sam panično opsovao. Potom je otac potrčao prema kući i rekao: "Neka. Ne
psuj gore.“ Ocu je stalo da se i u atmosferi anarhije vladamo pristojno.

46
Sutradan nisam otišao u školu, u dvorište je pala granata i stakla su popucala. Onda je i
narednog dana u dvorište pala nova granata, a dan poslije odnijela je krov. Sada su školu
izmjestili tamo gdje sam u prošlosti pohađao mejtefsku nastavu. Nekada sam išao u mejtef, ali
sam se ondje sukobio s efendijom, pa se na tu prošlost više ne osvrćem, a danas sam tamo
svjedočio prvom danu škole. Sve je isto kao ranije, samo je slika na zidu drugačija. Kockasti
kamen iz Meke zamijenjen je portretom predsjednika. Lijepo se udjenuo u isti mesingani okvir
i sad nas, blago nasmiješen, odozgo posmatra Izetbegović.

Na terasi. Otac, majka i naš komšija, izbjeglica, sjede i vode živ razgovor. Obratio sam pažnju
na ono o čemu govore, i tako se uvjerio da svaka tema započne i završi sa stvarnošću u kojoj
se nalazimo. Kraj se ne nazire, a optimizmom se više niko ne hrani. Dan je vreo, julski, i u bašti
dozrijeva voće. Onda kroz jaru, kao iz fatamorgane, naiđu koraci našeg mlađahnog komšije.
Go do pojasa, on glavu pokriva majicom, a na njegovom golom ramenu leži stabljika indijske
konoplje. Gledamo za njim, pa je otac došao do zaključka kako se negdje sadi "droga“. Onda
naš komšija, starac na rubu sedamdesete, kaže: "Eh, kad sam ja to sadio.“ Otac ga značajno
pogleda: ,,Svašta“, kaže.

Poznata mi je "droga“ koja se naokolo slobodno sadi. Sadi se u saksijama, baštama, sofama,
na svim onim mjestima gdje je biljku moguće zasaditi. Ponekad savijem džoint i uvlačim
dimove. Nakon kraćeg vremena tijelo se posve opusti i osjećaj je prijatan. Smijem se.
Pokušavao sam poslije cigarete čitati knjigu, nije išlo jer su slova ispred mene trčala, gužvala
se i nestajala, pa sam knjigu odložio i gledao u daljinu. Poslije me nena pozvala na ručak.
Gutao sam hranu i smijao se. Nena me čudno gledala, a djed je preko zalogaja komentarisao
mladi svijet. Sad je rekao: ,Današnja omladina nema ni briga ni pameti.“

Almir još nije pušio travu, kaže da to nije za njega. Nisam ga pitao na osnovu čega je razvio
takvo mišljenje. Pili smo. Slabo mi je išao destilat, pa sam flašu bez žaljenja ponudio Almiru i
on je pio uz klokot. Kad je flašu odložio, na njegovom licu nisam vidio očekivani izraz
nelagode.

Danas je kod policijske stanice došao pijani muškarac. Obuzet vidnom nervozom, iz puške je
ispalio hitac. Nakon rikošeta, komadić olova, ili kamička, pogodio je oko drugog mladića i
prosuo ga. Sada će ranjeni mladić skupa sa svojim ocem i drugovima preko planine Prenj
pokušati stići do Sarajeva, u bolnicu. Poznajem tog mladića Imamo ista imena. Pamtim ga po
nervozi koju je nosio u glasu. Jednom je sjedeći za volanom svog TAM-a stisnuo gas, miris
sagorjelog goriva nadražio je nosnice, pa smo se svi za njim osvrtali.

Od korova očišćenu zemlju zasadili smo povrćem. U lijehe je bačeno sjeme paradajza,
patlidžana i kupusa. Zemlju bi trebalo zalijevati, pa sam uduplao odlaske na rijeku. Nisam

47
ljubitelj povrća i ne postoji prisila pod kojom bih pristao jesti ove plodove. Danas, zalijevajući
sušnu zemlju, pomislio sam na tenicu. To je smokva sitnijeg ploda; sočno voće koje se ne mora
zalijevati.

U komšijskom dvorištu raste stablo tenice. Prije nekoliko dana u njenoj krošnji vidio sam
dvojicu dječaka. To su dva petogodišnja, od podrumske vlage izblijedjela mališana. Stajao sam
u bašti, nedaleko od svog dvorišta i slušao o čemu dječaci govore. A onda, malo prije sumraka,
tamo gdje su se radosna djeca o grane vješala, pala je granata.

Na kupalištu. To je mjesto koje smo ranijih godina svakodnevno posjećivali, a danas je ono
linija razgraničenja, pa je kupalištu nemoguće prići. Tamo je u danima dok smo ga posjećivali
mirovao most ofarban u plavo. Na njemu su pravilno raspoređene stope s kojih sam se
naglavačke u rijeku bacao. S desne strane je šatorsko naselje. Od mosta lijevo, čitavom
dužinom zemljana su igrališta za odbojku i nogomet. A malo dalje, iza borovih nasada,
fudbalski je teren sa zelenom, pažljivo šišanom travom. Tu sam jednog popodneva gledao
Veležov trening. Tuce je neumorno osvajao prostor po lijevoj strani terena, a njegova
centriranja glavom je hvatao Predrag Jurić. Ne pamtim godinu u kojoj se taj trening dogodio,
iako još vidim loptu kako u luku pada u golmanski prostor i čujem onaj kratak šum nalik
rašnjiranoj zavjesi s karniše kad fudbal u mrežu zaluta.

Nogomet igramo u dvorani. Kad zakoračim unutra, uvijek se prisjetim nastavnika fizičkog koji
me ovdje ošamario, a ja sam ga pljunuo. Danas je u dvoranu došao vojnik. Niko ga od nas ne
poznaje. Poželio je igrati. Dobro igra, ima istančan osjećaj za prostor i prefinjenu tehniku. Ali
ne krasi ga brzina, pa mu s lakoćom oduzimam loptu. Igramo. On, u jednom trenutku,
iznerviran, iz duboke futrole izvuče pištolj: "Šta ćeš sad“, kaže.

Ispred ulaza u dvoranu, na fasadi, stoji uklesano srce i u njemu poruka: Alma, voli te Željko. To
mora biti da je nekada davno napisano. Niko se od nas ne sjeća ko je bila Alma, ko je bio
Željko, iako često na tu poruku mislim.

Prekopam džepove očeve maskirne uniforme i ako nađem kutiju cigareta, izvučem jednu i
poslije skriven na osami uvlačim dimove. Prije nekoliko dana upoznao sam grupu vojnika koji
u zamjenu za kokoš nude čitavu šteku cigareta, pa sam došao kući izbrojati kokoši. Bilo ih je
deset. I više ne pretražujem očeve džepove.

Cigarete koje sam dobio pružio sam neni. Bila je sama kad sam došao. Deset šteka cigareta
koje sam želio s njom podijeliti. Sklonila ih je u kredenac i odozgo poklopila haljinama. Već
danima otvaram vrata kredenca i odande uzimam cigarete. I svaki put kada vrata otvorim,
uvjerim se da nena cigarete ne uzima. Pitao sam je zašto. U novinski papir motala je duhan,
dlanom potapšala prazno mjesto pored sebe i rekla: "Dođi, sjedi.“

48
Predugo sve ovo traje, toliko dugo da sam zaboravio lica ljudi s kojima sam se u prošlosti
družio. Muči me sve to; prisjećam se nekih događaja, ali osobe koje su u njima učestvovale
posve sam zaboravio; njihov lik ne mogu dozvati. Čitav dan mislim na Roberta. Upoznao sam
ga protekle godine. To je bilo u vrijeme mog prvog i jedinog izbjegličkog iskustva. Šest mjeseci
bio sam stanovnik grada u zapadnoj Hercegovini. Brzo smo se zbližili. Jednog jutra donio je
žilet pa smo oštricom zarezali nadlanice i pomiješali našu krv. Tako smo se zbratimili. Kad je
nakon toga Robert otišao, nezadovoljan zarezom u koži, žiletom sam proširio ranu. Krv je
lipnula u mlazu, a sve je vidjela Irma, te pozvala svoju majku. Teta Mediha povela me u kuću i
ondje mi na ranu privila zavoje. Krišom sam gledao njenu kćer što je onuda nailazila, a onda
nakratko zadrijemao na kauču. To što mi je teta Mediha priskočila u pomoć nije nikakvo čudo,
ali je ravna čudu činjenica da sam se zatekao u njenoj kući, tim više što znam da se ondje nije
zalazilo. Bilo je dana kada bi njena kćer kod sebe primala goste, ali svi oni satima su sjedili na
terasi. Preko kućnog praga nije se prelazilo. Gledam svoj ožiljak i mislim na Roberta. I mislio
sam na njegovu majku. Jovanka je bila izvrsna kuharica, nisam jednom ručao u njenoj kući. Iz
prvog braka dobila je Šandora i Roberta, kasnije se preudala pa iz te veze ima i kćerku. Ona je
već odrasla djevojka čiji se otac zove Hasan. Gdje su danas ti ljudi? Jovanka i Hasan! Gledam
ožiljak na svojoj ruci i mislim: "Zaboga, što mi je ovo trebalo?“

Flaša čistog alkohola. Bio sam s Amerom, i obojica smo pili destilat. Brzo nas je hvatalo pa smo
se nakon kraćeg vremena prepustili glasnom pjevanju patriotskih pjesama. Poslije je došao
ostatak našeg društva i flaša je uskoro bila prazna. U jednom trenutku Amer je nestao. Sa
sobom je ponio ispijenu flašu, sa žutim dubokim čepom. Uskoro smo čuli kako se u dubini
školskog hodnika lomi staklo. Pošli smo tamo i pronašli krvavo Amerovo tijelo. Neko je u
svlačionici pronašao nosila pa smo našeg druga preko ceste ponijeli njegovoj kući. Na ulici,
uprćena naramkom drva, stoji Amerova majka. Jasno sam vidio kako ta žena gleda prema
nama. Onda je iz ruku ispustila drva i silovito potrčala.

