JACK HIGGINS

TAMNA STRANA OTOKA

Naslov izvornika
Jacfk Higgins
THE DARK SIDE OF THE ISLAND
PRVI DIO DUGI POVRATAK

1.
NA KIROSU NIŠTA NOVO
Lomax je ležao na uskom ugrađenom ležaju u zagušljivoj kabini, gol do pojasa, dok mu se
tijelo kupalo u znoju. Nepomično je gledao u mrljama prošarani oguljeni strop.
Ako se u strop dosta dugo gledalo, pretvarao se u prilično dobar zemljovid Egejskog
arhipelaga. Lomax je pratio svoje putovanje sve od Atene, pa kroz Ciklade, do šire mrlje koja
je predstavljala Kretu, ali tamo gdje je trebalo da bude Kiros prostiralo se samo široko
prostranstvo mora. Tko zna zbog čega, to je u njemu probudilo Čudan tjeskoban osjećaj i on
naglom kretnjom spusti noge na pod.
Ustane, pljusne vodu u napuknuti umivaonik ispod ogledala kraj ugrađenog ležaja i ispra znoj
s kože. Ramena su mu bila čvrsta, mišićava, koža opaljena suncem, stas pristao, pa se ružan
smežurani ožiljak stare rane od metka s lijeve strane grudi činio nekako zlokobnim i
neumjesnim.
Dok se brisao, iz ogledala ga je gledao stranac. Bio je to čovjek s licem napete kože preko
istaknutih jagodica, tamnih, mrkih očiju što ispituju svijet s nekim čudnim dalekim izrazom,
koji ni on sam nije mogao odgonetnuti.
Dok je posizao za košuljom, vrata kabine se otvore i proviri stjuard:
— Za pola sata stižemo na Kiros, gospodine Lomaxe — reče na grčkome.
Vrata se nanovo zatvore, a Lomax prvi put postane svjestan da je pomalo uzbuđen, kao da ga
je netko iznutra dotaknuo hladnim prstom. Navuče sako od grubog lanenog platna i uspne se
na palubu.
Dok je stajao uz ogradu gledajući kako se Kiros polako izdiže iz mora, kapetan Papademos
siđe sa zapovjedničkog mosta i stade kraj njega. Bio je to snažan čovjek, gotovo crn od sunca,
lica izbrazdanog borama.
Dok je prinosio šibicu luli, reče:
— Pomalo je teško zbog ove vrućine i izmaglice, ali ako napregnete oči možete u daljini
vidjeti Kretu. Kakav pogled, a!
— To je premalo rečeno — odvrati Lomax.

— Bio sam posvuda gdje pomorac može stići — nastavi Papademos, — Na kraju otkrih da
sam putovao u krugu.
— Zar nije tako sa svima nama? — reče Lomax.
Izvadi cigaretu, i Papademos mu je pripali. — Kad se uzme u obzir da ste Englez, prilično
dobro govorite grčki. Bolje od bilo kog stranca kojeg sam čuo. Jeste li kada bili ovdje?
Lomax kimne glavom:
— Davno. Prije potopa.
Na trenutak se učini da je Papademos zbunjen, ali mu se lice odjednom razvedri:
— Ah, sad shvaćam. Bili ste na otocima za vrijeme rata.
— Tako je — potvrdi Lomax. — Uglavnom na Cipru. Surađivao sam s EOKA.
— Tako? — Papademos zatrese glavom i uozbilji se načas. — Bila su to teška vremena za
sve nas. Stanovništvo ovih otoka nikad neće zaboraviti englesku pomoć. Jeste li ikad dosad
ovamo navraćali?
Lomax odmahne glavom:
— Nikad to nisam poželio. U svakom slučaju,
uvijek se činilo da moram nešto važnije obaviti.
Znate i sami kako to ide.
— Život nas, prijatelju, hvata za grlo. — Papademos mudro zakima glavom. — Ali,
sedamnaest godina je mnogo vremena. Čovjek se mijenja.
— Svi se mijenjaju — složi se Lomax.
»— Možda je sve to tako, ali zašto Kiros? Ja bih se mogao sjetiti i boljih mjesta.
— Htio bih vidjeti neke ljude, ako su još tamo. Htio bih vidjeti jesu li se i oni promijenili.
Poslije toga ću poći na Kretu i na Rod.
— Na Kirosu se ništa ne mijenja. — Papademos pljune u vodu. — Već deset godina plovim
na ovoj pruzi, a oni se prema meni još uvijek ponašaju kao da sam kužan.
Lomax slegne ramenima.
— Možda jednostavno ne vole strance.
Papademos zatrese glavom:

Ne vole oni nikoga. Jeste li sigurni da ste tamo stekli prijatelje?

— Nadam se.
— I ja se nadam. Jer ako niste... Tamo ćete ubrzo stići i zaglaviti cijelih tjedan dana dok se ja
ne pojavim.
— Pokušat ću sreću.
Papademos istrese pepeo iz lule o ogradu.
— Zadržat ćemo se četiri sata. Zašto se ne biste u čast starih vremena malo ogledali uokolo, a
onda sa mnom pošli na Kretu? U Heraklionu će vam prirediti bolju dobrodošlicu nego ovdje.
Lomax odmahne glavom:
— Idućeg tjedna ću sa zadovoljstvom prihvatiti vašu ponudu, ali ne sada.
— Kako vas volja. — Papademos slegne ramenima i vrati se na zapovjednički most.
Sad su već plovili uz samu obalu. Nad njima se uzdizao devetsto metara visoki vrh otoka.
Dok je mali parobrod zaobilazio svinuti rt načičkan bijelim kućama, iz luke je punim jedrima
ispio vi ja vao ribarski brod s jednim jarbolom. Prošao je tako blizu da je Lomax mogao
vidjeti dva velika oka naslikana na oba pramčana boka.
Čovjek za kormilom nemarno domahne, pa i Lomax podiže ruku u znak pozdrava. Uto oslabi
i brujanje strojeva. Brod je smanjivao brzinu da uplovi u luku.
Na bijelom pješčanom zavoju ležale su na žal izvučene ribarske barke oličene živim bojama.
Kraj njih su u malim skupinama sjedili ribari i krpali mreže, dok su se u plićaku lovila djeca.
Njihovi su glasovi bili nekako prigušeni i daleki.
Lomax se vrati u kabinu i započe pakirati stvari. To nije dugo trajalo. Završivši, on ostavi
platnenu vreću i mali pisaći stroj na ugrađenom ležaju i nanovo se uputi na palubu.
Brod je već klizio uz kameno pristanište. Strojevi se zaustaviše. Odjednom posvuda zavlada
neobična, vrela tišina.
Na pristaništu, na suncu, drijemala su tri starca, a tu je sjedio i dječak držeći u ruci povraz.
Uz njega se sklupčao crni pas.
Iz kabine izađe stjuard noseći platnenu vreću i pisaći stroj. Papademos siđe sa
zapovjedničkog mosta.
— Ne putujete s mnogo prtljage...
— Jedino tako — potvrdi Lomax. — I što sad? Da jednostavno siđem s broda? Zar mi nitko
neće pregledati isprave?
Papademos slegne ramenima. — Za to se ovdje brine policijski narednik Kitros. Ubrzo će
saznati da ste stigli.
Dva su mornara u međuvremenu postavili mostić. Stjuard siđe prvi. Lomax stavi naočale za
sunce i pođe za njim.
Dok je vadio lisnicu kako bi stjuardu dao napojnicu, bio je svjestan da su se ona tri starca što
sjede nekako uspravila, pa ga znatiželjno promatraju.
Dječak koji je pecao počne namatati povraz. Kad se stjuard vratio na brod, dječak hitro
prijeđe preko pristaništa, a pas za njegovim petama.
Dječaku je bilo oko dvanaest godina. Oči su mu bile smeđe, a lice usko i pametno. Pulover
mu je bio prevelik, a hlače pune zakrpa.

Načas znatiželjno promotri Lomaxa, a onda polako progovori na engleskome:

— Treba li vam dobar hotel, gospodine? Oni se tamo stvarno brinu za američke turiste.
— Zašto misliš da sam Amerikanac? — upita ga Lomax na grčkome.
— Tamne naočale. Svi Amerikanci nose tam
ne naočale. — Dječak nagonski odgovori istim
jezikom, a onda mu ruka u čudu pođe prema
ustima. — Hej, gospodine, pa vi govorite grčki
jednako tako dobro kao i ja. Kako to?
— Nema veze — reče Lomax. — Kako se zoveš ?
— Jani — odgovori dječak. — Jani Melos.
Lomax iz lisnice izvuče novčanicu i diže je uvis.
— E pa dobro, Jani Melos. Ovo je za tebe kad
stignemo do hotela gdje se tako dobro brinu za
Amerikance. Najbolje da bude najbolji.
Na Janijevu tamnom licu zablistaše zubi. — Svakako, gospodine. Na otoku je samo jedan.
Nato uprti platnenu vreću, prihvati pisaći stroj i pohrli naprijed, dok mu je pas stalno bio za
petama. Lomax pođe za njima.
Ništa se nije promijenilo. Nijedna jedina stvar. Još je tu bio čak i poluukopani bunker što su
ga Nijemci sagradili da brane luku, samo što se beton s vremenom počeo pomalo runiti.
Manjkali su jedino brzi borbeni čamci u luci i nacistička zastava na gradskoj vijećnici.
Dječak je krenuo između visokih, obijeljenih kuća, sve dalje od obale. Nekoliko puta prođoše
ij ukućana koji sjede na pragu, pa ipak su sve u svemu ulice bile prazne.
Hotel je zauzimao cijelu jednu stranu maloga popločenog trga. Preko puta je bila crkva.
Ispred hotela nekoliko drvenih stolova, ali od gostiju ni traga. Lomax pomisli da će mjesto
vjerojatno i vnuti navečer.
Uđe za dječakom u prostranu, također kamenom popločenu dvoranu niska stropa. Tu je bilo
još stolova i stolica, a cijeli jedan .ugao zauzimao )• bar prekriven mramornom pločom. Iza
njega ii na drvenim policama bile poredane boce.
Jani spusti na pod platnenu vreću i pisaći i roj, pa se izgubi za unutrašnjim vratima. Polije
žege koja je vladala vani, ovdje je bilo svježo i ugodno. Lomax se nasloni na bar i pričeka.
Mogao je Čuti nerazgovjetne glasove razgovora, a zatim povišeni djevojački glas pun
prijekora: ?»Uvijek mi lažeš!« Začu se zvuk što prati pljusku. U dvoranu najprije utrča Jani
pognute glave, a odmah za njim mlada djevojka u modroj 11;ilj ine s bijelom pregačom.
Ugledavši Lomaxa, ona zastane u mjestu, a dječak dramatičnom kretnjom pokaza:
— Vidi! Jesam li ti rekao.
Djevojci je moglo biti šesnaestsedamnaest golina. Lice joj je bilo oblo i ljupko. Brišući o pre
iu ruke naprašene brašnom, ona priđe, nanovo zastane bespomoćno ga gledajući dok joj se
rumenilo penjalo u obraze.
Lomax se nasmija.
— Sve je u najboljem redu. Govorim grčki.
Na licu joj se odmah ukaza izraz olakšanja.
— Morate mi oprostiti. Jani je takav lažlji
vac, a zatekao me upravo dok sam mijesila. Ci
me vas mogu poslužiti?
— Htio bih sobu — reče. — Jani mi je rekao
da je ovo najbolji hotel u gradu.
Gledala ga je ne znajući što da kaže, pa Lomax zato ljubazno doda:
— Ako imate ijednu slobodnu sobu, uzimam je!
— Svakako — poče ga uvjeravati. — Malo ste me zatekli, to je sve. Mi često ugošćujemo
turiste na Kirosu. Treba samo da provjetrim madrace i da navučem posteljinu.
— Ne brinite se — umiri je on. — Nema žurbe.
Potom izvuče iz lisnice novčanicu i pruži je Janiju. Dječak je pažljivo pregleda. Oči mu se
raširiše. Zagleda se čeznutljivo prema otvorenim vratima, uzdahne i preko volje htjede vratiti
novčanicu.
— Mislim, gospodine, da ste se prevarili. To
je previše.
Lomax stisne dječakovu šaku preko novčanice:
— Recimo da je to predujam za tvoje usluge. Možda mi još ustrebaš.
Janijevo lice odjednom ozari široki osmijeh:
— Znate, gospodine, da mi se sviđate. Drug ste. Nadam se da ćete dugo ostati na Kirosu.
Nato zvizne psu i istrča na trg. Lomax prihvati platnenu vreću i pisaći stroj, pa se okrene
djevojci. — Nemoguć je — reče ona pokazujući mu
put dok su ulazili u obijeljeni prolaz.

— Čini se da govori prilično dobro engleski.

