Russel Banks

SLATKO ŽIVOTARENJE
(THE SWEET HEREAFTER)
za Chase
Darom doma i prikrivenim Riječima
Ljudsko srce sluša
o Ničemu -
»Ništa« jest sila
koja obnavlja Svijet -
Emily Dickinson
Dolores Driscoll
Pas - to je bio pas i sigurna sam da sam ga ugledala. Pomislila sam da
sam vidjela psa. Snijeg je tada već gusto padao, a u takvoj mećavi
ugledate nešto čega nema i kada to ugledate, zaboga, reagirate makar i
pogrešno. Shvaćate? Tako sam obučena za vozača, takav je moj
temperament majke dvojice odraslih sinova i supruge jednoga invalida.
Pa kada i pogriješim, griješim u dobroj namjeri.
Ono što sam ugledala nalikovalo je psećoj sablasti, nekakva
crvenkastosmeđa mrlja, daleko manja od jelena - iako jednake
đumbirastocrvene jelenje boje, brzo se kretalo u snježnom oblaku koji je
visio između nas, onda je usporilo i konačno zastalo nasred ceste kao da
pokušava odlučiti hoće li nastaviti dalje ili se vratiti natrag.
Nisam ga mogla jasno vidjeti pa ne mogu reći što je to stajalo na cesti, ali
sam jasno vidjela mrlju - to hoću reći, reagirala sam na nju. Takve stvari
odvijaju se brže nego uspijete razmisliti; ako niste dovoljno brzi
skamenite se baš poput tog jelena ili psa ili već kojeg vraga koji se tamo
bio našao, i pregaze vas, baš kao što bih i ja bila udarila toga jelena ili
psa da nisam, ne razmišljajući, smotala volan i nagazila kočnice.
A sada dosta priče o tomu je li to bio pas ili omanji jelen ili samo
nekakav privid - pravo govoreći, ovo posljednje bilo bi najbliže istini.
Ono bitno jest da sam tamo ugledala nešto što nisam očekivala, i da
nisam najbolje vidjela što je to bilo; nije bilo vremena - zaključimo da je
to bilo nešto nalik psu - maleni riđi španijel, manji od setera, velik poput
djeteta odjevenog u zimsko odijelce boje hrđe, učinila sam ono što bi
učinio svatko s imalo zdrave pameti; pokušala sam skrenuti da ga ne
pregazim.
Kako rekoh, tada se već bilo danilo i snijeg je bio gust, ali kada sam bila
kretala od kuće bilo je još mračno, snijeg još nije bio počeo padati. Iako,
da ste onjušili zrak moglo se namirisati da se snijeg sprema, usprkos
tomu isprva sam pomislila da je za snijeg pre hladno. To sam rekla i
Abbottu, mojem suprugu koji rijetko napušta kuću otkako je vezan za
invalidska kolica, pa sam se navikla izvijestiti ga o vremenu gotovo
svakog jutra kad prvi put iziđem iz kuhinje na stražnji trijem.
- Miriši na snijeg - rekla sam, prignula se i pogledala termometar pored
vrata. Postavljen je nisko u okviru olujnih vrata tako da mu Abbott
može prići i provjeriti temperaturu kad god poželi. - Minus sedamnaest,
- rekla sam. - Prehladno za snijeg.
Abbott je svojevremeno bio sjajan stolar, ali je 1984. doživio moždani
udar; iako se djelomično oporavio, još je uvijek vezan za kuću. Teško
govori, neki ljudi tvrde da ga ne razumiju, ali ja ga razumijem savršeno.
Nesumnjivo, zato što znam da je njegov um savršeno bistar. Način na
koji se Abbott suočio s posljedicama moždanog udara dovoljan je dokaz
njegove srčanosti, štoviše, odvijek je bio osoba živo zainteresirana za
svijet oko sebe, pa se trudim približiti mu što više saznanja. To je
najmanje što mogu učiniti.
- Nikada... tako... hladno - rekao je. Uspijeva govoriti samo lijevim
krajem usta, zamuckuje i pljuje, te pravi grimase koje su nekima
odbojne, pa odvraćaju pogled i tako ga ne mogu u potpunosti razumjeti.
Meni je njegov govor zanimljiv, čak i privlačan. Ne samo zato što sam se
privikla na njega. Istinu govoreći, ne vjerujem da ću se ikada privići,
upravo mi je zato tako zanimljiv i privlačan. Ja sama, prilično sam
govorljiva, a takvi brbljavci izvale mnogo toga što zapravo i ne misle.
Abbott, više od ikoga mora svojim riječima davati značaj, gotovo poput
pjesnika, a blizina smrti u kojoj se našao dala mu je jasnoću življenja
koju većina nas ne može čak ni zamisliti.
- Sjeverni... pol... podsnijegom - rekao je.
O tome se nije vrijedilo sporiti. Uzela sam termosicu s kavom, poljubila
ga i mahnula na odlasku kao i svakoga dana, zatvorila vrata i otišla do
štaglja pokrenuti autobus. U kuhinji držim rezervni akumulator i
kablove za paljenje, za svaki slučaj, ali je stara kanta tog jutra bila dobro
raspoložena i odmah je upalila. Po naravi sam oprezna i ne pretjerano
optimistična osoba, osobito u pogledu alata i strojeva; sve održavam
vrhunski spremno, uvijek imam dovoljnu rezervu. Akumulatori, gume,
ulje, antifriz, sve sve. Taj autobus njegujem kao da je moj vlastiti, možda
i bolje, razlozi su očevidni, a takva sam narav, osoba koja sve radi po
pravilima. Nikada ne preskačem ništa.
Vrijeme - bio snijeg ili led - zaustavilo me tijekom godina gomilu puta,
naravno, po takvom vremenu Gary Dillinger, ravnatelj škole ionako bi
otkazivao nastavu pa se ti dani i ne računaju; ali u dvadeset i dvije
godine nisam propustila ni jednu vožnju zbog mehaničkih kvarova, te
iako sam promijenila tri autobusa, mijenjala sam ih samo za veća vozila
kako je grad rastao. Počela sam 1968. s svojim potpuno novim
Dodgeovim terencem vozeći sinove koji su bili pohađali školu Sam
Dent, te ih razvozila s još šestero, osmero djece koja su živjela oko
Bartlett Hill Roada. Tada je okrug oslužbenio moju rutu, uzeli su me na
plaću i kupili GMC s dvadeset četiri sjedišta. I konačno, 1987. za
prijevoz djece te prve djece, okrug je nabavio Internationalov autobus s
pedeset sjedišta. Stari Dodge ispustio je dušu nakon 168.000 milja,
odvezla sam ga iza štaglja, ispustila ulje i digla ga na grede, sada imam
gotovo novi Plymouth Voyager kojim vozim Abbotta na terapije u Lake
Placid. Plymouth ima ugrađeno dizalo za invalidska kolica koja se
učvršćuju na suvozačevo mjesto, te Abbott može sjediti sprijeda pored
mene što mu pruža veliko zadovoljstvo. Stari GMC i dalje
upotrebljavaju za prijevoz djece do gimnazije u Lake Placidu.
Na sreću, štagalj nam je dovoljno velik i prazan tako da sam školski
autobus uvijek preko noći ostavljala kod kuće pa sam ga mogla redovito
održavati. Ne da ne vjerujem Billyju Anselu i njegovim vijetnamskim
veteranima u Sunocou gdje okrug održava ostala dva autobusa, da nisu
kadri servisirati i moj autobus, vjerujem ja njima - oni su pametni
mehaničari, promišljeni su, osobito Billy, i sve popravke složenije od
podešavanja motora prepuštam njima. Ali dnevno održavanje, poput
pilota - to nitko ne bi mogao činiti s toliko pažnje kao ja.
Već sam vam rekla, sasvim obično jutro, bus je odmah upalio usprkos
onih sedamnaest ispod ništice te sam krenula uzbrdo na jutarnju vožnju.
Autobus sam nazvala Cipela, običavam to raditi, čini mi se da djeca
stvari vole smatrati nečim živim. Vjerujem da im je tako draže ići u
školu, posebice manjoj djeci, i nekoj čiji domovi nisu baš uzor blještavila
i divote - ma, razumijete vi mene.
Stari Dodgeov terenac, više muški automobil, djeca su bila okrstila
Urlator, bilo je to onih godina kad su proljeća bila grozna. Tada mi
okrug još nije bio davao naknadu za održavanje vozila, pa nisam mogla
otklanjati sve kvarove i tako bi auto svaki put urliknuo kad bismo
uletjeli u rupe na Bartlett Hill Roadu, tada još neasfaltiranom. Tada sam
zamijetila kako su i ostala djeca prihvatila to ime te zapitkivala: - Pa,
kako se Urlator danas osjeća? - i slično svaki put kad bi ulazila u auto,
baš kao da je riječ o nekom njima omiljelom konju. Kasnije su sinovi
krenuli u gimnaziju, a ja sam dobila GMC-a, tada sam izvela čitavu
predstavu i predstavila ga kao Rufusa, Urlatorovog većeg i glupljeg
bratića - djeci se učinio takvim. International sam okrstila imenom
Cipela, budući da bih se kad bih vozila trideset, trideset petero djece,
osjećala poput starice koja je živjela u cipeli s toliko djece da nije znala
što činiti, a djecu je zabavljalo da im pričam tu priču, pa su uskoro
tapšali Cipelu po boku dok bi ulazili i ispitivali: - Je li Cipela noćas
dobro spavao? - Je li Cipela jutros obilno doručkovao? - I slične
primjedbe. Kako vozila nisam nazivala kojekakvim slatkastim imenima,
držala sam se više onih malo podrugljivih, mogla sam stariju djecu,
osobito dječake koji su bili pomalo grubi uvući u igru, te time vožnju
učiniti ugodniju svima. Bilo je to nešto u čemu smo svi sudjelovali, a tu
sam vrijednost uvijek pokušavala promicati u mladih ljudi.
Toga jutra prva postaja bila mi je na vrhu Bartlett Hill Roada, na mjestu
gdje se grana na Avalanche Road i ulicu McNeil. Zastala sam uz rub i
okrenula se tako da je vozilo gledalo prema istoku, te pričekala
Lamstonovu djecu da se niz brdo spuste do McNeila. Sve troje, još od
onoga dana kad je Harold, najstariji, pošao u školu, uvijek su
zakašnjavali na postaju ne mareći za prijetnje da ću ih ostaviti ukoliko
me ne budu čekali na postaji, te sam se navikla dolaziti uvijek malo
ranije i natočiti si šalicu kave te ih pričekati. Kao da su im rođenjem
satovi počeli kasniti pet minuta za svima ostalim, te je jedini način da ih
se dočeka na vrijeme bio postaviti svoj sat pet minuta naprijed.
To me nije uznemiravalo. Dapače imala sam priliku uživati u drugoj
šalici jutarnje kave u autobusu s uključenim grijanjem. Vladao je mir, na
vrhu ceste Bartlett Hill koja je gledala istočno prema Giantu,
Noonmarku i Wolf Jawu, promatrala sam kako nebo blijedi, i crne obrise
planina suprotstavljene mliječnobijeloj traci svjetla koja se širila
obzorom. Zbog takvih prizora volim obitavati ovdje umjesto na nekom
mjestu s blažom klimom gdje je život, pretpostavljam, ponešto lakši.
Dolje u dolini promatrala sam kako se u Sam Dentu pale svjetla jedno
po jedno, a niz ceste 9 i 73 farovi rijetkih vozila ljudi koji su kretali na
posao bljeskali su poput krijesnica.
Čitav sam život provela u ovome gradu, sa sigurnošću tvrdim kako
poznajem svakoga, čak i novopridošle, čak i ljetne naseljenike. Pa ne baš
sve ljetne goste, samo one stalne koji imaju vlastite kuće, koji dolaze već
s proljećem, a odlaze kasno u jesen. Njih poznajem budući da tijekom
praznika radim pola vremena na pošti gdje razvrstavam njihova pisma i
pomažem Edenu Schraftu pri raznošenju. Zapravo, to sam radila prije
nesreće. Sada u Lake Placidu vozim hotelske goste.
Toga jutra dok sam čekala Lamstonove, razmišljala sam o svojim
sinovima. Reginaldu i Williamu. Uvijek smo ih tako zvali, nikada
Reggie ili Billy. Mislim da im je to pomoglo da brže sazriju. Jednostavno
nisam htjela da postanu odrasli koji o sebi misle kao o djeci i ponašaju se
poput djece kada od njih očekuješ ponašanje odrasle osobe. Hvala, ne bi.
Mlađi sin, William, u vojsci je u Virginiji, i tada se upravo vratio iz
Paname, nije bio ranjen niti išta takvoga, ali ipak zvučao je pomalo
čudno i daleko, ali i to je razumljivo. Još ga nisu poslali u Zaljev.
Reginald je imao nekih bračnih poteškoća, moglo bi se reći, Tracy,
njegova supruga dosađuje se na poslu u hotelu Marriott u Plattsburghu
gdje radi na recepciji, i želi zatrudnjeti. Tada je još uvijek pohađao
večernju školu na državnom sveučilištu u Plattsburghu budući da kao
crtač nije mnogo zarađivao, i htio je pričekati još nekoliko godina prije
nego dobije dijete. Rekla sam da savjetuje Tracy neka potraži neki
zanimljiviji posao. To ga je razljutilo. Razgovarali smo telefonski, mislim
da je ona bila negdje vani. - Mama, to nije tako <I>jednostavno<D>, -
rekao je kao da me smatra glupačom. Naravno, znam da nije
jednostavno - udana sam dvadeset osam godina - ali što sam drugo
mogla reći? U svakom slučaju osjećala sam se odsječenom od sinova što
je neuobičajeno i stvara mi osjećaj praznine u utrobi, gotovo nalik gladi,
htjela sam učiniti nešto i otjerati ga ali mi ništa nije padalo na um.
Lamstonovi klinci su se stvorili na postaji, dva starija dječaka, Harold i
Jesse, koji su zalupali po vratima, i njihova malena sestra Sheila koja je
tek navršila šestu i trčala niz padinu za njima. Otvorila sam vrata i oni
su ušli, tihi i ozbiljni kao i uvijek u svojoj iznošenoj zimskoj odjeći,
vukući torbe s ručkom i školske knjige, sve troje sjeli su negdje oko
sredine jedan do drugoga. Mogli su birati sjedišta, ali su uvijek sjedali
na mojoj strani točno u sredinu autobusa, između dječaka koji su više
voljeli sjediti straga, i djevojčica koje su se okupljale naprijed, blizu
mene, te su oni posljednji koje sam skupljala obično sjedali na preostala
sjedišta, ona najbliža Lamstonovima.
Istinu govoreći Lamstonovi klinci nikada mi se nisu previše sviđali;
otežavali su mi posao. Ipak, žalila sam ih, pa sam se ponašala kao da su
mi veoma dragi. Bili su ono što biste nazvali mučaljivcima, i to sve troje,
iako su zasigurno razgovarali međusobno, uvijek šapućući tako da ste
se osjećali kao da upravo vas kritiziraju. Mislim da su se osjećali
drugačijima od ostale djece. I to zahvaljujući ocu, Kyleu Lamstonu,
povremenom ličiocu, pijancu poznatome u gradu po sklonosti javnom
nasilju. Njihova majka, Doreen, imala je prepredeni izraz žene koja
mora udovoljavati takvom muškarcu. Lamstonovi su bili siromašni
poput poljskih miševa i donedavna su stanovali u prikolici na
parkiralištu pola milje niz cestu McNeil. Siromaštvo i stambene
prikolice nisu toliko neuobičajene u Sam Dentu. Ne, sigurna sam da je
nasilje tu djecu oblikovalo da se ponašaju kao da se razlikuju od drugih.
Imali su svoje tajne.
Sitni, zgužvanih lica, bili su šutljivo trojstvo, žaleći se šaptom jedno
drugome iza mojih leđa dok sam ih, vozeći, svako toliko pokušavala
razvedriti. - Kako ste jutros? Spremni za čitanje, pisanje i matematiku? -
I slično. Gadila sam se samoj sebi. - Mora da ste se jutros smrzli putem
nizbrdo. - Ni riječi. Tišina.
- Harolde, hoćeš li ovoga ljeta igrati u maloj ligi? - upitala sam ga. I dalje
niti riječi. Kao da pričam sama sa sobom ili čitam tekst na radiju.
Češće bih ih jednostavno zanemarila, ostavljala bih ih na miru budući da
su upravo to htjeli, i zviždukala spuštajući se nizbrdo prema sljedećoj
postaji, razmišljajući o njoj kao o prvoj postaji, kao da sam još uvijek
sasvim sama u autobusu. Ipak, toga dana iz nekog razloga htjela sam da
mi odgovori barem jedno od njih troje. Možda zato što sam se osjećala
odvojena od vlastite djece, možda sam samo bila pomalo pokvarena.
Tko bi sada znao? Usredotočiti se na namjeru isto je kao i umisliti
krivnju - što si udaljeniji od samoga čina, teže je izdvojiti uzrok koji ga je
pokrenuo.
Kyle Lamston, njihov otac, znam ga kao sasvim malog gradskog
dječaka; obitelj mu se doselila iz Kanade, negdje iz Ontaria, ovamo su se
naselili početkom pedesetih, u vrijeme kada je u okolici postojalo još
nekoliko mljekara koje su čitavu godinu davale posla nekvalificiranima.
Jedini Kanađani koji danas dolaze ovamo su turisti. Kyle je obećavao
kao mladić, razvijen, ljepuškast, čak i pametan, ali je uskoro počeo piti,
još u doba kad je prolazio kroz sve vrtloge i gnjev muškog adolescenta, i
poput mnogih neobuzdanih mladih ljudi potonuo u njemu.
Doreen je iz porodice Pomeroy, iz Lake Placida, prava mala lutka,
zaljubila se u Kylea i prije nego je trepnula zatrudnjela je i preselila se u
prikolicu na cesti McNeil, na zemljištu koje je nekoć pripadalo
Kyleovom ocu, s Kyleom koji se svake večeri vraćao sve kasnije iz
Spread Eaglea ili Rendez-Vousa, pijan i s osjećajem da ga je život
prevario za što je krivio nju, te je, bez sumnje, za to i kažnjavao.
Sada je već u tridesetima, naginje debljanju, te mu je nakon pola tuceta
optužbi za vožnju u alkoholiziranom stanju oduzeta vozačka dozvola,
što mu je naravno otežavalo silazak s brda i odlazak na posao. Ono malo
što bi zaradio ličenjem kuća, zapio bi u Spread Eagleu ili Rendez-Vousu.
Markice za hranu, socijalna pomoć, susjedi i crkvena pomoć održavali
su ih manje više nahranjenima, odjevenima i s krovom nad glavom, ali
su Lamstonovi postali, nakon dobrog početka, obitelj označena kao
potpuni promašaj, pa su ih ljudi većinom odbacivali. Zauzvrat, povukli
su se u sebe. Mislim da im je to bio posljednji trun ponosa. Zato su im se
djeca ponašala tako odbojno, čak i prema meni. Uostalom, tko bi im to
smio predbaciti?
- Harolde! - progovorila sam. - Jesi li čuo što sam te pitala? - okrenula
sam se i presjekla ga pogledom.
- Ostavite nas na miru! - odvratio je, gledajući me onim svojim hladnim
modrim očima. Njegov brat Jesse sjedio je pored prozora i gledao kao da
pogledom može prodrijeti kroz tamu. Harold je svojoj malenoj sestri
pokušavao obrisati lice krajem svoga crvenog šala. Mala je nečujno
plakala, kako plaču žalosni i uplašeni, odjednom sam se osjećala grozno,
htjela sam progutati to što sam izgovorila.
- Oprosti - tiho sam rekla i nastavila voziti.
S Lamstonove postaje na raskrižju McNeila i Avalanchea, cesta skreće
prema zapadu niz padinu u tamu, s crnim vrhuncima Big i Little Hawka
zdesna i udolinom i gradićem Sam Dent slijeva, prema vrhu brda gdje
sam išla pokupiti malca kojega sam osobno jako voljela i uvijek ga rado
susretala. Medvjed Otto. Bio je energičan, velik jedanaestogodišnji
Abenaki Indijanac kojega su usvojili Hartley i Wanda Otto. Godinama
su bezuspješno pokušavali začeti dijete da bi napokon odustali i nekako
pronašli Medvjeda u sirotištu u Vermontu, te kako je Hartley i sam
četvrtinom indijanske krvi, samo iz zapadnih plemena, Shawnee ili
Sioux, usvojili su ga bez imalo problema. Tri godine kasnije, često se
događa da dolazak usvojenog djeteta nekako opusti novopečene
roditelje, Wanda je zatrudnjela.
Medvjed me je već bio čekao, i u trenutku kada sam otvorila vrata
uskočio je u autobus kao da je to bio planirao, trijumfalno se nakesio i
podigao dlan na pozdrav, baš poput nekakvog mladog crnca iz grada.
Pljesnula sam ga, a on je rekao - Yo, Dolores! - pojurio niz prolaz i sjeo
na sredinu zadnje klupe, ispružio je noge i prekapao po kutiji s ručkom
čekajući svoje društvo. Imao je okruglo tamno narančasto dječje lice s
vječito mirnim smješkom na njemu, baš kao da mu je netko upravo
ispričao kakav sjajan vic koji sada prepričava sebi samome. Njegova
kosa, duga, ravna i ugljeno crna visila mu je u pramenovima preko
širokoga čela. Čvrst, ali ne i debeo dječak, bio je građen poput sumo
hrvača. Nebrojeno sam ga puta promatrala kako u naglo planulim
svađama koje dječaci često zameću igra ulogu pomiritelja, poštivala sam
ga i vjerovala da će postati sjajan čovjek. Bio je jedno od one djece koje iz
ljudi izvlače ono najbolje.
Ottove biste možda mogli smatrati hipijima ukoliko gledate samo
njihovu kosu i odjeću, ponašanje, poglede na politiku, dom i tako dalje -
njihov način življenja koji je bio, moglo bi se reći, ponešto ekstreman i
neuobičajen. U stvari bili su uzorni građani. Redovno su nazočili
sastancima gradskog vijeća na kojima su s poštovanjem iznosili vrlo
zdrave sudove, bili su članovi dobrovoljne vatrogasne postrojbe. Čak su
prošli i obuku prve pomoći i oživljavanja na tečajevima u školi, a uvijek
su pomagali na raznim dobrotvornim sajmovima i karnevalima u gradu,
iako nisu išli u crkvu. Oboje visoki i vitki, sporih kretnji i govora.
Vegeterijanci.
Hartley koji je u Keesevilleu radio u tvornici namještaja imao je gustu
divlju bradu i kosu vezanu u rep, što je meni izgledalo pomalo jadno
otkako je počeo sijedjeti. Wanda je izrađivala posude od štapića i slame
u glini, i košare s glinenim valjcima u slami - vrlo neobični predmeti
koje je prodavala na sajmovima po državi - nosila je staromodne
naočale, a kosu je imala poput Morticie, majke iz serije <I>Addams
Family<D>. Kuća im je bila nalik kupoli, napola ukopanoj u padinu
Little Hawka. Sami su je sagradili, izgledala je nesvakidanje, iako su mi
ljudi koji su bili unutra pričali da je kuća prilično velika i udobna, iako
mračna. Rekli su da ih podsjeća na unutrašnjost velikog vojničkog
šatora. Ottovi su se posebice zanimali za zaštitu okoliša, što nije ništa
neočekivano, ovamo su došli s juga države i vjerujem da su fakultetski
obrazovani. O njima se neprestance pričalo da gaje i puše marihuanu, ali
što se mene tiče to je njihova stvar sve dok nitko drugi ne strada.
Stalno pričam u prošlosti kao da oni više nisu s nama, kao na primjer
Lamstonovi koji su se preselili u Plattsburgh. U stvari, Ottovi su još
uvijek u Sam Dentu i dalje žive u svojoj kupoli, Harvey izrađuje stolce
za ljuljanje u Keesevilleu, a Wanda kod kuće lonce i košare. Hvala Bogu,
porod joj je prošao bez poteškoća, rodila je zdravog dječaka, ime mu ne
znam budući da ih više ne viđam često i ne zanimam se toliko za takve
stvari kao prije. Pričam o životu u Sam Dentu prije nesreće, toliko toga
se izmijenilo otada da mi je teško opisati ljude i događaje vezane uz
nesreću, osim da ih smještam u prošlost.
Iza Ottove kuće kada se prijeđe hrbat Bartlett Hilla cesta se prilično
strmo spušta, na tome sam dijelu puta stala triput, tako da sam autobus
jedva izvukla iz prve brzine prije nego što bih ponovno morala nagaziti
kočnice. Pokupila sam Hamiltonovu djecu, Prescottovu i Walkerove,
ukupno sedmero njih, mališane; prvi, drugi i treći razred, djecu mladih
parova koji stanuju u kućicama koje su sami krpareći izgradili na
parcelama zemljišta koje je nekoć bilo pripadalo mome ocu i djedu.
Zemljište smo, zajedno sa starom porodičnom kućom i štagljem
naslijedili Abbott i ja 1974. kada mi je preminuo tata, mama je umrla
kada mi je bilo devetnaest, a kada je '84 Abbott pretrpio moždani udar,
prodali smo veći dio zemljišta na brdu uz cestu. Ispalo je da smo prodali
debelo ispod cijene, budući da smo uranili nekoliko godina da bismo
mogli iskoristiti procvat mode onoga što nazivaju »druga kuća«.
Doduše, novac nam je trebao upravo tada, za Abbottove bolničke račune
budući da mu se račun socijalnoga upravo topio, a mladim je parovima
bila potrebna zemlja da izgrade svoje domove i u njima podižu svoju
djecu.
Nikada nisam osobito zažalila. Radije na toj zemlji gledam malene
kućice i imanja ljudi koje poznajem otkada su sami bili djeca, nego
suvremene alpske ljetne i zimske kolibe koje grade bogati yuppiei iz
New Yorka koji nimalo ne mare za ovaj grad i ljude u njemu.
Mislim, nemam ništa protiv neznanaca, razumijete me. Samo, grad
morate zavoljeti prije nego zaživite u njemu, a u njemu morate živjeti da
biste ga zavoljeli. U protivnom predstavljate neku vrst nametnika. Znam
da turisti, ljetni posjetitelji donose gradu gomilu novca, ali kako Abbott
voli reći: - Dobitak... na... brzinu... donosi... dugoročne... gubitke.- Što je
većim dijelom istina.
S malim Hamiltonima, Prescottima i Walkerima u autobusu polagano
sam provezla pored svoje kuće gdje je, sudeći po upaljenom svjetlu u
kuhinji, Abbott ispijao svoju drugu šalicu kave i slušao vijesti na radiju -
voli slušati vijesti na National Public radiju iz Burlingtona koji je jedan
od njegovih izvora neobičnih činjenica. On radio sluša kao što neki ljudi
čitaju novine - gleda ravno u prijemnik, namršti obrve, izgleda kao da
sve što čuje pohranjuje u pamćenje. Televiziju mrzi. Što je neobično za
invalida, i što mogu razumjeti, ali je možda u vezi s činjenicom da je
rijetko potišten zbog svojega stanja. Uvijek je bio privrženiji radiju no
televiziji. Zatrubila sam mu na pozdrav, tako uvijek činim, i provezla se
pored kuće.
Sada je u autobusu bilo bučnije, ranojutarnji zvuci djece koja pokušavaju
biti odrasla, javljajući se jedni drugima svojim sitnim glasovima, doduše
neki i nisu bili više tako sitni; propitivali, svađali se, razmjenjivali,
ogovarali, hvalisali se, moljakali, udvarali, prijetili, ispitivali - činili sve
što i mi činimo, isti poput štenadi i mačića koji oponašaju odrasle pse i
mačke. Sve to i nije najmirnije i najljepše, iako ništa gore od zvukova
koje proizvode odrasli i njihove ljepote i mira, ali nikome ne čini ništa
nažao. Budući da djecu možete slušati bez straha, baš kao i gledati
štence koji se prevrću i grizu ili mačiće kako se prikradaju i skaču jedni
na druge ne bojeći se ozljeda, tako i dječji razgovori mogu biti veoma
poučni. Vjerujem da je razlog tomu što djeca govore otvoreno ono što mi
odrasli činimo ozbiljno i potajno.
Već se bilo dovoljno razdanilo, vladalo je sivilo praskozorja, ugledala
sam nisku naoblaku i znala da će sniježiti. Ceste su bile suhe i očišćene
od leda; bilo je toliko hladno da nije sniježilo čitav tjedan. Zbog niskih
temperatura predviđala sam da će novi snijeg biti suh i težak, pa se toga
jutra nisam gnjavila postavljanjem lanaca na kotače - znala sam da ću ih
trebati za poslijepodnevnu vožnju i tiho gunđala zbog toga - stavljanje
lanaca po hladnoći dosadno je i naporno za ruke. Da biste zakvačili
lance morate skinuti rukavice, barem ja moram, a cirkulacija u mojim
prstima - Abbott mi kaže da je to zbog cigareta iako sam prestala pušiti
prije petnaest godina - nije više kao prije.
Ipak, tada još nisam brinula. Kada četrdeset pet godina po svakom
vremenu vozite ovim cestama, malo što vas može zateći. Što je jedan od
razloga zašto su me zaposlili 1968. godine i svake godine obnavljali
ugovor - drugi su razlozi bili moje zamjetne vozačke sposobnosti, moja
pouzdanost i točnost. I najviše, ljubav i odnos prema djeci. Ne hvalim
se; to su činjenice. Bez i najmanje dvojbe - bila sam najbolji vozač
školskog autobusa u okrugu.
Kada sam stigla na donji kraj ceste Bartlett Hill, pored starog mlina na
mjestu gdje se spaja s cestom 73, pokupila sam gotovo polovicu svojih
putnika, u autobusu je bilo više od dvadesetero djece. Na svoje postaje
uz cestu Bartlett Hill stigli su pješice manjim cestama i puteljcima, vesele
hrpice sastavljene od troje, četvero djece okupljene oko niza poštanskih
sandučića koje očekuju moj dolazak - nalikovali su na šumske bobice
koje čekaju da ih tko ubere; ponekad sam spuštajući se cestom tako
razmišljala - žnjela sam djecu s padine. Uvijek sam uživala promatrati
odraslu djecu, one iz sedmih i osmih razreda, kada su slušali glazbu s
walkmana ili tranzistora, plesali, udvarali se i borili za svoje mjesto u
njihovim brojnim i tajnim redovima što je odraslima bilo potpuno
nerazumljivo, dok su mlađi dječaci i djevojčice trijezno proučavali i
procjenjivali pokrete starijih kako bi ih i sami kasnije upotrijebili. Voljela
sam način kojim su stariji dječaci zabacivali kosu u pomno uređene
valove i pramenove, djevojke koje su se uljepšavale ruževima i
sjenilima, kao da nisu već bili dovoljno lijepi.
Pri ulasku u autobus morali su isključiti tranzistore. To je bilo jedno od
tri pravila koja sam postavljala prvoga dana nastave. Pravilo prvo: u
autobusu nema glazbe s kasetofona ili tranzistora. Slušalice i walkmani
bili su, naravno, dopušteni, ali ne bih mogla podnijeti hrpu sićušnih
zvučnika koji rigaju rock'n'roll za mojim leđima. Što nije bio slučaj s
drugim zvukovima koje su klinci proizvodili. Pravilo drugo: nema
tučnjave. Tko se potuče, Boga mi, hoda do škole. I nije me briga tko je
započeo, u šetnju odlaze obje zaraćene strane. Cure jednako kao i dečki.
Mogli su se svađati i dobacivati si do mile volje, ali samo neka netko
nekoga udari, u trenutku bi svi bili na cesti. To pravilo sam bila
prisiljena primjenjivati najviše jednom godišnje, nakon toga djeca bi ga
primjenjivala sama. Ili, kada bi se potukli to bi prolazilo u tišini, budući
da je i žrtva bila svjesna da je očekuje šetnja. Bila sam svjesna da
tučnjave neću nikada biti u stanju dokraja iskorijeniti, ali sam ih barem
mogla učiniti svjesnima, što je ipak nekakav početak. Pravilo treće:
nema gađanja predmetima. Niti hranom, niti papirnatim zrakoplovima,
kapama niti rukavicama. To je bilo temeljno pravilo kako bih mogla
voziti na miru, bez iznenađenja. Zbog sigurnosti.
Prilično sam krupna, viša sam i teža čak i od najvećih učenika iz osmog
razreda; doduše Medvjed Otto bio bi me ubrzo nadrastao; glas mi je
oštar, tako da s tih nekoliko pravila nisam imala odviše teškoća u
održavanju i uspostavljanju reda i mira. Naravno, nisam ih pokušavala
naučiti lijepom ponašanju, nisam im čistila i ograničavala izraze -
smatrala sam da su već o tome dovoljno slušali od roditelja i nastavnika
- mislim da ih je taj način dovoljno opustio da se nisu osjećali osobito
sputanima. Štoviše, uvijek sam voljela slušati dječje razgovore kojima
nisu pokušavali udovoljiti ili varati odrasle. Smjestila bih se u vozačkom
sjedištu i vozila, pustila bih da potpuno zaborave na mene dok sam
slušala mješavinu njihovih riječi, pjesmica, uzvika i vike, osjećala sam se
kao da nisam tamo, kao da sam ponovno dijete, dijete blagoslovljeno ili
prokleto - nisam sigurna što točno - sposobnošću viđenja budućnosti,
sposobnošću viđenja približavanja zrele dobi i onoga što ona donosi;
užitaka, srama, tajni, strahova. I povremenih šutnji, također.
Na cesti 73 pored starog mlina, skrenula sam lijevo i uputila se prema
sjeveru uz rijeku Ausable putem kupeći djecu iz doline. U to je doba
promet na 73-ci bio već prilično gust, većinom lokalci koji su odlazili na
posao što mi nikada nije pravilo poteškoće, ali je povremeno bilo skijaša
s juga države koji su krenuli rano na produljeni vikend u Lake Placid ili
do Whitefacea. Njih sam morala osobito pozorno motriti, a posebno toga
dana - bio je petak, a oni su bili mladi gradski vozači nenavikli na
iznenadan susret sa školskim autobusom koji je zastao uz rub ceste kako
bi pokupio djecu, i obično bi nekako uspjeli previdjeti blještava crvena
svjetla na autobusu - kao da su bili uvjereni da moraju samo malo
usporiti i zaobići me. Bili su uvjereni da su visoko u brdima, te da tamo
ljudi ne obitavaju. Kako bih ih podsjetila, pored sjedišta uvijek sam
držala blok i kemijsku, te kadgod bi neki od tih šminkera projurio pored
mene u svojem Porscheu ili BMW-u, zapisala bi njegov broj i kasnije ga
javila Wyattu Pitneyu u stožer državne policije u Marloweu. On bi im
svakako uspijevao svratiti pozornost.
I uglavnom, toga jutra parkirala sam preko puta motela Bide-a-Wile,
koji vode njegovi vlasnici Risa i Wendell Walker, te je kao i uvijek Risa
preko ceste vodila Seana, njihovog sina. Sean ima nekakve poteškoće s
učenjem - imao je gotovo deset godina, a nalikovao je vrlo nervoznom i
uplašenom peto-ili šestogodišnjaku, neuobičajeno krhkom, bolesno
blijede puti i velikih tamnih očiju. Bio je neobičan mališan, ali ga se nije
moglo ne voljeti i osjećati se zaštitnički u njegovoj blizini. U svakome
slučaju, iako je na nastavi zaostajao za svojim vršnjacima, i bio prenježan
i nervozan za sportove, bio je pravi znalac za video-igre, te su ga djeca
zbog toga poprilično cijenila. Nazivali su ga čarobnjakom, govorili da
ima savršenu koordinaciju između oka i ruke, a kada je igrao video-igre,
imao je upravo zastrašujuću koncentraciju. To su mu vjerojatno bili
jedini trenuci kada se nije osjećao nesposobnim i osamljenim.
Počelo je sniježiti, počele su padati rijetke pahulje nošene vjetrom, nalik
drvenom pepelu. Risa je svoju pernatu jaknu prebacila preko spavaćice,
na nogama je nosila papuče, držala je Seana za ruku i pažljivo ga vodila
iz motelskog ureda u kojem su straga imali stan prema cesti, koja je, iako
samo s dvije trake, zapravo državna autocesta i glavna kamionska
prometnica koja povezuje okruge Placid i Saranac s Northwayem.
Dok je Risa s malim išla preko ceste do autobusa na vidiku nije bilo ni
jednog auta ni kamiona. Mali je bio jedino Risino i Wendellovo dijete,
krhki predmet njihove brige. Wendell je bio ugodno povučena osoba
koja se naoko odrekla života, ali je Risa, to sam dobro znala, i dalje imala
svoje snove. Tijekom toplijih dana popravljala bi krov motela ili bojom
osvježavala znakove, dok bi Wendell ostajao unutra i na televiziji gledao
utakmice. Imali su podosta novčanih neprilika - motel je imao
dvanaestak kućica, bio je star i u prilično lošem stanju; kupili su ga na
dražbi prije nekih desetak godina, a mislim da čitavo to vrijeme niti
jednom nisu uspjeli izvjesiti znak »Popunjeno«. Mislim, Sam Dent je
jedan od onih gradića koji leže na putu nekamo, pa kada dođete tako
daleko obično i nastavite put. Također, vjerujem da im je brak prilično
uzdrman. Sudeći po onome što im se događalo nakon nesreće,
vjerojatno su ih držali zajedno samo taj motel i ljubav prema malenom
Seanu.
Otvorila sam vrata, a Sean se, budući da je bio tako malen, teško uspeo,
a kada je stao na platformu okrenuo se i učinio nešto neuobičajeno.
Poput prestrašenog djeteta koje traži da ga majka digne i zagrli, ispružio
je ruke prema Risi i rekao: - Želim ostati s tobom.
Risa je imala velike tamne podočnjake kao da nije najbolje spavala, ili
uopće nije spavala, a što se ostaloga tiče, kosa joj je bila sva zamršena, pa
sam se na trenutak zapitala ne pije li. - Idi - rekla je dječaku umornim
glasom. - Hajde, idi.
Djeca koja su sjedila pored vrata promatrala su Seana, iznenađena i
zbunjena njegovim ponašanjem, možda im je čak bilo i neugodno,
budući da je učinio upravo ono što bi većina njih ponekad učinila a nisu
se usuđivali. Jedna od djevojaka iz osmoga razreda, Nichole Burnell,
koja je sjedila pored vrata, imala je nešto tako divno majčinsko u sebi,
pomaknula se nekoliko centimetara, potapšala sjedalo pored sebe i rekla
- Sean, dođi, sjedi pored mene.
Svojim velikim očima i dalje uprtim u Risino lice, dječak je pošao prema
Nichole i konačno sjeo, i dalje gledajući majku kao da se boji. Ne za sebe,
već za nju. - Je li dobro? - upitala sam Risu. Obično bi ušetao na
platformu, pronašao bi sjedište i čitavim putem gledao kroz prozor. Vrlo
osamljen dječak koji je uživao u vlastitim mislima i maštanjima,
vjerojatno razmišljajući o svojim video-igrama.
- Ne znam. Mislim, nije mu ništa. Nije bolestan. Vjerojatno još jedno od
njegovih jutara. Mislim, svi ih imamo, Dolores, zar ne? - Zlobno se
nacerila.
- Isusa ti, točno! - odvratila sam joj, pokušavajući je razvedriti, iako ja
gotovo nikada nisam imala takva jutra, barem dok sam vozila školski
autobus. Gotovo mi je nemoguće reći koliko mi je taj posao bio važan i
koliko mi je pružao užitaka. Iako sam voljela biti kod kuće s Abbottom, i
tijekom ljeta imala svoj posao na razvrstavanju i raznošenju pošte, jedva
bih dočekala početak nastave u rujnu, kada sam mogla izići u zoru,
pokrenuti autobus i početi skupljati djecu iz grada i voziti ih do škole.
Po naravi sam sangvinična - mislim, Abbott to tako naziva.
- Risa, jesi li <I>ti<D> u redu? - upitala sam.
Pogledala me i uzdahnula. Kao žena ženi. - Želiš li kupiti dobar rabljeni
motel? - upitala me. Pogledala je na drugu stranu ceste prema nizu
praznih kućica. Niti jednog automobila na parkiralištu, osim njihovog
Wagoneera. Lanci Holiday Inn i Marriott, oni ljudima poput Walkerovih
oduzimaju zaradu.
- Zima je bila gadna, ha?
- Ne više no uobičajeno. Uobičajeno je da stvari idu sve lošije i lošije.
- Vjerojatno je tako - rekla sam. Veliki tegljač Grand Union sa šesnaest
kotača zaustavio se iza mene. - Samo, dušo moja, imam dovoljno svojih
problema - rekla sam joj. - Motel je posljednje što bi mi trebalo. - Pričali
smo o financijama, ne o supruzima; mislim, barem sam ja pričala. Iako
mi se činilo da ona priča o svome suprugu. - Moram krenuti - rekla sam
- prije nego zapadne snijeg.
- Da. Danas će biti snijega. Do noći nekih petnaestak centimetara.
Ponovno sam pomislila na lance. Sean je još uvijek promatrao majku s
nekim neobičnim prepunim jada izrazom na svojemu malome
koščatome licu, mahnula mu je, mlohavo, kao da ga otpušta, i
otkoračila. Zatvarajući vrata jednom, drugom sam rukom otpustila
kočnicu, počekala trenutak da Risa prijeđe ispred autobusa, te polako
krenula. Začula sam tegljačeve zračne kočnice kako sikću dok je vozač
ubacivao u prvu, te sam ga u bočnom retrovizoru ugledala kako kreće
za mnom.
Tada je Sean vrisnuo: - <I>Mama<D>! - i bacio se preko mene trgajući se
da dođe do prozora, a ja sam slijeva ugledala Risu kako skače s puta
crvenome Saabu koji se stvorio niotkuda. Izletio je iza zavoja preda me i
tegljač ni najmanje ne usporavajući dok sam se izvlačila na cestu, vozač
se zacijelo osjetio stisnutim i nagazio je gas, bio je umalo zakvačio Risu
dok je prelazila na drugu stranu. Nagazila sam kočnice, i, Bogu hvala, to
je uspjelo i vozaču iza mene koji se zaustavio tek nekoliko centimetara
od mojega stražnjega odbojnika.
- Seane! Sjedi! - viknula sam. - Mama je dobro! Sjedaj - rekla sam,
poslušao me.
Otvorila sam prozor i zazvala Risu. - Jesi li mu upamtila registraciju? - Ja
sam samo bila ugledala Saab boje rajčice s držačima za skije na krovu.
Bila je potresena, stajala je potpuno bijeloga lica na motelskom
parkiralištu, čvrsto se obuhvatila rukama. Niječno je odmahnula,
okrenula se i polagano otkoračala prema uredu. Nekoliko sam puta
duboko udahnula, te pogledala Seana koji je već bio sjedio, ali još uvijek
istezao vrat i raskolačenih očiju gledao za majkom. Nichole ga je posjela
u krilo, rukama je obuhvatila njegova uzana ramena.
- Seane, ceste vrve idiotima - rekla sam. - Mislim da imaš pravo biti
zabrinut. - Osmjehnula sam mu se, on je samo buljio u mene kao da me
krivi.
Ponovno sam ubacila u prvu i oprezno izišla na cestu, s Grand
Unionovim tegljačem koji je gunđao iza mene. Progovorila sam - Sean,
oprosti. Stvarno, žao mi je. - To je sve što sam smislila.
U udolini je bilo još pet-šest postaja, a tada sam skrenula udesno na
cestu Staples Mill i zavezla uzbrdo prema hrptu odakle puca prekrasan
pogled prema Limekilnu i planinama Avalanche. Tamo gore su većinom
državne šume, tek pokoja kuća, a i te su stare, izgrađene su prije nego su
ustanovili nacionalni park Airondack.
Zasniježilo je, iako rijetko, tvrde suhe pahulje lebdjele su na povjetarcu.
Razdanilo se toliko da sam mogla ugasiti farove, ali nisam, iako mi
nimalo nisu poboljšavali pogled na cestu. U stvari, u to doba dana farovi
nisu bili ni od kakve pomoći, upaljeni ili ugašeni, ali je s njima autobus
ipak bio uočljiviji vozilima iz suprotnog smjera. Iako je, na cesti Staples
Mill promet je bio rijedak, posebice u to doba dana; ipak, ako si vozač
školskog autobusa, takve stvari ne smiješ previđati. Uvijek moraš
predvidjeti i ono najgore.
Samo po sebi je razumljivo da ne možeš nadgledati baš sve, ali ipak,
obvezan si obraćati pozornost na ono što možeš. U srži sam optimist koji
se ponaša poput pesimiste. U pravilu. Za svaki slučaj.
Abbott uvijek govori: - Najveća... je... razlika... među... ljudima...
kakvoća... pozornosti. - Budući da je kakvoća pozornosti pojedinca jedna
od rijetkih stvari koje čovjek može nadzirati, bolje mu je da je nadzire, to
kažem ja. Sve to strpajte zajedno sa Zlatnim pravilima u orahovu ljusku
i eto vam moje životne filozofije. Također i Abbottove. A za takvo
religija vam nije potrebna.
Ma, ne, jednako kao i većina idemo u crkvu - Prvu metodističku - ali
neredovito i više iz društvenih potreba, tako da se baš pretjerano ne
bismo isticali u zajednici. Iako, nismo religiozni, Abbott i ja. Ipak, nakon
nesreće, mnogo puta poželjela sam da jesam. Religija je na posljetku
najbolji način objašnjavanja neobjašnjivoga. Božja volja i slično.
Prva kuća na hrptu je Billy Anselova stara kamena kolonijalna kuća.
Uvijek sam voljela zastati pored njegove kuće. Kao prvo, služim mu
umjesto budilice, ne odlazi na posao sve dok ne pokupim njegove
klince, Jessicu i Masona, devetogodišnje blizance. Sviđalo mi se kada su
roditelji bili svjesni moga dolaska, a on je uvijek gledao kroz kuhinjski
prozor dok bih parkirala, čekao je dok mu se djeca ne ukrcaju u autobus.
Dok bih se vraćala na cestu, svjetla u kući ugasla bi, a milju, dvije dalje
pogledala bih bočni retrovizor, Billy bi se vozio za mnom u svojem
kamionetu, putem prema gradu kako bi otvorio svoj Sunoco servis.
Obično bi me pratio cijelim putem, preko hrpta sve do ceste Marlowe,
tada prema jugu cijelim putem do grada, bivajući mi nekom vrstom
sporog i udaljenog pratioca, nikada se ne trudeći preteći me na
ravninama, sve dok, prije nego bih stigla do škole, ne bi skrenuo u
garažu. Jednom sam ga upitala zašto me ne pretječe, pa ne bi morao
svaki put zastajati dok ja kupim djecu. Nasmijao se. - Pa - rekao je - tada
bih bio na poslu prije osam, zar ne, pa bih se morao motati oko garaže i
čekati radnike da se pojave. A to nema smisla - zaključio je.
Zapravo, mislim da nije želio ostajati sam u velikoj pustoj kući kad bi
mu djeca otišla u školu, a vjerujem i da mu je gledati sina i kćer kako mu
mašu iz autobusa, pružalo zadovoljstvo i nekakvu utjehu. Njihova
mama, Lydia, mama poput vilinje kraljevne iz bajki, umrla je od raka
prije neke četiri godine, tada je Billy na sebe preuzeo odgoj mališana -
iako je, vjerujte mi, bilo mnogo mladih žena koje bi bile presretne da mu
mogu priskočiti, budući da je vrlo zgodan muškarac. Pametan i
šarmantan. I uspješan poslovni čovjek. Čak ga i ja smatram privlačnim,
a obično se ne osvrćem za mlađim muškarcima.
Ipak, bio je više nego privlačan; u pojavi Billyja Ansela bilo je nečega
plemenitoga. Već u gimnaziji su ga ostali dječaci slijedili i oponašali, bio
je branič i kapetan nogometne momčadi, predsjednik razreda i tako
dalje. Nakon mature, poput mnogih mladića iz Sam Denta pošao je u
vojsku. Unovačili su ga u marince. U Vijetnamu je promaknut u
poručnika, na bojištu, a kada se sredinom sedamdesetih vratio u Sam
Dent, oženio je svoju srednjoškolsku ljubav, Lidiju Storrow, podigao
podeblji kredit u banci i otkupio staru Creppittovu Sunoco benzinsku
postaju, gdje je bio radio tijekom ljeta, te je pretvorio u pravi servis, s tri
grabe i hrpom elektroničke opreme. Lydia koja je bila pohađala državno
sveučilište u Plattsburghu vodila je knjigovodstvo, a Billy se bavio
garažom. Kamenu kuću na Staples Millu kupili su nekoliko godina
kasnije, u vrijeme kada su se rodili blizanci, te je obnovili od temelja do
krova, što je bilo neophodno. Bili su savršen par. Savršena obitelj.
Štoviše, Billy Ansel bio je čovjek koji je uvijek imao neku misiju. Ništa ga
ne bi moglo obeshrabriti ili ogorčiti. Kada se vratio u Sam Dent, odmah
je pristupio udruzi vijetnamskih veterana u Lake Placidu, ubrzo je
postao jedan od vodećih udruge, te se primio posla da dečke koji su
služili u Vijetnamu pretvori u osobe vrijedne štovanja, i to u doba kada
ih je veći dio Amerike gledao kao ovisnike o narkoticima i ubojice -
mogli su ponosno stupati s ostalim veteranima Četvrtoga srpnja i na
Dan Veterana. Zapravo, donedavna ste morali biti vijetnamski veteran a
da biste dobit posao u garaži. Zapošljavao je mladiće iz cijeloga kraja,
dječake mračnog izgleda, duge kose i bolnoga izraza na licu. Neko je
vrijeme čak i nekolicina crnaca radila u servisu - nešto vrlo neobično za
Sam Dent. Ljudi su mu bili odani, gledali su ga kao da je još uvijek
njihov poručnik, i da su još uvijek u Vijetnamu. Bilo je to neobično i
uzbudljivo, promatrati kako se izgubljena mladost tako način oporavlja.
Nakon godinu ili dvije, tip bi naučio posao, te bi uskoro otišao da bi ga
kojih tjedan dana poslije zamijenio neki drugi gnjevni mladac tužnoga
lica.
Billy je slijedio autobus cijelim putem preko hrpta do ceste Staples Mill.
Kadgod bih zastala pokupiti dijete na postaji pogledala bi u bočni
retrovizor i ugledala ga kako se kroz bradu cereka djeci na stražnjoj
klupi. Osobito Medvjedu Ottou koji je Billyja Ansela smatrao herojem, i
naravno blizancima, kojima je, zbog Medvjedove zaštite bilo dopušteno
sjediti među starijima na stražnjoj klupi. Medvjed je sanjao kako će
jednoga dana otići u marince, i nakon toga raditi u Billyjevom servisu. -
Više ne mogu stići u Vijetnam - jednom mi je bio rekao - ali, uvijek
negdje na svijetu trebaju američke marince, ne? - Kimnula sam nadajući
se da griješi. Ipak, sin mi je u vojsci. Mislim, razumijem Medvjedovu
žudnju da postane plemenit muškarac, čovjek poput Billyja Ansela, i to
poštujem, naravno. Samo sam priželjkivala da dečko ima nešto bujniju
maštu, da mu obzor nije jedino postati dobrim vojnikom. Ali, takvi su
vjerojatno dječaci.
Na udaljenijoj strani Irish Hilla, malo prije raskrižja gdje se spajaju stara
cesta Marlowe i cesta Staples Mill, te ravno kreću prema Sam Dentu
udaljenom tri milje, leži zaravan zvana Wilmotska ravan.
Pretpostavljam da je u davna vremena to bilo dno ledenjačke rijeke ili
jezera, ali danas je to većinom jalovi pješčenjak na kojem raste
bodljikavo grmlje i kržljavi borovi bez otvorenog pogleda na planine i
udoline, u najmanju ruku ne s ceste. Gradsko smetlište zauzima pola
zaravni, a druga je polovica razdijeljena na parcele s prikolicama za
stanovanje i nekoliko ručno podignutih kućeraka jedva nešto boljih od
koliba, ter-papirom pokrivena košnica sićušnih prostorija grijanih
drvom i kerozinom. Njihovi stanovnici većinom se prezivaju Atwater, s
tek nekoliko dodanih Bilodeausa. Svake zime na zaravni izbije pojači
požar, što u gradu izazove savjetovanje o uvođenju pravila o
zagrijavanju kuća, kao da ih državna uprava već nije pokušavala urediti
tamo dolje u Albaniju. Na posljetku ništa se ne dogodi - previše nas
kuće zagrijava kerozinom ili drvetom da bi se stanje izmijenilo.
Naravno, to je opasno, ali što je na ovome svijetu bezopasno?
I tako, zaustavljala sam se na Zaravni kupeći svoje posljednje putnike -
devetero djece, osim kada bi došlo do virusnih upala - dječaci i
djevojčice raznih uzrasta koji su zasigurno najsiromašnija djeca u gradu.
Roditelji su im mladi, jedva izišli iz puberteta, a polovica su ih bratići ili
krvni rod. Tamo se zbivaju međusobne ženidbe i udaje i kojekakva
miješanja o kojima je bolje ne znati ništa, te između toga, alkohola i
neznanja djeci preostaje malo od života osim ponavljanja života kojim
žive njihovi roditelji. Tu djecu treba sažalijevati, tvrdi Abbott. Bez obzira
što mislili o njihovim roditeljima i ostatku odraslih u tome kraju. Ta
jadna djeca već kao da su rođenjem odbačena i svoj život trate
pokušavajući vratiti se tamo gdje pripadaju. Malo ih uspijeva. Onaj
odlučni, obično obdaren još i pameću, dobrim izgledom i šarmom,
možda se i vrati, prije smrti, u rodni grad. Ipak, ostali ostaju odbačeni,
zauvijek izgnani, ako ne već na Wilmotskoj ravni, onda na nekom tome
sličnom mjestu.
E, i tada sam ugledala psa. Pravog psa, mislim - ne onoga za kojega sam
pomislila da sam ga ugledala na cesti Marlowe nekoliko minuta poslije.
To je vjerojatno nevažno, ali pružam vam to kao moguće objašnjenje za
kasnije viđenje onoga nepostojećega psa, budući da su oba bila jednake
tamnocrvene boje. Pas na Wilmotskoj ravni bio je smetlarski pas, lunjo
kojega obično srećete na odlagalištima otpada. Često su bolesni i bijesni,
i zna se da love jelene, pa dečki pucaju po njima kad god ih sretnu u
šumi. Tijekom godina naišla sam na četiri ili pet trulih lešina u šumi iza
naše kuće, i uvijek sam pritom osjetila gotovo bolnu hladnoću i nekakvu
zakašnjelu tugu. Mislim, pse nimalo ne volim, ali ih mrzim vidjeti
mrtve.
I kako sam već rekla, pokupila sam djecu na Zaravni i prolazila sam
pokraj spuštenoga lanca na ulazu u smetlište kad je taj ofucani lunjo
izjurio iz ulaza i pretrčao cestu preda mnom, smrzla sam se od jeze, iako
vam sada ni za što ne mogu reći zašto, bio je sasvim običan, i nije
postojala bojazan da ću ga pregaziti.
Mora da mi je pamet bila negdje drugdje - razmišljala sam vjerojatno o
sinovima, Reginaldu i Williamu, budući da sam se toga jutra osjetila
osobito udaljenom od njih; uvijek mislima pokušavate prigrliti ono što
vam je u stvarnosti zabranjeno. Vjerojatno je tada taj pas uletio u moje
vidno polje, to me zaprepastilo i uplašilo. Bio je mršav i ofucan, mladi
mužjak žutih očiju s dugom šiljastom glavom i velikim ušima koje su
mu se pripile uz lubanju dok je trčao preko ceste, skočio preko snježne
ograde i nestao u tami borovih šuma.
Iako je tada snijeg već padao u dugim zapusima, cesta je bila još uvijek
suha i crna, potpuno vidljiva, pa sam zgrabila upravljač i stala na gas
kao da se ništa nije bilo dogodilo. U stvari, i nije se ništa dogodilo. Ipak,
nešto me vuklo da siđem s ceste i zaustavim se, sjednem na trenutak i
okupim misli te umirim svoje uzdrmane živce.
Bacila sam pogled na bočni retrovizor i vidjela Billyja Ansela
nasmiješenog lica kako promatra kroz vjetrobran svojega kamioneta,
nevin i vrijedan čovjek maše svojoj zaigranoj djeci, osjetila sam kako me
preplavljuje val sažaljenja prema njemu, iako nisam znala zašto bih ga
žalila. Odvratila sam pogled s retrovizora i zagledala u cestu
predsobom, čvrsto uhvatila upravljač i zavezla prema križanju na cesti
Marlowe, gdje sam usporila, a kada sam se uvjerila da nema vozila iz
mojeg ili suprotnog smjeru skrenula sam desno i počela se spuštati niz
dugu padinu prema gradu.
Cesta je nedavno bila obnovljena, te je široka i ravna s trakom za
pretjecanje, uskim zaustavnim trakama, te šljunčanim stazicama i
zaštitnim ogradama sve do desnog skretanja prema Jones Brooku,
potoku s mnogo hridi i nešto malo vode. Ipak, potok se puni prema
svojemu donjem toku, a u dolini na utoku u rijeku Ausable već je
poveća brzica. Tamo leži stara pješčara iskopana u starom jezerskom
dnu, te zatvoren put koji vodi prema Ravnima, nedaleko smetlišta. S
lijeve su strane pretežito šume, teren se polako uzdiže prema planinama
Knob Lock i Giant na jugoistoku.