Nakon tog događaja neko vrijeme Amera nismo viđali, a kad smo se kasnije ponovo sreli,
odbio je ponuđenu flašu. Sad je pjevao drukčije pjesme.

Svaki put kad ga u šetnji sretnem, Ragib se raspituje za kožicu koju oko ruke vežem. I ja šutim.
Njemu trakica na mojoj ruci smeta, jer je u suprotnosti s vjerom. I danas, poslije našeg
razgovora, produžio sam prema čaršiji, došao na trg s obje strane stiješnjen starim radnjama.

Većina tih magaza urušena je a krovne ploče leže na podu. Zakoračio sam u ruševinu tkalačke
radionice. Ne tako davno ovdje sam pronašao komadić kože. To je tanka trakica koju nosim
vezanu oko ruke uvjeren da će mi donijeti sreću. Od onda je nosim i zbog toga se nikome ne
mislim pravdati.

Moj drug Amer živi u ulici koju zovemo Vukovar. A tako je zovemo jer u nju granate najčešće

49
padaju. Vukovar je grad nama susjedne države s čijim je stradanjem upoznat čitav svijet. Za
stradanje Amerove ulice znamo samo mi.

Prije nekoliko dana u Amerovoj ulici vidio sam kuće izbušene projektilima i neke krovove
snizane do temelja. Jedna žena s bijelom krpom u ruci prišla je krhotini u prozorskom okviru.
Čisti paramparčad.

_______

Kratko smo tu ostali, a onda s kanisterima pošli dalje. Ušli smo u pošljunčano dvorište kuće u
kojoj je nekada živio Emil, sa mnom je išao u prvi razred, ali već sljedeće godine preselio je u
Mostar. Eno nas ispod stakla na stolu u mojoj sobi, jedan pored drugoga, nasmijani na
kolektivnoj razrednoj fotografiji iz jeseni 1984. Od onda Emila nisam vidio. Čujem da je danas
izbjeglica u Jordanu. Iz bunara izvlačimo vodu. Emila ovdje više nema, ali zbog tog bunara ne
prestajemo ga spominjati.

Skupljao sam drva i na istom mjestu sreo poznatog starca. Veseo je, njegov sin pušten je iz
Dretelja. Starac me ponudio cigaretom, i mi smo šutke pušili tokat. On je sa zanimanjem
posmatrao okoliš, a onda je pogled fiksirao za golemu ravnu liticu visoko u brdima. Kaže da se
maločas spustio odande i vidio za stijenu pričvršćene čelične halke. On misli da je to bilo
pristanište. Za te halke, kaže, nekad su se vezali brodovi. Nakon toga, pušili smo cigarete i
šutili. Jesen je. Posmatram pejzaž. Otisci zlata u smežuranom lišću. Ako ovuda i sutra prođem,
ni lišća niti ovog stabla na istom mjestu neće biti.

_______

Teško se oslobađam nervoze jer sa mnom na brdo ide Amer. Još ovamo nije dolazio a sad želi
skupljati drva. Pomisao da bi tamo gdje idemo mogla pasti granata čini me uznemirenim.
Koračamo šutke. Obojica preko ramena nosimo konop kojim ćemo povezati skupljena drva.
Amer nije vješt u poslu, nikad ovo nije radio. Imamo flašu vode koju smo skoro iskapili i
desetak cigareta tokata. Onda smo naišli na dvije male gomilice. Neko je ovamo dolazio prije
nas, skupio drva, ali ih nije uspio odnijeti. Povezali smo drva u snop, i sad smo besposleni, pa
je Amer skinuo patike. Sjedimo i pušimo. Obratim pažnju na njegova stopala. Dva prsta na
lijevoj nozi, srednji i domali rastu uporedo, posve spojeni. Amer je rođen sa šest mjeseci i
neko vrijeme po rođenju bio je u inkubatoru. Ovo je njegova jedina anomalija. Na mjestu gdje
su prsti spojeni, odlučio je istetovirati makaze. Rana ga svrbi. I sad je svukao patike da se
svraba oslobodi.

50
Drva slažem u sklepanu drvaricu. Gomilica lijepo raste, a zima se bliži. Poslije sam krenuo u
potragu za društvom. Nikad ne znam gdje ću ih pronaći, ali usput uvijek neko iskoči, pa onda
udvoje tragamo za ostalima. Na musali se više ne sastajemo jer se taj dio naselja stalno zasipa
granatama. Ima nas četiri-pet vršnjaka, sve smo priče već ispričali i ništa među nama nema
skriveno. Posljednjih dana otkrivamo muzičke pravce. Pank je naš izbor. Danima slušamo
Partibrejkerse. Lako smo se prilagodili vokalu tog benda, pa rado pjevamo naučene stihove. Za
razliku od nas, Almir prednost daje Azri, sve njihove pjesme zna napamet. Za mene, to je bitno
sporiji ritam, pa Azru uglavnom izbjegavam slušati. Njemu to ne smeta, a danas nam je otkrio
kako je svog djeda, od milja, prozvao po pjevaču tog benda. I uvijek kad kući dođe, dočeka ga
Džoni. Slušamo ga i smijemo se.

Još ne znam ime djevojke koja s majkom dolazi na rijeku. Ispiru rublje, onda neko vrijeme
sjede na obali i razgovaraju. Danas na rijeku nisu dolazile. Tamo se pojavila djevojčina starija
sestra. Osmjehivala se, ali nisam joj uzvraćao. Kratko sam sjedio na obali i onda se udaljio.

Ponio sam kanistere i spustio se na rijeku. Vodu točim uvijek na istom mjestu, u blizini mosta.
Ponekad ondje bude gužva, a danas su sami njih dvoje. Mladi, u vodi do koljena. Ne poznajem
ih. Ona pita: "Šta je za tebe ljubav?“ A on: "To je kad iz otvorene staklenke istom kašikom
oboje kušate med.“ Onda plavi bidon od pedeset litara mladić s lakoćom donese na obalu.
Ona skuplja rub haljine i kroz vodu za njim korača. Gledam za njima dok se udaljavaju. Potom i
sam ugazim u rijeku. Još nisam ni ruku pokvasio, pala je granata, pa sam trčao nazad, sklonio
se u nečiji podrum i ondje ostao čitav sat. U tuđem podrumu među nepoznatim ljudima
osjećao sam tjeskobu. Kasnije, kad je prestalo granatiranje, pošao sam kući. Miris baruta u
pustim ulicama. Ispred ulaza u crkveno dvorište ugledam kanister. Veliki plavi kanister. Voda
se curkom istakala u toplu baricu krvi.

U podrumu. Prozori su zaštićeni šperpločom i armiranim najlonom. U nekoliko mjeseci završili

smo dva razreda. Već danima sam u svađi s profesorom historije. On zahtijeva da odrežem
dugu kosu, a ja neću. Ne želim. Danas je otišao po direktora škole pa su sada dvojica protiv
mene. Ustanem iz klupe, stanem ispred njih. Gledamo se.

Tamo gdje smo ranije skupljali naramke graba, sada je goli krš. Sva su stabla posječena. Danas,
tražeći drva, pređem cestu kojom se u prošlosti vozilo prema Nevesinju. I ja sam tom cestom
putovao kad smo išli u posjete rodbini. Danas od te rodbine u Nevesinju ne živi niko i svi su se
raspršili kojekuda. Neki su odvedeni u logore, neki u smrt, a ima i onih koji su sve to uspjeli
preživjeti, odavde su udaljeni na desetak minuta sporije vožnje, ali je do njih nemoguće doći.
Ovdje ranije nisam dolazio. Trava je gusta, u njoj ima i nepoznatih cvjetova sa krupnim plavim
laticama. A onda sam ugledao krdo konja, pasu zatravljene okrajke. Gledao sam ih sve dok
nisu kasom nastavili uz cestu prema Nevesinju. Lijepe životinje slobodno idu tamo gdje nama
nije dopušteno.