Ona kimne glavom.
 — Pošto su mu se roditelji utopili, živio je na Rodu kod majčinih rođaka. Pretpostavljam da
je tamo naučio engleski od turista.
— Tko se sad brine za njega?
— Živi s bakom nedaleko od luke. Ali, ona ne može mnogo učiniti za njega. Prestara je.
Uspeli su se uskim drvenim stubama i zaokrenuli u hodnik koji se po svemu sudeći protezao
dužinom cijele zgrade. Zastala je pred vratima sobe na samom kraju hodnika i rekla:
— Soba je vrlo jednostavna. Nadam se da
razumijete.
On kimne glavom.
— To je sve što mi treba.
Otvorila je vrata i prva ušla. Priprosti namještaj sastojao se od mjedenog kreveta, stalka za
umivaonik i starog ormara. Kao posvuda u kući, zidovi su bili obijeljeni, a drveni pod sjajno
ulašten.
Cijela je prostorija bila besprijekorno čista. On priđe prozoru, otvori ga i pogleda preko
krovova prekrivenih crvenim crijepovima. Pod njima se prostirala luka.
— Pa ovo je prekrasno.
Osvrne se i primijeti da se djevojka radosno osmjehuje.
— Drago mi je da vam se sviđa. Koliko ćete
se zadržati?
On slegne ramenima.
— Dok brod nanovo ne navrati idućeg tjed /
na. Možda i duže. Nisam siguran. Oprostite, ka
ko vam je ime?
2 Tamna strana otoka J7
2*
Zarumenjela se.
— Ja sam Ana Papas. Da li biste nešto po
jeli?
Odmahnuo je glavom.
— Ne bih sada, Ana. Možda kasnije.
Ona se u neprilici osmjehne i natraške pođe do vrata.
— Sada ću vas ostaviti. Ako bilo što trebate,
bilo što, molim vas zovite me. Bit ću u kuhinji.
Vrata se za njom zatvoriše, a on upali cigaretu i nanovo priđe prozoru.
Nekoliko ribarskih brodova vraćalo se u luku. Odavde je mogao vidjeti i mali zarđali otočki
parobrod privezan uz pristanište. Obrušujući se ponad krovova zaklikta galeb, i Lomax
odjednom osjeti da mu je drago što se vratio.
2.
ČOVJEK ZVAN ALEXIAS
Povadi stvari iz vreće, umi se i obrija, a onda obuče čistu košulju. Upravo je navlačio sako
kad se začu kucanje na vratima. Pojavi se maleni, proćelav čovjek. Pod pazuhom mu je bila
tvrdo ukoričena pri javna knjiga. Ulizivački se osmjehivao otkrivajući pokvarene zube.
— Oprostite! Nadam se da ne smetam?
Lomaxu se od prvog trenutka nije svidio, ali se uspije osmjehnuti.
— Nipošto. Samo uđite!
— Ja sam vlasnik, Georgios Papas — predstavi se čovječuljak. — Zao mi je što me nije bilo
kad ste stigli. Izjutra radim u svom masliniku.
— Sve je u redu. Vaša se kći sasvim dobro pobrinula za mene.
— Dobra je to djevojka — reče samodopadno Papas. Stavi pri javnu knjigu na stol kraj
prozora, rasklopi je i iz unutrašnjeg džepa haljetka izvuče nalivpero. — Ako vam nije teško,
upiši
te se. Znate kako je, sve po zakonu. Našem policijskom naredniku veoma je stalo do toga.
Lomax sa zanimanjem razgleda knjigu. Posljednji se gost upisao gotovo prije godinu dana.
Uze nalivpero i u određene rubrike zapisa ime i prezime, adresu i narodnost.
— Čini se da ovdje nemate baš mnogo gos
tiju.
Papas slegne ramenima.
— Kiros je miran otok. Nema ničega što bi moglo privući pozornost turista, osobito
Amerikanaca.
— Ja sam, sasvim slučajno, Englez — reče Lomax. — Možda je moj ukus jednostavniji.
— Englez! — namršti se Papas. — Ali, mene je kći uvjeravala da ste Amerikanac.
— To se zabunio onaj dječak koji me dopratio od broda dovde — razjasni Lomax. — Ja
samo živim u Americi. Je li to važno?
— Dakako da nije! — Papasu je očito bilo neugodno. Rasklopi knjigu da vidi što je Lomax
zapisao.
— Hugh Lomax, Kalif orni ja — promrmlja. — Narodnost Englez. — A onda mu se cijelo
tijelo nekako zgrči.
Lomaxu se načas učini da će se čovjek onesvijestiti, pa ga prihvati za ruku da ga odvede do
stolice, ali se Papas istrgne kao oparen.
Licem mu se razlilo bolesno žutilo i on razrogačenih očiju počne uzmicati prema vratima.
— Zaboga, čovječe, što vam je? — upita
Lomax.
Papas uspije nekako otvoriti vrata jednom rukom, a drugom se mehanički prekriži.

— Majko božja — dahne i srne u hodnik.

Lomax zastane na trenutak, mršteći se, a za
tim uze knjigu i pođe za njim.
Kad je ušao u dvoranu s barom, Ana je upravo brisala čaše. Ona uzgleda i osmjehnu se.
— Da vas poslužim nečim?
Lomax odmahne glavom i stavi pri javnu knjigu na bar.
— Vaš otac je ovo nehotice ostavio u mojoj sobi. Htio bih s njime izmijeniti nekoliko riječi,
ako je moguće.
— Nažalost, upravo je izišao — reče ona. — Vidjela sam kako je malo prije prešao preko
trga.
— To može pričekati. Nego, recite, postoji li još uvijek na obali krčma Brodić? Vlasnik je
bio Alexias Pavlo.
 — Postoji — odgovori ona. — Svi poznaju Alexiasa. On je ove godine gradonačelnik Kirosa.
— Odjednom joj se na licu pokaza izraz zbunjenosti. — Ali, kako to da vi znate za Alexiasa i
za Brodić?
— Podsjetite me jednom, pa ću vam reći — odvrati on i iziđe na blještavo sunčano svjetlo.
Do' je prelazio preko trga prema ulici što vodi u luku, iz nje se pojavi Jani i potrča prema
njemu. Dakako, pas je kevkao za njim. Na Janiju žarkocrvena košulja, kratke kakihlače,
tenisice. Zaustavi se na nekoliko koraka pred Lomaxom, podiže ruke i zavrti se oko sebe.
— Zar nisam lijep?
— Sto to treba da znači? — upita Lomax. Jani raširi ruke.
—

—
— Ako radim za tako bogatog i važnog čovjeka moram izgledati dolično. Ovo je moja
najbolja odjeća.
— Ima smisla — reče Lomax. — Gdje si to dignuo?
— Nisam dignuo — povika Jani uvrijeđeno. — To mi je darovao moj vrlo dobar prijatelj.
Najbolji prijatelj što sam ga ikad imao.
— Dobro, prijatelju — reče Lomax. — Neka bude po tvoju!
Pođe nizbrdo oblucima popločenim ulicama prema luci. Jani je kaskao pokraj njega.
— Kamo želite najprije?
— Krčma Brodić.
Dječak razrogači oči.
— Nećete vi tamo. To je gadno mjesto. Nije za turiste. To je za ribare.
— A što bi ti predložio? — upita Lomax.
— Masu toga. S druge strane otoka je rimski hram. Samo moramo unajmiti barku. Daleko je
pješice.
— Ima li još čega?
— Svakako! Na primjer, Ahilova grobnica.

— Znači, tu su ga pokopali. Jani zakima glavom.

— To svi znaju.
— Mora da je dugo trajalo dok su ga dopre
mili iz Troje.
Dječak se i ne osvrne na tu opasku.
— A možemo posjetiti i manastir svetog Antuna. Barem ono što je ostalo od njega. Za
vrijeme rata su ga digli u zrak.
— Nešto sam načuo o tome — reče Lomax, a lice mu se smrkne.

— Dabome, to znači da bismo se morali penjati na planinu. A vi možda mislite da je za to

prevruće.
— Tako je, a kad je tako, pođimo zato do Brodića.
— Kako vam drago — Jani beznadno slegne ramenima i pođe obalom.
Krčma Brodić nalazila se na uglu uske uličice. Kad su stigli do nje, Jani se oklijevajući
zaustavi pred ulazom, osvrne se, pa će molećivo:
 — Hajde, gospodine, da vas odvedem negdje
drugdje.
Lomax jednom rukom raskuštra dječaku kosu.
— Ne pravi tako zabrinutu facu! Hoćeš li da
ti odam jednu malu tajnu? Bio sam ja već ov
dje. Davno. Prije nego što su i pomišljali na
tebe.
Dok ga je dječak začuđeno gledao, on se okrene, siđe kamenim stubama i zaroni u svježi
polumrak Brodića.
Odmah iza ulaznih vrata sjedio je na stolici kraj zida neki mladić. Zavaljen, ispruženih nogu,
tiho je pjevuckao dok su prsti prebirali žice buzukija.
Na sebi je imao crvenozelenu kariranu košulju brižljivo zavrnutih rukava da bi se što bolje
istakli nabrekli mišići. Gusta kovrčava kosa padala mu je preko ovratnika.
Nije se potrudio da se skloni. Lomax se, neprepoznatljiv iza tamnih naočala, na trenutak
zagleda u njega, a onda pažljivo prekorači ispružene noge i uđe.
Najprije ugleda kapetana Papademosa, koji je sam sjedio u kutu i pio crno vino. Lomax
podiže
ruku u znak pozdrava, ali Papademos namjerno odvrati pogled.
Lomax tek tada postane svjestan da je tu nešto čudno. U prostoriji je, zajedno s
Papademosom, bilo šestoro ljudi. Četvorica su sjedila zajedno, ali se nije čulo ni riječi.
Čovjek za barom bio je malen i žilav, a kože tamne kao kordovan. Desnu stranu lica unakazi
vala mu je ružna brazgotina, a oko mu je bilo prekriveno crnim povezom.
Oslonjen na bar, držao je novine i uopće se nije obazirao na Lomaxa. Neobično je bilo to da
su mu ruke podrhtavale kao da je pod nekim strašnim pritiskom.
Lomax skine naočale za sunce.
— Je li tu Alexias Pavlo?
— Tko ga treba? — zapita čovjek promuklim glasom.
— Stari prijatelj — reče Lomax. — Netko iz njegove prošlosti.
Iza njega svirač na buzukiju udari završni, dramatičan akord. Lomax se polako osvrne i vidje
da svi gledaju u njega, čak i Papademos. Iza dovratka virilo je Janijevo blijedo prestrašeno
lice.
Činilo se da je u teškoj šutnji svima zastao dah. Iza zastora od kuglica, koji je zastirao
pokrajna vrata, pojavi se čovjek.
Mora da je to nekoć bio pravi div, ali je to sada bio samo veliki kostur na kome visi bijelo
odijelo. Polako krene naprijed primjetno šepajući i čvrsto se oslanjajući o štap. Gusti su mu
brkovi bili srebrnosivi.
— Alexias — reče Lomax. — Alexias Pavlo.

Pavlo je sporo micao glavom s jedne na drugu stranu kao da ne vjeruje svojim vlastitim
očima.
— Ipak si to ti — prošapta. — Vratio si se
poslije toliko godina! Kad mi je Papas rekao, po
mislio sam da je lud. Nijemci su tvrdili da si
mrtav.
 Zastor se nanovo rastvori i pojavi se Georgios Papas. S lica mu se slijevao znoj i činilo se da
je prestrašen nasmrt.
— Ja sam to, Alexias — reče Lomax pruža
jući ruku. — Hugh Lomax, zar me se ne sjećaš?
Pavlo kao da ne primijeti pruženu ruku.
— Sjećam se ja tebe, Englezu. — Na vilici,
sa strane, trzao mu se mišić. — Kako bih te mo
gao zaboraviti! Kako bi te itko mogao zaboraviti
na ovom otoku.
Odjednom mu se lice zgrči od srdžbe i patnje. Otvori usta kao da hoće nešto reći, ali mu riječ
zastane u grlu i on kao izvan sebe podiže štap.
Lomax izbjegne udarac, zgrabi Alexiasa i pritegne mu ruke uz tijelo. Iza njega s treskom
odleti stolica i začu se Janijev uzvik s vrata. Uzvik koji opominje,
Lomax pusti Pavla, ali još dok se okretao smeđa ruka mu tako stisne grlo da ga je gotovo
zadavila. Pokuša podići ruke, ali ga odzad uhvatiše i povukoše unatrag.
Ona četiri muškarca što su zajedno sjedili držali su ga napola povaljenog preko svog stola.
Papademos ustane kao da će poći prema izlazu, ali svirač na buzukiju gotovo neprimjetno
zanijeka glavom i kapetan nanovo sjedne.

