„Ko nauči na oblak mjesto na krov, na gore mjesto na stube, na šume mjesto na sobe, ko ču

glas Gospodnji nad vodama, taj ne može živjeti u kućama.“- A. G. Matoš

Zima kod bake

Snijeg je padao, vjetar je puhao i koža se ježila. Bio je hladan dan i dobro se osjetio. Sjedila
sam u tramvaju i držala sam oči čvrsto otvorene da ne zaspem. Zrak je unutra bio topao i
težak. Nije mi pasao, htjela sam se vratiti na snijeg i hladnoću. Grijala sam ruku drugom i
gledala hladnu Savu, zamišljajući da je bistra kao rijeka koja prolazi kroz selo moje bake.
Vozilo je krčilo preko tračnica i u sebi sam tiho tugovala za slobodom od gužve i brzine.
Napokon, tramvaj je stao i na mojoj stanici i lijeno sam izašla na tanki vjetar što juri niz
planine iznad grada. Autobusni kolodvor je bio poprilično prazan, što ne čudi za pet sati
ujutro. Prišla sam obližnjoj klupi i razgrnula snijeg sa nje. Izvadila sam svoju bilježnicu za
crtanje, izvukla olovku i okrenula praznu stranicu. Prsti su mi se kočili, ali je jednostavno bilo
previše toga za nacrtati da odustanem; oblaci, snježni vrhovi i usamljeni ljudi što se prave da
me ne vide. Crtala sam sve dok više nisam osjetila olovku, nakon čega sam navukla rukavice,
vratila stvari u torbu i strpala ruke u džepove. Falila mi je toplina tramvaja.
Moj bus je ubrzo pristigao. Išla sam u planine.
Ušla sam i kupila kartu od vozača. Bila je samo malo skuplja od onoga što sam očekivala, ali
ništa što bi previše moglo utjecati na ono novca što sam uštedjela za ovaj put. Sjela sam na
prvo sjedalo sprijeda i zauzela još jedno mjesto pored sebe sa svojim ruksakom. Nije bilo
puno ljudi pa sam znala da će biti dovoljno mjesta. Iza mene je sjedio par starica koje su se
vraćale svojoj kući, čovjek koji je očito išao na izlet i žena sa djetetom, za koje pretpostavljam
da je njezina kćer.
Za koju je minutu motor zarzao i krenuli smo. Polako smo izlazili iz grada i gledala sam kroz
prozor da ga još jednom dobro upijem. Kada smo izašli iz grada, gledala sam ga u retrovizoru.
Nisam ga nikada htjela zaboraviti, to mjesto koje me naučilo što je zatvor. Mislim da sam čak
i malo plakala, ali nisam sigurna.
Pokraj mene su se sada pružale beskonačne ravnice, bijele i uspavane. Oči su mi se polako
sklapale, a na kraju sam ih pustila da to i naprave.
Beskonačno, beskonačno bijel i hladan. Često sanjam snijeg; mekan i nježan, a bježi mi iz
toplih dlanova. Možda san i nije o snijegu. Kada se probudim brišem vruće suze iz očiju
hladnim prstima i pokušavam opet zaspati. Uglavnom ne ide.
Tako je bilo i sada. Pogledala sam opet kroz prozor s desne strane. Same ravnice i ponešto
gole šume. Ubrzo smo došli do granice. U polu-snu sam pokazala svoje dokumente i sklonila
se sa hladnoće u bus što sam prije mogla. Otvorila sam svoju termosicu iz koje se pušio vrući
čaj od nara. Spržila sam jezik.
Ubrzo smo nastavili. Opet sam spavala, ali nisam ništa sanjala. Probudila sam se kada smo
prolazili grad u čijem je središtu utvrda. Sve je bilo tako hladno. Dvorac je zaspao na brdu,
otkuda je gledao cijeli grad. Ipak, začudo, nitko mu nije obraćao pažnju. Svatko je bio zauzet
u tom trenutku i samo sam ja vidjela čarobni dvorac. Mislim da bi se to svidjelo onoj
djevojčici.
Nakon grada sa utvrdom smo ušli u kanjon. Njime se vukao Vrbas, rijeka koju je moj brat
zvao Pastrva, zato što se nije mogao sjetiti riječi Vrbas. Šume koje su kitile litice nisu više bile
gole; sada su borovi, smreke i jele zelenili bijelo ništavilo i izložene stijene. Uzorci se miješaju
i sve postaje jedna slika kamenja, šuma i snijega. Buljim kroz prozor da svaki kutak upijem,
zaboravim i zamijenim novim.
Polako se penjemo na prijevoj koji prolazimo. Ovdje se sa snijega odbijaju zrake sunca i nema
kaputa koji će to dovoljno ugrijati. Brda i brda zemlje na kojoj svakog proljeća raste nešto.
Nekada zlatni i zeleni blokovi visoke trave, sada sve isto, spava ispod bijelog pokrivača. Prošli
smo još kroz dva grada dok nisam došla do svoje stanice. Autobusni kolodvor Fojnica. Prvi
put sam udahnula oštri, tanki planinski zrak nakon stoljeća smoga u mojim plućima.
Sada je bilo podne. Bilo je hladno, toliko hladnije nego bilo gdje. Malo sam jače povukla kapu
preko crvenih ušiju. Pokušala sam ugrijati nos rukama, ali sam nakon nekog vremena
odustala.
Do mog je odredišta trebalo, ipak, još i hodati. Šuma je obavijala selo u kojem je moja baka
živjela. Bila je jedna jedina cesta koja je vodila do tamo. Pored ceste se brza rijeka spuštala
niz planinu. Bila sam tako sretna što nije Sava. I sve je stalo, osim mene. Snijeg se osipao po
već bijeloj cesti. Nije padao nježno, već silovito, čak pomalo strašno. Stala sam i ja i pustila da
mi zasniježi naočale. Imala sam potrebu glasno se smijati, ali je šuma bila previše tiha da bih
joj smetala. Svaki korak je bio težak kao željezo i donosio mi je osjećaj stvarnosti kao nikada
prije. Kroz rukave i ovratnik mi je upadao snijeg i tresla sam se od hladnoće. Zatim je pored
ceste nikla prva lampa. Nastavila sam hodati, okovi oko gležnjeva, cijelo lice mi se ukočilo.
Prsti više nisu bili opcija, a nakon što više nisam osjetila ni cvokot zubi je nikla i prva kuća
bakinog sela. Velike kuće, svaka sa vrtom, jedna sa jezercem i guskama, jedna sa kamenim
bazenom, jedna sa velikom starom šupom i jedna sa velikim poljem.

Ušla sam u prilaz bakine kuće. Imala je potok s jedne strane i rijeku sa druge. Imala je prazan
ribnjak, bijelu fasadu, crni krov i dimnjak iz kojeg se nije pušio dim iz peći. Kuća je bila prazna
i nije bilo niti jednog bakinog kolača. Koliko god da je stvari falilo, imala sam dom.

Skinula sam rukavice. Čučnula sam i u svojim dlanovima oblikovala malu kuglu snijega. One
vruće suze su mi vrvjele iz očiju, curile niz obraze na onaj snijeg što mi se polako topio u
smrznutim rukama.

I sada sam sama i sada sam živa.