51
Nevesinje. Mala kasaba u kojoj je živjela majčina sestra. Posjećivao sam je u ranom
djetinjstvu, kupao se u jezeru i bosonog dolazio kući. Kad je to bilo? Prije pet-šest godina.
Danas je majčina sestra izbjeglica u Mostaru. Njen muž odveden je u Bileću i još se odande
nije vratio. U danu kad su ga u logor poveli, jedna djevojčica koračala je za njim i u leđa ga
tukla krupnim kamenjem.

Pokušao sam s djedom zapodjenuti razgovor, ali on je iz nekog razloga šutio, pa sam na kraju
odustao. Teško podnosim tišinu. Gledao sam kroz prozor, a onda me nena zamolila da
ponesem ibrik u kupatilo. Curak iz ibrika pustio sam da se istoči na njene ruke. Ledenom
vodom nena je umila lice, vrat i uši, a nakon toga studen iz tijela grijala peškirom u crvenoj
boji i krišom posmatrala ožiljke na mojim prstima. O tim ožiljcima ništa joj nisam rekao, nego
sam gledao kako se nena ruši u mekoću postećije pred sobom, predana molitvi i okrenuta
kredencu pod kojim izribane daske škripe. Nakon što je u rolu savila serdžadu, pod bradom je
vezala razlabavljenu šamiju.

Na djedovu kuću još nije pala granata. Pravo je čudo da se to nije dogodilo, jer granate često
prelete mahalu s ciljem da pogode rezervoar za vodu. Tamo gdje granate padaju, nekad su bili
bazeni koji su vodom napajali okolne mahale. Sad je oko njih sve razrušeno, ali betonska ploča
koja bazene pokriva još uvijek odolijeva. Ponekad znam otići tamo i sjesti na ploču. Mirišem
katran iz ljepenke. Satima tako sjedim, a kada hoću natrag, često provučem glavu kroz uske
rešetkaste prozore na kojima su stakla polomljena. A onda viknem u taj prostor bez vode
gdje moj glas višestruko odjekne. Danas, bez nekog posebnog razloga, u ovaj bazen viknuo
sam nenino ime, i ono se meni kroz eho vratilo, pa sam pažljivo slušao. To je lijepo starinsko
ime kakvo se danas rijetko ženskoj djeci nadijeva. A moja nena zove se Duda, i otkada ovo
traje, ona se i doslovno svela na dva mršava, ispijena sloga.

Ispušene cigarete gasimo po tijelu, i prsti moje lijeve ruke puni su ožiljaka. Danas, dok smo
hodali, vidio sam da je Almir cigaretu ugasio na onom dijelu ruke gdje je koža najtanja a
modre vene vidljive. Sada se na tom mjestu stvorila rana iz koje taji žuta tekućina. Otišli smo u
sanitet, gdje mu je ljekar dao injekciju i očistio ranu, a kad smo odande izlazili, mladi doktor je
za nama viknuo: "Vi niste za bolnicu, vi ste za ludnicu.“

Almira je ruka boljela, otišao je kući, a ja sam pošao prema pošti. Između pošte i harema
prolazi cesta, a odmah uz nju i dugačak zid na kojem sjedi mladi svijet. Evo i mene u grupi od
pet starijih momaka. Ne znam kako je do toga došlo jer s njima se ranije nisam družio. Stojimo
i razgovaramo. U grupi je i Miralem. Gleda u mene i kaže: "Samo da ovo prođe, pa da ponovo
pustim kosu.“ Miralem je svoje lokne odlučio odrezati jer mu je tako lakše kosu održavati.
Samo ja imam dugu kosu, svi oko mene kratko su ošišani. Sjedimo na zidiću i gledamo u
harem. Od jučer se tamo pojavio novi red zelenih nišana s upadljivo bijelim latiničnim slovima.

52
Svakodnevno posjećujem novi most. Obična drvena konstrukcija koju su sagradili mladi
vojnici. Još se na most nisam privikao, sve je drukčije kad stanem na debele štice. Neke su
posve šuplje i kroz njih posmatram vodu. Pod mojim nogama jutros je plivala krupna
pastrmka; gledao sam njeno istačkano tijelo. Lijepa riba koju nisam poželio uloviti. Stajao sam
na mostu i gledao nizvodno. U vojnoj menzi dijelila se hrana, ali oca u toj gužvi nisam
prepoznao.

Kod kuće. Zamolio sam majku da mi isplete pletenicu. Pristala je. Ali kada je s mojih ramena
kosu pokupila, majka je rekla: "Sine, moraš se ošišati. U tvojoj kosi stanuju vaške.“ Crveni
nametnici osvojili su vlasište i da ih se oslobodim, moram obrijati glavu. Šiša me djevojka u
pretijesnoj maskirnoj majici. Lijepa je. Dok me šiša, ona grudima pritišće moje rame. To je
erotska igra na koju oboje pristajemo. I kako šišanje odmiče, tako raste i moje uzbuđenje. U
ogledalu pred sobom posmatram djevojku. Ona vrhovima prstiju prelazi preko moga
obrijanog tjemena. To je to. Ja sam njena zadnja mušterija. Ona odlazi. Dobila je vizu i sutra
putuje za Ameriku.

Sjedimo u tekijskom dvorištu i pušimo. Onda je neko predložio da s tekije skočimo u rijeku.
Dolaze hladniji dani, rijeka je dublja, i ranije se u ovom mjesecu nikad nismo kupali. Popeli
smo se na krov, svi osim Almira, jer ga ruka još uvijek boli i ne smije ranu kvasiti. Na krovu
smo zatekli nepoznatog muškarca. Savijao je džoint, prikresao ga šibicom i šutke pušio. Potom
je ispušeni opušak bacio u rijeku i za njim skočio. Ovdje gdje smo stajali prilično je visoko, ali
sam odlučio skočiti s pećine. Kad sam se popeo gore, shvatio sam da nisam toliko odvažan i da
bih se rado vratio. Put kojim sam do pećine došao sklizak je od golubijeg izmeta, pa sam u
nedostatku izbora sklopio oči i poletio.

Onda smo ponovo sjedili u dvorištu. Mirno je. Deveti novembar. Jutros u deset sati i šesnaest
minuta srušen je Stari most.

Teško prihvatam svoj novi izgled. Nedostaje mi kosa. Nakon tri godine odrezao sam kosu i
potrebno je vrijeme da ponovo izraste. Budući da imam visoko čelo, s dubokim zaliscima,
meni kratka kosa ne pristaje. Svaki dan stanem ispred ogledala i upoznajem se s novim
izgledom. Nezadovoljan viđenim, izmaknem se. Ovo nisam ja. Zbog toga sam glavu pokrio
kapom. Crni kačket koji skidam samo kad se spremam na spavanje. Danas je Semir Kekić, moj
školski drug, obrijao glavu i sjeo pored mene. Onda je na čas ušao profesor historije i kad je
Semira prepoznao, pitao je: "Zašto?“ Semir nije odgovorio. Kasnije, kad je nastava završila,
poklonio sam Semiru svoje čizme i kući otišao bos. Poslije sam se družio sa svojim ocem.
Razgovarali smo. Čudan osjećaj, razgovarati s ocem o svakodnevnim, običnim stvarima. Otac
je pitao šta namjeravam kad ovaj rat prođe, pa sam rekao da imam plan ponovo pustiti kosu.
Onda je otac iz košulje izvukao kutiju cigareta. Pušili smo i pljuvali trine.

53
Na ulicu sam izašao s četiri kutije cigareta. Sjedio sam i posmatrao prolaznike. Poslije sam
ugledao Miralema. Žurno je prilazio, pa sam skočio da ga pozdravim. Ponudio sam ga
cigaretom. Drina bez filtera. On se osmjehnuo, iz džepa je izvukao upaljač, zaklonio plamen
dlanovima pa smo sjedili i pušili. Tražio je od mene da skinem kačket, želio je vidjeti kako
izgledam bez kose, na što, ipak, nisam pristao.

_______

Miralem je gledao moje nove čizme i pitao gdje sam ih nabavio, pa sam mu otkrio porijeklo
svoje obuće. Pitao je da li bih mu čizme poklonio, i ja sam potvrdno klimnuo glavom. Onda je
Miralem rekao: "Stvarno?“ i ja sam ponovo klimnuo. Poklonio mi je čitavu kutiju cigareta, a
čizme nije uzeo.