Svirač na buzukiju pažljivo nasloni svoje glazbalo uz zid i pristupi skupini. Posve mirna
izraza na licu zagleda se načas u povaljenog Lomaxa, a onda ga snažno udari u lice. Premda je
to bilo bezizgledno, Lomax pokuša da se oslobodi.
Pa vio odmakne svirača na buzukiju:
— Ne, Dimitri! On pripada meni. Podigni mu
glavu da ga dobro promotrim.
Dimitri pograbi Lomaxa za kosu i uspravi ga. Pavlo mu se zagleda u lice i zakima glavom.
— Godine ti nisu naškodile, kapetane Lo
maxe. Dobro izgledaš, veoma dobro.
Čovječuljak unakažena lica i s povezom preko oka izvuče se iza bara, stade kraj Pavla i
također promotri Lomaxa. Odjednom se sagne i pljune.
Lomax osjeti hladnu pljuvačku na licu, pa u njemu uzavri gnjev.
— Zaboga, Alexias! što sve ovo treba da znači?
— Sve je vrlo jednostavno — reče Pavlo. — Radi se o mojoj osakaćenoj nozi i, evo, o
Nikolijevu licu. Ako ti je draže, tu je Dimitrijev otac i još dvadeset troje muškaraca i žena koji
su umrli u koncentracionom logoru u Fonkiju.
Tek sada je sve počelo dobivati nekakav ludi smisao.
— I misliš da sam ja za to kriv? — upita Lomax s nevjericom.
— Već odavna si suđen i osuđen — odgovori mu Pavlo. — Preostaje samo da se izvrši
osuda. — Kamena lica pogleda svirača na buzukiju. — Dimitri, daj mi svoj nož!
Dimitri iz stražnjeg džepa na hlačama izvuče dugi nož na rasklapanje i pruži ga Pavlu. Pavlo
pritisne zaponac. Iskoči petnaest centimetara dugo, kao britva oštro sječivo.
 Lomax se stane divljački otimati, dok je u njemu rasla panika. Posljednjim očajničkim
naporom uspije osloboditi jednu ruku. Okrene se, zabije šaku u najbliže lice, ali ga začas
nanovo prikuju o stol.
Ruka s nožem je podrhtavala, ali je u Pavlovim očima bila ledena odlučnost. Približi se još za
korak, podiže nož, a onda se s vrata začuje glas:
— Spusti nož, Alexias.
Svi se okrenuše, a Lomax osjeti kako popušta stisak oko njegovih ruku. Nasred ulaza stajao
je policijski narednik u iznošenoj i izblijedjeloj zelenkastosmeđoj uniformi. Ispod pazuha mu
je virio Jani.
— Ne miješaj se u ovo, Kitrose! — reče Pavlo.
— Rekao sam ti već da spustiš nož — mirno odgovori Kitros. — Ne bih htio da to još
jednom moram ponoviti.
— Ali, ti ne shvaćaš — reče mu Pavlo. — Ovaj Englez je bio ovdje za vrijeme rata. Izdao nas
je Nijemcima.
— I sad ga ti hoćeš hladnokrvno ubiti — zaključi Kitros.
Mali Nikoli ispruži vatreno obje ruke.
— To nije ubojstvo. To je pravda.
— Očito je da se razlikujemo u mišljenju — reče Kitros i pogleda izravno Lomaxa. —
Gospodine Lomaxe, molim vas da pođete sa mnom.
Lomax zakorakne, ali ga Dimitri zgrabi za ruku.
— Ne, on ostaje ovdje! — reče promuklim
glasom.
Kitros otkopča poklopac futrole i izvuče pištolj. U njegovu glasu se osjeti čelični ton:
— Gospodin Lomax će sada poći sa mnom.
Bio bih ti zahvalan, Alexias, ako me poštediš od
toga da ustrijelim nekog tvog prijatelja.
Pavlovo lice se zgrči cd srdžbe, on se napola okrene i bijesno zabije nož u drveni stol.
— Dobro, Kitrose. Neka je po tvome, ali po
trudi se da bude na brodu kad ovaj otplovi u če
tiri sata. Ako ga ne bude, ne odgovaram za ono
što se može dogoditi.
Lomax srne kraj narednika, uspne se stubama i iziđe na žarko sunce. Na trenutak nastupi
reakcija. Naslonio se na zid. Grudi su mu se s mukom napinjale dok se borio da povrati dah.
Kitros mu stavi ruku na rame.
— Je li s vama sve u redu? Jesu li vas po
vrijedili?
Lomax odmahne glavom.
— Čini se samo da sam malo prestar za ovakvu igru.
— Zar nismo svi, gospodine Lomaxe? — reče Kitros. — Moj ured je odmah iza ugla. Bilo bi
mi drago da me dopratite do njega.
Kad su pošli, Jani zabrinuto povuče Lomaxa za ruku.
— Dozvao sam narednika radi vas, gospodine Lomaxe. Jesam li dobro postupio? Lomax se
osmjehne.
— Spasio si mi život, sine. Samo to.
ani se namršti.
Kažu da ste zao čovjek, gospodine Lomaxe.
A Što ti misliš? — upita Lomax. ječak se odmah razvedri i nasmija.
— Meni se čini da niste zli.
— Onda smo i dalje prijatelji?
— Svakako! Zastali su pred policijskom stanicom, pa ga
?omax pogladi po glavi.
— Jani, ja ću se neko vrijeme zadržati. Vra
i se u hotel i pričekaj me.
Jani se nerado okrene, pa Lomax doda:
— Sve je u redu! Narednik Kitros me neće
strpati u zatvor.
Dječak dade zviždukom znak psu i potrča duž obale. Lomax siđe kamenim stubama za
Kitrosom.
Narednik uđe prvi u ured u kojem je sav namještaj bio stol, nekoliko drvenih stolica i
iznenađujuće nov zeleni ormar za kartoteku.
— Čini se da vas je dječak veoma zavolio —
reče narednik, skine kapu i sjedne za stol. —
Šteta što se nećete duže zadržati. To bi na njega
dobro utjecalo.
Lomax privuče stolicu i sjedne.
— Prema tome, ja sigurno odlazim, zar ne?
Kitros raširi ruke.
— Budite razboriti, gospodine Lomaxe! Ono
u Brodiću moglo se gadno završiti, a ja vam ne
mogu jamčiti da se to neće ponoviti. Alexias
Pa vio je važan čovjek na Kirosu,
— Pa on valjda nije Bog?
Kitros zatrese glavom.
— Ne treba biti Bog, pa da unajmi nekoga da vam jedne tamne noći zabije nož u leđa.
— Znam da je Alexias Pa vio prije sedamnaest godina jedan jedini put ubio čovjeka — reče
Lomax.
Kitros se i ne obazre na tu opasku.
— Pokažite mi svoje isprave!
Lomax izvadi isprave iz unutrašnjeg džepa, a narednik ih hitro pregleda.
— Kakva je svrha vašeg posjeta otoku?
Lomax slegne ramenima.
— Bio sam tu za vrijeme rata. Poželio sam da nanovo vidim sva ta mjesta.
— Ali, zašto Kiros, gospodine Lomaxe? Mora da vas je rat bio zanio na mnoga mjesta.
— Ovo je slučajno prva luka u kojoj smo pristali na plovidbi iz Atene — reče Lomax. — Zar
to nije samo po sebi razumljivo? Htio sam posjetiti i stare prijatelje na Kreti i na Rodu. To
jest, ako je koji preostao. Nakon posjeta Kirosu, počinjem se pitati.
— Shvaćam. — Kitros mu vrati isprave. — Čini se da je sve u redu.
— I što sad? — upita Lomax.
— Mislio sam da je sve jasno. Morate otputovati brodom u četiri sata.
— Je li to zapovijed?
Kitros uzdahne.
— Gospodine Lomaxe, zapazio sam da vam je vizu potpisao ministar osobno. To znači da u
Ateni imate ugledne prijatelje.
— S tim svakako morate računati — mrko odvrati Lomax.
— Stavljate me u nemoguću situaciju — reče

Kitros. — Ako vas prinudim da otputujete, u Ateni ću imati neprilika. A ako ostanete, netko
će sigurno pokušati da vas ubije, pa ću i opet ja izvući kraći kraj.
— Ali ja moram prodrijeti do dna svega ovoga — odvrati Lomax. — To vam je valjda jasno?
Za početak mi možete reći zašto ti ljudi drže da sam ih ja izdao Nijemcima.
— Sve što znam, znam iz druge ruke — reče Kitros. — Ja sam čovjek s kopna. Ovdje sam
samo dvije godine.
— Pa što onda preporučujete?
Kitros pogleda na ručni sat.
— Do polaska broda preostaje vam samo sat
i četvrt. Preporučujem vam da pođete do crkve
svete Katarine i da razgovarate s ocem Ivanom.
On je bio tu u ono vrijeme.
Lomax ga začuđeno pogleda.
— Mislite na oca Ivana Mikalija? Ali, ja sam ga upoznao kad sam bio ovdje za vrijeme rata,
a tada mora da mu je bilo najmanje sedamdeset.
— Izvanredan starac.
Lomax ustane i krene prema vratima.
— Hvala vam na savjetu. Doviđenja!
— Na pristaništu, u četiri — odgovori mu Kitros. — I zapamtite, gospodine Lomaxe, vrijeme
radi protiv vas.
Nato privuče arak papira i posegne za perom, a Lomax iziđe i pođe duž obale.

3. DVIJE SVIJEĆE ZA SV. KATARINU

Crkvica je bila veoma slabo osvijetljena. Treperile su samo svijeće kraj oltara, pa se činilo da
Sv. Katarina ispio vi java iz tame okupana nježnim bijelim svjetlom.
Miris tamjana bio je tako jak da se Lomaxu načas gotovo zavrtjelo u glavi. Odavno nije bio u
crkvi. Ispruži ruku i dotače se u tami hladnog grubog stupa kako bi se vratio u stvarnost, a
onda krene duž crkvene lađe.
Otac Ivan Mikali klečao je pred oltarom zadubljen u molitvu. Njegovo čisto, gotovo djetinje
lice bilo je upravljeno prema nebu. Na svjetlosti svijeća, prema tamnoj odjeći, brada mu je
sjala kao srebro.
Lomax sjedne u jednu od drvenih klupa. Stari se svećnik ubrzo prekriži i ustane. Okrene se i
ugleda Lomaxa, ali se na njemu ne primijeti nikakav osjećaj.
Lomax polako ustane.
— Prošlo je mnogo vremena, oče.
— Rekli su mi da si tu — reče otac Ivan.

Lomax slegne ramenima.

— U gradićima se vijesti brzo šire. Stari svećenik potvrdi glavom.
— Osobito loše vijesti.

— Zar i vi? — gorko će Lomax. — Sad znam da sam u nevolji.

— Nije na meni da ti sudim — reče otac Ivan. — Ipak, ludo je što si se vratio. Kad jednom
trava preraste grob, ne valja je dirati.
— Sve što želim to je odgovor na nekoliko pitanja — uzvrati Lomax. — Ako mi vi nećete
pomoći, tko će?
Otac Ivan sjedne u jednu od klupa.
— Dopusti da najprije ja tebe pitam. Zašto
si se poslije toliko godina vratio na Kiroš?
Lomax slegne ramenima.
— Pretpostavljam da sam se prepustio trenu
tačnom nagonu.
Ali, bilo je u svemu tome još nešto, mnogo više od toga. Stisne ruke i namršti se nastojeći to
raščistiti u samome sebi.
Nakon stanke, on polako izusti:
— Mislim da sam ovamo došao da nađem nešto.
— Zanimalo bi me da saznam što — reče starac.
Lomax slegne ramenima.
— Nisam siguran, zapravo. Možda sebe. Čovjeka koga sam ovdje izgubio u prošlosti, prije
mnogo godina.
— I mislio si da ćeš ga naći ovdje na Kiroj,u?
— Pa on je tu postojao, oče. Zar ne uviđate? U posljednje dvijetri godine počelo mi se
događati nešto neobično. Događaji u kojima je sudje
—

—
3 Tamna strana otoka
lovao onaj čovjek na ovim otocima prije toliko godina činili su mi se mnogo stvarnijima
negoli kasniji događaji. Svakako važnijima. Ima li to ikakva smisla?
Stari svećenik uzdahne:
— Kapetane Lomaxe, za ove ljude taj čovjek umro je prije sedamnaest godina. Bilo bi bolje
da ga nisi uskrisio.
— Dobro, oče — reče Lomax. — Držimo se golih činjenica. Posljednji put sam vidio Kiros s
palube brzog borbenog čamca kojim su me nakon zarobljavanja Nijemci namjeravali prebaciti
na Kretu. Što se dogodilo nakon mog odlaska?
— Uhapšeni su svi koji su ti pomagali — reče otac Ivan. — Uključujući i najbliže rođake.
Neki su, na primjer, strijeljani na glavnom trgu, a.ostali su otpremljeni u Grčku, u
koncentracioni logor. Samo je nekolicina preživjela zlostavljanje.
 — I ljudi misle da sam ja odgovoran? Da sam ih ja izdao?
— Samo po sebi razumljivo. A to sad potvrđuje i činjenica što te Nijemci nisu strijeljali.
Napokon, strijeljali su u pravilu svakog zarobljenog britanskog oficira koji je u brdima sura '
đivao s pokretom otpora.
— To je smiješno — reče Lomax.
— Bio si teško ranjen, možda pomalo i u bunilu. Ne možeš biti siguran! U takvom stanju
čovjek svašta uradi.
— Ni slučajno — tvrdoglavo odvrati Lomax. — Nisam progovorio, oče. Vjerujte mi!
Starac uzdahne.
— Bolno je što ti ovo trebam reći, ali vidim
da moram. Pukovnik Steiner nije zatajio kako

te nagovorio da mu daš potrebne informacije u zamjenu za život.