Silazeći s Ravni prema gradu niz cestu Marlowe, najveća bi opasnost bio
spoj moje prespore vožnje i kamiona s trupcima, ili pak neke budaletine
koja bi se s autom sjurila s nekih sto, sto deset na sat, što se na tome
dijelu ceste lako postigne nakon uspona preko hrpta, i naletjela na mene,
nemoćna da uspori ili me pretekne, te se zabila u mene, ili vjerojatnije
Billyjev kamionet koji se truckao iza mene. Posljedično, budući da
nakon što sam pokupila klince s Ravni nisam morala više nigdje stati,
obično sam taj dio puta prevezla dosta brzo. Ne i ludo, razumijete me,
mislim, ništa protuzakonito. Šezdeset pet, sedamdeset, najviše. Također,
ako bih kasnila nekoliko minuta, to je bila jedina prilika da nadoknadi
vrijeme.
Nakon prolaska kroz mračne i zatvorene vilmotske Ravni, kada
skrenete na Marlowe i krenete prema gradu, obično se osjetite
razdragano, opušteno. Bolje rečeno, tako bih se ja osjećala. Cesta je
ravna, i prvi put ugledate više neba no zemlje, udolina se otvara pred
vama, i zdesna, kao u Montani i Wyomingu - velika, snijegom
pokrivena zdjela obrubljena lancem udaljenih vrhunaca, a iza njih druge
planine koje streme nebu, kao da je površina planete svugdje ista kao i
ovdje. To je bio najugodniji dio moje rute - autobus u višim stupnjevima
prijenosa, dovoljno blijedog dnevnog svjetla usprkos rijetkom
pahuljastom snijegu što je padao, pogled na čitav krajobraz prostrt
preda mnom, a iza mojih leđa miran autobus pun djece koja su pričala
ili se tiho pripravljala za novi dio svog dugog dana.
E, da, i tada sam spazila psa, onog drugog psa, koji mi se možda samo
prividjeo. Izletio je iz sniježnog zapuha na desnoj strani ceste, iskočio iz
jarka, barem se tako činilo, došao do sredine ceste, gdje se možda
zaustavio, gotovo nesiguran da nastavi ili da se vrati natrag. Ne, sada
sam gotovo sigurna da je riječ o prividu, fatamorgani, nekakvoj
zakašnjeloj slici, možda onoga psa s Ravni koji me toliko uplašio i
raznježio. Doduše, u tome trenutku nisam mogla uvidjeti razliku.
I kako sam uvijek običavala činiti u trenucima kad sam morala birati
između dva zla, bila sam postupila tako da, kad već griješim, griješim u
dobroj namjeri. Kako bih rekla, postupila sam kao da sam uistinu bila
ugledala psa, ili omanjeg jelena, ili čak možda i zalutalo dijete s Ravni,
nekih pola milje udaljeno.
Ostatak života pamtit ću hrđavocrveni odsjaj, nalik mrlji osušene krvi,
kako stoji na cesti zakriven tankim snježnim velom razapetim između
njega i mene, i svu težinu vozila i trideset četvero djece koja je nalegla na
mene poput vodenoga zida. I još ću pamtiti savršenu bistrinu moga uma
udaljenog od razmišljanja i biranja, budući da sam već bila izabrala, u
trenutku kada sam smotala upravljač udesno i nogom nagazila kočnice,
i u tome trenutku više nisam bila vozač, pa sam zgurila ramena i
spustila glavu kao da je autobus nekakav golemi val koji će se razbiti na
meni. Tamo je bio Medvjed Otto, Lamstonovi, pa Walkerovi,
Hamiltonovi, Prescottovi, stariji dječaci i djevojčice s Bartlett Hilla, i
maleni tužni sin Rise i Wendella Walkera, Sean, i draga Nichole Burnell,
i sva djeca iz udoline i mališani s vilmotske Ravni, i Anselovi blizanci,
Jessica i Mason - njihove širom otvorene oči i krhka tijela koja su se
vrtjela i premetala i valjala u hrpi dok se autobus prevrtao, a nebo
okretalo i nestajalo, a tvrdo tlo bivalo sve bliže i bliže.
Billy Ansel
Samo kako bih vam prikazao koliko sam daleko bio od predviđanja
nesreće, ili od same sumnje da bi do nesreće uopće moglo i doći -
štoviše, osim Dolores Driscoll koja je vozila autobus, bio sam zasigurno
osoba iz grada najbliža nezgodi, jedini očevidac, moglo bi se reći - u
trenutku nesreće razmišljao sam o ševi s Risom Walker. Kamionet je bio
iza autobusa kada se ovaj prevrnuo, moje tijelo je upravljalo vozilom;
jedna ruka bila je na upravljaču, a druga je mahala Jessici i Masonu koji
su bili u autobusu i odmahivali mi kroz stražnje staklo - ali, moje su oči
promatrale Risine dojke, trbuh i bedra ispružene u slabom neonskom
odsjaju koji je dopirao kroz proreze venecijanskih zavjesa u sobi 11
motela Bide-a-Wile.
Tako da ne znam ništa o događajima koji su neposredno prethodili
nesreći, iako, kada se dogodilo, naravno, vidio sam sve, sve do
najmanje, bolne pojedinosti. Još uvijek ih vidim, svaki put kada sklopim
oči. Desni zavoj na cesti, klizanje, kidanje zaštitne ograde i snježne
brane; a tada naglo poniranje niz padinu prema pješčaniku, gdje se
autobus brzo i još uvijek na neki način uspravno kretao prema ledu na
drugoj strani; tada je led popustio i stražnji dio autobusa u trenu je
progutala ledena modrozelena voda.
Zadnjih dana rijetko zatvaram oči. Osim kad sam pijan i ne mogu se
tome oduprijeti - stanje, moglo bi se reći, vrlo često i vrlo poželjno.
Nakon nesreće mnogi stanovnici Sam Denta istupali su i govorili da su
već i prije znali da će se nešto tako jednom dogoditi, ma naravno, oni su
jednostavno to znali; što zbog Doloresinog načina vožnje, koji je,
pošteno rečeno, ne baš nepažljiv, ali je opušten; ili, pak, zbog stanja
samoga autobusa koji je Dolores sama održavala u svojem štaglju, te ga
posljedično nisam nadzirao kao što činim s ostalim školskim
autobusima; pa zbog tog ravnog spusta i činjenice da na njemu nema
povišenja iza zaštitne ograde, ili pak radi pješčare ispod autoputa koju je
grad rabio nekoliko godina da bi je napustio kada se jama ispunila
vodom, vjerujući kako nitko ne može do nje, osim onim zatvorenim
prilaznim putem s druge strane Ravni.
Mislim da je to ipak neki način življenja s tragedijom, mislim, nakon što
se dogodi tvrditi da ste njušili da će se dogoditi, kao da ste već prije bili
načinili sve potrebne pripreme. Ja to mogu razumjeti. Iako, nerviralo me
slušati to, posebice kada se tome pridoda horda novinara koji su ljudima
gurali mikrofone pod nos, te čopor advokata koji je plazio naokolo
tražeći pogodnoga krivca; tako da želim otvoreno izjaviti da kao osoba
koja je bila najbliža mjestu nesreće, da je nisam mogao predvidjeti.
Taj dio ceste poznajem dobro kao i bilo tko drugi iz grada, autobus
znam do posljednje matice, a bolje od svih poznajem Doloresin način
vožnje budući da je jedna od mojih navika bila svakoga jutra slijediti je u
grad; vjerujte, ni najmanje se nisam plašio nekakvog udesa. Sada bih,
naravno, budući da je nesreća sve izmijenila, ali tada, čak iako sam bio
svjestan smrtnosti kao bilo tko - možda i više nego drugi, budući da sam
udovac i vijetnamski veteran, te sam već uspio naučiti nešto o
neizvjesnosti svakodnevice - toga jutra bio sam sposoban, dok sam
slijedio školski autobus, u mislima stvoriti sliku žene s kojom slučajno
spavam, žene s kojom imam časnu vezu. Časnu, budući da je udana za
moga prijatelja.
Osjećam krivnju, naravno - zbog same veze, ne zbog kojekakvih
seksualnih maštarija u tom jezivom trenutku mojega života, njezinoga
života, u stvari, života svakoga stanovnika ovoga grada. Jednako lako
mogao sam razmišljati o novcu, kojega nemam toliko koliko se ševim s
Risom, u to je vrijeme ševa bila prilično učestala, zahvaljujući, vjerujem,
mojoj slobodi kretanja i njezinome nezadovoljstvu vlastitim mužem,
Wendellom, i njezinim novčanim poteškoćama - iako, sviđalo nam se
vjerovati da smo zaljubljeni jedno u drugi i to često ponavljati: - Volim
te, volim te, o Bože, kako te volim. - Takve stvari, glumili smo. Tada smo
običavali tako razgovarati. Više ne.
Bila je to laž, vjerujem da smo oboje to znali. Ja jesam, sigurno. Tada sam
još uvijek volio Lydiju, svoju suprugu, a mislim da Risa nije voljela
nikoga osim svojega sina. Usprkos svemu, oboje smo bili osamljeni i
seksualno prilično zahtjevni. Ali, nijedno od nas nije bilo kadro to
izjaviti onome drugome načinom koji ne bi povrijedio. Pa smo umjesto
toga govorili: - Volim te - i ostajali pri tome. Na sreću, imam sposobnost
uvida u prošle događaje, vjerojatno sam u to vrijeme napola vjerovao
nježnim riječima koje sam joj šaptao u uho nakon vođenja ljubavi, dok
sam još bio u njoj i okruživao je, pokrivajući njezino tijelo svojim u tami
motelske sobe.
Običavali smo se sastajati u sobi broj 11, u Bide-a-Wileu, kada bi
Wendell sam rano otišao u postelju, što je bio činio zadnjih nekoliko
godina, osim kada bi na televiziji bio prijenos utakmice Motreal Exposa -
Wendell ih je obožavao; vjerojatno još uvijek. Ja bih ostavio djecu s
djevojkom, obično bi to bila Nichole Burnell koja se brinula o kući i djeci
dvaput tjedno od kraja nastave do jedanaest uvečer kada bi se Sam,
njezin otac, spustio s Bartlett Hilla i pokupio je. Pravilo je bilo poljubiti
blizance za laku noć, reći Nicholi da idem do Spread Eaglea ili Rendez-
Vousa na nekoliko piva ili do Placida u kino, i nekoliko minuta kasnije, s
ključem koji mi je dala Risa, ući u sobu broj 11, smjestiti se u tami i
čekati Risin dolazak.
To zvuči sramno, znam, ali nije bilo niti podlo niti nisko. Prečesto je za
takve osjećaje bilo previše samoće, previše osamljenosti. Mnogih noći
Risa se nije uspjela izvući do sobe 11, pa bih bio tamo sam sjedio u
pletenome stolcu pored kreveta kojih sat vremena, pušio, razmišljao,
prisjećao se svoga života prije Lydijine smrti, sve dok konačno, kada bi
bilo sasvim jasno da Risa ne može ostaviti Wendella, izišao iz sobe i
otišao preko ceste do parkirališta kod Rendez-Vousa gdje bih ostavljao
kamionet, te se odvezao kući.
Onih noći kada bi Risa došla, vrijeme bismo provodili u tami, budući da
nismo smjeli paliti svjetlo u sobi, jedva bi nazirali jedno drugo, tek
obrise u slabašnom svjetlu reklame koje je probijalo kroz zavjese:
ružičaste profile, krivinu bedra ili ramena, dojku, koljeno. Sve je to bilo
vrlo melankolično i slatko i promišljeno, i naravno, vrlo nabijeno
seksom, čistim seksom, i to za nas oboje.
Naši sastanci bili su izleti iz naših stvarnih i vrlo mučnih života, i to smo
znali. Kadgod bih susreo Risu po danu, u gradu, bilo je kao da je ona
potpuno druga osoba, njezina sestra, možda rođakinja koja samo blijedo
nalikuje ženi s kojom održavam vezu. Ne znam kako sam ja njoj
izgledao - muškarci i žene drugačije gledaju jedni na druge. Na primjer,
muškarac ne zna koliko je žena malena sve dok ne uzme komad njezine
odjeće i pogleda ga, recimo njezinu spavaćicu, i vidi kako je malena i
krhka, koliko je nalik dječjoj, koliko različita od njegove, koliko se
njegove ruke tada čine debelima i teškima. Žene obično izgledaju veće
nego što uistinu jesu, a mi nemamo mnogo prilika uočiti koliko su
njihova tijela malena i lomna u usporedbi s našima.
One dobro poznaju našu veličinu, poznaju je savršeno, budući da
osjećaju našu težinu na sebi - maleni ljudi uvijek dobro znaju odrediti
veličinu većih od sebe. A mi muškarci obično ženu koja s nama živi
premjerimo samo očima, i, budući da ih se potajno bojimo tjeramo sami
sebe sagledavati žene kao tijela u najmanju ruku velika poput naših.
Mislim da je to jedan od razloga zašto se muškarac tako često iznenadi
kako je lako golim rukama ozlijediti ženu. Ja, osobno, nikada ni na jednu
ženu nisam digao ruku. Uostalom, sami znate kako muškarci
međusobno razgovaraju. Iznenađenje je jedan od naših najvažnijih
poriva. Volimo se pretvarati da nas općepoznato iznenađuje.
Sjećam se noći, nedugo nakon što je moja supruga Lydia otišla u
bolnicu, kada sam skupio svu njezinu odjeću i razastro je na našu
postelju - haljine, bluze, suknje, traperice, majice, spavaćice, čak i njezino
donje rublje - sve uredno složio i spremio u kutije, te kutije odnio u
garažu, u kojoj straga imamo sobu za odlaganje stvari. Ne znam zašto
sam to učinio; tada još nije umrla, iako sam znao da će za nekoliko
tjedana umrijeti od raka. Nisam mogao podnijeti pogled na njezinu
odjeću obješenu u ormarima, na njezine stvari složene po ladicama
komode; čak nisam mogao podnijeti proći pored ormara znajući da je
njezina odjeća unutra, obješena ili uredno složena u tami poput nekakve
lude nade u njezin mogući povratak.
Te sam si noći, ne razmišljajući, smiješao dvostruku dozu viskija s
vodom - blizanci su konačno zaspali, otišao u našu spavaću sobu i
jednostavno počeo spremati njezinu odjeću, odjednom mi se to učinilo
duboko ispravnim pa sam nastavio sve dok nisam završio posao.
Vjerojatno sam negdje u svojoj nutrini znao da je to zadaća koja me
ionako uskoro očekuje, mora da sam bio osjetio da će to kasnije, nakon
njezine smrti, biti za mene mnogo bolnije, pa sam to bio obavio tada,
dok je još bila živa, dok sam se mogao suzdržavati da ne zacmoljim od
samosažaljenja.
Sve to i nije bilo tako grozno, bila je to neka vrst samilosti, kao da
ostavlja djecu i mene i odlazi na nekakav dugi put, i dok sam u rukama
držao njezine bluze i spavaćice, jednu po jednu i razgledao ih, zadivilo
me kako su bile malene, kakvi komadići tkanine, kada ih se promatralo
takve, bez njezinog tijela koje im je davalo težinu.
Sjećam se te noći kako sam stajao u sobi pored postelje i držao ženinu
odjeću, sjećam se kao da je to bilo sinoć; bilo je to otkriće njezine
najdublje stvarnosti, a kroz njega sam otkrio i dio sebe samoga.
Oplakivanje može biti veoma sebično. Kada netko voljeni umre,
pokušavate prizvati tih nekoliko trenutaka i događaja koji su vam
pomogli razbistriti misli, ali ne o umrlome, već o samome sebi. A ako ste
pokojnika jako voljeli kao što sam volio Lydiju i svoju djecu, shvaćanje
tko ste bit će vam mnogo puta pročišćeno, imat ćete mnogo trenutaka za
pamćenje. To sam bio naučio.
Sada noću sjedim u dnevnoj sobi, gledam u obojana stakla vitraja koja
odražavaju obrise mojega tijela i čaše u ruci, i stolce i svjetiljke pored
mene koja blješti plošno i bijelo, u toj sobi sam manje stvaran nego u
sjećanjima na suprugu i djecu. Ponekad osjećam da oni nisu mrtvi toliko
koliko sam ja umro i pretvorio se u sablast. Ako želite, vjerujte da je
pamćenje takvih trenutaka način održavanja obitelji na životu, ali
nemate u pravo; to je način kojim sebe održavam živim. Kao što
vjerojatno smatrate da je pijanstvo sredstvo otupljivanja boli; nije - to je
sredstvo kojim mogu osjetiti bol.
Prije četiri godine - točnije, četiri godine prije nesreće, godinu dana prije
Lydijine smrti - ona, ja i blizanci proveli smo dva tjedna na Jamaici. Bilo
je to u kasnu zimu, početak ožujka, točnije, doba u koje, ako mislite otići
iz Sam Denta, odlazite iz njega. Nije me briga koliko vjerujete da volite
snijeg, led i tamu sjevernog dijela države New York; nakon pet mjeseci
takvoga vremena nitko u ovome kraju ne može izbjeći kasnozimskim
depresijama. Te, ako ne vozite snježnu ralicu ili radite na ski-liftovima,
ne možete zaraditi ni prebijene pare, pa ako si možete dopustiti, odlazite
nekamo južno od Albanija. Toga ožujka, to je bilo prvi put u životu da
sam si mogao dopustiti nešto takvo, servis je konačno proradio kako
treba, a Lydia se prvi put osjećala loše iako tada još nismo znali zašto.
Do svibnja su joj već izvadili štitnjaču; do sljedećeg svibnja više je neće
biti. Jednostavno, vjerovali smo da smo zaslužili odmor i to je sve.
Unajmili smo kuću, u turističkoj agenciji tvrdili su da je »to« vila, ali je
bila kuća, skromna, siva zgrada s tri spavaonice okružena žičanom
ogradom. Nastamba, možemo je tako nazvati, izgrađena na brdu u selu
u unutrašnjosti otoka, dvadesetak kilometara od zaljeva Montego. Imala
je maleni bazen, terasu i vrt natrpan cvijećem, tako da smo imali vrtlara
i kuhara - tako je stajalo u oglasu, tamošnje ljude čiji je odnos prema
nama bio jednak onome koji stanovnici Sam Denta gaje prema ljetnim
došljacima. Na Jamaici smo bili zimski turisti, što je isprva bilo pomalo
neugodno, ali smo se ubrzo privikli - zadivljuje kako se brzo može
privići na pogodnosti poput ispomoći u kući i bazena - što mi je nekako
približilo ljetne goste u Airondacku.
Lydia i ja nikada nismo mnogo pili, ali smo pušili travu u velikim
količinama. Oboje. Ne toliko kod kuće, budući da smo oboje naporno
radili i brinuli se o djeci, pa nismo baš mogli biti napušeni čitave dane,
da, i ako niste u pubertetu, marihuanu se u Sam Dentu prilično teško
pribavlja. I tako, do trenutka kada smo otišli na Jamaiku, marihuana
nam je postala omiljena droga, moglo bi se to tako nazvati, što je značilo
da bismo se napušili tri, četiri puta tjedno kod kuće u spavaćoj sobi
kasno navečer. Na Jamaici je pak vladalo obilje vrlo jake trave, oni je
nazivaju ganja i prodaju vrlo jeftino. Nudili su i kokain, ali smo mi ostali
pri travi. Travu je prodavao svaki drugi klinac na cesti, moglo je se
nanjušiti i na tržnici, na napučenim ulicama zaljeva Montego, čak i u
našem kućnom dvorištu.
Rano bih ustajao, i osjećajući se poprilično mamurno, nekako nisam
mogao shvatiti gdje sam, izišao bih na terasu i zagledao se preko brda
prema srebrnastom klinu mora blistavome u jutarnjem suncu, a
povjetarac bi mi mirise dima iz kuhinja i vonj marihuane preko vrhova
stabala donosio ravno u lice. Baš kao i u Vijetnamu, mislio sam. Kakva
krasna ideja, napušiti se rano ujutro, biti napušen čitav dan, i otići
napušen u postelju. Pa bih tako smotao travu i urokao se. Trava je snove
i strah od putovanja i opkoljenosti vječito siromašnim crnim ljudima čiji
mi je jezik bio potpuno nerazumljiv, istovremeno činila i stvarnima i
sigurnima - od nje bih se budio bez straha.
Uz marihuanu vaš se nutarnji život miješa s vanjskim, i međusobno se
pomiruju. Tako i s alkoholom, miješaju se jednako, ali se tada potuku, a
meni se nije osobito sviđalo biti premlaćivan. Upravo zato nikada nisam
imao problema s alkoholom. Mislim, do sada. Od nesreće na ovamo.
Priznajem to, uostalom, što mogu izgubiti priznanjem? Imam problema
s pićem, i vjerojatno ću tako i nastaviti sve dok me neka strahota ne
pokrene, dok se ne dogodi nešto meni u ovome trenutku nezamislivo.
Možebitno propast posla, iako ne vjerujem da bi do toga moglo doći.
Moguće, moja smrt.
Tada sam imao problema s travom iako ih nisam bio svjestan. Vjerovao
sam da sam to ja koji ponovno bespotrebno stavlja život na kocku, tada
sam bio još uvijek mlad i neoštećen usprkos Vijetnamu, vjerovao sam da
se može živjeti stavljajući život na kocku ne priznajući da si u nevolji.
Smatrao sam to zanimljivim načinom življenja. I Lydia isto tako - iako je
bila opreznija od mene slijedila me, u slučaju da posrnem i padnem,
takva joj je bila narav u većini slučajeva. Bili smo snažan par, ne mogu
na nju pomisliti da ne osjetim kako mi se istoga trenutka stegne srce,
kada je se sjetim, kada se sjetim kako smo bili snažni i sretni, i zašto sam
je toliko volio, u tome trenu sjetim se i njezine smrti. Jednako kao i
blizanaca, Jessice i Masona. Jedva izgovorim njihova imena a da ne
osjetim kako mi se srce pretvara u željezo. Nije to gorčina, to je ono što
se događa kada vlastitu gorčinu progutate.
Unajmili smo auto na čitava dva tjedna, žuti slupani Ford Escort, pa
bismo svakoga dana odlazili na nekakav obiteljski izlet - na plažu kod
Doktorove Pećine, na Rose Hall, tržnicu sijena, plovidbu rijekom, sve što
bi nam palo na pamet - a na povratku kući obično bi zastali pored
upravo jadno ofucanog trgovačkog centra u Montego Bayu, zvao se
Westgate, pa bi kupovali kućanske potrepštine; toaletni papir, papirnate
ubruse, grickalice za klince koji su nakon čitavog dana bili već umorni i
razdražljivi. Voljeli su onu glupost zvanu Coco-pops, prozirne plastične
tubice zaslađenog leda za koje bi se grabila djeca na parkiralištu,
ljepljive odvratne stvarce koje bi se otopile u trenu kada biste ih kupili,
pa dok bi Lydia i ja jurili među policama, blizanci su cuclali svoje
slatkiše i čekali nas u autu.
Jednog poslijepodneva, odmor nam se već bližio kraju, mislim da smo
se vraćali s plaže pored Doktorove Pećine - ne mogu se točno sjetiti
otkuda smo se vraćali, ali pamtim da sam bio izgorio od sunca i imao
pijeska po sebi, što je u svakom slučaju ukazivalo na plažu - i stali u
Westgateu. Prethodni put kad smo tamo bili, Jessicu i Masona gnjavila je
hrpa tamošnje dječurlije koju je privukla njihova bjelina i činjenica da su
blizanci, čak i usprkos tome što nisu bili identični blizanci, što je
tamošnjim ljudima bilo nešto vrijedno divljenja. Nije to bilo ništa
pogibeljno, ali budući da nitko od odraslih nije nadzirao te malce,
događaj je uplašio Jessicu i Masona. Imali su četiri godine i nisu
pokazivali osobito zanimanje za druge civilizacije.
Taj su nas put, umjesto da nas čekaju u kolima, slijedili u prodavaonicu,
mračno samoposluživanje bez klimatizacije, koje je zaudaralo na
ukiseljeno mlijeko, pokvareno meso i kisele krastavce. Poput svake
druge prodavaonice na otoku u koju smo ušli tijekom ta dva tjedna;
poluprazne police natrpane kojekakvim papirnatim proizvodima i
bocama ruma za turiste, a ne hranom za tamošnje stanovništvo - sve u
svemu jedno očajno mjesto koje sam želio izbjegavati, jedino za djecu,
kojima su izgleda trebali nekakvi poznati proizvodi za jelo i piće; čips,
žitarice, keksi, i slično, to se dalo nabaviti. Te su ih stvari na neki način
umirivale. Na Jamaici su bili usamljeni, budući da su bili jedino dvoje
bjelačke djece u selu, ili barem im se to tako činilo, uvijek su bili pomalo
napeti i preplašeni. Svi njihovi običaji izmijenili su se, nisu bili navikli
biti bez televizora, niti su bili navikli primati toliko pažnje od nas
tijekom dana. Blizanci su toga proljeća bili u veoma opreznom dobu, te
su, također, možda osjetili, čak prije mene, prije nego je to i ona sama
osjetila, da im je majka bolesna. Da, naravno, i nisu se mogli, poput
Lydije i mene, svakoga dana namrtvo napušiti.
Kada se toga sjetim, žalim ih. Tada sam vjerovao da se svi ludo
provodimo, što mi je olakšalo prihvatiti visoku razinu bojazni kojom
smo plaćali taj ludi provod. Bili smo okruženi crncima, ljudima koji su
nosili mačete i otvoreno prodavali drogu, koji su glasno govorili
engleskim jezikom koji je zvučao strano, koji su na nas upirali prstom
zbog boje naše kože, usnama proizvodili nekakve odvratne zvukove
upućene mojoj ženi, ili se smiješili i lagali i pokušavali nam oteti novac.
Nema veze, tu smo, na odmoru na Jamaici, mislio sam. Nije li to nešto
najveličanstvenije što jedan američki tata može priuštiti svojoj obitelji?
Mislim da bih to trebao proslaviti i nagraditi se urokavanjem ovom
savršenom travom koju sam nabavio za samo deset dolara dok sam
čekao da mi na pumpi napune rezervoar.
Tako razmišljate tamo.
Dok smo na blagajni plaćali namirnice - uvijek je to bio spor i
mrzovoljan postupak prekidan povremenim rječkanjem između
jamajkanskih prodavača i kupaca - Mason je otišao van do auta, i kada
smo došli već je sjedio otraga, cuclajući svoj drugi po redu ledeni štapić.
Spremio sam vreću namirnica u prtljažnik, ušao, izvukao se s mjesta i
brzo odvezao s parkirališta, znojeći se u autu što me je ponešto omelo.
Ponovno sam požalio što nisam unajmio kola s klimatizacijom.
Sjećam se da su u to doba palili polja šećerne trske. Zapadno od
Montego Baya ležala su velika polja spaljene strnjike, i zrak je bio
ispunjen šećernom maglicom koja je smrdila poput spaljene melase.
Prizor je nalikovao ugašenom požarištu, komadi travnjaka i dalje su
gorjeli u daljini, a zrak se punio jezivom maglicom koja je zatamnjivala
sunce, ali nije gasila živo zelenu boju lišća ili visoku žutu travu. Puhao je
nekakav lažni povjetarac uzrokovan dalekom i jezivom vrućinom
zgarišta, tako da vam je vreli zrak puhao u lice, strujeći prema požarima
koji su plamtjeli iza nas.
Kada smo prešli zaravan, ušli smo u četvrt kuća na obali vlasništvo
stranaca i bogatih Jamajčana, kojih su visoki betonski zidovi na vrhu
opleteni bodljikavom žicom tekli uz uski zavojit priobalni put. Nekoliko
kilometara dalje skrenuli smo lijevo i započeli uspon dug pet kilometara
u brda prema našem selu. Na polovici prve uzbrdice okrenuo sam se
nasmiješiti blizancima. Bili su tihi još od Westgatea, očekivao sam da su
zaspali, smotani jedan drugome u naručju poput dva novorođena psića
ili mačeta, što su običavali činiti, pa niste baš mogli odrediti koja je plava
glavica pripadala kojim rukama i nogama, ili jesu li to dva odvojena
djeteta ili nekakvo čudno stvorenje s dvije glave i osam udova, za što
sam siguran da su se povremeno tako osjećali.
Nisu spavali. Mason je odsutno buljio kroz prozor; bio je sam na
stražnjem sjedištu. Jessica je nestala.
Je li se nekako uspentrala na prednje sjedište da bi sjela u majčino krilo,
a da ja to nisam zapazio? Pogledao sam Lydiju, oči su joj bile napola
zatvorene, tonula je u san, vjerujući mi da ću ih sigurno i meko dovesti
do kuće. Na sebi je imala hlačice i grudnjak, svjetlu je kosu svezala
ružičastim šalom, s potamnjelih nogu i ruku blještala je osušena morska
sol. Na krilu joj nije bilo djeteta. Naša kći je nestala.
Nisam rekao ništa, nastavio sam voziti pregrijani Escort uz usku
zavojitu cestu, i pogledavajući postrance provjeravao stražnja vrata,
možda su se jedna otvorila - to je bilo previše stravično vjerovati, ali
meni ne i previše strašno zamisliti - i ona je ne vrisnuvši ispala iz auta, i
začudo, nitko to nije primijetio, čak niti njezin brat blizanac koji je sjedio
pored nje. Oboja vrata bila su čvrsto zatvorena.
Bili smo gotovo doprli do vrha, približavali se skretanju na grbavi
puteljak koji je vodio pored uskog drvećem obraslog planinskog hrpta
do kuće. Blijedozeleno sunčevo svjetlo nisko se probijalo kroz drveće i u
mrljama osvjetljavalo put i pretrpana prašnjava dvorišta sitnih limom
pokrivenih kuća. To pamtim. Bosonoga djeca hodala su uz rubove
vodenih kanala noseći vodu sa seoske česme na glavi u kantama. Bilo je
gotovo veče, vrijeme večere. Gdje je naša kći? Kako je nestala?
Vozio sam ravno prema našem nazovi domu i nisam bio sposoban
izgovoriti riječi koje su me trgale, kao da sam šutnjom pokušavao
prebrisati taj stravični događaj. Na posljetku kada smo se provezli kroz
vrata i zaustavili pred kućom, upitao sam ne okrećući se prema njemu: -
Masone, Jessica spava?
Bio sam preplašen, prestravljen, nisam još uvijek mogao povjerovati da
se tako što može dogoditi u Americi, ili na izletu iz Amerike. Supruga
mi još nije umrla, djeca mi nisu stradala u nesreći, i sve što mi je tada
bilo preostalo bilo je ono što mi se kao devetnaestgodišnjaku događalo u
Vijetnamu, i po nekakvoj nužnoj logici, vjerovao sam da, budući da su
mi se tada i tamo događale svakakve strahode, kako je nemoguće da mi
se događaju sada i ovdje. Nisam htio odustati od takvih misli; bilo je to
nalik mojem djetinjstvu: ako priznam da mi je kći oteta, ili ispala iz auta,
ili jednostavno izgubljena u nekoj stranoj zemlji, tada će se moj čitav
svijet do kraja života pretvoriti u Vijetnam. To sam znao zasigurno.
Masonov odgovor bio je vrlo čudan - barem ga pamtim kao takvoga.
Naravno, morate imati u vidu da smo Lydia i ja veći dio vremena bili
poprilično urokani, pa kada bi nas popuštalo obično bi razmišljali kako
smo bili potpuno drogirani, a kada bi nas droga konačno pustila,
razmišljali bismo kako bi se ponovno urokali. Naše viđenje stvari bilo je
prilično zbrkano, prednji plan miješao se s pozadinom i vice versa.
Mason je odgovorio: - Ostavili ste je u radnji. - Izravno kao da mu je
pomalo i drago što smo napustili njegovu sestru, i kao da ga pomalo
iritira činjenica što me mora na to podsjećati.
Blizanci su uvijek takvi. Ponašaju se na način, posebno jedan prema
drugome, koji se može nekome tko nema sestru ili brata blizanca učiniti
vrlo čudnim. Njihov se moral razlikuje od našega - barem dok su još
mladi - zato što, za razliku od druge djece do mnogo kasnije dobi
nemaju potrebu oponašati odrasle. Djeci blizancima, čak i onima koji
nisu identični, onaj drugi blizanac je istovremeno i više i manje stvaran
od bilo koga drugoga u obitelji, i oni se odnose jedan prema drugome
načinom kojim se mi odnosimo prema sebi samima. Što bi značilo da se
blizanci ponašaju kao neprestano napušene osobe - i ne mislim da je reći
to pretjerivanje.
Počeo sam vikati: - Masone, za ime božje! Ostavio sam je u radnji? Koga
vraga nisi ništa rekao?
- Bože, kako smo mogli to učiniti? - vrištala je Lydia. - Kako smo je
mogli tamo ostaviti?
- Mislio sam da spava - izderao sam se na nju. Tada sam već bio okrenuo
auto i krenuo prema izlazu iz dvorišta. - Mislio sam da spava otraga.
- Brže - rekla je. - I zaveži. Molim te.
- Koga vraga sam ja sada skrivio? Nisam ništa zasrao, sve je to prokleta
slučajnost - odgovorio sam.
- Nitko nije kriv, oboje smo krivi, svi smo mi krivi, čak i ona, prema
tome, idemo natrag i molimo Boga da je dobro. To nije ničija...
- Bit će dobro - rekao sam. - Nitko joj neće nauditi. Ovdašnji ljudi vole
djecu. - Sve sam to govorio, ne vjerujući svojim riječima. Kako moja
četverogodišnja kći može biti sigurna među ljudima kojih se ja sam
plašim? Slika male plavokose Jessice koja prolazi među policama tražeći
nas, raširenih očiju, boreći se sa suzama, donja usnica koja drhti dok nas
zove: - Mama? Tata? Gdje ste? - ta misao me natjerala da zadrhtim od
bijesa, a budući da nisam mogao kriviti ženu i sina za ono što Jessica
mora pretrpjeti, bio sam prisiljen kriviti sebe samoga, i budući da, kako
je Lydia sama bila rekla, nisam mogao kriviti ni sebe, okrivio sam
ljubav.
To je bio početak onoga što smatram nepovratnim svršetkom moga
djetinjstva i puberteta. Vijetnamizacija mojega obiteljskoga života. To je
razlog zašto vam sve ovo govorim. Ono što je nekoć bila iznimka, sada
je postalo pravilo. Ta bezglava stravična jurnjava natrag niz brdo, preko
zadimljenih polja šećerne trske, sve do Westgatea u Montego Bayu, na
Jamaici - tamo je započelo tajno otvrdnjivanje moga srca, proces koji je
sada, vjerujem da je to sasvim očevidno, gotovo dovršen.
Jessica nije bila na parkiralištu. Bila je samo grupa mršavih polugolih
dječaka koji su bosonogi u velikim lukovima napucavali krpenu loptu.
Dovezao sam kola do voćarne, iskočio i pojurio prema vratima; tada
sam se sjetio Masona i potrčao prema autu. Ali, Lydia ga je već izvela iz
kola i žurila prema meni, držeći ga za ruku. Mason je bio neobično
miran, zavidno je promatrao starije dječake, kao da ne shvaća kroz što
prolazi naša obitelj, iako mu je sve, naravno, bilo kristalno jasno.
U prodavaonicu me vukla jedna jedina čudna primisao; izvest ću još
ovaj, posljednji pokušaj da je spasim, i tada ću odustati. Negdje unutra
znao sam da, ako je moje dijete za mene nepovratno izgubljeno, da ću
trebati svu svoju snagu kako bih to preživio, tako sam bio već prije
odlučio da neću trošiti svoju snagu pokušavajući vratiti nešto što se ne
može vratiti.
Vjerojatno vas je zaprepastilo moje tako olako odustajanje. Iako možete
reći kako je to jedan od nevažnijih događaja u mojem životu, samo malo
straha, koji me slomio, bili biste u krivu; već sam otprije bio slomljen,
vjerojatno u Vijetnamu, vjerojatnije ne. Možda još u majčinoj utrobi,
možda i prije toga. Ako ne slomljen, onda oslabljen. Što i nije toliko loše,
razumijete me. Način kojim se odnosimo prema smrti ovisi o tome kako
je otprije zamišljamo, kako je zamišljaju naši roditelji i njihova okolina, i
što nam se u djetinjstvu događa. Ako na smrt gledamo pošteno - mislim,
na način kako vjerujemo u poreze, na primjer - i ne tvrdimo da smo je
pobijedili, možda nikada ne bismo ratovali u Vijetnamu. Ili, ni u jednom
ratu. Umjesto toga, vjerujemo lažima, da smrt, za razliku od poreza,
možemo odgoditi, i svoje živote tratimo braneći to vjerovanje. Neki
pojedinci osobito su nadareni za to, takvi postaju nacionalni junaci.
Drugi, poput mene, iz nekih mračnih pobuda, dovoljno rano prozru tu
laž, neko se vrijeme pretvaraju i nakon toga postaju ogorčeni, a nakon
ogorčenosti odu... kamo? Pretpostavljam u ovakvo nešto - kukavičluk,
zrelost.
U prodavaonicu smo uletili kao ludi, širom otvorenih očiju, siguran sam
da smo izgledali blesavo, a tri žene na blagajnama ugledale su nas,
osmjehnule se s punim razumijevanjem i rukom pokazale, sve tri
istovremeno, baš kao u baletu, prema tezgi u dnu prodavaonice na kojoj
je Jessica sjedila prekriženih nogu, nalik nekom malom plavokosom
jogiju, cuclala ledeni štapić s okusom naranče i proučavala neki
jamajčanski romantični strip. Nije nas primijetila, ili, ako jest, odlučila je
previdjeti nas.
Lydia je prva stigla do nje i podigla je u naručje. Mason i ja ostali smo
malo po strani - prizor dostojanstvene provjere vlastitih osjećaja. Kada
ju je Lydia spustila na pod, Jessica je brzo prošla pored mene uputivši se
prema vratima, hitro, ojačana zanemarivanjem, s Masonom koji je pošao
za njom, te je njih dvoje sjelo na stražnje sjedište i zajedno počelo
proučavati crteže zaljubljenih crnih muškaraca i žena. Visoka blagajnica
širokih ramena zatražila je dva dolara za strip i ledene štapiće koje je
Jessica pojela, platio sam, pa smo i Lydia i ja izišli iz prodavaonice.
U tu se prodavaonicu nikada više nismo vraćali, mislim da nismo bili u
stanju blagajnicama pogledati u oči. Također smo prestali pušiti
marihuanu. Taj je događaj bio jedan od onih događanja koja razbistruju
stvari, koja uobličuju i nadziru čovjekovo buduće ponašanje. Više se,
naravno, nikada nismo vratili na Jamaiku; Lydia je umrla godinu nakon
toga. Četiri godine kasnije i blizanci su bili mrtvi. Ja sam ostao.
Mogao bih tvrditi da sam sve to unaprijed osjećao kao što tvrdi većina
ljudi iz grada, za razliku od njih, ja bih gotovo lagao. Stvar je u tome da,
nakon Jamaike, nisam predviđao smrt, očekivao sam je.
Doduše, Risa tako razmišlja, i jadnica vjeruje u to - ona uistinu vjeruje
kako je sve to unaprijed osjetila. Tijekom nekoliko godina prije nesreće,
većinom zbog uništenog braka i brojnih novčanih poteškoća, bila je
samo potištena i nesretna žena; sada o tome razmišlja kao o viđenju
budućega. Što nalikuje, ako me pitate, pisanju povijesti unatrag,
prepravljanju prošloga kako bi odgovaralo sadašnjosti. Gledanje u
prošlost koje se pretvorilo u viđenje budućnosti.
- Billy, ja sam to znala - rekla mi je nakon nesreće, kada smo konačno
mogli razgovarati nasamo. - Znala sam to već odavna, znala sam da će
se dogoditi nešto strašno. Kada sam začula sirene i uzbunu kod
vatrogasaca, nitko mi nije trebao reći da se dogodilo nešto strašno, da je
nešto nezamislivo jezivo posjetilo mene i Wendella, i tebe također, bila
sam već mjesecima znala da to dolazi. Zato sam sve ove mjesece, sve
vrijeme koliko smo se sastajali bila toliko nesretna i nesređenih osjećaja.
Zapravo, bila je i ostala ista osoba, kao i ja, ali je motel Bide-a-Wile, koji
su ona i Wendell kupili na bankovnoj dražbi, i za koji bi svatko tko je
ikada pratio ekonomska kretanja u gradu mogao predvidjeti da će
postati bezdan za ono malo njihovog novca - takve stvari može se
predvidjeti - bio vjerojatno početak njezinog pada, kraj njezinog sna,
svršetak njezine mladosti. Neki ljudi, kada im se snovi rasplinu, postanu
praznovjerni u pokušaju da objasne to, a Risa je svakako takva osoba.
Motel je, osim što im je natovario nepremostive novčane poteškoće,
Wendella pokazao Risi, a on je uvijek stajao za tezgom u nečijoj tuđoj
prodavaonici, nikada svojoj vlastitoj, kao lijenčinu, pretežno tupog i
pesimističnoga, kakav je naravno bio i na njihov vjenčani dan. Ali ona to
nije ranije uočila, pa je samu sebe uvjerila da njegova narav stoji ispred
ostvarenja njezinih vrlo važnih snova. To ju je u dubini razjarilo, što je
njega natjeralo da se još više povuče u sebe, a budući da su oboje
neizmjerno voljeli maloga Seana, ubrzo su prestali voljeti jedno drugo.
Tada je on počeo rano odlaziti u postelju, a Risa susrete sa mnom u sobi
broj 11.
Do toga je trenutka, otprilike tri godine prije nesreće, njihov brak bio
potpuno mrtav, osim ljubavi prema Seanu. Pretpostavljam da ja to želim
povjerovati; itko tko nepozvan ulazi u tuđi brak želi vjerovati da je taj
brak umro prije nego je on uletio i iskoristio priliku; u ovom slučaju,
siguran sam da je to bilo tako.
Sve je počelo podosta nevino - mislim, tada nisam imao pojma da je išta
započelo. Wendella i Risu poznajem veći dio života; manje-više odrasli
smo zajedno u Sam Dentu, iako je Risa nekoliko godina mlađa od
Wendella i mene. Kada sam bio u Vijetnamu, Wendell je, tada je pakirao
voće i povrće u Valley Grocery u Keene Valleyu, počeo hodati s Risom
koja je tada upravo završila osnovnu. Tako su ostali zajedno, te kada je
ona završila srednju školu, a on dobio posao kao blagajnik u Tru-Value
u Marloweu, vjenčali su se. Wendell mi je oduvijek bio drag, iako je
uistinu bio, kako je Risa s vremenom otkrila, lijen, pomalo tupav i
mračan tip. Takav spoj supruga teško može voljeti, a iskreno rečeno,
nikada ga ne bih uzeo da radi kod mene, pa čak kada bi bio i veteran,
jedan od tipova koje sam dulje vrijeme jedine zapošljavao u servisu.
Wendell je sve to riješio prilično jednostavno; dobro je izgledao i bio je
pasivan, pa ga je čovjek lako nazvao prijateljem. Neki bi ga smatrali
malodušnim ili lakomislenim, ali ja sada moram reći - pasivan.
Kada se govori o drugim stvarima, Wendell za većinu njih nije mario.
Volio je sport - televizijske prijenose; bio je malo preširok u struku da bi
sam igrao - i volio je svojega sina. Ne poput Rise, ona je bila mnogo
strastvenija u svemu, ali ipak dovoljno odan sinu da mu mališanova
smrt slomi srce.
Wendell je poput sviju nas, osoba čiji život nosi dva značenja, jedno prije
i jedno poslije nesreće. Sumnjam da on mnogo mari spajati ta dva
značenja, kao što mi ostali pokušavamo, ali Wendell Walker je
jednostavno takav. Štoviše, osjećao sam se krivim, zato što je, još prije
nego mu se život pretvorio u tragediju, bio sasvim dobar tip. Jednako
kao i Risa, prije nego što je i njezin život postao tragedija, čija je
praznovjerna narav bila neodoljivo privlačan dio njezine osobnosti.
Barem meni.
Bio sam udovac i još relativno mlad muškarac s dvoje malene djece u
velikoj kući, te poslom koji je donosio novac, iako je servis bio do grla u
dugovima. Te su mi činjenice danonoćno zujale u glavi - ženina smrt,
dječje potrebe i dotok gotovine u servis. Godinu dana nakon Lydijine
smrti, i gotovo čitavu godinu pred njezinu smrt, osjećao sam se
seksualno mrtvim. Otkada je otišla u bolnicu, svakog jutra budio bih se
u velikom bračnom krevetu, u tami, i nikada, niti jednom nisam imao
erekciju, niti jednom nisam pomislio na užitke koje smo Lydia i ja jedno
drugome pružali stotinama puta, u toj postelji, točno u to doba dana;
nisam sebi mogao dopustiti takva razmišljanja. Čekao me posao, djeca
koju sam trebao oprati, odjenuti, nahraniti i otpremiti u školu kako bih
mogao do osam biti u servisu, a tamo bih radio za dvojicu sve dok
malcima nastava nije završila, a onda bih otišao s posla i odvezao ih u
Izviđače, njihovim prijateljima, zubaru u Placid, u Amesovu
prodavaonicu u Saranacu gdje bi kupovali zimsku obuću, pa bi zastali u
Grand Unionu i tamo nabavili hranu koju sam pripremao za večeru, i
kokice za poslije večere kada bismo zajedno gledali televiziju, a kada bi
klinci otišli spavati, ostajao sam dokasna, pio i sređivao knjigovodstvo o
čemu se brinula Lydia. Tada sam već prilično pio; iako, to je bilo ništa
koliko pijem sada.
I tako, dugo vremena to je bio čitav moj život. Nije mi bilo moguće
dopustiti si razmišljati o nečemu što nije ležalo preda mnom - o ženinoj
smrti, tjelesnim i duhovnim potrebama moje djece, o poslu. Tijekom
toga razdoblja osjećao sam se kao da na tankoj žici prelazim preko
ponora, te ako jednom svrnem pogled na zemlju, ili u stranu, čak da
pogledam iza ili pred sebe, da ću pasti i sa sobom povući sve koji se
drže za mene, svoju djecu.
Tada sam se počeo mijenjati. Prvo su nadošli erotični snovi, a nedugo
poslije i maštarije - mali porno filmovi u kojima sam bio i glumac i
gledatelj; moja seksualnost polako se počela oporavljati. To je sve bilo na
genetskoj i hormonalnoj razini, iako, kada bi se takvo što dogodilo,
osjećao sam nekakvu čudnu nevjeru prema Lydiji. Dok je bila živa bio
sam sposoban probuditi se iz snova i istog je trenutka ubaciti u glavnu
žensku ulogu te pustiti da stvarnost preuzme vodstvo; kada je nestala,
kada bih je pokušao ubaciti u film, san se istoga trena pretvorio u bol i
tugu. Ne bi li izbjegao tu bol, za svoje seksualne scene birao sam
mnogobrojne žene koje sam poznavao i vjerovao da bi me one mogle
privući - supruge i kćeri iz Sam Denta. Iznenadio sam se kada sam na
prvom mjestu erotičnih boginja pronašao Risu Walker.
Kažem, iznenadio sam se, budući da Risa ni u ludilu nije bila
najseksepilnija žena u gradu. Taj je naslov, jednoglasno izabrana, nosila
Wanda Otto, koju su dečki iz servisa zvali hipijevskom kraljicom zbog
njezine ravne kose, maskare za oči i duboko izrezanih pletenih haljina
koje je odijevala. Vjerojatno im je prizivala slike šezdesetih godina i
slobodnoga seksa - većina mojih mehaničara ionako su patili od
izgubljenosti u vremenu. Štoviše, sama Wanda ponašala se, mogli bismo
reći, izazovno - u najmanju ruku, izazivala je dečke u servisu, koji su se
tukli tko će joj natočiti benzina svaki put kada bi se dovezla u garažu.
Obično bi, kada bi se tko dovezao na pumpu, Bud ili Jimbo, ili tko je već
bio u smjeni, zavukao još dublje u motor vozila na kojem je radio i
pravio se da ne čuje i ne vidi. Prodaja goriva bila je obveza u servisu, i
tkogod radio u garaži morao se pobrinuti za to; nismo imali stalnog
čovjeka, ja sam veći dio vremena provodio u uredu, s Lydijom dok je
bila živa, kasnije bih sam sjedio tamo, ili bih bio nadgledao osjetljivije i
teže popravke u servisu. Nitko nije htio točiti gorivo. Ali, Wanda Otto,
koliko ja znam nikada nije nosila grudnjak, i sve dok je bila bez
Hartleya, svoga supruga, i bez malog Indijanca, Medvjeda, svoga sina,
imala je običaj dovesti se do pumpe s haljinom podignutom do polovice
svojih vrlo privlačnih bedara. Wanda je bila kadra izvući mehaničara iz
grabe i dovući ga do svojega prozora brže no ijedna druga mušterija.
Često se smijala, očijukala i rabila izraze poput »Sranje« i »Jebi se«, kada
bi joj netko rekao da je ostarjela, dečki su se palili na to. Iako ih je to
vjerojatno i plašilo, jer ne znam nikoga tko je ikada Wandi prišao s
otvorenim prijedlogom, barem u trijeznom stanju. O tome su samo
pričali među sobom.
Nasuprot njoj, Risa je, iako je strastvena osoba, kada je prisutna ispunja
čitav obzor i privlači svu pozornost, skromna, stidljiva i zatvorena
osoba. Njezino je ponašanje, sve do nesreće, bilo toplo i povučeno, a
njezin osmijeh bio je vječito presječen izrazom nekakve neprestane tuge
koju je, činilo se tako, pokušavala prikriti, kao da se bori kako bi vas
zaštitila od nje. Risa je svima bila draga, ali kada bi stala na pumpi sa
svojim Wagoneerom, nitko ne bi pohitao napuniti njezin spremnik, i kao
većina, morala bi ga puniti sama. Visoka je, širokih ramena, velikih
grudi, i lijepom velikom ženstvenom stražnjicom koju skriva ponešto
muškobanjastom odjećom, flanelskim košuljama i širokim trapericama.
Za ove krajeve, sasvim uobičajena odjeća. Ona je one vrsti žena o kojima
muškarci razmišljaju kao o svojoj najdražoj sestri, ako ima sestru, ili kao
o sestri najboljega prijatelja, ako je nema. Nije baš uobičajen izbor za
erotska maštanja.
Ipak, ležeći polupijan u tami na toj velikoj bračnoj postelji u svojoj kući
na brdu, dok su blizanci čvrsto spavali u svojoj sobi u dnu hodnika, bio
bih zamišljao Risu Walker, nagu i uspaljenu, i to me u svakome slučaju
uzbuđivalo. Izvlačilo me iz mojih svakodnevnih jada i na neko vrijeme
puštalo mojim hormonima na volju. Risa me seksualno opuštala u
vrijeme kada to niti jedna druga žena nije bila kadra. Žene poput Wande
Otto već su gotovo gole i uspaljene u javnosti, pa ih odvesti na neko
osamljeno i tajno mjesto ne predstavlja neko veće uzbuđenje. U stvari,
obično maštate o ženi koju ne možete zadovoljiti - ta slika dostaje da
uspali muškarca. Ipak, zamišljati Risu - onakvu mirnu, mučaljivu,
uljudnu, umjerenu Risu Walker - zamisliti je podivljalu od strasti,
znojnu i golu, dugih raširenih nogu, ruku koje ruju po vašim leđima,
usana koje grgljaju i ližu vam uho... to je slika s kojom se muškarac
može nositi.
S vremenom su maštanja postajala nedostatna. To tako ide - što su
maštanja življa to je zadovoljenje sve manje. Morate uvijek podgrijavati
ono prvo, baš kako rade porniće, sve dok, ili to zamijenite sa stvarnošću,
ili pak posudite drugi film. Ja nisam želio drugi film; tada je sve što sam
želio bila Risa Walker. Bilo koja druga žena bila bi pad, a i najmanji pad
tada bio bi potpuna propast. Risu sam želio, i trebao.
Nevolja je bila u tome što je Risa tada bila sretno udana za moga
prijatelja, a svih godina što sam je poznavao nije ni jednom pokazala niti
najmanje zanimanje za odlazak u krevet s ikim osim s vlastitim mužem.
A posebno ne sa mnom. Pošteno rečeno, ni ja joj baš nisam pružao neku
priliku. Poznaju me kao samodostatnu osobu, vjerojatno i nekoga do
koga je teško doprijeti što je uostalom oduvijek bio moj izbor karaktera,
mislim, onoliko koliko netko može birati vlastitu narav.
Volim biti snažan, tihi vođa, šef, glavna faca, poručnik, glava
domaćinstva, i tako dalje, izbor koji možda potječe iz činjenice što sam
bio najstariji od petero djece s većinom nesposobnom majkom i ocem
koji je nestao prema Aljasci kada mi je bilo dvanaest godina i od koga
više nikada nismo čuli ni riječi. Kada se osvrnem na prošlost, čini mi se
da sam veći dio djetinjstva stratio na čišćenje sranja koje je otac načinio,
a ostali dio života na dokazivanje kako me nitko ne bi zamijenio s njime.
Bio je nepraktičan čovjek, ne pretjerano pošten, tip koji nešto
veličanstveno započne a malo manje blistavo nastavi, tip koji ženi i djeci
daje snove umjesto umijeća, privlačnost namjesto stege, i neprestano
iziskivanje ljubavi i odanosti. Kada je otišao zgrnuti blago na naftnim
poljima, za sobom je u dvorištu ostavio rupetinu koja je trebala
predstavljati bazen, hrpu betonskih blokova koji su trebali postati
gostionica, stotinu starih prozora s rebrenicama iz kojih se trebao roditi
staklenik, hrpetinu dugova koje je podigao kod polovice ljudi iz grada, i
obećanje da će se sigurno vratiti do jeseni, za koje su svi žarko željeli da
ga prekrši.
Dakle, kada sam počeo pokušavati zavesti Risu Walker, shvatio sam da
se ponašam poput oca što me je smetalo, osjećao sam se nesposobnim.
Osjećao sam njegov namješteni osmijeh na licu, slušao njegove
slatkorječivosti kako silaze s mojih usana, bilo mi je zlo. Točio bih benzin
i lupetao stvari poput: - Joj, Risa, stvarno dobro izgledaš. Mora da se
dobro slažeš sa životom ili se život dobro slaže s tobom, ili tako
nekako... - Smiješio bih se neprekidno, lupetao, igrao ulogu. Tada bih
naglo zamijenio uloge. Nekako bih postao dio gledateljstva, čuo bih se
kako meljem, i u tome bih trenutku ugledao svoga oca, gledajući sebe
kako namigujem i cerekam se i u tome bih vidio oca, i prekidao bih
udvaranje usred rečenice što bi Risu potpuno sledilo i ostavljalo je
ponešto zbunjenu, u to sam siguran. U drugim prilikama nazvao bih je,
a ako bi Wendel podigao slušalicu trabunjao bi o Exposima, vremenu i
politici, baš kao da smo prisni jedan s drugim što nismo bilo; kada bi se
Risa javila samo bih se raspitao o Wendellu. Kada bih je, vozeći pored
motela, ugledao vani, gotovo bih zaustavio kamionet i mahnuo joj kao
nekom davno izgubljenom prijatelju, a kada bi krenula prema meni
nagazio bih gas do daske i odjurio kao da negdje gori.
Nikada nisam bio umješan sa ženama, mislim, iskusan u igrama koje
većina muškaraca igra - udvaranje, gugutanje, kupovanje ženske
pozornosti i usluga - a sve do susreta s Risom, i nisam to osobito želio
činiti. Istinu govoreći, uvijek sam mogao računati na Lydiju. I što mi je
trebalo udvarati se? Lydia i ja smo u neku ruku proveli zajedno čitav
život; prijatelji u djetinjstvu, zaljubljeni par u srednjoj školi, a kada sam
se vratio iz Vijetnama otkrili smo da se još uvijek volimo pa smo se
vjenčali. U biti, bio sam joj vjeran od prvog do posljednjeg dana.
Tijekom braka bilo je nekoliko prilika, kada sam, pijan, napušen, ili
jednostavno nepažljivo uletio u nešto što bi se moglo nazvati
kompromitirajućim pozama s nekolicinom ovdašnjih ženskih koje neću
imenovati, ali sam se uvijek izvukao prije nego što sam učinio išta
griješno, pa sam se tako mogao vratiti kući osjećajući se časnim. I
naravno da je palo nekoliko ševa s djevojkama u baru i prostitutkama
tijekom moje službe, još u Americi, pa u Vijetnamu, i jednom u
Honoluluu. To smo nazivali sijanjem divlje raži. U stvari, za svoju dob
bio sam upravo neuobičajeno seksualno neiskusan.
To što se dogodilo one noći kada smo Risa i ja konačno završili u
krevetu, dogodilo se ne zbog ičega što sam ja učinio, već zbog Rise koja
je jednostavno došla i predložila mi to dok sam sjedio u Rendez-Vousu i
gledao finale NBA lige s još tri ili četiri tipa. Ušla je u bar i zastala
minutu kao da traži nekoga određenoga. Tada mi je prišla, primila me
ispod ruke, nagnula se i prošaptala: - Billy, čuj, kada završiš ovdje, zašto
me ne bi došao posjetiti? Soba broj 11 - dodala je, lupnula me po
nadlaktici i otišla. Jednostavno tako.
Otišao sam u poluvremenu. Los Angeles prebijao je Utah, pa sam rekao
da idem doma. Noć je bila hladna, vedra, proljetna, s nebom prepunim
zvijezda, dah mi se maglio dok sam prolazio pored parkiranog
kamioneta, prešao cestu i doslovno pretrčao stotinjak metara putem
prema motelu, uputivši se ravno prema sobi 11.
Ne znam koliko sam ja sâm to nadzirao i uredio, koliko sam je uspijeo
zavesti svojim odvratnim i zbunjenim pokušajima privlačenja pažnje i
naglim povlačenjima - vjerojatno podosta; mislim, ponekad glumite i ne
uviđate da igrate ulogu osobe koja ne zna glumiti. Ipak, te mi se noći
činilo da mi je Risa omogućila još jednom biti ja, ne moj otac, nego onaj
snažni i šutljivi čovjek kojima sam se divio i odrastao naviknut biti jedan
od njih, osjetio sam navalu olakšanja, bio sam joj neizmjerno zahvalan.
