SUNCE NAD DRINOM

Ni noćas nije bila mirna. Težak je izleda opet san snila. Nije mi prvi put da je
ranim sabahom uhvatim kako izmigolji iz one behar posteljine, još prije Sunca da nešto u bašči,
kako ona kaže, „poradi“. Samo sam znala ja, i Bog, sa kojim je mukama, u svojoj dugačkoj suknji
milovala svoje đurđine i kadife, duboko uzdišući za njihovim mirisom kao da je ona noćna mora
još prati. Ispija prvu jutarnju kahvu onako kako to radi unazad 50 godina, na sećiji kraj prozora
koji gleda ka ledenoj ljepotici Drini, baš onako kako je željela godinama.

Već osma decenija. Poživio mi je dragi Bog. Prava hanuma bila i ostala.Kako se
ona nosila u svoje vrijeme tako vjerovatno neće proći više ni jedna ulicama goraždanskim. Otac
joj je bio ugledni beg, i ništa manje od toga, kad malo bolje razmislim, tako i treba izgledati
jedna begova kći, otmjeno, ali ne i nadmeno. I majka joj je bila divna žena, u svakom smislu te
riječi, jaka i pravi temelj porodice sa puno dijece, baš kao i ona. No zapravo jedina stvar bitna u
ovoj priči vezana za njenu mladost je njen Omer. Zanatlija, kujundžija, poznat svima u Fočanskoj
kasabi, ali i duž obala Drine sa obje strane. Majstor svog zanata. Prva prava ljubav dva srca koja
spajaše nekoliko kilometara plavooke Drine. Nad bisernim valovima umiljavala se njihova ljubav
kao nikad, ničija, i tako godinama, pa možda čak i sada kada su joj sijede obijeljele glavu ispod
cvijetne mahrame namirisane posebnim mirisima života. Živjela je vrlo skromno, kako se kod
nas kaže “od mosta,do mosta“, dalje nije smjela, ali kaže da joj je to sasvim bilo dovoljno,
utoliko da je uspjela upoznati svoju, sigurno, najveću ljubav u životu i oslušnuti svaki kamičak
koji je zagledajući se u Drinu, potjerana nekim teškim mislima, bacala, te bi se on poput žabice
odbijao po zna koliko puta od zlatnu površinu i onda padao na samo dno virova koji kriju ko zna
koliko tajni dubokih i velikih poput i njih samih.

...odatle kreće sva njena krasna priča:

„Odmah bi se nakon ranog sabaha podigla i završila sa farzima namaza, nekad malo teže jer,
neka Bog mi oprosti, od silnih misli o mome Omeru odlutalo bi mi ne samo srce, već i mozak.
Često bih se odmah iskrala iz kuće i otišla da prošetam obalom Drine, zagledajući svaki pedalj
njenih kamenih obala, koje pod zlatnom prašinom sunčevih zraka bijaše poput bisera
razbacanih pod mojim bosim laganim nogama. To ako nisi doživio ne znaš šta je pravi osjećaj
slobode pod svim insanskim teretom, jednostavno se izgubiš u nekoj svojoj mirnoj luci. Puštam
da mi lice miluje ovo naše Sunce nad Drinom, sa sigurnošću mogu reći naše, jer ko je još vidio
da Sunce voli ovoliko jednu rijeku i na njoj stvara umjetnost najljepših razmjera, ravnu muralu
najboljeg umjetnika. Nisam ni slutila da bi mi srce moglo toliko zaigrati kad bih svojim bijelim
stopalima zakoračila u njene hladne dubine i poželjela da tako ostanem zauvijek i razmišljam šta
mi dan nakon svega donosi. Tužne vrbe svoje ogoljene grane, nakon jutarne rose, umivaju tu i
čine prizor koji čini da pomisliš da se žale jedne drugoj, a Drina joj odovara svojim uzburkanim
valovima. Spustim i ja svoje kosti, raspletem duge pletenice i vihor vjetra tu kraj nje mi miluje
lice dok se osjećam kao kakva plavokosa vila, i krenem razgovarati kao sa najboljom
drugaricom, pa se znalo desiti i da se previše zanesem čekajući bilo kakav odgovor koji dobijem
kao žubor, no vjerovao ti meni ili ne, davalo mi je nekad veći smiraj, nego bilo kakva riječ
žaljenja ili saosjećanja. I tako ljube njeni talasi moje ruke dok pokušavam da shvatim sve njene
tajne dok se stoljećima suprostavljala svim silama raznih velesila koje su ili čuvale svaki njen
aršin ili je skrnavile prolijevajući krv nedužnih ljudi čiji je jedini problem bio što su se našli tu, na
tom mjestu. Odjednom me to natjera da se povučem i počnem razmišljati da li ju je i tada ovako
Sunce isto ljubilo i obdarivalo. I onda...“.

Spusti glavu svaki put kada dođe do ovog dijela priče i uvijek sa istom količinom boli nastavlja,
kao da žali za vremenima ranog djevojaštva, no možda to i jeste zapravo pravi razlog, a onda
lagano nastavi sa drhtavim glasom. „Znaš, kad me počnu te misli lomiti na djeliće, onda se
niotkuda pojavi moj Omer, i ozari moje lice baš onako kako i sama Drina biva ozarena najljepšim
zrakama Sunca. Uvijek nađe razlog da makar na kratko dođe i uljepša moj mali svijet, pogotovo
je to tada bilo itekako teško, jer je kočija nailazila tek svakih deset sati. Sjeo bi tu pored mene, i
od tog trenutka bi za nas postojali samo Drina i mi. Volio ju je koliko i ja. Prsti bi se čvrsto
ispreplitali, valjda od neke želje da se nikada ne raspletu, a ona, ona je bila svjedok naše ljubavi i
valjda je zato toliko i dan danas volim. Njeno Sunce bi se zlatno presijavalo na mojoj bijeloj
haljini, pa bi zamišljali dan vjenčanja i maštali o našem malom domu odmah tik uz obalu, sa
puno djece koja bi vidjeli šta znači biti Goraždanin i čari plavooke ljepotice. Ostatak priče
znaš...“

I stvarno sam znala. Džezva kahve već ispijena, a još ni pijetao nije uspio istrčati
iz kokošinjca i razbuditi narod po mahali. Starim, naboranim rukama podiže rahatlokum i
primiče ga usnama. Sladak rahatlokum,a na usnama gorčina, težina. Gledajući njene suzne oči
sjećala sam se kako joj je tu istu ljubav upravo njena najdraža Drina odnijela, tijelo njenog
Omera je bačeno u nju tokom rata, tamo gdje je sve počelo, tu je i završilo. Nakon ovakvih riječi
čovjek jednostavno zanijemi i samo poželi da mu se takva priča desi i da osjeti čar ljubavi,
zapečaćene sudbine. Zato dragi prijatelju, ti koji si izgubljen u cijeloj torturi čovječanstva, dođi u
Goražde, da ti pokažem šta je insan najljepših vrlina, šta je Sunce nad Drinom i kako se voli.