Grad Mrtvih Andjela!

Blizhila se ponoch i vukla za sobom one konce satkane od tishine i nekih chudnih
misli. Miris vanile i kuvanog vina se shirio po sobi a napolju je bjesnila josh jedna
oluja. Pahulje i vjetar zagrljeni i ludi jurili su do oblizhnjih krovova svirajuchi onu
neobichnu sjetnu odu zimskim vragovima. Grane drvecha savijene pod teretom
bijelih ogrtacha lichile su na ta mala krila andjela. Chak i ona zagledana u
zamagljenom prozoru vidjela je bash jednog. Bio joj je poznat odnekud. Kao da ga je
vech negdje srela na tim chudnim cestama. Zvuk trulih autobusa polako je parao
tishinu ali samo na kratko. Onda bi opet nastupila ona jeziva praznina i miris nekih
davnih godina. Chitava ova idila podsjechala je na grad mrtvih andjela. Taj grad je
vech jednom posjetila,samo se josh uvijek nije mogla sjetiti kad ni gdje. Sve joj je
lichilo na neki luzerski dezha vi,vech vidjeni kraj ili pochetak. Ko che ga znati. . .

Skazaljke su se uporno jurile na starom zidnom chasovniku pokushavajuchi da skrate

ovaj chudan susret sa sopstvenom konfuzijom. Na trenutke bi stajala u sred te bjeline
sa rukama u dzepovima okrechuchi se oko sopstvene ose i uporno chekajuchi nekog.
Vech u drugom bi pokushavala naslikati njegov lik na josh jednoj bijeloj podlozi.
Ponekad bi osjetila njegov glas umjesto one chude pjesme ranjenih andjela.Samo je
josh uvijek nije razumjela. A i zashto bi? Sve pjesme mrtvih pjesnika su vech odigrale
svoje uloge .Ponekad bi se i rijechi urotile protiv tishine i kao slagalice stvarale neku
novu. Svetu i posebnu za njih. Sama i prokleto budna u gradu mrtvih andjela
zarivala je nokte u sjechanja. Boljela ju je ta bjelina i bezlichnost. To je bilo
bash ono shto sebi nikad nije dopustila. Bijelo je uvijek oznachavalo pochetak
nechega. Lagan potez kista u nekoj drugoj boji. Ali kojoj? Mozhda sivoj? Pa
da. Siva se najbolje uklapala u mozaik ove priche. Svijecha je polako
dogorijevala bacajuchi sjenku na josh jednu bijelu podlogu. Zar je vecheras
toliko bjeline u njoj? Bijeli stolnjak u uglu sobe i ona chasha sa vinom. Jos
jedna kockica u mozaiku i josh jedna nit prije sna. Sve se okretalo kao u
vrtlogu vremena. Samo je josh ona stajala ispod ulichne svjetiljke i chekala.
Nije joj bilo hladno. Strah je otishao na spavanje. Rijechi su postale
suvishne.Skazaljke su se zagrlile u stajale u mjestu. Sve je na trenutak stalo
prije nego shto je sklopila ochi. Vino se prosulo po bijelom stolnjaku. Skochila
je i sluchajno obojila platno nespretnim pokretom ruke. Svijecha je dogorjela
i ona bjelina napolju se nije vishe nasluchivala. Sve je u trenu nestalo i tada
je znala. Svi andjeli su mrtvi,a ona je zheljela samo jednog. Samo je jedan bio
potreban da povezhe njene misli i obuzda njen strah .Samo jedan u ona jutra
snena shto banu i ostave prah nekih davnih vremena. Samo jedan u ovom
zhivotu u ovom gradu mrtvih i nesrechnih. Nashla bi ga ona vech nekako. Ne bi
dozvolila da ga zarobe i odvedu. Nije kavez za njega. Njemu treba nebo,plavo i
chedno. Njemu trebaju ruke promrzle od zime i ochi pune tishine. Ni rijechi ni jutra ni
suze ni ceste. . .

Njegova je vjechnost i miris rose u rano proljeche. Melodija maestrala

koju je komponovao za njena stopala i samo jedan jastuk od sna u sezoni
kisha. Grad mrtvih andjela je tonuo u san i ona sa njim a iz male limene
kutije kapale su sekunde. . .
 Sa druge strane ogledala
 
...trecha daska po redu,ona shto shkripi kad je nagazish a okrenuta je
prozoru,odmah pored razbacanih sentimentalnih sitnica koje moja porodica
sakuplja vech decenijama.Sa lijeve strane pomenute daske iz drvenog poda
postoji jedan mali otvor,gotovo neprimjetan golim okom ali opipljiv na
dodir.Pucketanje svijeche koja je osvjetljavala ovu prostoriju za koju sam
bila ubijedjena da vodi u neki drugi svijet,tamo nedje iza ogledala dje se
igraju mali plavi leptiri i pjevaju neke sjetne ode moru.Moj polomljen nokat
prilikom pokushaja da podignem vech pomenutu tajnu ogradu izmedju
mene sad i mene od prije nekih...ne sjecham se ni koliko godina.Na kraju i
taj nedefinisano jeziv zvuk koji napravi bijesna drvena spodoba sad vech ljuta shto je
bez pitanja uznemiravam.Sjetim se koliko sam puta protrchala tim potkrovljem
pazechi da me niko ne chuje i ne primijeti da idem u posjetu svom kovchegu sa
blagom.A blago ? Bilo je tu svega. Onog zaista vrijednog i onog od sentimentalne
vrijednosti koju vechina vas ne bi shvatila.A kovcheg ? Za mene ne postoji nishta
toliko umjetnichki vrijedno kao ta stara metalna kutija od keksa.Sjecham se i ukusa
tog keksa.Bio je onako neshto bajat i vechinu je smazao moj kuca a od ostatka je
mene zaboljeo stomak.Od tada i ne volim slatkishe,uvijek me podsjete na taj grch u
stomaku i paranoju mojih roditelja koji su panicharili mislechi da mi se desilo ni sama
ne znam shto.Pritjerana uza zid ovih posljednih par dana uporno se hvatam za sve te
nekad meni jako bitne stvari.Kad bolje razmislim to radimo svi mi,svako na neki sebi
svojstven nachin.Kad nam je teshko pogledati u sjutra ne zato shto to sjutra mozhe
biti loshe vech jednostavno drugachije onda se fatamo onoga shto je bilo i
pokushavamo da nadjemo korijene nekih samo nama znanih reakcija.Taj chudan
kovcheg predstavja u biti bash ono shto sam ja danas,ma koliko mi bilo teshko da
pogledam istini u ochi.Mislim da se svi rodimo sa nekim zheljama i
snovima,nekim samo nama znanim zadacima koje postavimo sebi za cilj i
bez pogovora hrljamo tamo gdje smo i naumili.
Tako je i sadrzhaj mog kovchega bio bash ono chega se i danas drzhim iako
ponekad pomislim da mi josh uvijek neshto nedostaje.To neshto sam
pokushavala pronachi medju svom tom starudijom vjerujuchi da che bash
ta sitnica biti kljuch koji sam nedje uz put zagubila.
Pramen kose koji je moja mama uzela onog dana kad sam saopshtila da
zhelim da promijenim svoju frizuru jer mi je uchiteljica uporno tepala vila
Raviojla a meni je to uzhasno ishlo na zhivce.Shkoljka,ona ogromna koju mi
je stari chika Boro donio jednom prilikom kad se vratio sa broda.Tad mi je i
isprichao onu chudnu bajku o maloj sireni koja je bila zaljubljena u svog
princa ali nije mogla da bude sa njim zato shto nije mogla da zhivi bez
vode.Zato je mala sirena isprichala svoju prichu toj charobnoj shkoljki koju
je princ trebao jednom da  chuje i konachno pronadje svoju ljubav.Nikad
nisam saznala shta je bilo sa njima iako sam godinama chekala princa da
zakuca na moja vrata i da mu predam tajanstvenu shkoljku u kojoj je
sakrivena najljepsha ljubavna pricha.Princ naravno nikad nije doshao ali ni ja nisam
prestala da ga chekam.Samo se ponekad zapitam kako li izgleda mala sirena posle
toliko godina i je li vech nashla nekog novog princa ili je ostala vjechno
izgubljena.Josh jedan chudan mesingani otvarach za vino Moskva 1834.god.Pripadao
je mom dedi koji je stradao u IB-rezoluciji ( ili neshto slichno).Kad vidim ovo Moskva
onda mi poneshto i bude jasno ali ...kad bi me svi naljutili opet bih bjezhala u
potkrovlje i prichala sa njim.Bila sam ubijedjena da je on tu nedje i pazi na mene bez
obzira shto ga ni moj tata nije zapamtio.Onda neke crno-bijele fotografije nekih meni
nepoznatih ljudi,ali to mi nije bilo vazhno jer sam imala utisak da su te
slike bash vazhne.Neke su i bile,ali to sam saznala mnogo
kasnije.Kamenchichi chudnih oblika koje je more vajalo u nekim dalekim
zemljama a oni su prichali te chudne bajke o kojima sam kasnije i
pisala.Na kraju i chitava hrpa pisama mom zamishljenom mornaru koga
sam ja chekala skoro chitavo svoje djetinjstvo kobajagi zatochena u
najvisochijoj kuli jednog svetionika koji je trebao da mu pokazhe put do
kuche.Prevrchuchi po svim ovim dokumentima od nacionalne vazhnosti
nikako nisam uspijevala da pronadjem taj kljuch za koji sam bila
ubijedjena da se krije medju svim tim stvarima.Chak ni gomila mojih
djechijih crtezha nije bila od velike pomochi.Na vechini nisam ni znala shta
je nacrtano ili sam mozhda umedjuvremenu zaista ushla u taj svijet
odraslih pa sad ne razumijem ono shto sam mislila da chu zauvijek i
ostati?
Poslije nekih par sati sam i zaboravila zashto sam uopshte i doshla
ali...vjetar je otvorio prozor...zavjesa je zaplesala onim ludim plesom koji sam tako
zheljela da nauchim...plesom zavodjenja divljih planinskih rijeka u rano
proljeche...more je pjevalo josh uvijek onu chudnu melodiju kojom je zavodilo
izgubljene gusare u svoje luke a nebo se igralo sa onim svijetlo i tamno ljubichastim
oblacima,ponekad bi vajalo male andjele a nekad duge kose morskih sirena.Tada bih i
ja otishla na to mjesto na kome sam mogla satima da sjedim a da mi ne bude ni
hladno ni vruche.Da me ne uplashi ni mrak ni tishina.Na tom mjestu sam nacrtala
svoj prvi crtezh,napisala svoju prvu pjesmu,dobila prvi poljubac.Na tom istom mjestu
je i mala sirena chekala svog tuzhnog princa i slala mu tajne poruke.Na tom mjestu
sam i nochas nashla bash ono shto sam izgubila.Bash ono shto je nedostajalo u
chitavoj prichi...
 
...Ti mislish: more su ladje, oluje
i daleka putovanja u neke chudne zemlje!
More je kad chovek u sebi nadje
mudrost kako da budan sanja
i onda kad su dani slani i sivi...
 
 Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih … usamljeni galeb iznad mora
osrednjih

Tama se tek nazirala po okolinim brdima,sjetno se povlachechi pred naletima

neumorne zore.Josh je vladala i ona chudna smrtna tishina,kad ti se uchini da
chujesh svaki otkucaj svog srca i promaju zapetljanih trepavica.Bjezhechi od sebe
skoro da sam i zaboravila spakovati svoju glupavu pidzamu.Znam da su
joj rukavi previshe dugi,taman toliko da njima pokrijem koljena jer je
hladno ove zime a ja sam onaj drugi dio nedje zagubila,vjerovatno kad
sam poslednji put bjezhala u nepoznatom pravcu.Chak i ona chetkica za
uljane boje broj 5 kojom obichno pokupim kosu nedje se sakrila,ali ko josh
mari za to.Svejedno je hochu li biti lijepa u svom starom skrovishtu za
ptice na onoj sunchanoj strani.Svejedno je i shto mijenjam gradove onda
kad normalan narod pochiva ushushkan u svojim snovima.Ma svi su oni
ludi i nemaju pojma koliko mudrosti ima u nekih par desetina kilometara
pratechi putakaz na nebu,tamo negdje u sazvezhdju kome ne znam ni
ime.Nijesam sigurna je li padala kisha ... ili je to samo more plakalo
sinoch.Valjda sam negdje u bunilu chekala onu glupu poruku poslatu na
pogreshan broj u pogreshno vrijeme sa nerazgovjetnim tekstom.Onu istu
koja mi je pravila drushtvo u ovakvim nochima,chuvajuchi me od grmljavine i
ruzhnih snova.Samo je josh ona falila na ovom vasharu tashtine da odigra kec na
deset.Jeste li znali da je najsjajniji dio jutra bash onaj kada se noch povlechechi
saplete o prvi zrak sunca i u tih par sekundi dok lezhi nemochna sunce joj se naruga
u lice? Nisam ni ja to znala sve do jutros.Ponekad pomislim koliko samo lijepih
stvari u zhivotu propustimo spavajuchi i radechi neke tako predvidljive stvari.
Ponekad zaboravimo da uradimo neshto potpuno ludo,mozhda chak i
pogreshno ali drugachije.Isto kao shto sam ja skoro zaboravila kako su
poslozhene nashe porodichne fotografije na onom zidu okrenutom
moru.Zaboravila sam i redosljed postupaka prilikom ulaska u svoj
atelje.Nekad bih prvo sklonila one glupe heklane zavjese koje bi mama
stavila chim bih ja krenula malo sjevernije.One su mi mozhda i zaklanjale
ovaj dio zore koji tek jutros spoznah. Zaboravila sam i koji utikach ne radi
pa sam jutros jedva zakuvala svoju prvu,pardon nisam ni spavala od
juche,znachi ... ko zna koju kafu po redu ali prvu ovog jutra ako sachekam
josh par sekundi da sunce izroni na puchini. Okruzhena ekipom mrtvih
pjesnika i lalosha koji sviri u pozadini pomislih „hvala ti ... ko god da si ...
zhiva sam“ Onda uz kafu svratim na ovo groblje mojih razbacanih misli u
nadi da chu uspjeti da vas slazhem i napishem neshto veselo.Neshto shto
uporno trazhite kao da ja ili bilo ko mozhe da vas nasmije chak i onda kad
vam nije do smijeha.Ili da vam mozhda pishem o politici ili dajem savjete kako se
najbolje skenjati u par poteza? Ne ... ovog puta nechete dobiti nishta od
toga.Mozhda kafu i par stihova pride...ili djelich ovog neba koji chuvam toliko dugo
mislechi da che biti drugachiji ako ga podijelim sa nekim ? Ma uzmite shta
hochete,dok josh neshto ima.Meni che uvijek ostati,taman toliko da mogu da
prizovem kishu kad mi zatreba ili da napishem josh jedan stih ... u ona jutra besana
shto banu nezvana ... dok me moja sjenka spotiche,nishta me vishe ne
dotiche ... pishki mi se!

Te nochi sam ochutala najljepshe rijechi koje znam...

 
Imala sam namjeru pisati o mushko-zhenskim odnosima.O
uzaludnim pokushajima da se pronadje protuvotrov za stanja
izazvana obichnim zaljubljivanjem usled chega se ne tako rijetko
pojavljuju i izvjesne zdravstvene poteshkoche (to je za one koji misle
da nemaju srce).O kavazi savjetnicima,ovisnim i nezavisnim
intelektualcima i psiholozima koji se ubishe servirajuchi nam
rjeshenja za sve ljubavne probleme uz sve generalizujuchi i svodechi
mushko-zhenske odnose na prostu matematichku formulu ili pak
prosto zamazivanje ochiju koje bi trebalo umjesto njih da obave neki
pokojni ili chak izmishljeni mudraci,pjesnici,chak i poznati osvajachi
chije definicije vjeshto istrgnute iz kontexta mogu posluzhiti za
jednokratnu upotrebu.Ponekad mi se uchini da je najbolje da preporuche neke
nadriljekare sa svojim chuvenim metodama pushtanja krvi.Kazhem,imala sam
namjeru,da se nije umedjuvremenu izdeshavalo puno nekih finih a onda i nekih ne
tako finih stvari pa sam se ja mawa Jopet malo zaJAbunila.Jeste da neshto i nisam
poznata po zaJabunjivanju ali ko zna zashto je to dobro ( reche jednom neki ljakse a
ja pozamih).
Neki leptirichi mi ne daju mira a prstichi trazhe adekvatnu podlogu da se od stiha
preko akvarela proshetaju i ne pitajuchi me.Bilo bi trachenje vremena baviti se ovom
zajebanom tematikom koja mi nikad nije ishla od ruke.Nisam tipichna zhenska
persona koja bi nashla svoje mjesto u bilo kojoj od definicija ljubavi a nisu ni oni do
kojih mi je stalo.
Mnogi su pokushali i primjeniti neka od lokalnih nepisanih pravila a kad su shvatili da
to ne djeluje na ludaka (mene) nashli su se zaglavljeni sa glavom u WC-sholji
krivechi sve o chem se spotaknu a da pri tom ni u jednom trenutku
nisu uspjeli da upoznaju pravu mene.Neki nikad ne provale sushtinu
da su mozhda nabolje one mudrosti sa kojima se probudimo i one sa
kojima se druzhimo prije sna?Mozhda gubiti ne znachi uvijek poraz?
A mozhda su najveche ljubavi josh uvijek vjeshto sakrivene izmedju
moja chetiri zida,vjeshto ispisane u svim mojim pjesmama,chuche i
chekaju neki novi dan i neki sluchajni
susret ?Jesam li ja bolesna shto? Nisam chachkala oko struje i ovaj
put nisam izazvala pozhar.Nisam se chak ni igrala kao shto to imam
obichaj.Bila sam i zlocha po potrebi ali opet ne toliko koliko umijem.I
zashto sve moje pjesme liche jedna drugoj? Mozhda je ipak bolje da
odem kod ovih nadriljekara pa da mi pushte krv a do tada neshto
shto me vecheras podsjetilo na neke staze kojima uporno koracham.
Ponekad mi se uchini da hodam bez jednog koraka,u prazno,ponekad
se i sapletem na neke svoje davne tuge ali chuvam tu strast za koju
mi neko nekad reche da je sve:-* :)
" Te nochi sam joj ochutao najlepše rechi koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da chuje to što ochutim, i otkrio sam joj tajnu o starom
 drvetu koje raste na nichijoj zemlji izmedju devet salaša, u
fantazmagoricnoj oazi koja se u Sahari zhita prividja samo onda
kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima
nikad nije opšlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
I tako, obichno u nekoj vedroj nochi, roj Neizgovorenih Rechi
nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazhi za novim
mestom sumanuto pokušava da otkrije prechicu do najblizhih
zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije
uspeo da dospe do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju,
Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastuchice, i
nezhno povuce finu chetku te velike krošnje kroz svoje kose...I Neizgovorene Recih
ostaju da trepere u lišcu starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na
mom chešljicu od jantara...
"Zauvek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
Jednog dana, dakako, strovalice se i to stablo, oprljice ga Oluja šenluceci gromovima
nad ravnicom, složice se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Rechi, ili
polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko che ga znati?
Ali naichi che cehrga tog leta, i to ne Mechkari ili Dzambasi, ni Gatari ni Korpari, nego
Veseli Svirachi Tuzhnih Ochiju, pracheni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih
stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiche u gustoj travi narochitu
rachvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlicna viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, mozhda nechija, mozhda proseda, mozhda bez
ikoga, ti cheš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mamechi ga
da ti sobu opraši polenom i prolechem. A ulicom ce prolaziti mali Cigan sa violom,
videcheš samo drozdovo pero na šeširu kako promiche za šimširom, i zachucheš Neku
Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakacheš, istog chasa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo..."

Chasha meda ishte chashu zhuchi!

Ovo sam chula milion puta u svom

zhivotu.Kad god bih se skenjala i onim
svojim beby pogledom zatrazhila pomoch
od mog jedinog oslonca u zhivotu.Uvijek bi
rekao "ono shto te ne ubije uchiniche te
jachom,zato sve to shvati kao josh jednu
lekciju koju ti zhivot pruzha i budi
zahvalna chak i onda kad ti se uchini da
gore od toga ne postoji,jer postoji kao
shto postoji i ono bolje".Danas sam ga pitala
"zashto nam treba toliko hrabrosti da bi oprostili
nekome"? "Ljudski je oprashtati i velichina
chovjeka se ogleda u kolichini ljubavi koju mozhe pruzhiti onima koji
su ga povrijedili,a najbitnije od svega i ono za shta nam treba mnogo
vishe hrabrosti je oprostiti sebi".Onda shvatim kako nisam
savrshena.Josh gore,daleko sam od toga.Stisnem zube i oprostim
negdje u sebi ali uvijek se sklanjam od tih ljudi ubijedjena da che se
kad tad okliznuti i uchiniti isto.Plashim se da potrazhim korijene
njihovih greshka a josh manje razloge.Bolje je otichi sa onim gorkim
ukusom koji nakon toga ostaje,sakriti ruke u dzepove i nadati se da che
sjutra biti bolje.Chitam danas blogove i na moje veliko iznenadjenje
tek sad vidim da je blogovanje ispunilo svoju funkciju u onom pravom
smislu.Zhao mi je shto je mnogo njih skrhano samo nekim njihovim
bolom nashlo svoje utochishte bash ovdje.Opet srechna jer utochishte i
utjehu trazhimo samo medju prijeteljima. "...postoje u nama neke
neprevodive dubine...postoje u nama neke stvari neprevodive u
rijechi...ne znam..."

Ima nas toliko mnogo i svi smo razlichiti ali

postoje stvari u kojima smo svi isti.Tuga nam
je svima ista.Sve nas isto zaboli i svi se borimo
protiv nje svako na svoj nachin.Jedan od
nachina je i podijeliti je sa drugima.Ali svi
znamo da je to ponekad djavolski teshko.To
su oni trenutci kad smo apsolutno
bespomochni i prija nam samocha.Neki tugu
uporno trazhe na dnu chashe u nekom bircuzu
prepunom dima i smijeha.Neki je utope u
prvoj osobi koja im pruzhi osmjeh i
utochishte.A neki je kriju u velu chutnje,tiho i neprimjetmo jer
drugachije ne umiju.Ali jedno nam je svima isto.Svi je nosimo sa sobom
i svi od nje pravimo nauku.Bilo bi prepotentno od mene davati vam
savjete jer ni sebi ih ne umijem dati.Ali mogu razumjeti i chutati sa
vama.Do nekog novog dana i neke ljepshe teme :-*
Dozhivljaji machka Toshe!