Otada pa nadalje moglo bi se reći da smo bili zaljubljeni. Barem smo mi
to tako nazivali. Od samoga početka do kraja, bila je to tajna veza. Risa
me uvijek uvjeravala da nitko ne zna za nas; tvrdi da se, tijekom te tri
godine naše veze nije nikome povjerila. Posljedično tome, imala je svoju
verziju ljubavne afere, ja sam imao svoju, a nije postojala treća verzija
koja bi mogla ispraviti naše. U svakom slučaju, meni ta verzija nije
poznata.
Posljedično tome, sve do nesreće Risa i ja odnosili smo se jedno prema
drugome kao da možemo vezu vući do vječnosti - susreti i vođenje
ljubavi nekoliko puta tjedno, kasno noću u zamračenoj sobi u kojoj
bismo proveli tih sat ili dva, a u ostalim prilikama ponašali se kao
znanci. Naša veza kao da je bila vječno razapeta na pola puta između
stvarnosti i mašte. Vrijeme i bivanje osjećali smo kao nešto beskrajno;
poput nekakvog filma s početkom, ali bez završetka, to se tako
održavalo zato što nismo činili ništa čime bismo obznanili vezu, ili
uvukli koga u nju što bi svakako započelo da se Risa ikada bila kome
povjerila, ili da sam ja to nekome otkrio. Otkrivanje bi naš odnos na neki
način učinilo objektivnim, izvuklo bi ga iz naših glava, i nesumnjivo
Risu natjeralo da bira između Wendella i mene, ili bi pak mene natjeralo
da sve poreknem. Vjerujem da bi mene izabrala, te da bismo se ubrzo
vjenčali. Tada bi se, u trenutku nesreće, kada bismo izgubili djecu, mogli
približiti jedno drugome, a ne odalečiti jedno od drugoga što smo
učinili.
Toga snježnoga jutra na marlowskoj cesti, pamtim uspon uz nasip od
pješčare do ceste i trenutak kada sam je ugledao u gomili. Do tada se na
cesti stvorila velika zaprepaštena gomila okupljena pored ruba ceste,
gomila roditelja i ljudi iz grada koji su se međusobno pokušavali umiriti
i tješiti, smrznutih i iscrpljenih prometnih policajaca, vatrogasaca,
spasilaca, i čopor krvožednih snimatelja i novinara. Tamo se čak zatekla
i NBC-eva ekipa iz Plattsburgha, predvođena plavušom u tajicama,
grijačima i kožnoj minici, koja je ljudima neprekidno gurala mikrofon
pod nos pitajući ih kako se osjećaju. Kao da su joj mogli odgovoriti.
Naravno, pomislio sam na Vijetnam, ali ništa što sam osjetio ili vidio u
Vijetnamu nije me pripremilo na taj prizor. Nije bilo vatre i dima, nije
bilo detonacija, divljih krikova, prestravljenih vriskova; vladala je tišina,
puknuti led, snijeg, muškarci i žene koji su se kretali upravo
ponižavajuće sporo; tamo je sjedila smrt, bila je svugdje na svijetu,
prirodna i vječita; to nije bilo umiranje, odvratno u svome ovdje i sada.
I tada sam ugledao Risu Walker kako stoji među ostalima uz rub ceste,
kao da sam je vidio prvi put u životu - kao da gledam reportažu o
seoskoj ženi koja je izgubila sina, majci koja je izgubila svoje jedino
dijete. Tada mi je bila potpuno strana, poput stranca čiji je život postao
nepovratno besmislen. Znam da je tome tako, i sâm sam se jednako
osjećao. Sav smisao bio je jednom kretnjom zbrisan iz mojega života,
siguran sam da sam se i ja njoj činio potpuno stranim. Naša bol bila je
tolika da nismo bili kadri prepoznati ičiju tuđu.
Autobus još nisu bili izvukli - moglo se vidjeti prednji kraj vozila nabijen
na zaleđenu obalu jame, nalikovao je nekakvoj golemoj umirućoj žutoj
nemani koja se borila da se izvuče, i smrzla pokušavajući spasiti se, s
ostatkom trupa ispod vode. Snijeg je natjerao sve oko jame - spasioce,
ronilačku ekipu iz Burlingtona, policajce - da se sporo kreću, pogrbljeni
u svojim tijelima kao da se boje, kao da su za vječnost odbačeni, poput
logoraša u sibirskim logorima.
Na nama bližoj obali pokrivenoj tamno zelenim vunenim dekama, ležala
su posljednja dječja tijela koja su spasioci izvukli iz vode, djeca koja su
sjedila u stražnjem dijelu autobusa. Polegli su ih na snijeg, nisu ih još
iznijeli gore na cestu. Među njima ležao je i Risin Sean, koji je sjedio
sprijeda, ali mu se tijelo zaglavilo ispod sjedišta, Ottov dječak, Medvjed i
moji blizanci Mason i Jessica.
Pogledao sam ih, zagledao sam se ravno u njihova smirena ledeno
modra lica, i onda brzo navukao pokrove, okrenuo se i otišao sâm, tup i
tvrd poput stijene, polagano se uspinjući, koracima teškim poput olova,
prema cesti, onom strmijom stranom zaleđene padine. Njihove slike,
žive i nasmiješene, vjerojatno bi me natjerale u plač, da padnem na
zemlju i šakama udaram po tlu; njihova stvarna, mrtva lica još su me
više zapečatila od sebe samoga.
Nisam znao kamo sam krenuo, koga tražim. Ma znao sam. Lydiju.
Tražio sam Lydiju - da joj kažem da su nam djeca poginula, da ih nisam
mogao spasiti, i da smo, napokon, svi četvero ponovno zajedno.
Posljednja kola hitne pomoći već su otišla prema bolnici u Marloweu,
gdje su prevozili ozlijeđene prije smještanja najtežih slučajeva u Lake
Placid i Plattsburgh, a vatrogasni su dom u Sam Dentu pretvorili u
privremenu mrtvačnicu u kojoj je nastao kratak zastoj dok su čekali da
radnici donesu preostala tijela. Jimbo Gagne dovezao je vozilo za vuču
iz servisa, morao je ići okolo preko Ravni, pred njim je išla velika
snježna ralica, budući da tu cestu nitko nije koristio još od jeseni, te se na
njoj nakupilo skoro dva metra snijega.
Osim Dolores Driscoll, koja je neozlijeđena ostala stajati pored jame,
izgubljena i mrmljajući u šoku, ali tvrdoglavo odbivši napustiti poprište
nesreće, nije preostao više niti jedan preživjeli. Tada su svi to shvatili.
Oni iz grupe koji se nismo odvezli kolima hitne pomoći znali smo što
čekamo - vađenje posljednjeg tijela naše djece. Neki su jecali i naricali u
naručjima svojih prijatelja i nekih potpunih neznanaca, bilo koga tko ih
je htio zagrliti; nekolicina ostalih, poput Rise, samo su stajali među
prijateljima i rođacima i šutke gledali u tlo, umova ispražnjenih od misli
ili osjećaja.
Pretpostavljam da sam pripadao toj skupini, iako sam isprva bio
pokušavao raditi oko jame zajedno s ostalima, ponašajući se kao da mi
djeca nisu bila u tom autobusu, kao da se sve to dogodilo nekome
drugome, ne meni. Isprva ih je nekoliko - Jimbo i Bud iz servisa koji su
izjurili s vozilom za vuču istoga trena kada su preko CB-a začuli dojavu
o nesreći; u stvari, ja sam odaslao tu poruku iako ne znam kako sam to
uspio učiniti, čak se ne mogu sjetiti da sam to učinio, Wyatt Pitney,
prometni policajac, i još nekoliko tipova iz spasilačke ekipe - pokušavali
su me odvući otamo, ali jednako kao Dolores, nisam se htio maknuti.
Kasnije sam načuo kako su svi vjerovali da sam bio hrabar. Nije tako. Za
moje ponašanje imao sam sasvim sebične razloge. Odgurivao sam sve
ostale i držao se sam za sebe, šutljiv, kamenoga lica, iako nastavljajući
ispomagati ostalima dok su nam ronioci dodavali jedno po jedno dijete
koje bismo onda umatali u deke, stavljali na nosila i slali ih uz strmu
padinu do ceste, do vozila hitne pomoći, kao da sam čineći to mogao
produljiti trajanje more i odgoditi trenutak buđenja kojemu sam osjećao
neizbježivost i beskrajnu količinu stvarnosti. Nekako, u dubini, nisam
želio da taj jezivi posao završi. A to nije hrabrost.
I dalje je prilično gusto sniježilo; gotovo desetak centimetara napadalo je
otkako je autobus sletio s ceste. Obzora je nestao. Nebo je bilo sivo i
nisko nad planinama. Nekoliko stotina metara dalje omorike i borovi uz
cestu, i debele breze i sama cesta nestajali su i naprosto se utopili u
debelim snježnim krpama koje su ih potpuno skrivale od pogleda. Na
cesti su stajali svakojako zaustavljeni automobili, kamioneti, ralice i
patrolna kola zaustavljena uz rub, dok je nekolicina policajaca odjevenih
u blještave narančaste jakne stajalo nasred puta usmjerujući promet,
tjerajući radoznalce - većinom skijaše pridošle preko vikenda,
oduševljene svježim snijegom, koji bi usporavali naglo otriježnjeni
tragedijom koja je zadesila naš grad, pamteći što su više mogli kako bi to
dalje mogli prepričavati prijateljima kada se pojavi u novinama i na
televiziji - kako su putem na odmor prošli pored mjesta nesreće.
Kada sam se popeo do ruba ceste, prekoračio sam narančastu plastičnu
vrpcu koju su policajci napeli duž ceste kako bi ljudima zapriječili
silazak do mjesta nesreće. Jedan policajac kojega ovlaš poznajem, prišao
mi je kao da me želi otpratiti, ali kada sam pogledao ravno kroz njega i
odmahnuo mu, hitro je uzmakao kao da sam ga prokleo. Tada sam
ugledao Risu koja je stajala oko metar ispred Wendella, on je izgledao
kao da ga je netko svom snagom raspalio po prsima; sva je snaga iz
njega nestala, lice mu je bilo iskrivljeno od boli. U usporedbi s njime
Risa je bila čvrsta i odlučna, već je počela oplakivati djecu, polagano je
podigla pogled i ugledala me dok sam prolazio pored nje. Nismo se više
mogli pretvarati da smo zaljubljeni, ili da skrivamo našu ljubav. Naši su
se pogledi na trenutak spojili, a tada smo oboje odvratili pogled,
produžio sam.
Nakon toga bilo je kao da mi se nitko ne usuđuje prići i progovoriti dvije
riječi; pošao sam ravno pored roditelja i ljudi iz grada, promatrača,
policajaca, izvjestitelja, koračao sve dok nisam ostao sâm, teturajući uz
rub ceste, uzbrdo, putem kojim je prije jedva dva sata prošao školski
autobus i ja u svojem kamionetu snatreći o ševi s Risom Walker.
Snijeg je i dalje padao, s mjesta pored poprišta nesreće, gdje su stajali
Risa i ostali, mora da sam nestao u njemu, jednostavno sam iz njihove
stvarnosti odšetao u svoju. Za nekoliko trenutaka bio sam sasvim sam u
snijegu, udaljujući se od sviju, hodajući što sam brže mogao, prema
svojoj djeci, prema svojoj supruzi.
Zadugo mi je život bio takav; možda je još i uvijek. Jedini način na koji
sam mogao nastaviti živjeti bio je uvjeriti sebe da nisam živ. Ne mogu to
objasniti; mogu vam samo ispričati kako sam se osjećao. Mislim da se
većina u gradu tako osjećala. S tom se nesrećom smrt trajno uselila u
naše živote. I dok su to neki jednostavno nijekali, kao što mi se čini da je
uradila i jadna Dolores Driscoll, ili se preselili u drugi dio države
pokušavajući započeti iznova što su učinili Lamstonovi, ili pokušali
vjerovati da je smrt bila sve vrijeme nazočna, poput Rise, i tvrditi da
između tada i sada razlika ne postoji, što je također jedan vid poricanja -
za mene, i nekolicinu djece koja su preživjela udes; Nichole Burnell,
Bigelowsova djeca, Baptistovi, i nekoliko malih i jadnih Bilodeauovih
klinaca čija su starija braća i sestre poginuli; život je za nas postojao,
pravi, istinski život prije nesreće bez obzira kako se činio odvratan, a
ništa što se poslije nesreće događalo nije mu ni najmanje nalikovalo. I
tako, osjećali smo se kao da smo i mi poginuli kada je autobus sletio s
ceste i otkotrljao se u pješčaru ispunjenu smrznutom vodom, pa sada
nastanjujemo nekakvo čistilište čekajući da nas presele na ono mjesto
kamo su otišli ostali poginuli.
Nisu nam bila dostupna različita sredstva kojima su mnogi naši susjedi i
rodbina ublažavali bol. Ja ih nisam imao. Kršćani su govorili o volji
Božjoj i sličnim stvarima - to me je samo razgnjevilo iako vjerujem da mi
je bilo drago da se barem oni mogu utješiti takvim pričama. Ipak, nisam
se mogao natjerati da prihvatim poziv i odem na nekolicinu zadušnica u
različitim crkvama u Sam Dentu i okolnim mjestima. Bilo mi je sasvim
dovoljno slušati velečasnog Dreisera na pogrebu blizanaca. Htio nas je
sve uvjeriti da je Bog poput oca koji je našu djecu uzeo sebi. Krasan otac,
nema što.
Jedini meni znani otac bio je onaj koji je svoju djecu prepustio drugima.
I bilo je ljudi koji su željeli vjerovati da nesreća nije bila samo slučajnost,
da ju je uzrokovalo nešto, te da, posljedično tome, postoji netko kriv. Je
li to bila Doloresina pogreška? Mnogi su mislili tako. Ili je, možda, to
skrivila država New York ne zamijenivši sigurnosnu ogradu na
marlowskoj cesti? Je li pogriješio gradski odbor za ceste iskopavši
pješčaru i ostavivši je da se puni vodom? A što je sa sigurnosnim
pojasevima koji su toliku djecu prikovali uz njihova sjedišta dok se
stražnji dio autobusa punio vodom? Dakle, je li možda pogriješio
guverner predloživši zakon o obveznoj uporabi pojaseva? Tko je, dakle,
uzrokovao nesreću? Koga možemo kriviti?
Naravno, odvjetnici su pothranjivali tu potrebu i gajili je među ljudima
koji su trebali znati što im je činiti. Jurili su prema sjeveru iz Albanija i
New Yorka poput morskih pasa, oglašujući u gradskim listovima svoje
umijeće i namjere, nekolicina ih se čak pojavila na sprovodima, trpajući
svoje posjetnice u džepove ožalošćenih dok su oni odlazili s groblja;
nedugo zatim počeo je taj dio priče - tužbe i sav gnjev, zloća i pohlepa
koje su ljudi svojim najgorim dijelom bića sposobni iskazati.
Ljudi su se isprva ponašali pristojno, time mislim reći, ponašali su se
kako se to od njih očekuje: okupljali bi se i pokušavali jedni drugima
pružati utjehu i pomoć. U tim trenucima sretni ste što živite u malome
gradu, obitelj i prijatelji pružaju vam osjećaj olakšanja, bez obzira
pomagali vam ili ne. Sam pokušaj već je uzvišen i hvale vrijedan.
Veći dio moje obitelji činio je upravo to, bio sam im uljudno zahvalan.
Nismo mi nikakva neobična obitelj - nismo baš ni nekakva obitelj. Majka
mi je, oboljela od Alzenheimerove bolesti, već više od dvije godine u
staračkom domu u Potsdamu, više se ne sjeća da sam ikada i postojao,
kao ni moja djeca; ipak, moje tri sestre, udane i majke, nazvale su me
čim su na večernjim vijestima saznale za nesreću. Osobno nismo
pretjerano bliski niti se ne povjeravamo jedni drugima, ipak, one su
savjesne žene, stanuju u blizini, moglo bi se reći - Sally živi u Saratoga
Springsu sa suprugom, knjigovođom odbora za utrke, druge dvije sestre
obitavaju na zapadu države, u Rochesteru i Buffalu, tamo im rade
muževi, jedan je strojar, a drugi nekakav tehničar u Eastman Kodadu.
Moj brat Darryl, najmlađi u obitelji nestao nam je iz vidokruga. Prije
dosta godina pošao je za ocem na Aljasku, ali je dospio samo do države
Washington i nije potpuno nestao; svakih godinu i pol otprilike, napije
se i noću me naziva. Kada su blizanci poginuli Darryl se nije javio, iako
sam siguran da su mu sestre to odmah javile, a kada me, godinu dana
kasnije, nazvao uobičajeno pijan, niti jedan nije spominjao nesreću, ja
sam imao svoje razloge za to, on je, nesumnjivo, imao svoje. Te sam noći
bio vjerojatno pijan kao i on. Naravno, ja ga nikada nisam nazvao da mu
ispričam što se dogodilo; to mi je bilo nemoguće, gotovo nezamislivo - u
stvari, i sada još razmišljam o tome.
Ipak, sve to nije bilo važno, budući da nisam bio kadar prihvatiti
ponuđenu mi utjehu. Nešto metalno u meni odbijalo se poviti, i kada su
me, jedna po jedna, sestre nazivale i nudile se da dođu do mene,
prevladala je nekakva stara prinuda; isto se dogodilo kada je nekolicina
ljudi iz Sam Denta - velečasni Dreiser, Dorothy Coburn, čak i moji ljudi
iz servisa - nazivala ili dolazila vidjeti kako sam, ili upitati da li mogu
nešto učiniti za mene. Istu stvar činim još od djetinjstva. Kada me netko
pokušava utješiti, uvjerim njega ili nju da je to nepotrebno - obično je to
ona - te je odalečujem, nijekanjem svojih potreba uništavam sve njezine
dobre namjere.
Ne mogu si pomoći, i ne žalim zbog toga; čak sam pomalo i ponosan na
sebe. Ljudi me smatraju hladnim i bezosjećajnim, ali to je cijena koju
sam uvijek bio pripravan platiti. Istina jest da se meni ne može pomoći;
razbješnjuje me gledati moje sestre i prijatelje iz grada kako trate svoje
vrijeme. Ne bih li zadržao ili prikrio gnjev stvorim se pred njima,
odjednom preobražen u nekoga tko dolazi pružiti utjehu, umirenje,
pomoć, bilo što što su oni željeli pružiti meni. Kradem njihove namjere i
preobraćam ih u svoje. U tome trenu nisam svjestan toga, shvatim tek
kasnije kada ponovno ostanem sam i sjedim s čašom viskija u dnevnoj
sobi, tugujući nad vlastitom samoćom, pokušavajući iznjedriti barem
malo osjećaja, pa makar i samosažaljenja.
Kada me Sally, moja najmlađa sestra, nazvala te noći, bila je prva iz
obitelji koja je uspjela doprijeti do mene, ali bio je to možda već
petnaesti pozim koji sam primio otkako sam se kroz mećavu dovukao
do kuće. U kuću sam ušao bijel poput snjegovića, svukao promočenu
odjeću i odjenuo ogrtač za kupanje, sjeo za kuhinjski stol, otvorio bocu
viskija i počeo se opijati. Znao sam kako to izgleda i bilo mi je drago što
me nitko ne vidi, iako se nisam sramio. Znao sam zašto pijem; nisam
htio ublažiti bol. Zvao je Gary Dillinger, ravnatelj škole, Wytatt Pitney,
pa Eden Schraft; sve sam ih uvjeravao da ne mogu ništa učiniti za mene.
Dobro sam, bit će u redu. Povjerovali su; ne to da sam dobro;
povjerovali su da ne mogu ništa učiniti za mene. Bio sam poput ranjene
zvijeri koja se ukopala; bolje ju je ostaviti da se zaliječi sama, mogla bi te
ugristi dok joj pokušavaš pružiti pomoć. Nazvalo je i nekoliko
izvjestitelja, jednostavno sam spustio slušalicu.
Iz servisa nazvao me kao i obično Jimbo Gagne, i kao i obično, sve je bilo
kao da smo ponovno u Vijetnamu - ja sam glumio poručnika, on
razvodnika. Razgovarali smo o logistici. Što želim da uradi s mojim
kamionetom? Neka ga ostavi u garaži, sutra ću doći kolima. Gdje da
stavi uništeni autobus? Negdje iza garaže, izvan vidokruga, i neka ljude
drži podalje, bio sam siguran da će uslijediti istraga. Trebam li išta? Ne,
ali ako netko naiđe u servis i počne ispitivati, reci im da sam uzeo nešto
slobodnih dana, tako da će neki popravci malo kasniti.
- Billy, jesi li dobro? - uspijeo se skupiti i upitati. - Kako ti je na brdu? Je
li netko u kući s tobom?
- Jimbo, jesi li ti dobro? - odvratio sam. - Mora da si imao stvarno gadan
dan.
- I jesam - rekao je. - Dobro sam, mislim. Bilo je gadno... - raspričao se,
ali je shvatio kamo će ga to odvesti i brzo je zastao. - Je, Billy, ja sam
dobro.
Do osam sati uvečer, kada je nazvala Sally, bio sam potpuno pijan i
odgovarao sam poput nekakvog automata, usta su mi bila poput
telefonske sekretarice: Dobili ste dom Billyja Ansela, on je upravo
pretrpio nenadoknadiv gubitak, otkrio da je neutješan, te je, kako bi vam
prištedio teškoće, a sebe sačuvao od neugode, uklonio sebe iz normalnih
ljudskih odnosa. Vjerojatno se nikada neće vratiti natrag, ali ukoliko
usprkos svemu želite ostaviti poruku, učinite to nakon zvuka zveckanja
kockica leda u njegovoj čaši. Ako se, ipak, jednoga dana vrati, pokušat
će odgovoriti na vašu poruku.
Iako, ne računajte previše na to.
Prije nego izgubite vlastitu djecu možete o tome razgovarati, kao o
mogućnosti. Možete zamišljati to, kao što sam ja to činio na Jamaici prije
nešto godine, kasnije se možete prisjetiti trenutka kad ste taj prizor prvi
put zamislili, taj trenutak možete ljudima opisati lako i cjelovito. Ali
kada se to što ste samo zamišljali i dogodi, ubrzo otkrijete da o svemu
tome možete jedva progovoriti. Priča vam postaje smušena i zapetljana,
bez tijeka, raspršena. Barem je tako meni bilo.
Ljudi koji su izgubili djecu - govorim o stanovnicima Sam Denta, u njih
uključujem i sebe - izvrću sami sebe u najčudnije položaje ne bi li tako
porekli ono što se dogodilo. Ne samo zato što ih je bolio gubitak
njihovih voljenih - ostajemo bez roditelja, supružnika, prijatelja, bilo to
ne znam koliko bolno, ipak nije jednako ovome - već što je to što se
dogodilo bilo toliko zloćudno neprirodno, toliko duboko protivno
ustaljenom tijeku događaja da to jednostavno nismo u stanju prihvatiti.
U to je gotovo nemoguće povjerovati, nemoguće je razumjeti da su djeca
morala pomrijeti prije odraslih. To je izravan udarac biologiji, proturječi
povijesti, poriče uzrok i posljedicu, čak ruši i osnovne fizikalne
zakonitosti. To je krajnja suprotnost. Grad koji izgubi djecu, gubi svoje
značenje.
Ogorčeno smo se borili da u vlastitim umovima taj događaj uvedemo u
red stvari kako bi dobio neki svoj smisao. Svaki je od nas na svoj način
prešao od dna do vrha vlastitoga razumijevanja u traganju za
uvjerljivim objašnjenjem, pokušavajući pobjeći pred golemim crnim
ništavilom koje je prijetilo progutati čitav naš svijet. Vjerojatno su
gradski vjernici, a ima ih mnogo, prvi doprli do njega, barem oni
odrasli, i sretan sam zbog toga iako ja sâm nisam mogao tamo
otpočinuti, vjerujem da ni većina njih nije mogla, samo su to držali u
tajnosti. Ne zlobno, već više ustrajući da do nesreće nije došlo slučajno,
da je netko - Dolores, grad, država, netko - uzrokovao; ipak, to je značilo
poricanje. Biologija tu nije važna, tvrdili su vjernici, budući da tijelo u
kojemu živimo nije do kraja stvarno; povijest nije važna, govorili su,
budući da je ionako Božje vrijeme drugačije i nadređeno čovjekovom
vremenu; zaboravite uzrok i posljedicu, zaboravite što su vam govorili o
fizičkom svijetu, zato što postoje i raj i pakao, a zelena je Zemlja između
njih, i uvijek se živi na jednom od ta tri mjesta.
Kao i većina ljudi iz Sam Denta odgojen sam u kršćanskom duhu, taj
nauk dobro pamtim; nisu puno petljali oko toga. Billy, govorili su mi,
smrt ne postoji. Postoji samo život vječni. Nije li to divno? I to je bila bit
stvari bez obzira bili protestant poput Lydije i mene, ili katolik poput
druge polovice grada. Ali kada sam s devetnaest otišao u Vijetnam bio
sam još uvijek dovoljno mlad da naučim nešto novo, a novost je bilo sve
to umiranje koje sam gledao oko sebe. Posljedično tome, po povratku
kući iz Vijetnama kršćanstvo više nisam uzimao dovoljno ozbiljno da
bih mogao raspravljati o njemu. Da bih ugodio Lydiji i klincima odlazio
sam u crkvu nekoliko puta godišnje, u ostalim prilikama bio bih ostajao
u kući i čitao nedjeljne novine. Tada je Lydia umrla, i kršćanski je
svjetonazor postao iskreno okrutan budući da sam bio naučio da smrt
dotiče sve. Čak i mene. Tako sam prestao odlaziti u crkvu.
I dalje sam vjerovao u život, da se život nastavlja usprkos smrti. Ipak,
imao sam djecu. I Risu. Ali četiri godine nakon toga, kada su moje dvoje,
i još tolika djeca poginuli u nesreći, morao sam otići u suprotnost
kršćanstvu. Sada, za mene je smrt jedina stvarnost.
Naravno da sam otišao na zadušnicu; to je bilo neizbježno, a nisam želio
pozlijediti ili zaprepastiti nevine ljude. A ne otići, ostati zakopan u kući
kao što sam običavao činiti privuklo bi preveliku pozornost, što je bilo
posljednje što sam želio postići. Noć prije sprovoda, bilo je kasno, prvi
put izišao sam iz kuće i odvezao se niz brijeg do grada. Četiri dana
prilično sam lokao, ali sam nekako u to vrijeme bio trijezan - bolje
rečeno, dovoljno trijezan da vozim. Noć je bila vedra i zvjezdana. Mjesec
je bio gotovo pun, okruživao ga je blijedi magleni prsten. Na putu nisam
sreo niti jedno vozilo, grad je bio sasvim u tami. Sam Dent pretvorio se u
grad duhova okružen poljima snijega blistavog pod mjesečinom i
golemim sjenama planina koje su zaklanjale polovicu neba.
Dovezao sam se do garaže i odvezao otraga gdje je vučno vozilo
dovuklo i ostavilo autobus; kraće vrijeme sjedio sam u kamionetu s
upaljenim motorom i promatrao ga - golemu mrtvu ribu, nekakvog
levijatana izvučenog iz najcrnjih morskih dubina, ledom optočen kostur
stvorenja iz nekog drugog vremena. Većinu prozora smrskali su silina
udarca i ronioci, bokovi i krov bili su iskrivljeni i ulubljeni, gume prazne
i razrezane. Bio je mrtav, vječito mrtav, šutljiv, bezopasan.
Ne znam zašto sam došao tamo, zagledan s nekim čudnim osjećajem
gađenja i nevjerice u to razbijeno žuto vozilo, promatrajući ga kao da je
zvijer koja je pobila našu djecu, te su je seljani zauzvrat ubili i dovukli
ovamo, na mjesto na koje možemo svi doći, jedan po jedan, uvjeriti se da
je zauvijek mrtva. Ja sam je sam želio vidjeti, dodirnuti je vlastitom
rukom, možda se, na neki pradavni način, uvjeriti da smo konačno i
uistinu ubili zvijer.
Izišao sam iz kamioneta ostavivši motor i svjetla upaljena, polako sam
krenuo prema autobusu. Bilo je vrlo hladno; cipele su mi škripale po
smrznutom snijegu, moj je dah lebdio preda mnom u blijedim i tankim
vrpcama. U tami stražnjeg parkirališta bilo je ostavljeno još nekoliko
vozila - auti koji su trebali biti popravljeni, ali ostavljeni izvan garaže, ili
pak nekoliko olupina koje smo tamo držali radi dijelova ili smo ih
prepravljali za natjecanje u sudaranju. Narančasta plastična traka koju je
policija razapela oko autobusa kako bi znatiželjnike držala podalje
izdaleka je nalikovala zapetljanoj užadi s harpuna kojima smo je izboli.
Za trenutak sam zastao pored boka vozila, gledao prozore; tada sam
iznutra začuo dječje glasove. Bili su jedva čujni, ali sam ih čuo savršeno
jasno. Djeca su bila živa i sretna, išla su u školu, Dolores je mijenjala
brzine, vozeći autobus uzbrdo i nizbrdo, veselo radeći svoj posao; žudio
sam pridružiti im se, osjetio sam duboku bolnu žudnju da budem s
njima, bio je to prvi iskreni osjećaj koji sam osjetio od trenutka nesreće;
jednostavno, poželio sam otvoriti vrata, ući unutra i omirisati mokru
vunu i gumene čizme, užine u papirnatim vrećicama i limenim
kutijama, začuti njihove pjesmice, brbljanje i zavitlavanje; želio sam biti
s njima u smrti, s mojom djecom, da, i sa svima njima, jer su mi se u
tome trenu učinili daleko uvjerljivijima od sebe samoga, daleko življima.
Naravno da nisam začuo dječje glasove; bio je to siktaj vjetra u borovima
s ruba parkirališta, s mjesta gdje počinje šuma, bio je to hladan vjetar
koji se sa sjevera spušta u dolinu. I nije to bila Dolores vozeći po brdima;
čuo sam zvuk motora mog kamioneta koji je na prazno radio nekoliko
metara dalje, osvjetljavajući svojim farovima autobus i mene. Dugo sam
ostao stajati osluškujući vjetar i duboko mumljanje motora, polako sam
se vraćao u stvarnost.
I tada, kada sam zakoračio i okrenuo se prema kamionetu, nepogrešivo
sam prepoznao zvuk otvaranja i zatvaranja automobilskih vrata i škripu
kožnih potplata na smrznutom snijegu na parkiralištu. Iz tame pored
kamioneta izronio je visoki muškarac i ušao u svjetlo između nas. Bio je
odjeven u smeđasti vuneni ogrtač, nije nosio šešir, sredovječan čovjek s
čupom kovrčave sijede kose koja je njegovu glavu činila prevelikom za
njegovo visoko, tanko, uglato tijelo. Ruke je zabio duboko u džepove
ogrtača, ponešto pogrbljen od naleta ledenog vjetra koji mu je puhao u
leđa. Tada sam, u sjenama na drugom kraju parkirališta zamijetio
automobil u kojem je sjedio, svijetlu, sivu ili srebrnu Mercedesovu
limuzinu. Svjetla su mu bila pogašena, ali je ostavio motor upaljen;
nesumnjivo, prečuo sam ga zbog vjetra i motora mog kamioneta, motora
autobusa i dječjih glasova.
Muškarac mi je prišao, zaustavio se na nekoliko stopa od mene,
osmjehnuo se neobičnim smiješkom, gotovo zlobno. - Radite za Ansela?
- progovorio je.
- Ja sam Ansel.
- Da, i mislio sam. - Imao je svijetlo modre širom otvorene oči nečitljivog
izraza i oštre crte lica. Bio je glatko izbrijan, koža mu je bila ružičasta i
glatka. Imao je zgodno lice, ali je to bilo lice slatkorječivca,
samouvjerenog, pametnog, koji je uživao, štoviše trudio se privući tuđe
poglede na sebe. - Gospodine Ansel, žao mi je zbog vaše djece - rekao je
nešto tišim glasom.
- Žao vam je, stvarno?
- Da.
Nekoliko trenutaka obojica smo šutjeli; gledali smo se ravno u oči. Bio je
jako dobar, nije ga se moglo uplašiti, iznervirati, nije ni na trenutak
skrenuo pogledom; stajao je i čekao da prekinem šutnju ili odvratim
pogled, što god mi bilo draže.
- Pretpostavljam da ste pravnik - rekao sam i dalje ga gledajući.
- Jesam. Odvjetnik. Zovem se...
- Gospodine, ja ne želim znati vaše ime.
Oklijevao je trenutak. Tada je rekao blagim glasom: - Razumijem.
- Ne. Ne razumijete.
- Ja vam mogu pomoći. - I dalje me gledao ravno u oči kao da zna nešto
meni nepoznato.
- Ne. Ne možete mi pomoći, osim ako ste u stanju oživjeti mrtve. -
Rekavši to požalio sam, bilo je otrcano, dječačka duhovitost, ne tuga
odraslog čovjeka. Time sam otkrio njemu, a i sebi žudnju koju si nisam
htio dozvoliti, i koje sam se istoga trenutka postidio.
Protutnjao sam pored njega i brzo krenuo prema kamionetu, ali kada
sam otvorio vrata i htio ući, prišao mi je i izvukao posjetnicu. - Izvolite -
rekao je. - Možda se ipak predomislite.
Prihvatio sam posjetnicu i pročitao je pod mjesečinom. Na njoj je stajalo:
<I>Mitchell Stephens, Esq<D>, pripadnik njujorške tvrtke s četiri
prezimena od kojih je jedno bilo Stephens. Tada sam mu je pružio
natrag. - Gospodine odvjetniče Stephens - rekao sam mu - da vas sada
isprebijam i iscipelarim namrtvo, tako da mjesec dana niste u stanju
hodati i da samo pišate krv, biste li me tužili? Budući da se upravo to
spremam učiniti.
- Ne, gospodine Ansel - umorno mi je odgovorio. - Ne, ne bih vas tužio.
I vjerujem da vas nitko u ovom okrugu ne bi ni uhitio zbog nečeg
takvog. Ali, vi me nećete isprebijati, nije li tako?
Pogledom sam svrnuo prema autobusu. Djeca su mi odmahivala, vedro
sablasno društvo. Odvjetnik je imao u pravo; nisam bio za njega opasan.
Bio sam sablast.
- Ne, ne spremam se prebiti vas. Samo, više mi se nemojte obraćati -
odgovorio sam. - Ne dolazite u moj servis, ne približujte se mojoj kući i
ne nazivajte me.
- Možda se ipak predomislite. Ja vam mogu pomoći,- ponovio je.
- Stephens, ostavite me na miru. Ostavite ove ljude na miru. Ne možete
pomoći nikome od nas. Nitko ne može.
- Vi možete pomoći jedni drugima - rekao je. - Već se nekolicina složila i
ovlastila me da ih zastupam u tužbi zbog nemara, a vaš bi pojedinačni
slučaj bio daleko snažniji ako mi dopustite da i vas zastupam unutar
čitave skupine.
- Moj slučaj? Nemam ja nikakav slučaj. Nitko od nas nema slučaj.
- Griješite. Što se toga tiče, strašno griješite. Pristali su vaši prijatelji
Walkerovi, pristali su i gospodin i gospođa Otto, pregovaram s još
nekolicinom. Važno je odmah započeti pravne procedure. Takvi se
slučajevi brzo zataškaju. Ljudi lažu; to i sami znate. Ljudi lažu o
ovakvim nesrećama. Svoju istragu moramo započeti što prije, prije nego
dokazi nestanu. Upravo zato sam noćas ovdje - dodao je i izvukao
maleni fotografski aparat iz džepa kaputa.
- Nismo još ni pokopali djecu - rekao sam mu. - Vi, vi ste lažac.
Poznajem i Risu i Wendella Walkera, tu ste u pravu, ali oni ne bi uzeli
nekog posranog advokata. Niti Ottovi ne bi s vama imali posla, za boga
miloga. Meni lažete o njima, njima vjerojatno lažete o meni. Znate, mi
nismo glupi, nismo kojekakve seljačine kojima možete prodavati svoja
gradska preseravanja. Pokušavate nas iskoristiti - rekao sam mu. -
Hoćete da jedni druge uvučemo u igru.
Znao sam da nije lagao, a, iskreno rečeno, živo mi se fućkalo što ostali
rade, čak i Risa. U tom mi je trenutku sve to izgledalo smiješno na neki
okrutan način. Sablasti ne pokreću sudske tužbe. Mirno sam se
osmjehnuo odvjetniku, mislim da sam mu čak poželio i uspjeh, popeo se
u kamionet i zatvorio mu vrata pred nosom. Polako sam se izvezao
unatraške s parkirališta, skrenuo lijevo i povezao niz dolinu prema
Rendez-Vousu.
Kao toliko puta tijekom prošlih nekoliko godina, ostavio sam kamionet
na opustjelom parkiralištu pred Rendez-Vousom, zatvorenom, kao i svi
ostali lokali u gradu, prešao cestu i otišao do sobe 11. Ne znam jesam li
očekivao pronaći Risu tamo, ali sam se svakako nadao - nisam imao
drugog razloga odlaziti tamo tako kasno noću.
Sjedila je u naslonjaču pored prozora i kada sam ušao u zamračenu
sobu, samo je bezizražajno progovorila: - Znala sam da ćeš doći.
- Ja, zapravo i nisam. - Sjeo sam nasuprot njoj na rub kreveta, ruke sam
stavio na koljena. - Mislim da je to samo navika.
- Slažem se - odvratila mi je. - Hvala Bogu na njima.
Zakratko smo pokušavali razgovarati kao što smo razgovarali prije,
onako kako bi trebali razgovarati zaljubljeni - povjerljivo, manje-više
pošteno, o tome što osjećaju prema onom drugom i ostalim ljudima.
Pokušavali smo razgovarati kao da se ništa nije dogodilo, ali o nesreći i
gubitku djece. Bilo je beskorisno. Nisam bio u stanju izreći ništa o tome
kako se osjećam, nije niti ona.
- Ovo je prvi put kako sam bio u stanju izići iz kuće - rekao sam.
- Ljudi zovu i dolaze i pitaju mogu li što pomoći.
- Nitko ne može pomoći.
- Ne. U stvari, ne. Ali, oni pokušavaju.
- Da, pokušavaju.
- Ipak, doći ćeš na sprovod, hoćeš li?
- Doći ću - odgovorio sam - bit ću na sprovodu. Iako bih radije ostao kod
kuće, sam.
- Bit će mnogo ljudi.
- Vjerojatno.
- Htjela bih da dođu samo obitelji, znaš, poput nas. Oni su jedini u
stanju razumjeti.
- Vjerojatno.
- Ipak, ljudi su bili vrlo obzirni i sućutni.
- Jesu.
Zvučali smo poput dvoje neznanaca u zubarskoj čekaonici. Konačno
smo odustali i neko vrijeme sjedili u tišini. Tada mi je ispričala kako je
čitavo vrijeme osjećala da će se nešto takvo dogoditi. Rekla je da je
osjetila to u kostima. Kao da je priželjkivala da joj se divim i slavim je
zbog toga.
Zapravo, smatrao sam je prilično glupom što je to u stanju i pomisliti, i
pravom glupačom kada je to još i izjavila, iako joj to nisam rekao.
Umjesto toga ispričao sam joj o svome nepredviđenom susretu s
odvjetnikom Stephensom. Ne objašnjavajući zašto, ispričao sam kako
sam se zaustavio pokraj garaže i dok sam tamo bio, ugledao sam
odvjetnika kako fotografira autobus, što je manje više bila istina. -
Seronja me htio navući da ga ovlastim da me zastupa u tužbi zbog
nemara - rekao sam. - Onda mi je rekao da ste i ti i Wendell, a i Ottovi,
potpisali ovlast, pa sam mu odgovorio neka si je nabije zna već kamo.
Nisu nama potrebni odvjetnici - dodao sam.
- Što nam je potrebno?
- Dobro pitanje. - Ustao sam i zakoračio prema vratima; nisam skinuo ni
ogrtač niti vunenu kapu. - Znam da nam odvjetnik nije potreban - rekao
sam joj. - Ne računaj na mene.
Promatrala me, u trakama mjesečine koje su prolazile između zavjesa
nisam joj mogao dobro vidjeti lice koje mi više nije bilo ljupko. Više nije
nalikovalo na žensko lice; bilo je poput ženskoga lica koje je na sebe
naslikao glumac, moškarac. - Dobro - rekla je. - Zbogom.
- Zbogom. - Navukao sam rukavice, otvorio vrata i izišao iz sobe. Na
vratima sam se okrenuo i rekao joj - Sada bih trebao ići kući.
- Samo idi kući, Billy.
Zatvorio sam vrata i otišao. Razgovarali smo još u brojnim prilikama, ali
je uvijek oko nas bilo ljudi; uspjeli smo da se više nikada ne sretnemo
sami u sobi, ili razgovarati nasamo, i tako, kao da se više nikada nismo
susreli, nikada više nismo vidjeli one ljude koji smo nekoć bili, Risa
Walker i Billy Ansel. Otada nadalje bili smo drugi ljudi. Ne novi ljudi,
jednostavno drukčiji.
Mitchell Stephens, odvjetnik
Bijesan? Dakako, bijesan sam; bio bih loš odvjetnik da nisam bijesan.
Mislim da je to nalik nekom vječitom čiru na guzici koji priječi čovjeku
da mirno sjedi. Što, razumijete i sami, nije jednako kao biti progonjen
pohlepom; iako, uviđam da to sve ponekad možda nekim pojedincima
koji nisu odvjetnici, nalikuje pohlepi, osobito kad vide nekoga nalik
meni koji je prešao čitav ovaj put gotovo do kanadske granice, kada me
gledaju kako sam se usred zime ušančio i provodim tjedne u
nekakvome polusrušenom motelu, i cijedim neke pristojne ljude koji su
u najdubljoj tuzi i samo žele da ih se ostavi na miru. Što mi je sasvim
razumljivo.
Ovamo me nije dovukla pohlepa; pohlepa me nikada nije mogla tako
snažno povući nekamo. Mene goni bijes. K vragu, ne sramim se toga.
Takav sam. Ne ponosim se time, ali me bijes u najmanju ruku čini
korisnim. Što je više no što možete reći za pohlepu.
To je nešto što ljudi ne razumiju u svezi s odvjetnicima za tužbe za
nemar - dobrim odvjetnicima na tom području, mislim, onom tipu
odvjetnika koji goni debele i nespretne tipove iz ureda na uglovima,
odere im kožu i razapne je na zid. Većina trenutno zaključi da smo
pohlepni, da trčimo za novcem, nazivaju nas bolničkim lešinarima i
slično, poput proktologa u liječničkim krugovima, istina, mnogi su
takvi. U stvari, istina je, da će oni stvarno dobri napraviti jednak posao
za dva centa kao i za deset milijuna dolara. Zato jer nas tjera bijes, i
bijesu se predajemo. Nije to nikakva ljubav; za siromahe, žrtve, ili kako
ih već želite nazvati. Neki parničari vole to tvrditi. Takvi obično gube.
Bit je u tome što smo, mi dobitnici, obično neprestance nadrkani, a
bavljenje pravom način je kako pri tome istovremeno biti i društveno
koristav. To je poput stege; ona nas organizira i nadzire; vjerojatno nas i
spašava da ne počinimo ubojstvo. Sve je to neka vrst Zena. Pojedinci koji
su jednako bijesni kadri su usmjeriti svoj gnjev postajući policajci ili
vojnici, ili učitelji borilačkih umijeća; oni drugi koji postanu pravnici, a
poglavito parničari poput mene, malo su previše inteligentni, možda
samo previše intelektualno nastrojeni, da postanu policajci. Mislim,
poznajem velik broj pametnih policajaca, ali ne mnogo njih koji su
misaono natrojeni. I tako, umjesto vježbanja kako razbiti cigle nadvoje i
načetvero golim rukama, ili loviti džepare u podzemnoj, mi se
iskrademo do pravnog fakulteta, tamo odjenemo odijela i prsluke, te
izjurimo van vrišteći poput demona, očnjaci, pandže, vatra i dim.
Naravno da nas dobro plaćaju za naš rad, što je zadovoljstvo, ali ne i
podstrek, budući da su istinsko zadovoljstvo, istinski podstrek, pokolj,
spaljeni ostaci i trofeji koje vješamo na zid. To volim.
Zato sam i proveo veći dio ovih šest mjeseci u Sam Dentu, gotovo sam
postao jedan od tamošnjih. Boravak nije predstavljao moj ideal zimskih
praznika, vjerujte mi. Ali, svaki put kad čujem za slučaj poput te nesreće
školskoga autobusa što se dogodila tamo, pretvorim se u navođeni
projektil usmjerujući se prema cilju za koji već u nosu imam osjećaj da će
biti nekakva podmićena državna služba, ili pak neka od onih
međunarodnih korporacija koja je sravnila razliku između zakovice
vrijedne deset centi i milijun dolara izvansudskih nagodbi, te odlučila
na ime te razlike žrtvovati nekoliko glava. Oni to rade, do kraja;
neprestano mi se pred očima odvijala ta igra, sve dok nisam počeo
razmišljati o ljudskoj vrsti. Oni nalikuju umješnim majmunima.
Unaprijed izračunaju koliko bi ih stajalo kvalitetno osiguranje i
usporede s onim što će vjerojatno biti prisiljeni platiti na ime odšteta u
trenutku kada jedna zakovica premalo pošalje autobus niz liticu, i
jednostavno odaberu jeftiniji izlaz. A na ljudima poput mene leži zadaća
pobrinuti se da bude jeftinije sastaviti autobus s više zakovica, ili dodati
metar više zaštitne ograde, ili pak isušiti pješčaru. To je jedini način
kojim se možete boriti protiv njih. Jedini način kojim možete u ovome
društvu osigurati moralnu odgovornost - snizite joj cijenu.
Kada sam toga zimskoga jutra uzeo novine i pročitao o toj jezivoj nesreći
na sjeveru države, s toliko poginule djece, istoga sam trenutka znao
kako priča u stvari ide; odmah sam shvatio da ta nesreća nije bila ni
najmanje slučajna. Slučaj ne postoji. Zapravo, ne znam ni pravo značenje
te riječi, i ne vjerujem nikome tko tvrdi da zna. Znao sam da je netko
nekada donio odluku da srežu sredstva u cilju štednje, te da sada
država ili proizvođač, ili grad, netko je do glave u poslu postrojavajući
hrpu ljigavaca koji bi pregovorima trebali nekolicini utuljenih seljačina
uvaliti nagodbu koja ne bi uzrujala knjigovođe. I kao što sam rekao,
spremio sam torbe i odvezao se prema sjeveru, užasno ljut.
U stvari, Sam Dent je prilično zgodan gradić. Nije Aspen ili Vail, a
zasigurno nije Saint Bart's ili Mustique, gdje bih, iskreno govoreći,
daleko radije bio u to doba godine, ali je krajobraz bio privlačan i
neobično dirljiv. Nisam manijakalno zaljubljen u prirodu, kao što je bila
moja bivša supruga Klara koja je upravo svršavala gledajući sunčeve
zalaske i vodopade, ali ne i mnogo više. Kada odem nekamo, vrlo rijetko
se osvrnem oko sebe i razgledam gdje sam se to obreo, i tada gledam
neočekivanu ljepotu; želudac mi se stisne, puls se ubrza, preplavi me
moćna mješavina straha i uzbuđenja, osjećam kao da će se ubrzo
dogoditi nešto opasno. Osjetim gotovo seksualno uzbuđenje.
I tako mi je i Sam Dent okružen planinama i šumama pružio taj osjet.
Odrastao sam u Oak Parku, u državi Illinois, a onaj zreli dio života
proveo sam u New Yorku. U osnovi sam gradska životinja; više brinem
o ljudima nego o krajobrazu. Te iako sam dosta puta išao u ruralne
predjele; proveo sam mjesece i mjesece u Wounded Kneeu, u istočnom
dijelu države Washington, pa Alabami, gdje sam dobio veliku parnicu
pokrenutu zbog azbestoze, onda u rudarskom dijelu Zapadne Virginije i
tako dalje, i ne mogu reći da me krajobraz u tim krajevima bog zna kako
dirnuo. Bila su to naselja, i to je sve. Jedno nalik drugome, diljem čitave
planete. Ipak, morao sam o svakome od njih naučiti sve do zadnje
pojedinosti kako bih bio kadar uspješno voditi parnicu, ali je u svim tim
slučajevima moje zanimanje za krajobraz bilo više pragmatično, moglo
bi se reći, no osobno. Strogo poslovno.
Ovdje u Sam Dentu sve se nekako svelo na osobnost. Mračno je,
okruženo golemim sjenama, noć pada brzo, istovremeno, prostor je
golem, beskrajan, gotovo nalik otvorenome moru - osjećate se kao kada
čitate jedan od onih beskrajnih romančina od kakosevećtazove Joyce
Carol Oates ili Theodorea Dreisera, koji u vama bude osjećaj da ste
okruženi tamom, a istovremeno pripušteni u svijet daleko veći no bilo
koji u kojem ste ikada bivali. Takav krajobraz stjera vas u red, posjedne i
kaže vam: - Mali, zaveži, ovdje sam glavni ja.
Golema stabla rastu posvuda, naravno na planini, ali i u dolini i u gradu
okružujući kuće, čak ispred moje motelske sobe; bijeli bor, jele, smreke,
kukutu, breze široke poput odraslog čovjeka, a vjetar neprestance puše
kroz njihove krošnje. Budući da ostalih zvukova gotovo da i nema - vrlo
malo ljudi, tek nekolicina kola, nema sirena, pneumatskih čekića, i tome
slično - većinom slušate vjetar u krošnjama drveća. Od rujna do lipnja
vjetar se urlajući spušta s Ontarija preko Saskatchewana ili nekog
takvog ludog mjesta, stalan, hladan, oštar, leti sve dok ne udari o ove
planine i stabla koja su, kako sam već rekao, posvuda.
Ono što nazivaju park Adirondack, nije šumarak uz cestu, nikakav
zgođušni kamp s javnim zahodima i tuševima - čujte, govorimo o šest
milijuna jutara šuma, planina, jezera, govorimo o predjelu površinom
jednakome državi Vermont, najvećem nacionalnom parku u zemlji - a
većina tamošnjeg stanovništva koje u tom kraju obitava čitavu godinu,
razasuto je po zaseocima u dolinama, gdje preživljava na socijalnoj
pomoći i dodatku za nezaposlene, stišćući se što bliže vatrama i čekajući
kraj zime, kada će ponovno uzmoći izići iz kuća i popraviti štete koje je
zima nanijela.
To je okrutan kraj, težak za život, teško ga je uljepšavati. Ipak,
iznenađujuće je kako se lako u njega zaljubite - zato što priziva neke
osjećaje, kako ja to zovem, onu čudnu mješavinu straha i divljenja o
kojoj sam govorio, čak i u nekome poput mene.
Iako to nije bilo ono što sam očekivao. Kada sam prvi put stigao tamo,
dan nakon što je školski autobus sletio s ceste, bio sam zadivljen onim
što sam ugledao. Sjeverni dio države New York za mene se oduvijek
svodio na Albany, s nešto malo Rip Van Winklea, kanala Ljubavi, s tek
malo primjese Woodstocka; to što sam ugledao bila je nedirnuta
divljina. Nalik Aljasci. Odjednom sam počeo razmišljati o
<I>Posljednjem Mohikancu<D>. Prvoj od svih šuma. Americi prije
dolaska bijelaca.
Vozio sam uz Sjevernu Cestu iznad jezera George, između visokih golih
litica s velikim krpama leda na njima, a kad bih pogledao u stranu
prema šumi, prizor bi me udario ravno u glavu, nerazmrsivo klupko
stabala i grmlja koje se opire bilo kakvom pokušaju prodora, počeo sam
se potajno nadati da će mi auto izdržati do cilja. To nije Bambijeva šuma.
Tamo je mračno, ima medvjeda, risova i losova. U <I>Timesu<D> sam
saznao za brojku od deset tisuća kojota. Vjerovatno Sasquatchi.
Naravno, to se sve događalo usred zime, i preko svega je ležalo nekih
metar i pol, i više, snijega, a dnevne su temperature već tjednima bile
ispod ništice, što je šume i planine činilo još većima. Stabla, stijene,
snijeg i led - i, sve dok nisam sišao sa Sjeverne Ceste i skrenuo na uske
vijugave puteve koji su vodili prema selima, nisam ugledao niti jednu
kuću, niti jednog znaka čovjekovog bivanja tamo. Bilo je jezivo, ali i
lijepo. Tamo sredine nije bilo.
Tada sam počeo primjećivati prve znake ljudskog života - mislim, onih
siromašnih stanovnika. Nimalo slično gradu, ništa poput Harlema ili
Bedford-Stuyvesanta, gdje možete osjetiti da su siromasi zatvoreni,
odvojeni nevidljivim žičanim ogradama, doživotni zarobljenici bogatih,
onih koji rade i žive u neboderima izvan ograde. Ništa čudno što te
četvrti nazivaju getima. Trebali bi ih zvati rezervatima.
Tamo gore siromašni su vani, a bogati su oni unutar ograde, a i to samo
tijekom ljetnih mjeseci. Nešto poput kraja svijeta, ili nekome mjestu iza
obzora, gdje su većina stanovnika koji čitave godine tamo obitavaju
otpadnici, vraćeni negdje u prošlost i ostavljeni da po šumama tragaju
za obrokom i skloništem, berući orahe i bobice, dok mi ostali kišemo u
ograđenoj toplini, s nogama na klupici, konjakom pored naslonjača,
<I>Wall Street Journalom<D> smotanim na krilu i dobrim starim psom
Tigheom skutrenim pored vatre.
Naravno da pretjerujem, ali samo malo, zato što se tako osjećate kružeći
tim puteljcima u svojem skupocjenom Mercedesu i buljite u skrpane
kućerke s plastičnom folijom na prozorima, trulim trijemovima i
cjepanicama, natrulim kamionetima i slupanim vozilima parkiranim
pred kućama, poduprtim restoranima i ofucanim motelima koje je
zaobišla glavna cesta koju je izgradio Rockefeller za
<I>konzervativne<D> turiste iz južnih dijelova države, i šlepere koji
vuku teret između New Yorka i Montreala. Upravo zadivljuje kako
siromasi koji žive u nekim dalekim i predivnim krajevima uvijek vjeruju
da će šesterotračni autoputovi i međunarodne zračne luke nesumnjivo
privući turiste koji će riješiti sve njihove probleme, kada jedini koji se
uistinu time obogate žive negdje drugdje. Lokalno stanovništvno na
kraju zamrzi turiste, došljake, strance - bogataše koji zapošljavaju njih,
kao poslugu s pola radnog vremena, vrtlare, konobare, lovočuvare,
servisere. Novac koji dolazi u grad uvijek se vraća svome izvoru. S
kamatama. Pitajte nekog Afrikanca.
Sam Dent. Blesavo ime za grad. I tako sam, naravno, kada sam se
prijavio u malom motelu u gradu, postavio pitanje: - Dobro, i tko je
onda bio Sam Dent?
Podosta privlačna, visoka žena srnećih očiju u kožnoj jakni i vrećastim
trapericama koja me upisivala, zvala se Risa Walker, tada još nisam
znao da je i ona jedna od roditelja koji su izgubili dijete u toj takozvanoj
nesreći. U tom slučaju vjerojatno ne bi bio toliko napasan. Odgovorila je:
- Nekoć je posjedovao veći dio zemlje u okrugu i imao je hotel ili nešto
takvo. - Govorila je bezizražajnim glasom koji sam svakako trebao
prepoznati kao glas roditelja koji je izgubio dijete. - To je bilo davno -
dodala je. Zvučalo je kao da govori o dobrim starim vremenima.
Dobrima vjerojatno za Sama koji je, kladim se, mirno preminuo u snu, u
svojem stanu na Petoj Aveniji.
Dala mi je ključ od sobe, broj 3, i upitala me hoću li ostati dulje od jedne
noći.
- Teško mi je reći. - Pružio sam joj svoju kreditnu karticu, ona je
provukla fakturu. Nadao sam se da ću drugoga jutra pronaći nešto bolje
u gradu ili u blizini, možda Holiday Inn ili Marriott. Motel je
nesumnjivo propadao, i to već godinama - nije bilo blagovaonice, niti
bara, soba je bila malena i mračna s ofucanim namještajem i istrošenim
oprugama, a tuš je izgledao kao da će pola minute pljuckati hrđavu
mlaku vodu prije nego počne teći hladna.
Uglavnom, shvatio sam da u gradu nema ni jednog drugog svratišta, a
kako sam želio biti što bliže poprištu zločina, mogli bismo reći, smjestio
sam se u Walkerovom motelu tijekom ostatka zime i proljetnih mjeseci,
sve do ljeta, i odsjeo bih tamo svaki put kad bih dolazio u Sam Dent, čak
i kad su odnosi između Rise, njezinoga muža Wendella i mene postali
pomalo škakljivi. Mislim, nikada nije bilo škakljivo, znate što hoću reći,
ali kad je došlo do zahtjeva za razvodom, savjetovao sam nju, ne njega.
Čitavo sam vrijeme držao rezerviranu sobu, mislim nije postojala ni
najmanja opasnost da će mi je netko oteti, koju sam platio za čitavo
vrijeme, boravio u njoj ili ne. Mislim, to je najmanje što sam mogao
učiniti.
Najviše što sam mogao učiniti za Walkere bilo je zastupati ih u tužbi
zbog nemara koja bi ih novčano obeštetila za gubitak njihovog sina
Seana. Doduše, to je samo dio svega, i to onaj manji. Također bih volio
oderati kožu seronji odgovornom za gubitak njihovog sina - što bi
možda moglo spasiti život još ponekome dječaku koji se vozi u školu u
nekom drugom američkom gradiću.
U svakom slučaju to mi je bila namjera. Moglo bi se reći, poslanje.