Odbijam razgovarati s profesorom historije. Od dana kad sam stao ispred njega, nešto se u
našem odnosu promijenilo. On ignoriše moje prisustvo, a i ja se trudim da tako ostane. Sad
želi da skinem kapu, što, naravno, odbijam učiniti. Ako moram nešto odgovarati, onda se iz
klupe dignem i govorim, ali to činim na način kao da se obraćam nekom od svojih kolega.
Profesora ne gledam. Danas, na njegova pitanja strpljivo sam odgovarao gledajući svoju
kolegicu iz klupe. I svaki put kada bih ponudio odgovor, profesor bi rekao: odlično, a moja se
kolegica krišom osmjehivala.

Prošao sam pored frizerskog salona u kojem sam odrezao kosu. Esme nije bilo, što znači da je
otišla. U stolici, zagledan u ogledalo pred sobom, sjedio je neki mladić. Djeluje odsutno. Iznad
njega, ogrnut bijelom pregačom, stao je muškarac s makazama u ruci i sad pita: "Kako ćemo?“

Na mostu sam sreo Ljubu. Poznajem ga otkad koračam ovim ulicama. Sitan, odmjeren čovjek,
bez osmijeha, prerano ostao udovac. Živi u kući sa starom majkom i troje odrasle djece.
Ponekad stoji na mostu zagledan u vodu ispod kamenog luka; čovjek u pojasu presavijen
preko ograde gleda u rijeku.

Inače ga sretnem samo kada kamionom idemo po vodu. On stoji na mjestu pored ispražnjenih
bazena i kao da se nečemu čudi. Kada kamion napusti dvorište u kojem je ovaj čovjek stražar,
on za nama zatvori kapiju i nastavi koračati između praznih korita, u kojima pastrmki više
nema. Ljubo je ovdje ostao po vlastitom izboru i prema njemu se svi ophode s povišenim
obzirom. A kad kamion na izlasku prođe kroz kapiju, uvijek se nađe neko da kaže: "Jesi li vidio,
Srbin a osto.“

U posljednje vrijeme Ljubu rijetko sretnem, a jutros, evo ga na mostu. Sa odapetog štapa u
vodu spušta mamac. Rekao sam: "Bistro.“ I onda smo se mimoišli.

54
Bio sam u gasulhani. Unutra – mladić. Lijep. Toplom vodom okupan. Šta ja radim tu? Čekam
povoljan trenutak da iz džamijskog dvorišta iznesem jaknu; plavu džins jaknu, neznatno
probušenu u visini gornjeg lijevog džepa. Rat je. Otuda i neobjašnjiva prisutnost čuđenja u
meni. Do lani nisam mogao podnijeti pogled na nečiji krvav dlan, a sada ovo. Zato je posve
logično i pitanje koje me u ovom danu ne prestaje opsjedati: "Hoće li i mene, ovako
opremljenog, neko posmatrati na isti način?“ Za jaknu je moguće dobiti dvije šteke cigareta pa
sam je odnio poznatom vojniku. Pronašao sam ga u dvorištu, leđima oslonjen na zid pušio je
džoint. Pružim mu jaknu, i on je otvorio gornji lijevi džep. Odande izvuče zihericu, pa blijed,
blijed, pita: "Odakle ti?“ Nakon što mu ispričam sve što sam o jakni znao, on bosonog potrči u
pravcu gasulhane. Stajao sam i gledao kako odmiče, misleći o tome koga će prepoznati kad u
gasulhanu zakorači. Brata? Prijatelja? Nekoga? I zbog toga ovaj razdirući osjećaj krivice i
kajanja čitav dan prisutan u meni.

Došli smo na igralište i podijeljeni u dvije ekipe započeli igru. Ekipa koja prva postigne četiri
gola smatra se pobjedničkom i ostaje na terenu, pa na megdan izlazi pet novih momaka koji
sjede na tribinama i čekaju rasplet. U pauzama između dvije odigrane utakmice uglavnom
razgovaramo. To su razgovori koji bude sjećanje na sportske događaje kojima smo u prošlosti
svjedočili. Jutros smo razgovarali o prenosu jedne utakmice na kojoj je Semir Tuce švicarskom
Sionu zabio četiri gola, a mahalske žene nakon toga po ulici su bacale cvijeće. To je bila čista
romantika. Slavlje života. Šest godina od tada je prošlo. Poslije smo ponovo igrali. Lopta je
preskočila ogradu pa sam za njom tragao. Potraga me dovela do obale, gdje je stajala
usamljena žena. Prepoznao sam je. To je majka stradalog mladića, usmrćenog štapom
dinamita. Danas je godišnjica njegove smrti i majka je sa obale ispustila čitav struk ruža.
Gledao sam kako se s cvijeta krune crvene latice i nizvodno plutaju.

Granata je pala u brdo iznad djedove kuće. To je prvi put da projektil ovdje padne, pa se djed
nadnosio nad krater. Čudio se što je na mjestu gdje je eksplodiralo zemlja propusna i bez
krupnog kamenja. Ko bi rekao? Jer kada smo prošle godine na istom mjestu kopali rupu za
mladu šljivu, brzo smo naišli na krupno kamenje i od posla se odustalo. Sad su veći geleri pošli
prema tvrđavi, a sitni u kosom naletu zasuli fasadu djedove kuće. Neznatna oštećenja na
bijelom zidu. Ali djed se zbog svega nije uzrujao. Eno ga stoji nad kraterom, zamišljen. Ne
osvrće se na dozivanja iz avlije i na sofru koju je nena na siniju postavila. Djed stoji nad
kraterom. A malo kasnije kada se vratio, kaže: "Ko bi rekao da će mi oni rupu za šljivu kopati.“

S Almirom. Išli smo u Brutke. Tako se zove dio ovog mjesta na kojem kuće nisu građene jer je
zemlja plodna i na njoj su podizani vinogradi. Ovdje su uspijevale sadnice trešnje, smokve i
duhana. Kroz Brutke u jesenjim danima protiče potok; ledena voda koju sam u djetinjstvu pio.
Sad smo prošli pored livade koja je vlasništvo moje nene. Sve je zaraslo u korov i visoku travu.
Trešnje su posječene, i goli panjevi strše iz zemlje. Ovdje leži Almirov magarac. Otvorili smo
klanac, ušli unutra i čupali travu za Rosinanta. Iznemogla životinja u obilju trave. Njegovo tijelo

55
bilo je u groznici i Almir ga je pokrio ćebetom. Nije krio zabrinutost, Sad je rekao: "Preplovio
se za dva dana i mislim da neće preživjeti“ Šutjeli smo i gledali magaraca. I on je, očima punim
suza, molećivo gledao prema nama.

Kafana u koju redovno svratim uvijek je puna mladog svijeta i svi su nasmijani. Večeras sam
ovdje vidio djevojku s licem Indijanke. Zaista lijepa djevojka koja me podsjetila na Azru, pa
sam joj prišao, i uvjerio se da to nije ona. Predstavio sam se. Očekivao sam da djevojka kaže
svoje ime; to se nije dogodilo. Pokušavao sam s njom zapodjenuti razgovor. Šutjela je. Onda
sam odustao, udaljio se, napustio kafanu, a kad sam izašao napolje da se o djevojci raspitam,
saznao sam da je gluhonijema.

Povremeno s djedom obiđem šljivu. Lijepo se razvija, a to znači da je zemlja mladicu

prihvatila. Djed je pored sadnice zabio dugačku motku i povezao je oko mladog stabla. Tako
će spriječiti da vjetar šljivu polomi. Izdvojena u ovom kršu, djeluje neobično. Stablo šljive u
čistoj goleti. Tu sam ubacio i sjeme indijske konoplje, koje se nije primilo jer ga nisam
zalijevao. Poslije smo djed i ja skupljali suho granje, pa sam ga nosio u drvaricu. Djed jeizdavao
naredbe, koje sam poslušno izvršavao. Čitav dan nosio sam drva, a predveče smo ušli u kuću.
Djed mi je pružio novčanicu od stotinu maraka. Rekao je: "Kad ovo prođe, kupi nove pantale.“
Presavijenu novčanicu gurnuo sam u džep, sjeo pored nene; ona je iz ruku ispustila pletivo,
položila dlan na moje koljeno i krišom se osmjehnula.

Čitav svoj život vežem za ovo mjesto, ali neke mahale meni su strane. Nepoznat teritorij. I
jutros, iz čiste dokolice, poželio sam tim ulicama proći. Istražujući novi prostor, nisam krio
radoznalost, pa sam se nadnosio nad tuđa dvorišta. Nigdje se nisam puno zadržavao, sve dok
nisam ugledao Miralema. Sjedi u avliji, okrenut prema ulici, u šorcu i crnoj treger majici. Nije
me primijetio. A onda se odnekud pojavila mlada bosonoga djevojka. Dolazila je iza njegovih
leđa i kad se posve primakla, dlanovima je prekrila Miralemove oči. Vidio sam kako se
njegove usne pomjeraju. Blago nasmijan, prstima miluje njene ruke. Djevojka je susprezala
osmijeh, a on je umiren sjedio. Zaigrani, nigdje ne žure. Poslije, oslobođen njenih dlanova,
Miralem je otvorio oči i žmirkao na jutarnjem suncu. Iznad njih, u odrini, poznato zujanje.
Nasmijana mladost i pčele radilice.