       Lav Stori
Popodnevno sunce se igralo u plichaku rasprshujuchi svoje pipke povrshinom
vode,slazhuchi mozaike oblaka i neba,simetrichno se odbijajuchi o stakliche naochara i
prozora susjednih kucha.
Gledala je prema horizontu spokojno i zabrinjavajuchi mirna a opet prazna i pomalo
razocharana pochetkom svog odmora.Obechao je da che biti sa njom na ljetovanju i
taman kad se ponadala da che konachno nadoknaditi sve one protrachene predhodne
mjesece u kojima su se gledali par puta nedeljno zauzeti svojim obavezama,iluziju je
nakon par dana prekinuo samo jedan telefonski poziv,da je potreban u firmi,hitno (kao da
bi bez njega svijet propao). Spakovao se na brzinu,ovlash je poljubio,izvinio i naravno
obechao po ko zna koji put da che sve nadoknaditi prvom prilikom.Pred ochima joj
promichu slike njihovog pakovanja,sa koliko je zhara i emocija trpala sve te glupe stvari
u kofere,koliko je samo slatkih stvari isplanirala,uzalud protracheni sati i potroshena
mashta na bezznachajne detalje.Josh uvijek zagledana u horizont drzhechi u rukama
knjigu od koje joj je josh vishe bilo muka jer je govorila o ljubavi.Neuzvrachenoj
naravno,a likovi koji su se pominjali bili su patetichno glupi i josh nesrechniji od
nje.Polako je skrenula pogled na ljude koji su se przhili na suncu.Posmatrala ih je
temeljno pokushavjuchi da pronikne u njihove misli,da pronadje bar jednu jedinu osobu
koja bi joj bila makar primachi po patetici,ali uzalud.Plazha je kao zainat bila prepuna ili
zaljubljenih parova kojima su iz ochiju sijevale varnice strasti i pozhude ili parovi sa
svojom djecom,emotivno prazni ali ipak zajedno.
Kad je vech odustala od trazhenja sebi slichnih primijetila je nebo i velike tamne oblake
koji su se razvlachili i spushtali kao zavjesa u pozorishnoj predstavi,odluchila je da se tu
pokloni pred publikom,da ove crne misli sa ovom zavjesom privede kraju iako joj niko
neche pljeskati i vratiti na bis,bila je spokojnija znajuchi da je i taj komad zavrshen.
Noch je obechavala puno kishe koju je jako voljela jer su je kao malu nauchili da to nebo
kupa sve prljave ljude i njihove misli na zemlji,ali osim kishe noch je donijela i munje
koje su je na smrt plashile.Sama u polutami sobe kuckala je porukicu na telefonu,nije bila
inspirativna vecheras pa je odluchila da mu se ipak samo javi valjda ochekujuchi da che
tako napraviti neki most,makar u mislima,i da che on iako daleko ipak biti tu pored nje i
chuvati je.
 
Par minuta kasnije telefon shalje signal da je poruka uspjeshno isporuchena,pogled na
displej i iznenadno razocharenje chinjenicom da je pruka ipak poslata ali na pogreshan
broj.Sad je vech bila sigurna da je to neka kazna i sa suzama u ochima otishla je na
spavanje chvrsto stiskajuchi jastuk od straha i nemochi da taj dan promijeni.Zgrchena na
krevetu gledajuchi u prazne prozore kojima su bljeskale munje izgubila je pojam o
vremenu i vjerovatno bi tako ostala do jutra da nije chula telefon.Konachno joj se iskrao
mali osmjeh,onaj djechiji,iskren i smiren,polako i nestrpljivo otvarajuchi poruku.Par
trenutaka teshke tishine chitajuchi nerazumljive redove nepoznatog mushkarca koji je
pristao da je chuva te nochi neznajuchi ni od koga je dobio poruku,bilo je chudno i u istu
ruku nevjerovatno jer je osjetila spokojstvo i sa strancem u mislima utonula u san.
Jutro je milovalo snenu i maznu mirisima iz raja,toplotom prvog sunca i opet je podsjetilo
na stranca u nochi,ochi su joj chudno sijale a usne se razvlachile u osmjeh kojim je mogla
srushiti i navechu planinu.Prolazili su dani a njih dvoje su se razmjenjivali
njezhnostima,gadjali najljepshim rijechima koje chovjek mozhe da izmisli ne pitajuchi
jedno drugo nishta,pa chak ni to kako se ko zove.Mogao je taj stranac biti okoreli
kriminalac sa poslednjim namjerama,ubogi starac koji se igra i troshi svoju penziju
pishuchu besmislice nepoznatoj djevojci,mogla je biti i zhena koja je spoznala svoju
naklonost ka istom polu,sve to nije bilo vazhno,ona nije zheljela da zna,htjela ja da lazhe
sebe josh malo da njen andjeo zaista postoji samo zbog nje i kad njoj ne bude trebao da
che nestati tiho i sluchajno bash kao shto je doshao te kishne julske nochi.
Vremenom je pokushavala da sklopi mozaik njegovog lika,imala je materijala u par
multimedijalnih poruka,njegove ochi u kojima je vidjela svo prostranstvo svemira,usne
koje bi je nochima uspavljivale ostavljajuchi otisak na njenom ramenu,sve to ipak nije
bio dovoljno da ga ozhivi onako kako je to zheljela.Negdje pred sam kraj ljetovanja
nekako vech ochekivano pao je i taj dogovor da se vide i uvjere,da je mozhda sve to bio
samo san,ili bjeg od dosadne svakodnevice,iluzija dvoje ljudi koje je spojila jedna kishna
ljetnja noch.Iako je sve izgledalo jednostavno nije se moglo ne primijetiti da je bila vidno
uplashena a pomalo i tuzhna znajuchi da che taj san o ljubavi i njenom andjelu prestati
tog trenutka kad ga bude pogledala u ochi i shvatila da je on sve,samo ne ono shto ona
zheli.
 
Malena ponta na kraju grada,slabo osvijetljena ,talasi koji se odbijaju o usidrene male
barke i ona,na visokim shtiklama i prelijepoj crvenoj haljinici koju je prvi put obukla
ochekujuchi da che mu se svidjeti.Vjetrich joj je mrsio kosu i malo rashladjivao vech
poprilichno vruchu atmosferu ishchekivanja,straha i nesigurnosti.Uchinilo joj se da stoji
tako chitavu vjechnost dok tishinu nisu prekinuli teshki i ubrzani koraci koji su se sve
vishe primicali ali josh uvijek ne otkrivajuchi svog vlasnika.Koliko je samo misli
protutnjelo u tih par sekundi chak se i u vazduhu osjetila sablasna napetost sve do
trenutka kad se dvije sjenke nisu najzad suochile.Pod slabashnim osvjetljenjem naprezala
je ochi trudechi se da bolje pogleda u njegove i kad je najzad zapazila svoj odraz u njima
sve je stalo.
Minuti su lichili na godine a tishina je zastrashujuche gutala svaki treptaj oka,josh uvijek
se ogledala u njegovom pogledu kao shto to radi godinama u svom ogledalu,on je piljio u
djevojchicu koju je chuvao i krao svo ovo vrijeme,toliko neizgovorenih njezhnosti
odbijalo se o uzburkanu povrshinu osvijetljene vode pleshuchi sa njihovim
sjenkama.Zadrhtale su mu ruke prije nego shto ih je stavio u njenu kosu i chvrsto
privukao sebi trudechi se da ne oda strah koji ga je obuzeo prvi put u zhivotu.Dodirnuo ju
je usnama upijajuchi svaki trachak straha njezhno pokushavajuchi da je smiri i utjeshi
kao i svih predhodnih vecheri kad bi joj pozhelio lijep san.Polako se vrachala sa tog
dugog putovanja prostranstvima njegovog pogleda odgovarajuchi njegovim usnama i
pokushavajuchi da ga smiri jer su mu ruke josh uvijek drhtale mrsechi joj kosu.

Polutama njene sobe,okrenuta ledjima prema otvorenom prozoru,sad sa vech mnogo

manje napetosti pokushava da izvijenjem da uputstva kako da joj najjednostavnije
otkopcha haljinu.Dugo i njezhno je dodirivao njena ledja tragajuchi za nechim,kad ga je
pitala shta to trazhi,iznenadila se odgovorom da trazhi pochetak tih krila koje je
sakrila,tiho joj shapuchuchi da ih svi andjeli imaju jer kako bi se drugachije spustila sa
neba.Ostavaljao je vlazhne tragove po njenom vratu vajajuchi rukama vech izvajanu
siluetu josh uvijek bez rijechi,bez ijednog jedinog pitanja i odgovora.Kad je izustila da ga
upita,makar za ime,zavrshila je sa kazhiprstom na usnama i tihim znakom da ne pricha i
ne budi ga.Vrhovima prstiju crtao je na njenim ledjima sve tajne mape o postanku svijeta
josh uvijek uzaludno trazhechi pochetak krila,gledala ga je tim ochima koje je volio.Da je
mogao da ih izdvoji sa lika jedne djevojchice,tako vatrene poput konkubina koje su od
rodjenja uchene da zadovolje mushkarca,bilo bi mu lakshe,mozhda je vecheras tako
chednu i samo njegovu ne bi volio.Dok su se sjenke igrale po njihovim tijelima,vrelim od
strasti...ZVRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR....
 

 
7h30'
 
... blijesak sunca koji ide pravo u ochi,miris kafe na drugom kraju stana...
 
1."Ustani,zakasnichesh.Skuvao sam ti kafu"
2."Mmm...samo josh malo"
...ritualno se protezala po krevetu,josh uvijek je osjechala njegov miris na sebi...
1."Beby, zar uvijek morash da se izlezhashavash satima i zakasnish?" 
2."Aha " 
1."OK.ionako pijesh hladnu kafu.Samo mi reci chemu taj osmjeh jutros?"
2."Pa zato shto smo nochas imali nevjerovatan sex " ... tishina...
1."Pa...nismo..vecheras" ... zbunjenost na vrhuncu...
2."Ma jesmo,i bio si sjajan" ... osmjeh ... 
1."Stvarno?" ... josh vechi osmjeh... 
2."Aha...samo nisi to bio ti,mislim jesi,ali u snu si bio neko drugi,potpuni stranac i
ostavio si me samu na moru i ja sam tamo greshkom...bla,bla,bla..."
1."A da ponovimo to od nochas,chisto da vidim kakav sam bio?" ... osmjeh...  
2."Aha" ... osmjeh ... 
 

...............   
 
 

Ja sam naravno zakasnila na posao,nisam ni kafu popila i otishlo mi je 10% plate  ako
sad ne pozhurim otichi che mi josh toliko a onda nishta od bloga,pa vidjite sad
 Keep Smiling :)

Nisam sigurna je li zbog kishe ili mozhda zbog

istroshenosti tema koje su se kilometarski vukle
po ovom jadnom blogichu ali odavno nisam
uspjela da sjedim,blenem u prazan monitor sa prstichima na tastaturi i
meditiram.Previshe dogadjaja u ovih par dana?Mozhda ona potreba da
te dobre stvari zadrzhim za sebe?Pa da.Sebichna sam ja,ponekad.To je
onda kad se probudim sa onim osmjehom sa kojim bombardujem
planetu.Protegnem prvo lijevu pa desnu nogu.Izvedem mali striptiz u
lezhechem polozhaju.Shta je?To je najbolji striptiz koji postoji.Uz
njega idu i perverzno-opushtajuchi zvuci od kojih moj komshija dobija
napad chuke i josh uvijek mi se nasmije kad me sretne.Obozhavam kad
mi dan pochne bash tako.Tada imam stravichnu potrebu da se vidim sa
svim onim ljudima koje organski ne podnosim.I krenem u napad.Kao
poslednji psihijatrijski sluchaj.Pechatno ih gledam i smjeshkam se.U
takvim akcijama obichno uchestvuje i moja sekica.Ne,nemam rodjenu
sestru.Dvije ovakve bi bilo previshe.Jel`da Lale? Mada i nije mi
zhao,vech nedje rekoh kako sam sebichna.A moja sekica i ja smo
jing/jang.Savrsheno uskladjene suprotnosti koje idu u paketu.Poshto
je sekica “tamo daleko” ja sam jutros morala sama u akciju.