Lomax osjeti kao da mu je hladan vjetar prešao preko lica.
— Ali, to nije istina — reče. — Ne može biti. Ja Steineru nisam podbogom ništa rekao.
— A tko je onda rekao, kapetane Lomaxe? Nije bilo nikoga drugoga. Znaš, bili su veoma
revni. I mene su uključili.
Lomax ga pogleda s nevjericom.
— Vas su uhapsili?
Otac Ivan se blago osmjehne.
— O, da. Iskusio sam radosti njihova koncen
traciona logora u Fonkiju.
Lomax prekri lice s obje ruke.
— Sve to počinje nalikovati mori na javi. Je
ste li doznali i to da me Alexias Pavlo malo pri
je pokušao ubiti?
Izraz patnje preleti starčevim licem.
— Znači, već je počelo! A nasilje rađa nasi
lje. Toga sam se i bojao.
Lomax ustane i nervozno se ushoda crkvenom lađom. Na tren zastane, zagleda se u prazno
dok mu se lice lako mrštilo, a onda se naglo okrene.
— Da sam zaista kriv za taj strašan zločin, zar mislite.kako bih se usudio da se ovdje nanovo
pojavim, čak i nakon sedamnaest godina. Poznajem ove otoke i ove otočane. S njima sam u
brdima proveo četiri godine. Oni vjeruju u »oko za oko«, a imaju najtrajnije pamćenje na
svijetu.
— Dobro rečeno — reče otac Ivan. — Ali, na to se može odgovoriti da si se u ovom položaju
našao sasvim nehotice. Da nisi bio svjestan što se dogodilo kao posljedica tvog čina.
—

—
3*

Lomax je stajao gledajući ga s osjećajem neobična beznađa, a onda ga obuze strašan umor.
Bio je slomljen, ramena su mu se pognula od poraza.
— Pa zar nema pomoći, zaboga?
Stari svećenik ustane.
— Vjeruj mi, sine, da ne gajim nikakve gor
čine prema tebi, ali se bojim zla koje bi tvoja
prisutnost ovdje mogla izazvati. Mislim da bi za
sve nas bilo bolje kad bi otputovao parobrodom
na kojem si ovamo i doplovio. Još uvijek imaš
vremena.
Lomax kimne glavom.
— Možda imate pravo.
Otac Ivan promrmlja blagoslov.
— Sad moram ići. Moja prisutnost na ulica
ma može pomoći da se spriječi nasilje dok budeš
odlazio.
Udalji se crkvenom lađom, a Lomax ostane sjediti u klupi s glavom u rukama. Nije mu više
bilo ni do čega. Duh mu je bio umrtvljen. Činilo mu se da ga je zgrabila neka sila koju ne
može nadvladati. Sva ga je snaga napustila. Prignuo se i naslonio glavom o stup.
Netko je utrčao kroz vrata crkve, a zatim zastao. Potom se začuše odjeci koraka na kamenim
pločama nepravilna oblika kojima je bio popločen crkveni pod.
Najprije je postao svjestan mirisa, čudnog i nekako stranog tome mjestu, kao što miriše
jorgovan osvježen kišom. Zapahne mu nosnice i on naglo uspravi glavu.
U polumraku je stajala mlada djevojka zabrađena maramom na seljački način. Teško je disa

la, kao da je dugo trčala. Stajala je i uporno ga gledala bez riječi.

Usta mu se osušiše i nešto poput straha probudi se u njemu, jer to nije bilo moguće.
— Katina — izusti promuklim glasom. — Ma
la Katina Pavlo.
Ona se približi, ispruži ruku da mu dotakne obraz i lice joj postane lice lijepe zrele žene od
trideset i nekoliko godina. Na svjetlu svijeća činilo se da se žari, da oživljava.
— Nijemci su nas uvjeravali da si mrtav —
reče. — Da se brod kojim su te odvozili na Kre
tu potopio.
On potvrdi glavom.
— Tako je i bilo. Samo, mene su izvukli.
Sjela je kraj njega tako blizu da je kroz la
nenu haljinu mogao osjetiti toplinu njenog bedra.
— Bila sam u jednoj prodavaonici i kupova
la namirnice kad sam čula da si doputovao paro
brodom iz Atene. Nisam mogla povjerovati. Tr
čala sam cijelim putem.
Ćelo joj je bilo vlažno od znoja. On uzme rupčić i nježno joj obriše znoj.
— Nije dobro trčati po ovakvoj vrućini.
Ona se slabašno osmjehne.
— Prošlo je sedamnaest godina, a ti još uvijek postupaš prema meni kao prema djetetu.
— Tren prije sam pomislio da i jesi. Srce mi je poskočilo, ali to je bila samo varka svijeća.
— Zar sam se tako malo promijenila?
— Samo toliko da se proljepšaš.
Nosnice joj se raširiše i nešto zaplamsa u tamnim očima.

— Bio si uvijek najgalantniji muškarac ko

ga sam ikad upoznala.
Načas se činilo da vrijeme nema nikakva značenja: sadašnjost i prošlost stopile su se u jedno.
Na neki čudan način bilo je kao da su njih dvoje već sjedili ovdje, u maloj crkvi, pri svjetlu
svijeća. Kao da je sve što se dogodilo bila nekakva spirala koja se stalno okreće sama oko
sebe.
On je nježno prihvati za ruku i reče:
— Kako si doznala da sam ovdje?
— Rekao mi je narednik Kitros. — Oklijevala je. — Čula sam što se dogodilo u Brodiću.
Moraš oprostiti mom stricu. Mislim da s njim više nije sve u redu. Već godinama živi strašno
pateći.

— I drži da sam za sve ja kriv? Ona ozbiljno kimne glavom.

— Bojim se da je tako.

— Zajedno sa svim drugima ovdje, uključujući i oca Ivana. Zašto bi s tobom trebalo biti
drukčije?
— Zato jer ja znam da si se žrtyovao za te ljude — izusti ona mirno.
On se nasmija. To je zazvučalo promuklo i ružno.
— Pokušaj to reći Alexiasu i njegovim prijateljima, pa ćeš vidjeti što će ti se dogoditi.
— Ja sam im rekla — izusti ona. — Onda, davno, ali povjerovao mi je samo jedan čovjek.
On se namršti.
— Tko je to bio?
— Oliver Van Horn.
— Rekli su mi u Ateni da je ostao ovdje poslije rata. Htio sam ga posjetiti. Živi li još uvijek u
vili tamo na rtu?
— Ja mu vodim kućanstvo.
Obrve mu se od iznenađenja podigoše.
— Zar se nisi udala? Ona odmahne glavom.
— Ne, nisam.
— Mora da mu je sada već preko šezdeset —
reče Lomax razvlačeći riječi.
Desni kut usana joj se jedva primjetno tržnu, a u očima joj se nazre nešto kao podsmijeh.
— Nema ničega među nama, ako je to ono što te brine.
— To se mene ne tiče — reče, ali se prvi put nasmija, pa i ona uzvrati smijehom. — Kako se
mještani sada ponašaju prema njemu? Napokon, i za njega se mirne duše može reći da je pravi
Englez.
 — Ali ne i za otočane. Pretrpio je kao bilo tko drugi. Sa svima nama i on je bio uhapšen.
Lomax se namršti. Tek sada mu prvi put pade na pamet ova misao:
— A ti, Katina? Sto se s tobom događalo? Ona slegne ramenima.
— Pokupili su me sa svima ostalima.
. — U koncentracioni logor u Fonkiju? Ona odmahne glavom.
— Ne, u neki drugi, ali svi su oni bili isti.
— Prikloni se i dotakne mu lice. — Izgledaš sta
riji. Mnogo stariji. Mislim da si bio veoma ne
sretan.
On slegne ramenima.
— Sedamnaest godina je.mnogo.
— Jesi li oženjen?
Načas je oklijevao, a onda se prepusti... I sam se začudi kako je sada to lako, kao da govori o
nekom daljnjem rođaku ili slučajnom poznaniku koji zapravo nije važan.
— Imao sam ženu i kćerkicu. Obje su pogi
nule u Pasadeni prije pet godina, u automobil
skoj nesreći.
Njen se uzdah izgubi u tami.
— Znala sam da postoji nešto, samo nisam bila sigurna. Još uvijek ti se prepoznaje po očima.
— Prihvati mu ruku i čvrsto je stisnu. — Ipak mi reci zašto si se ovamo vratio!
— Kad me otac Ivan to zapitao^ rekao sam mu da tražim svoje drugo ja — odgovori. —
Onog čovjeka koji je postojao na ovim otocima prije mnogo godina, ali sad više nisam tako
siguran.
— Postoji dublji razlog, zar ne?
On slegne ramenima.
— Tko zna? Van Horn mi je jednom rekao da je život akcija i strast. Ako je to istina, u mom
životu već dugo ima vrlo malo i jednoga i drugoga. Možda sam mislio da ću nešto od toga
nanovo dohvatiti.
— I što sada namjeravaš? Otputovati brodom?
— Čini se kako svi žele da upravo to učinim. Alexias je rekao Kitrosu da ne odgovara za ono
što bi se moglo dogoditi ako ostanem.
Ona pogleda na sat.
— Preostalo ti je samo dvadeset minuta da se odlučiš.
— Sto bi ti htjela da učinim?

Ona slegne ramenima.

— Nije na meni da odlučim. To možeš sa
mo ti.
Ona poče ustajati, ali on je uhvati za ruku i nabra čelo.
— Želiš li da ostanem?
— Za to treba hrabrosti — reče ona. — Veoma velike hrabrosti.
On se iznenada nasmija.
— Ali ja sam tebi dao svoju hrabrost, već
odavno. Zar se ne sjećaš?
Ona kimne glavom. Lice joj je bilo ozbiljno.
— Sjećam se.
Još su malo sjedili zajedno gledajući se, a onda ona nježno povuče ruku i ustane.
— Dopusti, samo časak.
Promatrao ju je kako ide prema oltaru. Pokleknula je na jedno koljeno, zatim ustala, odabrala
dvije svijeće i učvrstila ih ispod kipa sv. Katarine. Tek onda kad ih je upalila uskom
svjećicom, on shvati kome su namijenjene. I kao da mu je neka gruda zastala u grlu prijeteći
da ga zadavi.
Ustane i kroz polutamu, zaslijepljen, pođe prema vratima.

4. BRONČANI AHIL
Vani, na trgu, bilo je veoma vruće. Stajao je u hladu trijema, pušio i čekao Katinu.
Jednom se bila pojavila Ana na vratima hotela, s kablicom i krpom, očito s namjerom da
prebrise stolove, ali kad ga je ugledala, hitro se povukla. Sve je bilo tiho i nekako samotno.
Kako je poslijepodne odmicalo, sjene su bile sve duže i tamnije. Stajao je, cigareta mu je
izgarala među prstima, a on je mrko i uporno promatrao trg, kao da čeka da se nešto dogodi.
Iza sebe začuje lagani pokret, pa se okrene. Katina ozbiljno uzgleda prema njemu.
Nježno joj se osmjehne.
— Davno je to bilo.
Odjednom joj se u očima pojave suze. On je obuhvati oko ramena i privuče k sebi. Stajali su
tako neko vrijeme u svježoj sjeni trijema, a onda ona uzdahne i lako ga odgurne.
— Moramo ići. Ako misliš uhvatiti onaj brod,
vrijeme ti je već gotovo isteklo.

Pošao je za njom niz stube, dok mu se u glavi komešalo. Uto iz ulice što vodi prema obali na
trg istetura Jani.
Odjeća mu je bila poderana, sva prašnjava, a lice umrljano suzama, nije mogao svladati
jecaje. U naručju je držao maloga crnog psa.
Katina je već potrčala prema njemu i kad je Lomax stigao, ona je već klečala pred dječakom.
— Što je, Jani? Sto se dogodilo?
On prema njoj ispruži psa kome je glava visjela ustranu. Bilo je očito da mu je vrat slomljen.
Gubica mu je bila prekrivena gustom sitnom pjenom.
— Dimitri — reče. — Dimitri ga je ubio.
— Ali zašto? — upita Katina.
— Zato što sam pomogao gospodinu Lomaxu — zajeca Jani. — Zato što sam pomogao
gospodinu Lomaxu.
U Lomaxu provali gnjev, pa mu se činilo da plamen što pali prožima cijelo njegovo biće. On
srne naprijed, ali Katina reče:
— Hugh!
Kad se osvrnuo, vidjelo se da mu je lice veoma blijedo, a oči tako tamne da se u njih nije
moglo proniknuti.
— Čuvaj se! — reče ona. — Već je odležao
dvije godine zbog ubojstva. Kad puši hašiš, ne
zna što radi.
 On se okrene i hitro prijeđe preko trga, a čim je zašao u ulicu, počne trčati. Kad je izbio na
obalu, bio je sav promočen znojem, pa su se ljudi okretali i znatiželjno buljili za njim.
Ovaj put se iz Brodića nije čula glazba. On pohrli niz stube i zaustavi se tek na pragu krčme.

U prostoriji je bilo oko desetak ljudi koji su sjedili i pili. Nijedan od njih nije bio ovdje kad je
prvi put navratio. Čovjek za barom bio je jedan od onih koji su ga držali povaljenog preko
stola kad su ga izložili Alexiasu. Upravo je lijevao vino u čašu, pa mu se od zaprepaštenja
opusti vilica.
Sve su se glave okrenule prema Lomaxu. On hitro prijeđe od lica do lica, a potom priđe baru.
— Tražim Dimitrija.
Čovjek za barom slegne ramenima.
— Zašto mene pitate? Nisam ja njegov čuvar.
Podiže čašu i počne je brisati prljavom krpom.
Lomax se polako okrene i prijeđe preko prostorije.
Dimitrijev buzuki još uvijek je bio prislonjen uz stolicu gdje ga je ostavio. Lomax ga prihvati
i jednom jedinom silovitom kretnjom smrska o zid.
Okrene se da se suoči s ljudima u prostoriji, ali se nijedan od njih ne pomakne.
— Tražim Dimitrija — reče mirno.
Na trenutak svi su sjedili i šutke ga gledali,
onda jedan starac sijede kose i brkova smeđih od duhana reče:
— Na pristaništu je i čeka da otputujete.
Lomax odmah pođe i stepeništem se uspne
do vrelog sunčevog svjetla. Pretrči cestu i krene molom.
Parobrod je bio gotovo spreman da otplovi. Mogao je vidjeti Papademosa gore na mostu
kako se naginje kroz otvoren prozor i dovikuje zapovijedi mornarima napristaništu, koji su
počeli odvezivati priveze.