Ovih dana kada igramo lopte, pridruži nam se Ismet. On stanuje u kući pored igrališta pa ga ne
moramo dozivati; čim čuje glasove, pojavi se spreman za igru. Ismet je u godinama moga oca.
U mladosti su drugovali, poslije se Ismet preselio u Čapljinu, ali je odande morao otići i sad je
ponovo u mjestu svoga rođenja. To znači da se nakon čitavog životnog kruga ponovo vratio
na početak. U igri, Ismet je fokusiran na odbrambene zadatke. To je njegova prirodna pozicija
koju je u prošlosti pokrivao igrajući za čapljinski Borac. Nas mlađe gura prema naprijed dok on
koriguje greške pred golom, a onda presječene lopte šalje u prostor kako bi ostatak ekipe
imao priliku da istrči kontru. Dobro se slažemo na terenu, a tokom jučerašnjeg dana na

56
igralištu se pojavio novi čovjek. Neko vrijeme sjedio je na tribini, a kada je dobio priliku da uđe
u igru, pokazao je umijeće vrijedno svakog divljenja. Fudbaler se zove Mirko. To što u ratu
igramo fudbal i na taj način na kocku stavljamo život, više nije nikakvo čudo. Evo nas i danas
na igralištu. I Mirko je došao. Sad biramo ekipe. Svi bismo željeli da Mirko bude naš,
pa nestrpljivo iščekujemo šta će on odlučiti.

Pored igrališta ima taj vrt sa desetak stabala šipka. Meni su poznata ova stabla. Ovdje sam
jednom ubrao plod raspuknut po sredini i crveni sok zalio je dlanove. Još zrno nisam prinio
ustima kada se pojavio muškarac, pet ili šest godina od mene stariji. Tražio je da ubrani šipak
vratim na isto mjesto odakle sam ga i strgao. Ali kako ću jednom otkinut plod vratiti na isto
mjesto? Onda je taj muškarac rekao da pronađem komad kanapa i tako plod za granu
povežem. Spagu sam pronašao i s mukom vezao plod, a moji vršnjaci koji su sve posmatrali
glasno su klicali. Još čujem njihov smijeh svaki put kad ovom ulicom prođem. To se dogodilo
prije šest godina i danas sam u godinama koje je onda imao taj muškarac. Danima prolazim
istim putem pored njegove kuće i narove u prolazu trgam. On ponekad stoji s druge strane i
posmatra šta ja radim. Danas sam ubrao dva golema šipka, mrvim ih u dlanovima, gledam
čovjeka ispred sebe, vlasnika ove bašte. I on je gledao mene, ali nije rekao ništa, pa sam
otišao. Sutra ću ponovo ovuda naići, i ako se zatekne u bašti, ponovo ću njegove narove trgati.

Zbog toga što nam je fudbal probušen i nemamo potrebno ljepilo da krpimo dušicu,
posljednjih dana ne igramo lopte. Školska dvorana već je posve izranjavana, neko je odande
odnio parket, ali je moguće igrati na betonskom podu koji smo temeljito izmeli. Pokušavali
smo na golove u zidu obilježene samoljepljivom trakom igrati košarkaškom loptom, ali nije išlo
pa smo od igre odustali. I evo, već danima sjedimo na stepeništu ispred škole očekujući da se
odnekud pojavi kožna fudbalska lopta. Ali ništa se ne dešava, sve je prazno i umrtvljeno.
Budući da nemamo šta raditi, odlučili smo prebrojavati ispaljene granate. Nakon trideset
izbrojanih detonacija povukli smo se dublje u dvorište jer je ondje bilo sigurnije.

_______

U susjednom mjestu, tamo gdje je smješten komandni štab, održava se fudbalski turnir. Za
potrebe turnira, s našeg igrališta vojnici su na kamion natovarili stative i odvezli ih. Obećali su
ih vratiti čim se odigra finalna utakmica. Išli smo gledati utakmice, igrali su na pokošenoj
livadi, a mi smo podržavali ekipu čiji su igrači porijeklom iz Gacka. Njihov tim se, po
hercegovačkoj zmiji ljutici, zvao Šargan. Turnir je trajao čitavih sedam dana, ali po završetku
takmičenja stative nisu vraćene nazad na igralište. Danima već tražimo nekog ko bi za litru
nafte pristao svojim kamionom prevesti stative. Sada igramo na kamene golove, ali to više nije
prihvatljiva igra. Nešto nedostaje.

57
Svaki put kada u dvorište zakoračim, prebrojavam čemprese ovdje zasađene.

Naprijed su tri čempresa, a okolo njih klupe na kojima vjernici poslije molitve sjede i
razgovaraju.

Sada je dvorište ispunjeno ljudima koji skrušeno šute. Iz gasulhane su ponijeli tabut. Uz bočni
ulaz zasađeni su čempresi; ima ih devet. Svi su nakrivljeni, stabla se povijaju prema zemlji
praveći sjenu na bašlucima. To je harem veličine sobe. Arapska slova uklesana na tim
bašlucima ništa mi ne znače. Neko će mi jednom sve ovo prevesti. Sjenovito je danas pod
čempresima. U vrelom danu ovdje bi bilo lijepo ležati.

Knjige su nove. Korice su im zaštićene providnim plastičnim okvirima.

Meni su poznata tri ili četiri, iako je posve sigurno da ova rijeka ima i svoje izvore koje još
nismo otkrili. Svugdje gdje sam do sada punio kanistere voda je jednako bistra; hladna voda
koju prije točenja kroz prste propuštam. Ovom vodom u bliskoj prošlosti polijevali smo
automobile obilježene stranim registarskim oznakama. Vlasnici tih kola sjedili bi u
restoranskim baštama i odande prema nama značajno klimali. Poslije bi za usluge opranog
automobila izdašno plaćali, a mi smo naše turiste sa osmijehom ispraćali. Pamtim da sam na
mjestu gdje danas točimo vodu u jednom ljetu skupio dovoljno novca kojim sam kupio knjige
za nadolazeći sedmi razred. I svaki put kada se toga prisjetim, meni se učini kako su jagodice
ovih prstiju od vode smežurane.

Knjige su mi služile jedno polugodište, a onda je buknuo rat.

S desne strane tijela, ovdje uz rebra, povremeno osjetim bol od koje ostanem bez daha. Lako
se umaram. Jučer u dvorani, kratko sam igrao i uskoro morao odustati. Otišao sam u
stacionarnu ambulantu, gdje me je pregledao mladi doktor. Tražio je da dišem duboko, da
hodam naprstima i radim čučnjeve. Nakon svega unio se u moje lice, povlačio donje kapke i
zagledao očne jabučice. Dijagnoza: žutica, drugog stepena. Hoću li umrijeti? Neću. Doktor je
rekao da ću se sportom ponovo baviti, ali da u budućnosti ne smijem biti davalac krvi.

Da se od pravoslavne stigne do katoličke crkve, potrebno je napraviti stotinjak odraslih

koraka. A ipak, da se taj put prehoda, nekad nam treba više od petnaest minuta, jer granate
zasipaju cestu. Prije koji dan na tom putu prema meni je dolazila poznata žena. Ona je u braku
s bratom moga druga i podižu tek rođeno dijete. Išao sam do katoličke crkve jer tamo igramo
stoni tenis. Dan je bio miran. Udaljenost između mene i žene mogla je biti dvadeset koraka
kada je u prostor između nas pala granata. Legao sam na zemlju i šakama pokrio glavu. Uspio
sam vidjeti kako se žena ispred mene ruši, onda je ulicu ispunio dim i zaklonio pogled na njeno
tijelo. Trčao sam prema ženi, vikao, pa su odnekud došli i drugi ljudi. Uskoro se zaustavilo

58
jedno auto, tako da su ranjenu ženu odvezli do ambulante. Nekoliko dana kasnije sreo sam
svog druga i on mi je rekao da će supruga njegovog brata preživjeti. Amputirali su joj nogu.
Poslije smo koračali dalje prema sjenovitom dvorištu katoličke crkve.

Noćas na putu do kuće zaustavio sam se pored Zadruge. Ondje me dugo nije bilo, jer
posljednjih mjeseci pretvaramo se u mačke, krećemo se uz oprez u namjeri da pronađemo
prečace. Danas sam želio provjeriti da li su zadružni konji još uvijek tamo. Nekad sam ih nudio
ukalupljenim kockama šećera, a onda ljepljive prste umivao pod curkom. Česme u zidu više
nema. Korito je suho, vrhato nakupinama lišća. Ničega nema. Ispod tanke cijevi skupio sam
dlanove. Ali čudo se nije dogodilo, i voda odande nije potekla.