Ali prije nego li sam se nasmijala jednom koji mi se bezrezervno

uvlachi u dupe svratila sam do prodavnice.Prvo sam svoju terapiju
primijenila na kasirku koja me inache svakodnevno potkrada kao da
sam moron i zamislite.Vratila mi je kusur i nasmijala se sa sve
vjeshtachkom vilicom.Dok sam se polusanjiva gegala do kola sa
sladoledom koji sam njupala u 8h ujutru u kombinaciji sa onim
bolesnim osmjehom primijetila sam kako narod blene u mene.Imali su
one njushke kao uchitelj Sprinter iz”Nindza kornjacha” Ali jutros me
nije bilo briga shto su ti mali ljudi sa dosadnim zhivotima tako prazni i
sivi.Nevjerovatno,ali svi su mi uzvratili osmjehom.Bilo je prosto
fascinantno gledati sopstvenim ochima transformacije na licima tih
ljudi.Chudno je kako ljudi u tom praznom hodu od danas do juche
negdje zagube osmjeh,ljubav i srechu.Mislim da je svima nama
potrebno tako malo da nam dan pochne kao meni jutros.Lijepo je kad
nemash plan.Kad u sred zime mozhesh na napravish ljeto.Osjetish
miris mora iako si kilometrima daleko od njega.Da uchinish da ljudi oko
tebe osjete toplinu i ljubav.E danas je onaj dan kad bih iz glasa vrisnula
da volim chitav svijet.Volim i ovaj glupavi decembar i mraz na
staklu.Volim i ovu glupu kasirku i ludog komshiju.Volim mamu i
tatu.Neke sluchajne prolaznike kojima ni ime ne znam.Volim sve moje
prijatelje jer neprijatelja nemam.I onog dupeuvlakacha kome sam
htjela da se nasmijem iz pakosti.Volim i sve ljude sa ovog blogicha.Zato
shto su sjajni.Zato shto me trpe svo ovo vrijeme i gutaju sve shto im
serviram.Volim chitavu predhodnu godinu.Bila je tako divna prema
meni.Volim moje andjele koji me chuvaju,chak i kad nisu tu.Volim i
moju frizerku koja ispravlja moje loknice iako je svaki put smaram sa
novim idejama.Ma volim sve shto je dio mog zhivota i ono shto che tek
da bude.Ne,nisam pod narkoticima ili drugim stimulansima.Poshto me
to chesto pitaju oni koji me NEchitaju ili NEznaju.Evo i njih volim i
shaljem vam svima ovaj osmjeh da vam nikad ne bude hladno.Da nikad
ne osjetite da ste sami i da vas natjeram da se svako jutro budite sa
osmjehom kako bi mogli zajedno da bombardujemo planetu.Vjerujte
mi da vam ne treba mnogo.Samo malo hrabrosti da pogledate zhivot
pravo u ochu.Pakosno se nasmijete iz sve snage i za*ebete ga u
svakom smislu.

Ovo je pesma za tvoja usta od

višanja i pogled crn.

Zavoli me kad jesen duva

u pijane mehove.

Ja umem u svakoj kapiji

da napravim jun.

I nemam obične sreće.

I nemam obične grehove.

Podeleću s tobom sve bolesti i zdravlja.

 Zavoli moju senku

što se tetura niz mokri dan.

Sutra nas mogu sresti ponori.

Ili uzglavlja. Svejedno:

lepo je nemati plan.

Zavoli trag mog osmeha

na rubu čaše, na cigareti, i blatnjav

hod duž ulica koje sigurno nekuda vode.

Čak i kad ti se čini da ih mi nekud vodimo,

one se smeškaju blago i nekuda nas vode.

Bićemo tamo negde možda suviše voljeni,

potpuno neprimetni, ili javno prokleti.

                                                                                 M.A

 
Ko Me Ne Zna Skupo Bi Me PlatiJO

Sinoch me ucrnjachio Oliver pa prehlada pa

me jutros dokrajchi Mikash sa svojim blogom
i komentarima na istom.A trebalo je ovo da
bude jedan „obichan chetvrtak“ to je onaj
shto ide posle srijede a prije petka.Sorry
narode ja moram pisat’ ovako inache opet
ostadoh` neshvachena i pogreshno
tumachena.Dzaba ja napisah’ nedje da se
nije rodio taj koji che mene prochitati ali se
ljudi makar potrude prije nego li izvale
neshto.No da krenem ja ispochetka (a okle bi
drugo) ovo vam je sve zbog
temperature.Poshto montenegrina stalno
viche na mene kad gledam TV a Lale kad
chitam novine ja se moram ogranichit' na ovaj nash blogich.Svashta se
mozhe ovdje nachi.Od iskrenih i srceparajuchih ispovijesti zaljubljenih i
ostavljenih,preko politichkih i ekonomskih pitanja od velikog znachaja
za drushtvo a samim tim i za nas kao pojedince.Proshetali su se ovuda i
pederi i oni mrcheni shtajkachi iz Radoja Dakicha.Varvari su bachali
suzavac.Nisu nas zaobishli ni ovi za ochuvanje Tare a i Supermena smo
oplakali ka` niko u svijet.Chekali smo iskrcavanje saveznika tj.
najmladjeg blogera i njegov dolazak kuchi.Pa su se neki vozili sa
$evernjacima i primorcima i ofirali ih ovdje,a neki su upadali u neke
rupe na putu i cajci su ih gnjavili.Neki su qkali danima shto nemaju
stuje i shto su izvadili zub.Neki izgubljeni sluchajevi su pisali i pjesme a
neki su se i zaljubishka i odljubishka ( sad mi se rimuje jedno ime :) no
ne smijem).Vishe manje svi smo izreda smarali nesrechne chitache koji
bi sluchajno zalutali na bilo koji od blogova.I svi smo za ovih par
mjeseci uspjeli da upoznamo jedni druge koliko toliko i shvatimo samo
znachenje bloga i onoga shto pishemo na njemu.Juche su Vijesti u
svom chlanku online objavili Laletov blogich kako reprezentativan sa
ovog bloga.To nam ukazuje da kvantitet pojedinih blogova ne znachi i
kvalitet istih (ukljuchujuchi i moj).Mikash mi se naljutiJO samo zato
shto sam bachila komentar da mu je blog ucrnjachio.Nije mu ni palo na
pamet da je kritika dobronamjerna a ne lichni atak na njega. Uz sve to
bachanje shpica mi je omiljena sportska disciplina,zbog toga i stoji
ovaj naslov :).Nego,profesor Lale je sve fino objasnio,jeste da je
ponavljanje majka znanja ali shto je mnogo,dosta je.Da ne bi ovo bio
josh jedan smor od bloga ( shto je i tradicija makar shto se mene tiche)
pojasnichu josh par stvari.
 Sluchajno je uletio (i ovo je zbog temperature) i
komentar da je politika ustvari to shto je
smorno na blogovima. Sa obzirom na to da se
ja chesto dofatim i politike osjecham da treba
i to da pojasnim.Politika je definitivno ushla u
sve pore drushtva.

Koliko god se trudili ne mozhemo i ne treba da je izbjegavamo.Na sve

ovo o chemu je Mikash pisao na poslednja 3 bloga pojedinac mozhe da
utiche.Da fino ode i dobrovoljno se javi nekoj od organizacija i
pomogne edukovanju naroda kad je AIDS u pitanju.Mozhe i da ode fino
i da dÀ krv i rijeshi problem uz sve i da  pomogne nekome."Bivshi dan
Republike" mozhe da obiljezhi kako oche,da se iz sentimentalnosti
narolja nedje ili da ode i prikolje koju prasicu.Izbor je njegov,ali kad je
politika u pitanju tu je izbor znatno suzhen.Niko od nas ( nadam se)
nema svoje mjesto u parlamentu da bi tamo raspravljao o svemu shto
ga muchi i shto je evidentan problem u drushtvu i drzhavi.Zato nishta
lakshe nego sasuti po njima bilo dje pa i na blogu ako treba u nadi da
che se nachi neko ko che prochitati,saslushati,kritikovati salagati se ili
ne sa tim.Makar je meni lakshe kad saspem i onda sam mirna kao
leptirich neko vrijeme.Moram li objashnjavati zashto sam potpisala
peticiju o ochuvanju Tare?Ili mozhda zashto me muchi problem
prodaje telekoma?Ne znam koliko vas su dionichari telekoma i koliko
vam je stalo shta che biti sa nechim u shto ste ulozhili pare,ali meni je
itekako stalo.O nacionalnom identitetu,himni,jeziku i nezavisnosti
takodje imam svoj stav i koliko se vama svidio ili ne dokazali ste
brojem komentara,kritikama i svim ostalim.Shto nas sve dovodi na ono
o chemu Lale pricha vech mjesecima (samo shto ga niko ne slusha :p) a
to je poenta bloga i onoga shto pishemo.Pishemo iskljuchivo sebe radi
u cilju lichne terapije koja bi nekim sluchajem mogla biti i kolektivna a
nikako da bi imali ili ne svoje chitaoce.Ostavljam vam chlanak koji je
izashao u Vijestima pa procijenite sami. UBODI GA!

Mogu li ja sad da $ednem poshto mi Mikash ne da dÀ legnem ( ups josh

se i rimuje)? Ne mogu ja pobjechi od poezije:p~ Prije nego shto se
bachim na ovo kg. limuna moram ljubnut dva stara/nova blogera Sfar-
a & Vakca.Nadam se da chemo se chitati kao i do sad i zatrpavati
njihove blogove kao shto su oni nashe (a i mochi chemo da se ljubimo dje
stignemo) :)) ;) :-*

Komentari (12)
OBJAVLJENO SA IZMJENAMA: 01.12.2004

Ko` brod u boci putujem

"K'o brod u boci putujem ,a nechu stichi

nikamo ,jer suvishe ti dugujem ,da tebe bih se
odrek'o" i tako se ja skenjam po
obichaju.Dobri stari Oliver i njegovi
sentishi.Kako sam samo bila zaljubljena u
njega.Svi su me gledali kao kretena i
komentarisali.“kako je star i ruzhan,fuj“.Ja ih
po obichaju nisam slushala.Jednom sam mu
chak i napisala pismo stavila ga u flashu i
bacila u more,nadajuchi se da che ga jednom
nachi.I tada su mi rekli „odrasti“.Ma shta oni
znaju.Ni „malog princa“ ne vole a htjeli bi da
razumiju Nietzschea.I opet ispadnem bash ja izbjeglica iz besmisla i
skenjam se na sopstvenom blogu.Kazhu papir trpi sve pa to valjda
vazhi i za blogich.Neko mi je danas rekao neshto jako pametno,za
promjenu.Ja sam to vech znala ali nikako da se spotaknem bash na to
kad zagusti."Strast nije sve, ali bez nje - sve je nista“ Kako to nishta
zna da bude lijepo samo kad bi znali.Ali dje chuvati strast?U frizhideru?
Na tamnom i hladnom kao lijekove ili mozhda u dzepovima?Kako da
znamo da li strast osjechamo prema nechemu ili nichemu?Znala sam
da che Oliver da me skenja.Josh mi se ne da ni u nebo da pogledam jer
che i kisha sasuti po meni.A meni tako treba jedno drugo nebo (opet
ponavljam kao neki,no ovo je moj plagijat,pa nije tako strashno:S )

 
„Ostali smo sasvim sami
finili su lipi dani
ishekane sve su lipe richi.
A zhivot je ka i zemlja
kad zapustish malo daje
taman da bi na se bija jidan.
Pa se pitan di je krivo
kleten srce cha je zhivo
posha bi al' ne znan di chu stich.
Ka godine teku ure
przhi sunce, metu bure
za zhivot me vezhesh samo ti
Svojim vitron moja jidra punila,
svojon nadon moju dushu ljubila.
Sad me ostavljash na puchini bez sna
da ti priznan da si moja jedina.“

Vrisni!
Moje ime u nochi,
Rukama pokrij mi ochi.
Ugrizi!
Zarij mi zube u blijede usne,
Sazhivi se sa mojim bolnim uzdasima,
Pusti da odnese te plima,
I ostavi pred mojim vratima.
Plachi!
Tebi u inat,drugi me krade,
Tebi za ljubav,umiru i nade.
Uzmi me,zagrizi i plachi,
Jer to jedino znash,
A znati i oteti nije isto,
Kad kradesh,ukradi sve
Kad lazhesh lazhi i mene.
Kad volish,nauchi da mrzish,
Prvo sebe pa mene.
Pjevaj!
Sve pjesme su iste.
Svaka ti pjeva o meni.
Probudi se i kreni.
Dizhi sidro!
Ova luka nije za tebe.
Ova plima che te skupo koshtati.
Ni sirene nisu,shto su nekad bile.
Sve je to lazh i boje su sive.
Samo su tvoje suze,josh crvene,
Kao krv ranjenih gusara,
Shto na pochinak padoshe od zlokobnih bogova
Kao shto i ti pade od lazhnih osmjeha i uzdaha.
Zato,zagrizi i vrishti!
Nek me tvoj vrisak probudi,
Nema shta da se ponudi,
Shto vech probao nisi.
Sakupi moje pobjede,vratichu ti tvoje poraze,
Sachuvaj to znamenje
Zakopaj i chekaj.
Mozhda te lovci na blago jednom pronadju
Isprichaj im bajku o meni i vremenu
Prodaj im lazhno kamenje
I opet iznova.
Vrishti!
Ugrizi!
Plachi!
Samo te ovoga puta nechu chuti
 Nechu ti rechi ostani
Nechu ni pogled spustiti
Samo chu tiho izustiti
  Ljubav nije za nas.    