Naravno da svake godine svečano obećam sebi da se više neću baviti
slučajevima u kojima se radi o djeci. Dosta mi je mrtve djece. Dosta mi je
užasnutih ožalošćenih roditelja koji žele samo da ih ostave na miru, da
oplakuju djecu u tami svojih domova, za Boga miloga, da sjede na
dječjim krevetićima u sobama s navučenim zavjesama koje ih štite od
znatiželje vanjskoga svijeta i da u tišini plaču razmišljajući o svojoj
vječitoj boli. Ne patim od iluzija - svjestan sam da njima milijun dolara
odštete ne predstavlja nikakvu istinsku razliku, ta je vjerojatno samo još
izoštrio njihovu bol stežući je pravnim izrazima i nagrađujući je
novcem, da sve to samo oteža osjećaj krivnje u njima i tjera ih da ispituju
izvornost njihovih vlastitih patnji. Sve ja to znam; gledao sam te prizore
stotinama puta.
Sve se to čini tako suvišnim, zar ne? Hvala, ali ne radije ne bih, točno?
Kunem se, da je to sve, da nagodbe istovremeno nisu i kazne, da takve
kazne nikada neće moći biti ravne zločinu, možda bi se, na kraju, zločin
zločincima učinio upravo nedodirljivo skupim, a tada, vjerujte, ne bih
tjerao takve slučajeve. Oni me ponizuju. Zbog njih u sebi gorim od
srama. Pobijedio ili izgubio, uvijek iz njih izlazim umanjen, nalik
poeplu.
Nisam ja nikakav Usamljeni Jahač koji u grad ulazi u bijelom Mercedes-
Benzu da bi tamošnje pastirice obranio od stočara veleposjednika s
crnim šeširima; u tome sam jasan. I ne uništavam sebe ovakvim
odurnim predmetima zato što me oni na neki način oplemenjuju kao
čovjeka. Ne, priznajem, to je samo osobna osveta; k vragu, barem je to
očito. I ne trebam psihijatra koji će mi reći što me tjera na to. Taj bi mi
vjerojatno mljeo o tome da uzrok leži u gubitku djeteta, pa se sada
poistovjećujem s tipovima poput Rise i Wendella Walkera, ili onoga
jadnika Billija Ansela, i Wande i Hartleya Otta. Sa žrtvama. Pamtite,
poistovjetite se sa žrtvom i sami ćete postati jednom od njih. A žrtve su
loši parničari.
Jednostavno rečeno, time se bavim jer sam nadrkan, to je ishod
mješavine uvjerenja i gnjeva. Mogli bismo reći, to je vrlo osobena vrst
bijesa. Ja nisam žrtva. Žrtve su utučene i žive u prošlim mjestima i
prošlim vremenima. Ja živim ovdje i sada.
Uostalom, stanovnici Sam Denta nipošto nisu jedinstveni. Svi smo gubili
djecu. Čini se kao da su za nas mrtva sva američka djeca. Pa, pogledajte
ih, zaboga, postali su ulični nasilnici, komiraju se u
samoposluživanjima, fiksaju pred televizorom. Tijekom mojega života
dogodilo se nešto jezivo što nam je oduzelo našu djecu. Ne znam je li to
bio Vijetnam, industrija koja je seksualno pokorila djecu, droge,
televizija, razvodi, koji već vrag; ne znam koji su uzroci, a što su
posljedice; jedino znam da su naša djeca nestala. Tako da su svi pokušaji
da ih se zaštiti samo malo razrađenija vježba poricanja. Vjerski fanatici i
bijesni domoljubi svoju djecu štite pretvarajući ih u shizofreničare;
episkopalci i Židovi milostivo ih prepuštaju internatima da bi se nakon
toga razvodili kako bi mogli slobodno ševiti nakolo; srednja klasa grabi
sve što može kupiti i predaje to dalje, nešto nalik onom otrovnom
bombonu u Noći vještica; istovremeno, crnje iz centra i bijela sirotinja u
getoima prodaju vlastite duše žudeći za onim što ubija svu drugu djecu
dok razmišljaju zašto su se njihova zakvačila na crack.
Prekasno je; djeca su nestala, ostali smo samo mi.
Najviše što možemo učiniti za njih, a i za sebe, jest pobuniti se protiv
onoga što nam ih je oduzelo. Čak i kad nismo sigurni što ćemo zateći
kad se raziđe dim, znamo da je taj bijes, bilo bolje ili gore, začetak
budućnosti. Žrtve su oni koji se odriču budućnosti. Umjesto toga, oni se
priključuju mrtvima. A pogledajte preostale; ako ih ne nosi gnjev i oni
mu se ne prepuste, beskorisni su, nesvjesni; oni su isto mrtvi, ali to ne
znaju.
Ako želite istinu, u mome životu, privatnome životu, iako je moja bivša,
Klara, jedna očevidna žrtva - samo je upitajte - prava je žrtva moja kći
Zoe. Ja, ne, ja sigurno nisam. Zato što, iako sam je mogao izgubiti, Zoe
nije stvarno mrtva. Barem ja to još nisam saznao. Posljednji put kad sam
je čuo, bila je u Los Angelesu i vucarala se naokolo nalik tetoviranom
zombiju s jednim od svojih zombi-prijatelja ljubičasto obojene kose.
Ona je moja jedinica; volim je više nego što je to čovjek može. Zasigurno,
više nego sam ikada volio ikoga. Svoju priču sam pričao - vjerojatno je to
nekakav pritisak - prijateljima, neznancima, čak i psihijatrima, i svi su
me žalili, ako to možete povjerovati, što je ionako način žaljenja nad
samim sobom - to sam uspio naučiti; nazočio sam sastancima
Anonimnih alkoholičara, pa radnim seminarima za roditelje i bračne
drugove ovisnika na kojima su promicali neku vrstu duševne trijaže -
Slušaj, Mitch, smiri se, moraš naučiti <I>odvojiti<D> se od svojega
djeteta - tako su govorili dok bi gledao kako ti se vlastito dijete utapa
pred očima; više sam vremena razgovarao s Klarom tijekom posljednjih
pet godina nego u svih petnaest godina našega braka. Učinio sam sve
što brižni otac poludjelog malodobnog ovisnika o narkoticima treba
učiniti. Čak sam nekoliko puta izigravao Ramba i izvalio nekoliko vrata
iz vratnica, izvlačeći Zoe iz prljavih i zaraženih stanova, smetlišta sa
sotonističkim žrtvenicima koje su osvjetljavale svijeće u kozjim
lubanjama postavljenima na televizoru u uglu sobe; zatvarao sam je u
bolnice na dezintoksikaciju, centre za oporavak, mičigenske farme mojih
rođaka punih razumijevanja. Dva tjedna kasnije ponovno bi se našla na
cesti. New York, Pittsburgh, Seattle, Los Angeles. Kad bih je ponovno
čuo, nazvala bi me tražeći novac, novac za neku vjerojatnu školarinu, ili
za novog terapeuta koji ovisnost liječi specijalnom makrobiotičkom
terapijom, avionsku kartu kući - na to me obično dobije. Tako pošaljem
novac, stotine, tisuće dolara, i ona ponovno nestaje. Mjesec, dva kasnije
zove iz Santa Fea - ista priča, ista prevara, samo druge pojedinosti;
specijalist za akupunkturu koji liječi ovisnost, pristupnina za kulinarsku
školu u Tucsonu, a ako to ne prođe, ponovno ista star priča o povratku
kući u New York, i o tome kako ćemo sve to zajedno prebroditi. Tata,
najdraži tata, jednom zauvijek, samo ako pošaljem avionsku kartu i
novce da je izvučem iz dugova, i tako dalje. Do sada sam, naravno,
shvatio, da ukoliko ne pošaljem novac, da će ga sama već nekako
pribaviti - prodajom droge, pornografskih časopisa, možda i
prostitucijom. Mislim da sam u poziciji kupovati joj sterilne igle kako
bih je zaštitio od AIDS-a. Borbu protiv droge slobodno zaboravite. Kao i
izliječenje njezinoga uma.
Pet godina takvoga života i što se dogodi? Popizdite - vjerujte mi, uz
dovoljno gnjeva i bespomoćnosti ljubav se prometne u toplu pišalinu.
Naravno, davno prije nego su Zoe izbacili iz internata i kada je završila
na cesti, bio sam već sasvim pristojno nadrkan - to mi je gotovo u
genima - ali je ona uspjela podariti mi lijepo, oštro žarište, i tako da,
osim kada izgaram na nečemu nalik slučaju autobusne nesreće u Sam
Dentu, osjećam vrtoglavicu i rastrešenost, osjećam se prekuhano,
nekorisno - kao luđak; radije ću se pretvoriti u pepeo nego poludjeti.
Ali, nikada neću postati žrtva.
Onaj tip, Wendell Walker koji je sa suprugom Risom vodio motel u
kojem sam bio odsjeo, zvao se Bide-a-Wile - iznenadio me. Isprva sam
ga obilježio kao vječitog gubitnika, jednoga od tipova zaljubljenih u
vlastitu nesreću, oplemenjenih i uveličanih tragedijom. Zapravo, od svih
unesrećenih roditelja iz Sam Denta, proizišlo je da upravo njega
najmanje zanima ostati žrtvom. Osim, možda, Wande Otto. Govorim o
roditeljima nekih četrnaestero djece, od kojih su neki, poput Billija
Ansela, izgubili više no jedno dijete, tako da se popis sveo na ukupno
osam obitelji. Od kojih sam, tijekom tih prvih nekoliko tjedana prije
nego se proces zahuktao, uspijeo razgovarati s pet koji do tada nisu
potpisali ovlast nekom drugom odvjetniku, koji su mi zatvarali vrata
pred nosom, ili, oni poput Billyja Ansela koji nisu razgovarali ni s kim, a
čak je i on bio na to prisiljen. Na neki način.
I Nichole Burnell, djevojka koja je preživjela nesreću; ona je trebala
predstavljati vrhunac procesa, američka tinejdžerska kraljica ljepote čiji
je život uništen ozljedama i traumom što je proživjela takvu strahotu.
Živa žrtva daleko snažnije djeluje na porotu od mrtvih; obično smatraju
da smrt ničime ne možete nadoknaditi. Upravo sam je tako namjeravao
predstaviti; na sreću, njezini su roditelji upravo tako gledali na događaj.
Ona je bila njihova sudbina, njihova slava: sva njihova budućnost bila je
njezina, budući da joj je vlastita budućnost oteta, oteta je, smatrali su, i
njima: tako su postali krvožedni. Ovako ili onako, nastavit će se služiti
njome da bi naplatili ono što smatraju svojim dugovima.
Meni odgovara. I ja sam imao svoje planove. Usprkos ozljedama,
Nichole Burnell dobro je izgledala, govorila razumljivo, ali je neizmjerno
patila i patit će ostatak života. Prelijepa i pametna četrnaestogodišnja
djevojka u invalidskim kolicima. Bila je savršena. Jedva sam čekao da
vidim kako će je protivnička strana odbaciti kao svjedoka.
S druge strane, Wendell Walker, kada sam ga prvi put sreo, činio se
potpuno potučenim, nestalim, nalikovao je crnoj rupi. Beskoristan, čak i
sebi samome. Ubacio sam prtljagu u sobu i vratio se na recepciju kako bi
me uputili do mjesta gdje je autobus sletio s ceste i kako bih provjerio
reakcije na događaj - ukratko, da krenem s poslom - ali, također da
saznam postoji li u gradu neko mjesto gdje se pristojno jede. Znam da
zvuči neobično, ali se u malim gradovima nikada ne zna. Jednom sam u
Daggleu, u Alabami, nabasao na baraku s najboljim stekovima koje sam
ikada probao.
Ured je bio mračan i taman, hladan poput ostave za meso; iza pulta bila
su vrata koja su vodila u, pretpostavljao sam, stan gdje su obitavali
vlasnici, vrata su bila odškrinuta, uzak trak svjetla prodirao je kroz
otvor i padao po linoleumskom podu sobe. Pomislio sâm da sam sam,
ali kada sam prišao pultu tražeći zvonce ili što slično čime bih se najavio
ženi koja me je upisala, za njim sam primijetio pojavu, velikoga, čvrsto
građenog čovjeka kako sjedi iza pulta u tami kao po vedrome danu,
zagledanoga u svoje krilo kao da u njemu leže novine. Položaj tijela bio
mu je neobičan; budan, iako smrznut u mjestu. Meni je izgledao poput
katatoničara.
- Stari, oprosti - obratio sam mu se. - Nisam te primijetio. Kako je?
Odgovor je izostao, izostao je bilo kakav znak da me primijetio. I dalje je
buljio u svoje krilo, kao da me nije ni čuo ni vidio. Još jedan seoski
kreten, pomislio sam. Incest. No, krasno. Prvi starosjedilac na kojeg sam
naišao pao je s Marsa. - Šef je tu negdje? - upitao sam.
Ništa. Samo je jezikom obliznuo osušene usne. Tada mi je sinulo; viđao
sam takvo što stotinama puta, ipak, još uvijek me to iznenadi i uplaši.
Mračan i neprobojan pogled osobe koja je maločas saznala za smrt
svojega djeteta. To je lice osobe koja je prešla na drugu stranu života i
više se čak ne osvrće na nas. Taj pogled uvijek ima istu povijest; u
trenutku kada dijete umire, odrasli slijedi dijete u tamu kao da ga
posljednji put pokušava spasiti; tada u panici, kako bi uvjerio sebe da i
on nije umro, okreće se prema nama, možda se čak i nasmije ili kaže
nešto sumanuto, on iza sebe vidi samo tamu, a sada se vratio na mjesto
gdje je započelo nestajanje njegovoga djeteta, lijepeći pogled za jednu od
blještavih spodoba koje tamo prebivaju. Jezivo do srži.
- Stari, oprost, - rekao sam. - Upravo sam stigao.
Još uvijek ništa. Tada se malo protresao, okrenuo svoje meke dlanove
nadolje i položio ih na koljena. Na sebi je imao majicu Montreal-Exposa i
široke hlače, debeo muškarac obješenih ramena, ne pretjerano bistrog
izraza na licu.
Odjednom je progovorio: - Vi ste advokat? - Glas mu je bio dubok, ali
tih, nekako istanjen, poput lima. Još me uvijek nije gledao, ali vjerujem
da me je već bio odmjerio. Koga vraga, mislim da izgledam poput
advokata, i to posebno ovdje gore, naročito sada. Kada se dogodi nešto
ovakvo, ljudi očekuju pravničku navalu. Tipove u odijelima i ogrtačima.
- Da, ja sam odvjetnik.
- Dobar?
- Naravno. Jedan od najboljih - rekao sam.
Polagano se okrenuo prema meni i u polutami promatrao moje lice. - Pa,
dobro, ionako trebam advokata, - rekao je, a kada je ustao njegovo se
veliko meko tijelo stegnulo na moje iznenađenje čovjek je imao izgled
nečega čvrstoga, nalik stisnutoj pesti; pomislio sam: - Vidi, vidi, k vragu,
umalo sam potpuno pogrešno pročitao tipa.
- Uđite - rekao je. - Supruga i ja želimo razgovarati s vama.
Rukom sam posegao u džep, izvukao posjetnicu i pružio mu je; primio
ju je ne pogledavši, poput lift-boja koji prima napojnicu, te je posjetnicu
licem položio na pult. Drugom je rukom otvorio vrata prema njihovim
odajama, obasjavajući ured svjetlom iznutra, i uputio se ravno u dnevnu
sobu u kojoj sam ugledao ženu u lakom naslonjaču, gledala je televiziju
s isključenim tonom.
Slijedio sam ga u tu neveliku sobu gdje smo sve troje sjeli i razgovarali
nekoliko sati, njih dvoje su sve to vrijeme buljili u nijemi televizor, ni
jednom ne pogledavši niti mene, niti jedno drugo. Pomalo jezivo, ali mi
se to u tome trenutku činilo sasvim priličnim, štoviše, za takav razgovor
i neophodnim.
Meni je to značilo sretan početak. Walkeri su bili klasično popizdili. I to
oboje. Tražili su osvetu, što je bilo beskorisno, naravno - neće dobiti
zadovoljštinu, ali to još tada nisu znali. Poslije su rekli da žele novčanu
naknadu, ne kao odštetu, već zato što su već dugo bili bez prebijenog
novčića, a novac su uvijek priželjkivali.
Od njih sam te svoje prve noći u gradu čuo mnogo toga što nisam
pronašao u tisku - imena ostalih roditelja čija su djeca stradala,
uobičajen put kojim je prolazio školski autobus, stanje vozačice kada je
stala pokupiti njihovoga sina Seana, točno mjesto na kojem je autobus
sletio s ceste, izvore i povijest pješčare u kojoj su završili i još mnogo
toga.
Činilo mi se da od vozačice autobusa, Dolores Driscoll, neću imati
nekakve koristi; vjerojatno je radila točno ono što su joj govorili, i to
godinama, sama nije imala neke veće posjede ili mogućnost zarade, a
bila je i vrlo omiljena osoba u gradu, nije pila i njegovala je invalidnog
muža. Nije bila ideal osobe koju biste tužili zbog nemara. One duboke
džepove pronaći ću u državnim i gradskim hlačama, prokopati malo i
po školskom odboru, točnije, njihovim osiguravajućim društvima. To
sam im sve objasnio.
Upitao sam ih znaju li tko bi još bio voljan pridružiti se u tužbi.
- Ne znam - odgovorila je Risa ne skidajući pogleda s ekrana. Na
programu je bio Cosby show, ne podnosim ga. Ozzie i Harriet u crnom
izdanju. - Nitko još nije počeo o tome govoriti. Iako, u gradu se skupio
priličan broj advokata. Dvojica su danas odsjeli ovdje. Iako, izgledali
su...
- Prestaro i premlado - dobacio je Wendell. - Jedno ili drugo. I pretjerano
orni za posao.
Poznavao sam takve. Objasnio sam da su ljudi koje je najlakše
nagovoriti na tužbu, oni koji nerado potpisuju ovlasti upravo takvima.
Ne, rekao sam, ono što trebamo su pojedinci koji su, poput njih, pametni
i uljudni, koji su poznati kao osjećajni, nježni roditelji, osobe s čvrstim
porodičnim životom, bez mutne prošlosti ili oni koji su u gradu na glasu
kao hodajuće nevolje. Tražio sam dobre susjede, poštene vrijedne ljude
baš kao što su i oni, govorio sam, pomalo lažući.
- Dobro, mogući su Kyle i Doreen - rekla je Risa. - Lamstonovi. Oni su
gore na Bartlett Hillu. Poginulo im je sve troje djece. I to nakon svega što
su prošli, posebno Doreen. - Risa je bila u stanju kada svako malo nije
mogla povjerovati da je izgubila dijete; u tim je trenucima bila uvjerena
da se to dogodilo samo drugima.
- Kyle je pijanac, i to nasilan - rekao je Wendell. - Nitko ga ne voli. Samo
pravi probleme.
- Nasilan je, kažete. Znate li da li tuče ženu?
- Da, mlati ženu - odgovorio je. - Bojim se da tuče. Poznat je po tome.
Upravo je takav.
- Dobro, imamo i Hamiltonove. Joea i Shelly.
Wendell je odvratio: - Svi znaju da on krade starine iz vikendica, i već ih
godinama prodaje antikvarima u Plattsburghu.
Promatrao sam Wendella Walkera. Na prvi pogled nalikovao je
odbačenom čovjeku, ali imao je stav. Život mu je bio uništen, utapao se
u tuzi, ipak, bio je još uvijek sposoban zadržati svoju gorčinu. Vjerojatno
ju je godinama držao zapretanu u sebi, osjećajući krivnju, sada je prvi
put u životu vjerovao da ima pravo govoriti o sebi. Njegova je supruga
bila daleko povezanija s drugima, zgodna, nekoć vrlo privlačna žena
koja je još uvijek na sebe privlačila susjedske primjedbe i pozornost.
Pokušavala je sve promatrati u najboljem mogućem svjetlu, iako je to
ponekad značilo lagati samoj sebi.
Wendella, za razliku od nje, nije bilo briga. Više ne.
Prešli su čitav popis roditelja, Wendell ih je većinu odbadio odmah, kao
da su njegov prezir, gorčina i neke stare rane, jedno po jedno, izlazili na
površinu i uzimali maha.
- Pizdek ima više od pedeset tisuća dolara nenaplaćenih računa u banci i
drži polovicu svih poslova u gradu, a mislim da će izgubiti i kuću i
automobile...
- Ta je ili u Rendez-Vousu ili dolje u Spread Eagledu svake noći, barem
dvaput se poševila sa svakim pijancem u gradu...
- Bilodeausovi i Atwaterowi, sve je to čisti incest. Oglupavili su toliko da
ne znaju ni što je subota...
I tako čitav popis, s Risom koja se oklijevajući slagala s njim. Sve dok
nisu došli do Ottovih, do Wande i Hartleya, kojima je poginuo usvojeni
sin, Indijanac imenom Medvjed. Wanda je bila trudna, očevidno bili su
pametni ljudi, sveučilišno obrazovani, koji su se usprkos tome doselili
prije desetak godina u Sam Dent, i stekli ugled kao obrtnici.
- Ma, da, samo kladim se da puše travu kao ludi - progunđao je
Wendell.
- To ne znaš. - Risa je zapalila cigaretu, kao da mu time želi prkositi.
- Jesu li ikada uhićivani? - upitao sam, i sam zapalivši jednu.
- Ne - odgovorila je Risa.
- Misliš reći, ne znaš jesu li, ili nisu. - Odsjekao je Wendell. Pitao sam se
zna li on da mu žena vjerojatno ima vezu s nekim drugim.
Bilježio sam i pustio ih govoriti. Osobito mi se svidjela priča o
usvojenom indijanskom dječaku i Wandinoj trudnoći. Bilo je čak
moguće da će zbog svega ovoga izgubiti dijete. O pušenju trave raspitat
ću se kasnije - naravno, čitava priča bila je samo hrpa tračeva. Nisam
pronašao nikakve službene spise. Starosjedioci su sumnjali, i to je sve.
Wendell je spomenuo Billyja Ansela. Risa je šutjela, pretpostavljao sam
da je to tip s kojim je u vezi. To bi mogla biti nevolja, tako da sam pored
njegovog imena stavio zvjezdicu; inače, bio je toliko pozitivan da je bilo
teško povjerovati. Ansel je bio udovac, u gradu vrlo omiljen, vijetnamski
veteran, gotovo ratni heroj. Izgubio je dvoje djece, blizance. Štoviše,
gotovo je nazočio samome događaju; toga je jutra svojim kamionetom
slijedio autobus putem na posao, pomagao je izvlačiti žrtve. Boga mi, taj
je znao da su mu djeca poginula. To nije mogao nijekati.
Autobus su, nastavljao je Wendel, oteglili u Anselovu garažu. - Išao sam
u školu s njim - dodao je. - Mislim da je najomiljeniji čovjek u gradu. A
on to zna. I to mu se sviđa. Ma, mislim, k vragu, to je u redu. Pije - rekao
je. - Iako, većinom kod kuće. Inače, drugih poroka nema. - Promatrao
sam Risu koja se zagledala u svoje ruke. Dvostruka zvjezdica.
- Što je s djecom koja su preživjela nesreću? Koliko sam čuo, nekolicina
ih je prilično teško ozlijeđena. Znate li možda za neke roditelje koji bi
vam se bili voljni pridružiti u ovome?
Risa, kojoj kao da je laknulo što se više ne govori o Billyju Anselu,
izdiktirala je imena šest obitelji, uključivši Burnellove, Mary i Sama, čija
je kći Nichole pohađala osmi razred, bila razredna predsjednica, kraljica
jesenjeg Žetvenog Bala. - Vjerojatna miss okruga Essex, čak i miss
države New York - mračno je rekla Risa. - Govorim ozbiljno. - Nichole je
bila u bolnici u Lake Placidu sa slomljenom kičmom, u komi, koliko su
oni znali o tome. Njezini roditelji, u tome su se oboje složili, bili su
siromašni ali pošteni, odani kršćani. Stupovi zajednice, sarkastično je
dodao Wendell. Sam, njezin otac bio je vodoinstalater, majka joj je
pjevala u crkvenome zboru. Nichole je svima bila najomiljenija dadilja.
Početak je obećavao. Iz sobe sam donio ovlasti, objasnio im uvjete, te
Walkere pridobio da potpišu, a onda sam izišao u potragu za
hamburgerom i pivom, koje sam pronašao u Rendez-Vousu, taverni
smještenoj točno preko puta motela. Vrlo pogodno. Nisam išao autom;
samo sam se prešetao prijeko. Hamburger i nije bio toliko loš.
U taverni nije bilo nikoga tko bi izgledao kao tamošnji, osim šankera i
konobarice. Vjerojatno su svi sjedili kod kuće pred televizorima,
nadajući se da će se ugledati na vijestima. Dva lešinara u dvorednim
odijelima - Wendell je imao pravo, prestar, premlad, obojica previše
revni - sjedila su za šankom i gledali kako Knicksi premlaćuju Celticse,
dok je nekoliko tipova za koje sam pretpostavio da su izvjestitelji,
odjevenih u kožnate jakne i blijede traperice, šetkalo naokolo po
odjeljcima u dnu prostorije, razgovarali su o poslu i osjećali se nadmoćni
jedan drugome, a posebice gradiću, vježbali su se na zadatku koji će im
donijeti Pulitzerovu nagradu. Izvjestitelji koji pokrivaju ovakve
događaje Bogu iza nogu, čak i ako su u dopisništvu platsburškog
<I>Press-Republicana<D>, ili nekih sličnih tiskovina, uvijek se trude
izgledati kao da rade za <I>Rolling Stone ili The Village Voice<D>.
Ni u kom slučaju ne bih zasjeo za šank s onom dvojicom lešinara,
usprkos utakmici, pa sam se smjestio u najudaljeniji odjeljak, za leđa
izvjestiteljima, i jeo, prelazeći preko bilježaka. Bio sam u punom
pogonu. Sretan. Manje-više.
Sljedećeg sam jutra - imao sam pravo u vezi s tušem; a, da, krevet je
nalikovao žičanoj mreži za ležanje, a temperatura u sobi podsjećala je na
ribarske logore na Labradoru - odvezao sam se u grad Keene Valley,
osamnaest kilometara jugoistočno, gdje se, kako mi je šanker u Rendez-
Vousu rekao, moglo pronaći pristojan doručak i novine koje nisu bile
lokalnog značaja. Vožnja je bila ugodna. Snijegom obavijene planine
nadvijale su se nad selom, smanjujući ga, uspoređene s njima sve su
zgrade izgledale jadne i kratkotrajne. Tanko pramenje dima s ognjišta
kovrčalo se iz kućnih dimnjaka i rasplinjavalo se u čistome zraku. Sunce
je sjalo, snijeg je izgledao mekan poput paperja, nebo je bilo golema
modra zdjela, a prema prognozi radio postaje Lake Placid, vanjska
temperatura iznosila je pet stupnjeva ispod ništice. Zimi je okoliš
predivan, iako, vjerujte mi, preporučljivo ga je promatrati kroz
vjetrobran zagrijanog automobila.
Nakon obilnog seljačkog doručka koji se sastojao od palačinki i slanine,
među građanima koji su tugaljivo odmahivali glavama dok su ispitivali
izvješća o tragediji koja je zadesila susjedno mjesto, vratio sam se u Sam
Dent i Ottove pronašao kod kuće - mislim, ukoliko to možete nazvati
kućom. Nisam mogao točno odrediti je li to kuća ili radarska postaja.
Stanovali su u kupoli, nesumnjivo ručno izrađenoj, pokrivenoj šindrom i
napola ukopanoj u padinu, s prozorima neuobičajenih oblika, rombovi i
trokuti, složeni tako da nisam gledajući izvana uspio otkriti i najmanju
pravilnost.
Nisu mi baš poželjeli neku dobrodošlicu. Vrata je otvorio Hartley Otto, a
ogroman crni njufaundlendski pas glupog izraza projurio je pokraj nas i
počeo bijesno lajati na moj auto, kao da još uvijek sjedim u njemu. Pas je
bio ogroman, ali je i auto izgledao da se može obraniti. Postoje neke
vrste domaćih životinja, posebno preveliki i premaleni psi kojima bi
trebalo dopustiti da izumru. I konjima, sada kada imamo traktore.
Hartley Otto bio je visok i mršav čovjek u ranim četrdesetima, neuredne
brade i duge prosijede kose vezane u rep iskrivljenim čistačem za lule.
Odjećom je, što će reći vrećastim hlačama koje su pridržavale
staromodne naramenice i visokim radničkim cipelama, podsjećao više
na seljačinu s Appalachiana nego na ostarjelog hipija. Pretpostavljam da
je to bio željeni utisak. To je bio politički stav. Usko mu je lice bilo
prerano izborano, a pod pametnim modrim očima imao je tamne
kolobare, znak da nije mnogo, ako je uopće, spavao posljednja dva dana.
Razmišljao sam hoće li biti voljan ošišati se za suđenje.
Stajao sam šutke na vedrini i blještavom snijegu koji se nakupio na
stepenicama pred ulaznim vratima nekoliko trenutaka i pustio ga da me
dobro pogleda. Naučio sam ne požurivati. Tada sam mu se obratio: -
Risa i Wendell Walker rekli su mi da biste mogli biti voljni razgovarati
sa mnom.
Rekao je samo: - Oh. - I ništa više, kao da sam mu upravo priopćio da bi
uskoro moglo zasniježiti. Iako je sav bio kost i mišić, izgledao je lomno -
kao da bi ga prijateljski udarac u leđa mogao poslati na pod i pretvoriti
u bezobličnu hrpu.
- Gospodine Otto, ispričavam se zbog nenajavljenog dolaska, ali su
Walkerovi rekli da ćete razumjeti. Znam, ovo je tužno vrijeme, ali važno
je da razgovaramo.
- Da, dobro, u redu - odgovorio je.
Skinuo sam rukavice, ispružio ruku i predstavio se; mlitavo mi je
prihvatio dlan i pustio mene da protresem njegov, baš kao da sam u ruci
držao list kukuruza. Taj je prolupao, pomislio sam, otišao je za djetetom.
Nadao sam se da će njegova žena biti ona gnjevna.
Obično je to sve što vam je potrebno. Onaj gnjevni za sobom vuče
potučenog sudruga, koji nema snage čak ni usprotiviti se ideji o tužbi,
nastranu stvarnost, koja kada se jednom pokrene, sama uzima maha.
Tako da vam je potreban jedan ispunjen gnjevom, osobito na početku;
dva potuljena obično međusobno jačaju svoje tuge, a takvi su loše
stranke. Njihov odvjetnik obično završi boreći se protiv vlastitih
stranaka, osobito pri kraju, kada se čitava igra počinje svoditi na
izvansudske nagodbe, ponuđene i odbijane. Ja sam priželjkivao mračnu
i zlu ekipu, postrojbu osvetoljubivih roditelja voljnih krenuti za mnom i
ne vratiti se kući bez nekoliko ozbiljnijih trofeja nabijenih na vrhovima
kopalja. Hartley Otto bio je mračan, iako mi se nije činio pretjerano zlim.
Mlitavim me pokretom pozvao unutra, i ja sam ušao, odbačen ustranu
od psa koji je očigledno odustao od pokušaja da preplaši moj auto. Kuća
je mirisala na ogrjevno drvo i jabučnu kašu. Niti unutra nije bilo
pravilnosti u postavi prozora, iako bilo mi je nezamislivo kako bi bilo
moguće ugraditi simetrična okna u građevinu istovremeno ne
uništavajući cjelokupnu strukturu. Bila je načinjena na takav način.
Meko i raspršeno svjetlo padalo je u valovima sa stropa, doživljaj je bio
ugodan, iako sam isprva malo izgubio orijentaciju. Kroz veći dio
prozora naziralo se samo modro nebo i vrhovi drveća, kao da ste u
nekoj cisterni. Pretpostavljam da im je takav prostor ulijevao osjećaj
sigurnosti. Ja bih se osjećao sputanim.
Trebalo mi je nekoliko sekundi da mi se vid prilagodi magličastoj
polutmini unutrašnjosti koja me je, kada sam odvratio pogled s prozora
podsjetila više na neki golemi indijanski šator, nego na unutrašnjost
cisterne. Prostor je bio razveden u dvije razine, podijeljene u nekoliko
manjih prostorija komadima živo obojene tkanine - ručno bojane tkanine
indijanskih uzoraka - ovješene na žicama. Na ciglenom povišenju usred
glavne prostorije stajala je velika čelična peć na drva; pas se svalio pored
nje poput ustrijeljenog bizona.
Oko metar od peći, sjedeći prekriženih nogu na velikom i visokom
jastuku poput kakvog beduinskog poglavice, nalazila se Wanda Otto,
lica na kojoj se čitala mračna mudrost, očiju suženih sumnjom i
netrpeljivošću. Očevidno je bila pripravna na rat. Moj tip žene.
- Kako ste rekli da se zovete? - upitao me Hartley.
- Mitch Stephens. - Izvukao sam posjetnicu i pružio mu je. Zamišljeno ju
je gledao, te je pružio supruzi koja je brzo pogledom preletjela preko nje
i položila je na pod pored sebe. Osjećao sam se poput Meriwethera
Lewisa kojega su iz Washingtona odaslali na pregovore s Indijancima.
- Walkerovi su ga uputili nama - rekao je Hartley glasom koji je
zazvučao poput prizora koji pruža prazan list papira. Obišao je suprugu
i sjeo na nešto što mi se činilo nalik klupici, u stvari bio je to tapecirani
panj s naslonom od brezovih grana. Osim brojnih velikih jastuka
razasutih po sobi, sav je namještaj bio načinjen tako da i takav još uvijek
nalikuje stablima, većinom je bio načinjen od grubo izrezane i obrađene
brezovine s koje nije skinuta kora. Nazivali su ga šumskim namještajem,
bio je načinjen da izgleda kao da raste u šumi, u obličju približnom
stolcu, stolu ili policama, i sve što je čovjek trebao učiniti bilo je odvući
ga kući, zguliti listove i otpiliti nekoliko grana, i <I>voilŕ<D>. Nekima
se takav namještaj sviđao, te su ga masno plaćali.
- Želite li čaj ili neko piće? - upitao me.
Odgovorio sam da bi mi čaj prijao i bio toliko sloboan skinuti ogrtač. -
Gospođo Otto, slažete li se da nakratko sjednem? Želim razgovarati s
vama. Jednako kao što sam sinoć razgovarao s Walkerovima. - Na sebi
sam imao odijelo, doduše bez kravate, još uvijek sam bio odjeven kao da
sam na Manhattanu što sam požalio, ali to je bila sva odjeća koju sam
ponio na put. Obećao sam sebi da ću kada sljedeći put krećem Sam Dent
- bio sam uvjeren da ću često tamo odlaziti - otići prije do EMS-a.
Nabavit ću flanelske košulje, zelene vunene hlače, teške cipele, pernatu
jaknu - izgledat ću poput gorštaka. Do tada to, naravno, više neće biti ni
najmanje važno; svi će znati da sam njujorški odvjetnik. Ipak, kada si u
Rimu, i tako dalje.
Wanda je rukom pokazala na obližnji jastuk, a ja sam ga brzo zauzeo.
Šumski stolci ionako nisu izgledali pretjerano udobni. Uostalom, želio
sam biti što bliže podu, gdje je i ona sjedila, gledati je ravno u oči.
Hartley neka samo lebdi nad nama, izvan priče, neka kuha čaj. Mi smo
se spremali pregovarati, gospa i ja, indijanski poglavica i bijelac.
- Ja sam odvjetnik - rekao sam.
- To znam. - Imala je velike grudi, četvrtasta ramena i dugu tamnu kosu
koja joj je u debeloj pletenici visila niz leđa. Na sebi je imala široku
bluzu otisnutog uzorka koja je više isticala nego skrivala njezin
trudnoćom nabrekli trbuh, te dugu vunenu suknju i mokasine, njezin
volumen činio se većim od njezine težine - zapravo je izgledala kao
sjajna plesačica i još bolje društvo u krevetu. Teški srebrni amulet
optočen tirkizima nosila je na kožnatoj vrpci oko vrata. Šake su joj bile
velike, činile su se snažne, bile su velike gotovo poput mojih, imala je
široke ručne zglobove s barem pet, šest srebrnih narukvica na svakome,
te nekolicinu teških prstenova na rukama.
Žena je duboko zaronila u indijanske filmove, sada vjerojatno i više
nego prije, moguće da se bavila zazivanjima i meditacijom, saunom i
predznacima. Pretpostavljao sam da je židovskoga podrijetla, iz Great
Necka na Long Islandu, diplomirala na njujorškom Sveučilištu 1972.
godine, glavna studijska grupa psihologija, nekoliko se godina bavila
socijalnim radom i pohađala umjetničke tečajeve u Novoj Školi, gdje je
srela Harveya, protestantskog drvodjelju koji je izbjegavajući novačenje
zbrisao iz Wisconsina ili nekog takvog mjesta. Ovamo su najvjerojatnije
nabasali kampirajući. Sve u svemu, proizišlo je da i nisam toliko
pogriješio. Wandu sam točno procijenio, ali Hartley je pristigao iz Južne
Dakote; zemlju su kupili novcem posuđenim od Wandinoga oca dok su
radili kao obrtnički savjetnici u obližnjem socijalističkom ljetnom
odmaralištu, kuću su podigli tijekom sljedeće godine. Sve to saznao sam
kasnije.
- Poznajete Risu i Wendela Walkera, zar ne? - rekao sam.
- Da.
- Oni o vama govore s velikim poštovanjem.
- Krasno. Hoće li i o vama govoriti s poštovanjem?
- Vjerujem da hoće. Osobito kada dobijem njihovu parnicu.
- Dakle, unajmili su vas.
- Jesu.
- Tako. Dijete im je poginulo, pa su malo mislili i unajmili odvjetnika da
im to uredi.
- Upravo tako. Moja je zadaća zastupati njihov gnjev, ne njihovu bol.
- Tako razmišljate o svome poslu? Zastupati nečiji gnjev?
- Da. I vi ste gnjevni, niste li? Uz još mnogo toga.
Zamišljeno je napućila usne i nakratko zašutjela. Pas je zahrkao. Hartley
se izgubio negdje iza zavjese, čuo sam kako čajnik puni vodom što me
iznenadilo - zamišljao sam kako otapaju komade leda, u najboljem
slučaju posjeduju ručnu pumpu, nikako slavinu i sudoper. Vjerojatno su
iza zavjese stajali i mikrovalna pećnica i mlin za otpatke.
- Da - rekla je i ispustila dah. - O, da, bijesni smo. I bijesni i još mnogo
štošta.
- Gospođo Otto, to je razlog mojega dolaska. Da vašem gnjevu dadem
glas. Da budem vaše oružje.
- Protiv koga?
- Protiv svih onih koji su uzrokovali da autobus sleti s ceste u jamu.
- Razumijem. Vi dakle vjerujete da je netko, određena osoba, uzrokovao
nesreću.
- Slučajevi ne postoje.
- Ne. Ne postoje. U tome imate pravo. Dobro, kako ćete saznati tko je
uzrokovao udes koji nam je oduzeo sina.
- Da su svi pošteno odradili svoje, vaš bi sin jutros živ i zdrav otišao u
školu. Jednostavno ću saznati tko nije obavio svoj zadatak. A tada ću, u
vaše ime, u ime Walkerovih i bilo koga tko vam se odluči priključiti,
tužiti tu osobu i tvrtku ili ured za koji radi; tužit ću ih zbog nemara.
- Želim da ta osoba provede ostatak života u zatvoru - izjavila je. - Želim
da tamo krepa. Ne želim njegov novac.
- Teško da će itko završiti u zatvoru. Ta osoba i njegova organizacija
iskupljivat će se drugim načinima. Ali, platit će. Gospođo Otto, mi ih
moramo natjerati da plate, ne da bi vam pružili nekakvu materijalnu
odštetu ili da vam time nadoknade gubitak vašega sina što je nemoguće
učiniti, već da zaštite dijete koje nosite u utrobi. Molim vas, shvatite,
nisam ovdje da bih govorio samo u ime bijesa. Ovdje sam da bih
govorio u ime budućnosti. Sada razgovaramo o našoj vezi koja će trajati
u vremenu.
- Shvaćam. - Vjerujem da je shvatila. Walkerovi su mi se činili nekako
smušeniji u svojim porivima. Novac koji im je obećavala tužba značio
im je mnogo, ali na onaj dječje pohlepan način, i daleko više nego su bili
spremni priznati sebi samima, ili meni otvoreno reći. Walkerovi su bili
siromašni i u dugovima, njihovo ih je siromaštvo već godinama
ugnjetavalo, i čitava njihova situacija, sada kada su izgubili dijete, činila
im se još nepoštenija nego prije. Wanda Otto i njezin suprug nikada mi
nisu pokazali da imaju i najmanje sebično zanimanje za novac; zanimao
ih je samo kao sredstvo koje djeluje kao kazna i zabrana. Bili su previše
utonuli u svoja Zen indijanski naivna maštanja da bi bili dokraja
uvjerljivi, ili pak pouzdani poput Walkerovih, ipak, usprkos svemu
tome duboko sam ih poštivao.
Hartley se vratio noseći vrč s filter vrećicom. - Neka odstoji koju minutu
- rekao je. - Želite mlijeka?
- Ne. Samo malo šećera.
- Imamo samo meda - rekao je.
- Onda bez ičega.
- Pa, gospodine njujorški pravniče, ovo što ste izgovorili ima smisla -
obratila mi se Wanda. - Većina stvari izgubila ga je.- Tada se obratila
Hartleyu - Trebali bismo ovoga čovjeka uzeti za zastupnika. Tako se
nećemo morati petljati s ostalima. Može nas savjetovati kako razgovarati
s novinarima. Hoćete li? - upitala me.
- Da. Naravno. Za sada, bilo bi najbolje kad biste odbili sve razgovore.
Novinarima ne izjavljujte ništa, također niti riječi drugim odvjetnicima.
Upućujte sve na mene.
- Jeste li skupi?
- Nisam - odgovorio sam. - Ukoliko pristanete da vas zastupam u ovoj
parnici, neću od vas tražiti nikakve naknade sve dok parnicu ne
dobijem, a tada ću zatražiti trećinu novčane naknade. Ukoliko se ne
izborimo za naknadu, tada su moje usluge besplatne. To je moj
uobičajeni sporazum.
- Imate li obrazac sporazuma?
- U autu mi je, - rekao sam i, ne bez teškoća, ustao gotovo prolivši čaj.
Nisam navikao sjediti na podu prekriženih nogu. - Neću dugo. Doduše,
ionako morate to raspraviti bez mene prije nego potpišete - dodao sam.
Također sam žarko želio zapaliti, a unutra nisam zapazio niti jednu
pepeljaru; kuća je bila pretrpana malenim kipovima i čudnim glinenim
košarama koje su izgledale prikladnije za prihvat duša predaka nego za
odlaganje opušaka i pepela.
Izišao sam iz kuće, ogrtač sam ostavio unutra, još sam držao vrč s čajem;
pas je pošao za mnom, odmah se popišao na prednji automobilski kotač
i odšetao niz cestu. Prolio sam čaj na hrpu snijega načinivši time svoj
znak. Tada sam ušao u auto, u kojem je još uvijek bilo toplo i zapalio
cigaretu.
Osjećao sam se sjajno. Mozak mi je radio punom brzinom,
razvrstavajući mogućnosti, tragajući za posljedicama, nalik
prvoklasnom računalu. Svako ima neku svoju posebnost, mislim da je to
moja. Već dvadeset pet godina, u tri različite tvrtke, čak i kada su me
unaprijedili u partnera, uvijek sam bio onaj koji se bavio predmetima
nesreća i nemara. Uvijek sam se mogao povući iz tih mesarskih
slučajeva i raditi u bijelim rukavicama - mislim, stvorio sam si ime, a i
lice mi je prikladno za to - čak sam mogao i napustiti posao, preseliti se
u kuću u East Hamptonu i povremeno držati seminare na Fordhamu; to
nisam želio. Ništa drugo nije mi moglo pružiti uzbuđenje koje mi
pružaju ovakvi slučajevi. Kada preuzmem tužbu kakvih Ottovih ili
Walkerovih preplavi me blistava tvrda jasnoća, punoća i koncentracija
koja me čini življim nego ikada.
Posao mi je gotovo poput droge. Vjerojatno je blizak onome što osjećaju
profesionalni vojnici i borci s bikovima. Ostalo vrijeme, poput većine,
usamljen bauljam svojim danima i noćima osjećajući se nesigurno,
pomalo smušeno, u raskoraku sa samim sobom i sasvim besciljno.
Uvalite mi nešto poput ove nesreće školskog autobusa, i vuš! - svi ti
osjećaji odjednom nestanu. Ništa drugo nije kadro to postići - nikakvo
ludo bludničenje, kokain, brza noćna vožnja suprotnom voznom
trakom, sve to sam bio iskušao. Ništa.
Kada razmišljam o tome, jedini drugi događaj koji pamtim da mi je dao
gotovo jednako snažan poticaj, taj isti čvrsti udar otjelovljene
inteligencije, zbio se prije gotovo dvadeset godina na obali Sjeverne
Caroline, kada je Zoe bila samo dvije godine, a mi smo unajmili
ljetnikovac daleko od Outer Banksa. Tada smo Klara i ja još bili bliski,
posebno glede Zoe; još smo vjerovali da pred nama stoji zajednička
budućnost, za sve troje. Kasnije, bilo nas je samo dvoje sa zajedničkom
budućnosti, ja i Zoe ili Klara i Zoe; nakon toga svaki za sebe, ja sâm,
Klara sama, a sâm Bog zna što je sa Zoeinom budućnosti. Fisija atomske
obitelji. Imali smo kratko vrijeme poluraspada.
Klara je Zoe polegla na poslijepodnevni drijemež, i onda smo ona i ja
sjedili na molu, čitali i promatrali kako se podiže plima. Čuo sam kako
Zoe cmolji i otišao je pogledati; bilo je vruće kako samo može biti u
Sjevernoj Karolini, a kuća nije imala klimatizaciju; pretpostavljao sam da
ju je vrućina probudila ranije no uobičajeno. Kada sam je ugledao,
prestravio sam se - stajala je u unajmljenoj kolijevci, njezino rumeno lice
bilo je znojno i natečeno poput dinje, s jadnim žabljim osmijehom koji joj
je poput reza ležao na usnama. Pažljivo sam joj dodirnuo golo rame;
imala je vrućicu, koža joj je bila vrela kao nikada prije. Zgrabio sam je,
odjurio s njom do kuhinje i lice joj ispljuskao vodom, istovremeno
urlajući Klari neka zove liječnika, jer sam bio uvjeren da ju je nešto ujelo.
U toj sjajnoj osami liječnika naravno nije bilo - točnije, bio je jedan, a taj
je isplovio u Golfsku struju loviti zlatopere tune. Najbliža bolnica
nalazila se u Elizabeth Citiju, sedamdesetak kilometara prema
unutrašnjosti, preko Velike Mračne Močvare loše popločanim uskim
putem. Zoeino lice, ruke i noge nastavili su oticati, iako mi se činilo da
ne osjeća nikakav bol niti neugodu. Klara ju je primila i nastavila je prati
hladnom vodom, bezuspješno tragajući za mjestom uboda - pauka ili
zmije, znao sam da je razlika bitna - dok sam ja manijakalno nazivao
bolnicu.
Na posljetku sam dobio doktora; zvučao je mlado, južnjački, ali smireno.
Odmah je pretpostavio da se negdje u strunjači kolijevke nalazi gnijezdo
mladih crnih udovica. - Mora da su svježe izležene, inače bi sa svojom
tjelesnom težinom mala već bila mrtva - rekao je. - I tako ste na Ducku;
sve u redu, ako je doktor Hopkins otišao na pecanje, morat ćete s njom
dojuriti ovamo. Sam sam i ne mogu nikamo. Postoji prilična mogućnost
da s njom stignete do mene prije nego joj se zatvori grlo, a u tom slučaju
oticanje možemo smiriti inzulinom - rekao je. Samo, umirite je, nemojte
je uzbuđivati. - Osjeća li se opuštenije s nekim od vas dvoje?
- Da - odgovorio sam - sa mnom. Što je bilo poprilično točno, barem u
tom trenutku. Klara je od straha imala širom otvorene oči, a njezin strah
bio je zarazan. Bio sam bolji glumac od nje, to je sve. Zoe nas je tada
oboje jednako voljela. Kao što nas sada jednako prezire.
- Dobro, u tom slučaju, gospodine Stephens, uzmite malenu u krilo i
pustite suprugu da vozi. I, da, ponesite sa sobom maleni oštri nož. Imate
li neki koji je čist? Sada ga nemate vremena sterilizirati.
Odgovorio sam potvrdno, imam švicarski vojni nož. Čist je i oštar. Ali,
što će mi?
- Upotrijebite manje sječivo - rekao je i nastavio objašnjavati kako izvesti
traheotomiju u slučaju krajnje nužde, objasnio mi je kako vlastitoj kćeri
razrezati grlo i dušnik a da nasmrt ne iskrvari. - Ipak, bit će mnogo krvi,
razumijete. Mnogo krvi.
- Mislim da nisam sposoban učiniti to - rekao sam, ali sam začuo kako
moj vlastiti glas zvuči šuplje i bezizražajno, baš kao da to upravo sada
činim.
- Ukoliko joj grlo otekne i zapriječi disanje, gospodine Stephens, morat
ćete. Imate minutu i pol, možda dvije, a ona će najvjerojatnije tijekom
operacije biti u nesvjesti. Slušajte, ako je možete umiriti i opustiti je, ako
njezino srce ne bude tuklo prebrzo i tako tjeralo otrov po tijelu, u tom
slučaju možda biste i mogli stići ovamo na vrijeme. Pokret, - presjekao je
i prekinuo vezu.
Klari sam prenio onaj dio o umirivanju, prešutjevši ono o nožu i bez
objašnjavanja rekao joj neka vozi dok ja držim Zoe, što ju je, vjerujem,
barem malo primirilo. Tada smo krenuli niz dugu cestu uz plažu prema
mostu i više od nadvožnjaka prema unutrašnjosti, jureći kroz močvaru
prema zapadu, prema Elizabeth Citiju. Bilo je to nezaboravnih tričetvrt
sata. Tijekom kojih sam bio jasno razdvojen u dvije osobe - slatkog taticu
koji je pjevao: - Tata kupi mi auto... - i ledenog kirurga s rukom u džepu,
na nožu otvorene i pripravne oštrice, dvojbe oko rezanja više nisu
dolazile u pitanje, odlučan dok sam čekao trenutak kada Zoein dah
zamre da načinim prvi rez na njezinom grlu.
Ne mogu objasniti zašto tu strašnu vožnju do Elizabeth Citija staru
preko dvadeset godina povezujem sa slučajem iz Sam Denta, u kojem su
djeca uistinu poginula, četrnaest njih, ali u tome postoji snažna
jednakost. S nožem u džepu i djetetom koje mi je, smiješeći se, ležalo na
krilu, vjerujući mi do krajnosti, s licem koje je oticalo poput šarenog
balona, neprestano iskrivljujući crte u njihov vlastiti unakaženi odraz,
osjećao sam istu snažnu bistrinu koju sam osjetio prvih dana
provedenih u Sam Dentu, kada je tužba uzimala maha. Nisam oćutio
dvostrukost, ni trenutka se nisam dvoumio, nisam imao niskih poriva -
znao sam što sam učinio i što ću sljedeće učiniti, i zašto, i Bože, osjećao
sam se predivno! Uvijek se tako osjećam. I upravo zato nastavljam s
poslom.
U slučaju vožnje do Elizabeth Citija, kao i u mnogim tužbama koje sam
kasnije preuzimao, proizišlo je da nisam morao ići toliko daleko koliko
sam bio pripravan. Jedini razlog tome jest što sam uistinu pripravan ići
do kraja. Bio sam u miru sa sobom i svijetom, posljedično tome i Zoe je,
isto tako, ostala mirna i tiha, maleno srce sporo joj je udaralo, puls je bio
normalan, čak i kada se više nisam mogao sjetiti niti jedne pjesmice i bio
prisiljen vratiti se na početak repertoara, što bi je uvijek razdražilo; u
jednom je trenu gotovo zaspala.
Klara se sjurila na bolničko parkiralište, stala pred ulazom za hitne
slučajeve, a ja sam izišao iz auta i smireno unijeo Zoe u zgradu gdje su
nas očekivali doktor i dvije sestre s nosilima i stalkom za infuziju. Pet
minuta nakon toga otekline su se počele povlačiti. Do večeri svo troje
bili smo na plaži, promatrajući s terase sunce iza pješčanih dina, i dalje
do istočnog obzora gdje je crveno nebo šaralo olovnom i kobaltnom
modrinom mora. Čim smo se vratili iz bolnice izbacili smo madrac iz
kolijevke i, ne znajući što s njime, bacili ga u grmlje pored terase; ipak, te
sam noći na plaži zapalio lomaču od naplavljenog drveta i spalio ga, a
Zoe je spavala s nama.
Sada, kada je sanjam, a sanjam je prilično često, Zoe je još uvijek to isto
djetešce na mome krilu koje mi vjeruje do krajnosti - iako sam onaj
čovjek koji u svojoj ruci skriva sječivo kojim je odlučio zarezati njezino
grlo, i time više nikako nisam onaj čovjek kojega gleda kako joj se
smiješi, pjevuši dječje pjesmice i priča priče o sovama i mačkama.
Ponekad kada se probudim, nekoliko se trenutaka osjetim jednakim Risi
Walker i Hartleyu Ottu i Billiju Anselu i svim onim roditeljima čija su
djeca poginula, i koji tome nisu bili kadri uzvratiti bijesom - sanjano
dijete postalo je stvarno, ono poginulo jednostavno ne postoji. Budimo
se govoreći - Ne mogu vjerovati da je više nema, - a time mislimo kazati:
»ne vjerujem da ona postoji«. To je ono drugo, sanjano dijete, ono
zapamćeno dijete, zbog čijih nekoliko voljenih trenutaka vjerujemo da
ono postoji. Za tih nekoliko trenutaka, ono prvo dijete, ono mrtvo, nije
nestalo; njega jednostavno nikada nije ni bilo.
Nakon što sam Ottovima objasnio sve pojedinosti o sporazumu o
naknadi, oni su, poput Walkerovih, brzo potpisali - mislim, kada su
shvatili da ih neće ništa koštati unaprijed. Vratio sam se do auta i
odvezao se niz Bartlet Hill Road prema gradu, slijedeći put školskog
autobusa, koji me vodio uz kuće svih onih roditelja koji su tom vozilu
povjerili svoju djecu. Mračna vožnja, ali mi je ipak pružila neki uvid i
dopustila mi zamisliti sam događaj, usprkos vedrom vremenu i dobu
dana. I tako, kada sam prošao pored gradskog smetlišta, i krenuo prema
vilmotskoj ravni, ugledao sam tu veliku, snijegom prekrivenu zdjelu i
naravno dodao gas, baš kao što je učinio i vozač autobusa, moja je
pozornost odmah skrenula s ceste i uživala u prekrasnom pogledu na
dolinu i selo, sniježne planine i tamno modro nebo, umalo sam prošao
pored mjesta na kojem je autobus izletio s ceste, gdje su još uvijek stajali
svi znaci udesa - polomljena i prevrnuta zaštitna ograda, policijske
ograde, tragovi kamiona i vozila hitne pomoći, ralica i gomile spasilaca
na rubu ceste i na snijegom pokrivenom tlu oko vodom ispunjene
pješčare. Jama je, iako ponovno prekrivena ledom, s velikim sivim
šiljcima i gromadama koje su uz obalu stršale iz novog leda, podsjećala
na zgradu uništenu bombardiranjem.
Auto sam ostavio malo podalje i polagano idući cestom dopješačio do
mjesta nesreće. Na vidiku nije bilo nijedno drugo vozilo. Sunce je sjalo, a
iz doline je puhao povjetarac šuškajući krošnjama i u vijugavim
vrpcama raznosio pršić površinom ceste. Bilo je sablasno, ali sam već
pregledavao stotine takvih mjesta i kadar sam obnoviti čitav događaj
neometan od atmosfere koju je prouzročio.
Vidio sam mjesto na kojem je autobus probio nisku zaštitnu ogradu i
primjetio da je ograda bila relativno nova i propisno postavljena. Na
drugoj strani ceste stupići su pri dnu zahrđali od soli; uskoro će i njih
morati zamjeniti. Nažalost, Dolores Driscoll nije proletjela kroz njih; ona
je porušila pet ili šest novih stupova, vukući ogradu za sobom. S moje
točke gledišta moguće je primijetiti da je nova zaštitna ograda bila
upravo potpuno nemoćna zaustaviti, ili barem skrenuti autobus koji se
kretao velikom brzinom.
Iza polomljene ograde, padina je naglo padala, a ugao koji su tvorili
cesta i pravac kojim je autobus uletio u pješčaru iznosio je nekih
dvadeset, dvadeset pet stupnjeva. Autobus ni u kom slučaju nije mogao
izvesti tako oštar pad, osim ukoliko, u trenutku kada je sletjeo s ceste i
probio zaštitnu ogradu nije vozio brzinom većom od dopuštene, ili
negdje na granici dopuštenoga. Stotinjak metara dalje niz cestu, na točki
nasuprot pješčari, pad je bio postupan. Da je vozilo na tome mjestu
sletjelo s ceste, ne bi prešlo nekoliko stotina stopa niz padinu do jame s
pijeskom; udarac u zaštitnu ogradu, nakon nje snježni branici, i konačno
polje dubokog snijega iza branika prethodno bi ga zaustavili. Na mjestu
nesreće, nakon ograde i snježne brane, sve što vam je ostajalo bio je
slobodni pad.
Bilo je neizbježivo - kada je autobus sišao s ceste, kretao se prilično brzo.