O konjima iz Zadruge nekad se brinuo očev daidža. Sitan, mršav čovjek koji bi upregnutu
kočiju vješto vozio prema Mostaru, a onda u povratku redovno svraćao u istu kafanu. Jednom
je u kafanu ušao, naručio tri flaše ruma. Jednu je ostavio na stolu, a preostale dvije iskrenuo u
lavor i postavio pred konje. Konji su rum popili, a poslije se nisu mogli osoviti na noge. Pijani
konji čitavu noć ležali su pored drumske kafane. O tome sam iz nekog razloga danas mislio.

_______

Oporavljam se od žutice. Hodam, posjećujem društvo, ali ne učestvujem u igri. Sjedim na

tribini i gledam kako ostali igraju. Nedostaje mi lopta, rado bih zaigrao, ali ne usudim se
prihvatiti rizik. Danas sam sjedio u Haskovom društvu. Gledali smo utakmicu. I svaki put kada
je neki odigrača bio u prilici da postigne gol, Haskovo desno koljeno po instinktu
bi zadrhtalo.

Moja kosa raste i već sam skinuo kapu. Nije mi potrebna. Poklonio sam je Semiru. On je
oklijevao uzeti kapu, ali sam ga ipak uspio nagovoriti, a kad je malo kasnije nastavnik historije
ušao u učionicu, Semir kačket nije skinuo. Sad su se nijemo gledali, onda je nastavnik otvorio
udžbenik i govorio o egipatskim piramidama. Gledao sam kroz prozor. Na igralištu su se
upravo formirale dvije ekipe. Drukčije je s vraćenim stativama, poželio sam igrati. Sve su to
meni poznati igrači, među kojima danas nije bilo Mirka.

Najveći dio dana provodim u crkvi. Odande je neko iznio klupe, ali su orgulje ostale netaknute.
Ponekad pritisnem tipku i nekakav tužan zvuk ispuni akustičan prostor. Crkva je sigurno
mjesto, ovdje granate nikad ne padaju, pa smo tu unijeli sto za tenis. Građevina bez
oštećenja, sa izuzetkom zvonika u koji je neko od "naših“ ispalio zolju. Oporavljam se i ne
dajem maksimum za stolom, pa redovno gubim partije. Vrijeme nakon izgubljene partije
skraćujem tako što znatiželjno istražujem svaki kutak. Tako sam pronašao lančić s raspetim
Isusom na privjesku, pa sam pronađeno srebro prebacio preko vrata. Prije večeri vratio sam

59
se kući. Djed i nena su prstima od sitnih nametnika prebirali rižu. Na moj pozdrav nena je
odgovorila uz smiješak, a onda me čudno pogledala. Djed je rekao: "Faljen Isus, momčino.“

U dvorani. Ovdje sam prije četiri godine preskačući kozlić pao i slomio ruku. Nastavnik
tjelesnog pokupio me s poda, odnio do svog automobila i prevezao do bolnice. Tamo su
presložili moje kosti i na ruku stavili gips. Ali nakon toga ponovo sam igrao lopte, pao sam, i
istu ruku slomio na drugom mjestu. Od onda moja lijeva ruka iskrivljena je i tanja od desne. To
mi ne smeta. Nastavnik tjelesnog ispred ove svlačionice jednom me je ošamario, i ja sam mu
bez ustezanja pljunuo u lice. Ne pamtim kako je do toga došlo. Kruže glasine da on sada na
nas ispaljuje granate, ali tim jezicima odbijam vjerovati.

_______

Uglavnom se odmaram i ne izlažem naporu. Danas sam se kratko prošetao, a onda sjeo na
klupu i gledao onu kućicu tamo. To je mala trošna kućica naslonjena uz rub džamijskog
dvorišta. Ondje je ranije stanovao Avdo Pelo, a sad su u kuću uselila dva brata blizanca. Ne
poznajem ih dovoljno dobro, ali se u prolazu uvijek pozdravimo. Prošle sedmice jedan brat je
ubijen. Sa iste ove klupe gledao sam kad su ga ponijeli prema gasulhani. Bio je tek oženjen,
mlad čovjek koji je svojuženu u trošnu kućicu uveo noć prije smrti. Njihov brak je trajao
nepuna dvadeset četiri sata. Danas ispred komandne zgrade njegova žena u lice se unosi
nekom vojniku i viče: ,,Šta ću ja sad, šta ću sad?“

Za svako jutro vrijedi isto pravilo: razbuđen neninim kucanjem ustajem da pijemo kafu. Dvoje
staraca i ja između njih. Nakon ispijene kafe obično idem posjetiti majku. Sama je. Za oca
nisam pitao. S majkom razmijenim nekoliko uvijek istih rečenica, a onda tri puta zaredom
dovlačim vodu. Iz tri nošenja povučem tristo litara. Kod prvog odlaska sve je naokolo još uvijek
dremljivo i rosa iz trave ne misli se dizati. Kod drugog nošenja ulice se pune koracima; magla u
izdisaju gubi na gustoći. Posljednji put kada s rijeke prođem ovom strminom, sunce je iskočilo
na pola neba; Palermo je otvoren. U dvorištu žamor mladog svijeta, sve je opijeno muzikom i
dimom koji podsjeća na marihuanu. Na ovom mjestu odmaram ruke i osluhnem uvodne
rifove. Danas, do kraja sam poslušao Hipnotisanu gomilu, a onda kanistere odnio do
podrumskih vrata. Tamo je, čisteći kalašnjikov, sjedio moj otac, pa sam ga pitao: "Kako si?“

U školskom dvorištu već danima kotrlja se glava Šefika Obada. Gledam granitno postolje s
kojeg je ta glava srušena.

Najvažnije ime iz naše prošlosti. Rođen je ovdje 1922. godine. Poginuo na Tjentištu dvadeset i
jednu godinu kasnije. Narodni heroj. O njemu smo ranije pisali eseje, a sad mu se glava kotrlja
po dvorištu.

60
Dolazi humanitarna pomoć, a to znači da se jedni bogate, dok drugi ostaju gladni. Odlučili smo
to promijeniti. Mjesto smo prethodno obišli sa svih strana i došli do zaključka da je najbolje
ući preko krova. Nas dvojica, po dogovoru, ostali smo napolju, a druga dvojica pošli su gore.
Nakon manje od petnaest minuta oni su iz gornjih spratova počeli izbacivati vrećice riže,
plastične flaše ulja, čokoladu i odjeću, a mi smo sve to prihvatali i nosili na unaprijed
dogovoreno mjesto. Poslije smo plijen pravilno raspodijelili i pozvali djecu iz komšiluka.
Mališani su primili ponuđene darove i otišli, a onda smo i mi krenuli za njima. Ispred jednog
dvorišta, na ulici, zatekli smo uniformisana lica i te dječake koji su pokazivali prema nama. U
stanici vojne policije traženo je da priznamo krivicu, što smo odbijali. Naš isljednik, nakon
svega, zahtijevao je da nas se fotografiše. Rekao je da će otvoriti dosje s našim imenima i tada
je na sto ispred sebe položio pištolj. Fotografisao nas je namrgođen muškarac u civilu. Jedan
moj drug prethodnih godina glavu je pokrivao kapom, a kad je skinuo kačket, izgledao je
sasvim promijenjeno, kao da je druga osoba. Pušteni smo nakon pet sati ispitivanja.

Iz logora u grupama izlaze zatvorenici. Izmršavjeli, šutljivi, koračaju ulicom odjeveni u

istovjetne ljubičaste jakne. Tješe se ponuđenom cigaretom i privikavaju na vlastitu djecu koja
se zbijaju u njihova naručja.

Ispred nečijeg praga ugledao sam tek svučene tene i bez oklijevanja ih uzeo. Kod kuće na bosu
nogu navučem šangajke i razočaran shvatim da su mi velike tri broja. U tenama koje sada
imam, svoje utakmice igrao je perspektivan mladić porijeklom iz Stoca. Možda su ga ove
šangajke prilikom zbjega i dovele u ovo mjesto. Šnjire u tenama bile su poderane pa sam
uvukao par svojih pertli. Zbog toga što broj patika nije bio odgovarajući, odlučio sam ih vratiti
na isto mjesto. Približio sam se pragu i opazio mladića; bosonog je za nečim tragao.
Posmatrao sam ga neko vrijeme, a onda neopažen prišao pragu i ondje spustio obuću.
Mislio sam ostati još malo da vidim izraz na licu tog mladića kad ugleda svoje tene. Ali nisam
ostao. Morao sam poći jer je negdje odjeknula snažna detonacija i čuli su se povici. Žurio sam
tamo da provjerim je li nekog ubila.