                                           Jednom
                                      kad bude veche
                                   kad budesh sama
                                i bude neka kisha lila,
                                             jednom 
                                  kad oko svojih usana
                              nadjes tudji osmijeh , mila
                                               znam, 
                      bich e ti teshko a mene neche biti 
                  da ti u tom chasu shtogod kazhem. 
                  Biche jedno veche, jedna kisha i ti 
                      koju sam divno umio da lazhem.
                                                                      V.N

U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni,

jao kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi joj glava, ne bi joj glava,
jao kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
još nedozrele.

Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica,

sve sam joj govorio.
I plakala je na moje ruke, na moje reči,
govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
telo ti zdravo što se praviš svetica,
a padale su svu noć neke modre kiše
nad Mostarom.

Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.

Pitala me je imam li brata, šta studiram,
jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
sve me je pitala.
Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako
sačuvaj Bože,
da li je volim, tiho je pitala,
a padale su nad Mostarom neke modre kiše,
 ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al' nije htela to da čini,
nije htela il' nije smela,
vrag bi joj znao.

Jesen je, ta mrtva jesen na oknima

njene oči ptica, njena bedra srna,
imala je mladež, mladež je imala,
ne smem da kazem,
imala je mladež, mali ljubičast,
ili mi se čini.
Pitala me je da li sam Hrvat, imam li devojku,
volim li Rilkea – sve me je pitala,
a na oknu su ko božićni zvončići moga detinjstva
zvonile kapi
i noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu,
Ej, Sulejmana othranila majka.

Ona je prostrla svoje godine po parketu.

Njene su usne bile pune kao zrele breskve,
njene su dojke bile tople ko mali psići.
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna,
Svetlana, Svetlana, znaš li ti da je atomski vek,
De Gol, Gagarin i koještarije,
sve sam Joj govorio,
ona je plakala, ona je plakala.

Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama,

svuda sam je vodio,
u pećine je skrivao, na čardak je nosio,
pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica,
pod starim mostom Crnjanskog joj govorio,
što je divan, šaputala je, što je divan.

Kolena joj crtao u vlažnom pesku,

smejala se tako vedro, tako nevino,
ko prvi ljiljani,
u džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav
pod teškim turbetom;
na grob Šantićev cveće je odnela,
malo plakala, kao i sve žene,
svuda sam je vodio.

Sada je ovo leto, sad sam sasvim drugi,

pišem neke pesme,
u jednom listu pola stupca za Peru Zupca
i ništa više,
a padale su svu noć nad Mostarom neke
modre kiše,
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al' nije htela to da čini,
 nije htela, il' nije smela,
vrag bi joj znao.

Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove,

bledunjavo sunce – izgladnelog dečaka nad Mostarom
ne umem zaboraviti,
ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu,
njen smeh što je umeo zaboleti kao kletva;
onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu,
Bog je veliki, govorila je, nadživeće nas;
ni one teške, modre kiše,
o jesen besplodna, njena jesen...

Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu,

sve je govorila,
malo tužno, malo plačljivo o Karenjini;
govorila je Klajd Grifits ne bi umeo ni
mrava zgaziti,
smejao sam se – on je ubica, ti si dete;
ni one ulice, one prodavce poslednjeg izdanja
"Oslobođenja", ni ono grožđe polusvelo
u izlozima ne umem zaboraviti,
onu besplodnu gorku jesen nad
Mostarom,
one kiše,
ljubila me je po cele noći, grlila me
i ništa više, majke mi,
ništa drugo nismo.

Posle su opet bila leta, posle su opet bile kiše,

jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,
otkuda tamo,
ni ono lišće po trotoarima, ni one dane,
ja više ne mogu, ja više ne umem
izbrisati.

Piše mi, pita me šta radim, kako živim,

imam li devojku,
da li ikad pomislim na nju, na onu jesen,
na one kiše,
ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
potpuno ista,
da joj verujem, da se smejem
davno sam, davno, prokleo Hrista
a i do nje mi baš nije stalo,
klela se, ne klela,
mora se tako, ne vrede laži.

Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu,

sve sam joj govorio,
vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,
čitala popodne,
 u kosi joj bilo zapretano leto, žutilo sunca,
malo mora,
prve joj noći i koža bila pomalo slana,
ribe zaspale u njenoj krvi;
smejali smo se dečacima što skaču
s mosta za cigarete,
smejali se jer nije leto, a oni skaču – baš su deca,
govorila je: mogu umreti, mogu dobiti upalu pluća...

Onda su dolazile njene ćutnje, duge, preduge,

mogao sam slobodno misliti o svemu,
razbistriti Spinozu,
sate i sate mogao sam komotno gledati
druge,
bacati oblutke dole, niz stenje,
mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko,
mogao sam umreti onako sam u njenom krilu,
samlji od sviju,
mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu,
u stenu,
sve sam mogao...

Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre,

igrali smo se buba-mara i skrivalice,
Svetlana izađi, eto te pod stenom,
nisam valjda ćorav,
nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš,
dobićeš batine;
kad je ona tražila – mogao sam pobeći
u samu reku – našla bi me,
namiriše me, kaže, odmah,
pozna me dobro.
Nisam joj nikad verovao,
valjda je stalno ćurila kroz prste.
Volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou,
nosila ga u sobu, vešala o končiće,
volela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio,
kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.

Pitao sam je šta misli o ovom svetu,

veruje li u komunizam, da li bi se menjala
za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao,
ponekad glupo, znam ja to i te kako;
pitao sam je da li bi volela malog sina,
recimo plavog,
skakala je od ushićenja – hoće, hoće,
a onda, najednom, padala je u neke tuge
ko mrtvo voće:
ne sme i ne sme, vidi ti njega, kao da je ona
pala s Jupitera,
ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on
a ne neko drugi,
 taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi.

Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna,

ti si đavo, ti si anđeo,
sve sam joj govorio.
Ništa mi nije verovala.
Vi ste muškarci rođeni lažovi,
vi ste hulje,
svašta je govorila.
A padale su nad Mostarom neke modre kiše...

Stvarno sam voleo tu Svetlanu

jedne jeseni,
jao, kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi mu glava, ne bi mu glava,
jao, kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao, kad bih znao ko to u meni
bere kajsije, još nedozrele.  

 
SJEChaNjE NA SuNCOkReTE ;(

    . . .
 

Svratim ponekad do svoje Pandorine kutije i kao u polusnu prevnem svaki

choshak,skonim zid prashine i chutim jer mi sva ta patetika i nije dobar saveznik a
josh manje prijatelj.Dijagnoza emotivno nezrele osobe je glavna stavka u biografiji
pjesnika.Kad dodjete do te granice da kazhete sebi „vrijeme je da odrastem" a potom
shvatite da uopshte i ne znate shta to znachi onda vam preostaje samo da obechate
sebi da chete biti najsrechnije dijete na svijetu.

Ja sam vech obechala nekome da nikad nechu odrasti a nikad mi nije palo na pamet
da sam tim obechanjem bacila na sebe kletvu vjechite klinke.U vjechitom raskoraku
izmedju sna i jave u gomili bezvrijednih rijechi ispliva po neka pjesma,onako
sluchajno.Onda se pojavi poneki zalutali andjeo ukrade je i kazhe da je njegova.Pa
dobro,neka je uzme ja chu ionako napisati drugu.

I opet sjedim na krovu svoje zgrade nekog toplog ljeta i blenem u nebo zaglavljena
izmedju svijetova.Tu na pola puta mi je uvijek bilo najlakshe da napishem pjesmu.Da
je posvetim nekom sluchajom pogledu,osmjehu nekome koga nisam i nikad nechu
upoznati.Zashto bih ga i upoznala kad ga vech imam zarobljenog u par stihova i
odatle mu nema vishe povratka.Preturajuchi po arhivi svojih UMotvorina naidjoh na
neke potpuno zaboravljene pisanije.Svaka je imala neki svoj zhar i neki drugi
miris,kao da ih nisam nikad ni napisala.Sve su vremenom pobjegle od mene i neko ih
je nekad ukrao.Sve osim jedne.Ta jedna je napisana jednog davnog ljeta jednom
ramenu na koje sam uvijek mogla da se naslonim,isplachem i odmorim od svega.Tada
 nisam ni znala koliko je vazhno imati nechije rame.To ne
mozhe da vam da svako a narochito ne onda kada je to
vama potrebno.Neche vas voljeti onda kad napravite
neshto loshe i neche vam oprashtati svaku ludost sa
osmjehom.

Moje rame je danas trebalo da napuni 29god.Kad se vratim

u ljeto prije 10 godina tu gdje je i ono stalo pa do danas
opet u tom chudnom raskoraku nisam ni osjetila da ga
nema.Pjesme su josh uvijek pisane,ja sam u nekom paralelnom
svijetu josh uvijek naslonjena na svoje rame prestala brojati
godine.Onda nije nikakvo chudo shto nisam odrasla i shto sam
josh uvijek sa tim pogledom klinke zagledana u nebo vjechno u
fazi chekanja nekog samo meni znanog andjela.Bilo je sparno
poslepodne,kraj jednog miholjskog ljeta i svi su otishli da se
poslednji put pozdrave sa tobom.Gledala sam ih i zhalila njihovu
ogranichenost uporno tvrdechi da se sa prijateljima nikad ne
mozhemo pozdraviti a narochito ne zauvijek.Ostala sam u
potkrovlju u kome smo deponovali sve i svashta.Nashla sam neke
tvoje stare patike u kojima si po prvi put zaigrao za shkolski tim.Neke samo tebi
znane skalamerije koje si pravio i pokushavao da povezhesh sa strujom.Bili smo dva
chudaka.Ti stariji i ozbiljan a ja mala lujkica kuju si pazio.Josh uvijek chuvam tu
glupavu crvenu majichicu i onog mecu kome je tvoja mama oprala dushu kad sam
imala samo 6 god.

Ni danas nisam imala hrabrosti otichi i ostaviti cvijeche.Ne volim cvijeche.Ne volim
nishta shto umire.Kad bih nekako mogla da ti poklonim djelich neba i na njemu par
andjela i onaj osmjeh shto si volio to bi vech bilo neshto drugo.

Ovako,ja chu josh uvijek gledati u nebo i chekati de se vratish.Rekao si da nechesh

dugo i ja ti vjerujem.To shto svi prichaju da su od tada proshle godine i da te vishe
nikad nechu vidjeti to je samo zato shto su odrasli i glupi i ne vide dalje od svog
nosa.Tebi za ljubav sam i obula one glupavo roze baletanke samo zato shto si ti zhelio
da budem poznata kao neka ruska balerina u koju si bio zaljubljen.Pa ona jesen na
jezeru kad si me uporno uchio da napravim zhabicu a ja sam te bijesna zbog
neuspjeha gurnula u vodu.Te jeseni si se prehladio, ja sam plakala a to nisi znao.Nisi
znao da sam ja ishkrabala onaj chuveni grafit koji si nacrtao onoj buci u koju si bio
nesrechno zaljubljen.Vracham ti i onaj kljuch mog dede koji smo iskopali onog ljeta
kad smo kampovali.Bila sam sebichna i rekla da je moj a ti si ga nashao.