A zbog pada tla, nakon što je probio ogradu, bio je gotov. Vozač nije
ničim mogao zaustaviti kretanje niz strmu padinu i pad u jamu, čak ni
kada bi na takvoj kosini istoga trena, namjerno, smotao i prevrnuo
vozilo na bok, što bi ga zadržalo od pada u jamu. Ali, kakav bi to vozač
bio spreman izvesti; onaj koji se boji za dječje živote, zasigurno ne.
Dolores Driscoll, ne.
Stupio sam preko ograde nasuprot jami i polagano se spuštao niz
izoranu padinu kako bih izbliza pregledao mjesto. Jama je bila ograđena
ogradom od lanaca, sada većim dijelom sravnjenom, u prvom naletu od
autobusa, a nakon toga su došli spasioci. Čvrsa ograda visoka gotovo
dva metra, s širokim ulaznim vratima nesumnjivo osiguranima
lokotom. Pomislio sam, što da se jedne tople ljetne noći hrpa klinaca
popela preko ograde da bi se kupali goli, i da se jedan od njih tada
utopio; grad bi bio tužen zbog nemara što je nije isušio. Takav slučaj
lako bih dobio, usprkos ogradi. Ali to, morao sam samome sebi
napomenuti, nije bio slučaj koji sam tražio. Imao sam četrnaestero djece
na putu do škole, koja su jednog zimskog jutra poginula u jami stotinjak
metara udaljenoj od ceste. Odlučio sam usredotočiti se na način kojim su
stigli do tamo.
Što je naravno predstavljalo nemalu teškoću. Naravno, ukoliko ne
ustanovim da je dotična Dolores Driscoll, vozačica autobusa, vozila
brzinom koja je daleko ispod granične u trenutku kada je toga jutra
sletjela s ceste, nisam imao niti najmanje mogućnosti zbog nemara
okriviti grad, ili školu, ili državu, ili bilo koga s dubljim džepovima.
Razapeti ih. Morat ću je braniti. Morat ću je braniti usprkos mogućim
neispravnim kočnicama ili zakazivanju upravljačkog sklopa.
Neposredni uzrok sudara nije mi bio važan, još uvijek mi je preostalo
ustanoviti da je autobusom, u trenutku izlijetanja s ceste, bilo upravljano
valjano i brzinom prilagođenom uvjetima na cesti.
K vragu, posljednje što sam želio bilo je progoniti Dolores Driscoll, a niti
moje stranke nisu to željele, iz nekih svojih razloga. Nastranu da su joj
džepovi bili pretežno šuplji; bila je omiljena, trezvena, radina, potjecala
iz jedne od starijih i poštovanijih obitelji u Sam Dentu, jedina podrška
svome oduzetom suprugu, da, i bez ijedne je nesreće vozila djecu iz
okruga u školu više od dvadeset godina. Još gore, roditelji su na nju
gledali kao osobu koja je žrtva jednaka njima, porota bi se vjerojatno
složila s njima. - Jadna Dolores, - rekla je Risa. - Ovo mora da ju je
potpuno dotuklo.
Morat ću slučaj utemeljiti na pretpostavci da Dolores Driscoll nije
pogriješila. Pravni zastupnici druge strane nadat će se da će im uspjeti
dokazati suprotno, te da mogu što prije stići kući i ispisati račune.
Postojala su dva načina kojima sam mogao ustanoviti brzinu autobusa u
trenutku izlijetanja s ceste; poslužiti se vozačevim svjedočenjem, i,
daleko važnije, upotrijebiti izjavu Billija Ansela, jedinoga očevica. Što je,
naravno, značilo da ga ja neću moći zastupati. Niti itko drugi, uostalom.
Da posvjedoči kako je Dolores vozila brzinom manjom od dopuštene - u
što još, naravno, nisam mogao biti siguran - on nije smio doći u
mogućnost okoristiti se svojim svjedočanstvom. U trenutku kada
nepristranost bude nedvojbena, mogu se ponadati da se Ansel u stvari
svojim kamionetom zalijepio za autobus, i da nijedan od njih nije vozio
više od sedamdeset na sat. Ako nije prateći autobus provjeravao
njegovu brzinu, tada ću ga natjerati da dade izjavu o tome koliko je sam
oprezan vozač - što bih, ako mi proturječe, mogao podržati, iako ne bih
bio u mogućnosti provjeriti. To bi svjedočenje i dalje bilo korisno sebi
samome, ali bi dostajalo poroti naklonjenoj povjerovati mu, i ni pod koju
cijenu optužiti Dolores Driscoll.
Moja prva zadaća bila je držati ga nepristranim. Čistim. Bit će ga lako
odvratiti da potpiše suglasnost, ali ću ga jednako tako morati čuvati da
ne potpiše nekom od onih lešinara u dvorednim odijelima koji su kružili
naokolo. Bio sam siguran da su mu već bili nudili usluge, ali sam
nagađao da ih je otjerao. Pretpostavljajući to na osnovu onoga što su mi
o njemu ispričali Walkerovi i Ottovi - da se zabio u kuću na brijegu, te
da se danonoćno opija - što nije predstavljalo seoska olajavanja. Pijanci
ne podižu tužbe.
Od samog početka shvatio sam da ću tog tipa, pijanog ili trijeznog,
morati vrlo pažljivo zavesti. Nisam mu namjeravao pristupiti sve dok ne
pridobijem ostale; neka sami posiju zamisao o tužbi zbog nemara, to mi
je bila strategija, i tada neka mene puste sa spremnim bilješkama i
nekolicinom njegovih malo poštovanijih prijatelja, te susjedima kao
pratnjom, pripravnima da ispune obrasce za naknadu štete, bio sam
siguran da će tip potpisati pristanak.
Sada se sve izmijenilo. Sada sam ga trebao upravo odbiti od sebe, i to
načinom koji će bilo kojem pravniku jednako tako zatvoriti sve prilaze.
Etički je bilo upitno, bez sumnje, čak možda i amoralno. Ipak, bilo je
nužno - to nazivam pravnom trijažom.
Namjerio sam Ansela pustiti još nekoliko dana prije nego mu izravno
pristupim, ali se to činilo previše riskantnim. Bolje što prije raspaliti po
njemu, još bolje, doći mu u kuću i razgovarati s njim, kasno navečer,
pogotovo ako bude pijan. Vrlo ga nježno pogurnuti, što će ga raspizditi
tek kasnije, kada dođe vrijeme svjedočenja, i pucat će po prvom
advokatu kojega ugleda.
Razgovori s ostalim roditeljima bili su suvišni sve dok Anselovu izjavu
ne spremim u svoju torbu i imam odgovor na pitanje kojom se brzinom
kretao autobus u trenutku kada je probio zaštitnu ogradu. I tako sam se
pozabavio drugim pojedinostima - u okružnom policijskom stožeru u
Marloweu raspitao sam se tko je prvi stigao na poprište; zastao u
okružnom katastru i izvukao nacrte kako bih pregledao položaj i visinu
glavne ceste i prilaznih puteva i zemljišta; i druge slične stvari -
prikupljao sam podatke za kasnije.
Nakon večere u Noonmarku, prijeko u Keene Valleyu, njihovog
specijaliteta kuće - šunka s tjesteninom i sirom, ponešto djetinjasta
ponuda, ali barem se tamo nisu motali odvjetnici i novinari, odvezao
sam se do Anselove kuće koja se nalazila na cesti Staples Mill. Provezao
sam se pored kuće, te se zaustavio ugašenih svjetala nedaleko nje,
mišljenja da bih ipak trebao malo promatrati prije nego mu se približim.
Noć je bila prekrasna, bilo je mjesečine, snijeg je pod tim svijetlom bio
blijedo modar, stabla su bila crna. Bilo je hladno - nekako nisam želio
čuti temperaturne vrijednosti.
Izišao sam iz auta i polagano pošao prema kući, velikoj i dobro
održavanoj zgradi kolonijalnoga stila s kamenim pročeljem koja je
izgledala nedavno obnovljena, s jasno očišćenim stazama i prilaznom
cestom - kuća je podsjećala na prigradski dom nekog zubara. Jedina
rasvjetljena soba bila je nedaleko trijema, očigledno kuhinja, te sam ga s
mjesta na kojem sam stajao, pored poštanskog sandučića mogao vidjeti
kroz veliki prozor; sjedio je sam za stolom.
Isuse, kako je žalosno izgledao. Zamršene tamne kose, ovješenih
ramena, laktovima se upro o stol, pred njim je bila samo jedna čaša i
napola ispražnjena boca - slika vječite utučenosti. Taj je otišao za svojom
djecom. Da sam ga htio zastupati, zabrinuo bih se.
Odjednom je ustao, okrenuo se i pogledao kroz prozor preko snijegom
pokrivenog dvorišta, zagledao se ravno u mene. Ukočio sam se, uzvratio
mu pogled; što mi je drugo preostalo. Sjećam se kako mi se činilo da se
nekoliko sekundi gledamo ravno u oči, ja na mjesečini uz rub ceste, on u
meko osvjetljenoj kuhinji tridesetak metara udaljen, ni jedan nije ni
trepnuo. Bili smo jedan drugome poput odraza u zrcalu, ali tko zna je li
me vidio, ili, ako me ugledao što je vjerovao da vidi. Možda je samo
gledao svoj odraz u prozorskom oknu, mišićavog, bradatog tipa kasnih
tridesetih godina u flanelskoj košulji i vojničkim hlačama; nije primijetio
visokog, mršavog pedesetpetogodišnjaka koji je drhturio u ogrtaču od
devine dlake. Bio je to čudan trenutak. Osjećao sam se kao da smo
davno izgubljena, davno razdvojena braća, koja se slučajno susreću ne
prepoznavajući se, ali u jednom trenutku, tek na sekundu, dvije, nešto
se u njima prelomi.
Taj je trenutak prošao. Ansel se okrenuo od prozora i natočio si još jednu
čašu; činilo mi se da pije čisti viski. Svom težinom zavalio se za stol, a ja
sam se brzo vratio do auta. Bio sam uvjeren da je previše pijan da bi s
njime noćas mogao razgovarati; vjerojatno se ujutro ničega neće sjećati.
Kasniji učinak onoga što sam namjeravao reći bio mi je važniji od
trenutnoga. Mislim da sam previše razmišljao. Uplašio se.
Odlučio sam se vratiti u motel i putem se provesti pokraj Anselovog
servisa, gdje su doteglili smrskani autobus. Želio sam načiniti nekoliko
snimaka dok sam to još bio u mogućnosti učiniti, pa makar snimao noću
s bljeskalicom. Za dan, najviše dva, i to sam dobro znao, kada jednom
predam odštetne zahtjeve, autobus će najvjerojatnije ispariti.
Uvezao sam auto na parkiralište i odvezao se straga, gdje je sedam ili
osam vozila bilo parkirano i naveženo, ta je brojka uključivala i autobus,
koji je bio poprilično smrskan, iako ne tako jako koliko sam bio
očekivao. Veći dio prozora oko stražnjeg dijela vozila bio je razbijen,
vjerojatno su ih ronioci izbijali, ali je vozilo u biti bilo neoštećeno, možda
bi ga se čak moglo i popraviti - popravak koji, vjerujem, Billy Ansel neće
preuzeti u svoj servis.
Snimio sam nekih dvadesetak fotografija, sa svih strana, čak nekoliko i
kroz prozore, upravo sam ušao u svoj auto i upalio motor kada sam
ugledao kako na parkiralište ulazi kamionet. Ansel. Ugasio sam svjetla
ostavljajući motor da radi, i promatrao kako se dovezao iza autobusa i
nakon nekoliko sekundi izišao iz kamioneta. Iznenadio me, hodao je
ravno, nije djelovao osobito pijan. Ponešto izluđen, što je bilo sasvim za
očekivati, ali ne i pijan. Promatrao sam ga kako u snopovima svojih
farova ide do vozačevog sjedišta u autobusu, gdje se zaustavio pored
prozora i dugo se zagledao unutra kao da tamo razgovara s nekim.
Konačno se udaljio od autobusa i krenuo prema svome vozilu. Odlučio
sam razgovarati s njim. Više ga se nisam plašio. Vrijeme i mjesto ne
mogu biti bolji. Bio sam odlučan, ali ne i napasan.
Izišao sam iz auta i prišao mu.
- Vi radite za Ansela? - upitao sam ga kao da ne znam tko je.
- Ja sam Ansel.
Primakao sam mu se i obratio mu se tiho: - Gospodine Ansel, žao mi je
zbog vaše djece.
- Žao vam je, stvarno? - bio je već pripravan na borbu.
- Da.
Gledali smo se ravno u oči. Pa tko prvi spusti pogled.
Popustio je prvi i progovorio: - Pretpostavljam da ste pravnik, - što mi je
omogućilo protuudarac, time stvari držite pod nadzorom.
- Jesam. Odvjetnik. Zovem se...
- Gospodine, ja ne želim znati vaše ime.
Sasvim iskreno, ali će ga saznati, htio ili ne. - Razumijem, - rekao sam.
- Ne. Ne razumijete.
- Ja vam mogu pomoći.
- Ne. Ne možete mi pomoći, osim ako ste u stanju oživjeti mrtve, -
izjavio je, udaljivši se od mene, želio je ući u kamionet.
Brzo sam mu pružio posjetnicu. - Izvolite. Možda se ipak predomislite.
Pročitao je posjetnicu, i tada mi je pružio natrag, gledajući me ravno u
oči, ipak ponešto smeten, kao da je posjetnicu naučio napamet.
To mi je odgovaralo. Uzvraćao sam njegov pogled.
- Gospodine odvjetniče Stephens, da vas sada isprebijam i iscipelarim
namrtvo biste li me tužili? - zarežao je. - Da vas isprebijam da mjesec
dana samo pišate krv i niste u stanju hodati? Budući da se upravo to
spremam učiniti, razumijete. Tužili me, ili ne.
Odvjetnici tuže; shvatio je vezu. Podići tužbu je zlo; tu je zauzeo stav.
Pomalo umornim, ali ljubeznim glasom, budući da nisam želio zvučati
obrambeno, onako kako će postupiti moji kolege kada im zaprijeti,
rekao sam: - Ne, gospodine Ansel. Ne, ne bih vas tužio. I vjerujem da
vas u ovome okrugu nitko ne bi zbog toga uhitio. Ali, vi me nećete
isprebijati, nije li tako?
Zastao je, razmislio. - Ne, ne spremam se prebiti vas. Samo, nemojte mi
se više obraćati. Ne dolazite u moj servis, ne približujte se mojoj kući i
ne nazivajte me.
Preostao mi je samo veliki finale. - Možda se ipak predomislite. Ja vam
mogu pomoći, - rekao sam.
- Stephens, ostavite me na miru, Ostavite ove ljude na miru. Ne možete
pomoći nikome od nas. Nitko to ne može.
- Vi možete pomoći jedni drugima. Već se nekolicina složila i ovlastila
me da ih zastupam u tužbi zbog nemara, a vaš bi pojedinačni slučaj bio
daleko snažniji ako dopustite da i vas zastupam unutar čitave skupine.
- Moj slučaj? Nemam ja nikakav slučaj. Nitko od nas nema slučaj.
- Griješite. Što se toga tiče, strašno griješite. Pristali su vaši prijatelji
Walkerovi, pristali su i gospodin i gospođa Otto, pregovaram još s
nekolicinom. Važno je odmah započeti pravne procedure. Takvi se
slučajevi brzo zataškaju. Ljudi lažu; to i sami znate. Ljudi lažu o
ovakvim nesrećama. Našu istragu moramo započeti što prije, prije nego
dokazi nestanu. Upravo zato sam noćas ovdje. - Pokazao sam mu
fotografski aparat.
Pogledao ga je s gađenjem. - Nismo još ni pokopali djecu, - rekao je. - Vi,
vi ste lažac. Poznajem i Risu i Wendella Walkera, tu ste u pravu, ali oni
ne bi uzeli nekog posranog advokata. Niti Ottovi ne bi s vama imali
posla, za boga miloga. Meni lažete o njima, njima vjerojatno lažete o
meni. Znate, mi nismo glupi, nismo kojekakve seljačine kojima možete
prodavati vaša gradska preseravanja. Pokušavate nas iskoristiti. Hoćete
da jedni druge povučemo u igru, - objavio mi je, sve svhativši sasvim
pogrešno. Lijepo.
Osmjehujući se svojoj sitnoj pobjedi, zatvorio je vrata kamioneta,
izvezao se unatrag, okrenuo i brzo otišao s parkirališta. Kamionet se
zanio prilikom izlaska na cestu i skrenuo lijevo, prema zapadnom dijelu
grada. Tamo gdje je motel Bide-a-Wile; u motelu Risa Walker. Nisam
imao mnogo muke zamisliti razgovor koji se tamo odvijao. Bio sam
siguran da suprug Wendell neće sudjelovati u njemu. Jadnik. Wendell
mi se sviđao. Billy Ansel nije.
Neko su vrijeme stvari tekle prilično brzo. Većina ih je bila strogo
proceduralnih, nešto nalik ratnim operacijama zvanim »pronađi i
uništi«, što je prethodilo predaji odštetnog zahtjeva, kada u biti samo
odbijate tuženike kako biste istovremenosuzili opseg optužbe i proširili
polje odgovornosti. Iz New Yorka su mi poslali nešto dokumentacije i
telefaks, tako da sam u motelskoj sobi otvorio neku vrstu ureda.
Walkerovima se to sviđalo, osobito Risi; s njihovog stajališta činilo im se
da sada imaju kućnog odvjetnika. Mislim, nisam im ušao u službu, ali
sam ih na kraju počeo savjetovati, a osobito Risu, i u drugim
predmetima, ne samo u tužbi zbog nemara koju sam kanio usmjeriti
prema državi New York, što je propustila postaviti dovoljno čvrste
zaštitne ograde na posebno opasnom dijelu ceste, te gradskoj upravi
Sam Denta što je propustila isušiti pješčaru. Razmatrao sam čak i
mogućnost da tužim školski odbor što je Dolores Driscoll puštao da
sama popravlja vozilo. Smatrao sam da mrežu treba baciti što šire
moguće, pa što se ulovi, ulovi se.
Kao tuženik, vozač mi je bio nedostupan, pa sam sada razmišljao kako
da je uvjerim da se preobrati u oštećenu, budući da, ukoliko nije sama
odgovorna za udes, moglo bi se pokazati da posjeduje osnove za tužbu
zbog duševne boli. K vragu, vrijedilo je pokušati. Stvarao sam zanimljiv
presedan. Također, bio sam u mogućnosti sve prevrnuti: državi, gradu i
školskome odboru bit će daleko teže proglasiti je odgovornom za
nesreću ukoliko i ona bude jedna od stranaka koja ih tuži za nemar. U
jednom važnom dijelu, čitav slučaj dobijao se ili gubio na pitanju je li
Dolores Driscoll odgovorna za nesreću, a to je bilo pitanje koje uskoro
gotovo nisam stigao postaviti. Ne bez nekoliko zapreka.
Slijedeće jutro započeli su sprovodi, i to je trajalo nekoliko dana; tijekom
jednog dana pokopali bi troje, četvero djece, naravno, držao sam se po
strani. Iz pristojnosti, ali iz strategije. Nije loše biti jedini pravnik u
gradu koji ne leti naokolo poput lešinara.
Grad je počinjao oblikovati odgovor na tragediju. Jednog jutra na mjestu
nesreće pojavilo se četrnaest malenih križeva; kasnije se ispostavilo da
su ih postavili drugi učenici, na nagovor školskog odbora. Toliko o
odvojenosti crkve i države. Služba za žrtve nesreće, kako je stajalo u
gradskim novinama, trebala je biti održana u školskoj dvorani, gdje bi
okružni predstavnik države, ravnatelj škole i pola tuceta svećenika iz
okolice trebali govoriti na spomen žrtvama. Skupljali su se novčani
prilozi, očevidno za obitelji unesrećenih; iako je prava svrha toga novca
ostala pomalo nejasna - nekima su plaćeni pogrebni troškovi,
pretpostavljam, drugima troškovi liječenja - prilozi su se spuštali u
staklenke u svim okolnim trgovinama, čak i u restoranu Noonmark u
Keene Valleyu. Iz svih krajeva zemlje ljudi koji su gledali izvješća slali
su priloge - novac, odjeću, konzerviranu hranu, punjene životinje,
raspela, biljke lončanice - sve su brižno zabilježili i pohranjivali u školi
za moguću raspodjelu. Čak sam i ja bio kadar uvidjeti sve moguće
nevolje koje su ih čekale, ali to nije bio moj problem, pa sam samo slušao
i kimao dok mi je Risa pričala sve pojedinosti. Bila je očevidno dirnuta
darežljivošću svih tih neznanaca, a ja nisam imao razloga razbijati joj
iluzije. Neki ljudi koje pogode strahovite nesreće, obično nalaze snagu u
uvjerenju da su drugi ljudi u stvari bolji od njih. Ja nisam takav. Ja
gledam u suprotnom pravcu.
Zapravo, znao sam da su Risino rastuće povjerenje u mene, njezina
potreba da sa mnom razgovara kad god uzmogne, bili njezin način
navođenja na razgovor o rastavi od Wendella. Sumnjam da je sama bila
toga svjesna, ali je ta tema svakako bila na rasporedu. Pogibija njezinoga
sina uništila je i posljednji razlog njezinog braka s dječakovim ocem.
Dolores Driscoll još uvijek nisam bio upoznao, pa kada mi je Risa rekla
da se redovito pojavljuje na svim sprovodima, da sjedi negdje pri dnu
crkve i jednostavno nestane pri kraju službe da bi se ponovno pojavila
na slijedećem sprovodu, odlučio sam prekršiti vlastito pravilo i otići na
sprovod, te svratiti do New Yorka na nekoliko dana. Čekalo me još
nekoliko predmeta koje sam zapostavio, a koji su jednako zahtjevali
pozornost.
Kada mi je toga jutra telefon zazvonio u hotelskoj sobi, i kada sam čuo
Zoe koja je izronila odnekud nakon tri mjeseca šutnje, ostao sam
potpuno zatečen, da nisam, vjerujem da se ne bih ponio kao što jesam.
- Tata, ja sam, - rekla je. Glas joj je bio pun uobičajene lažne živosti, u
stvari, glas joj je bio mrtav, mrtav poput one djece u lijesovima.
- Zoe! Isuse! - Upravo sam se brijao, isključio sam električni brijaći
aparat i sjeo na krevet. Osjećao sam se kao da me je nazvala neka
sablast. Svaki puta kada pomislim da sam zgotovio svoje doba
žalovanja, ona me nazove i podsjeti da to doba još nije ni počelo.
- Hej! Kako si! Pa, gdje si? Gdje je predbroj pet jedan osam? Broj sam
dobila s tvoje sekretarice.
- Pa, čuj... iznenadila si me. Radim ja jednom predmetu, tu sam na
sjeveru države u Airondacksu.
Na to je izjavila da je sve to veoma zanimljivo, pa sam ja čitavu minutu
mljeo o slučaju, motelu, opisivao Sam Dent, kao da tako razgovaramo,
mislim, uopće razgovaramo, čitavoga života. Konačno sam se uspio
zauzdati i rekao:
- Zoe, zašto me zoveš?
- Zašto te zovem? Za boga miloga, pa ti si mi otac. Ne bih te trebala
zvati?
- Zoe, za boga. Molim te, barem jednom budimo iskreni.
- Krasno. To bi bilo krasno. Nazvala sam mamu, jedino što je htjela znati
bilo je je li mi narasla kosa i koje je boje, pa sam joj spustila slušalicu. Što
bi ti želio znati?
- Pa, iskreno rečeno, u ovom trenu želio bih znati jesi li drogirana.
- Tata, misliš, urokana? Strši li mi igla iz ruke? Klatarim li se u
telefonskoj govornici? Jesam li se jutros nafiksala, pojebala, i sada, dragi
tata, tebe žicam novce.
Stabla, snijeg, planine, led. Čuo sam sirene, promet vani na cesti, negdje
u pozadini radio ili televiziju. Zamislio sam nekog njezinog tipa pored
nje, bolesnog, umirućeg, sa zapaljenom cigaretom, kako je čeka da
izvuče neke novce od bogatog tatice. S kim sam ja razgovarao? Živima,
mrtvima? Kako bih se trebao ponijeti?
- Bože, - rekla je. - Jebote, stvarno nevjerojatno.
- Oprosti. Morao sam to znati, znati je li to moguće. Kako bih mogao
znati kako razgovarati s tobom. Kako bih znao što učiniti.
- Samo budi prirodan, tata, - odsjekla je.
Tada se u vezu ubacio operator s centrale, govoreći joj da položi još dva
dolara i dvadeset centi za dodatne tri minute razgovora.
- Zoe, gdje si, nazvat ću te.
- Sranje! - rekla je. Tada je zaurlala nekome. - Koji je jebeni broj ovog
posranog telefona? Ovdje ga nema.
- Zoe, samo mi reci gdje si.
- U tom hotelu, tom... mjestu. Gdje je prokleti broj? Ne mogu naći jebeni
broj! - Operatorov glas ponovno se začuo, ponavljao je uputstva.
- Zoe, gdje si? Reci mi ime hotela, dobit ću broj na informacijama. Daj mi
adresu. Jesi li u New Yorku?
- Jebote! Prokleta govornica. Da, - rekla je, u tom trenutku veza se
prekinula.
Što činiti kada se dogodi ovakvo nešto? Reći ću vam što. Sjednete,
polagano brojite do deset, ili stotinu, ili tisuću, koliko vašem srcu treba
da prestane udarati, i tada se vratite onome što ste već bili radili prije
nego je telefon zazvonio. Ja sam stajao pred umivaonikom u čarapama i
donjem rublju i brijao se. Dakle, nastavio sam s brijanjem. Nalazio sam
se u malenom selu imenom Sam Dent u državi New York, usred
stvaranja savršene tužbe za nemar. Vratio sam se tome. I onako sam se
istoga dana namjeravao vratiti u New York, a Zoein poziv nije mi
promijenio planove. Vjerojatno je ležala u nekom samačkom
usmrđenom hotelu prepunom droge, negdje iza Times Squarea, ili su je
maloprije otamo izbacili. Glede onoga što sam ja mogao učiniti, mogla je
biti i u Los Angelesu jednako kao i u New Yorku.
Misli sam preusmjerio na posao, glede kojega sam mogao nešto učiniti.
Doručkovati u Noonmarku. Nazočiti sprovodima. Dolores Driscoll.
Potreba da je upoznam prije nego se zatvorim u slučaj.
Bio je ostao još samo jedan sprovod, služba za katoličku djecu u crkvi
svetoga Huberta, malene drvene građevine pored sajmišta na istočnom
rukavcu rijeke Ausable, na cesti 73, nekoliko kilometara udaljenoj od
grada. Služba je bila za djecu Bilodeauovih i Atwaterovih, obitelji s
vilmotskih ravni, pred oltarom ležalo je pet malenih otvorenih lijesova,
okruženih cvijećem i raznim drugim biljem. Nazočilo je stotinjak ljudi,
tužna i ofucana svjetina u svojoj najboljoj blagdanskoj odjeći, većinom
mračni mladi ljudi s izraženim Adamovim jabučicama i uplakane pretile
mlade žene lošeg tena, te gomile djece i novorođenčadi u nosiljkama,
šmrkavih noseva i slinavih usta. Tip rulje omiljen Papi.
Prepoznao sam nekolicinu pravnika, lako zamjetnih u odijelima i
ogrtačima, kako gledaju u potrazi za mogućim strankama, i nešto
izvjestitelja s fotografskim aparatima obješenima oko vrata i
bilježnicama u rukama kako tragaju za vidljivim znacima patnje.
Dolores sam zapazio odmah zahvaljujući Risinom opisu; kasnih srednjih
godina, okrugla lica, kuštrave crvene kose, pomalo pretila, odjevena u
mušku jaknu, debele hlače i čizme. - Da ne znam za njezinog supruga i
dva sina koji su sasvim u redu, pomislila bih da je lezbijka, - pojasnila
mi je Risa. Primijetio sam da i Risa više voli mušku odjeću, ali nisam
rekao ništa. Mislim, koga briga, vjerojatno je to neka njihova ženska
raspra, način kojim se međusobno natječu ne osjećajući potrebu to
priznati.
Kada sam prvi puta ugledao Dolores stajao sam pokraj vrata s grupom
kasnije pridošlih, priznajem, i razmišljao sam o Zoe. Malena crkva bila je
pretrpana, ipak, Dolores je sjedila sama na polovici klupe, pa sam
kliznuo i sjeo pored nje. Istog trenutka još četvero ili petero slijedilo je
moj primjer, te su brzo popunili preostala slobodna mjesta. Nije bilo
teško zaključiti gdje nastaje problem - tim je ljudima Dolores bila draga,
bila je jedna od njih, žalili su je jednako iskreno kao i sebe same; ipak,
nisu se mogli spriječiti da je ne krive i ne priželjkuju odbaciti je od sebe.
Najdraže bi im bilo da ona na neko vrijeme jednostavno nestane iz
grada, ode i preseli se sinu u Plattsburgh, ili se u najmanju ruku, sakrije
zajedno s mužem iza vrata kuće na Bartlett Hillu. Htjeli su je primorati
da svoju bol i krivicu gomila na nekom njima skrivenom mjestu.
Ona pak nije učinila ništa od toga. Šutke, pognute glave, Dolores se
bacila u samo središte tuge i bijesa koje je osjećao grad, tjerajući ih
svojom nazočnošću na sprovodima da sami odrede tko ona jest. Je li ona
još jedna žrtva udesa, ili je bila njegov uzrok. Sama se ponudila njima da
presude, ali oni je nisu željeli suditi. Njima je ona predstavljala oboje, i
žrtvu i uzrok; kao što je i sama sebe sagledavala takvom. Poput svakog
roditelja u trenutku kada njegovo dijete zadesi neka nesreća, Dolores je
bila nevina, i istovremeno bila je kriva. Mi smo znali što je, na božjem
sudu i u očima naših bližnjih, mi smo bili, usprkos činjenici da smo se
većinu vremena osjećali kao oboje; ona to nije znala. Bilo joj je
onemogućeno zanijekati, tražila je da mi istupimo i obavimo taj zadatak
za nju.
Pri kraju službe, kada se oniži rumeni svećenik okrenuo raspelu u lađi
radi završne molitve, i kada su nosači istupili sa svojih sjedišta u prvim
redovima te se postavili uz lijesove, Dolores je naglo ustala i provukla se
pored mene i ostalih u klupi. Slijedio sam je, ispričavajući se zbog
udaraca koljenima kojima sam se probijao do prolaza. Iz predvorja sam
je promatrao kako žuri niz stazu prema cesti, a tada brzo prolazi pored
pogrebnih kola i duge kolone parkiranih automobila. Potrčao sam i
dostigao je baš kada je stigla do velikog tamno modrog kamioneta.
- Gospođo Driscoll! - zazvao sam je. - Molim vas!
Okrenula se sučelice meni, očigledno prestrašena. - Što hoćete od mene?
- Ja mogu, mogu vam reći jeste li krivi ili niste. - Ostao sam bez daha; za
svoju veličinu, Dolores se kretala prilično brzo.
- Tko ste vi? Tko je kadar to odrediti? Nitko to ne može odrediti.
- Ja mogu. Odgovorite mi na samo jedno jednostavno pitanje, a ja ću
vam reći jeste li krivi.
- Jedno pitanje?
- Da. Gospođo Driscoll, kada je autobus sletio s ceste, kojom brzinom se
kretao?
- Ne znam.
- Otprilike.
- Rekli ste, jedno pitanje.
- Gospođo Driscoll, to je isto pitanje. Otprilike kojom brzinom?
- To su me već pitali na policiji.
- I što ste tamo izjavili?
- Rekli ste, jedno pitanje.
- To je isto to pitanje.
- Šezdesetpet, najviše sedamdeset, tako sam rekla.
- U tom slučaju, niste krivi, - rekao sam. - Nitko vas ne može kriviti.
Vjerujte mi.
- Zašto? Zašto bih vam vjerovala?
- Jadna ženo, slušajte. Tog jutra niste ni u čemu pogriješili. Greška nije
bila vaša. Sada znam gotovo jednako kao i svi drugi što se toga jutra
dogodilo na auto-putu, i vjerujte mi, vi niste pogriješili.
- Onda, tko jest?
- Dvije, možda tri stranke koje tada i tamo nisu bile nazočne, - odgovorio
sam, te sam joj ih nabrojao. Predstavio sam se, objasnio joj da zastupam
Ottove i Walkerove, ljude koji je vole i štuju, i koji vjeruju, zajedno sa
mnom, da je i ona isto toliko žrtva tragedije koliko su i oni sami. Rekao
sam joj da bih i nju rado zastupao.
- Mene? Mene zastupati? Ne, - rekla je. - Ne možete. Ja sam samo rekla
da sam vozila šezdeset pet, sedamdeset. Policiji, Wyattu Pitneyu,
kapetanu državne policije. Zato što sam to tako zapamtila. Gospodine,
prava istina glasi da sam možda vozila i osamdeset na sat kada je
autobus izletio, možda sedamdeset pet. Devedeset nisam, sigurna sam.
Sedamdeset pet, moguće, osamdeset, možda. I to bih izjavila sucu, ako
si neki advokatski pametnjaković poput vas, koji radi za drugu stranu,
zabije u glavu da mi postavlja takva pitanja. Da, i još nešto, gospodine, -
rekla je tihim glasom, - ako sam vozila prebrzo, nije bitno kako ćete vi
uobličiti to u izjavi, ja sam kriva.
Točno. - Ali, što ako Billy Ansel tvrdi da u trenutku nesreće vaša brzina
nije prešla šezdeset kilometara na sat?
- Billy to zna?
- Da. On to zna.
- Billy je to rekao?
- Ukoliko svojevoljno to ne izjavi na sudu poslat ću mu poziv i natjerati
ga da posvjedoči o toj tvrdnji - ukoliko mi dopustite da u vaše ime
podnesem tužbu zbog ozlijede iz nemara ili prouzročenih duševnih boli.
I meni je, kao i mnogima, sasvim jasno da ste jako propatili zbog ovog
događaja. A tada će, gospođo Dolores Driscoll, vaše ime, vaše vrijedno
ime, biti jednom zauvijek čisto u očima ovoga grada. Svatko će znati da
ste i vi također prošli goleme patnje, to ćemo ustanoviti zakonski, i tada
više nećete morati nositi ni trun krivnje.
- Dakle, ne mogu me kriviti! - viknula je. - Nisam kriva. - Njezino veliko
okruglo lice odjednom se zgrčilo, zajecala je. Položio sam ruke na
njezina ramena i privukao je k sebi, za nekoliko trenutaka ridala mi je na
prsima. Gledajući preko njezine glave promatrao sam kako u redu
iznose lijesove iz crkve. Nosači su - većinom starija braća i rođaci
poginulih - trpali lijesove u pogrebna kola, a mračni, u tamno odjeveni
radnici pogrebnih poduzeća s treskom su za njima zatvarali vrata.
Vjerojatno je bilo dobro što je Dolores bila leđima okrenuta tom prizoru.
Kada su ljudi izlazeći iz crkve ugledali kako tamo stojim, zastali bi,
barem većina njih, i zagledali se u nas. Kada su krenuli prema svojim
autima i kamionetima, zaobilazili bi nas u širokome luku, sve dok nismo
ostali stajati sami na parkiralištu pored crkve.
- Dođite kod mene, - rekla je brišući rukavom svoje crveno, otečeno lice.
- Ono što želim, ono što ste rekli meni, sve ispričajte Abbottu, mome
suprugu. Abbott logično razmišlja. On je nalik vama. Samo, mislim da
se više od vas zanima za pravdu. Uvjerit ćete se. Ako se on složi da bih
trebala tako postupiti, mislim, ići na sud i sve to što tražite, kako bi
očistila svoje ime, onda ću ići. Ako se usprotivi, tada sam i ja protiv toga.
Nisam tako zamislio, ali sam pristao, to je imalo smisla, pa sam se složio
i svojim je kolima slijedio do njezine kuće. Da, pretposatavljam da sam
načinio nekoliko manjih prijestupa time što sam joj ponešto slagao - bio
sam zabrinut da neću moći Billija Ansela natjerati da posvjedoči da je
ona vozila ispod granične brzine. To je bilo kockanje, proračunati rizik,
ali je vjerojatnost bila deset naprama jedan da će, bez obzira koliko brzo
vozili u trenutku kada je autobus izletio s ceste, Ansel iz nekoliko
razloga, poroti izjaviti, upravo ono što je ona izjavila policajcima. -
Šezdeset pet, sedamdeset. - Tu i tamo morate riskirati.
- Gospodine Ansel, rekli bismo šezdeset kilometara na sat, točno?
- Da. Šezdeset na sat, rekao bih.
- A možda je moglo biti i šezdeset tri kilometra na sat, zar ne, gospodine
Ansel?
- Da. Moglo je biti i šezdeset tri na sat. Iako ne i brže od toga.
- U to doba godine, gospodine Ansel, uzimajući u obzir vremensku
situaciju i uvjete vožnje koji su prevladavali u to doba godine, vrijeme
nesreće, i to mjesto na cesti koja vodi iz Marlowea prema Sam Dentu -
dio ceste vama, kao i gospođi Driscoll, vrlo dobro poznat, nije li tako... ?
- Tako je.
- Dakle, bismo li brzinu od šezdeset tri kilometra na sat mogli smatrati
sigurno brzinom za upravljanje školskim autobusom?
- Prigovor.
- Usvaja se.
- Povlačim pitanje. Časni sude, nemam više pitanja za svjedoka.
Mačji kašalj, dječja igra.
Dolores i njezin suprug Abbott, stanovali su nedaleko samog vrha ceste
Bartlett Hill u velikoj bijeloj drvenoj kući s velikim prednjim trijemom i
velikim neobojanim štagljem straga, iza kuće prostirale su se samo guste
šume. S trijema se moglo zahvatiti čitav obzor, svih stotinu osamdeset
stupnjeva krajobraza koji su uključivali Lanac, kako su ga nazivali,
paninski masiv koji se protezao od Mount Marcija do Wolfs Jawa.
Pogled je vrijedio čitavo blago. Za ovaj kraj kuća je bila stara i u
poprilično lošem stanju. Krajem devetnaestog stoljeća, Doloresin djed,
koji je bio uspješan mljekar, što mi je ispričala na prilaznom putu prije
nego smo ušli unutra. Kuću je podigao sam od stabala koje je iskrčio s
ovog dijela zemljišta, u njoj su rasli njezin otac, i ona sama. U ta su
vremena, pričala mi je Dolores, čak i za života njezinog oca, ove
šumovite planine bile planinski pašnjaci. - Bilo je to nalik Švicarskoj -
rekla je - iako baš i ne znam kako Švicarska izgleda. Danas, sve do
obzora, kilometrima daleko protezala su se stabla - većinom tvrdo drvo
poput omorike i bora - da se tu i tamo nisu nazirali poneki kameni zidići
uronjeni u zeleno zemljište, čovjek bi mogao povjerovati da se našao u
onoj prvoj šumi.
Abbot Driscoll bio je zgrčen muškarac u invalidskim kolicima; prije
nekoliko godina preživio je moždani udar, čitava desna strana bila mu je
oduzeta. Imao je dugu i rijetku bijelu kosu, svijetlomodre oči i meku
ružičastu put; slinio je kao kakva beba i sjedio nagnut ustranu, baš
poput mališana u dječjem stolcu.
Iako mi se činio sasvim bistar, govor mu je bio većim dijelom
nerazumljiv, te sam uspio pohvatati tek polovicu onoga što je rekao.
Veći dio druge polovice prevodila je Dolores, htio ja to ili ne. Izražavao
se nekim zagonetnim i neobičnim rečenicama koje mi nisu mnogo toga
rekle, ali su za Dolores one bile poput delfijskih proročanstava. Vjerujem
da je muža voljela do kraja, i čula ono što je željela čuti.
Sjeo sam za kuhinjski stol nasuprot njemu, dok je Dolores zauzela
mjesto koje mi se činilo uobičajenim - iza njegovih kolica, gdje mu je
nježno masirala ramena te mu ponekad kosu zagladila unatrag.
Razgovor je bio kratak, većinom zato što sam govorio daleko više nego
što običavam. Onaj razgovor sa Zoe još uvijek mi je odvlačio pozornost.
Zapravo, ponovio sam sve ono što sam izgovorio Dolores pred crkvom,
ali sam sve to ponovio tri put, svaki puta malo izmijenjeno, kao da sam
sebe unakrsno ispitujem. Osjetio sam se pomalo neobuzdano.
Abbott je pretežno grgljao i pljuckao, povremeno me prekidajući
izjavama poput: - Krivnja... stvara... bla-bla-bla... - i - Šljap-šljis-klak...
živi... dulje... od... bljak. - Što je Dolores, smjerno oborenog pogleda i
sićušnim znalačkim osmijehom, prevela kao - Krivnja stvara
razumijevanje - i - Čovjekovo ime živi dulje od njegovog životnoga
vijeka.
Ma, naravno, Dolores. Ma, sve što ti kažeš. Samo sam kimao i nastavio
govoriti, kao da je izjavio nešto s čime sam se u potpunosti slagao, ili da
me zamolio da ponovim svoje riječi. Proseravanja, neusklađena i
nevezana. Kada sam napokon po ne znam koji put izverglao svoje, toga
puta nije rekao ništa pa sam se bio kadar zaustaviti, i nekoliko smo
trenutaka sve troje bili tihi i očito zamišljeni.
U kuhinjskom je štednjaku na drva pucketalo, i to je bio jedini zvuk.
Kuća je bila topla i čvrsto zatvorena, mirisala je ugodno, poput svježe
ispečenog kruha. Većina namještaja bila je domaće radinosti ili s nekih
rasprodaja održanih prije dvadeset i više godina, uvijek iznova
popravljanog strunom, žicom i ljepilom, ali još uvijek čvrsta, još uvijek
upotrebljiva. Čekao sam. Imao sam želju zapaliti cigaretu, ali nijedno od
njih vjerojatno nije pušilo, pa sam za utjehu samo potapšao kutiju u
džepu košulje.
Tada je progovorio Abbott. Lice je iskrivio oko usana što je bolje mogao i
napućio lijevi kraj usta kao da će piti na slamku, te glasno izgovorio
nešto što je nalikovalo: - Dolje... flja-blja... i dan stari će... proglasiti te...
nedužnim... ako brat... zemlje... glja-blja prvo...
I tako dalje i tako dalje. Samo sam nagađao, ali mi se činilo da je tip
spreman na bitku. Sve što sam mogao iščitati bilo je njegovo lice,
otvoreno i vedro dok je govorio, nimalo gnjevno i osvetoljubivo, onakvo
lice kakvo sam priželjkivao vidjeti. To mu je do sada bio najdulji govor,
ali istini za volju, nisam imao blagog pojma od kojih ga riječi i kojeg
jezika on stvara. Možda nekakav srpskohrvatski.
Dolores ga je razumijevala. Nasmiješila se i obratila mi se: - Čuli ste što
je Abbott rekao?
- Jesam, slušao sam. Ipak, možete li mi to jasno prevesti? Mislim da mi je
ipak nešto promaknulo, znate, riječ, dvije.
- Naravno. Rado. Dakle, Abbott je rekao: Prava porota sastavljena od
jednakih onoj kojoj se sudi, ljudi su njezinoga grada. Samo oni, ljudi koji
je poznaju čitavog života, a ne nekih dvanaest neznanaca, mogu odlučiti
o njezinoj krivnji ili nedužnosti. I ako je Dolores - naravno, on misli na
mene - počinila zločin, taj je zločin počinjen njima, ne državi, te su oni
jedini koji mogu odlučiti o kazni. Gospodine Stephens, Abbott vam je
želio reći da zaboravite tužbu. To je smisao njegovih riječi.
- Ozbiljno?
- A-ha.
- Sigurni ste.
- Jesam. Pa rekla sam da on logički misli - izjavila je. - On stvari shvaća
daleko bolje od većine. On razumije i mene.
- Baš tako?
- O, da. On je genije.
Dakle, još i genije? Slinavi idiot, takvim sam ga ja smatrao. Iz viđenoga i
onoga što sam čuo, Dolores je bila trbuhozborac, a Abbott lutak. A s
trbuhozborcem nema rasprave o onome što je lutak uistinu rekao.
Ustao sam, zapalio cigaretu, oprostio se od njih i otišao. S nemalim
osjećajem olakšanja. To me je iznenadilo; obično ne odustajem lako.
Vjerojatno sam imao neke svoje razloge: Driscollovi su bili previše
uvrnuti da bi se dali uvući u tužbu zbog nemara, ali su također bili
previše ludi da bi ih itko tužio, što mi je činilo izvjesno zadovoljstvo.
Iako, Abbott Driscoll, od njega me prolazi jeza. Što god njegova žena
tvrdila da je rekao, ili je namjeravao reći, bio sam duboko uvjeren da on
zna ono što nijedno od nas nije znalo, te da se s nama samo poigrava
poput mačke s mišem upotrebljavajući svoju oduzetost ne bi li nas
njome natjerao izgovoriti i činiti stvari koje inače ne bismo izrekli ili
učinili, te mu time na kraju pokažemo tko smo uistinu mi. Što je njoj
vjerojatno odgovaralo - pretpostavljam da je ona željela da on zna tko je
ona uistinu, ja to nisam želio. Tip bi bio strašan odvjetnik, samo da može
normalno govoriti.
Pa dobro, nekad dobiješ, nekad izgubiš, govorio sam sebi. A ovo je bolje
izgubiti odmah nego kasnije. Spuštao sam se niz brdo prema zapadnom
kraju mjesta, išao sam u Bide-a-Wile spremiti prtljagu. Na pola puta niz
brdo prošao sam pored malene rukom podignute kuće među jelama za
koju su mi rekli da u njoj živi Nichole Burnell s mamicom i taticom, te
dva mlađa brata i sasvim malom sestrom, za trenutak sam se dvoumio
ne bi lih se tamo zaustavio, samo da pogledam roditelje. Ipak, žurio sam
u motel kako bih što prije krenuo prema gradu, već se pomalo i mračilo,
pa sam prošao pored njihove kuće. Bio sam siguran da ću se za nekoliko
dana vratiti, pa ih tada mogu posjetiti. Mala će ionako provesti još
podosta vremena u bolnici. Sada je bila izvan životne opasnosti, ali još
nisu dopuštali posjete, tako da me suparnici nisu brinuli.
Zaustavio sam se na parkiralištu, i kada sam putem prema svojoj sobi
prolazio pored ureda, zaustavio me Wendell.
- Mitch, imaš poruku, - rekao je i pružio mi ružičasti komad papira. -
Zvali su prije nekoliko minuta.
Sjećam se kako mi je trebalo nekoliko sekundi da shvatim kako ne čitam
ime i telefonski broj moje tajnice. Zvala je Zoe, što je Wendell zapisao
kao Zooey, pored imena stajao je njujorški broj s naputkom da zovem
čim dođem u motel. Dobro. Sredit ćemo i to. Sada sam bio na
automatskom navođenju. Znao sam da je otišla na ulicu i nekako se
uspjela urokati, vjerojatno mijenjajući usluge za robu, i tako utvrđena
bila je pripravna nastaviti pothvat koji je jutros započela.
Otišao sam u sobu, sjeo na krevet i nazvao. Zazvonilo je samo jednom,
javila se, očito očekujući poziv.
- Halo?
- Zoe? Ti si?
- Tata, bok. Slušaj, žao mi je zbog onoga jutros. Bila sam stvarno kao
zadnji propalitet, a i taj jebeni telefon sav je sjeban... - blablabla, blagim,
ugađajućim glasom koji je bio sama površina, sladak i blistav poklopac
peći prepune gnjeva i zahtjeva.
Strpljivo sam odsjedio tijekom uvoda, odgovarajući nevoljko, ali ipak
oprezno, te smo za nekoliko minuta došli do glavne točke, koju smo
iznijeli mojim jednostavnim upitom, baš kao i prošli puta - Zoe, zoveš li
me radi novaca? - upitao sam.
Duboko je udahnula, nekoliko sekundi zadržala dah, uzdahnula. Prava
Sarah Bernhardt. - Zovem te - rekla je - zato što imam novosti. Tata,
imam velike novosti.
- Novosti - ponovio sam, odjednom nevjerojatno iscrpljen.
- Ne želiš ih čuti? - Začuo sam kako poklopac počinje poskakivati i
plesati.
- Da, naravno. Zoe, reci mi koje su to novosti.
- Uvijek vjeruješ da znaš što se spremam reći, točno? Uvijek si uvjeren
kako si dva poteza ispred mene. Pravnik.
- Ne, Zoe, ne mislim uvijek tako.
- Slušaj, ovaj put ja vodim dva poteza.
- Zoe, reci mi što je nova.
- Dobro. Dobro. Ovo nećeš htjeti slušati, ali reći ću. Čuj. Jučer sam išla
prodavati krv. Tako ti je to. Nalazim se u jebenom New Yorku, u kojem
mi je otac velika pravnička faca, i prodajem krv za trideset pet dolara.
- Zoe, to nisu neke novosti.
- Nisu, ali ovo jest. Nisu htjeli kupiti moju krv. - Duga tišina. - Ja sam
HIV pozitivna.
Nisam rekao ni riječi; njezina krv jurnula mi je iz grla u lice. Mogao sam
čuti teški udarac svoga srca. Plivao sam u krvi.
- Tata, ti znaš što to znači? Znaš? Jesi li shvatio?
- Jesam.
- Tata, AIDS.
- Da.
- Dobrodošao u zla vremena, tatice.
- Da, tako bi se to moglo reći.
- Tata, nije li to ludo?
- Bože moj - rekao sam. - Zoe, što želiš da učinim?
- Što ja želim da ti učiniš? - To je izgovorila gotovo vrišteći. Onda se
nasmijala, dugim visokim vrištavim cerekom, nalik staroj luđakinji,
vještici za ognjištem.
- Zoe, učinit ću sve što želiš.
- Krasno. To je stvarno plemenito od tebe. Nadala sam se da ćeš to reći.
Stvarno sam se nadala. - Ponovno se nasmijala, ovaj put poput
djevojčice, curice koja je nasamarila svojega staroga tatu. - Novac - rekla
je. - Želim novac.
- Za što?
Ponovno smijeh. - To me ne možeš pitati. Više ne. Pitao si što želim. Ne
za što mi treba. Želim novac.
Odjednom sam se pretvorio u čovjeka od prije dvadeset godina s nožem
skrivenim u šaci i djetetom na krilu. - U redu - rekao sam. - Dobro. Dat
ću ti novac. Za što god ga trebaš. - Ponovno sam bio smireni tata koji
pjeva omiljene pjesme. Imam šestoparac, slatki mali šestoparac, imam
čitav šestoparac za čitav život svoj.
- Tijekom poslijepodneva vraćam se u grad - uvjeravao sam je - i dat ću
ti sav novac koji trebaš.
- Želim.
- Želiš, tako je.
- Tata, čujem kako dišeš - rekla je.
- Da. I ja čujem tebe. - Imam šest para za trošiti, šestoparac za posudit, i
šest para nosim kući svojoj ženi dragoj.
- Doći ću u tvoj stan - rekla je. - Noćas. Oko koliko ćeš biti tamo?
- Sedam, možda osam, možda i prije. Imam oko šest sati vožnje do
grada. Krećem danas, čim uzmognem. Koliko... koliko novaca želiš,
Zoe?
- Čekaj. Tisuću dolara. Za sada.
- Za sada.
- Tata, to je sve što još imam. Sve što imam je sada. Nisi zaboravio?
AIDS, tata.
- U redu - rekao sam. Gotovo sam se osmjehnuo u znak pristanka. - Srest
ćemo se kod mene, i razgovarat ćemo, ne?
- Da. Razgovarat ćemo. Ukoliko budeš imao novce. U protivnom, odoh
ja, tatice.
- Imaš rezultate testa? Mislim, krvnih pretraga?
- Ti mi ne vjeruješ! - vrisnula je. - Dobit ćeš test - ne vjeruješ mi, zar ne?
- Vjerujem. Vjerujem ti. Samo sam mislio, možda bi trebala još jednom
otići na testiranje. Kod pravog liječnika, ako je slučajno prvi test
pogrešan.
- Ne vjeruješ mi. - Nasmijala se. - Čak mi je to i draže. Draže mi je što mi
ne vjeruješ, a moraš se praviti kao da mi vjeruješ.
- Zoe, ja ti vjerujem. Rekla si mi da si dobila AIDS, jebote! Znam što to
znači. Za ime Božje, daj da ti budem pravi otac.
Tada se rasplakala što me nije iznenadilo. I ja sam plakao. Barem je tako
zvučalo, i meni i njoj, kao da plačem. Nisam plakao; prstima sam
okretao nož, palcem provjeravao oštrinu sječiva.
- Tata, volim te. Bože, kako se bojim - zajecala je.
- I ja tebe volim. Ubrzo sam u gradu, Zoe, brinut ću se za tebe. Ma što
bilo, brinut ću se za tebe.
Napokon smo spustili slušalice, ja sam se na brzinu spakirao i doveo
sobu u red. Zoe je, naravno, imala pravo. Nisam joj vjerovao. Iako,
jednako tako, nisam vjerovao da laže. U tom je pogledu taj razgovor
nalikovao tisućama prijašnjih. Ipak, postojala je jedna bitna razlika. Sve
do toga trenutka bio sam prikovan za tlo, bespomoćan i gnjevan zbog
vlastite nesposobnosti izbora između vjerovanja i nevjerovanja. Ta prva
zadaća - ukloniti jedno ili drugo - sve do sada me potiskivala; volio sam
je. O da, još kako sam volio svoju kćer. I zato što sam je volio, nisam
mogao saznati istinu i ponijeti se u skladu s njome. Sada sam, po prvi
put tijekom svih tih godina bio u mogućnosti saznati istinu - i tek tada
djelovati. Iz posvemašnjeg očaja, Zoe me je oslobodila ljubavi. Imala
uistinu AIDS, ili mi je lagala, to ću uskoro saznati. Bilo kako bilo, bio
sam slobodan. Izigrala je svoju posljednju kartu; više mi nije mogla
priječiti da budem onaj koji jesam. Mitchell Stephens, odvjetnik.
Nichole Burnell
- Um je nježan - rekao mi je doktor Robeson dodirujući mi čelo svojim
mekim ružičastim i hladnim jagodicama prstiju od kojih se nisam mogla
udaljiti, pa sam ga samo promatrala.
Imala sam sreću, to svi govore, zato što se ne mogu sjetiti nesreće.
Nasreću da je to poput nekih vrata između prostorija, i da se na drugom
kraju nalazila jedna soba, te se sobe dobro sjećam, i ove se sobe koja je
nešto bliže dobro sjećam. Još uvijek sam u njoj. Ali nemam nikakva
sjećanja da sam prolazila između soba, ne pamtim nesreću što pak svi
smatraju srećom.
- Nemoj se ni pokušavati prisjetiti - rekao mi je Tata, ustao sa stolca
pored prozora i zagledao se u bolničko parkiralište. Mislim da je tada
sniježilo. Vjerojatno ga je brinula vožnja do kuće.
Mama, sjedila je na stolcu pored kreveta, milovala mi nadlanicu i ne
gledajući me rekla: - Nichole, samo misli na oporavak, to je sve.
Do tada sam već saznala da mi neće biti nimalo bolje nego što mi je
sada, a doktor Robeson mi je još rekao da su morali teško raditi da bi me
doveli u ovo stanje. Mama, dakle, zaveži gubicu, i idi do vraga. Da
mogu živjeti poput nekakvog puža, morat ću se mučiti kao da se
pripremam za skijaške skokove na Olimpijskim igrama. Da sama nešto
pojedem, odem u zahod, okupam se, legnem i ustanem iz kreveta,
odjenem se i svučem što, promijenim program na televizoru ili napišem
domaći uradak - sve što koje sam činila još s tri godine, sada ću se
morati mučiti godinama, možda i ostatak života u sobi s obloženim
podom i zidovima koji moje kosti čuvaju od prijeloma kad padnem s
razboja ili s nekog drugog sjajnog stroja za vježbanje.
Dakle, u ovoj sam se sobi probudila nakon nesreće, bolnička soba,
zaplakana Mama i zbunjeno odsutan Tata, liječnik i soba medicinskih
sestara, soba s fizioterapeutom koji na vas urla za vaše dobro i još
jednim koji me trebao masirati, ali mu to nisam dopustila, pa su
konačno pronašli maserku. Jedna soba vodila je u drugu, ali sve su bile
nalik jedna drugoj. Čak i moja vlastita soba u kući u koju sam se
konačno vratila.
Tata je vozio, ja sam sjedila pored njega, a Mama, s mojim novim
sklopljenim invalidskim kolicima straga. Bilo je već kasno proljeće, kraj
travnja, u šumama i planinama preostale su tek rijetke snježne krpice,
nekoliko zablaćenih snježnih hrpa uz rubove ceste, i malo snijega na
rubu parkirališta. Stabla još nisu bila prolistala, ali se tu i tamo moglo
nazreti svijetlo zelenilo i crvenkasti sjaj na granama gdje su trebali iznići
pupoljci. Na rubu grada ledine su bile poplavljene ili blatne, ali se tu i
tamo na čistini pred pozornicom snijeg topio i počeo povlačiti, a žuta i
mokra strnjika lanjske trave polako se nazirala. Što se dogodilo sa
zimom, pitala sam se. Osjećala sam se kao da sam njezin najgori dio
provela na Floridi. A to ne bi bilo nimalo loše, zar ne?
Osjećala sam neizmjernu sreću što sam napustila bolnicu, budući da mi
je već bilo mučno gledati doktora Robesona kojega sam potkraj počela
zvati doktor Frankenstein. To sam mu čak rekla u lice, što je on smatrao
duhovitim. Nije to bilo duhovito; učinila sam to zato što sam se osjećala
poput čudovišta koje je stvorio doktor Robeson spajajući dijelove raznih
tjelesa. Nisam mogla hodati poput Frankensteinova čudovišta, zapravo
nisam uopće mogla hodati, iako sam govorila sasvim razgovijetno; ipak,
osjećala sam se ružnoćom nalik njemu, a shodno tome i drugačijom od
sviju drugih. Sada sam potpuno shvatila zašto je čudovište razgnjevilo
sve pritupe seljane. Ponekad, kada bi neka od sestara ušla u sobu
cvrkućući poput ptičice: - I onda, kako se jutros osjećamo? - odvratila
bih joj samo krkljanjem, pogledala ukriž mašući glavom naprijed-natrag
baš poput nekog spastičara.