Na pristaništu je bilo oko dvadeset petoro ljudi koji su stajali u omanjim skupinama. Alexias
se nagnuo na stup s cigarom u zubima. Kraj njega je stajao mali Nikoli s unakaženim licem.
Upravo je Nikoli prvi vidio Lomaxa, pa povuče za rukav ljudeskaru. Alexias odmah nešto
reče i sve se glave okrenuše.
Polovica od njih bili su obalni mladi besposličari u svijetlim kariranim košuljama, valovite
kose koja im je pažljivo bila prebačena preko okovratnika. Pripadali su onom tipu koji se
može naći u svakoj zemlji na svijetu. Opasne, zlobne mlade životinje, koje jedva čekaju da
izazovu kakav nered.
Jedan od njih se osvrne i primijeti nešto, pa se svi nasmijaše. Lomax iza njih ugleda
Dimitrija. Oslonio se na motovilo, cigareta mu tinja među usnama, a on onim svojim nožem
djelja komad drveta.
Kad se Lomax približio, gomila se razmakla. On se zaustavi nekoliko metara od Dimitrija.
Svirač na buzuki ju pjevušio je zatvorenih usta. Nije se potrudio čak ni da podigne glavu.
Alexias krene naprijed, a Nikoli uz njega.
— Nije pravi čas da tražiš neprilike, Lomaxe.
Brod polazi za pet minuta.
Lomax se polako okrene i prezirno ga pogleda.
— Dat ću ti na znanje kad budem htio da te
čujem. Nekad si bio čovjek, ali sad...
Kad se okrenuo prema Dimitriju, ovaj posegne za drugim komadom drva, ali ga Lomax
udarcem noge odbaci.

Dimitri polako uzgleda. Oči su mu bile veoma svijetle, a zjenice poput vrška igle. Još uvijek
je pjevušio za sebe, ali mu je mišić na jednoj strani vilice grčevito podrhtavao.
— Pravi si muškarac s djecom i s psima —
reče Lomax tako glasno da su ga svi mogli čuti.
— Kako bi bilo da pokušaš s nekim koji je pri
mjereniji tebi?
Svirač na buzukiju se načas osloni na motovilo, ali već idućeg trenutka krenu naprijed i
njegov nož zapara uvis kao rastaljeno srebro na suncu.
Lomax mu je mogao veoma lako slomiti ruku. Umjesto toga, on se kružnom kretnjom
izmaknu i udari ga po ruci bridom svog dlana.
Dimitri krikne, ispusti nož, a Lomax ga udarcem noge odbaci preko ruba pristaništa u more.
Bio je potpuno hladan i nije osjećao nikakva straha. Činilo se da se vratio i u njemu
prevladao onaj nekadašnji mlađi čovjek. Onaj koga su uvježbavali da upotrebljava takve
metode sve dotle dok mu nisu postale refleksnom radnjom.
Među Dimitrijevim prijateljima začu se prijeteće mrmljanje, no on podiže ruku i odmahne
glavom. Kad je progovorio, glas mu je zvučao tako kao da dopire od nekud izdaleka.
— Slomit ću mu vrat jednako lako kao što
sam slomio psu.
Na brodu su svi prestali raditi čekajući što će se dogoditi. Lomax oprezno pogleda uokolo i
vidje kako se ljudi žurno približavaju duž obale, a onda se iz pokraj ne ulice pojavi i stari
džip. Naglo se zaustavi i iz njega iskočiše Katina i Jani.

Galeb zaklikta i obruši se, a Dimitri poleti naprijed i desnom šakom uputi strahovit udarac.
Lomaxu se činilo da udarac pristiže kao na usporenom filmu. On izmakne i dopusti da svirač
na buzukiju srne kraj njega, a onda ga rubom dlana udari u bubreg.
Dimitri riknu i padne na ploče pristaništa. Neko vrijeme je ostao na rukama i koljenima, a
kad se digao, balavio je kao životinja.
Nanovo je srnuo naprijed, ali ga Lomax s obje svoje ruke uhvati za ručni zglob, zavrti ga
uokolo i gore, tako da ga je doveo u japanski koštac. Dimitri nanovo krikne, a Lomax mu, ne
popuštajući strahovit zahvat, tresne glavom o naslagane sanduke okovane željezom.
U gomili se začu uzdah groze. Lomax je odstupio i čekao. Dimitri se grčevitom kretnjom
uhvati za lanac i teškom mukom stane na noge. Kad se okrenuo, vidjelo se da mu je lice
krvava maska. Ruka mu ispusti lanac, on zatetura i sruši se.
Načas je vladala preneražena šutnja, a tada se začu gnjevni urlik Dimitrijevih prijatelja. Kad
se Lomax okrenuo, oni su već bili poletjeli da se bace na njega.
 On zabije šaku u prvo lice, ali ga nečija noga pogodi u goljenicu. Krikne i presavi se, no tad
ga nečije koljeno pogodi u lice, i ploče se počeše podizati prema njemu.
Zakotura se očajnički, krijući lice ramenima, a genitalije rukama, a tada se od površine vode
glatko odbije zvuk jednog, pa drugog pucnja.
Činilo se kao da su se u istom trenu zaustavili svi satovi na svijetu. Dimitrijevi drugovi se

i protiv svoje volje povukoše, a Lomax hitro ustane.

Nekoliko koraka od njega stajao je otac Ivan Mikali, a kraj njega Kitros s pištoljem u jednoj
ruci, dok je drugu ruku gurnuo za opasač. Bio je veoma hladan i potpuno miran.
Lomax je stajao uspravno, ali ga je cijelo tijelo boljelo, dok je u ustima osjećao okus krvi.
Kitros mirno reče:
— Kapetane Lomaxe, brod čeka samo na vas. Lomax se osvrne i pogleda Alexiasa. Na licu te
ljudine moglo se vidjeti nešto nalik na poštovanje, ali bilo je tu još nečega. Nazirao se mrk
izraz začuđenosti, kao da prvi put nije siguran ni u sebe ni u ono što se događa.
Lomax duboko udahne da razbistri glavu, a onda se okrene, gotovo se očeša o narednika i
krene duž pristaništa dok su mu se ljudi šutke sklanjali na obje strane.
Odnekud, iz daljine od tisuću kilometara, 0T0pirao je do njega Papademosov glas koji nešto
dovikuje svojim ljudima, a u ušima mu je odzvanjao zveket sidrenog lanca.
Tu je bila Katina koja ga grli i Jani preblijedjela lica od uzbuđenja. Povela ga je do džipa,
dječak je otvorio vrata, i Lomax se sruči na sjedalo za suvozača.
Katina se uvuče za volan i nagne se da mu obriše krv s lica.
— Kako si? — tiho ga upita.
Osjetio je kako joj ruka drhti, pa je uz smiješak načas zadrža u svojoj ruci.
— Dobro da je Kitros stigao na vrijeme. Po
malo sam već prestar za ovakve igre.

Katina naglo krene raspršujući gomilu, a onda umješno zaokrene džipom u usku pokrajnu
ulicu.
— Kamo ćemo? — upita Lomax.
— U hotel po tvoje stvari. A onda ću te odvesti u vilu. Tako hoće Oliver.
Zaokrenula je prema trgu, a onda zakočila i zaustavila kola ispred hotela. Htjela je izići, ali
joj Lomax položi ruku na mišicu.
— Ne ti, samo ja. Iziđe i zaobiđe kola.
— Treba mi neko vrijeme da o svemu dobro
promislim.
Ona ga ozbiljno pogleda.
— Neka bude kako ti želiš.
— Hoćeš U povesti Jani ja? Ona kimne glavom.
— Mislim da bi to bilo dobro.
Lomax se nasmija i provuče prste kroz dje?akovu zamršenu kosu.
— Naći ćemo ti drugog psa, Jani.
 Krene između stolova i upravo kad je stigao do vrata, ona ga zazva. Kad se okrenuo, vidje
kako ona otkopčava ogrlicu s vrata.
Dobacila mu ju je, rastaljeno zlato na suncu. Lomax je uhvati, naglo je stisnuvši u ruci,
znajući o čemu se radi.
— Vraćam ti tvoju hrabrost — reče ona i od
juri punom brzinom.
Lomax uđe u prohladan polumrak, svjestan da ga Ana prestrašeno gleda s kuhinjskih vrata.
Činilo se da se stepenice uspinju u vječnost.
Kad je napokon stigao u svoju sobu, vrlo brižljivo zatvori za sobom vrata, nasloni se na njih

4 Tamna strana otoka

i zagleda u svoju stisnutu desnu šaku i u dva kraja zlatna lančića. Nakon nekog vremena
polako rastvori šaku i zagleda se u brončani novčić s urezanim Ahilovim likom.
Davno je to bilo, pomisli. Davno, davno. Upali cigaretu, priđe krevetu, leže na leđa i zagleda
se duboko u prošlost.
DRUGI DIO NOĆNIK

finDs&s tajBales

5.
POD OKRILJEM TAME
Lomaxa je iz sna trgnulo nenadano brujanje dizelmotora. Načas je ležao na ugrađenom ležaju
zagledan u čeličnu stijenu, mršteći se i pokušavajući da se sjeti gdje se zapravo nalazi.
Nakon nekog vremena začu se nekakav neodređeni zvuk, i on se prevali na bok. U
najudaljenijem kutu, u platnenoj ležaljci zavalio se Alexias. Promatrao ga je.
Grk odmakne cigaretu koja mu je tinjala među usnama i široko se nasmija.
— Znate li, prijatelju, da govorite u snu?
— Samo mi je još to trebalo — reče Lomax. — Imate li možda jednu viška?
Grk kimne glavom i ustane. Bio je to golem čovjek opasna izgleda. Brijanje bi mu i te kako
dobro došlo. Pod kaputom od modra jedrena platna isticala su mu se silna ramena.
— Možda ipak predugo igrate ovu igru — reče pružajući Lomaxu cigaretu i paleći šibicu.
— Zar nije tako sa svima nama?
Prije nego što je Grk mogao išta odgovoriti, razmakne se zastor i pojavi narednik Boyd.
Nosio je dvije šalice kave. Pruži jednu Alexiasu, a drugu Lomaxu. Lomax srkne kavu. Lice
mu se gadljivo iskrivi.
— Sve ovdje ima okus po podmornici. Ne
znam kako im to uspijeva.
Boyd je bio krupan, pouzdan sjevernjak. Iznad lijevog džepa na prsima, ispod krila SASa,
bila mu je uredno prišivena vrpca odlikovanja za hrabrost.
— Upravo smo izronili — reče. — Koman
dant Swanson mi je rekao da vas upozorim ka
ko za petnaest minuta moramo biti spremni za
polazak.
— Da li je oprema spremna?
Boyd kimne glavom.
— Morao sam se nečim zabaviti. Nisam mogao spavati. Nikad ne mogu spavati u ovakvim
okolnostima.
— Kako se osjećate? — upita Lomax.
— Sto se tiče ovoga posla? — Boyd slegne ramenima. — Kao i obično. Zašto?
Lomax odmahne glavom.
— Nema posebnog razloga. Samo mi se čini da smo se u posljednje vrijeme nekako prečesto
bavili ovakvim poslovima. I to je sve. Znate, ne možemo trajati zauvijek.
— Ne može ni rat — odvrati mu Boyd. — U svakom slučaju šanse su fiftififti. Ćak i ja znam
toliko matematike.
— Nisam siguran — reče Lomax. — Ovo je drukčije. Na Kreti, u onim brdima čovjek se
imao gdje kretati, a Kiros je mali otok.

— Bili smo mi na malim otocima i prije

odvrati mu Boyd. — Osim toga, evo ovdje imamo
Alexiasa da nas sprovede kuda treba. Bit će sve
u redu.
Alexias se nakesi i njegovi bijeli zubi bljesnuše prema tamnoj čekinji njegove brade.
— Sigurno, sve će ići kao podmazano. Nemate se zbog čega brinuti.
— Tko kaže da se brinem? — Lomax spusti noge na pod. — Pođite obojica da skupite
opremu. Sastat ćemo se gore, za pet minuta.
Kad su otišli, on je još uvijek ostao sjediti na krevetu ispijajući kavu. Bila je ogavna, ali je
jednaki okus imala i cigareta.
Bio je umoran, u tome je bila nevolja. Prokleto umoran, pa je na rubovima sve postajalo
pomalo zamagljeno. Poslije ovoga prijeko mu je potreban odmor. Sve bi se to sredilo s mjesec
dana boravka u Aleksandriji, ali to mu je obećano već prije godinu dana. Navuče kožuh,
dohvati beretku i iziđe.
Prođe kroz kontrolnu kabinu, pa se zavojitim stubama popne na most. Iznad njega nadvio se
kružni svod noći blistavih zvijezda. Udahne duboko svježi zrak pun soli i odmah se osjeti
bolje.
Swanson je noćnim dalekozorom promatrao obalu. Lomax ugasi cigaretu i primakne mu se.
— Kako ide?
— Dosad kao po loju.
Plovili su između gusto razbacanih nazubljenih grebena i otočića. Lomaxu se ote tih zvižduk.
— Čini mi se prilično riskantno.
— Nismo imali mnogo izbora — reče mu Swanson. — Napokon, upravo vi ste htjeli da se
—

—
/
nađete na ovoj strani otoka. Ali, to nam barem pruža neku vrst zaštite i od njihovih radara.
Obavijestili su me da je luka obično prepuna borbenih čamaca. Hoćete li pogledati?
Lomax prihvati noćni dalekozor. Odjednom, klisure iskočiše iz tame prema njemu i on
ugleda kako se golemi bijeli valovi razbijaju o stijene.
Swanson progovori nekoliko riječi u cijev za vezu, a onda se okrene i zubi mu bljesnuše u
tami.
— Nismo više daleko. Kako se osjećate?
— Dobro — odgovori mu Lomax. — Ne trebate se brinuti za nas.
— Dakako, obavili ste već mnogo ovakvih poslova. Moram reći da mi se sviđa vaš narednik.
— Već smo dvije godine zajedno — reče Lomax. — Kreta, Rod. Posvuda nas je bilo u
Egejskom arhipelagu. Ne znam nikoga koji bi o eksplozivu znao više od njega. Prije rata bio
je miner u jorkširskim rudnicima. Pokušali su ga unaprijediti, ali od toga nije ništa ispalo.
— Kako se snalazi s jezicima?
— Pobrao je dosta grčkoga i njemačkoga da se može snaći. Ali, to zapravo nije važno. Ja
dobro govorim oba jezika.
— To je zanimljivo — reče Swanson. — Cime ste se bavili prije nego što je sve ovo izbilo?
— Studijem, novinarstvom, pomalo pisanjem. — Lomax slegne ramenima. — Zapravo,
nisam, ništa započeo kako treba.
— Rat, rat, prokleti rat — citirao je Swanson. — Znam što mislite. Ja sam bio student treće
godine medicine, a pogledajte me sada.