Oprostila sam i onaj ozhiljak na koljenu,kad si me gurnuo u dvorishtu samo zato shto
sam zapalila vatru pokushavajuchi da prizovem kishu.I onda kad si me nagovorio da
pojedem svjezh krompir i dobijem temperaturu da bih izbjegla pismeni iz
matematike.

Nisam te ja tuzhakala da si krao jabuke kod ludog Janka.I onda kad sam ti rekla da te
mrzim,nisam mislila tako.

Nije ti ni palo na pamet da sam uprkos tvojoj zhelji da ostanem klinka ustvari zheljela
da budem tvoja klinka koju si ti razmazio i kojoj si obechao da chesh je chuvati.Josh
se sjecham kako si izashao i kako si za sobom zatvorio vrata.Sjecham se suncokreta
koje smo tog dana ukrali.One plave keramichke vaze koju je tata donio iz Indije,koju
smo slomili dok smo igrali stonog tenisa na improvizovanom stolu,potom je zalijepili
super lijepkom i dan danas to niko nije otkrio.

Sjecham se i zvona telefona i suza moje mame.

I nichega vishe.

Sad stojim pred tim istim vratima i dok drugi ljudi prepuni neke tuge idu da te posjete
ja znam da chesh se jednom vratiti.Znam da chesh uchi kao i uvijek i poljubiti me u
chelo.

Znam da chesh ti objasniti ovim starijima da nisi nigdje otishao,da nisu proshle
godine.Vratichesh se zato shto znash da mi treba tvoje rame i da su sve ove godine
stale samo zato shto ja nisam imala kome da kazhem shta mi je.Vratichesh se a ja
chu te chekati na istom onom mjestu na kome smo se posljednji put rastali smijuchi
se onoj debeloj Sanji kod koje si trebao da odesh a nikad nisi stigao.

Vratichesh se jer ja ne dam da te zaborave i sve dok zhivish u mom sjechanju

zhivjechesh sa onim istim osmjehom i pogledom koji si imao tog dana i takvog zhelim
da te pamtim.

Dok je mene biche i tebe.Srechan ti rodjendan.Gdje god da si ;(

Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati                      

                        
kad u nama bude
 
vec mnogo jeseni i zima
 
kad mi sjaj u oku izblijedi od kisa
 
i kad me mozda vise nece biti
 
da li ces ponekad zaplakati nocu
 
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
 
na sve ulice i restorane
 
sva ona mjesta koja ces pamtiti
 
po nasoj njeznosti
 
i ljubavi u kristalnim prozorima
 
plavim maglama
 
da li ces ponekad zaplakati
 
u prvi sumrak novog proljeca
 
u toj jedinoj preostaloj zraci
 
razbijenog sunca
 
kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
 
kad me vise mozda nece biti
 
a sve ce biti kao prije
 
i ona rijeka plava
 
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
 
u koje smo htjeli
 
da li ces me ipak zaboraviti
 
u predahu dviju ljubavi
 
a znas da nam usne od istog poljupca boluju
 
i da nas ista tuga progoni stoljecima

Tebi koji rušiš sve granice

mog postojanja
daleko ispod oblaka samotnih
na kojima čučiš i čekaš poput lešinara
da se okliznem i da te opet potražim
da ti sjetna i čežnjiva poletim u zagrljaj
hladan i tudj
da dozvolim da me još jednom prevariš
tim očima skitnice koji traži još jedno sneno svitanje
medju mojim dlanovima dugo skrivan prah nekih dalekih
meni i tebi neznanih cesta
Zagrizeš još jednom da se uvjeriš da sam još tu
da sam samo tvoja
 tajna i daleka tebi na koljena položena
još jedna žrtva tvojih obmana
u trijumfu ponočnih utvara
Pa zagrizi još jače
probudi me prije nego potpuno nestanem
i gledaj u oči koje su te pratile
na tvojim čudnim putevima u prazno
Skloni taj osmjeh andjela
i sakrij ta krila u tami vremena
pusti da se ljube te zvijeri koje su se u nama prepoznale
jednog kišnog ljeta uz opomenu djavola
kad sam se skrivala medju tvojim prstima
mokra i ljepljiva od tvojih poljubaca
obilježena vatrom svih naših svijetova
oduvijek i zauvijek tvoja
Zatvaram prozore u siva svitanja
mazno se protežem u tvojim mislima
divlja i topla od noći rastrzana
u tvojim najludjim snovima
pod tvojim nogama sklupčana
još uvijek tvoja jedina
Pada noć uz topot konjskih kopita
sumrak izgaran našim slutnjama
ne lomi ogledala i ne traži me medju zvijezdama
Još uvijek sam tu
na izvoru svih tvojih grijehova
iz pepela stvorena
ptica medju tvojim prstima
I zato ne otvaraj prozore u svitanja
ne traži me medju zvijezdama
ja još uvijek hodam na prstima
skrivena na tvojim usnama
u poslednjim trzajima zimskog sunca
topla i mazna medju tvojim dlanovima
tvoja tajna i daleka u pjesmi rodjena
divlja i neukrotiva.

 
“…govorili su mi da se od snova ne zhivi,
da su sve rijechi ovog svijeta vech rechene,
govorili su da su snovi sharene lazhe,
I da se svi sanjari jednom probude…
 govorili su sve ali nikad nisu shvatili da svi moji snovi imaju svoje
ime
 i da je u njima jako lijepo zhivjeti…”

 
 
 
 
 
...Sad vech na drugom kraju grada u tishini sobichka prilichno zadimljenog sa oporim mirisom duvana
pomijeshanog sa mirisom boja i razredjivacha,kombinacije od koje bi vechina dobila nagon za povrachanjem,ali
ne i ona...
Uzhivala je u tom mirisu i mazno se protezala na fotelji u kojoj je sinoch,igrom sluchaja i zaspala.Osjetila je da je
svaka kost boli.Pokushavala je vech par minuta da protegne utrnule noge ali uzalud.Jaka svjetlost u mlazovima
bezobrazno se provlachila izmedju roletni i ishla joj pravo u ochi,pomislila je u sebi «kako shugav pochetak
dana».Pozheljela je da se nekako pomochu telekineze domogne kreveta ili sholjice kafe,bilo shta.Samo da je bol i
utrnulost popusti i to prokleto sunce ne bode pravo u ochi.Kad je konachno smogla snage da ustane,na tren joj se
uchinilo da vecha polovina njenog tijela ostaje zalijepljena za fotelju,a ovim ostatkom se jedva odvukla do kuhinje
u prizemlju pripremajuchi vech ritualni napitak.
Limun i  med,tako su prozrachno blistali u chashi dok ih je mijeshala da stvori kompaktnu masu koju je trebala
popiti prije kafe,koja je vech uveliko provrela na shporetu koji je bio stariji od nje,ali josh uvijek u funkciji,makar
za te njene potrebe,kafa,chaj i slichno.
Mijeshajuchi kafu sjetila se priche jednog starog ribara,koji joj je bio inspiracija na mnogim slikama.Imao je dugu
sijedu kosu,skupljenu u rep.Kad je bila manja stalno joj je prichao priche o gusarima i piratima,o sirenama i
izgubljenom blagu,a nju je josh kao sasvim malu djevojchicu nazvao sirenom jadrana i tako je ostalo i do danas.U
njenom sjechanju on je oduvijek i izgledao tako.Krupne zelene ochi koje su podsjechale na velike prashume
Amazona,uvijek bradica kojom bi je zagolicao kad je poljubi,jedino su mu vremenom ruke oronule od ribe,morske
vode i stalnog chishchenja mrezha.On je inache bio jedina veza sa njenom najdrazhom osobom iz djetinjstva koje
se samo kroz maglu i sa velikom mukom sjechala.Chika Boro je bio zaljubljen u njenu babu Maru.To je bila josh
jedna u nizu onih nesrechnih ljubavi koje su se radjale ali zato nikad nisu umirale.Tako da je Boro u svakoj svojoj
prichi dodavao po djelich te chedne ljubavne bajke,o prelijepoj Mari koja je zaljubljena u siromashnog mornara za
koju je otac nikad ne bi dao jer je vech bila namijenjena sinu njegovog dobrog prijatelja,istog statusa i shkrinje sa
dukatima otprilike iste vrijednosti.Uvijek je znao da joj kroz shalu provuche svoju tezu o tome kako morsku i
rechnu ribu nikad ne treba mijeshati i kako uz morsku ribu ide bijelo vino a uz prshutu crno i ko god se i usudi
pomijeshati ove vech predodredjene smjernice mozhe se na tom putu izgubiti i nestati u magli kao brod u oluji.
Upravo to se desilo i njemu.Mara se udala za drugog,a njihova ljubav je josh uvijek zhivjela u njemu i vjeshto ju je
krio kao shto mudri gusari chuvaju svoje blago.
Jednom dok je sjedjela sa njim na njegovoj oronuloj kochi i pazhljivo ga posmatrala dok je chistio mrezhu 
pokushavajuchi da uhvati njegov pogled koji je josh nedostajao na portretu,primijetili su u luci stari shporet koji
je neko umjesto na djubre,bacio u more.Taj prizor ih je nasmijao a u isto vrijeme i rastuzhio i tada je Boro
pokushavajuchi da skrene Jelenine misli sa nemarnosti i aljkavosti ovdashnjeg stanovnishtva,ili bolje rechi
pridoshlica iz bivshih jugoslovenskih republika koji prvi put u zhivotu i vide more a neki mozhda i shporet,odluchio
da joj ispricha duhovitu prichu o shporetu i ribama. Jelena se ovog jutra uz osmjeh prisjeti te chudne i sulude
priche kuvajuchi sebi prvu jutarnju kafu.
 
«Bitno je znati razliku izmedju shporeta i ribe.Ribe mogu da se krechu u vechim i manjim grupama.Rijetko su
same i mjesta na kojima obitavaju umnogome zavise od same vrste ribe.Nekima prija mulj,nekima pechina a
nekima je sve jedno.Ako na jednom mjestu u jednom danu vidish vishe od sto shporeta,to mozhesh smatrati
prirodnom katastrofom.
Ako vidish neshto srebrnkasto ispod povrshine vode,to sigurno ne mozhe biti shporet,ipak ogromne su shanse da
se radi o ribi.Ali ako malo bolje razmislish i uzmesh u obzir sve prirodne i neprirodne lokalne katastrofe koje se
deshavaju poslednjih petnaestak godina,to srebrnkasto ispod vode ne mora biti riba.Mozhe biti bomba koju je
NATO istovario u more jer ih je mrzilo da ih vrachaju kuchi ,ili dio Kurska koji je nekim chudom doplovio u jadran i
umakao americhkoj i francuskoj ratnoj mornarili ili samo jedan stari niklovani shporet.
U svakom sluchaju sledechi put kad krenem da vadim mrezhe u ovoj luci unaprijed chu pripremiti kafu i shecher
da zakuvam,da nas dvoje popijemo po jednu sladju» ...


Volim i ja vas! 
 
 
Si tacuisses, philosophus mansisses!
 