Kad je Tata otvorio automobilska vrata i dogurao kolica pored njih, prvo
što sam spazila bila je kosina koju je podigao. Načinio ju je od drveta,
bila je preširoka i uzdizala se od tla do prednjeg trijema pored stepeništa
za normalne ljude. Moj osobni ulaz, baš kao za cirkuskog slona.
Zamislila sam Tatu kako večerima nakon posla, zviždućući, kao što
uvijek čini kada izmisli novi stolarski projekt, pili i zabija čavle u svjetlu
svjetiljke s trijema, osjećajući se ponosno - dobri Tatica.
- Bebo, kako ti se sviđa? - upitao me.
- Kosina? - zaljuljala sam se u sjedištu i doslovno sletila u kolica. Boga
mi, nitko me neće podizati i spuštati. Osobito ne on.
- A-ha. Dobra je, ne? - Stao je iza kolica i odgurao me do početka kosine;
tamo je stao kako je može bolje razgledati. Mama se dovukla za njim,
teglila je moj kovčeg i ostale stvari. U prtljažniku je bila još čitava hrpa,
većinom pokloni neznanaca, ali i nekolicine ljudi iz grada, Maminih i
Tatinih prijatelja iz crkve, i nešto školske djece. Uobičajene gluposti -
rukom izrađene čestitke za brži oporavak, punjene životinje, svete
sličice i slični predmeti što potiču nadahnuće.
- Dobra je - rekla sam. - Rudy i Skip mogu je koristiti za skateboard.
- Bolje da se ne usude - rekao je Tata. - Načinio sam je za tebe.
- Hvala ti. Mnogo hvala.
- Morao sam proširiti i nekoliko vrata. Vidjet ćeš - rekao je sav ponosan,
i pogurao me uz kosinu u dnevnu sobu u kojoj sam se osjećala poput
novog komada namještaja. Tada nije znao što će sa mnom, gdje me
parkirati. Stavi me pored prozora, htjela sam mu reći, pored ostalih
biljaka. Ipak, nisam rekla ništa. Bio je zbunjen, mislim da sam ga čak i
žalila.
Zazvonio je telefon, pa se Mama otišla javiti u kuhinju. Rudy i Skip
spustili su se iz svoje spavaonice, pozdravili me, izgledali su sigurni u
sebe i kao da su žarko željeli biti negdje drugdje, kao da sam neka stara
tetka prema kojoj moraju biti uljudni. Iza njih sišla je Jennie, kao i uvijek
sisajući palac, zabuljila se u kolica gotovo cijelu minutu, i kada je
zaključila da kolica neće otići u zrak, prišla mi je i zagrlila me.
Ona jedina, ona je moja obitelj, čitava moja obitelj; ostali me, čak i Rudy i
Skip, tjeraju, usprkos tome što ih volim onako kako ih treba voljeti, da se
osjećam kao da se od njih moram braniti.
- Bebo, želiš li vidjeti svoju novu sobu? - upitao je Tata.
- Novu sobu? Što ne valja sa starom? - u tom sam trenutku shvatila
svoju pogrešku - soba je bila na katu, uz ostale spavaonice i veliku
kupaonicu, i ja do nje više nisam mogla doprijeti. Ipak, soba je bila moja,
i Jenniena još otkada je bila sasvim mala, i tamo smo bile zaštićene
budući da smo bile dvije, a on se nikada nije usuđivao tamo ući. U toj
malenoj tamnoj sobi s krevetima na kat, zatrpanom našom odjećom i
igračkama, mojim stvarima za školu, slikama i posterima na zidovima.
Iz naše sobe čule smo kako se dečki u susjednoj sobi prepiru i igraju do
kasno u noć, mogle smo čuti Tatu i Mamu s druge strane i znale se
pretvarati da spavamo ako smo začule kako se svađaju. U kući je bilo i
nezaštićenih prostora: noću u autu nasamo s Tatom, kauč u dnevnoj
sobi, kupaonica nezaključanih vrata, šupa s alatom iza kuće - a sada,
možda i moja nova soba?
Uostalom, sam je rekao da je to nova soba, nije li? A ja sam djevojka u
kolicima, invalid. Možda je sada sigurno posvuda. Čitava kuća.
Posvuda. Novi početak.
- Dođi, dođi - rekao je Tata. - Pokazat ću ti.
- Sretnice - rekao je Rudy. - Ja još uvijek moram spavati s <I>njim<D>, -
rekao je i lupio Skipa šakom u rame, Skip mu je uzvratio udarcem u
leđa.
Mama se vratila iz kuhinje nasmiješena kao da je upravo pojela nešto
slatko i osvježavajuće. - Ljudi su toliko dobri - rekla je. - Čitavo vrijeme
ljudi nazivaju i žele ti sretan povratak kući. Upravo je nazvala Edith
Dillinger, ravnateljeva supruga. Želi ti sve najbolje.
- Tata, pokaži mi sobu - rekla sam, a on me progurao kroz vrata i preko
kuhinje do mjesta gdje je nekada bio zastakljeni trijem. Uvijek smo ga
tijekom ljeta koristili kao igraonicu, postavljali električne vlakove, kućice
za Barbike i kojekakve gluposti koje kasnije nitko nije htio podići i
pospremiti. Sada je to bila moja spavaća soba. Moja soba. Tata je obložio
veći dio zidova i ugradio podno grijanje, čak je u jednom uglu ugradio
maleni ormar, i lijepo ga tapecirao. Jedan čitav zid bio je još u staklu,
kroz njega sam mogla promatrati dvorište i šumu iza njega. Mama je
sašila bijele kaliko zavjese. U sobi je stajao jedan jedini krevet, novi
ormarić i radni stol od vrata koja je Tata bio preradio. Na jednom zidu
pričvrstili su poster New Kids on the Block, a uz njega u sobi se nalazila
čitava hrpa mojih omiljenih sitnica - slike mojih prijatelja iz škole,
fotografija grupe navijačica sa mnom u sredini, na slici sam ispala glupo
i namrgođeno, slika Alberta Einsteina, moje knjige, a na krevetu moj
plišani medo. Iznad stolića visio je novi naslikani Isus, znala sam da je
sliku Mama pričvrstila na zid; sigurno je staru ostavila u gornjoj sobi da
pazi na Jennie.
- Imaš čak i vlastitu kupaonicu - rekao je tata otvarajući vrata prostorije
u kojoj se ranije nalazio zahod. Povećao je prostoriju zatvarajući hodnik,
ugradio je malenu kadu s tušem i umivaonik s velikim zrcalom nad
njim. Primijetila sam da je zrcalo postavio previsoko, ali nisam rekla
ništa.
Prostor je bio vrlo lijep. Osjećala sam se kao u vlastitom stanu.
- Sretnice - ponovio je Rudy.
- Rudy, zaveži - čula sam samu sebe.
- Tako je - dodao je Skip i klepio Rudija po leđima. U tim se godinama
samo mlate.
- Dječaci, idite van - rekao je Tata i oni su izišli, sretni što su oslobođeni
ove dužnosti.
- Mogu li te posjećivati u tvojoj sobi? - upitala je Jennie.
- Samo se usudi ne doći. Ponekad možeš sa mnom spavati u krevetu. Bit
ću ovdje osamljena - rekla sam zgrabivši njezinu ruku, privukla se bliže
meni. Telefon je ponovno zazvonio, Mama se otišla javiti.
- Bebo, što kažeš?
- Tata, sve je vrlo lijepo - odgovorila sam sasvim iskreno. Ipak bilo je i
podjednako neobično. Soba me tjerala da se osjećam poput podstanara,
kao da sam se odjednom udaljila od obitelji. Iako sam to priželjkivala.
Na neki način, biti podstanarem predstavljalo je savršenstvo. Osim
Jennie, nisam željela pripadati ostalima iz obitelji, i bila sam sretna što
više nikada nećemo biti obitelj kakva smo bili prije nesreće. Radosni; ne i
sretni.
Uvezla sam kolica u sobu i pogledala unutrašnju stranu vrata. - Na
vratima nedostaje zasun - rekla sam.
- Naravno. Naravno da nedostaje. Djevojci treba privatnost i takve
stvari. Odmah ću to srediti - brzo je odvratio i izišao iz sobe po alat i
zasun iz podrumske radionice.
- Dečke moraš držati podalje od sobe - rekla je Jennie. - I ja trebam
zasun. Mama kaže da ne trebam jer imam šest godina. Ali mi dečki
uvijek upadnu kad se oblačim i tako.
- Točno. Djevojci treba privatnost - rekla sam. - Ne brini, nagovorit ću
Tatu da i tebi postavi jedan. - Nasmiješila se i uštinula me za obraz kao
da je ona odrasla, a ja samo malo dijete.
Tada se Tata vratio sa šilom, kukom i alkom. Šilom je načinio rupu u
vratima i počeo pričvršćivati kuku kad sam rekla: - Previsoko je. Neću je
moći doseći.
- Da, da, naravno - rekao je pocrvenjevši u licu. Proučavao je rupu koju
je izbušio u svježe oličenim vratima. Sada će je morati začepiti, pa
obrusiti i ponovno prebojiti. Ali, Tata je takav. - Trebam nešto kita -
rekao je i ponovno izišao. Primijetila sam kako gleda prema zrcalu u
kupaonici i znala što mu se mota po glavi.
Čula sam Mamu kako se pozdravlja, a tada je zakratko tiho nešto
govorila Tati. Nisam je mogla čuti, ali kada su oboje ušli u sobu bilo mi
je jasno da mi moraju nešto objaviti. Mama je sjela na krevet i prekrižila
noge, što običava činiti, a Tata se dao na posao i počeo kitom ispunjavati
rupicu u vratima.
- Sviđa ti se nova soba? - vedro je upitala Mama.
- Je, krasna je. - Odvezla sam se do radnog stola i otkrila da je savršene
visine. Stolica je točno pristajala pod ploču. Tada sam primijetila
računalo, Macintosh. Vjerojatno sam ga već ranije zapazila, ali mi je soba
isprva izgledala poput fotografije iz časopisa, tako da sam jednostavno
previdjela novo računalo. Sprava je polagano postajala stvarnom. - Joj.
Moj je? Mac? - Uz računalo stajao je i štampač i sve ostalo.
Mama je progovorila: - Da. Tvoj je. To je poklon.
- Joj. A tko mi je to poklonio? - Okrenula sam se Tati, ali je bio nagnut
nad vratima. Još uvijek se bavio zasunom, ovaj ga je put pričvršćivao u
visini mojega ramena, visini njegovog struka. - Vi?
- Ne - rekla je Mama. - Poklonio ti ga je gospodin Stephens. Ti ga još ne
poznaš. Zapravo, upravo sam s njime razgovarala; nazvao je da se
raspita kako si. Nije li to neobično?
- Tko je gospodin Stephens?
- Odvjetnik - rekao je Tata. - On je naš odvjetnik.
- Imate odvjetnika? Ti i Mama?
- Pa, da, svi imamo odvjetnika. On je i tvoj odvjetnik - rekao je Tata.
Postavio je zasun, zatvorio vrata te ga isprobavao. Zasun je sjedao
glatko, ali mi se soba učinila malenom zatvorenih vrata, s toliko ljudi u
njoj. Da nije bilo velikog prozora nalikovala bi ormaru, pa mi je laknulo
kad je otključao i ponovno otvorio vrata.
- Moj odvjetnik? Zašto ja trebam odvjetnika?
Mama je progovorila: - Možda ne bismo trebali već sada o tome
razgovarati, jedva si stigla kući. Dušo, jesi li gladna? Hoćeš li da ti nešto
pripremim? - Pridizala se s kreveta.
- Ne! Što je s tim odvjetnikom? Kako to da mi je gospodin Stephens
poklonio računalo?
- On je veoma drag čovjek - rekla je Mama. - On zna da ti je računalo
potrebno za školske uratke, a također zna da školska računala nećeš
moći koristiti sve do jeseni, dok ponovno ne kreneš u školu. Naravno,
<I>mi<D> ti nismo mogli priuštiti... - S prekrivača je čupkala nevidljive
niti, nije me gledala, ali je noge još uvijek držala prekrižene; izgledala je
kao da sjedi na pozornici. Mrzim takve razgovore, osjećam se kao da svi
osim mene znaju svoje replike, i da su taj prizor probali bez mene.
Tata je uzdahnuo. - To je zbog nesreće - započeo je. - Zbog nesreće
mnogi su ljudi čija su djeca stradala uzeli odvjetnike. Hvala Bogu, mi te
nismo izgubili, ali mnogi su... ma, znaš. U gradu su ljudi vrlo, vrlo
gnjevni - rekao je. - I mi također. Proživjeli smo velike patnje. Bebo, ljudi
su izgubili djecu.
- Da, ali vi <I>mene<D> niste.
- Nismo, dušo - progovorila je Mama. - I za to ćemo Gospodu
zahvaljivati svakoga dana i noći do kraja naših života. Ali ti si... umalo
umrla, bila si teško povrijeđena. I nećeš biti... nećeš moći više...
- Ne mogu više hodati - rekla sam umjesto nje.
- Da, to je... jeziv gubitak - rekao je Tata. - Naročito tebi - nastavio je - ali
i svima nama.
Netremice sam ga promatrala, a on je nastavio govoriti: - Zato što te
toliko volimo. I zato što ćeš još zadugo trebati posebnu njegu, fizikalne
terapije i tko zna što još. Bebo, trajat će godinama. Ozljede leđne
moždine ne prolaze samo tako. I neće biti lako; ni tebi, niti ikome od
nas. A stajat će više no što možemo i zamisliti. I to godinama.
- Što je s osiguranjem? Ne plaća li zdravstveno te troškove?
- Djelomično pokrivaju, ali je i dalje to skupo. Mnogo toga zdravstveno
ne pokriva. To je jedan od razloga zašto smo uzeli odvjetnika za tebe,
kako bismo se osigurali da naplatimo osiguranje i da nam to pomogne
platiti ostatak.
- To je jedan od razloga. Koji su ostali?
Tata je rekao: - Pa, gospodin Stephens zastupa još nekoliko obitelji:
Ottove, njih poznaješ, pa Risu i Wendella Walkera, i nas, i, mislim, još
neke. Gospodin Stephens tuži državu i grad zbog nemara, uvjeren je
kako se nesreću moglo izbjeći da su gradske i državne službe svoj posao
obavile kako valja.
- Tužbe! Ali, mi nismo isti kao drugi! Ottovi, mislim, Medvjed je
poginuo u nesreći, vjerojatno je tako isto i Walkerovima s malim
Seanom, ali... - osjećala sam da će mi ubrzo navrijeti suze; nisam htjela
zaplakati.
Tako sam zašutjela. Možda se same nesreće i nisam sjećala, ali sam
savršeno dobro znala što se dogodilo. Mogla sam čitati novine, naravno
da sam se raspitivala naokolo, čak bih i dobila poneki odgovor, iako
ljudi to nisu voljko činili. Svi bi dolazili u bolnicu i trtljali kako sam
sretna, dodirivali mi ruke, ramena i tjeme kao da sam nekakva zečja
šapa, ali kada bih upitala za drugu djecu, što se dogodilo drugoj djeci
koja su toga jutra bila u autobusu, isprva mi nitko nije želio reći. Oh, čuj,
Nichole, nemoj se time opterećivati. Samo se usredotoči na ozdravljenje
i povratak u školu. I slične gluposti.
Što se dogodilo ostalima? Morala sam saznati. Što je s Rudijem i Skipom,
i oni su bili u autobusu, je li s njima sve u redu? Prvo sam se, čim sam
saznala što mi se dogodilo, raspitala o njima. A što je s Lamstonima,
Prescottovom djecom, Biloedausovima? Što se dogodilo malom Seanu
Walkeru koji mi je toga jutra sjedio u krilu jer se nije želio odvojiti od
majke? Toliko sam se prisjećala, Seana koji je pokušavao vidjeti svoju
majku kako stoji uz cestu. Medvjed Otto? Anselovi blizanci? Što je bilo s
Dolores? Je li ona prošla bez ozljeda? Kako sam to završila u bolničkom
krevetu s cijevima spojenima na moje tijelo koje nije osjećalo ništa. Kako
nisam i ja poginula? Neka mi netko, bilo tko kaže gdje su sva ostala
djeca!
Ljudi su mi postepeno otkrivali. Jedan po jedan. Tako sam uspjela
shvatiti što su mislili govoreći da sam imala sreću. Rudy i Skip uistinu
su imali sreće, sjedili su sasvim naprijed, prve su ih izvukli s tek
pokojom ogrebotinom. Jennie je bila bolesna i toga dana ostala kod
kuće. Takvih je bila čitava grupa. Jedva se izvukli. Budući da su i mene
smatrali jednom od njih, ljudi su rado dolazili i zadržavali se u mojoj
sobi, razgovarali sa mnom i među sobom o tome koliko je kome malo
nedostajalo da pogine.
Ipak, toliko je djece poginulo, a da nitko nije želio razgovarati o njima.
To su mi priopćavali oborenih očiju, sporo njišući glavama, s najmanje
moguće riječi. Poginuli su Lamstonovi mališani, sve troje. Jedan od
Prescottovih. Dva Bilodeausova, sjedili su straga i ostali zarobljeni pod
vodom. Sean Walker sjedio je sprijeda, kao i ja, umro je prije nego su ga
izvukli; kada se autobus prevrnuo smrskao je lubanju i umro od ozljeda,
a ja sam samo ozlijedila kičmu. Dakle, imala sam sreću, točno? I
Medvjed, i Anselovi blizanci, te još nekoliko djece koja su sjedila u
stražnjem dijelu, svi su poginuli. Dolores je prošla neozlijeđena, tako su
mi rekli. Neko je vrijeme bila u šoku, pričali su mi, ali je sada sasvim
dobro. Dakle, i ona je imala sreću. Pitala sam se da li, kao i ja, ima i
odvjetnika.
Jednostavno, nije bilo ispravno - biti živ, izvući se, kako su me ljudi
uvjeravali, za dlaku, i nakon svega toga unajmiti odvjetnika;
jednostavno, to nije bilo u redu. Čak i u slučaju roditelja mališana koji su
poginuli, Ottovih, Walkerovih, kakvo će im dobro odvjetnik donijeti?
Podnijeti tužbu zato što vam je dijete poginulo, te izvući hrpu novaca od
države - to se dalo razumjeti, ali mi se i dalje sve to nije činilo ispravnim.
S druge strane, biti otac ili majka jednoga od preživjelih, čak i preživjelih
poput mene koji će ostatak života provesti obogaljeni, i tada podnijeti
tužbu - to nisam ni najmanje bila kadra razumjeti, ali sam bila sigurna
da to tek nije ispravno. Ne ako sam, kako su ostali tvrdili, imala takvu
sreću.
Ipak, Mamu i Tatu nije se više moglo zaustaviti. Oni su odlučili. Rečeni
gospodin Stephens uvjerio ih je da će dići milijun dolara od države New
York, te možda još milijun od Sam Denta. Tata je tvrdio kako imaju
fondove za pokrivanje takvih zahtjeva; nitko neće ostati praznih
džepova, to je neprestano ponavljao; ali, usprkos svemu, uznemiravao
me. Nesreća me učinila praznovjernom. Mama i Tata su kršćani, dobro,
barem Mama, ja na neki način vjerujem u Boga, te nisam željela biti
nezahvalna i na kraju izgubiti i to malo sreće što sam imala.
- Taj gospodin Stephens koji mi je nabavio računalo - što on hoće od
mene? Ja ne moram tužiti nikoga, je li tako? Možete li to vi obaviti?
Tata je bio u kupaonici, skidao je zrcalo. - Pa, naravno, on mora s
odvjetnicima koji zastupaju drugu stranu dogovoriti da ti dadeš
službenu izjavu, to oni nazivaju svjedočenjem, i tada svi idemo na sud,
tražit će da svjedočiš i tako...
- O čemu to? - vrisnula sam. - Nesreće se ne sjećam. Kao da nisam ni bila
tamo!
- Dušo, ne uzbuđuj se - rekla je Mama, meka poput masla. O Bože, kako
je ponekad mrzim.
Jennie je sisala palac. - Prekini s tim - rekla sam joj. - Prestara si za takve
stvari - nastavila sam, a ona se rasplakala. Koje sam ja smeće. - Sunčice,
oprosti - rekla sam joj. Privukla sam je k sebi i zagrlila. Prestala je
plakati, ali nije vratila palac u usta iako sam priželjkivala da baš to učini.
Tata se javio: - Gospodin Stephens je uistinu uljudan čovjek, blag i pun
razumijevanja. Od tebe samo traži da vlastitim riječima opišeš kako si
živjela prije nesreće, znaš, škola, navijači, što si mislila raditi u
budućnosti, takve stvari. Vlastitim riječima. Kaže da ispričaš, da će biti
mnogo učinkovitije ako ti to sama nego da mi govorimo umjesto tebe.
- Da. Ma, naravno. A možda i neću. Ne želim ni pomisliti na sve to, a
sigurna sam da to ne želim prepričavati nekom advokatu ili sucu u
sudnici. Možda i odbijem govoriti. Oni me ne mogu natjerati, nije li
tako?
- Bebo, budi razumna, molim te - rekao je Tata vraćajući se u spavaću
sobu.
- Razgovarat ćemo kasnije, može? - rekla je Mama. - Sam, tek je došla
kući. Dušice, jesi li gladna? Hoćeš li da ti nešto spremim, sendvič, malo
juhice? Gotovo je s bolničkom hranom, nisi li sretna? - Već je uključila
traku s glasom idealne televizijske mame.
- Da - rekla sam, vjerojatno sam i bila sretna. Ne podnosim bolničku
hranu. - Gladna sam. Prijao bi mi sendvič i malo juhe.
Mama je ustala i odjurila u kuhinju, a Tata je polagano skupio alat i
otišao za njom. Odvezla sam se do vrata, zatvorila ih i zabravila novim
zasunom. - Stvar radi - rekla sam Jennie.
- Guba - rekla je oponašajući me.
- Oprosti što sam vikala na tebe.
- Ništa. Možeš uključiti računalo? - upitala me. - Pokažeš mi kako se s
njim radi?
Rekla sam da mogu, odvezla se do stola i uključila ga. - Guba - rekla
sam, namignula joj i nasmijala se. Dojurila je do mene i stavila mi ruku
na rame, a onda smo se počele glupirati s računalom, ispisujući imena i
kojekakve druge blesavoće na zaslonu.
Ponovno sam bila kod kuće, i mnogo toga nije se promijenilo. Ipak,
nekoliko važnih stvari bile su izmijenjene; ne mislim samo na sobu. Prije
nesreće bila sam neprestano bojažljiva i stidljiva. Sve zbog Tate. U
nekim trenucima čak sam si poželjela oduzeti život. Sada sam bila
gnjevna i nisam željela umrijeti.
Tada sam, dok je Jennie čvrsto spavala na gornjem krevetu, običavala
noću ležati budna i smišljati načine samoubojstva. Smrt je bila jedini
zamisliv način kojim sam mogla okončati to što se događalo s Tatom,
iako sam ponekad pomišljala da me je odjednom odlučio ostaviti na
miru budući da su protekli čitavi tjedni, čak i mjeseci, tijekom kojih se
ponašao sasvim normalno, pa sam čak bila spremna povjerovati da je
konačno shvatio koliko je to pogrešno, uistinu pogrešno, da žali zbog
toga i da mi više nikada neće prići dok smo sami u kući ili u autu, i
dodirivati me, ili me tjerati da ja dodirujem njega.
Tih dana kad bi me ostavljao na miru, pitala sam se nisam li sve to
sanjala jer snovi znaju biti nalik tome, ili sam sve to zamišljala, budući
da sam još dok sam bila sasvim mala, poput Jennie, prije nego me je
Tata počeo dodirivati, zamišljala neke stvari od kojih sam osjećala stid,
na neki način seksualne. To svi čine. Pa, možda sam zamislila i sve ovo.
Prošlo bi nekoliko tjedana, ja bih počela zaboravljati što se ustvari
dogodilo, a tada bih se osjetila krivom što sam se toliko uznemirila i
smutila.
Ali jedne noći kada bi me pokupio nakon čuvanja djece kod Anselovih
ili već koga drugoga, u mračnom automobilu, kliznuo bi rukom preko
sjedišta, privukao bi me bliže sebi i nastavio mi rukom kliziti po nozi,
zavukao bi mi ruku pod suknju, a ja sam znala da je raskopčao hlače i
da želi da svoju ruku stavim na njega, na onu njegovu stvar, i tada
bismo dirali jedno drugo, onako kako me učio, one stvari za koje sam
znala da moje prijateljice rade sa svojim dečkima nakon školskih
plesova, i u autima sa starijim dečkima, ali da ja to neću nikada raditi
niti s jednim mladićem i pravila sam se kao da mi se sve to gadi.
Kada bismo stigli kući izjurila bih iz auta i ujurila unutra, ravno na kat u
svoju sobu dok mi je srce lupalo kao ludo, a u ušima sam čula bubnjanje.
Osjećala sam se jezivo. Ležala bih u krevetu u zamračenoj sobi, još
uvijek odjevena i slušala ga kako zaključava ulazna vrata i polagano se
stepenicama uspinje do Mamine i njegove sobe i zatvara vrata. Začula
bih kako škripe opruge kad bi se uvalio u krevet pored Mame, uskoro
bih ga čula kako hrče. Ostala bih tako satima, nepomična poput drveta,
sve dok ne bi zamrlo bubnjanje u ušima, a ja se usudila dići iz kreveta,
svući u tami, navući spavaćicu i spustiti se dolje do kupaonice i vratiti u
postelju, gdje bih ležala budna smišljajući načine kojima bih se ubila, a
koji ne bi pretjerano uznemirili Jennie. Obično bih se odlučivala za
sredstvo za spavanje i Tatinu votku koja je stajala u kuhinjskom
ormariću. Baš kao Marilyn Monroe. Samo nisam znala kako nabaviti
tablete za spavanje, pa bih drugog jutra odustajala i umjesto toga
pokušavala uvjeriti samu sebe da je sve to što se na povratku kući
dogodilo u autu bio samo nekakav san.
Nisam se trebala previše truditi, budući da se Tata, osim kada je želio sa
mnom činiti te stvari, ponašao sasvim uobičajeno, kao da se ništa loše
nije dogodilo. Uvijek je, sljedeće jutro pri doručku ponovno bio onaj isti
Tata, gundrav i rastrešen, gnjavio dečke, Jennie i mene, ignorirao Mamu
kao što je običavao činiti, dok se ona motala po kuhinji šopajući nas i
strepeći nad svojom dijetom. Ona nikada ništa ne jede pred drugima, ali
je sve deblja i deblja. Nije napuhnuta, debela je.
- Pogledaj Nichole - običavao joj je govoriti Tata. - Pogledaj mene.
Nikada nismo na dijeti, jedemo tri poštena obroka dnevno, a nismo
debeli. Mary, moraš samo prestati jesti između obroka.
- Nichole ima četrnaest godina - odvraćala bi mu Mama. - A ti, u tvojoj
su obitelji svi poput vješalica. Uostalom, ja ne jedem između obroka,
samo mi je takav metabolizam. - Tada bi se obično snuždila i pokušala
promijeniti temu. - Rudy, ne skidaj kapu; vratit ćeš se prehlađen - počela
bi, i potjerala nas od stola kako ne bismo zakasnili na autobus.
Običan dan u domu Burnellovih.
Točnije, ono što je bio običan dan. Jer nakon nesreće sve se promijenilo.
Prvo, kada bi ostali išli u školu, ja bih ostajala kod kuće. Školski
ravnatelj, gospodin Dillinger, došao je jednom i donio mi hrpu školskih
zadataka kako bih mogla sustići ostatak razreda i s njima zajedno
upisati se u gimnaziju. On je veliko zabadalo s leptir-kravatom i
vječitom peruti na ovratniku odijela, sjedio je s Mamom u dnevnoj sobi,
sav med i mlijeko, govorio glasno kao da me je nepokretnost oglušila, te
su me zajedno pokušavali uvjeriti da se vratim u školu i zajedno s
ostalima pohađam nastavu. Rekao je da je školski odbor odobrio najam
specijalnog vozila kojim bih išla do škole i natrag. - Nije li to sjajno! -
izvalio je, kao da od mene očekuje da skačem od sreće i kujem u
zvijezde školski odbor.
- Neće ići - rekla sam. - Više se ne vraćam u tu školu. - Primijetila sam da
se nije pretjerano protivio. Ni Mama nije previše gnjavila, ali ona se
ionako nikada ne prepire kad je u društvu neka službena osoba. Ona
kupi njegove ideje i slaže se s njim. Kasnije, naravno, Tata joj izgovori
sve što je trebala reći.
Uostalom, ne vjerujem da je gospodin Dillinger želio da se kotrljam po
školi podsjećajući sve na nesreću i poginule učenike. Čula sam da su
unajmili neku ženu iz Plattsburgha koja je nakon nesreće za djecu
organizirala grupne terapije i sastanke, ali se sve, manje-više, vratilo na
staro. Da, gospodin Dillinger također je znao da mogu sve zadatke
svladavati kod kuće i još biti bolja od većine drugih u razredu, osim,
naravno, pravih štrebera. A sljedeće godine čitav razred prelazi u
gimnaziju u Lake Placid, i tada ću postati nečiji tuđi problem.
Nisam željela čitave dane provoditi u kući s Mamom, ali uistinu nisam
htjela vidjeti nikoga iz škole. Nisam ih željela gledati kako šetaju
hodnicima, odlaze u kafić, kako se za odmora skrivaju po zahodima da
bi se našminkali i popušili cigaretu, kada odlaze na navijačke treninge, i
nakon nastave motaju se zajedno po parkiralištu. Nisam željela da se,
kada se do njih dokotrljam u kolicima, ukoče, znala sam kako će me
promatrati, kako uvijek utihnu u trenu kada bih im se pridružila, ja
veliki štreber, pa kako na brzinu mijenjaju temu kako mi ne bi bilo
nelagodno ili da me ne rastuže budući da su upravo razgovarali o
nečemu meni nedostupnom, sportu, plesu, lutanju naokolo. Jadna naša
obogaljena Nichole. To bi bilo najviše što bih od njih dobila - sažaljenje.
I, bez obzira koliko grupnih terapija i sastanaka prošli, kada bi me
ugledali, odmah bi se sjetili klinaca kojih više nema, klinaca manje
sretnih od mene, možda bi me zbog toga i omrznuli. A ja ih ne bih
krivila.
U bolnici, mnoga su me djeca, čak i oni maleni iz nedjeljne škole gdje
sam poučavala, došla posjetiti, isprva kao službena poslanstva, u
skupinama po troje ili četvero, ali sve je to bilo pretjerano
samopouzdano i neugodno, osobito kada bi došli moji vršnjaci, moji
takozvani prijatelji za koje sam znala da jedva čekaju da odu, a meni bi
bilo drago kad bi otišli. Nakon toga, samo mi je najbolja prijateljica, Jody
Plante, i još možda dvoje drugih, dolazila u posjete kad bi uspjeli naći
nekoga da ih preveze, i to bilo u redu. Ali, kada sam izišla iz bolnice i
vratila se kući, nestalo je stvari o kojima smo mogle zajedno pričati.
Tada smo zaživjeli svaki u svome svijetu, njima je moj predstavljao
nepoznanicu, a ja više nisam željela slušati ništa o njihovome.
Kada sam došla kući Jody me nazivala, čak je jednom, dvaput došla do
mene i veselo brbljala o školi i navijačkim tračevima i dečkima, sve
uobičajeno. Znala sam da se prisiljava, a ja nikada nisam poželjela
nazvati nju, posjetiti je, razumljivo, nisam mogla, pa me je ubrzo
prestala nazivati, i više nikada nije došla do mene.
Prebivala bih u svojoj novoj sobi, vrata bih zatvorila i zabravila, osim
kada bih izlazila jesti, ili na zahod. Tijekom večere morala sam sjediti za
stolom s ostalima, ali bih doručkovala i ručala sama. Jednog subotnjeg
jutra Mama i Tata premjestili su sve stvari iz ormara - tanjure, čaše,
hranu, sve - u donje pretince kako bih ih mogla dohvatiti iz kolica. To se
Tata sjetio. Mislim da bi Mami bilo draže da je svaki put molim za
pomoć kad bih poželjela sendvič ili zdjelu žitarica. Ipak, budući da je
Jennie već krenula u školu, a Mama je veći dio dana provodila izvan
kuće radeći u Grand Unionu u Marloweu, morala je pristati da u kuhinji
sama skrbim o sebi
Tijekom dana obično sam bila sasvim sama u kući, ipak, i tada bih
ostajala u svojoj sobi. Jedne je večeri Tata donio crno bijeli prenosivi
televizor, kupio ga je rabljenoga u Ausable Forksu, i priključio ga na
kablovsku mrežu, tako da sam mogla gledati televiziju ne izlazeći iz
sobe. Većinom sam gledala kvizove i sapunice, to mi je odgovaralo, pa
onda spotove, pa Oprah, Donahuea i Geralda. Nakon mjesec dana sve
mi se pomiješalo u jednu jedinu emisiju, s reklamama i svim ostalim,
osjećala sam se kao da to traje godinama. Ipak, imala sam i računalo
gospodina Stephensa koje mi je isto bio izvor zabave, i hrpu školskih
zadataka koje sam radila, i knjige koje mi je donijela gospođica Twichell,
školska knjižničarka. Većinom sočni romani o odnosima starih i mladih,
o rasnim pitanjima, razvodu, koji me ne oduševljavaju, ali mi se činilo
da su pisci toliko zapeli da se njihovo djelo pročita, da bih se osjećala
neuljudno ne učinivši to.
I s Tatom se sve izmijenilo. Prometnula sam se u bogalja u kolicima,
mislim da ga je to plašilo. Takve tipove primijetite na ulici kako bulje u
vas i onda naglo odvraćaju pogled, kao da ste nekakvo čudovište. Tata
se prema meni odnosio kao da sam od stakla, plašio se da će me slomiti
svojim dodirom. Vjerojatno mu više nisam bila privlačna, nije se više
mogao pretvarati da sam ljepotica s filmskog platna kako je to običavao
činiti. Uvijek me zvao Miss America. - Kako je danas moja kraljica
ljepote? - Više ne. Što mi je odgovaralo. Ako bi me dodirnuo, slučajno ili
to nije mogao izbjeći, kao kada me morao nositi uza stube u sudnicu u
Marloweu gdje sam davala izjavu pred gospodinom Stephensom i
ostalim odvjetnicima, istog bi trenutka uzmaknuo od mene i odvratio
pogled.
Ja sam njega gledala. Ravno u njega. Nesreća me promijenila i ne samo u
tijelu, a on je to znao. Njegova je tajna sada pripadala meni; bila je moja.
Prije smo je na neki način dijelili, ali više ne. Prije je sve bilo u nekakvom
protjecanju, promjeni, zbrkano, ja nisam točno znala što se događalo i
koga treba kriviti. Sada sam ga gledala kao lopova, malog džepara koji
je jedne noći vlastitoj kćeri ukrao nešto samo njezino - kao da mi je oteo
dušu, ili što je već Jennie još imala, a ja više nisam. A nesreća mi je otela
tijelo.
I tako nisam više mnogo toga posjedovala. Imala sam svoju novu sobu,
možda, računalo gospodina Stephensa, ali niti jedno niti drugo nisu
uistinu bili moji, niti bog zna koliko vrijedili. Ne, jedina istinska
vrijednost koju sam posjedovala bila je Tatina najmračnija tajna, a ja sam
je namjerila zadržati. Bilo je kao da zaključanu kutiju držim na krilu, a u
ruci čvrsto stežem ključ, i time ga plašim. Svaki put kad bi me uhvatio
kako ga gledam u oči, zadrhtao bi.
Sjećam se kad je gospodin Stephens prvi put došao k nama, kako je Tata
bio napet i nervozan dok me vozio do dnevne sobe i upoznavao s njim.
Kao da je gospodin Stephens bio nekakav policajac ili netko takav,
vjerojatno zato što je bio velika advokatska zvijerka, a Tata je bio
ustrašen da ću izgovoriti nešto što bi ga natjeralo na sumnju.
Naravno, pribojavao se da neću pristati na tužbu. Tada još nisam
pristala, ne konačno, ali sam odlučila sudjelovati i čuti što su željeli da
izjavim, budući da su neprestano ponavljali kako samo trebam iskreno
odgovarati na pitanja koja će mi postavljati gospodin Stephens i ostali
odvjetnici. Smatrala sam da time neću učiniti nikakvu štetu, budući da,
a to je bila istina, nisam pamtila niti jedan trenutak nesreće, tako da se
niti jedna moja izjava neće moći upotrijebiti da se nekoga optuži.
Nesreća se dogodila slučajno. A slučajnost postoji.
Gospodin Stephens bio je visok koščat muškarac s čupom prosijede kose
koja ga je činila nalik zrelome maslačku; trebao je samo zapuh vjetra i on
bi sasvim oćelavio. Zapravo, svidio mi se. Imao je maleno šiljasto lice,
crvene usne i prijazan osmijeh, dok je govorio sa mnom gledao me
ravno u oči što većina nije kadra učiniti. Sagnuo se i rukovao sa mnom
dok nas je Tata predstavljao jedno drugome, što mi se također svidjelo.
Odrasli to gotovo nikada ne čine, a posebno ne s djevojkama. A kada se
nađu pred djevojkom u invalidskim kolicima, primjetila sam, obično
zakorače unatrag, stave ruke na bokove ili ih strpaju u džepove, kao da
se ne žele zaraziti nekom boleštinom. Gospodin Stephens je, nakon
rukovanja sa mnom, i kada se Tata udaljio i otišao napeto stajati pored
izlaznih vrata, privukao kuhinjski stolac do mene, sjeo, te se našao u
istoj visini sa mnom, a ja sam se osjećala da on u meni uistinu vidi
normalnu osobu.
Govorio je neuobičajenim načinom, brzo i kao da unaprijed razmišlja što
želi reći, vjerojatno tako govore u gradu, ili pak tako govore pravnici, ali
mi se takav govor sviđao, jer kada jednom takvoj osobi povjerujete,
razgovor s njom može biti izuzetno zanimljiv. Možete se usredotočiti na
pravo značenje riječi, a ne čitavo vrijeme brinuti što se sugovorniku
mota po glavi.
- Nichole - progovorio je. - Već dugo sam te želio upoznati, ne samo zato
što čitav grad o tebi govori sve najbolje, već zato, kao što i sama znaš,
što sam ja čovjek koji zastupa tebe, tvoju mamu i tvojega tatu, te još neke
ovdašnje ljude - rekao je, prelazeći odmah na bitno. - Pokušavamo
izvojevati izvjesnu naknadu, bez obzira koliko skromnu, za sve što si
propatila, te se pobrinuti da se takva strašna nesreća nikada više ne
ponovi. A ti si, Nichole Burnell, gotovo samo središte slučaja kojega
pripremam - rekao je - ali ti ćeš to sve ubrzo ostaviti po strani, i što je
brže moguće pokušati nastaviti živjeti, je li tako?
Potvrdila sam njegove riječi, budući da sam to uistinu priželjkivala.
Pričekao je da nastavim govoriti, pa sam nastavila. Rekla sam da ne
volim razmišljati o nesreći, koje se ionako ne sjećam, i da iskreno mrzim
s ljudima pričati o tome zato što nisam svjesna pravog značenja nesreće,
a budući da mi je bilo jasno da nitko tko se nije tamo zatekao ne može
znati sve njezino značenje, čemu se mučiti? Uostalom, dodala sam, to
ljude samo tjera da me sažalijevaju, a to mrzim.
Sa svoje osmatračnice pored vrata Tata je progovorio: - Mitch, ono što
ona želi reći je... - a gospodin Stephens ušutkao ga je jednim pokretom
ruke.
- Zašto mrziš da ljudi za tebe osjećaju sažaljenje? - upitao me. - Smeta li
ti ako zapalim cigaretu?
Mama je odmah skočila s kauča i rekla: - Gospodine Stephens, odmah ću
donijeti pepeljaru. Oprostite, mi smo nepušači, jednostavno, nisam ni
pomislila...
- U stvari, smeta mi - rekla sam. Ukoliko je u ovoj kršćanskoj kući
pušenje bilo zabranjeno, zašto bi on pušio. Uostalom, pitao je mene, ne
nju.
- Sve u redu - rekao je gospodin Stephens, široko mi se osmjehujući
poput nekog profesora kod kojeg sam upravo s odličnim položila ispit.
Obratio se Mami: - Mary, molim vas, u redu je. Ne trebam pepeljaru.
Mogu se strpiti. - A tada se okrenuo meni: - Nichole, nastavi, molim te,
reci zašto mrziš ljude koji te sažalijevaju. Oni sebi to ne mogu zabraniti.
Uistinu, ne mogu. Kada te vide u tim kolicima, a posebno ako znaju
kakvim si životom živjela prije samo šest mjeseci, naravno da se sažale.
To ne možeš izbjeći. Reći ću ti otvoreno; maloprije smo se upoznali, a
već ti se divim - tko ne bi? Ti si hrabra, čvrsta i pametna djevojka, i to se
vidi. A nisam znao koliko je tvoj život prije nesreće bio ispunjen i koliko
je obećavao. Slušaj me, čak i ja te žalim. Mrziš li to?
Mrzim, rekla sam mu da naravno to mrzim, zato što me podsjeća da više
nisam zdrava. - Vjerujete da ste imali sreće, ali to traje kratko - rekla
sam. - Ubrzo se počnete osjećati nesretni.
- Zato što nisi poginula, to želiš reći. Poput ostalih.
- Da! - rekla sam. - Poput Medvjeda i Anselovih blizanaca i Seana i sve
ostale djece koja su toga jutra poginula u autobusu.
- Nichole! - vrisnula je Mama.
- To je istina - odvratila sam joj.
- To je istina - progovorio je gospodin Stephens mirno i uvjereno kao da
je ona pogrešno izjavila vrijeme događaja, tada sam znala da razumije
što osjećam, a Mama nije o tome imala blagog pojma. Mislim da me je i
Tata shvaćao, ali to nije mogao reći, barem ne meni. Ne bih mu to
dopustila.
- Bilo bi čudno - obratio mi se gospodin Stephens - da se nisi tako
osjećala.
Tada me je nagovorio da pričam o prošloj školskoj godini, kako sam se
još u sedmom razredu natjecala za navijačice i odmah ušla u momčad
što je za sedmoškolku vrlo neobično, kako sam prošle jeseni postala
vođa ekipe što je za Sam Dent nešto neizmjerno veliko, budući da su u
gradu među najvažnijim stvarima školska nogometna i košarkaška
momčad. Pa kako sam izabrana za Kraljicu žetvenog bala, i tamo sam
otišla s Buckijem Watersom, kapetanom nogometne momčadi, iako on
nije bio moj dečko.
Zapravo nikada nisam imala vezu, barem ne stalnu, pričala sam
gospodinu Stephensu, ali je Bucky bio dobar za ples, budući da je u školi
slovio kao zavodnik koji nije želio hodati niti s jednom, a, kako su neki
mislili, ja sam bila ukočeni crkveni miš. Bucky je ponio naslov Kralja
žetvenog bala, i dok su svi vjerovali kako smo par, mi smo znali da
nismo. Gospodinu Stephensu prešutjela sam kako me je Bucky nakon
plesa pokušavao odvući na tulum kod Jody Plante, a ja nisam htjela ići,
pa je pošizio i otišao nekamo s dečkima piti pivo u autu Gilbert
Jacquesovog starijeg brata, to su mi kasnije ispričali.
Ipak, Bucky i ja ostali smo prijatelji, a ljudi neka misle što god žele.
Njemu je odgovaralo da klinci misle da sam mu ja djevojka, a meni je
odgovaralo, budući da mi se nitko nije nabacivao, jer je Bucky bio
stvarno velika faca. Onda sam rekla gospodinu Stephensu da dječake
smatram uistinu nezrelima. Barem one iz Sam Denta.
- Jesi li vidjela Buckija od dana nesreće? - upitao je gospodin Stephens.
Mama je u kuhinji spremala čaj, a Tata, mislim da je otišao na zahod.
- Ne.
- Niti jednom.
- Ne.
- A ostale, tvoje prijateljice?
- Nekoliko me došlo posjetiti dok sam ležala u bolnici. U zadnje vrijeme,
ne - rekla sam.
- Niti jedna?
Znala sam da ću plakati i zvučati glupo ako ne započnemo pričati o
drugim stvarima, pa sam ga upitala: - Recite mi, što moram učiniti u
svezi s tužbom.
To ga je potaklo dogovori o izjavama, odvjetnicima koji su zastupali
državu i grad, i do trenutka kada se Tata vratio iz kupaonice, a Mama iz
kuhinje s čajem i kolačima, pojela ih je polovicu u kuhinji, bila sam
sigurna u to, gospodin Stephens je pričao kako ću imati poteškoća
odgovarajući na pitanja koja će mi postavljati drugi odvjetnici. - Oni
zastupaju ljude koje mi pokušavamo tužiti, i njihova je zadaća štete
prikazati što manjima. Nichole, nama preostaje štete prikazati što
većima, - objašnjavao je. - Ukoliko o tome budeš tako razmišljala, da su
to samo ljudi koji rade svoj posao, da nitko nije dobar i nitko zao, da
postoje naša i suprotna strana, bit će ti daleko lakše.
Nikoga nije zanimala istina, to je bila bit onoga što je govorio; jer istina
je glasila da je do udesa došlo slučajno, i da nitko nije bio kriv. - Neću
lagati - upozorila sam ga.
- Nichole, neka pitanja bit će poprilično osobna, i želim te na to
blagovremeno upozoriti.
- Samo neka pitaju - rekla sam. - Reći ću istinu. - Tata je sjedio pored
mame na sofi, gledala sam ravno u njega. Kada sam to rekla zagledao se
u šalicu kao da po čaju pluta mrtva muha. Znala sam što misli, on je
znao što ja mislim.
- Jako dobro, ja ne želim da lažeš - rekao je gospodin Stephens. - Želim
da budeš potpuno iskrena. Potpuno. Bez obzira što te ja ili drugi
odvjetnici pitali. Imat će pitanja na pretek, ali ću ja biti tamo, pomagat
ću ti, savjetovati te. Bit će nazočan i sudski stenograf koji će sve bilježiti,
i taj će zapis predati sucu prije nego dođe do suđenja. Svi će proći isto;
uzet će izjave od Ottovih i Walkerovih, vozača autobusa, čak i od tvojih
roditelja, ali ti izlaziš posljednja, tako da se prije nego sve to krene
možeš oporaviti. Sve to zbivat će se tijekom ljeta - obratio se Mami i Tati.
- Suđenje će biti zakazano negdje tijekom jeseni.
- Kada će isplatiti odštete? - upitao je Tata; Mama i on nagnuli su se
naprijed u očekivanju odgovora.
- Ovisi - odgovorio je gospodin Stephens. - Ukoliko ulože žalbu, što će
najvjerojatnije i učiniti, to bi se moglo prilično razvući. Sam, ne brini, i to
će jednom doći kraju - rekao je. Odložio je svoju šalicu na stolić i ustao,
razmišljao je o cigareti, sigurna sam. Oprostio se, Tata ga je otpratio do
auta, pa su vani razgovarali još neko vrijeme.
Ja sam se vratila u svoju sobu, zabravivši vrata za sobom. Ako žele samo
neka raspredaju o tužbi, ali bez mene; ja sam izvršila svoj dio posla, i
nisam htjela o tome govoriti sve dok ne dođe vrijeme.
Sve me je to, iako mi se gospodin Stephens svidio, iako sam mu
vjerovala, natjeralo da se osjećam pohlepno i nečasno. Pogledala sam
Einsteina na zidu. Što bi on učinio, mislim, da je doživio nesreću i imao
sreće poput mene?
Izbacila sam se iz kolica, i kada sam se smjestila na krevet zadigla mi se
suknja, te sam ostala tako sjediti promatrajući svoje umrtvljene i
bezvrijedne noge kako se odražavaju u prozorskom staklu. Izgledale su
mi kao da pripadaju nekome drugome. Koliko su vrijedile prije godinu
dana, razmišljala sam, koliko prošle jeseni, na utakmici u Keene Valleyu
i Žetvenom plesu nakon toga, kada smo Bucky Waters i ja, okrunjeni
plesali u dvorani pred čitavom školom? I kome su vrijedile? To je bilo
pravo pitanje. Meni su moje noge tada bile neprocjenjivo vrijedne, sada
potpuno bezvrijedne. Mami i Tati, tada nimalo, a sada nekoliko milijuna
dolara.
Nakon te noći, sjećam se da je prošlo dosta dugo kako mi se činilo da
nitko nije razgovarao o tužbi, barem ne sa mnom, a ni gospodin
Stephens nije se javljao. Što mi je u potpunosti odgovaralo. Ja zasigurno
nisam htjela započinjati o tome, a vjerujem da su i Mama i Tata, iz nekih
vlastitih razloga zaobilazili taj razgovor, pa do njega nikada nije došlo.
Kao da sam sve to sanjala, baš kao o sebi i Tati; i jednako kao i prije
osjećala sam krivnju što sam to sve toliko primala k srcu. Kad živite s
nekim poput moje majke koja vjeruje da Isus skrbi o svemu osim o
težini, i oca koji ide naokolo kuckajući čekićem i fućkajući, obično u sebi
razvijete osjećaj krivnje radi pokazivanja vlastitih osjećaja.
Tada, jedne večeri dok smo zajedno večerali, sjećam se, bilo je to u
lipnju, jer su me Mama i Tata pokušavali uvjeriti da odem na završnu
svečanost s ostalim učenicima. U razredu sam bila druga, a gospodin
Dillinger je uvjeravao Mamu i Tatu kako se svi slažu da bi bilo sjajno
kad bih ja održala pozdravni govor sjedeći u invalidskim kolicima
ispred čitavog grada.
Ja sam to smatrala odvratnim, pa sam to i izjavila. Napisala sam esej iz
engleskoga o Samu Dentu, čovjeku čije ime nosi naš grad, dobila sam
odličan, a gospodin Dillinger i gospođica Crosby, nastavnica engleskog
jezika, smatrali su da bi uz sitne izmijene moj sastav predstavljao
savršen pozdravni govor. Ono što su željeli da izmjenim, a to sam znala
a da mi nisu ni rekli, bilo je preobratiti Sama Denta u primjer učenicima
koji su završili školovanje, što je značilo izbaciti sve ono loše što je
učinio; krao zemlju Indijancima, te se mitom spasio od novačenja u
Građanski rat, stvari koje su mnogi tada činili, ali koje su jednako loše
kao što bi bile i danas.
- Hajde, Bebo - rekao je Tata. - Bit ćeš zvijezda programa.
- Krasna zvijezda - odvratila sam. - Želiš reći, ti i mama bit ćete zvijezde
večeri, ne? - I to je bio glavni razlog zašto sam odbijala to učiniti.
Naravno, oni su vjerovali da se sramim pokazivati u kolicima, što je bilo
djelomično točno, ali sam se i na to polagano privikavala. Dva puta
tjedno otkako sam izišla iz bolnice, Mama me vozila u Lake Placid na
fizikalnu terapiju u Olimpijski Centar, gdje sam susrela još mnogo djece
i mladih ljudi u daleko gorem stanju od mene, te sam se sprijateljila s
nekolicinom njih; tako sam sebe u svijetu počela promatrati jasnije nego
su oni bili kadri. Nisam se više osjećala toliko nenormalnom, nisam više
brinula jesam li sretna ili nesretna. Bila sam podjednako oboje, kao i
većina ljudi.
Ne, glavni razlog zašto sam se zarekla ne ići na završnu svečanost bio je
što su Mama i Tata čvrsto odlučili natjerati me da to učinim; htjeli su to
za sebe, ne zbog mene. To, naravno, nisu shvaćali. Ja jesam. Ponekad bih
ih gotovo sažalijevala, koliko su očajnički željeli iz mene stvoriti
zvijezdu, i zato sam im prije, prije nesreće, uvijek popustila. Više ne.
Sada sam radila samo ono što sam htjela, iz svojih razloga. Iz svojih
razloga više nisam s njima odlazila u crkvu, nisam poučavala u
nedjeljnoj školi, nisam više svima u gradu čuvala djecu - doduše to me
više nitko nije ni tražio, nisam odlazila u kino, u restorane. Umjesto
svega toga ostala sam u kući, iza vratiju svoje nove sobe, i to sam učinila
iz svojih razloga. Ničijih tuđih.
I tako, usred prepirke o tome zazvonio je telefon i Mama se otišla javiti.
Tata mrzi telefonirati i nikada se ne javlja, makar stajao pored telefona
kada zazvoni. On se udalji i ostavi nekome od nas da obavimo to za
njega. Nikada mi to nije smetalo, čak sam običavala dojuriti do aparata
kad bi zazvonio, nadala sam se da netko zove mene, naravno, više ne.
Minutu kasnije Mama se vratila za stol, izgledala je zabrinuto. - Zvao je
Billy Ansel - obratila se Tati. - Želi doći do nas. Kaže da želi razgovarati
s nama.
- Je li rekao o čemu? - upitao je Tata, u glasu mu se nazirala
sumnjičavost, iako mu je, koliko mi je tada bilo znano, Billy Ansel bio
drag. Bio je drag svakome. U stvari, Billy Ansel bio je veći lokalni junak
od samoga Sama Denta. Ako su već priželjkivali završni govor o
primjernoj osobi, trebali su nekome dati da govor napiše o Billyju.
- Ne - odgovorila je Mama.
- Misliš li da je pijan?
- Sam, ne znam ja to prepoznati, sâm znaš.
Samo sam slušala. Ovo je bilo nešto novo; Billy Ansel pije, a Mama i
Tata zabrinuti su zbog njegovog dolaska na razgovor s njima.
Rudi se ispričao i digao od stola, Skip ga je slijedio, Tata im je dopustio,
pa su oni otišli gledati televiziju u dnevnu sobu. Jennie je pošla za njima.
Obično bih se ja tada povukla u svoju sobu, ali sam ovaj puta ostala za
stolom.
- On dolazi sada? Odmah? - upitao je Tata.
Mama je ustala i počela spremati stol. - Tako je rekao.
Tata se okrenuo meni i upitao: - Bebo, što noćas radiš? - Pokušavao me
se otresti.
- Ništa.
- Nemaš domaćih uradaka?
- Završila sam ih. Uostalom, petak je.
- Na televiziji ništa?
- Ne. Mislila sam pričekati i pozdraviti Billyja, - rekla sam, ali sam
izrekavši to shvatila da roditelji ne žele niti da ga vidim. Zbog nesreće.
Možda je zbog toga Mamu i Tatu toliko uznemirio njegov dolazak.
Tih nekoliko godina nakon smrti njegove supruge, redovno sam čuvala
Billyjevu djecu. Sada niti njih više nije bilo. Možda i jesam u invalidskim
kolicima, ali nisam poginula kao njegovi blizanci, tako da me je sama
pomisao na susret s njim strašno posramila. Nisam htjela da me vidi itko
čija su djeca poginula u nesreći, posebno Billy Ansel.
- Zapravo - rekla sam - razmislila sam i kada dođe ostat ću u svojoj sobi.
- Dobro - rekao je Tata, vidljivo mu je laknulo kad sam odgurnula kolica
od stola i uputila se kroz kuhinju prema svojoj sobi.
- Tata, kad on dođe... - počela sam, razmišljajući o svemu što sam željela
da Billyju kaže umjesto mene, prisjećajući se svih večeri kojih sam
Jessicu i Masona spremala u krevet, sjećajući se koliko su voljeli da im
čitam njihove slikovnice prije spavanja, pamteći njihova lica, vedra,
puna povjerenja, lica djece ostale bez majke; morala sam odustati -
Billyju nisam mogla reći ništa osim koliko mi je žao. Žao mi je što su
poginula tvoja djeca dok su djeca mojih roditelja preživjela.
- Reci mu da spavam - rekla sam i odvezla se u sobu.
Ne zadugo začula sam njegov kamionet kako se približava i škripi preko
pošljunčanog prilaznog puta. Zakucao je na vrata, a Tata ga je dočekao
lažno iznenađen. - Billy! Što te dovodi ovako kasno. Dođi, uđi,
raskomoti se.
Utišala sam televizor te sa svojim plišanim medom Fergusom u krilu
odgurala kolica do vrata kako bih ih što bolje čula. Mama je prala suđe;
čula sam kako Tata i Billy stružu stolcima dok su sjedali za kuhinjski
stol. Billy još nije ništa rekao. Razmišljala sam kakav je kad je pijan.
Često je noću izlazio, zato sam tako često čuvala njegovu djecu, i
najčešće bi mi na odlasku rekao da ide s dečkima na nekoliko piva u
Rendez-Vous ili u Spread Eagle, za svaki slučaj da znam gdje je, ali kada
se vraćao nikada nije izgledao pijan. Bio je uobičajeno tužan;
pretpostavljala sam zbog supruge. Nje i Vijetnama. Bio je poznati
vijetnamski veteran, a ti su ljudi uvijek pomalo tužni.
- Billy, želiš li malo čaja? - upitala je Mama. - Imamo i komad torte.
- Ne hvala, Mary - rekao je. Glas mu je zvučao šuplje.
- Dakle - progovorio je Tata. - Što te noćas dovodi k nama?
- Same, mogao bih ti reći i istinu. Došao sam zbog te tužbe u koju si se
upetljao - rekao je. - Želim da odustaneš od toga.
- Billy, ne vidim što se to tebe tiče - odgovorio je Tata. Po glasu sam
prepoznala da se smiješi, ali da je ozbiljno bijesan. Uvijek je takav kad
pobjesni, smiješi se, ali govori malo dubljim glasom. To djeluje strašnije.