Sad su već bili blizu obale. On uzgleda prema jedinom otočkom vrhuncu koji se crnio prema
noćnom nebu.
— Je li istina da ovdašnji ljudi vjeruju kako
je Ahil pokopan na vrhu ove planine?
Lomax kimne glavom.
— Tako kažu. Tamo gore je i manastir sv.
Antuna.
— Čini se da poznajete kraj u koji ste se zaputili.
— Ne bi se moglo reći. Zato i jest Alexias s nama. On se tu rodio, tu je i odrastao. Ovaj
posao ne bismo mogli obaviti bez njega.
— Čini se da je to prilično neistesana ljudina
— doda Swanson. — Je li dugo s vama?
Lomax odmahne glavom.
— Surađivao je s borbenom grupom na jugu Krete. Obavještajna služba ga je iskopala
posebno zbog ovog pothvata.
— Kako ćete se izvući kad obavite posao?
— Za to će se pobrinuti specijalna brodska služba. Plovit će grčkim jedrenjakom i pretvarati
se da su ribari. Zadužen je neki Soames.
— Dobro ga poznajem — strese se Swanson.
— Bolje biste prošli s Jerriesom.
— Preživjet ćemo — reče Lomax.
 — Prošlog tjedna sam u jednom od barova Shephearda razgovarao s nekim čovjekom koji mi
je rekao da tu još živi Oliver Van Horn i da ga Nijemci puštaju na miru. Je li to istina?
— Koliko ja znam, jest — potvrdi Lomax. —
Doselio se ovamo upravo prije rata ne bi li se
izliječio od tuberkuloze. Pretpostavljam da mu ne
mogu mnogo naškoditi, a to što mu dopuštaju da

i dalje živi na otoku dobar je propagandni potez. Jeste li čitali koju njegovu knjigu? Swanson
potvrdi glavom.
— Dvijetri. Prilično nalik na Maughama, s izvanrednim karakterizacijama.
— Da mi je samo pola njegova talenta — reče Lomax čeznutljivo.
Za sve to vrijeme Swanson je noćnim dalekozorom pozorno promatrao obalu, a onda se
prigne i reče nešto kratko u cijev za vezu.
Podmornica poče usporavati brzinu, a on se okrene Lomaxu i odrešito reče:
— Bojim se da ne možemo dalje. Upravo is
krcavaju vašu opremu u gumeni čamac kroz pred
nje grotlo. Dolje vas čekaju vaš narednik i onaj
Grk.
— Hvala vam na vožnji! — reče Lomax.
Čvrsto stisne ruku Swansonu, pođe uz ogradu
podmornice i siđe niz ljestve u okruglo grotlo. Gumeni čamac je već bio u moru. Upravo kad
je stigao, Boyd uskoči u čamac, a za njim i Alexias.
Valovi su bili prilično veliki. Tri su mornara psujući držali konopce. Jedan se od njih
okliznuo na sluzavim čeličnim pločama grotla i pao.
Dežurni mornarički podoficir je dodavao Boydu automate a onda mu pruži i zapakirani
primopredajnik. Zatim se okrene Lomaxu.
— Da sam na vašem mjestu, gospodine, ja bih sve ovo dobro privezao. Probijanje kroz ovo
mlatanje bit će pomalo riskantno.
— Nešto tako blago rečeno još nisam čuo — dovikne Boyd.
Lomax provuče ruke kroz remenje teškog svežnja i čvrsto ih pritegne.

— Jeste li spremni, gospodine? — upita podoficir.

— Nikad spremniji, šefe!
Pričeka procjenjujući razdaljinu, pa kad se gumeni čamac uzdignuo na valovima, uskoči u
njega i odmah sjedne. Mornari pustiše konopce i struja smjesta povuče gumeni čamac koji se
poče udaljavati od podmornice prema obali.
Vjetar je ojačao podižući valove s bijelim krestama. Kad je Lomax posegnuo za veslom,
gumeni čamac se nagne na jednu stranu i voda se preli preko ruba. On uspostavi ravnotežu i
počne veslati.
Kroz zastor morske prašine hridine su se činile još većima. Na njihovu podnožju valjali su se
valovi navaljujući na nazubljene stijene opasna izgleda.
 More se stalno prelijevalo preko rubova čamca, Boyd je neprestano kleo, a Alexias je duboko
zaranjao veslom u vodu koristeći se svom svojom golemom snagom da ne skrenu s pravca.
Odjednom ih silan val podiže visoko i Lomax zapazi da od podnožja hridina nisu udaljeni ni
sto metara.
Načas se činilo kao da lebde u visini, a zatim se sjuriše između dvije velike stijene. Čudesan
vrtlog ih zavrti, a onda se začuje prazan zvuk kao da je nešto pljoštimice udarilo o dno
gumenog čamca.
Voda je buknula poput bijele pjene. Morska prašina se uzvinula visoko u noć. Golemi val ih
okrene prema obali i visoko uzdigne iznad grdnog vrha stijene.

Lomax se prevali preko stražnjeg ruba čamca ' u uzavrelu vodu, zabaulja na koljenima
naslijepo hvatajući zavežljaj s radiom. Upravo kad se domogao remenja, naleti drugi val i on
posrne. ?
Dok je pokušavao da se uspravi, iz zapjenjenog vala se iskoprca i Boyd. Pružao je ruku da
mu pomogne. Načas se pribiše jedan uz drugog, ali uto preko grebenja navali još jedan golemi
val i sruši ih.
Lomax nagonski ispusti zavežljaj s radiom i ščepa Boyda. Slobodnom rukom očajnički se
hvatao za šljunak dok se val povlačio uz silan zvuk usisavanja.
Jedva se uspravio na noge vukući Boyda za sobom. Uto se pojavi i Alexias. Voda im je još
uvijek dosezala do pasa i pjenila im se oko bokova. Kad se povukla, sva trojica posrćući
pohitaše prema posljednjem nizu nazubljenih stijena. Casak zatim bili su već sigurni na bijeloj
vrpci žala u podnožju hridine.
Lomax se sruši i nasloni na stijenu. Boyd sjedne kraj njega.
— Je li sve u redu s vama, gospodin«? Lomax kimne glavom.
— Načas je bilo prilično riskantno.

— Krajnjim sam naporom uspio spasiti oružje — reče mu Boyd. — Bilo je to prokleto dobra
ideja da sve privežemo zajedno.
— Bojim se da je radio izgubljen — doda Lomax.
U tami se žabij elise Bovdovi zubi.
— Nije važno. To će vas očuvati od napasti
da ga upotrijebite kad ne biste smjeli.
Alexias čučnu kraj njih.

r
— Uspio sam uhvatiti gumeni čamac.
Začu se zvižduk. Alexias je otčepio ventile
započeo ga otpuhavati.
— Hvala vam! Veoma ste nam pomogli
reče mu Lomax. — Bilo je mnogo gadnije neg
što sam pretpostavljao da će biti.
Alexias se zagleda u zabijeljene valove što s se prebacivali preko nazubljenih grebena i sle?
ne ramenima.
 — Na ovoj strani otoka more je poput žen< Nikad ne znate kako će se ponašati u idućei
trenutku. Kao dječak, plivao sam za toplih ljei nih noći daleko od ovog žala, a more je bil
nalik na crno ogledalo.
— Osim što smo izgubili radio, ostali smo č tavi, a to je glavno — reče Lomax. — Koliko im
do imanja vašeg brata?
— Oko tri kilometra, a put nije težak.
— Što prije stignemo, to bolje. — Lomax u: tane. — Prema podacima obavještajne služb
svakog sata patrola obilazi čak i ovu stran otoka.
Pijeskom i kamenjem hitro prekriše čama a onda Boyd razdijeli automate. Odmah kreni še.
Alexias je išao prvi, a Lomax na začelju.
Pijesak je bio dubok, pa on jednom posrr i opsova ispod glasa. Napokon se nađoše na u: koj
stazi koja se kroz guduru strmo uspinja. prema vrhu stjenjaka.
Alexias podiže ruku, oprezno krenu naprijc i proviri preko ruba gudure. Odmah zatim d<
mahne im i oni prijeđoše visoravan s kratko] sprženom travom te se počeše uspinjati izmet
zaobljenih stijena gorske kose.

f
Barem pola sata nisu izgovorili ni riječi, sve dok se nisu popeli na gorski hrbat i ugledali
kuću usred maslinika s malom udolinom ispod nje.
Alexias zastane kako bi odredio pravi smjer, a onda se kroz mrak počne spuštati nizbrdo ne
mareći za stazu koja je krivudala između vinograda na prezidima.
Kuća je bila u potpunom mraku. Čučnuli su iza ograde. Lomax pogleda na sat. Bilo je tek
devet. On se namršti.
— Mora da rano liježu.
Alexias slegne ramenima.
— Ovi ljudi teško žive.
— Ako i jest tako — reče Lomax — nemamo izbora i ne može riskirati. — Okrene se Boydu.
— Pođite unaokolo do pročelja kuće, a ja ću za svaki slučaj štiti Alexiasa s ove strane.
Boyd se izgubi u tami. Oni pričekaše nekoliko minuta, pa i sami krenuše. Lomax klekne na
koljeno iza valova za napajanje konja pred štagljem. Alexias prijeđe preko dvorišta, stane se
stubama uspinjati na verandu, oprezno otvori vrata i uđe.
Negdje u konj usnici zatopta uznemireni konj, a iz daljine se lavežom javi pas. Nalet vjetra
zanese Lomaxu prašinu u lice. On stisne oči i nadlanicom ih obrisa pitajući se što li se događa
u kući.
Odjednom se začu tiha, sablasna škripa. Vrata štaglja se naglo "otvore i netko prigušeno reče
na grčkome:
— Bacite pušku i podignite ruke!

Bio je to ženski glas. Uzevši u obzir okolne sti, bio je veoma miran. Lomax prisloni automć o
valov i okrenu se prema ženi.
Cijev sačmarice bila mu je Uperena ravno prsa. Tek sada je ustanovio da je to zapravo sa mo
djevojčica. Njena glava mu je dosizala jedv do ramena.
 — Što radite ovdje? — upita ga. — Tko sf
vi?
On mirno odgurne cijev sačmarice ustram
— To vam nije potrebno. Ja sam prijatel
Britanski oficir. Tražim čovjeka po imenu Ni
koli Pavlo. Je li kod kuće?
Nagnula se naprijed. U tami se njeno lic naziralo kao bijela mrlja. Kad je progovorili ton
glasa se znatno promijenio.
— Ne, nema ga.
— Razumijem — reče Lomax. — Mogu ! znati tko ste vi?
— Katina Pavlo, njegova kći.
S verande dopre tihi zvižduk. Lomax dohval automat.
— Uđimo! Mislim da ćete se iznenaditi.
Pošla je za njim. Prešli su dvorište i poče]
se uspinjati stubama prema verandi. Na vratim je stajao Boyd.
— Nema nikoga — reče. — Ali, u sobi za bo ravak gori vatra, a svjetiljka je još topla.
Prekide se kad ugleda djevojku. — Tko je to
— Kći koja pripada ovoj kući — obavi jesi ga Lomax. — Skrivala se u štaglju.
Prođe kraj Boyda i uđe u kamenom poploče nu kuhinju s obijeljenim zidovima. Druga vrat
vodila su u prostranu, veoma jednostavno na

6:
mještenu sobu za boravak. U kaminu je gorjela vatra od cjepanica. Drvene ljestve u kutu
vodile su do poklopca na stropu.
Alexias je upravo palio svjetiljku na stolu usred sobe. Vratio je na mjesto stakleni cilindar i
osvrnuo se. Dugi su trenutak on i djevojka stajali, gledali se, a onda ona odloži sačmaricu i
poleti mu u naručaj.
Podigao ju je s poda i zavrtio.
— Katina, moja mala Katina! Kako si po
rasla! — Spustio ju je i odmakao za dužinu ru
ke. — Gdje ti je otac?
Mladenačko joj lice problijedi, koža se napne preko istaknutih jagodica, oči zasjeniše.
Gotovo neprimjetno odmahne glavom kao da ne može ni riječ izustiti. S Pavlova lica nestane
izraza radosti.
— Što je, Katina? Reci mi!
Kad je progovorila, glas joj je bio promukao i neprirodan.
— Mrtav je — reče. — Strijeljali su ga proš
log tjedna ispred vijećnice.
Zaplakala je. Teški suhi jecaji potresali su joj krhko tijelo. Alexias je privuče k sebi i zagleda
se nekamo u prazno. Nakon nekog vremena, vukući noge kao starac, povede je preko sobe u
kuhinju i tiho zatvori vrata za sobom.
6.
SPREMNOST DA SE UBIJE
Kad se dvadesetak minuta kasnije Alex vratio u sobu za boravak, Lomax i Boyd su g do
pojasa sjedili kraj vatre koja glasno plam a odjeća im se sušila na konopcu koji su sa razapeli.
Grk se sruši na stolicu i automatski izvi cigaretu. Dok je tako sjedio netremice zagled u vatru,
s očima punim bola, činilo se da je de godina stariji.
Nakon nekog vremena uzdahne:
— Moj brat je bio dobar čovjek. Predobar
tako završi.
Lomax mu pruži vatre.
— Što se dogodilo?
— Uhvatili su ga pri pokušaju da u luci oi sposobi jedan brzi borbeni čamac.
— Posve sam — zaprepasti se Boyd.
Alexias kimne glavom.
— Kiros je mali otok. Ovdje se uopće ne
mogao održati nikakav organizirani pokret ot]
ra. Zato sam se prije dvije godine i prebacio