 
 
 
*Josh jedna od tajnih akcija moje chete bila je  finishirana,nadredjeni kazhu
uspjeshno,a ni meni ni momcima nije josh jasno shta smo mi to radili i shta je to
dobro odradjeno.Hash kojim su nas dopingovali svaki put pred komandu struchni
zvanu "chishchenje"kao i uvijek dobro je odreagovao,tako da su svi do jednog,manje
vishe u nekom polusvjesnom stanju josh uvijek imali onaj mali prekidach delite a neki
su naprosto i uzhivali.
Krv,njen miris,taj osjechaj unishtenja nas  je toliko chinio posebnim i
sa drogama i bez njih,ponekad sam pitao sebe shta svi ti
ljudi,profesori,klinci koji su tek prije par mjeseci maturirali,iskusni
ratni veterani,svi u istom chabru svi bez cilja,bez imalo
skrupula,saosjechanja,shta svi mi radimo na jednom mjestu,zashto je
cilj"chishchenje"?Ko che nas  nakon toga ochistiti?Hoche li dochi
vrijeme da i nasha djeca od iste ruke jednog dana budu "chishchena"?
Hiljadu pitanja i samo jedan odgovor koji je kruzhio oko nas  kao
leshinar"u ratu nema pravila,i oni su nama to isto radili,vrijeme je da
naplatimo dugove".
Chije?
U tim mislima daleko iznad oblaka,ljubichastoprozirnih sa malim andjelima i nekim
chednim licima koja su se oslikavala nebom i mijeshala sa dimom iz tek spaljenog
sela,postao sam  laka meta za one koje smo  trebali da "ochistimo",ubrzo sam i 
shvatio da zadatak ipak nismo  obavili kako treba i posle par sati nevidjenog
muchenja,nashao sam se  u mrachnoj drvenoj prostoriji.
Nisam osjechao neki veliki bol i uznemirenost,opijat je josh uveliko imao svoje
dejstvo,jedina stvar na kojoj sam  vjechno ostao zahvalan VJ.
Nisam  bio siguran koje je doba dana,je li vruche ili hladno,u glavi sam  imao vech
izrezhiranu ulogu  koju je trebalo samo odigrati na glavnoj probi.Moja  smrt,da sam 
mogao bar da biram  i da josh poneshto kazhem nekome kome sam  ostao duzhan,
toliko toga a opet...
 Prolazili su dani a rane su pochele da poprimaju chudne mirise.Nisam 
vishe ni bio siguran fali li mi  koji dio tijela.Znao sam  samo da  sam na
tom pustom mjestu potpuno sam vech duzhe vrijeme,izmedju nesvjestica
i par puta naranzhaste svjetlosti koja je virnula kroz jednu pukotinu na
drvenoj tavanici,mjesto dje je vjerovatno nekad bio chvor...
Chvor...sjetio sam se nje.
Bila je taj chvor koji me  je josh drzhao kompaktnog,zhivog.
Sa njom u mislima i ovo vrijeme u kome sam  umirao u najcnjim i najvechim
mukama,bez vode,hrane,namuchen i izranjavan,bilo je namijenjeno njoj.Toliko toga
sam  josh imao da joj kazhem.Toliko snova koje sam sve ove godine odsanjao i
pohranio dok ne sazru,dok ona ne sazri i konachno shvati sve.
Sjetio sam  se one njene igre koju je izmislila te vrele septembarske vecheri.Zatvorio
sam  ionako vech poluzatvorene ochi i ...
Bilo je opet ljeto,bila je u toj glupoj pidzamici koju joj je ON,moj  najbolji
drug,kupio,u svojoj sobi, na podu sa svim moguchim rekvizitima koje je godinama
sakupljala da bi ispunila svoj najvechi san i jednog dana uspjela da naslika sliku svog
zhivota,za koju je tvrdila da che biti prekretnica u svijetu slikarstva,neki novi prvac u
kome che ona biti revolucionarni predstavnik.
 
Pa da,mogla je ona sve,pa i u toj mojoj fantaziji,opet je imala glavnu rolu,opet je sve
bilo po njenom,a ja,mali mish,njena sjenka u zhivotu,nebitan i tek mali komadich
stakla u mozaiku njenih ambicija i kamen u njenom bunaru zhelja.
Ali ne,ovog puta ja  chu  biti taj koga che ona da moli,ovog puta ja  chu  voditi igru i
traka ide na pochetak,josh jednom.
 
*Vrachala se iz nekog ludog provoda i kao i uvijek bila buchna,objashnjavajuchi
nekome ko ju je dovezao utiske od predhodne vecheri.bio sam  tih i
stalozhen,sakriven u prolazu izmedju dvije zgrade,inache najpogodnijem mjestu sa
koga sam  mogao pomno pratiti njen dolazak sa bilo koje strane.Ove nochi sam  znao
da moj  andjeo mora pasti.
Pri prigushenom svjetloshchu koje je bacala samo jedna preostala ulichna svjetiljka
vidio sam  njenu siluetu na zidu susjedne zgrade.Duge noge,gole,vjerovato je bila u
nechem isuvishe kratkom,grudi su joj starale sjenku chudih dimenzija,svjetiljka ih je
nekako uvechavala,jer vech  sam  znao sve njene mjere i brojeve iako je nikad nisam 
uspio dodirnuti.Osjetio sam i njen  parfem.Tako poznat i pohotan miris koji nose
samo one koje zhele da izazivaju i budu izazvane.
Tek posle par munuta konachno sam  iz prikrajka vidio njenu kompletnu figuru.I
da,bila je...sve...sa kozhom boje slonovache,strukom na kome sam  vech vidio svoje
dlanove i konachno usne.
Nisam  imao vremena za gubljenje,morao sam  je uhvatiti prije nego shto udje u
samu zgradu.Vech sam  unaprijed imao pripremljen text,samo sam  ga se trebao
pridrzhavati i pustiti da me  plima strasti  ponese  dalje.
Polako sam  joj  prishao iz mraka,trudechi se da je ne uplashim  i rekao:"Ena,nadam
se da imash vremena,potrebna si mi i jako je vazhno".
Okrenula se naglo,onako  pomalo uplasheno.Ipak je bilo skoro pred zoru i nije se
nadala tom chudnom susretu.Prvo me  je odmjerila pogledom pokushavajuchi da
sama pronadje odgovore,a ja sam  pokushavao da skinem  pogled sa njenih nogu i da
budem  shto prirodniji,da ne bi posumljala i pokvarila mi  igru lovca i koshute.
Posle par sekundi mukle tishine konachno je progovorila:"shta je to tako hitno u ovo
doba?Pa vidjeli smo se jutros".Tu je napravila malu dramsku pauzu i dodala"da se
nije Andriji neshto desilo?".Spushtio sam pogled u znak odobravanja i rekao da mora
pochi samnom,kad stignemo tamo sve chu joj objasniti.Josh uvijek me je sa
prilichnom rezervom posmatrala,ali na pomen Andrijimog imena,nije se mnogo
 dvoumila,znao sam da bi za njega i zhivot dala a meni je njen zhivot 
zaista i bio potreban.
Odvezao sam je daleko od grada,u jedno napushteno skladishte koje sam
jednom sluchajno otkrio sa drushtvom kad smo ishli na ritualno
savijanje.Bilo je veliko,sa jedinstvenim podrumom,betonskim,slabo
omalterisanim,memljiv i ogadjen raznim vrstama izluchevina,mada sam u jednom
kraju vech sve to ochistio i pripremio za nju,onako kako to kraljici i dolikuje. Svo
vrijeme puta nije rekla ni rijech.
Te nochi sam se prvi put i ubo u venu.Nisam zhelio da omanem.Nisam htio da budem
slab i popustljiv pred njenim zelenim ochima.Nisam htio da je volim.Nochas je ona za
mene bila samo zhrtva jedan u nizu andjela chiju chu krv velikodushno prosuti na
oltar  i tako se vjenchati sa njom zauvijek,dok nas vatra pakla ne rastavi.
Pri samom ulasku u magacin ,uhvatila me je za ruku i rekla:"Ivo,reci mi,koliko je
ozbiljno?"
Opet sam spustio glavu i rekao "to chesh sama  vidjeti" i dao joj uputstvo kako da
dodje do podruma i njenog poslednjeg odredishta,sa izgovorom da sam zaboravio
neshto u kolima.
Ishao sam lagano za njom,i josh uvijek nisam vjerovao sebi da sam uspio,konachno
je imam onakvu kakvu je zhelim od  kad znam za sebe.Konacho ne moram da se
borim i dokazujem da bi me primijetila.Konachno nam ni Andrija neche smetati.Sami
smo,ja i ona.
Stajala je u uglu pored starog madraca,sa chudnom igrom sjenki koju su pravile
svijeche koje sam  upalio po uglovima prostorije,njoj u chast i slavu.
Trazhila je sad vech izgubljenim i zbunjenim pogledom po prostoriji i na kraju
pogledi  su nam se sreli.
Mislim da je u tom trenutku i sama znala nastavak priche chak je tiho upitala
"zashto?"prije nego shto sam je udario sa onoliko snage sa  koliko sam u tom
trenutku raspolagao,a to je bilo poprilichno mnogo.
Njeno lice bijelo i njezhno,pod silinom udara promijenilo je boju,donja usna raspukla
negde po sredini i maleni rez iz koga je krenula krv,tamno crvena.Dobro joj je stajala
ta boja karmina.
Pala je kao latica na vjetru i stroposhtala se kao narucheno na onaj madrac u
uglu.Nisam htio propustiti ni najmanji detalj i brzo sam joj vezao usta,za sluchaj da
se probudi,iako je niko ne bi chuo,nisam siguran da li bih mogao da je slusham a
ostanem hladan.Vezao sam joj noge kanapom,taj chvor sam nauchio na ratishtu,"bar
neshto korisno",promrmljao sam sebi u bradu.Ruke sam ostavio za kraj,prije nego
sam joj stavio lisice i vezao za oblizhnju shipku koja je bila predvidjena za
radiator.Okrenuo sam joj dlanove,primakao ih svojim obrazima i njezhno se njima 
dodirnuo.O tome sam sanjao,ona je to chesto radila Andriji kad god bi pokushvala da
ga utjeshi,za mene su bile rezervisane rijechi,po koji savjet i nishta vishe.To me je i
prisjetilo,zashto sam uopshe ovdje i zashto je ona tu predamnom ili bolje recheno
podamnom vezana i nemochna.
Izvukao sam iz dzepa nozh,ratni suvenir jako mali ali praktichan.Kidao sam lagano
dugme po dugme sa njene bijele koshulje.Da,andjeo je josh i bio u
bijelom.Tragike.Ostala je u prsluchetu koje je vishe otkrivalo nego sakrivalo.Ta
kozha,tako bronzano chedna i meka,dodirivao sam je tek vrhovima prstiju,dugo i
polako.
Zavukao sam nozh izmedju grudi i jednim pokretom se i njega oslobodio.Ostale s
obnazhene grudi,lijepo izvajane sa bradavicama od kojih mi se uvijek vrtilo u
glavi,nasluchujuchi ih godinama ispod njene odjeche.
Ubrzo je bila i potpuno gola.Gledao sam je satima.Nisam se usudjivao da je
dodirnem,kao da bi se u tom trenutku sve oko nas srushilo.Osjechao sam strast i opet
njenu pobjedu jer sam znao da je samo ovako i mogu imati.Pod dejstvom
"bijelog"postao sam kreativan.U vizijama sam iscrtavao njeno tijelo. Bile su to sve
njene slike ali ovaj put na njenoj kozhi.Zhelio sam da ode zajedno sa njima...
Prolazili su sati,a ona je josh nepomichno lezhala i nije se budila.A ja sam zhelio njen
jauk.Zhelio sam da sve to gleda da sve svoje muke vech jednom i naplatim.
Za to mi se ubrzo i ukazala prilika.Pochela je da se budi.Pokushala je da pomjeri
ruke,ali je ubrzo shvatila da su vezane,isto kao i noge i traka preko usta.Bila je
nemochna ali ipak neshto mi je ostalo chudno.Njen pogled...nije u njemu bilo ni
trunke straha i jauka, ni molbe za pomoch.Gledala me je kao i obichno.To me je josh
vishe izazvalo  i prishao sam joj sa nozhem u ruci.Sharao sam njim po kozhi i ljubio
je,ostavljao sluzav trag kao puzh posle kishe.Ona me josh uvijek
gledala...obichno...Primijetio sam da su joj bradavice pochele da shtrche  i kao da su
me pozivale da se spustim,da ih dodirnem jezikom.
Bacio sam nozh,jednom rukom sam je drzhao za grudi,usnama halapljivo ljubio i
grickao i tada me je pogledala pozhudno i kao da me pozivala da joj se
priblizhim.Odvezao sam joj i noge i divljachki ih rashrio ne bi li je bar ovim
uplashio.Ali,josh uvijek nishta,osim reakcije i sichushnih pokreta
strastvenih,pohotnih,onoliko koliko joj je poluzavezano tijelo omuguchavalo.Chuchao
sam iznad nje,uhvatio je za koljena i pocheo da ljubim butine,tada je vech i uspjela
da ispusti neki slabashan krik,koji je lichao na sve samo ne na krik zhrtve.Tada mi se
vech sva krv sjurila u glavu,vishe mi nije bio bitan ni razlog zbog koga sam sve ovo
uradio,nije mi bilo vazhno shto me je godinama potajno muchila,bio je vazhan
trenutak.
Ona i ja.Goli,njen pohotan pogled koji je trazhio josh,na shta sam predusretljivo i
odgovarao.Njeni blago podignuti bokovi koji su pokushavali da mi se josh vishe
priblizhe.Skinuo sam joj traku sa usana i poljubio je na shta je ona i
odgovorila,sochno i...
"O bozhe",pomislio sam u sebi,ovako neshto nisam ni sanjao da mogu dobiti.Bio sam
vech prilichno u njoj,igrali smo igru u ritmichnim pokretima,ljubila me je svo vrijeme i
nije progovarala.Stegla je noge oko mog struka da bi ovog puta ona preuzela
kontrolu.Bio je to bozhanstveni ples,slichan onim melodijama koje proizvode
bubnjevi africhkih plemena prije nego shto polozhe zhrtvu.Bio sam u noj isto koliko i
ona u meni i tada sam znao da umirem i da je ova fantazija podsvjesna reakcija pred
smrt.
Moj andjeo pada a ja zajedno sa njim,bolju smrt nisam ni mogao da pozhelim,sve
shto me je boljelo,bili su njeni nokti u mom mesu,njeni zubi na mom tijelu...
*Sve chega se sjecham nakon toga je,da sam osvanuo u bolnici u koju su me smjestili
saborci posle par dana,ovog puta uspjeshnog "chishchenja". "