Od našeg razgovora prošlo je više od godine. On je tvrdio da se nikad nije družio s momcima
koji oči skrivaju iza tamnih sunčanih naočala, jer misli da je to zbog hašiša. "Oni na taj način
kriju da su drogirani“, rekao je.

Jučer je, natovaren rancem i puškom, Emir koračao prema dvorištu kuće u kojoj se u tom
trenutku nalazila njegova majka. U namjeri da se s majkom pozdravi, stao je u dovratak i
odande u unutrašnjost izgovorio riječi koje nisam mogao čuti. Onda je u dvorište pala granata
i mladić se u dovratku srušio.

Danas sam išao na njegovu dženazu. Malo je svijeta bilo u haremu. Tek nekolicina momaka
koji se od zubatog sunca štite tamnim naočalama.

61
U crkvi nije bilo nikoga, pa sam sjedio i čekao. Obratio sam pažnju na kuću prekoputa.
Prizemna kuća s bazenom u dvorištu; tu je stanovao Željko s roditeljima i dvije starije sestre.
Mlađu sestru pamtim kao čudesno lijepu. Ona u mom sjećanju sjedi u dvorištu okružena
šebojima. Odjevena je u kratak šorc od džinsa rezan makazama, niz skladne butine vise bijele
končane niti. Stariju sestru pamtim po bijelim soknama i sportskoj opremi dok trči niz ulicu i
nosi štafetu za Tita u jednom sunčanom majskom danu. U dvorištu je klupa.

Kuća je napuštena od svojih prijašnjih vlasnika. Sada na klupi sjedi grupa nepoznatih
muškaraca. Za njih se priča da imaju sumnjivu prošlost, a sad su odjeveni u crne uniforme. U
ovom ratu oni su, valjda, elitni izviđački odred. Sjede u dvorištu, šale se i psuju. Iz prstiju
odapinju opuške koji padaju u bazen bez vode.

Dvorište ispred druge kuće pripada ženi koja je zbog ljepote svoje okućnice bila nagrađivana
plaketom za najljepše vrtno uređenje. Njenu avliju snimali su nepoznati ljudi iz Sarajeva pa je
prilog o toj avliji emitovan za vrijeme nedjeljne emisije, nakon podnevnog dnevnika. Gledao
sam tu emisiju. Čim se emisija završila, odmah sam otišao tamo da usporedim s onim što sam
na ekranu vidio. I sve je bilo baš kao na televiziji; zambaci i podšišani grmovi ruzmarina, ruže u
cvatu i bogati jorgovani. To je dvorište na koje ranije nismo obraćali pažnju jer smo s njim bili
saživljeni. Stao sam uz ogradu i posmatrao ženu kako se nadnosi nad ružu i njenu granu vraća
u dvorište raskopano granatama. A onda se na vratima pojavio muškarac, njen sin. U naručju
je nosio ukrućeno tijelo Almira Krupića, dječaka kojeg je ophrvala groznica i temperatura
toliko visoka da su po njegovom tijelu iskočile mreže modrih, nabreklih žila. Sad ga u žurbi
nosi u pravcu stacionarne ambulante. Žena je istrčala na ulicu i gledala za njima. Onda se
sporim korakom vratila nazad u svoje granatama devastirano dvorište.

U onom što je u vreći preostalo pojavili su se crvi pa je majka kroz sitku propuštala brašno,
tako da su bijeli nametnici ostali ulovljeni na površini rešeta. Znalo je i ranije biti da se brašno
ucrva ako predugo stoji u prostoriji podložnoj vlagi. U takvim slučajevima pristupalo se
jednostavnom rješenju kupovinom nove vreće. A danas, ako ga je moguće pronaći, vreća
brašna košta nekoliko stotina maraka. Još pamtim onaj dan kada sam u potpunom nervnom
rasulu rekao: "Kad bih se najeo hljeba, ne bih žalio poginuti.“ Kasnije, brašnom oslobođenim
od nametnika majka je zamijesila hljeb i ja sam gledao kako se tokom pečenja kore u tepsiji
rumene. Onda smo za ručak imali leću preuzetu iz humanitarne pomoći. Majka je ispred mene
spustila veliki komad tek pečenog, bijelog hljeba. Gutao sam leću i mirisao hljeb, ali ga ustima
nisam prinosio.

S djedom. Razgovaramo o darežljivosti, o osjećaju koji te preplavi u trenutku dok poklanjaš.

Uglavnom, djed je taj koji govori dok ja pažljivo slušam monolog koji traje čitavih pola sata.
Nisu česti dani kada moj djed ovako inspirativno govori; uglavnom je sveden na tišinu i javlja
se samo u nužnom slučaju. Sad govori o vremenu prošlom, o tome kako su se komšije ranije

62
lijepo pazile, te jedni drugima bili najbliži rod. "Komšija je vazda bio bliži od rođenog brata“,
kaže. Potom je djed rekao kako se nekad manje imalo, ali živjelo se sretnije i s više
zadovoljstva. Želio sam ga nešto pitati, pa sam razgovor usmjerio na auto koje je nepoznati
čovjek otjerao iz sokaka. "Kad će ga vratiti?“ pitao sam. "Neće ga ni vratiti“ rekao je djed. Na
moje negodovanje da je to krađa, djed je zavrtio glavom i rekao: "Ko te pita.“ Onda smo
obojica šutjeli, gledali prema vratima, a onuda je, noseći suharke, nailazila nena.

U naš komšiluk došle su još dvije porodice porijeklom iz Stoca. Oni dijele istu avliju, ali stanuju
u različitim kućama koje su pravi vlasnici napustili i sada žive na sjeveru Evrope. Sadašnji
stanari tih kuća bliska su porodica; to su dvije sestre s muževima i troje odrasle djece. Dva sina
i kćer. Zbog toga što sestra njene majke nije mogla imati vlastitu djecu, kćer je po rođenju
predata u ruke svojoj tetki. Uz nju je odrasla, iz njene kuće završila je školovanje, tako da
biološki roditelji učešće u odgoju kćeri skoro da nisu imali. To je lijepa djevojka, uvijek
nasmijana, dubokih plavih očiju. Ponekad je posmatram dok sjedi u avlijskom hladu i na
koljenu drži knjigu. Ona čita ruske klasike. Malo kasnije kad se dvije porodice okupe u avliji,
djevojka odloži knjigu i uključi se u razgovor. I svaki put kada ona kaže: majko!, dvije se žene
prema njoj osvrnu.

Iskopali smo rupu i u nju spustili magarca. Nije izdržao, groznica od osam dana posve ga je
ophrvala i jutros smo ga pronašli mrtvog. Zatrpali smo rupu i vratili se nazad. Dan je sunčan.
Predložio sam Almiru da pođemo na rijeku. Tamo su dvije sestre ispirale rublje. Kratko se
premišljao, a onda rekao da će, ipak, poći kući. Danas mu nije do života.

U brdu sam vidio psa kako pohlepno pase travu i ta slika vratila me u jedan od onih dana kada
je sve ovo započelo. Našoj kući prišao je čovjek; nikad ga ranije nisam vidio. Sad je pitao da li
bi mogao ući u baštu nedaleko od našeg dvorišta. Ondje je bogato rodio korov pa je mislio
uparati pregršt-dvije, za svoju porodicu koja već danima gladuje. Posmatrao sam tog čovjeka
neko vrijeme i nisam rekao ni riječ. Poslije je on otišao, a ja sam gledao u baštu prema kojoj se
zaputio. U svučenu košulju slagao je počupanu travu.

Prošlo je od tada neko vrijeme. A danas sam istog čovjeka ponovo sreo. Na ramenu nosi vreću
od pedeset kilograma, pa sam predložio da vreću spusti i da ću mu pomoći odnijeti brašno.
Nije odgovorio. Samo je nijemo prošao. Kao opčinjen gledao sam za čovjekom, zadivljen
snagom i tim ulegnutim ramenima koja na sebi nose teret proporcionalan vlastitoj težini.

Proteklu noć proveo sam u komšijskom dvorištu. Tamo su s puškama u ruci, garavih lica,
sjedili mahalski momci. Njih osam. Odande će pred zoru krenuti pred zgradu komande, a dalje
u neizvjesnost koja vapi za pitanjem: ko će se od njih vratiti živ? Posmatrao sam te vojnike
kako utišani sjede i puše. Jedan izdvojen mladić netremice posmatra svoga oca, koji se
odjednom u avliji pojavljuje. S druge strane vojnikove šake miruje pripaljena cigareta i on ne

63
zna šta bi s njom. Od tamo gdje se sprema poći, mladić se možda neće vratiti, i to je
mogućnost koju on prihvata. Ali da pripali cigaretu pred vlastitim ocem, još nije skupio
dovoljno hrabrosti. Poslije sam kroz gusti mrak i maglu koračao prema kući. Ništa se ispred
mene nije vidjelo. Niti jednog plamička da trepne u daljini. Ništa. Već smo saživljeni sa ovom
tamom; mi po sjećanju dolazimo kući. A onda ugledam: iz gelerom bušene roletne u moje oko
naiđe tračak. Odavno je prošla ponoć, a žižak u kući nije utrnut. To može značiti samo jedno;
ovdje se sve odvija u mrklom mraku, samo vijest o smrti dočekujemo pri svijeći.