- Tiče me se.
Tata je rekao: - Ne shvaćam zašto bi te se to ticalo. U gradu je čitava
hrpa ljudi podigla tužbe. Billy, teško bismo sebe smatrali jedinima.
Slušaj, razumijem kako se osjećaš, sve to tjera u očaj, ali to je stvarnost.
Ne možeš jednostavno sve prekinuti samo zato što ti to smatraš lošom
zamisli. Polovica grada nekoga tuži, ili se priprema na tužbu.
- Ja sam jedini koji ne tuži nikoga. I ne želim ništa imati s time.
- Sasvim u redu. Onda se drži podalje od toga.
- Upravo sam to pokušavao učiniti. Vjeruj, stvarno sam se trudio držati
što dalje od svega. Samo, izgleda da to nije tako jednostavno. Same, ti si
krenuo i iskopao onu advokatsku zvijer iz New Yorka, Mitchella
Stephensa - ti, Risa i Wendell Walker, i Ottovi.
- Pa što? Mnogi imaju svoje odvjetnike.
- Same, samo taj tvoj će mi uputiti sudski poziv. Natjerat će me da
svjedočim pred sudom. Danas poslijepodne došao mi je u servis, bio je
sušta medenost.
- Ne znam zašto je to učinio - javila se Mama. - Pa ti nemaš ništa s
nesrećom. - Ona je potpuno izvan svega. Čak sam i ja znala da je toga
jutra Billy vozio iza autobusa kako bi mogao mahati djeci, što je uvijek
činio. To ga je učinilo jedinom osobom koja se nije nalazila u autobusu, a
nazočila je nesreći, što je značilo da je on jedini koji može reći je li
Dolores vozila dozvoljenom brzinom. Ukoliko je Dolores nepažljivo
vozila, sve tužbe padale su u vodu, a jedini je Billy znao istinu.
- Ako mi to smeće uputi sudski poziv, - nastavio je Billy, ne mareći za
Mamu - svi ostali advokati skupit će se i pokušati učiniti to isto.
- Billy, to se neće dogoditi. Slučaj koji vodi Mitchell Stephens malen je u
usporedbi s nekima koji vode drugi, njegov je slučaj sužen do krajnosti.
Kako mi je rekao, sve što od tebe traži jest izjava o tome što si toga dana
vidio, vozeći za autobusom. Znam da ti je to bolno, izjave, svjedočenja i
to, ali to će ti uzeti samo nekoliko minuta, i sve će biti gotovo.
- Krivo - rekao je Billy. - Sasvim krivo. Ostali će ga seronje krenuti
oponašati, ili će malo izmijeniti njegov sistem, i onda će krenuti sve
vrste poziva a ja ću se u tom sranju koprcati još godinama. Vjeruj mi, i ti
i Mary također - rekao je. - Same, to nikada neće završiti.
- Ma daj - rekao je Tata. - Znaš da to neće...
- Znaš li ti, - prekinuo ga je Billy - da sada odvjetnici tuže odvjetnike,
zato što su neki bili dovoljni idioti i potpisali ovlast više nego jednome?
Znaš li da ljudi mijenjaju odvjetnike, zato što ih ti pizdeki podmićuju,
sklapaju nekakve sporazume i nadrkavaju se oko postotaka. - Nadala
sam se, zbog računala gospodina Stephensa, da Mama i Tata nisu
promijenili odvjetnika.
Billy je nastavio: - Nekolicina ovdašnjih, neću te gnjaviti imenima -
Same, poznaješ ih, prijatelji su ti - čak su podigli tužbu protiv školskog
odbora, zato što nisu zadovoljni načinom na koji je potrošen novac
prikupljen u gradu tijekom zime, te im se ne sviđaju stvari koje su slali
ljudi odasvud. U gradu je skupina koja se slaže s odborom i želi novac
potrošiti na memorijalno igralište a poklone pokloniti bolnici u Lake
Placidu, i naravno druga koja je protiv toga i želi novac uložiti u
gradske doprinose, a stvari rasprodati i tako se riješiti toga smeća.
Nasmijao se, ali nije zvučao veselo. Znala sam da su Mama i Tata u toj
drugoj skupini, vjerovala sam da Billy nije s njima.
- Jučer - nastavio je - načuo sam da se netko sprema tužiti spasilačku
ekipu. Za ime Isusovo. Spasilačku ekipu; jer pretpostavlja da nisu
djelovali dovoljno brzo.
- Čitav ovaj grad - Billy je odjednom progovorio sasvim mrtvim glasom
- čitav je grad potpuno lud. Nekoć sam volio ovo mjesto, iskreno sam
brinuo o tome što se u njemu zbiva, ali sada... sada razmišljam da
prodam i kuću i servis, i konačno zauvijek odjebem nekamo drugamo.
To je uzrujalo Mamu - ta riječ »odjebati«, ne pomisao o Billyjevom
odlasku. - Billy, molim te - rekla je - znaš, djeca. - Kao da su ga mogli
čuti preko televizora. Ona je pokušavala štititi vlastite uši, ne njihove. -
Ne mogu dopustiti da tako govoriš u ovoj kući - rekla je. Točno, u ovoj
kršćanskoj kući.
Ispričao se, i sve troje nakratko su utihnuli. - Razmišljao sam, ako
odustaneš od tužbe - tiho je progovorio Billy - tada će možda i drugi
polako doći pameti i slijediti te. Ti i Mary, dobri ste i razumni ljudi.
Ljudi vas poštuju.
- Billy, ne, ne možemo odustati od tužbe - rekao je Tata. - Ne bih ti
trebao to govoriti, budući da sam prilično dužan u servisu, ali novac
nam je potreban. Bolnički računi i takve stvari. Za život.
- Isusa ti, ja ću platiti Nicholeine bolničke račune, ukoliko je samo to u
igri. Walkerovi će odustati ako ti odustaneš. A ne vjerujem da ni Ottovi
iskreno žele to. Tada vaš odvjetnik više neće imati razloga nastaviti s
parnicom. Spakirat će se, izračunati gubitke i otići kući.
- Billy, nitko od nas ne želi raditi ovo što radimo.
- Kada biste vas dvoje toga seronju Stephensa natjerali da se povuče,
možda bi se i ostalima u gradu prosvijetlilo, pa bi ljudi mogli pošteno
ožaliti mrtve i nastaviti živjeti. Same, u ovome je gradu gotovo
neizdrživo živjeti. Sve je puno mržnje.
- Mi ne osjećamo - rekao je Tata.
- Ne, mi ne - zazvocala je i Mama.
Kakvu su glupost samo izvalili. Čak sam i ja ostala zaprepaštena. Tada
sam začula kako je Billyjev stolac lupno o pod dok se on pridizao.
- Točno. Vi ne osjećate - rekao je Billy - vi ne. - Mora da ih je smatrao
naglupljim ljudima koje je ikada upoznao. Tada je, prirodno, zbog svega
što su izgovorili pomislio na mene. - Kako je Nichole? Je li ovdje?
Mama je uskočila: - U sobi je. Odmara se.
- A, tako. Šteta. Nisam je vidio, znate i sami, još od nesreće. Doduše,
vjerojatno je nitko nije vidio. Pozdravite je - rekao je hladnim i praznim
glasom tako da sam osjetila kako mi se stežu grudi, htjela sam izjuriti iz
sobe u kuhinji i zagrliti ga.
Ipak, nisam. Ostala sam uz vrata, milovala medu Fergusa i osluškivala;
odjednom sam shvatila da dršćem čitavim tijelom.
U tome sam trenutku mrzila roditelje više no ikada. Mrzila sam ih zbog
prošlosti - Tatu zbog onoga što je znao i činio, Mamu zbog toga što nije
znala i nije učinila ništa - ali sam ih također mrzila i zbog sadašnjosti,
zbog tužbe. Tužba je bila pogreška. Čista pogreška, čak i u Božjim
očima, što je Mama trebala najbolje znati, bilo je to pogrešno; to je Billyja
Ansela bacalo u još veći jad nego što ga je život do sada uspio ukopati,
sve to činilo mi se glupim i okrutnim; izgledalo je kao da pola grada čini
upravo to, izluđuje bolom sve oko sebe, jednako kao što su Mama i Tata
postupili s Billyjem, kako se ne bi morali suočiti s vlastitom patnjom i
prevladati je.
Zašto to nisu uviđali? Zašto kao pošteni ljudi nisu mogli stati pred
gospodina Stephensa i reći mu: - Zaboravite tužbe. Nekako ćemo se već
snaći. To je prevelika bol za previše ljudi. Zbogom, gospodine Stephens.
Radite svoj posao u gradu gdje ljudi vole tužiti jedan drugoga.
Čula sam kako se za Billyjem zatvaraju vrata, i kako Mama i Tata idu u
svoju spavaću sobu, vjerojatno nasamo raspraviti o tome, što su sve više
i više činili, razgovarali nasamo u spavaćoj sobi. Postali smo čudna
obitelj, roditelji razdvojeni od djece, čak su i djeca unutar sebe bila
razdvojena, Jennie i ja na jednoj, dečki na drugoj strani. U obitelji nitko
više nije vjerovao nikome.
Sve je počelo onda kada me je Tata počeo dodirivati i prisilio me čuvati
njegovu tajnu, ali on i ja bili smo jedini koji smo znali za to, pa smo
nastavili živjeti ponašajući se poput svake druge obitelji, u kojoj jedan
treba i vjeruje drugome, baš kao što se i očekuje. Sada mi se činilo kao
da svi, ne samo Tata i ja, imaju neke svoje tajne. Mama i Tata imali su
svoje, Rudy i Skip svoje, Jennie i ja svoje, a svatko od nas imao je još
svojih, samo svojih tajni koje nije dijelio ni s kim.
Znala sam da je sve to izravno povezano s onim što se događalo između
Tate i mene prije nesreće, od toga do nesreće, koja je izmijenila mene i
moje gledanje na sve ostale, i sada od nesreće do tužbe - koja je Mamu i
Tatu okrenula protiv mene iako to još nisu ni sami znali, a mene protiv
sviju.
Možda je moje razumijevanje stvari, nakon što je Billy otišao, bilo ono
što me je pokrenulo smisliti naum koji nisam smjela ni s kime podijeliti,
najmanje s Mamom i Tatom, niti s Jennie koja ionako ne bi razumjela,
niti s dečkima koji bi me odmah otkucali. Ukoliko moja obitelj
namjerava biti ovako raspršena, razmišljala sam, u tom slučaju to mogu
okrenuti u svoju korist i, barem jednom, djelovati sasvim sama.
Prvi bljesak te zamisli došao mi je dok sam sjedila iza vrata držeći
staroga plišanoga medu Fergusa u krilu. Odjednom mi je sinulo da
upravo ja - ne Tata i Mama ili Walkerovi ili Ottovi - mogu natjerati
gospodina Stephensa da odustane od tužbi. Ja mogu veliku advokatsku
facu natjerati da digne ruke od parnice. A Tata će znati da sam to učinila
ja. Što me istinski razveselilo. I zbog svega što o njemu znam, neće
smjeti učiniti ništa. Mislim, za sve to i nisam toliko marila, ali možda je
ovo bila prilika da ponovno postanemo prava obitelj. Suprug i supruga,
roditelji i djeca, braća i sestre, svi vjerujemo jedni drugima, nema više
tajni.
Naravno, osim one najveće, koja će uvijek biti tu, bez obzira koliko se ja
trudila, bit će nalik velikom purpurnom madežu na mome licu, nečem
što samo on može primijetiti svaki put kad me pogleda, svaki put kad se
ja ogledam u zrcalu.
Matura je došla i prošla, i, naravno, ostala sam kod kuće, školski odbor
poslao mi je svjedodžbu poštom uz obavijest da ću na godinu pohađati
prvi razred gimnazije u Lake Placidu, te da su osigurali specijalno vozilo
za prijevoz. U posljednjem su času Tata i Mama umalo bez mene otišli
na promociju, samo njih dvoje, sređeni od glave do pete, ali sam ih
uspjela odgovoriti. Takve su gluposti često običavali činiti. Nisu
podnosili biti izvan središta pozornosti.
- Nije to isto kao ići bez mene u crkvu na nedjeljnu misu - objašnjavala
sam - jer u crkvi ostali žale mene a dive se vama. U školi bi vas smatrali
glupima, i žalili vas umjesto mene, - zaključila sam.
- Nemoj tako govoriti s majkom - rekao je Tata. Svi su bili u dnevnoj sobi
i zajedno gledali televizijski program, kao svaka poštena američka
obitelj - iako je sve to više nalikovalo Simpsonovima, koje su svi oni
smatrali zabavnima, čak i Jennie. Ja ih osobno nisam podnosila, smatrala
sam ih uvredljivima.
- Tata, ja razgovaram s vas oboje - odgovorila sam mu, izvezla sam
kolica unatraške, okrenula ih i odvezla se u svoju sobu. Više ga se nisam
bojala i on je to znao, ali više nije mogao učiniti ništa.
Kad je došlo ljeto, a s njime i praznici, djeca su više vremena provodila
kod kuće, a budući da je Mama radila, puno radno vrijeme u Grand
Unionu, ja sam ih morala čuvati. Meni je to odgovaralo, ionako nisam
imala kamo ići, osim dva poslijepodneva u tjednu na fizikalnu terapiju u
Lake Placid, za što je Grand Union odobrio Mami slobodne dane kako bi
me mogla odvesti do Olimpijskog Centra. Veći dio dana Rudy i Skip
jurcali bi naokolo, po šumama, odlazili na pecanje i plivanje do rijeke
Ausable, ili bi se biciklima odvezli do grada i tamo zafrkavali s
prijateljima na igralištu. Dopuštala sam im njihove izlete, pod uvjetom
da stignu kući prije Mame, a Mami sam lagala kada je pitala gdje su bili
tijekom dana, budući da su svi trebali ostati kod kuće.
Jennie se držala blizu meni, nju sam mogla lako zabaviti osobito ako bih
joj dopustila da se u mojoj sobi igra svojim Barbikama, što je i činila veći
dio vremena. Tog ljeta mnogo smo razgovarale, kao da je bila nekoliko
godina starija od svoje prave dobi; bilo je to najljepše doba koje u svojoj
obitelji pamtim. Meni se činilo kao da ponovno imam deset godina, i da
sam u društvu svoje desetogodišnje sestre, budući da me Jennie svojom
zrelošću susrela na polovici puta. Ponekad bih zaboravljala sva zla koja
sam proživjela, i ponovno se osjećala sigurnom i cjelovitom, nedirnutom
i nevinom.
Obje smo se igrale s Barbikama, čitale iste knjige i pričale o vješticama i
sablastima, te da li u njih vjerujemo ili ne, pisale rugalice o ljudima koje
nismo voljeli ili smo ih smatrali glupima i smiješnima; kao na primjer
gospodina Dillingera ili našu poštaricu Eden Schraft. Sasvim blesave
stihove.
Ugledni čovo, Dillinger zvan,
po slaboj pameti bio je znan.
žene mu pogled blagi,
govorio samo »moj dragi«,
pa vjeruje kako je Don Juan.
S Eden Schraft nešto nije u redu,
kasno je svladala abecedu.
Pisma je slagala,
pakete je vagala,
ližući marke močene u medu.
Ta ljetna jutra i popodneva provedena u praznoj kući samo s Jennie bila
su u neku ruku posljednji dani moga djetinjstva; osjećala sam to, čak i
tijekom tih dana.
Tada je jedne noći Tata zakucao na vrata moje sobe i rekao: - Nichole,
jesi li tamo? Mogu li nakratko ući?
- Da, Tata - rekla sam ih - tu sam. - A gdje bi, molim vas, mogla i biti?
Dovezla sam se do vrata i povukla zasun, a on je ušao. Prišla sam
televizoru i utišala ga; znala sam da mi ima nešto objaviti. Nakon
nesreće nikada više nije sam ulazio u moju sobu osim ako je bio na to
prisiljen. U stvari, više mi se gotovo nikada nije izravno obraćao,
vjerojatno nije bio siguran što će uslijediti kao odgovor. Znao je da ga
mrzim.
Sjeo je na rub postelje i dlanove položio na koljena, te se zagledao u njih.
Tata ima velike ruke. Meni one nalikuju debelim i dlakavim zvijerima.
Njemu su, pretpostavljam, to samo njegove ruke.
- Nichole - progovorio je, i pročistio grlo. - Nichole, gospodin Stephens
želi da sutra dadeš svoju izjavu, na sudu u Marloweu. Mislio sam, iako
je radni dan, da uzmem slobodno tako da mogu ići s tobom, a Mama će
s djecom ostati kod kuće, ako se slažeš.
- Može - rekla sam. - Kako god...
- Kako god. Stvarno si...
- Što sam? Što sam stvarno?
- Ma ne znam. Nekako si daleka, mislim, odalečila si se. Teško je s
tobom razgovarati.
- Tata - rekla sam. - Ionako nemamo o čemu pričati. Imamo?
- Molim?
- Imamo li?
Teško je udahnuo i uzdahnuo, kao da se odjednom sažalio nad samim
sobom. - Onda je u redu? Vodim te sutra oko pola deset ujutro. To ti
odgovara?
- Naravno - rekla sam. - Kako god želiš.
- Volio bih da ti to nije jedini odgovor.
- Kakav odgovor?
- Kako god želim.
- A zašto?
- Zvuči... zvuči kao da ćeš učiniti štogod poželim, kao da vjeruješ da si
meni na milosti ili nemilosti, tako nekako. Samo zvuči sarkastično. A
znaš da ne volim sarkazam.
Promatrala sam ga, nije više rekao ništa. Ponekad nisam sigurna tko je
udaljeniji od života, Mama ili on. Polagano se pridigao i otišao u dnevnu
sobu. Čula sam kako se s Mamom penje na kat do njihove spavaonice.
Sljedećeg me jutra odvezao u Marlowe. Čitavim putem nismo izustili
niti riječi, iako je jednom ili dvaput Tata počeo zviždukati nekakvu
melodiju, da bi nakon nekoliko sekundi ponovno utihnuo. Dan je bio
vedar i miran, s tek ponekim bijelim oblačkom koji je s planina plovio
prema Sam Dentu. Tata je auto ostavio na parkiralištu i odgurao me do
glavnoga ulaza u zgradu od crvene opeke, koja mi je više nalikovala
ludnici nego sudu, osjetila sam blagu jezu. Neočekivano, bila sam
nemirna, usta su mi se osušila, plašila sam se onoga što sam se spremala
učiniti.
Tata je stenjao i puhao noseći me uz dugo stepenište jer sam se sva
ukočila i nisam se htjela uhvatiti za njega, mora da sam mu se činila
težom nego što uistinu jesam. Izgledao je kao da nosi pedeset kilograma
betonskih bloketa. Nakon što me posjeo u običan stolac i kad je otišao po
moja kolica, osvrnula sam se oko sebe i ugledala veliku i lijepu
prostoriju prepunu knjiga, s velikim stolom u središtu i uz koji su stajale
kožom presvučeni stolci.
Tamo je bio i gospodin Stephens u svojem tamnom prugastom
odvjetničkom odijelu, s vidljivim zadovoljstvom rukovao se sa mnom.
Bilo mu je drago vidjeti me, to sam odmah primijetila, a to me je ponešto
opustilo. Kada sam se prvi put susrela s njim, u našoj kući, bio je
odjeven u košulju s kvadratnim uzorkom i vunene hlače; tada mi se
učinio još nježnijim i više prijateljski nastrojenim. Sviđao mi se, ali ne
bih ga mogla nazvati upečatljivom pojavom, vjerojatno zbog kose. Sada
je izgledao mudro i važno, bila sam sretna što je baš on moj odvjetnik, a
ne oni drugi koje mi je predstavio kao gospodina Garaya i gospodina
Schwartza. I oni su nosili odijela, ali su njihova u usporedbi s njegovim
izgledala kao da su ih nabavili u samoposluzi, obojica su bila oniži i
proćelavi, a gospodin Garay je imao uistinu neugodan zadah iz usta koji
je pokušavao ukloniti mentol bombonima. Pa, sretno mu bilo.
Gospodin Schwartz stajao je na drugom kraju stola i neprekidno
prekapao neurednu gomilu papira, kao da traga za nekim izgubljenim
spisom. Gospodin Garay bi mu svakih nekoliko sekundi prišao, čekao i
navirivao mu se preko ramena, da bi se nedugo zatim vratio do
gospodina Stephensa i mene.
- Nichole, jesi li spremna? - upitao me gospodin Stephens, nasmiješio mi
se i namignuo mi. Na istoj smo strani, pametniji smo od ove dvojice, to
mi je želio priopćiti.
- Spremna sam - odgovorila sam. Uistinu sam bila.
Tata se vratio s kolicima, otvorio ih i kada sam sjela u njih gospodin
Stephens dogurao me do stola i sjeo meni zdesna. Tada je upitao
gospodina Schwartza gdje je sudski stenograf, a gospodin Schwartz
podigao je glavu sa svojih spisa, zatreptao i rekao gospodinu Garayu: -
Dave, možeš li reći Franku da smo spremni. Spremni smo, ne?
- Naravno - odgovorio je gospodin Stephens. Tata je od stola odvukao
jedan kožnati stolac do zida pored vrata, gdje je sjeo prekriživši noge i
trudio se izgledati opušteno kao što se gotovo uvijek trudi izgledati.
Gospodin Garay je izišao iz sobe, te se vratio praćen oniskim
tamnoputim čovjekom kojeg sam prepoznala kao osobu koja je išla u
Maminu i Tatinu crkvu - tako sam o njoj tada razmišljala. To više nije
bila moja crkva, više ne. Taj čovjek nosio je magnetofon i papire, dok je
prolazio pored Tate osmjehnuo mu se i kimnuo na pozdrav, a Tata mu
je odzdravio. Tada sam shvatila da je Tata u ovoj prostoriji bio najmanje
tri ili četiri puta, pa je možda imao neke svoje razloge da se drži
opušteno. Već se navikavao na sudstvo i njegove zakonitosti.
- Frank Onishenko, sudski stenograf, on će zapisivati sve što izgovorimo
- obratio mi se gospodin Stephens. - Nichole, ovo mi zovemo
pretparničnim ispitivanjem - objašnjavao mi je - a ova će ti gospoda
postaviti nekoliko pitanja, a ja ću možda davati primjedbe na neka
pitanja i odgovore. Tada će gospodin Onishenko načiniti zapis čitavog
razgovora, koji ćemo svi potpisati, uzeti svaki svoju kopiju zapisa koje
ćemo dati ovjeriti bilježniku kako ne bi došlo do nekih iznenađenja. Je li
tako, gospodo?
Gospodin Schwartz podigao je glavu. - Molim?
- Samo Nichole objašnjavam što će se ovdje zbivati - rekao je gospodin
Stephens. - Jeste li spremni?
- Ma, naravno - odgovorio je gospodin Schwartz kao da bi radije radio
bilo što drugo. Gospodin Garay također mi se nije učinio pretjerano
zainteresiranim za ono što se događalo. Mislim da sam gospodinu
Stephensu predstavljala glavnog svjedoka, dokazni materijal A, ili tako
nešto, a druga je strana očito smatrala da me nemaju mnogo toga pitati
što bi pomoglo njihovom predmetu. Činjenice su im otprije bile poznate,
ja sam bila točno onakva kakva sam izgledala, jadna tinejdžerka u
invalidskim kolicima, žrtva - što je odgovaralo samo gospodinu
Stephensu, te Maminim i Tatinim, i namjerama Ottovih i Walkerovih.
Ali ne i gospodinu Schwartzu i gospodinu Garayu.
Gospodin Stephens započeo je nekakvim pravničkim izrazima. Nešto
poput: - Slijedeći red suca Floria - pa - sve stranke koje su danas nazočne
pri davanju sudbenih izjava bla, bla, bla. Govorio je prilično dugo. - Prije
današnjega dana... brojni izvidi i otkrića... pohranjena u mojem uredu...
država New York kao optuženik, i grad Sam Dent, okrug Essex, država
New York kao suoptuženi... - i tako dalje i tako dalje. Sve je to bilo
prilično zadivljujuće, i da nije bio moj odvjetnik, da on nije tamo štitio
mene, bila bih ga se iskreno uplašila.
I tako je još neko vrijeme gunđao i mljeo, a ostali odvjetnici ponekad su
ga prekidali kako bi sami održali svoje govore. Nakon svakog govora,
sva trojica počeli bi međusobne poluglasne pregovore za koje su izjavili
da su neslužbeni i ne ulaze u zapisnik, tada bi gospodin Onishenko
zaustavio vrpcu, pogledao me i osmjehnuo mi se, kao da smo nas dvoje
glumci prisiljeni stajati usred izvedbe dok se redatelj dogovara s nekim
drugim glumcima.
Napokon kada je izgledalo kao da su odvjetnici izgladili sva međusobna
proceduralna neslaganja, gospodin Onishenko zatražio je da se
zakunem da ću govoriti istinu, samo istinu i ništa osim istine tako mi
Bog pomogao.
Rekla sam da hoću, a tada me gospodin Schwartz pogledao, nasmiješio
mi se gledajući me u oči kao da će nas prve sljedeće izgovorene riječi
učiniti doživotnim prijateljima. - Nichole - rekao je - dobro jutro.
- Dobro jutro.
- Nichole, sada ću ti postaviti niz pitanja o ovom slučaju. Ukoliko ti se
ponekad dogodi da ne razumiješ pitanje, ili želiš da ga izmijenim ili
ponovim, molim te, samo reci i ja ću tako učiniti. Slažeš se?
- Da.
- Dobro. Reci mi svoje puno ime i prezime.
- Nichole Smythe Burnell. - To naravno nisam prije spominjala, budući
da me nije ni pitao, ali je Smythe Mamino djevojačko prezime. Najesen
sam se u školi namjeravala predstaviti kao Smythe Burnell. Ne više kao
Nichole. Nickie, Nike, Nickle, Nikolica. Od sada nadalje, Smythe.
- Tvoje stalno prebivalište?
- Bartlett Hill Road broj 54, Sam Dent, New York, poštanski broj 12950.
- Koliko dugo prebivaš na toj adresi.
- Čitav život. Od 4. prosinca 1975. godine. - Smatrala sam potrebnim
dodati to, kako me ne bi pitao za godine.
- Dobro. I s kime stanuješ na toj adresi?
- S roditeljima, Samuelom i Mary Burnell, dvojicom braće, Rudolphom i
Richardom u dobi deset i jedanaest godina, te sestrom Jennie, od šest
godina.
Saslušanje je podulje išlo tim tijekom - gospodin Schwartz postavljao je
svoja zatupljujuća pitanja, kao da za mene ispunjava prijavnicu za radno
mjesto, a ja sam govorila samo osnovne činjenice svoga života. Ali mi se
to sviđalo. Sviđalo mi se što su to bile suhe i nepristrane činjenice, kao
da govorimo o nekome drugome o nekoj djevojci koja se ne nalazi s
nama u sobi.
Nakon nekog vremena prešao je na nešto osobnija pitanja, kao o mome
zdravlju i stvarima kojima se bavim tijekom dana. Shvatila sam da je već
djelomično istraživao, primjećivala sam to po pitanjima na koja je,
vidjelo se, znao veći dio odgovora. Bilo je to nalik televizijskom kvizu,
gdje voditelj ispituje, a natjecatelj mora odgovarati. Osim što je u mome
slučaju natjecatelj, gospodin Schwartz bio daleko upućeniji u igru nego
voditelj, koji sam bila ja.
U jednom me trenutku zapitao kako sada provodim dane. Želio je da
pričam o novoj sobi u prizemlju, kako u njoj prebivam veći dio dana, ne
pohađam nastavu i slično. Kada me upitao o maturi odgovorila sam da
nisam otišla na svečanost, vjerujući da će me upitati za razlog, ali nije.
Bilo mi je jasno da me pokušava prikazati kao nekakvu nadmenu i
razmaženu veličinu, ipak, bilo mi je drago da nije više kopao po mome
privatnom životu i školi. Umjesto toga počeo me ispitivati o fizikalnoj
terapiji koju sam pohađala, pa sam mu ispričala; u jednom me trenutku,
niotkuda, upitao da li osjećam bolove.
Odgovorila sam: - Ne, zapravo ne.
- Ne osjećaš bolove?
- Istini za volju, ne znam.
- Nichole, što misliš time reći?
- Pa, mislim, ne osjećam bol. Ne osjećam ništa. Mislim, u nogama,
zapravo od struka naniže. Gospodine Schwartz, zato sam prikovana za
kolica - rekla sam. - Nisam oduzeta ili nešto slično, jednostavno od
struka na niže nisam kadra ništa osjetiti, tako da ništa ne mogu ni
pomaknuti. Zato idem na terapiju, njom štitim mišiće od odumiranja
radi neaktivnosti. Moji mišići su bazično zdravi, i mišići i kosti, ali u
stvari, kao da su mrtvi.
Pogledala sam gospodina Stephensa, primijetila sam kako steže usne
pokušavajući zaustaviti osmijeh. Izjavio je, za zapisnik koji je vodio
gospodin Onishenko, da će priložiti liječničke potvrde zajedno s
izjavama doktora Robesona i drugih liječnika iz bolnice u Lake Placidu
koji su se brinuli o meni; primijetila sam da gospodin Garay nešto bilježi
u svoju žutu bilježnicu. - A ukoliko se liječnička dokumentacija odbije
kao prilog predmetu - dodao je gospodin Stephens - naravno, da ću
staviti primjedbu na ovo ispitivanje.
Nakon toga gospodin Schwartz želio je da mu pričam o svome
društvenome životu.
- Onda ili sada? - upitala sam.
- Prije.
Poreška. Neće uživati u onome što sam se spremala izjaviti. Počela sam s
navijačicama, pričala o tome koliko je to važno školskoj djeci, onda sam
prešla na Žetveni bal i Buckija Watersa, tada je gospodin Schwartz
izgledao smeteno. Govorila sam istinu; manje-više. Uostalom bila su to
pitanja i odgovori, a ne opisni test. Na tom papiru, mojoj izjavi mislim,
vjerojatno ću izgledati poput američke Miss Tinejdžerki ili netko nalik
njoj. Pričam o vremenu prije nesreće.
Znala sam da se bliži čas kada će me navesti na samu nesreću, i, sigurno
će me ubrzo upitati što se tog jutra dogodilo.
- Dobro, dakle, 27. siječnja 1990. godine, Nichole, jesi li u neko doba
dana izišla iz roditeljskog doma na cesti Bartlett Hill.
- Jesam.
Neko je vrijeme postavljao potpitanja, loveći pojedinosti poput vremena
izlaska, gdje nas je autobus pokupio, tko je bio sa mnom na postaji i
slično. - Bila sam s braćom - rekla sam. - Rudijem i Skipom. Jennie je bila
bolesna i toga jutra ostala je kod kuće.
- Toga jutra, jesi li primijetila nešto neuobičajeno u autobusu, ili kod
vozačice Dolores Driscoll?
- Na primjer, što? Mislim, ne sjećam se većine toga.
Gospodin Stephens upao mu je u riječ. - Stavljam primjedbu na oblik
postavljenoga pitanja. Molim neka uđe u zapisnik.
- Autobus je stigao na vrijeme? - upitao je gospodin Schwartz.
- Da.
- Gdje si sjedila toga jutra?
- Na svom uobičajenom mjestu, prva klupa s desne strane.
- Prema onome čega se sjećaš, toga jutra u svezi s vožnjom nije bilo ničeg
neuobičajenoga?
- Mislite, do trenutka nesreće?
- Da.
- Ne. Da, bilo je. Kada je Sean Walker ušao u autobus, plakao je i nije se
želio odvojiti od majke. Tako sam ja sjela pored njega i umirivala ga, a
Dolores je nakratko razgovarala sa Seanovom majkom. U trenutku kada
je Dolores ponovno krenula, iza zavoja pokraj Rendez-Vousa je izletio
auto i umalo udario Seanovu majku. Nije je ozlijedio, ali se Sean uistinu
uplašio jer je čitav prizor gledao kroz prozor.
Nakon toga više nije imao želju ispitivati me o pojedinim postajama, što
mi je bilo drago, budući da je, osim postaje na kojoj smo pokupili Seana,
ostatak vožnje protekao jednako svakom drugom jutru, pa tako nisam
mogla biti sigurna sjećam li se nečega što se dogodilo baš na dan
nesreće, ili samo slažem pojedinosti svih drugih dana koje pamtim.
- Sjećaš li se kakvo je toga jutra bilo vrijeme? - upitao me.
- Mislim da je sniježilo. Isprva sasvim rijetko. Kada smo izlazili iz kuće
snijeg još nije padao, ali kad smo se zaustavili kod Billyja Ansela već je
padalo.
Gospodin Stephens ponovno je upao: - Ukoliko se u predmet ne uloži
izvješće Državnog Meteorološkog Ureda za grad Sam Dent, nadnevak
27. siječnja 1990. godine, uložit ću primjedbu na pitanje.
- Pribavit ću to izvješće - rekao je gospodin Schwartz. Tada me upitao
jesam li toga jutra vidjela Billyja Ansela.
Potvrdno sam odgovorila, išao je svojim kamionetom za nama, kao što
je činio svakog jutra, slijedio autobus do grada. Bila sam precizna, i rekla
da sam vidjela Billyjev kamionet, ne Billyja osobno. - Sjedim sprijeda;
djeca koja sjede straga uvijek gledaju i mašu Billyju.
- Koja su to bila djeca?
- Straga. Ne znam; mislim, Billyjevi blizanci, Medvjed Otto i još
nekolicina.
- Primjedba - javio se gospodin Stephens. - Molim da se unese u
zapisnik. Ona je izjavila: »Ne znam.«
Gospodin Schwartz hitro mi se nasmiješio, smiješak starome prijatelju. -
I onda je došao trenutak kada su sva djeca bila u autobusu, točno?
- Da.
- Ipak se sjećaš - rekao je. Zvučalo je otprilike kao; kako zanimljivo.
- Da. Dok pričam o tome, naviru mi sjećanja. - Ozbiljno, i samu me
iznenadilo vjerojatno jednako kao i odvjetnike.
Gospodin Stephens izgledao je zabrinut. - Primjedba. Izjavila je: »Dok
pričam o tome.«
- Sjećaš li se trenutka kada je autobus skrenuo s ceste Staples Mill i izišao
na cestu za Marlowe, na mjestu koje se zove Vilmotska Ravan?
- Sjećam se - odgovorila sam. - Preko ceste trčao je veliki smeđi pas,
odmah pored smetlišta, Dolores je usporila da ga ne udari, a on je otrčao
u šumu. Tada je Dolores ubrzala i kao i obično, skrenula na cestu za
Marlowe. Toga se sjećam. Sjećam se prilično jasno.
- Sjećaš se? - Gospodin Schwartz podigao je obrve.
- Da.
- Zabilježite da je izjavila »prilično jasno«, ne »jasno« - ubacio se
gospodin Stephens.
Onda mi je gospodin Schwartz postavio još nekoliko pitanja o Billyju
Anselu, na primjer, nakon što smo skrenuli na cestu za Marlowe koliko
je njegov kamionet bio udaljen od autobusa?
- Ne znam. Tada je snijeg bio već prilično gust. Dolores je uključila
brisače.
- Uključila ih je?
- Da.
Javio se gospodin Stephens: - Sjećaš se toga?
- Da.
Gospodin Schwartz je nastavio: - Dobro, dakle, što si još zamijetila u to
vrijeme? Mislim na vrijeme prije udesa.
- Bila sam preplašena.
- Preplašena? Što te je uplašilo? Ispitujem te o vremenu prije nesreće.
Nichole, razumiješ li moje pitanje?
- Da, razumijem vas. Uplašilo me što je Dolores vozila prebrzo.
- Gospođa Driscoll vozila je prebrzo? Nichole, po čemu to zaključuješ?
- Po brzinomjeru. Osim toga nalazili smo se na padini.
- Mogla si vidjeti brzinomjer?
- Jesam. Gledala sam, jer je tada već gusto sniježilo. Također, činilo mi se
da vozimo prebrzo niz padinu. Bojala sam se. - Primijetila sam da je
gospodin Stephens sasvim utihnuo.
- Dobro, Nichole, prema tvojem mišljenju, kojom brzinom ste se kretali?
Pokušaj se prisjetiti.
- Stotinu deset kilometara na sat.
- Ozbiljno? Stotinu deset na sat. Sigurna si u to?
- Jesam. - Bila sam leđima okrenuta gospodinu Stephensu i nisam mu
mogla vidjeti lice, ali sam ga zamišljala kako potpuno skrhan sjedi tamo
i promatra nokte.
- Ti pamtiš da se autobus kojim je upravljala gospođa Driscoll kretao
brzinom oko stotinu kilometar na sat u trenutku udesa? - upitao me
gospodin Schwartz.
- Ne - rekla sam. - Ja znam da je vozila stotinu deset. Brzinomjer je velik
i lako ga je vidjeti s mjesta na kojem sam sjedila. Sjedila sam na prvom
sjedištu zdesna, gotovo do njega.
- Shvaćam. Jesi li tada rekla nešto u vezi s time?
- Nisam.
- Zašto nisi?
- Pa, mislim da sam bila preplašena. I nije bilo vremena.
- Nije bilo vremena?
- Ne. Budući da je u tom trenutku autobus sletio s ceste. I slupao se.
- Sjećaš se toga?
- Da - rekla sam. - Sada se sjećam. Prisjećam se dok govorim o tome.
- Izjavila je: »Prisjećam se dok govorim o tome.« Molim da izjava uđe u
zapisnik.
- Sjećaš li se točno i same nesreće?
- Sjećam se kako je autobus skrenuo, odjednom se naglo zanio udesno,
udario u zaštitnu ogradu i snježne branike uz rub ceste, i tada se
prevalio preko ruba, i svi su vrištali i tako. I to je sve. Mislim da sam
nakon toga izgubila svijest. Da, to je sve. Probudila sam se u bolnici.
Gospodin Schwartz se smiješio i bilježio nešto u svoj blok. Gospodin
Garay je bijesnom brzinom činio isto to. - Gospodine Stephens, imate li
pitanja? - upitao je gospodin Schwartz ne dižući pogled.
Pravila sam se kao da popravljam suknju na koljenima, ali sam dobro
vidjela kako me gospodin Stephens promatra; dugo nije rekao ni riječi.
Samo je glasno disao kroz nos. Naravno, nije znao jesam li govorila
istinu ili nisam, ipak nije pretjerano žudio pritisnuti me da to sazna,
budući da bi mogao na kraju početi postavljati pitanja na koja bi
gospodin Schwartz i gospodin Garay vrlo rado poslušali moje
odgovore.
Pogledala sam Tatu, nagnutog naprijed u stolcu, napola otvorenih usta,
kao da je želio reći nešto, ali se nije usuđivao.
- Nemam pitanja - rekao je tiho gospodin Stephens.
Gospodin Schwartz je nastavio: - Nemam više pitanja. Gospodine
Garay?
- Nemam pitanja - odgovorio je gospodin Garay.
- Nichole, hvala ti. Možeš ići - rekao mi je gospodin Stephens. Nije
ustajao; sjedio je u stolcu i spremao papire u torbu. Pogledavajući prema
drugom kraju stola vidjela sam da i gospodin Schwartz i gospodin
Garay čine isto, samo nešto brže od njega. Gospodin Onishenko isključio
je magnetofon i pisao nešto na samoljepljivoj etiketi. Odgurnula sam se
od stola i okrenula kolica prema Tati koji je bio na nogama, ali je
djelovao prilično klimavo.
Dok sam prolazila pored gospodina Stephensa, rekao mi je, tako tiho da
sam samo ja to čula: - Mala, bila bi strašna u pokeru.
Odgovorila sam mu: - Hvala - i brzo se udaljila od njega. Tata je vidljivo
bio u šoku, blijed i orošen znojem, izgledao je kao da ga je netko šakom
razvalio u trbuh. Vjerojatno mu je u mozgu počelo sijevati značenje
onoga što sam izjavila gospodinu Schwartzu, i to mu se vrtjelo u glavi
bez prestanka, samo još nije reagirao na to.
Dovezla sam se do njega, i kako bih odgodila njegovu reakciju;
vjerojatno nisam željela da se osramoti pred odvjetnicima, ipak, on je
moj otac; te mu rekla: - Tata, idemo. Moramo ići kući.
Kimnuo je glavom poput kakvog nijemoga sluge, podigao me iz kolica i
odnio niz stubište. Ovaj put zagrlila sam ga oko vrata i čvrsto se primila
za njega, olakšavajući mu podići me i odnijeti me do auta.
Dok me posjedao na prednje sjedište, vidjela sam kako gospodin
Schwartz i gospodin Garay ulaze u lijepa siva kola parkirana na Court
Streetu i brzo odlaze. Otpuštali su kravate i smiješili se, te uopće
izgledali vrlo zadovoljni sobom.
Tata je požurio da donese moja kolica iz sudnice, ali znala sam da će to
trajati dulje nego što mu je trebalo, jer će s gospodinom Stephensom
htjeti porazgovarati nasamo. Gospodin Stephens vjerojatno je bio
mrtvački bijesan što ga Tata nije upozorio na to koliko se ja sjećam
nesreće, a Tata će tvrditi kako ni on to nije očekivao.
Tata je do sada već vjerojatno zaključio da sam lagala, i pokušat će to
objasniti gospodinu Stephensu. Mitch, lagala je, ne sjeća se ničega, nema
pojma kojom je brzinom Dolores vozila. A gospodin Stephens tada će
mu morati objasniti da, Same, nije važno je li lagala ili nije, tužba je
odbačena, sve tužbe su odbačene. Zaboravi sve. Reci i ostalima neka
zaborave. Gotovo je. Same, ono što ti sada preostaje jest briga zašto je
ona lagala. Same, dijete koje to učini vlastitome ocu nije uračunljivo.
Samo što je Tata dobro znao zašto sam lagala. Znao je tko je tu
uračunljiv, tko nije. Gospodin Stephens nikada neće doznati istinu, ali će
je Tata uvijek znati. Spremio je kolica u prtljažnik i došao do vozačkog
sjedišta, ušao u auto i mirno sjedio čitavu minutu s ključevima u ruci,
promatrajući ih kao da ne razumije njihovu namjenu. Dugo nije rekao
ništa.
Konačno se nagnuo naprijed, stavio ključ u kontakt-bravu, i progovorio
neobično sporo gotovo mrtvim glasom: - Nichole, hoćemo li kod
Stewarta stati na sladoled? Dugo nismo bili tamo - dodao je.
- To bi bilo lijepo, Tata. Stvarno, voljela bih.
Pokrenuo je kola i odvezao preko ceste do Stewartsa, i kupio dva
korneta s pistacijom, vrstu sladoleda koju nas dvoje najviše volimo, dok
je ostali u obitelji ne mogu smisliti.
Kada smo se izvezli iz Marlowea i išli niz Istočni rukavac prema Sam
Dentu, Tati je kornet počeo kapati a ja sam mu dodavala papirnate
maramice, prolazeći pored sajmišta na rubu grada zamijetila sam da
postavljaju središnji prolaz. Do tada nisam shvaćala da je ljeto već pri
kraju. Zima i proljeće, a sada je i ljeto išlo svršetku, a ja sam se osjećala
kao da sam čitavo to vrijeme bila na putovanju po nekim stranim
zemljama.
- Već je vrijeme sajma? - upitala sam. Sajmište je bilo prekrasno i nekako
tužno. Bijele tribine i natkrivena pozornica nasuprot njoj već su bili
svježe obojeni, a polje pokošene trave unutar ovala trkaće staze bilo je
svijetlo zeleno i sjajilo se pod golemim vedrim nebom. Kad sam bila
Jennienih godina tribine su mi se činile beskrajnim i zastrašujućim,
osobito kada bismo tamo uvečer odlazili i kada su bile pretrpane
bučnom gomilom meni nepoznatih ljudi. Sada je izgledao majušan i
gotovo sladak, i više ga neće ispunjati neznanci; znat ću lica, gotovo i
sva imena okupljenih na tribinama, oni će mi mahati i zvati me da
dođem i sjednem pored njih. Trkaća staza koja je skretala poljem i
prolazila između pozornice i tribina bila je izravnata i prana sve dok nije
izgledala kao da je načinjena od čokoladne kreme. Razasute među
borovima iza pozornice stajale su niske staje za stočni sajam i izložbene
dvorane gdje sam tijekom godina dobijala vrpce za svoje izloške; angora
zečevi Cvilibim i Cvilibum, pa gipsana maketa Sam Denta kako je
izgledao 1866. s drvenim kućicama, stabla s krošnjama od mahovine i
obojenih polja; da i moj plakat »Recite ne drogama«. Za sve izloške
nagradili su me modrim vrpcama koje je Tata uramio i objesio na zidu
dnevne sobe gdje još i danas stoje, iako ih već dugo nisam pogledala.
Kostur velikog kola i duge ruke hali-galija već su bile na svojim
mjestima, gomila potamnjelih mladih ljudi bez košulja i tetoviranih
dječaka s cigaretama podizala je igračnice i šatore, vjerojatno isti oni
mladići iz drugih mjesta koji su mi i prošle godine udvarali i pozivali na
šetnju Jody, mene i druge djevojke dok smo šetale glavnim prolazom i
pokušavale ih ne primjećivati, iako smo svaki put izmislile nekakvu
ispriku kako bismo se, stigavši na kraj prolaza s kućicama, okrenule i
vratile natrag, ovaj put sporije, pogledavajući se međusobno i kolutajući
očima dok su nas mladići pozivali da dođemo do njih i iskušamo svoju
sreću.
- Nichole, bi li željela ove godine ići na sajam? - upitao je Tata. Usporio
je i zajedno sa mnom promatrao sajmište, vjerojatno razmišljajući o istim
stvarima.
- Kada je? Kad se otvara?
- Otvorenje je sutra, traje čitav tjedan, i još tijekom vikenda.
- Nisam sigurna, Tata. Možda. Pusti me da razmislim o tome? Može?
Rekao je da može i onda smo stigli do grada.
Prije odlaska kući još smo porazgovarali o jednoj stvari, za koju i dalje
vjerujem da je upravo ona prevagnula u korist mojeg odlaska na sajam,
iako na prvi pogled djeluje nepovezano s time. Kad smo ušli u dvorište
upitala sam Tatu: - Oni ništa neće učiniti Dolores, zar ne?
Ugasio je motor, i zakratko smo sjedili u tišini, slušali smo otkucaje sata
na ploči s instrumentima. Konačno je progovorio: - Ne. Nitko neće tužiti
Dolores. Ona je naša.
- Hoće li imati nevolja s policijom?
- Prekasno je za takve stvari. Dolores ionako više ne smije voziti školski
autobus; školski se odbor odmah pobrinuo za to. Sumnjam da i ona to
želi. Svi znaju koliko je sama propatila.
- A sada, hoće li je itko kriviti?
- Većina hoće. Oni koji ne znaju istinu krivit će je. Nichole, ljudi uvijek
moraju pronaći nekog krivca.
- Ali, mi znamo istinu - rekla sam. - Nije li tako?
- Tako je - odgovorio je i prvi put nakon nesreće pogledao me ravno u
oči. - Nichole, mi znamo istinu. Ti i ja. - Njegove velike modre oči
ispunile su se suzama žalosti, činilo mi se da čitavim svojim licem moli
da mu oprostim.
Osmjehnula sam mu se, ali mi nije bio sposoban uzvratiti osmijeh.
Odjednom sam shvatila da se on više nikada neće moći smijati. I shvatila
sam da sam dobila upravo ono što sam tražila.
- Tako - rekla sam. - Gotovo je.
Okrenuo mi je leđa i izišao iz auta, a kad je došao na moju stranu
gurajući kolica i otvorio mi vrata, rekla sam mu: - Tata, mislim da ipak
želim otići na sajam.
Usredotočio se na rasklapanje invalidskih kolica; nije rekao ni riječi.
- Idemo u nedjelju popodne i idemo vidjeti sve - rekla sam. - Posljednji
dan sajma uvijek je najbolji. Tada dolaze svi iz grada, i onda možemo
sjesti na tribine i svi će nas vidjeti kako smo zajedno. Možemo razgledati
i stoku, i rodeo i prolaz, igre, sve. Svi mi zajedno, čitava obitelj.
Ozbiljno je kimnuo, podigao me iz auta i posjeo u moja kolica. Tada me
uz kosinu uvezao u kuću.
Dolores Driscoll
Svakoga kolovoza otkako smo vjenčani, čak i prije toga svatko za sebe
još od djetinjstva, Abbott i ja išli smo na okružni sajam u Sam Dentu,
koji bi po pravdi trebao biti u Marloweu, budući da je tamo okružno
središte. Umjesto toga, sajam se održava u Sam Dentu, na velikom
starom sajmištu koje se nalazi uz istočni rukavac rijeke Ausable. Abbott
voli sajmove, posebno natjecanje u sudaranju; tjednima prije toga
upravo grozničavo očekuje događaj, nalik nekom dječarcu.
Osim užitka koje mi njegovo uzbuđenje pruža, ja mogu i ne moram otići
tamo, za mene je to samo jedna postaja na kojoj se čovjek zaustavi u
godišnjem tijeku, ali priznajem da su mi drage stočne izložbe. Volim
lutati kroz mljekarske staje više od bilo kojih drugih izložbenih prostora,
vjerojatno zbog mojih djetinjih uspomena na oca koji je proizvodio
mlijeko. Mračne i tople staje, miris piljevine, sijena i svježeg kravljeg
izmeta, spore i meke kretnje krava, njihove velike, vlažne oči - te se slike
probiju kroz sve moje nevolje ravno do srca, gotovo mi navru suze dok
prolazim dugim niskim stajama zastajući tu i tamo kako bih se divila ili
progovorila koju riječ s nekom posebno lijepom kravom đersejske
pasmine, ili nekom slatkom crno-bijelom holštajnkom, pasminom krava
kakve je držao i moj otac.
Abbott to ne doživljava jednako. On se bolje osjeća u buci i sjaju
središnjeg prolaza, i kao što sam već rekla, na natjecanju sa sudarima
koje voli promatrati s vrha tribina. - Potrebna... ti je... udaljenost... da
možeš... to doživjeti - objašnjavao mi je.To je malo teže izvesti s obzirom
na njegovu vezanost za invalidska kolica posljednjih nekoliko godina.
Obično se dogodi da nas i prije nego stignemo do tribine primijeti
nekolicina ljudi iz grada, pričekaju nas na dnu tribina i onda, jedan sa
svake strane podigne i Abbotta u njegovim kolicima odnese do
najgornjeg reda gdje može zakočiti kotači i čitavu predstavu, savršeno
sretan, promatrati sve do samog završetka. Kada sve završi obično se
pojave isti dečki i odnesu ga dolje, gdje ga ja preuzmem i odguram do
parkirališta.
Ove je godine bilo drukčije. Vjerojatno sam trebala očekivati nešto
takvo, ali sam ipak bila nespremna. Iako vjerujem da se Abbott nije ni
najmanje iznenadio - njega vrlo malo toga može iznenaditi. Na žalost,
nisam s njim razgovarala o tome, nisam mu čak ni najavila, jednostavno,
vjerovala sam da je dovoljno vremena proteklo da ljudi prožive svoje
prve zbrkane reakcije na nesreću i staloženo sagledaju, kao što sam i ja,
manje-više, učinila; držala sam se podalje i nadala se, razmišljala tijekom
svih tih samotnih mjeseci, što sam jedino smatrala ispravnim; do sada,
vjerovala sam, ljudi su već odbacili svoje mračne i dvojne misli o meni, i
sada su pripravni ponovno prihvatiti mene i Abbotta kao drage
prijatelje i susjede kakvi smo oduvijek bili. Sam Dent bio je oduvijek
naše jedino životno stanište. Pripadali smo gradu, mi njemu oduvijek, a
on jednako nama; vjerovala sam da ništa to ne može promijeniti. Grad
nam je bio poput istinske obitelji. Naravno, u svakoj se obitelji događaju
strahote, smrt, bolesti, razvodi i krvave svađe, baš kao i u mojoj obitelji;
ali su takvi događaji uvijek imali svoj kraj, i prolazili bi, a obitelj bi
ostajala kao što je i moja oduvijek uspijevala. Isto mora vrijediti i za
grad, vjerovala sam. Ali ja sam blage ćudi, tako tvrdi Abbott. Mislim,
čak i previše blaga.
Kada smo pristigli na sajam bilo je rano nedjeljno predvečerje, posljednji
dan sajma, pa sam morala ostaviti kombi na najudaljenijem kraju
parkirališta, prema tribinama vodio je dug i neravan put. Tijekom dana
prešla nas je i oluja, jedna od kolovoških oluja koje se brzo i teško sjure s
planina, poput teretnog vlaka iz Kanade, pričekali smo kod kuće da nas
prijeđe i uputi se prema Vermontu, što se i dogodilo oko šest popodne;
nebo je zasjalo vedrinom, tamno modro, a zrak je bio vlažan, svjež, kao
da ga je netko pošteno izribao. Po prvi put tijekom toga ljeta u zraku se
mogla namirisati jesen.
Oluja je bila kriva što smo okasnili te nismo stigli pogledati stočnu
izložbu, što me je pomalo rastužilo, niti lunjati središnjim prolazom u
čemu Abbott uživa. Natjecanje u sudaranju započelo je točno u sumrak,
budući da je neizmjerno uzbudljivije sjediti na vrhu tribina i promatrati
automobile kako se međusobno uništavaju pod svjetlom reflektora nego
po danu, kada bih se čitav taj događaj svakom normalnom čovjeku činio
glupim i nevrijednim praćenja. Štoviše, meni bi taj prizor danju bio
pomalo i neugodan, ali vjerujem da Abbottu to ne bi ni najmanje
smetalo. On ne posjeduje toliko samopouzdanja kao ostali, čemu je
vjerojatno uzrok njegov moždani udar i ono što je u svojoj bolesti
naučio.
Krenuli smo s parkirališta prema ulazu, i niz donji kraj sajmišta ispred
tribina, što nije bilo jednostavno jer je staza bila utabana i mokra, trava
izgažena mnogim nogama tijekom prošloga tjedna. Ipak, veselili smo se,
i Abbott i ja; bio je to naš prvi zajednički izlazak među ljude od prošle
zime naovamo. Nakon nesreće nazočila sam sprovodima, ali sam išla
sama, čak me ni Abbott nije pratio; bilo je to na neki način skupljanje
svjedočanstava, možemo to tako nazvati. Sve sam držala u sebi, nisam
govorila ni s kim, nestajala bi s krajem službe. To sam jednostavno
morala činiti, bilo je to nešto neizmjerno važno, između djece i mene. Ne
vjerujem da su me oni odrasli željeli vidjeti tamo, ali sam to morala
učiniti - zbog djece, koja bi, da su mogla govoriti u svoje ime, zasigurno
željela vidjeti me na svojim sprovodima kako se molim za svaku od
njihovih dragih duša. Tako sam i uradila. Da sam ostala kod kuće,
smatrali bi me kukavicom.
Osim sprovoda držala sam se podalje od svih dužnosti u gradu;
crkvenih pitanja, sastanaka, prodaje peciva, i ostalog, te se pretežno
usmjerila južno i zapadno, naš život okrenula prema Lake Placidu kamo
sam morala dva puta tjedno voziti Abbotta na fizikalnu terapiju.
Naravno, nisam više vozila školski autobus; dva tjedna nakon nesreće
primila sam pismo u kojemu me školski odbor izvješćuje kako im moje
usluge više nisu potrebite, ali sam to isto sama odlučila; hvala im. A
budući da me ni Eden Schraft nije nazvala, kao što je to uvijek činila, da
se dogovorimo o raznošenju pošte tijekom ljetnih mjeseci, odustala sam
i od toga; ponešto nevoljnije nego što sam se odrekla vožnji autobusom,
raznošenje pisama nije mi izazivalo nikakva strašna sjećanja. Sada, svaki
put kada ugledam jedan od velikih žutih Internationalovih autobusa na
cesti, jednostavno moram odvratiti pogled ili se nekako usredotočiti na
neku pojedinost, zbroj brojaka na registarskoj pločici, kombinaciju
karata u pokeru koju bi te brojke činile, i tako činim sve dok mi vozilo
ne nestane iz vidokruga.
Sve namirnice nabavljala sam u Grand Unionu u Lake Placidu, čak sam
počela kupovati i njihove lokalne novine preko kojih sam pronašla
posao vozača hotelskih gostiju. Novac nam je bio potreban - od
Abbottovog udara, bila sam jedina koja je donosila novac u kuću. Počela
sam u Manor Houseu koji je oglasio ponudu za vozača za pola radnog
vremena, trebalo je goste iz zrakoplovne luke u Saranacu prevoziti do
hotela. Nisu povezali moje ime s već posvuda poznatim udesom u Sam
Dentu, a naravno da nisam spomenula školski odbor kao nekoga tko će
mi dati preporuku. Onda sam sama uspjela proširiti posao na još
nekoliko hotela i nabavila si pager i CB-stanicu, te sam ubrzo bila na
dužnosti sva dvadeset četiri sata, i boravila u Lake Placidu pet, a
ponekad i šest punih dana tjedno, prevozeći goste iz hotela do zračne
luke i obratno, kružeći s grupom kanadskih lovaca na suvenire
središtem grada gdje se nalaze prodavaonice da bih ih nakon toga
odvela i pokazivala im okolicu - Whiteface, olimpijske skakaonice, kuću
Johna Browna, grob Kate Smith. Kada ga promatrate iz turističkog kuta,
Lake Placid sasvim je zanimljivo mjesto.
Ponekad bi, zbog svog dobrog srca, budući da mu ubrzo postane
dosadno, i najradije bi se vratio kući radioaparatu i svojim knjigama,
Abbot pošao sa mnom što bi me malo razveselilo. Tih dana bila sam vrlo
osamljena, još uvijek djelomično u šoku izazvanim udesom, a Abbott je
bio jedina osoba s kojom sam bila u stanju razgovarati. Zima je ubrzo
prošla, pojavili su se prvi znaci proljeća koje se dokoturalo nekoliko
tjedana kasnije, pa je došlo ljeto; u kasno ljeto ponovno sam se osjećala
kao ona stara - iako, znala sam da nikada više neću biti ista. Mrtve ne
možete vratiti u život, dobro sam to znala.