5 Tamna strana otoka

Kretu. Htio je poći i Nikoli, ali je netko od nas morao ostati. Bilo je tu imanje, a morao se
netko brinuti i o Katini jer joj je majka upravo bila. umrla.
— Kako joj je? — upita Lomax.
— Katini? — Alexias slegne ramenima. — Nije to ništa. Samo trenutna slabost. Hrabra je
ona. Već kuha kavu i sprema nam nešto za večeru.
— Sto inače kani učiniti — upita Boyd. — Ne može ovdje i dalje sama živjeti. Još je dijete..
— Živi kod moje žene. Imam krčmu u luci. Zove se Brodić. Katina svakog dana dolazi
ovamo s konjem upregnutim u dvokolicu da se pobrine za imanje dok ne odluče kako će dalje.
Očito se upravo spremala da pođe kad nas je primijetila kako se spuštamo kroz vinograd.
— Zna li zašto smo ovdje?
Alexias odmahne glavom.
— Zasad ne. Reći ću joj kasnije. Mogla bi nam biti veoma korisna.
— Što mislite, koliko će smrt vašeg brata utjecati na naše planove? — upita Lomax.
— Veoma malo — odgovori Alexias. — Ali, to znači da ću sad sam morati stupiti u vezu s
različitim mještanima. Cim večeramo, sići ću u grad s Katinom.
— To bi moglo biti opasno — primijeti Boyd.
Alexias odmahne glavom.
— Na Kirosu nema redarstvenog sata, a
krčme na obali su obično prepune još dugo iza
ponoći. Nijemci mogu promijeniti mnogo togar
ali ne i naš način života.
Uto se otvore kuhinjska vrata i uđe Katina Nosila je poslužavnik. Stavi ga na stol, okren< se i
rukom odmakne kovrču s čela.
— Nažalost, ima samo kozjeg sira i masli na, ali kruh je svjež. Strina ga je jutros ispekli prije
nego što sam pošla.
— Meni se sve to čini izvanrednim, ljubav — reče Joe Boyd, a ona se zarumenje i hitro na li
kavu u četiri vrčića.
Lomax je kraj vatre navlačio košulju i maju Kad se okrenuo, ona je stajala upravo iza njegi
držeći vrčić s kavom. Sramežljivo se osmjehnula
— Nažalost, nema šećera.
Lice joj je bilo srcoliko. Čista bijela koža bi la joj je čvrsto nategnuta preko istaknutih jago
dica. Ispod očiju isticali su joj se duboki podoč njaci. Crna joj je kosa bila unazad pritegnut i
nemarno povezana vrpcom. Bilo joj je po pri lici šesnaestsedamnaest godina, ali se to tešk
moglo odrediti. Imala je onaj umoran, presta izgled, koji je u posljednje vrijeme vidio u mno
gih ljudi.
On se osmjehne i srkne kavu.
— Ipak je dobra. Je li preostalo i za vas? Ona odmahne glavom.
— Strina me čeka s večerom.
Na sebi je imala izblijedjelu pamučnu halji nu s otisnutim uzorkom, koja je očito bila čest
prana i krpana, i stari, dva broja veći kaput pri tegnut remenom oko uskog struka.
Lomax ovlaš pređe prstom duž jednog su vratka.
— Tvid. Za tu se odjeću ne može reći da j
grčka. Gdje ste nabavili taj kaput?

o':'

6'

Ona se zajapuri, a njemu bi odjednom žao, jer je shvatio da je tim riječima na neki način
povrijedio njen ponos.
— Ovdje se ne može nabaviti novu odjeću — reče ona. — Ovaj kaput mi je darovao prijatelj,
gospodin Van Horn.
— Zar poznajete Olivera Van Horna? — upita Lomax u čudu.
— Na Kirosu svi poznaju gospodina Van Horna — odvrati ona. — To je sjajan čovjek.
— Da li još uvijek živi tamo u onoj vili na rtu? — zapita Alexias.
Ona potvrdi glavom.
— Nijemci ga ne uznemiravaju. Otkad je umro doktor Douplos, gospodin Van Horn je
zauzeo njegovo mjesto. On je jedini liječnik do kojeg mogu doći otočani.
— Zaboravio sam da je u mladosti studirao medicinu — reče Lomax. — I po tome je nalik na
Maughama. Ne znam što bih dao da ga upoznam!
— Tko zna, možda i hoćete. — Alexias odreza veliki komad sira. — Katina, odlučio sam da
pođem s tobom u grad. Je li to opasno?
Ona odmahne glavom.
 — U ovako toploj noći na ulicama će biti
mnogo ljudi.
Alexias se obrati Lomaxu:
— Vratit ću se rano ujutro. Dotad ću urediti da sve krene kako treba. Vi i Boyd možete
spavati u potkrovlju.
— Idem da upregnem kobilu — upadne Katina. — Tetka Sara će se zabrinuti ako ne stignem
na vrijeme.
Vrata se zatvoriše za njom. Lomax navu bluzu i posegne za noćnim dalekozorom.
— Ima pravo. Pomoći ću joj, a onda se ma
ogledati unaokolo.
Alexias uli sebi još kave i primakne se vat Iz kožuha mu se dizala para.
— Bit ću spreman za pet minuta. Samo i
dopustite da se malo osušim.
Boyd je još uvijek navaljivao na sir i kru Lomax prođe kroz kuhinju i iziđe na verand Zatim
prijeđe dvorište i zastane na ulazu u št galj.
Stara petrolejska svjetiljka visjela je na gr di koja je prema svemu sudeći nosila cijelu gr
devinu. Pri slabom svjetlu Katina je uprezs kobilu. Kad se pokrenuo, pod nogama mu z škripi
daska. Ona se smjesta okrene, zgrabi sa maricu i prisloni je na ogradu pregratka. A odmah se i
opusti.
— Ah, to ste vi, kapetane Lomaxe!
— Znači, stric vara je rekao kako se zove]
Ona potvrdi glavom.
— Mlađi ste nego što sam zamišljala. Mno mlađi.
— Bojim se da ne razumijem.
— Cak i mi na Kirosu čuli smo za Noćni! — objasni ona — i o svemu onome što ste u< nili
na Kreti. Posljednjeg mjeseca u gostionic ma se nije pričalo ni o čemu drugome nego kal ste
oteli generala na Rodu i tajno ga prebac iz Egipta. Cak ni Nijemci nisu uspjeli to sač vati u
tajnosti.
— Ne zaboravite da priče rastu pričanjem.
—
Ona prebaci ormu kobili preko glave i hitro pričvrsti remen.
— Vaš grčki je veoma dobar, previše dobar
za otočanina.
On se široko nasmija.
— Kao dječak proveo sam pet godina u Ateni. Otac mi je bio službenik britanske ambasade.
— Ah, tako.
Povela je kobilu iz pregratka, pa Lomax hitro pristupi.
— Mogu li pomoći?
Ona kimne glavom.
— Dvokolica je tamo u kutu. Možete je do
gurati.
Bila su to zaista laka kola na dva kotača, pa ih on primače, a djevojka natraške privede kobilu
između dva duga zakrivljena ruda. On spretno pričvrsti ormu na jednoj, a ona na drugoj strani.
Kad su to obavili, ona mu se osmjehne.
— To ste već i prije radili.
On potvrdi glavom.
— Djed mi je bio farmer. Kao dječak i ja sam želio biti samo to.
— A sada?
On slegne ramenima.
— Čini se da su moji prirodni darovi krenu
i mnogo mračnijim putem. Ne vjerujem da će
se poslije rata jagmiti za umijećima što sam ih stekao.
— Ali, ovo što se sada događa uopće se ne
broji — reče ona. — Nikome od nas. Ima jedna
naša uzrečica: vrijeme koje se ne pamti. Rat je
Cuo je kako je naglo udahnula i osjeti kako* joj se tijelo ukočilo. Okrenula se i čvrsto se
zagledala u njega.
— Znači, zbog toga ste došli?
— Ne razumijem — odvrati on.
— Molim vas, gospodine Lomaxe. Nisam ja. glupača. Na otoku svi znaju da su Nijemci prije
tri mjeseca jedan dio manastira pretvorili u radarsku stanicu.
On zaniječe glavom.
— Nije to radarska stanica. Radi se o nečemu mnogo važnijem.
— Tako, dakle — reče ona. — A vi to namjeravate uništiti? Ali, tamo još žive kaluđeri.
— Da nisu tamo, mi bismo već odavno bombardirali manastir — odvrati on. — Zato ih
Nijemci prisiljavaju da i dalje tamo žive. Tipičan nacistički potez. Pokušali su to u širim
razmjerima i u Italiji, u Monte Cassinu, ali nije uspjelo. Samostan je izbrisan s lica zemlje.
— Zašto se onda nije tako postupilo i ovdje?' — upita ona. — Otkad je život
dvadesetaktridesetak starih kaluđera postao važan za bilo koju zaraćenu stranu?
— Zato jer ovdje to nije potrebno — reče on začuđen gorčinom u njenom glasu. — Zato jer
je moj način jednostavniji, pa s malo sreće neće nitko stradati.
— Osim vas. To zaboravljate.
On se široko osmjehne.
— Odavno sam naučio da to ne uzimam u;
obzir. Ne isplati se.
Upravo je htjela odgovoriti, kad on začu slabašan udaljen zvuk i položi joj ruku na mišicu.

— Samo trenutak!
Čekali su, a kad je zvuk ojačao, Katina reče
— To je patrola.
— Koliko ih je? — upita on.
— Obično dvojica, ali katkad i jedan. Na me torkotaču s prikolicom slijede stazu duž hr dina.
Dok je podizao noćni dalekozor i podešavs razdaljinu, zvuk motora je postajao sve jači. M<
torkotač se pojavi iznad doline i zaustavi r njenom rubu.
Prikolica je bila prazna. Lomax je mogao ja no vidjeti nepoznatog vozača s kacigom sa zi
štitnim naočalama, dok je zurio dolje u dolin Casak kasnije, motor zaurla i započe se spušta
stazom u oblaku prašine.
— Da li obično svraćaju na imanje? — uj
ta Lomax.
Ona zanijeka glavom.
— S vremena na vrijeme se zaustave i zatr
že da im se skuha kava, ali to se rijetko dogač
On je uhvati za ruku, pa potrčaše prema k ći. Na kuhinjskim vratima dočekaše ih Alexi i
Boyd. Grk je držao u ruci automat.
— Nevolja? — reče.
Lomax kimne glavom.
— Njemačka patrola. Jedan čovjek na ir
torkotaču.
Joe Boyd izvuče pištolj iz futrole od me kože, pričvršćen pod pazuhom ispod košulje. I je to
automat, mauser s gomoljastim SS prigu vačem, veoma omiljeno oružje među agentii
kontrašpijunaže, uspomena na jedan prijaš pothvat na Kreti.

— Ne budite ludi — reče Lomax. — Ako ga ubijemo prevrnut će cijeli otok. To bi sve
upropastilo.
— Kapetan Lomax ima pravo — potvrdi Katina. — Pokupite jednostavno svoje stvari i
popnite se u potkrovlje. Kad stigne, reći ću mu da upravo odlazim.
Nije bilo vremena za raspravljanje. Vratiše se u sobu za boravak, Boyd uspravi ljestve i
podiže poklopac potkrovlja. Lomax i Alexias mu počeše hitro dodavati zavežljaje i svu ostalu
opremu, a Katina ostatke večere i prljavo posuđe utrpa u kredenc u kutu.
Ugasi svjetiljku, pođe prema kuhinjskim vratima i osvrne se još jednom da vidi jesu li
spremni. Motorkotač je s bukom već stizao u stražnji dio dvorišta. Lomax kratko kimne
glavom i uspne se 1 jest vama da se u vrućem mraku pridruži Boydu i Alexiasu.
Boyd spusti poklopac, ali uglavi komad drveta, tako da je ostao maleni otvor. Kroz prorez
mogao se vidjeti dio sobe. Kut kamina, veći dio stola, stolica kraj njega, ali ne i vrata.
Čekali su. Lomax je mislio na djevojku, sjejćajući se kakvo joj je bilo lice kad ga je
posljednji put vidio: veoma blijedo, ali neobično smireno. A tad začuše glasove i vrata se
otvoriše. Casak zatim pojavi se i Nijemac.
Bio je krupan gotovo kao Alexias. Crni kožnati kaput, koji mu je sizao do koljena, bio je
prekriven bijelom prašinom. On skine kacigu i zaštitne rukavice, odloži ih na stol i izvadi
cigaretu. Bez kacige je izgledao mlađi. Provuče

prste kroz kratku plavu kosu i zazva Katinu i lošem grčkome.