S praznim kanisterima došao sam do rijeke i ugledao djevojku. Stajala je naspram mene, s
druge strane obale. Gledali smo se. Lijepa djevojka. U jednom trenutku zakoračila je u vodu, a
onda je iz rijeke povukla golem kamen i s njim u naručju zakoračila nizvodno. Gledam kako je
voda odnosi. Uskoro su na mjesto gdje je djevojka do maločas stajala došla dva muškarca.
Uzbunjeni, nešto su tražili i panično odmahivali rukama. Potom su krenuli nizvodno. Stajao
sam na istom mjestu i posmatrao kako voda oko djevojke u donjem toku postaje dublja. Već
je orobila njen vrat i dio lica.

Podigao sam prazne kanistere i šutke pošao uzbrdicom. Iza mojih leđa nakon mukle tišine
odjeknuli su glasovi, ali se za njima nisam osvrtao.

Hodam. Pomalo trčim, ne osjećam zamor, tijelo je poslušno i hranim se optimizmom. Uskoro
ću zaigrati, ali do tada vrijeme kratim dugačkim šetnjama. Tako sam došao do onog mjesta
gdje je Almir u protekloj godini šutnuo minu. Geleri su pošli na drugu stranu i nisu ih usmrtili,
ali jesu razbucali njihova tijela pa je Almir skupa sa svojim ranjenim drugarima dopuzao do
nečije kuće i ondje prislonio ruku na zaključana vrata. Otvorio ih je vlasnik kuće, pred sobom
ugledao krvave mladiće i rekao: "Ne mogu vam pomoći. Imam važnijeg posla.“ A oni su,
ranjeni, nastavili dalje, puzeći. Almir mi često o tome govori, a ja nemoćno stiskam šake.

Od dana kada je djevojka s kamenom u naručju pošla niz rijeku, vodu donosim s drugog
izvora. Mjestu gdje sam ranije punio kanistere više ne prilazim. Zato što uvijek zamišljam kako
beživotno djevojčino tijelo iznose na asfalt i ondje ga polažu na leđa okrenuto. U sivi komad
asfalta utisnut je obris tijela odjevenog u crvene pantalone krojene od lana i bijelu mušku
majicu širokih rukava. To je slika koje se teško oslobađam i potreban mi je novi izvor kako bih
krenuo iz početka.

S ribarskog štapa zujala je struna i mamac odbačen u rijeku naglo je zadrhtao. Na obalu
izvučenu ribu još nismo stigli od udice osloboditi, kada je iznad nas prošao fijuk i prsnuo u
jednoj od gornjih mahala. Onda je ponovo nastupila tišina. Poslije je stigao glas da je granata
usmrtila Miralema. Sjedio je u dvorištu, pušio prvu cigaretu, a onda je u odrini eksplodiralo.
Dvanaest dana od onda je prošlo.

64
Stajao sam u haremu kada je Miralem položen u mezar. Svi njegovi drugovi iz Palerma bili su
tamo. Nakon dženaze nisam otišao kući, nego sam ostao stajati na ulici. Odande sam gledao u
pravcu harema. Humka zemlje kao potvrda da se smrt ne misli predomisliti. Pored mezara
stoji čovjek. Nikad ga ranije nisam vidio, a opet mi se učinio odnekud poznatim. U nekoj
budućnosti, valjda, ovako bi izgledao Miralem. Poslije sam sreo Haska. Bio je uznemiren, pa
sam mu prišao. Razgovarali smo. Rekao je da se nalazio u Miralemovom društvu kad je
granata pala u odrinu. Sjedili su za stolom i grijali se na jutarnjem suncu. Planirali dan. Ispred
njih su mirovali fildžani. Onda je puklo. Smrt je bila trenutna, a ni fildžan se nije prevrnuo.

Oprostio sam se s djedom i nenom, pokupio torbu i vratio se kući. Granate rijetko padaju i sve
naoko djeluje mirno. Rat ulazi u završnu fazu, ali linije razgraničenja još uvijek se drže. Ispred
bunkera stoje vojnici i nadvikuju se. Ratuju riječima i gadno psuju, a onda noću među sobom
trguju cigaretama i alkoholom. Danas sam prvi put nakon dugo vremena pušio cigaretu s
filterom. Plavi Ronhil u tvrdom pakovanju.

Danima se ništa ne događa. Ljudi napuštaju podrume i simuliraju život tako što predveče
sjede na balkonima, puše cigarete i o nečemu šute. Od dana kad je Miralem ubijen, još nije
pala granata. Nijedna granata nakon njegove smrti. Danas je svanuo sunčan dan. Prazna je
ulica. Krenuo sam u šetnju, ali se nisam imao čemu radovati.

_______

Sklonili smo vreće s pijeskom ispred podrumskih vrata i kolone malih buba koje zovemo
magaretuše razmiljele su se naokolo. Dani prolaze. Ulazimo u period kiša. Jesen je. S prozora
gledam raskvašene ulice. U kratere od granata skuplja se voda. Treba se natjerati po ovakvom
danu izaći napolje. Odlučio sam posjetiti djeda i nenu. Nikoga usput nisam sreo. U
međuvremenu, kiša je prestala padati i u daljini se pojavila duga. Usput sam sreo Ragiba. Stoji
u dvorištu. Pozdravim ga. Odmahnuo je rukom, i to je sve. U svoje dvorište nije me pozvao.

Na musali. Sreo sam Almira. Nosio je štap; upravo je pošao na pecanje. Predložio je da pođem
s njim, on će pecati, a ja mogu posmatrati vodu i čekati. Svidjela mi se ideja u kojoj besposlen
posmatram rijeku, ali sam od nje odustao i vratio se kući. Tamo je otac vukao vreće s
pijeskom. Nosio ih je u baštu i ondje stresao na gomilu. Poslije smo podrumska vrata
oslobodili od drvenih greda, pa smo i njih složili. U podrum se više nećemo vraćati. Tamo je
majka već počela unositi saksije s cvijećem. Ako ostane napolju, ovo cvijeće neće preživjeti
zimu. Mnogo saksija treba unijeti. Zaista mnogo. Svašta treba uraditi.

65
 _________

Almir je ovaj rat preživio bez da se makar jednom bacio na zemlju. Ludost? Hrabrost? Ne
znam. Dva mjeseca nakon Dejtona, on ima osamnaest godina i potpuno sijedu kosu. Starac.
Danas sam mu rekao da izgleda kao mladi mistik i on se osmjehnuo. Igrali smo tenis. Izgubio
sam dvije-tri partije i u naletu bijesa bacio reket. Onda smo obojica gledali udubljenje koje je
na stolu proizveo moj bijes. Almir je predložio da igru prekinemo, što sam prihvatio. Sjedili
smo u crkvenom dvorištu i gledali prema Željkovoj kući. Odande su izlazili poznati momci, ali
ovaj put u civilnoj odjeći. Preko ramena nose velike putne torbe i jedan za drugim napuštaju
dvorište, ali niko od njih nije se vratio da provjeri jesu li za sobom zaključali vrata.

Sreo sam Teu i Tarika. Pozdravili smo se. Tea je rekla da uskoro napuštaju mahalu, jer se sele
na drugo mjesto. Tarik se osmjehivao, ali u razgovoru nije učestvovao. Spustio sam se na
koljena, raširio ruke i u moj zagrljaj ušla je Tea. Njen brat stajao je sa strane, a onda se i on
odlučio priključiti. Stojimo na ulici, zagrljeni, nas troje, bez želje da prekinemo nešto što se
događa posljednji put.

_______

Uglavnom ništa. Šetnje sam zamijenio laganim trčanjem, ali još ne igram. Danas sam pošao do
igrališta. Prazno je. Vjetar i kiša koja se uskoro pretvorila u snijeg. Zaista hladan dan za igru.
Prvi put nakon tri ratne zime pada snijeg. To nije duboki sjeverni snijeg, već sićušne naslage
pahulja koje se tope u mokrim krpama. U nekoj budućnosti želio bih nestati u snijegu čistijem
od ovog. Izmaknut od svijeta, daleko, sa djevojkom koja bi u tu daljinu pristala sa mnom poći,
dao bih sagraditi kolibu da u njoj do vječnosti pucketa vatra. Dok napolju gusto pada snijeg,
grlio bih djevojku, i mi bismo kroz zamagljen prozor zimu posmatrali. Nigdje ne moramo. Ne
žurimo. Sve svoje odluke već smo donijeli, i ovdje smo došli da gledamo prema naprijed. Da
nas od pređenog puta duboki snijeg liječi.

66