I tako, sajam mi se učinio pogodnom prilikom da se ponovno vratim
svom građanskom životu - izići na sajam sa suprugom, samo se
pridružiti gomili i ne praviti nikakav veliki događaj, samo pozdraviti
one koji su se činili voljni razgovarati sa mnom, te se dobro zabaviti
tijekom tih nekoliko sati, baš kao i svi drugi, i tada se vratiti kući.
Umoran, ali sretan, kako se obično kaže.
Jesam li bila nervozna ili uplašena? I jedno i drugo, naravno. Moj sin
Reginald upozorio me na to. - Mama, zaboravi to, zaboravi taj prokleti
grad. Dođite ovamo, i ti i tata, prodajte kuću i preselite se k meni u
Plattsburgh. Mogu vam na katu složiti stan, ili ćemo renovirati podrum,
učinit ćemo već nešto, a ja ću skrbiti za vas oboje. - Kao da smo dvoje
bespomoćnih staraca. Mislim da je on u tome imao vlastite porive, sada
kada su Tracy i on živjeli odvojeno, stanovao je sam u njihovoj kući.
Reginald je oduvijek bio pomalo mamina maza, i potajno se toga sramio;
i budući da se nikada nije vratio u Sam Dent živjeti blizu mene i svoga
oca, sada je pokušavao nagovoriti nas da se preselimo k njemu.
Veliko ovalno polje pred tribinama obrubljeno je zemljanom stazom
koja se obično koristi za kasačke utrke. Noćas je trkaća staza, zajedno s
poljem bila potpuno prekrivena starim slupanim, blještavo obojenim
automobilima, po njima su bile nabacane ružičaste i žute mrlje i
kojekakve poruke, duhovitosti, ženska imena i velike brojke na vratima,
krovu i poklopcu motora. Oko automobila, bez nekog vidljivijeg reda,
bili su parkirani kamioni za vuču, kamioneti, čak i oni novi automobili
Z-tipa, s nekoliko stotina ljudi koji su se motali oko automobila,
ispijajući pivo i, sve u svemu, dobro se zabavljajući. Većinom su to bili
mladi ljudi i žene, i tinejdžeri, oni zaljubljeni u motore i automobile.
Muškarci i dječaci, šak i nešto žena motali su se među vozilima za vuču,
kamionetima, automobilima i starim šarenim kolima kao da su kod
kuće, kao da su ta vozila voljene i divljenja vrijedne životinje koje su
sami uzgojili. Čitav se čopor mišićave i savršeno zdrave mladeži prilično
dobrog izgleda šepurio naokolo, s rukavima zavrnutim gotovo preko
ramena da bi što bolje pokazali osunčane mišiće i nove tetovaže,
djevojke u uskim hlačicama, trapericama i grudnjacima, s kosom
zavijenom, nakovrčanom i učvršćenom po posljednjoj modi koju su
promicale pop-zvijezde i televizijske serije. Iz njihovih je kasetofona
treštao rock, ili folk, posvuda je bilo hladnjaka s ledenom pivom,
ponegdje je plesala nekolicina parova.
Bilo se već gotovo smračilo. Uključili su snažne reflektore pred tribinom
da rasvijetle kratak komad kišom namočene staze koju su zatvorili
između tribina i podignute otvorene pozornice nasuprot njoj. S polja je
dopirao blijedi sjaj reflektora i bljeskovi iz središnjeg prolaza, te iz vozila
- trake i krugovi crvenoga, žutoga, purpurnoga i zelenoga svjetla - šarali
su preko mladih lica koja su bila na polju poput odbljesaka neke goleme
lomače. Probila sam se između dvije prilično olupane limuzine ravno na
polje među njih i gurala preko trave Abbottova kolica između šlepera i
kamioneta i gomila djece koja su napucavala pivske konzerve. Začula
sam najavljivača koji je počeo čitati redoslijed prvih kvalifikacija.
Abbot je zamahnuo glavom unatrag i rekao mi: - Ne smijem... doći...
prekasno. - Požurila sam, ali dok sam ga gurala kroz taj beskraj
automobila, kamiona, kamioneta prema tribinama, osvrtala sam se
naokolo pogledom tražeći svoj stari karavan, Urlator, za koji sam se
nadala da će noćas ući u završnicu. Iz mrtvih ga je podigao i vozio
Jimbo Gagne. Vjerojatno ću ga jedva prepoznati - redovito poskidaju sva
stakla i svjetla tako da jedva prepoznaješ koje je marke taj automobil
nekoć bio, osim, naravno, po odbojnicima i maski hladnjaka i još
ponečem. I zaboravite tko je bio njegov prvi vlasnik.
Čitavim sam putem preko poljane prema tribinama držala oči otvorene,
ali nijednom nisam ugledala nešto ni približno onome što bi barem
ovlaš nalikovalo Urlatoru. To su ime starome Dodgeovom karavanu
nadjenuli moji sinovi. Auto me služio tijekom sedamdesetih i bio je moj
prvi autobus, koji je nakon 250.000 prijeđenih kilometara konačno u
miru počinuo i prestao voziti. Odgurala sam ga iza štaglja, te ga podigla
na blokove, u slučaju da Abbottu ili dečkima ikada zatrebaju rezervni
dijelovi, do čega nikada nije došlo budući da su moji dečki postali
opsjednuti terenskim vozilima i pogonom na sva četiri kotača, a ja sam
već vozila svoj prvi GMC, a nakon toga dobila sam International. Tada
je Abbotta udarila kap. Stari je Dodge tijekom svih tih godina ostao
manje-više zaboravljen ostavljen na tratini, zarašten u kupinovo grmlje i
visoki korov. Sve do jednoga dana mjeseca lipnja ove godine, kada se u
kući nenajavljeno pojavio Jimbo Gagne i izjavio da ga želi kupiti. Rekao
je da mu se sviđa njegov odnos težine i snage; Dodge je imao oboje u
izobilju, i da bi ga želio ponovno osposobiti i izvesti na sudaranje na
ovogodišnjem sajmu.
Rekla sam: - Jimbo, ne lupetaj, uzmi ga. Odvuci ga otamo i nosi ga sa
sobom - tako sam rekla i na licu mjesta napisala ugovor o prodaji vozila
za jedan dolar. Bio je prvi čovjek iz grada koji je došao k meni sasvim
normalno i svojevoljno još od dana nesreće, te sam mu bila do te mjere
zahvalna da bih mu vjerojatno i Voyager prodala za dolar, samo da je to
zatražio. Jimbo je jedan od Anselovih vijetnamskih veterana, do sada s
najduljim stažem u servisu, mislim već devet ili deset godina, te iako
živi u Ausable Forksu u prikolici sa suprugom i tucetom pasa za vuču
koje je okućio u starim bačvama od motornog ulja razbacanima po
njegovom dvorištu, zbog svoje povezanosti sa Billyjevim servisom
smatramo ga gotovo jednim od naših. Ljudi se bune što stare uljne bačve
koristi za pseće nastambe, ali ne vidim zašto bi bačve pretvorene u pseće
kućice bile toliko lošije od prikolica u kojima žive ljudi. Jimbo je mršav
muškarac smeđih očiju čvrste crne kose i dugih Fu Manchu brkova,
zlatnom naušnicom i izgleda koji utjelovljuje čisto zlo. U stvari je
sramežljiv i osjetljiv čovjek, poštovanja vrijedan, tih i uljudan ispod te
svoje gusarske odjeće, i kada je došao s Billyjevim tegljačem odvući
Urlator, prema meni je bio blag i uljudan. Znao je da samo jednom
trebam pogledati tegljač i da ću se istoga trena sjetiti kada sam ga zadnji
put vidjela kako izvlači autobus iz vodom ispunjene jame tog snježnog
jutra u siječnju, tako da me nazvao kako bi najavio svoj dolazak i u šali
objasnio da zove kako bih mogla otići nekamo dok on odvlači star
Urlator.
- Dolores, znam koliko si vezana za tu krntiju. Meni je isto tako s nekim
mojim psima. Slušaj, ne vozim tvoja kola na otpad. U stvari,
namjeravam staroj kanti podariti novi život. Možda bi o tome tako
trebala razmišljati - predložio mi je.
Poslušala sam ga, ali sam se maknula podalje od kuće kad je stigao s
velikim modrim kamionom. Zapravo, večer prije Abbott i ja odvezli
smo se u Placid na večeru kod Ponderose, mjesta poznatog po jeftinim i
dobrim odrescima, te dugačkom baru sa salatama koji Abbott osobito
voli budući da sve može dohvatiti sjedeći u kolicima. Svako malo
odveze se do tamo, čak i meni donosi salate. - Samo... ti... sjedi... ja... ću
te... poslužiti - govori mi. - Svatko od... nas... mora... služiti... ponekad.
Nisam sklona zamjećivati to, ali Abbott tu i tamo mora osjećati navalu
krivnje zbog načina na koji sve te godine skrbim o njemu, te u onim
rijetkim prilikama kad je kadar učiniti nešto za mene, nesumnjivo je
značenje tog posla njemu neizmjerno veće nego meni. Pokušavam
pozorno tražiti takve prilike i uvijek mu se naći na usluzi, ali su one
veoma rijetke s obzirom na njegovo stanje. Meni to nije važno, budući
da se o meni skrbi njegov um, ne njegovo tijelo. U onim danima, prije
moždanog udara, skrbio se za mene i svojim tijelom, koje je, kažem vam,
bilo uvijek bijelo poput mlijeka i meni predstavljalo nježno uživanje, i
koje mi je pružalo sve potrebne i ljubavne usluge koje žena može
zamisliti, tako da, posljedično tome, nisam obraćala dovoljno pozornosti
njegovom umu, od samog početka nadmoćnome mome, pravednijem i
sređenijem. Sada Abbott i ja živimo zajedno poput savršenoga brata i
sestre, a uvjerena sam da nisam bila dovoljno pametna i postupala s
njime tako prije nego ga je udarila kap.
Kada smo stigli do ruba poljane, morali smo prijeći stazu pored jednog
vatrogasnog vozila kako bismo stigli do desnog kraja tribina; tamo sam
ugledala nekolicinu poznatih, bili su to dobrovoljni vatrogasci iz Sam
Denta, znala sam da su me vidjeli i prepoznali - nije me teško
prepoznati, čak i u polutami; krupna sam i crvenokosa, i guram jednog
sitnog muškarca u invalidskim kolicima. Nisam ih željela moliti za
pomoć pa sam samo kratko kimnula na pozdrav, za što mi je istog trena
bilo drago, budući da niti jedan od njih nije odzdravio ni Abbottu ni
meni dok smo prolazili pored njihovog vozila i prelazili stazu.
Došli smo do ulaza gdje sam kupila ulaznice, i uputili se prema dnu
tribina. Bile su gotovo ispunjene, mnogo je ljudi stajalo uz ogradu
trkališta. Većinu sam ih poznavala, prirodno - veći dio stanovnika Sam
Denta dolazi gledati završnicu sudaranja - vidjela sam kako nas gledaju
i brzo skreću pogledom prema stazi i pozornici, ili pak gurkaju one
pored sebe, koji bi se tada okrenuli i bacili hitar bezizražajan pogled
prema nama. Nitko nije ni riječi progovorio ni s Abbottom ni sa mnom,
ili barem priznao našu nazočnost. Znala sam da ne previđaju Abbotta;
gledali su kroz mene. Ali, on je bio sa mnom, tako da ni on za njih nije
postojao. To me je razgnjevilo.
Nekoliko sam puta htjela pozdraviti kako bih natjerala nekoga na
razgovor, ali prije nego bih uspjela i progovoriti ljudi bi mi okretali leđa.
Zakratko sam pogledala stepenište; izgledalo je dugo i strmo. Dolje,
stojeći pred tribinama mogla sam djelomično vidjeti utrku; Abbott nije
mogao. - Drži se, dušo - rekla sam mu. - Vjerujem da te mogu odvući
gore.
Lijevom se rukom i šakom može sasvim dobro služiti, oduzeta mu je
desna strana; i tako, kada bi čvrsto zgrabio lijevi rukohvat, morao je
čitavo tijelo prebaciti na protivnu stranu kolica kako ne bi izgubio
ravnotežu. Ipak, to je bio jedini način. Okrenula sam ga i počela
unatraške vući kolica do prve stepenice, mislila sam ga vući stepenicu
po stepenicu, uvjerena da, kada me neka dobra duša vidi kako se
mučim, možda mi čak i priskoči u pomoć. Samo to bi morao biti neki
stranac, vjerojatno turist. Zagunđala sam od napora i povukla ga, a
stolica se s treskom popela; svladali smo prvu stepenicu. Pa drugu. Pa
treću i uskoro smo stigli do prvog odmorišta.
Ostala sam bez daha, noge i leđa bili su mi vreli i drhtali su od napora,
morala sam stati i doći do daha, i u tom trenutku, kada su se svi
naprezali previdjeti me, Billy Ansel stvorio se pored mene, bio je s
nekom meni nepoznatom ženskom koja je za njim skakutala uz
stepenice.
Široko se nacerio, što i nije bio njegov uobičajen izraz lica, i rekao: - Ej,
bok, Dolores! Došla si na sudaraljke, ha? Dolly, ti si prava cura! - glasno
je govorio, pa sam za trenutak pomislila da sa mnom zbija neukusne
šale. Kako se nacerio, kroz bradu su mu se pokazali zubi, kao da ih je
stiskao. Bio je uobičajeno odjeven, vojničke hlače, bijela košulja i
naramenice, ali sam mu u ruci primijetila papirnatu vrećicu s bocom,
shvatila sam da je pijan.
Pogledala sam žensku koja je bila s njim. Otprilike trideset pet, trudila se
izgledati kao da joj je dvadeset - bosonoga, u uskim odrezanim
hlačicama i majici s natpisom »Sranje se događa« na prsima. Bila je viša
od Billyja, mršava poput vješalice, tamne kose, imala je malu glavu koja
je pod raskuštranom frizurom, toliko omiljenom u tinejdžera, izgledala
još manja. Tanke usne namazala je čak i preko ruba žarko crvenim
ružem, pokušavajući ih učiniti punima; djelovalo je samo s veće
udaljenosti. Zapravo, nije bila tip žene koju očekujete sresti u Billyjevom
društvu. I ona je bila pijana.
- Dolores, vrapca ti, izgledaš kao da bi i tebi i Abbotu dobro došla
pomoć - rekao je Billy i pružio vrećicu svojoj pratilji. - Joj, oprosti, ovo je
Stacey, - predstavio ju je. - Stacey Gale Morisson iz Ausable Forksa.
Stacey Gale, upoznaj moje stare prijatelje Dolores i Abbotta Driscolla,
oboje iz Sam Denta. Oni su ti prave ljudine - izjavio je.
- Drago mi je - rekla je Stacey Gale. Nije mi pružila ruku, pa nisam ni ja
njoj.
- Dolores, kamo si krenula? Sve do vrha? Daj da ti pomognem.
- Ma, u redu je - rekla sam. - Mogu ja sama.
- Vraga možeš. Odi, stani s jedne strane, ja ću podići drugu i onda ćemo
dragog Abbotta odnijeti do vrha, u tren oka. Čemu služe susjedi, ne?
Abbote, moramo si uvijek međusobno pomagati, ne? Susjedi moraju
uvijek pomagati jedni drugima. Točno?
Abbot je zamahnuo glavom i zagledao se u Billyjevo u bradu zaraslo
lice, na njemu je vjerojatno gledao neke mračne stvari neprimjetne
ikome drugome. - Ti... pomogneš... Dolores... pomogneš... meni... -
obratio mu se Abbott. - Zahvali... svima... ostalima... na pomoći - dodao
je.
Kako si rekao, Abbotte? Nisam te shvatio dokraja. Dolores, što je rekao?
- upitao je Billy. - Abbotte, nemoj se uvrijediti.
Rekla sam mu, iako sam sumnjala da je shvatio.
- To je točno, do srži točno. Idemo, Dolores - rekao je, zgrabio kolica s
jedne strane, ja sam ih podigla s druge, pa smo tako podigli Abbotta i
njegova kolica, te se poput rakovica postrance uspeli stepeništem.
Stacey Gale slijedila nas je, uspinjući se za nama, iako je izgledala
nekako isključena iz svega.
Na vrhu smo spustili kolica, zakočila sam ih i smjestila na odmorištu.
Gledatelji koji su sjedili u zadnjem redu bez riječi su se pomakli na klupi
i tako napravili mjesta za Stacey Gale, pa za Billyja Ansela, i konačno, za
mene. Primijetila sam u tome redu nekoliko poznatih lica - par
Hamiltona i Prescotta, nekoliko Atwaterovih s Wilmotske Ravni, i još
nekolicinu ljudi iz grada - samo, svi su gledali ravno pred sebe, kao da
nisu primijetili naš dolazak.
Sjela sam na kraj klupe, Abbot mi je sjedio slijeva, a Billy Ansel s desne
strane, spustila glavu i lice zakopala u dlanove. Bože kako mi je bilo
teško. Puno teže nego sam mislila da će biti. Srce mi je udaralo kao ludo,
uši su mi se zažarile. Bilo mi je uistinu žao što smo došli.
- Čuj me, Dolores - rekao je Billy, i svojom teškom rukom ogrlio me oko
ramena. - Samo se trebaš dobro provoditi, i to je sve. Kad god
uzmogneš, zbriši nekamo i provedi se kao luda. K vragu s ostalim, k
vragu sve.
Pružio mi je bocu. Na trenutak sam se dvoumila, ali sam ipak
odmahnula glavom, ne, a on je na to sam potegnuo. - A, Abbott? -
upitao me tiho, brišući usta nadlanicom. - Možda je on za pokoji gutljaj?
- Ne, Abbott ne pije.
Billy se ispričao, iako nisam znala zašto i pružio bocu Stacey. Dobrano je
potegla iako se trudila da izgleda kao da je samo okvasila usne, Billy se
nasmiješio s odobravanjem i stavio ruku na njezino golo koljeno.
Nisam znala što da mislim o tome koliko se Billy nakon nesreće
promijenio. Pomalo me plašio; iako, najvećim dijelom samo je u meni
izazivao tugu. Bio je plemenit čovjek; sada je potpuno propao. Nesreća
je uništila mnoge živote. Točnije rečeno, srušila je građevine o kojima su
ti životi ovisili - ovisili, vjerojatno, u daleko većoj mjeri nego što smo mi
isprva mislili.Grad svoju djecu treba za mnogo više toga nego što sam
zna.
Razmišljala sam o Walkerovima, Wendellu i Risi, kako sada žive
odvojeno, razvode se, oglašavaju prodaju motela. Prije tjedan dana
naletjela sam na jadnog odebljalog Wendella kako premotava video
vrpce u videoteci u Ausable Forksu, tamo u posljednje vrijeme
posuđujem filmove, ispričao mi je da Risa prodaje hot-dogove kod
Stewartsa u Keene Valleyu. Bio je to kratak razgovor; oboje smo zbog
susreta osjećali nelagodu.
Lamstonovi su se preselili u Plattsburgh i žive od socijalne pomoći u
unajmljenoj kući na jezeru. Kayle Lamston završio je privremeno na
psihijatriji ne bi li se rješio alkohola, ali se nakon toga, kako su mi
pričali, vratio boci, ali ovaj put u njoj je tražio osvetu, i skončao s
ozbiljnijim oštećenjima mozga te više nikada neće raditi.
Na Ravni su se tijekom proljeća i ljeta događale svakakve gadarije,
dovoljno velike da završe u novinama, Bilodeauovi i Atwaterovi
prodavali su manje količine marihuane i kokaina koje su krijumčarili
preko kanadske granice. Troje od četvero Bilodeauovih i isto toliko
Atwaterovih, koji su prije godinu dana postali roditelji, glave kuće, kako
bi se moglo reći, završili su iza rešetaka u Ray Brooku.
Diljem čitavog grada moglo se naići na opustjele kuće i prikolice, sada
za prodaju, zimus su to bili nečiji obiteljski domovi. Grad treba svoju
djecu, jednako jako kao što ih treba i obitelj. Bez njih grad se raspada,
zajednica se pretvara u raspršenu gomilu međusobno razdvojenih
pojedinaca. Ottovi, na primjer. Otkako je poginuo Medvjed, bilo ih je
teško zamisliti zajedno. Snažna bol ionako vas odvaja, ali u određenim
okolnostima, ona je sve što imate, i nakon velikog gubitka morate uzeti
bilo što je preostalo, čak i ako vas to odvoji od sviju. Ottovi su imali
sreće - uz njihovu bol pristigla im je nova beba. U protivnom, a u to sam
sigurna, i njihovi životi razdvojili bi se.
Razmišljala sam o svojoj djeci, Reginaldu i Williamu, jesu li oni učinili to
za mene i Abbotta, je li njihova nazočnost u našim životima bila ono što
nas je sve te godine držalo zajedno i u miru. Kada smo Abbott i ja bili
mlađi bili smo upravo opsjednuti jedno drugim, toliko oduševljeni
onime što smo smatrali zajedničkim osobinama, te da nisam dva puta
zanijela sasvim slučajno, vjerojatno bismo izgubili dodir sa svima i
svime izvan nas i možda nikada ne bismo sazreli kao ljudi. Naša
međusobna opsjednutost nalikovala je izdvajanju koje prozlazi iz velike
boli; nalikovala je onoj krajnjoj tuzi. Bez naše djece ne bismo nikada
otkrili da se razlikujemo, što je upravo još više ustalilo našu ljubav. Bili
bismo poput dvoje rastrešenih adolescenata, izgubili bi se u viđenjima
onoga drugoga, počeli bi upijati jedno drugo takvom snagom da ne
bismo bili kadri pomagati si međusobno svih onih godina koje su
slijedile.
Pogledala sam Billyja Ansela i odjednom shvatila da me je kod njega
najviše plašilo i rastuživalo to da on više nije nikoga volio. Sve što je
imao bio je on sam. A samo sebe ne možete voljeti.
Otprilike u to vrijeme zamijetila sam nekakvo komešanje kod ulaza na
tribine, točno nasuprot onome na koji smo mi ušli. Ljudi su se gurali,
čitava hrpa ljudi iz Sam Denta, dizala je buku oko nekoga ili nečeg na
ulazu, vješali se jedni po drugima, istezali vratove da vide što se dolje
događa.
Tada sam u središtu skupine pored vrata ugledala visoku pojavu Sama
Burnella, za njim je išla njegova supruga Mary, i njihovo troje djece, oni
mlađi, Jennie, Skip i Rudy. Trenutak kasnije nekolicina ljudi iz skupine
zakoračila je unatrag i tada sam ugledala Sama koji je gurao invalidska
kolica u kojima je sjedila njegova kći Nichole. Prizor je bio zadivljujuć.
Svi su se smiješili, a oni najbliži njoj pružali su ruke da je dodirnu.
Nekolicina je zapljeskala, priključivalo im se sve više i više ljudi, dok je
Sam s obitelji, s Nichole koja je bila ispred sviju njih, prolazio od ulaza
ravno prema dnu stepeništa na drugome kraju tribina. Nichole se
smiješila, nježnim i blagim osmjehom - ona je prekrasna djevojka,
četrnaestogodišnjakinja blagoslovljena izgledom filmske zvijezde -
polagano je mahala rukom, naprijed-natrag, poput sveca u procesiji, dok
su joj okupljeni pljeskali i otvarali put njezinim invalidskim kolicima.
Billy me je gurnuo laktom i rekao tihim glasom: - Dolores, upravo smo
dobili i lokalnog junaka - i zacerekao se tako da to nikada neću moći
oponašati.
Okrenula sam se Abbottu i rekla mu: - Billy tvrdi da je Nichole postala
gradski junak.
- To... ne... iznenađuje.
Nekolicina se, troje, četvero njih okupila oko njezinih kolica i podigla ih
poput prijestolja, te su s njezinim ocem, Samom i ostatkom obitelji koja
se vukla za njima odnijeli Nichole uz stepenice kao kakvu kraljicu, dok
je pljesak jačao, bio je to stalan pljesak poštovanja, čak su se i stranci,
turisti, koji ni u kom slučaju nisu mogli imati blagog pojma što se njoj i
gradu bilo dogodilo, pridružili pozdravu.
- Dobro, koji vrag je s malom? - upitala je Stacey Gale. I ona je
pripremila dlanove.
Na takvo pitanje bilo je teško odgovoriti. Djelomično je, znala sam, to što
je Nichole Burnell preživjela udes i proživjela strahovit gubitak, gubitak
koji su primjetnim činila invalidska kolica, i sada se, nakon mnogih
mjeseci osame, napokon vraća k nama, vraća poput pobjednika.
Djelomično, što je ona bila jedna mlada djevojka koju je njezin udes
pročistio. Sjećala sam se kako sam promatrala neke vijetnamske
veterane koji su radili za Billyja Ansela. I djelomično, a i toga sam bila
svjesna, sam razlog bila ja, Dolores Driscoll, činjenica da sam večeras
nazočna ovdje, i način kojim su se ljudi odlučili odnositi prema meni.
Ako mi već nisu bili kadri oprostiti, barem su mogli slaviti Nichole, i
tada se, možda neće osjećati tako loše znajući da sam i ja među njima.
Da je Stacey Gale bila u stanju to razumjeti, tako bi joj odgovorila. Ali joj
je tada Billy rekao: - Mala je spasila grad od stotina i stotina tužbi. Sve
nas je spasila da se ne povlačimo po sudovima, i to u trenutku kada je
čitav grad želio samo ići na sud.
Abbott je okrenuo glavu i upitno se zagledao u Billyja, koji je to
primijetio i odjednom kao da mu je bilo neugodno.
- Čuli ste o tome, niste li? - upitao je Billy.
- Ne - odgovorio je, ne dvojeći, Abbott.
- Pa mislio sam da znate sve o tim pravnim sranjima.
Oboje smo, i Abbott i ja odmahnuli glavama.
- Ajoj. Pa, mislim da to i nije toliko važno - rekao je, brzo potegnuo iz
boce i, dok je govorio, zagledao se u nju. - Mislim reći, sve je to još
prilično svježe. Ali, brzinom kojom po gradu novosti putuju, mislio sam
da već znate. Doduše, vjerojatno ste bili malo izvan svega.
- Prilično izvan svega - odvratila sam mu i dalje očekujući priču.
- Dobro. Uglavno, Nichole Burnell trebala je pomoći onoj velikoj
advokatskoj faci iz New Yorka da podigne tužbe protiv grada i države
zbog nemara. Ona je bila svjedok. - Zastao je nakratko. - Mislio sam da
znate to.
Ponovno smo odmahnuli glavama.
- E, i onda mu je ona odbila pomoći kada sucu ili već kome nije izjavila
ono što se od nje očekivalo, onda je taj advokat, unajmili su ga Sam i
Mary, pa Ottovi, i još tko zna koliko njih iz grada, morao odustati od
tužbe. I to je natjeralo sve druge koji su namjeravali tužiti da i oni
odustanu. Ottovi su bili prvi. Doduše, ne vjerujem da su oni bili dokraja
ozbiljni u tome, mislim da su bili sretni što imaju ispriku... sve se to
previše zamrsilo. I tako su svi sve to poslali k vragu, Burnellovi su
odustali, Ottovi su odustali, nastalo je veliko sranje, prema tome, k
vragu sve, nastavimo živjeti. I tako.
Ispričala sam mu kako je odvjetnik došao i do nas, i kako nas je
pokušavao nagovarati da i mi tužimo, ali se nikako nisam mogla sjetiti
njegovog imena. - Visok. Vozi veliku Mercedesovu limuzinu. Abbot ga
je slistio. Vjerojatno onaj isti o kojem govoriš - rekla sam.
- Da. Vjerojatno je.
Ljudi koji su nosili Nichole uz stepenište smjestili su je na vrh tribine
jednako kao što smo Billy i ja smjestili Abbotta, a obitelj Burnell pronašla
si je mjesta na drugom kraju iste klupe. Završnica je upravo počinjala, i
ljudi su svoju pozornost ponovno usmjerili na trkalište, gdje se hrpa
starih automobila uz veliku tutnjavu postavljala u red kako bi ušli u prvi
krug završnice.
Abbott je upitao: - Što... je... Nichole... svjedočila?
- Što si rekao?
- Abbott pita što je Nichole izjavila na sudu.
- Ajoj. - Billy je promatrao automobile. Na zasjenjenom dijelu staze, iza
vatrogasnih vozila, napola slupani automobili drhtali su i ljuljali se na
kotačima, motori su im lupali poput starih lonaca. To je dio zabave - ta
ogromna i nezaustavljiva buka. Svih je šesnaest vozača prve utrke
sjedilo svaki u svojim kolima i turiralo motore što su glasnije mogli, iz
ispuha letio je dim i iskre, a gledalište je urlalo od uzbuđenja.
Najavljivač, oniži proćelavi tip u zelenom satenskom sakou, stajao je na
pozornici nasuprot tribinama, jedva se čulo usprkos savršenom
razglasu, kako najavljuje svakog pojedinog vozača, stavlja primjedbe i
pravi viceve, budući da su većina vozača iz okolice i njihovo
međusobno zezanje znano je svima.
Dolje na stazi jedan od u zeleno odjevenih sudaca mahnuo je žutom
zastavicom. Jedna po jedna, četiri šarene olupane krntije grmeći su ušle
u trkalište, koje je više nalikovalo areni, veliku blatnjavu četvorinu s
ciljnom crtom. Četvorka se provezla pored nas, vrteći kotačima i
izvodeći bijesne polukrugove, jureći naprijed da bi se naglo zaustavili, i
postavili svi četvero u jednu crtu, bokom uz bok, okrenuti prema mjestu
s kojega su krenuli. Na znak je i drugih četvero ušlo u arenu, gumama
razbacujući blato, te su se i oni naglo zaustavili i svojim stražnjim
krajevima okrenuli prvoj četvorki; njihovi su stražnji odbojnici, ili ono
od njih preostalo, dodirivali stražnje odbojnike prvoj četvorici. Pojurio je
i treći red automobila, vozači su nagazili kočnice i postavili se prednjim
maskama prema maskama drugoga reda, ugrmio je i četvrti red, brzo se
okrenuli, promijenili smjer kretanja i stražnjim odbojnicima priljubili se
uz odbojnike trećem redu. Bili su spremni - četiri reda s četiri
automobila u svakome, šesnaest vozila u četvorini poput šestnaestorice
gladijatora, oklopljenih, bljujući vatru i dim, frkćući i stenjući jedan
drugome u lice. Vozači sa zaštitnim šljemovima bili su većinom dječaci i
mladići, većinom divlje nacereni dizali su stisnute pesti i pokazivali ih
uzbuđenom gledalištu kroz otvor vjetrobrana. Prizor je čak i mene
uzbudio.
Svrnula sam pogledom nalijevo, pogledati kako Abbott uživa u svojem
najomiljenijem dijelu sajma, ali je, na moje iznenađenje, potpuno
zanemario automobile. Umjesto toga zabuljio se pored mene ravno u
Billyja Ansela, shvatila sam da čeka odgovor na svoje pitanje. Što je
Nicole izjavila na sudu?
Nisam znala trebam li nešto reći ili ne, što je za mene prilično neobično,
rijetko sam neodlučna. Mrzim takvo stanje, pa sam odlučila ne govoriti.
Neka to muškarci urede sami, to sam odlučila. Bila sam svjesna da sam,
na neki način, ja središte svega toga, ali nisam bila sigurna kako.
Vjerovala sam da to moj suprug zna.
Billy se zgrbio, praveći se da ga je prizor pod nama sasvim zaokupio, ali
znala sam da zna kako ga Abbott promatra. Njegova djevojka, Stacey
Gale, bila je u nekom sasvim svom svemiru.
Napokon se Billy odvažio uputiti jedan samopouzdan pogled Abbottu i
ulovio se. - Nije loše, ha, Abbotte? - rekao je. - Stara dobra sudaraljka.
Abbott nije rekao ništa. Kada poželi, njegov pogled dovoljno snažno
govori. Bez ijedne izgovorene riječi, samo sjedenjem i strogim pogledom
u stanju je natjerati i mene i Reginalda i Williama da počnemo klepetati
nekakve isprike i objašnjenja, i to traje sve dok se on ne osmijehne, tada
možemo prestai. Ponekad pomislim da je to razlog zašto se Reginald
preselio u Plattsburgh, a William otišao u vojsku, samo da pobjegnu od
očevog pogleda. Da pronađu privatnost. Ja, osobno nikada nisam mislila
da mi je potrebna takva vrst privatnosti.
Billy je progovorio: - Vjerojatno još uvijek razbijaš glavu s Nicholeinom
izjavom. Zapravo, ne znam što da ti kažem. Nemam ti mnogo više reći
od onoga što sam ti rekao. Taj njihov advokat, Mitchell Stephens nije
mogao natjerati Nichole da izjavi ono što je tražio od nje, i to je sve.
Pretpostavljam da je onda shvatio da mu se čitava parnica i tužba zbog
nemara poprilično klimaju, pa je otišao kući. Otada, kada su drugi čuli
pričati o tome i sami su počeli dvojiti, te su, jedan po jedan odustajali od
tužbi. Čini mi se da više niti jedna tužba nije u postupku. Što ovaj grad
ponovno vraća zajedništvu i to priličnom brzinom - rekao je. - Ta nam je
djevojka, svakome ponaosob, učinila veliku uslugu. I tebi, Abbotte.
Dolores, čak i tebi, vjerovala ili ne.
Abbott je upitao: - Zašto... nama? - Billy je izgledao kao da ga sasvim
dobro razumije, pa nisam prevodila.
Na to je Billy zamucao i počeo klepetati nešto kao ono što je dobro za
grad, dobro je i sa svakoga ponaosob, činilo mi se da pokušava izbjeći
pitanje. Štoviše, još nije odgovorio niti na Abbottovo pređašnje pitanje: -
Što je Nichole izjavila na sudu? - Dolje pod nama prvi je krug utrka bio
gotovo na vrhuncu, auti su udarali jedni u druge stvarajući
nepodnošljivu buku dok su jurili naprijed-natrag po blatu, boreći se da
jedan drugoga smrskaju i tako poraze. Mislim da je od početne
šesnaestorice još samo polovica bila u voznom stanju, puzali su poput
golemih ranjenih zvijeri u pokušaju bijega iz blata, ili su se, ako su bili
kadri, pripremali da zadaju još jedan snažan udarac prije nego i sami
pokleknu. Stacey Gale vrištala je zajedno s ostatkom gledališta, vrisnula
bi svaki put kada bi jedno od preostalih vozila s treskom udarilo drugo
a to se vozilo zaustavilo i više se nije moglo kretati. Izbačeno iz trke.
Billy je spustio bocu na klupu pored sebe i počeo trljati ruke, osjetila sam
kako ga sažalijevam. Unaprijed sam znala što će slijediti, sigurno je znao
i Abbott. Billy je bio glasnik s lošim vijestima, a nitko se takve zadaće
voljko ne prihvaća. Tiho i nesigurno, Billy je progovorio: - Ipak mislim
da trebaš znati. Netko ti mora reći.
Kimnula sam glavom, Abbot nije ni trepnuo.
- Nicholeina izjava odnosila se na nesreću - započeo je Billy. - Dolores,
ona je sjedila sprijeda, odmah pored tebe. Pretpostavljam da smo ona i ja
jedini očevici, ali ja sam vozio podalje od tebe i nisam previše obraćao
pozornost. Dakle, ono što je ona izjavila bilo je shvaćeno kao vrlo važan
podatak. Meni su uputili sudski poziv, to je sredio Mitchell Stephens, a
kada su to učinili, izjavio sam i njemu i ostalim odvjetnicima kako ne
mogu sa sigurnošću izjaviti kojom si brzinom toga jutra vozila. Mislim,
u trenutku kada je autobus sletio s ceste. A to je čista istina. Jedino znam
kojom brzinom ja vozim po tom dijelu ceste. Sedamdeset pet,
osamdeset, tako sam i izjavio. Nichole je bila vrlo izričita. Izjavila je da
se jasno sjeća - da zna kojom brzinom si vozila kada je autobus sletio. To
je izjavila pred njima.
Zastao je i pogledao prema trkalištu na kojem se znao pobjednik prvog
kruga: vozilo broj 43, ružičasti Hudson koji je nalikovao nekakvoj bubi s
natpisom »Smrt APA-i« na krovu, imenom Tatum na poklopcu motora i
ispisanim sloganom »Kostur caruje« preko bokova. Vjerojatno je to bio
vozačev nadimak - Kostur. U stvarnosti on se zvao Ritchie Green,
pristojan mladić, ni u kojem slučaju nekakva sablasna pojava. Tatum je
bila Tatum Atwater. Šleperi i kamioneti s vinčima brzo su uklanjali
zadimljene ostatke gubitnika s trkališta i vukli ih na poljanu, drugih
šesnaest automobila pripremalo se ući u borilište.
- Što je mala izjavila, kojom brzinom sam vozila? - upitala sam Billyja
kako bih Abbottu prištedjela napor.
- Sto deset na sat, tako je rekla. - Govoreći to odvratio je pogled od
mene, ali je ipak izgovorio. To mu moram priznati.
- Dakle, ona je izjavila da sam vozila sto deset na sat?
- Da. Dolores, vjerovao sam da to znaš.
- Kako bih mogla znati?
- Vjerojatno, nikako. Nekako sam si zabio u glavu da ti to znaš, kao što
već svi znaju. Dolores, žao mi je - rekao je.
- Billy, molim te, nemoj me žaliti. Ti znaš istinu.
- Da, ja znam istinu.
- Već nas je dvoje - odgovorila sam. Uz Nichole bilo nas je troje koji smo
znali. Dobro, četvero, računajući Abbotta. Samo, Abbott je istinu znao
zato što mi vjeruje, a ja sam samo pretpostavljala da je tako. Abbott nije
bio uz mene toga siječanjskoga jutra na cesti za Marlowe dok je padao
snijeg, nije vidio krajobraz; planine i dolinu tako lijepe da se rastopiš od
miline kada ih ugledaš, niti djecu, opuštene i zaigrane u školskom
autobusu, ni mene kako ih kupim ispred njihovih kuća razasutih po
čitavom mjestu i kako ih vozim uskim i zavojitim cestama, kako
prelazim kilometre sve do velike ceste kada smo se počeli spuštati
prema školi koja je ležala u dolini. Abbott tada nije bio uz mene; bila
sam sama.
A sada, kao dodatak toj istini, znala sam da gotovo svi do posljednjeg
čovjeka u gradu znaju i vjeruju, a ukoliko još nisu, ubrzo će saznati i
povjerovati, reći će im osoba koja pokraj njih stoji ili sjedi, tu na sajmu -
doznavali su da je Dolores Driscoll, vozačica školskog autobusa, jedini
krivac one strašne nesreće prošloga siječnja. Saznavali su da je Dolores
Driscoll vozila nedopuštenom brzinom, da je bila nepažljiva vozeći
školski autobus usred snježne oluje gotovo četrdeset kilometara iznad
dopuštene brzine, da je Nichole Burnell, ona prelijepa djevojka koja je na
sajam došla u invalidskim kolicima, to dijete koje je umalo i samo
poginulo u udesu, da je Nichole vidjela kojom se brzinom vozilo kretalo
toga jutra, i da je sve to izjavila na sudu. Dolores Driscoll uzrok je
izlijetanja autobusa s ceste, prevrtanja vozila niz padinu i pada u
ledenom vodom ispunjenu jamu. Dolores Driscoll uzrok je pogibije
djece iz Sam Denta.
Što sam tada osjetila? Sjećam se osjećaja olakšanja, ali ta je riječ preslaba
da bi opisala nešto takvo. Istoga trenutka, a da ni jednom nisam
pomislila, osjetila sam kako mi je veliki teret, koji sam vukla sa sobom
osam ili devet mjeseci, od samog dana nesreće, pao s pleća. Velika
stijena, ili albatros, ili uze. Samo trenutak prije visjelo je na meni, i
budući da je na meni ležalo toliko dugo privikla sam se; u sljedećem
trenutku nestalo je, odletjelo, isparilo, i odjednom sam bila sposobna
razumjeti kakav sam strašan teret na sebi vukla tijekom svih ovih
mjeseci. Čudno, nije li? Očekujete da se razgnjevim, možda da se
osjećam nepravedno optuženom, i slično. Nisam. Nisam ni najmanje.
Osjećala sam se oslobođenom. I shodno tome, zahvalnom. Billyju
Anselu koji mi je otkrio što je učinila Nichole, zahvalnom Nicholei što je
učinila to.
I tada, jednom, možda prvi put tijekom našega zajedničkog života nisam
znala što Abbott misli i osjeća. Što je bilo još čudnije, nisam za to ni
marila. Mogao je biti bijesan, ogorčen, možda je mislio da sam lagala.
Nije me bilo briga; nisam marila što on misli. Osjetila sam se
napuštenom zbog toga što mi se to nije ranije dogodilo, i iako još nikada
nisam iskusila takvu vrstu samoće, nikada prije nisam se osjetila tako
snažnom.
Pogledala sam Abbotta; nije imao blagog pojma što osjećam, a to mi je
uistinu pružalo zadvoljstvo.
Čim je Billy zamukao, Abbott je svu svoju pozornost posvetio
natjecanju. Drugi je krug bio pri kraju. Billy se usredotočio na svoju
bocu, a kada nije pio činilo se kao da proučava vlastite cipele. Stacey
Gale bila je poput Abbotta, ponio ju je dim i bijesna buka i prizor vozila
koja uništavaju jedno drugo.
Nisam rekla ni riječi, samo sam sjedila i istraživala svoje nove osjećaje,
puštajući im da me preplavljuju - olakšanje, zahvalnost, osamljenost -
imenujući ih sebi samoj kako su nadirali, jedan preko drugoga, u
nizovima, možda bi riječ krug točnije opisala, svaki je val jednog osjećaja
izgledao jedinim i izravnim uzrokom onog sljedećeg. Tamo dolje, jedino
preživjelo vozilo, olupanu Impalu s prednjim odbojnikom koji se
automobila doslovno držao na nitima, proglasili su pobjednikom, a
šleperi su ujurili u borilište i odvukli gubitnike, te su kola trećega kruga
natjecanja s grmljavinom motora ušla u arenu.
Abbott je naglo podigao lijevu, svoju zdravu ruku i pokazivao nešto.
Pratila sam njegov prst uprt prema areni i ugledala ono što je vidio, star
Urlator, moj stari Dodgeov karavan. Nosio je broj 57, Jimbo Gagner
obojao ga je crno, a jarko žutom bojom je preko poklopca motora ispisao
svoj nadimak i nacrtao veliki znak mira. Na boku je ispisao ime
sponzora, što baš i nije predstavljalo primjer slobodnog oglašavanja
Billy Anselovog Sunoco servisa. Na krovu je velikim slovima ispisao
ime auta; Urlator. Vjerojatno ga inače ne bih prepoznala. Skinuo je sva
stakla, presvlake i naplatke, a bez prigušnice je grmio poput svih
drugih, ipak mogla sam razaznati rad njegovog motora, zvučao je
prilično dobro; Jimbo ga nije samo ponovno pokrenuo nakon
višegodišnjeg mirovanja na betonskim blokovima, taj stroj radio je
glatko. Čak je i dobro izgledao - blještavo crn posvuda, bez kroma, bez
suvišnih ukrasa; nalikovao je ukletom automobilu, mračan,
nemilosrdan, okrenut djelovanju. Auto je bio postavljen usred čopora,
ne pretjerano povoljno mjesto za sudaranje, ali bio je krupniji od većine
vozila u tom krugu, i kako je Jimbo jednom izjavio, imao dobar odnos
težine i snage - obilje obojega.
Ono što se tada dogodilo zateklo me je, iako mi se sada čini sasvim
prirodnim. Zastavica je pala i automobili su se počeli zabijati jedni u
druge, udarati straga, snažnija kola brzo bi gurala ona slabija prema
teškim čeličnim ogradama podignutim ispred pozornice i tribina, tjerala
ih bočno i unatrag kroz blato dok su se kotači divlje vrtili, dimile gume,
a hrpe blata letjele zrakom. Svaki put kada bi Urlator zadobio udarac,
bez obzira tko bi ga udario, čitavo gledalište s uživanjem je zaurlalo.
Auto s natpisom »Forever Wild Development Corp.« ispisanim preko
poklopca motora udario je Urlator s boka zabijajući ga u drugi auto, s
natpisom Cherokee Trail Codominium, i svi su skočili na noge i slavili.
Gledala sam Jimboa kako se bori s upravljačem, očajnički pokušava
vratiti vlast nad vozilom, mijenjajući brzine, naprijed, natrag, ljuljajući
Urlator sve dok se nije oslobodio Cherokeea, kada ga je drugi auto
udario sprijeda i zabio ga u ogradu, i svi su slavili taj prizor. Ipak,
nekako je, prije nego su ga suci uspjeli dodirnuti zastavicom i isključiti
ga, Jimbo uspio ponovno pokrenuti Urlator, i s njim pojuriti usred
čopora u središtu arene. Do toga je trenutka bilo uništeno sedam ili
osam automobila, nepokretnih, zabijenih u ogradu ili ukliještenih
između dva druga onesposobljena vozila i tako nesposobnih za
nastavak. Urlator je još bio na nogama.
Srce mi je divlje lupao. Ustala sam, svi su stajali, i da nije sjedio na vrhu
stepeništa Abbott ne bi ništa mogao vidjeti. Nadala sam se da i Nichole,
na drugom kraju tribine može vidjeti ovaj prizor. Svi su željeli gledati
kako Urlator prima još jedan udarac, a želje su im se uvijek iznova
ispunjale, jer mi se činilo da se Jimbo ne može više osloboditi čopora da
bi i sam mogao zadati udarac. Svi vozači zalijepili su se za Urlator,
zaobilazeći jedni druge, propuštajući dobre prilike kako bi se bolje
pripremili da se zabiju u njega. Urlatoru je nedostajao prednji odbojnik,
desni prednji vezni lim vukao se za njim poput otkinute ruke. Jimbo se
nije predavao, stari se stroj nije gasio, i svaki put kada bi se neki auto
zabio u Urlator s boka ili straga i nabio ga u ogradu, ili zabio u neka
nepokretna kola, Urlator bi ponovno oživio i vratio se po još.
Sve dok, na samom kraju, nisu ostala još samo tri auta u voznom stanju,
sporo se krećući, nalik boksačima kojima je istekla i posljednja kap
borbenosti, krećući se sasvim nagonski, slijepo udarajući jedan drugoga,
glupo, ravno naprijed, i ponovno, i opet iznova. U areni je bio razvaljeni
Ford Galaxie iz Chick Lawrencove garaže u Keeneu, vozio je Tom
Smith, prepoznala sam i JoAnn Brucein stari smeđi Eagle, čiji je sponzor
bio Ethel's Dew Drop bar iz Willsboroa, vozio ga je JoAnnin bratić
Marsden. Svi ostali auti bili su zadimljene i olupane hrpe metala,
zauvijek zaustavljene i uklonjene. Galaxie se nalazio lijevo Urlatoru, a
Eagle mu je dolazio zdesna, na posljetku mi se učinilo da je to siguran
kraj Urlatora i Jimboa Gagnea.
Tada je publika počela pljeskati, jednako kao što su to činili
pozdravljajući dolazak Nichole Burnell. Nisu vikali; samo se čuo pljesak.
Vozači u Galaxiu i Eagleu zaturirali su motore, smotali upravljače i
pojurili prema Urlatoru koji je stajao u sredini, i u tom mi se trenutku
učinilo da je sav pljesak s tribina odjednom zamro, dok su ta dva
automobila prolazila prostorom koji ih je razdvajao, upravljena prema
crnome karavanu zaustavljenom u središtu toga prostora. Urlator je
zapeo u blatu, stražnji su mu se kotači vrtjeli u prazno, a gume dimile
tamno sivim dimom i razbacivale komade blata naokolo. Jimbo se borio
s mjenjačem, ali se činilo da ne može pokrenuti i osloboditi kola iz blata.
Trenutak je bio zastrašujuć - u mome sjećanju, toga trenutka vladala je
potpuna tišina, i svi su neobično ozbiljno promatrali, kao da se pred
njihovim očima odvija razrješenje nečega neizmjerno važnog, a ne
seosko natjecanje u sudaranju.
I tada se dogodilo. Boomer je polako krenuo unazad, nekoliko
centimetara, pola metra, metar - ipak dovoljno da izbjegne udar Galaxie,
i samo djelić sekunde kasnije i Eagle, koji su, ne imajući više vremena
promijeniti pravac, udarili jedan u drugoga, umjesto Urlator. Kada je
Jimbo to zamijetio ubacio je u prvu i punim gasom krenuo naprijed,
ravno protiv njih dvojice, udarivši ih i zaokrenuvši ih za jedan i pol
krug. Gledatelji su radosno vikali, ispunjajući noćni zrak divljom
vriskom i urlicima, a kada je Jimbo Urlator usmjerio ravno na Eagle,
krenuo sa stražnjim odbojnikom ravno u prednji kraj drugih kola, ljudi
su doslovno urlali »Sredi ga, sredi ga!«. Tada mu je smrskao branike i
kotače, Eagleu iščupao upravljački mehanizam, sudac ga je udario
zastavicom, a gledatelji su skakali i urlali, oduševljeno mu odobravajući,
udarali se međusobno po leđima i ramenima.
Tada je Jimbo krenuo na Galaxie, koji se borio izvući iz blata ne bi li se
uspio okrenuti i zaštititi svoj prednji dio. Urlator je sada išao glatko;
Jimbo je imao vlast nad njim. Smotao je upravljač, udaljio Urlator od
Eagleovih ostataka, okrenuo se i upravio svoj zadnji kraj na kojem je
odbojnik još uvijek bio pričvršćen ravno na Galaxie. Crni se karavan
polako približavao, vukući se i posrćući preko brisanog prostora koji je
dijelio dva vozila, dok je Galaxie pokušavao izvesti okret kako bi udar
primio straga. Ljudi su već izvikivali Urlatorovo ime, gotovo su ga
zazivali: - Urlator! Urlator! - U tome je trenutku Jimbo iz starog
karavana iscijedio posljednje ubrzanje, i zabio se izravno u Galaxie,
udarivši ga u stražnja vrata malo iza vozača, gurajući ga postrance kroz
blato prema hrpi kola iza njega, gdje je skončao čvrsto zapleten u njih,
nesposoban pokrenuti se. Sudac se probio preko arene i zastavicom
udario Galaxie po haubi. Urlator je pobijedio.
Svi na sajmu bili su presretni. Čak se i Abbott nasmiješio. Ja sama niti
sam bila sretna niti razočarana. Pamtim kako sam odlučila, da čim sva
ova gužva završi istog trenutka odlazimo odavde. Točnije, moram otići,
a Abbott će biti prisiljen poći sa mnom. Naravno, bilo mi je drago kada
je moj stari auto pobijedio sve ostale. Bila sam sretna zbog Jimba
Gagnea, sretna zbog Sam Denta, sretna, vjerojatno i zbog Billy
Anselovog Sunoco servica. Iako, bilo je to jedno jeftino zadovoljstvo,
koje nikada ne bih mogla nazvati srećom.
Istinu govoreći, tamo gore na tribinama nakon što mi je Billy otkrio ono
što većina grada smatra istinitim, tijekom tih nekoliko trenutaka osjetila
sam se potpuno i nepovratno odvojenom od Sam Denta i njegovih
stanovnika. Za mene više nije bilo smisla stajati na tribinama i pomagati
im isprva da slave kako hrpa drugih automobila uništava automobil koji
je nekoć posjedovala i vozila Dolores Driscoll, a nakon toga pridružiti se
tim istim ljudima koji su se radovali kada se taj automobil pokrenuo i
uništio sve ostale. Natjecanje u sudaranju možda je bio događaj koji je
drugima imao nekog smisla, meni više nije.
Ne vjerujem da im se Nichole Burnell pridružila; ne vjerujem da je to
učinilo ijedno drugo dijete koje je toga jutra bilo sa mnom u autobusu.
Svi mi - Nichole, djeca koja su preživjela, ja, i djeca koja su poginula -
osjećali smo se kao građani nekog posve drugog grada, kao usamljenici
koji nastavaju grad prepun slatkog životarenja, kojima je postalo
nevažno kako se s njima odnose stanovnici Sam Denta, slavili nas ili
prezirali, veselili se našem uništenju ili proslavljali pobjedu nad tugom,
činili su to kako bi zadovoljili svoje žudnje, nikada naše. Što je, budući
da nije moglo biti nikako drukčije, bilo upravo onako kako je trebalo
biti.
Nichole Burnell, Medvjed Otto, Lamstonovi mališani, Sean Walker,
Jessica i Mason Ansel, Atwaterova i Bilodeauova djeca, sva djeca koja su
bila u tom autobusu, ona koja su poginula i ona koja nisu, i ja, Dolores
Driscoll - bili smo potpuno sami, svatko od nas, čak i kada smo dijelili
svoje samoće, to nije nimalo promijenilo naše stanje. Čak i živući,
načinom koji je isticao važnost, ali koji me više nije smetao i plašio, pa
mu se tako više nisam opirala, bili smo jednaki mrtvima.
- Abbotte - rekla sam mu - sada idemo. Vrijeme nam je poći.
Ne čekajući odgovor, stala sam iza njegovih kolica, otpustila kočnicu i
podigla kolica na stražnje kotače, pripremajući se spuštati ga jednu po
jednu stepenicu. Bit će to podosta burna vožnja, ali sam znala da je on
može izdržati. Nije on toliko loman kao što izgleda.
Ali kada sam ga dogurala do ruba odmorišta, mladić koji je sjedio u
redu preda mnom, na moje iznenađenje, ustao je i krenuo mi pomoći.
Prepoznala sam ga iako ga nisam osobno poznavala. Bio je iz Sam
Denta, mislim jedan od sinova Carla Bigelowa, bradat i trbušast mladić s
John Deere šilt kapom, sitnooki tip koji je odavao čovjeka sklonog
ispijanju podosta piva u Rendez-Vousu, jedan od stotine međusobno
sličnih mladića iz grada. On mi je želio pomoći. Odjednom se i s druge
strane pojavio još jedan, postariji čovjek koji je nalikovao turistu,
prosijed, kratko ošišan, u sandalama, kratkim hlačama i modroj košulji.
Tada su pristigli i treći i četvrti, i prije nego što sam bilo što uspjela
izustiti, već su podigli Abbottova kolica i nježno ga odnijeli niz
stepenište.
Silazila sam za njima. Ljudi su utihnuli, činilo mi se da je svatko
ponaosob odlučio promatrati nas kako silazimo. Držala sam visoko
glavu i pravila se da ih ne primjećujem. Kada sam stigla do tla, zahvalila
sam se četvorici i preuzela Abbottova kolica, te ga brzo provezla kroz
izlaz. Dok sam napuštala tribine okrenula sam se i vidjela da je četvrti
krug natjecanja već počeo, pa je masa postala pozorna i ponovno bučna.
Čak i Billy Ansel. Život teče dalje, mogla sam tada reći da je tamo bilo
ikoga tko bi me čuo. S mjesta na kojem sam stajala nisam mogla vidjeti
Nichole Burnell.
Nebo je bilo blijeda ploha osvijetljena sajamskim svjetlima, ali je poljana
bila mračna dok smo je prelazili idući prema parkiralištu, prolazeći
pored uništenih automobila, besposlenih tegljača i kamioneta. Trava je
bila orošena. Osim nekolicine vozača koji su sjedili ili hrkali u svojim
autima, svi su bili okupljeni oko pozornice i ograde, promatrali
natjecanje; tada je zvuk grmljavine motora, sudara, vožnji naprijed
natrag, počeo zamirati i nestajati, omekšao je poput neke pozadinske
buke u ružnome snu. Pored glavnog prolaza vrtjelo se veliko kolo,
polagano, uspinjući se i spuštajući u daljini nalik divovskom satu.
Prigušena glazba s vrtuljaka miješala se s promuklim pozivima i
nutkanjima prodavača iz središnjeg prolaza izazivala je u meni neku
neobičnu tugu; podsjećala me na zvukove djetinjstava - mojega,
Nicholeinoga, svačijega. Čak i Abbottovog. Naša su djetinjstva
nepovratno nestala, ali nas još uvijek ponekad žalosno zazovu.
Nije preostalo mnogo toga reći. Dogurala sam Abbotta do kamioneta,
smjestila ga pored bočnih vrata i spustila njegovo dizalo; podigla ga i
učvrstila kolica na njihovome mjestu pored vozača. Tada sam zaobišla
vozilo, popela se i povezla. Brzo smo napustili parkiralište, još uvijek
prilično ispunjeno, ali ovako kasno novi auti više nisu pristizali, a bilo je
prerano da još itko krene kući, pa smo se ubrzo izvukli na cestu i uputili
kući.
Kada je sajmište sa svojom rasvjetom bilo dovoljno udaljeno od nas nebo
je prekrasno potamnjelo, činilo se kao da su sve zvijezde istodobno
izišle, bezbroj njih blještalo je poput razasutih sjemenki nad glavama.
Noć je bila vedra, svježa i prohladna, znala sam da će ubrzo jesen, doći
će brzo, onako kako uvijek dolazi u ove krajeve.
Meni s lijeva istočni rukavac rijeke Ausable tekao je kroz tamu, a mračne
šume omorika uzdizale su mi se zdesna. Uz rub ceste, nisko i blizu tla,
prvo s jedne, a onda s obje strane počela sam zamjećivati životinjske oči
kako bljeskaju i blistaju odražavajući moja svjetla, i jednako brzo nestaju
u tami. Samo jedan djelić trenutka te su oči bile bijele i ravne, poput
suhih, hladno blještavih krugova, bilo je kao da su sve životinje
istovremeno izišle na rub šume, stale uz rub ceste gdje su me čekale i
pratile me pogledom sve dok se nisam provezla pored njih i dok se nije
vratila topla i poznata mi tama.