Virtuelna    
"Sve je pochelo sasvim naivno, skoro potpuno nevino, kada sam, povedena trendom
da svaka dama koja drzhi do sebe mora da ima jednog ili dva internet-ljubavnika,
zaplovila po sajber spejsu bluda i strasti."
     Ovo je prva rechenica iz istoimene knjige, chiji je autor Isidora Bjelica. Ko ne zna 
ko je pomenuta gospodja, evo malo podataka koje sam uspjela nachi na poledjini
knjige gdje se kazhe: "Isidora Bjelica: pisac, reditelj, toreador, magistar filmologije,
trend-seter, mama, skandal-majstor, vojvotkinja, najkontraverzniji srpski autor."

    Rukopis je objavljen 2002/2003 god. i od tada sam slushala komentare shto
eminentnih kritichara shto ljudi koji su bili prosto odushevljeni  ovim djelom. U par
navrata sam i sama dolazila u dodir sa pojedinim citatima, koji su moram priznati,
obechavali. Nekom igrom sluchaja ja nikako da prochitam knjigu da bih (kao shto to
obichno radim) se mogla upustiti u kritiku i spushtiti ovim "odushevljenima" jer mi je
sam naslov knjige zvuchao prilichno intrigantno. Konachno kao rodjendanski poklon
od  jednog dragog prijatelja i ovo "zabranjeno" shtivo je doshlo u moje ruke. Dotichni
je ugrabio da mu uzme nevinost prije mene ali oproshteno mu je. Razlog: izguzhvana
stranica na kojoj je obiljezhio jedinu pikanteriju u chitavoj knjizi (Laki, priznaj shta si
radio sa knjigom, osim shto si mi je poklonio tvrdechi da je Isidora mala beba za
mene )
      Fanatizam za chitanjem knjiga me je proshao odavno, jer bozhe moj danas se sve
mozhe nachi i prochitati na netu, skracheno, obradjeno, preprichano. Velika djela su
uglavnom filmovana, pa ko bi se razbijao chitajuchi kad mozhe uz kesicu kokica da
odgleda chitavu prichu (ovo je bilo krajnje ironichno, za ove koji me "ne chitaju").
      I tako  ja sa PIstachima i chitavom godinom vishe $edoh i za nekih par sati
pazhljivo ischitah pomenuto remek-djelo.
      Prva asocijajacija je bila. Isidora-Virtuelna kurva. Prvo kurva ne mozhe biti jer je
isuvishe ruzhna a svi znamo da su kurve uvijek izuzetno lijepe zhene. Virtuelna, to je
vech moguche, ali mozhda za neku domachicu koja misli da je "pentijum" nova marka
deterdzenta za sudje. Ustvari bichu iskrena do kraja. Mislim da roman definitivno
vrijedja inteligenciju svih koji su makar jednom u zhivotu upalili kompjuter.
       No da se vratim ja prichi, i onim kriticharima kojima planiram da "spushtam".
Morachu  u startu da vas razocharam ako ste planirali da mastrubirate uz ovo djelo.
Osim toga shto je, kao i vechina nashih "poznatih" spisatelja iskoristila
bombardovanje i fucking situaciju u zemlji kao jedan od zachina u knjizi, Isidora je
josh (ovim neupuchenima) dala detaljan uvid u oralni odnos Bila i Monike. Pomenula
je  naravno i bivsheg predsjednika Miloshevicha i josh neke njushke (meni
nepoznate) sa srpske politichke scene.
       Da bi roman poprimio izgled bestselera uvela je (naraFski) UDBU, KOS, CIA, KGB,
MOSAD, INTELIDZENT SERVIS i ostale shpijunske organizacije mislechi i na nashe
penzionisane i senilne chitaoce.
       Ni kao narator se nije pokazala kao shto to umije, jer je chitava tema
neobradjena, sa previshe propusta, shto tehnichke prirode shto neuspjeshnog
pokushaja da chitaoce navede na jedno, servirajuchi im neshto sasvim deseto.
        Detalj koji mi je onako ostao najupechatljivi je njeno odushevljavanje
sopstvenim brakom i klincom (koga je u chitavoj knjizi pomenula 2/3 puta a
Pushenje iz Bijele kuche mnogo vishe) do glavnog motiva kojim ustvari i pochinje
svoju prichu. Trazhenje izgubljenog ljubavnika na netu uz sve srechan brak i
predivnog muzha kojeg voli.

    "Poredak beskraja u koji su gotovo svako veche sa tajnim imenima ulazili
predsednici vlada i mochnici, mogu li i zvezde da se tucaju, drkaju, gledaju, nekom
popushe ili naprosto razmjenjuju vulgarne i slatke rijechi. Tu u podruchju apsolutnog
komunizma, anarhizma, kapitalizma i totalitarizma vladala je jedino i samo
SAJBERSEKSOKRATIJA.Tu bez posledica mogu da se tucaju: Karla del Ponte i
Radovan Karadzich, Monika i Bil, Jevreji i Palestinci, Srbi i Hrvati, Sheron Stoun i
djubretar, Dejvid Bouvi i Branka Blek Rouz."
 
     Nakon ovakvog citata obichno se i ochekuje neka akcija, no kao shto rekoh od
toga nishta, makar u ovoj knizi.
       Nego da ovaj blog ne bude shtura kritika jednog ushljivog djela, pokushachu da
provuchem neke sitnice koje su me zaintrigirale.
       Sama chinjenica da na netu mozhete imati virtuelne ljubavi, koje po Isidori i
ostaju u tom svijetu, zapitam se koliko ljudi ustvari praktikuje to? Da li se zaista neko
mozhe, na neki nachin voljeti tako? Dje su tu emocije?
        Da li che i ljubav u skorijoj buduchnosti biti svedena na minimum a emocije
chemo klikati mishem i tastaturom ovisno od toga shta ko preferira. Ili je ustvari
internet revolucija vishe odnijela nego shto je ponudila?
       Da se josh jednom vratim knjizi, jer me ona i navela na sva ova pitanja. Tamo
nechete nachi ni sex a josh manje emocije. Isidora se tamo kreshe sa svojim
virtuelnim ljubavnikom koji joj za te usluge placha u naturi (obichno nakitom i sl.
sranjima) ali emocija nema. Ako se i moglo osjetiti neshto shto se mozhe nazvati
koncentratom zvanim emocija, to je dio gdje ona (danushkice...kao i vechina nas)
pati za svojim kompjuterom, jer je navodno preko njega zakuchila sajber sifilis.
        Sad me to malo bacha u crnjak, jer kad malo bolje razmislim i meni je kompjuter
(sad mi suze krenushe) ako ne najbolji onda jedan od najboljih prijatelja, moja
pandorina kutija, skladishte svega shto vrijedi u mom zhivotu. I da javno priznajem
da sam net ovisnik i da nekako mogu, prvo bih se ujutru javila svom kompu. pa svima
ostalima.
      Da se ne crnjachim josh vishe   evo josh jednog citata dje nasha slavna
spisateljica pominje i svoje crnogorske korjene, pa kazhe:

"...nije mogao shvatiti da sam ja muchena loshom  savjeshchu premishljala shta bi mi

sve moje crnogorske babe i prababe rekle da znaju kakav sam "kashtig"
gledala...Uostalom ni u jednom plemenskom kodeksu, pa ni kod Njegosha, ne pishe
da je zabranjen sex na internetu da ne smijesh juriti japansku devicu..."  
E pa preci a i ovi danashnji crnogorci bi ti vjerovatno potvrdili da sex na internetu nije
zabranjen, ali poshto mi zaostajemo za vama, vjerovatno bi te i pitali shta je to
ustvari sajber sex, kako se izvodi, jer si taj zanimljiv detalj u knjizi, nevjerovatno, ali
preskochila.
        Ali zato je tu pismo od online psihologa koji lijechi nashu dragu Isidoru i Moniku,
u kome se kazhe:" Monika je jako loshe. Zamisli samo kako je njoj, zaposlila se i svi
joj sad prave probleme. Prokleto pushenje joj je unishtilo zhivot. Ta prekrasna
nezhna, debela devojka je vecha zhrtva americhe administracije od vas Srba. Razmisli
ako zhelish da se chujesh sa njom, ona mi je rekla da bi joj prijalo da razgovara sa
nekom Srpkinjom da podeli mrzhnju prema toj mrcini Bilu Klintonu..."
       Na kraju za one koji su ipak perverzni kao ja pa che prochitati knjigu, jedan mali
vodich.
       Zashto biste uopshe i kupili ovakvo smeche?
       Zato shto ste chvrsto odluchili da ostavite cigarete a u dzepu imate nekih 8 eura,
pa da ne bi doshli u iskushenje bachite te pare na knjigu (pushenje ili zdravlje) u
ovom sluchaju bolje pushenje ;)
        Zato shto je tvrdog poveza i ima golu zhensku guzu na naslovnoj strani.
        Zato shto josh nije izashao "SVET+ (blog+)"pa chete je nositi sa sobom u Mashu
na kafu, jer chete onda sigurno biti u centru pazhnje.
       Zato shto zhelite da dechku stavite do znanja kako vishe nije interesantan, pa mu
poklonite knjigu iz koje che mochi da nauchi shto znachi "biti pravi ljubavnik"a onda
ga ostavite bez grizhe savjesti.
      Zato shto je nekim chudom crkao predajnik  koji prenosi TV PINK i ne mozhete da
odgledate ni jednu od deset shpanskih serija.
        Zato shto ste bolesno perverzni i namrtvo zagoreli pa se palite na ribe kao shto
je Isidora.
        Zato shto najvjerovatnije niste normalni.
        Ako se pak ne pronadjete ni u jednoj od navedenih situacija, evo ja dajem svoj
skroman doprinos i prenosim citat (onaj shto ga je Laki izguzhvao) i da malo operem
sebe, poshto ja ispadoh najvecha vulkanizerka (korisnica vulKarnih rijechi na blogu)
da vidite kako to draga Isidora radi.
       Btw. Ovaj citat je ustvari njen virtuelni sex sa tim ljubavnikom, za koga se
kasnije ispostavlja da joj je muzh, koga ona jako puno voli.