Lomax nije mogao čuti o čemu govore, ali neoliko časaka kasnije Alexias nagne prema nj mu
i prošapta:
— Kuha kavu. Osjećam po mirisu.
Nijemac ustane i nestane s vidika. Očito pošao do kuhinjskih vrata i naslonio se na d vratak.
Nekoliko trenutaka zatim već se vra do stola i sjeo. Sad se pojavi i Katina noseći p tiču.
Kad je posegnula za vrčićem za kavu, Nijem je uhvati za zglavak, povuče i okrene. Pokus* se
odmaknuti, ne ispuštajući ni glasa, ali je bio prejak za nju. Samo se jednom nasmijao, Lomax
sklopi oči i obrisa znoj s čela.
Kad je otvorio oči, ona je bila napola po^ ljena na stol, a Nijemac se raskrečio ležeći njoj dok
su mu ruke prelazile preko njene mladog tijela.
 Lice joj je bilo smrtno blijedo i činilo se gleda Lomaxa ravno u oči. Osjećao je kako i se grlo
suši i čvrsto stisnu desnu Šaku. Uto c vrisne.
Prije nego što se uspio pomaknuti, Alex rikne kao životinja, s treskom odbaci poklopa sruči
se niz otvor. Dok se spuštao, desna mu noga oklizne između dvije prečke, izgubi ravi težu i
svom težinom tresne o pod.
Nijemac se prestrašeno okrene. Načas je p: neraženo buljio u Alexiasa na podu, a onda (
gurne Katinu od sebe.
Lomax šmugne kroz otvor i hitro siđe. Ni mac počne užurbano otkopčati poklopac futrc

ali bilo je prekasno. Dok je vadio pištolj, Lomax ga zgrabi za zapešće, odbaci mu oružje
ustranu, a koljenom ga udari među noge.
Nijemac upravo zarokta od boli. Glava mu poleti naprijed, a Lomax ga desnim laktom oštro
udari u vilicu lomeći kost. Nijemac krikne, glava mu se povije unazad dok je padao na stol.
Uto ga Lomax bridom dlana nemilice osine po grlu. Stol se s treskom sruši, a Nijemac svali
licem prema podu.
Katina je već klečala kraj strica, a Boyd je s mauserom u ruci stajao na polovici ljestava.
Odmah ga vrati u futrolu, siđe i počne pomagati Katini da posjednu Alexiasa.
Grku se lice iskrivilo od boli, a čelo mu se osulo graškama znoja.
— Majko božja, mislim da je slomljena —
proštenja.
Lomax hitro prijeđe preko sobe, pa ga podigoše na stolicu. Ispitujući, Alexias rukama prijeđe
duž noge i naglo se trgne.
— Bit će dobro. Slomila se upravo ispod ko
ljena. Kakva odvratna zbrka!
Katina umalo što ne zaplaka.
— Zao mi je — reče. — Učinila sam sve što
sam mogla, ali nije htio otići. Htio je da mu sva
kako skuham kavu.
Boyd je bio kleknuo kraj Nijemca i sad ustane.
— Jedno je sigurno, taj više neće nikome do
dijavati. — Smrknuta lica letimično pogleda Lo
maxa. — Zar ne, vi nikad ništa ne obavljate na
pola? Za nekoliko sati za ovim ovdje tragat će
po cijelom otoku.
mi*

— Jedino što možemo učiniti upravo je to

što on predlaže — reče mu Boyd.
Lomax potvrdi glavom.
— Tako i jest. Prije svega, odnesimo ga u
dvokolicu. Što se prije makne s puta i nađe na
sigurnom u gradu toliko bolje.
 On i Boyd prihvatiše Grka između sebe i izvedoše ga, a Katina privede kobilu i dvokolicu
sve do podnožja stuba. Pomogli su mu da se smjesti na uskom sjedištu, a on položi ozlijeđenu
nogu na jedno rudo.
Boyd uđe u kuću i odmah se vrati s automatom kratke cijevi. Alexias ga gurnu ispod sjedišta
i nasmija im se tako da su mu zubi zasjali u tami.
— Ne brinite. Sve će biti dobro. Osjećam to
u žilama. Ovo neće utjecati na glavni plan, čim
sve pokrenem kako treba. Bit ćemo u vezi.
Prihvati uzde i odveze se u mrak. Lomax se okrene prema Boydu.
— Nemamo mnogo vremena. Iznesimo našeg
prijatelja što brže možemo.
Katina pođe za njima i zastane na vratima promatrajući kako Nijemcu navlače zaštitne
rukavice na ukočene prste i nabijaju kacigu na glavu. Kad su kraj nje pronosili tijelo, ona
odkrene lice, ali za nekoliko trenutaka, dok su smještali lešinu u prikolicu, ona iziđe na
verandu.
— Tko će ga iskrcati — zapita Boyd.
— Ja ću — odvrati mu Lomax. — Vi snesite opremu i budite spremni da krenemo čim ie
vratimo.
Boyd kimne glavom i potrča uz stube u ki ću, a Lomax se obrati Katini:
— Zao mi je, ali morat ćete mi pokazati na
bliže prikladno mjesto.
Ona bez riječi krene niz stube. Lomax i uspne na motorkotač i pričeka da ona sjedne i
stražnje sjedalo. Cim je sjela, on pritisnu sta ter i ubaci u brzinu.
Vozili su se prilično čvrstim putem što vo iz udoline, a onda mu ona stisne rame i poka;
kamo da skrene. Krenuo je motorom stazom k< ja se preko crne zemlje provlačila kao bijela c
ta u noći.
Vjetar mu je u lice donosio dobar svjež mir mora, tako da je na usnama osjećao okus so Uto
prijeđoše preko male uzvisine i tamna cr hridina ispod njih nije više bila udaljena ni p desetak
metara.
On ugasi motor, i osvrne se dok je ona sil žila.
— Je li to tu?
Ona potvrdi glavom.
— Ovdje su hridine visoke četrdeset metar
Na njihovom podnožju je stari mol i spremiš
za čamce u kojem je moj otac prije rata drž<
ribarsku barku. Sad su nam Nijemci zabran:
da upotrebljavamo mol.
On izvuče tijelo iz prikolice i položi ga r tlo. Tada stavi motor u prazan hod i pusti ga c se
otkotrlja preko ruba hridine.
Natovari mrtvog čovjeka na leđa i pođe n obronak. Načas zastane na rubu i zagleda se bijelu
crtu valova koji se duboko dolje razbija;

o stijene, a tada baci tijelo za motorom i vrati se djevojci.

Stajala je na uzvisini gdje ju je ostavio. Bio je svjestan da ga promatra kroz tamu.
 — Zao mi je što ste morali biti umiješani u
sve ovo — reče u neprilici. — Za svakoga bi ovo
bila paklenska noć.
Stajala je mirno, bez riječi. On joj se primače.
— Je li vam dobro?
Nato ona brižne u plač. On je nježno obuhvati rukom i privuče k sebi. Nakon nekog vremena
pođoše kroz tamu natrag, prema imanju.

7.
O AKCIJI I STRASTI
Vila Olivera Van Horna bila je smještena i ^krajnjem vrhu kamenitog rta koji se poput ta kog
prsta pružao u tihe vode osamljenog zat na, s ove strane predbrežja što ga je dijelilo i grada.
Bila je to jednokatnica s ravnim krovc usred nekoliko rali vrta ograđenog visokim ; dom.
Spustili su se niz obronak i prešli preko l jele prašnjave vrpce puta i oprezno se približi
Velika ulazna vrata od kovanog željeza bila širom otvorena. Ušli su i Katina ih povede p
pločenom stazom između maslina.
Vrt je bio prava svetkovina boja, a noć zrak težak od mirisa cvijeća. Palme su uzdizć svoje
vrškove iznad zida i blago se naklanjale : svježem povjetarcu, dok je na maloj čistini r monila
česma u ribnjaku.
Negdje u blizini mogli su čuti žamor glasom pa Katina tiho pođe naprijed i onda čučne.
Bili su na rubu kružnog automobilskog pi; ispred glavnog ulaza. Neposredno ispod stubiš

*8 Tamna strana otoka

stajao je automobil njemačkog vojnog štaba, a kraj njega su lijeno postajkivali i pušili dva
podoficira u sivim uniformama i sa svakodnevnim vojničkim kapama na glavi.
Glavna vrata se ubrzo otvoriše i na osvijetljenu verandu iziđoše dva čovjeka. Prema mnogim
fotografijama koje je vidio, Lomax odmah prepozna Van Horna, mršavog i žilavog u bijelom
platnenom odijelu, s podrezanim brkovima i sijedom, prerano posivjelom kosom.
Drugi čovjek, živa, inteligentna lica bio je njemački štabni oficir, pješadijski pukovnik,
neobično mlad za tako visok čin.
Sišao je stubištem primjetno šepajući. Dok je ulazio u automobil, Van Horn je još uvijek
stajao na verandi, a kad kola krenuše raspršujući šljunak, on podigne ruku i tek se tada vrati
u> kuću.
Kad su se vrata zatvorila, Lomax se okrene Katini.
— Tko je taj njemački oficir?
— Pukovnik Steiner. Komandant grada.
— Za moj ukus, čini se da su prokleto preveliki prijatelji — reče Boyd.
Ona odmahne glavom.
— Gospodin Van Horn potpuno ovisi o Stei
neru i o njegovoj dobroj volji hoće li mu uopće
dati sanitetski materijal. Upravo zato svakog,
tjedna i igra s njim šah. — Uspravila se. — Mis
lim da bi bilo bolje da pođemo do stražnjeg
ulaza.
Pošli su drugom stazom iza ugla zgrade. Katina zastane u grmlju nekoliko metara od niza
niskih stuba što vode do natkrivene terase. Fran
Van Horn prijeđe preko sobe. Sve troje se brzo nešto dogovoriše na grčkome i on se vrati.
— Rekao sam Mariji, svojoj kućanici, da vam
priredi sobu i nešto za jelo. Popričat ćemo kad
se vratim.
— Idete u grad? — zapita Lomax.
Van Horn potvrdi glavom.
— Neću se dugo zadržati. Dakako, Nijemci su mi već odavno oduzeli kola, ali sam uspio od
njih dobiti nekoliko bicikla, radi hitnih poziva.
— Ima li ovdje još nekoga?
— Tu je samo Marija. Uzgred rečeno, nijema je, ali razumije sve što joj se kaže. — Okrene
se Katini. — Trebalo bi da krenemo, draga.
Katina je bila veoma blijeda i na licu joj se jasno primjećivao umor, ali ona svejedno pogleda
Lomaxa i uspije mu se blijedo osmjehnuti.
— Možda ćemo se vidjeti ujutro.
— Samo onda kad odspavate barem dvanaest sati — reče joj on.
— Ne brinite. Ja ću je na to prinuditi — reče Van Horn, obuhvati je oko ramena i zajedno
napustiše sobu.
Kasnije, kad ih je Marija povela na prvi kat i ostavila u sobi na kraju hodnika, veoma
ugodnoj sobi s dva kreveta, Lomax zastane kraj prozora i zagleda se prema moru. Osjetio je
kako ga preplavljuje umor.
Boyd se svukao do pojasa i počeo prati glavu i ramena u hladnoj vodi. Lomax je slijedio
njegov primjer. Nakon toga osjetio se bolje. Sišli su potom u prizemlje i slijedili miris kave
sve dok nisu stigli u kuhinju gdje im je starica već priredila večeru, pečene ribe i jaja.

Nosio je izlizani lagani putni kovčeg oguljene kože. Nemarno ga odloži na divan.
— Ah, tu ste. Sto je s vašim narednikom?
— Otišao je u krevet sa sveskom vaših ratnih pjesama. Nadam se da nećete zamjeriti.
— Ne, ako mi ga vrati. Znate, Lomaxe, čini se da zbog nekog čudnog razloga većina ljudi
drži kako pisci treba da dijele svoje knjige besplatno. — On uzdahne. — Moj bože, treba
izgurati onu uzbrdicu od grada. Nisam više mlad kao što sam bio.
Oči su mu bile umorne, lice izduženo od napora. Pošao je do vitrine u kutu sobe, otvorio je te
uzeo bocu i dvije čaše.
— Posljednji ostaci džina.
— Ne trošite ga na mene — reče Lomax. — Ja sam, tako reći, samo na prolazu do glavnih
?barova Shephearda.
Van Horn se samo široko nasmije i teško zavali u stolicu preko puta Lomaxa.
— Glupost! Ovo je nešto kao svečana prilika. Nemam često malo kulturnije društvo.
— Zar se pukovnik Steiner ne broji? — upita Lomax.
Van Horn izvi obrve.
 — Ne, zaboga. To je čisti posao. Jednom tjedno dopuštam da me pobijedi u šahu, a onda se
on osjeća moralno obaveznim da mi da sav sanitetski materijal koji zatražim.
— Kad smo stigli, vidjeli smo ga kako ulazi u kola — reče Lomax. — Učinilo mi se da je
neobično mlad.
— Dvadeset sedam — dometne Van Horn. — Teško ranjen kod Staljingrada i evakuiran ne

posredno prije nego što su Rusi zatvorili krug. Osim svega uobičajenog, dobio je viteški križ,
?a kako znate, oni se time ne razbacuju.
— Sve to budi strahopoštovanje prema nje
mu — reče Lomax. — Jeste li imali ikakvih
poteškoća kad ste stigli u grad?
Van Horn odmahne glavom.
— Alexias je stigao u Brodić samo dvadeset minuta prije nas. Smjestili su ga u krevet i ja
sam pregledao nogu.
— Je li loše?
— Prilično loše. Namjestio sam kost, dao mu sulfapreparat. Ali, bit će mu dobro ako bude
mirovao tjedandva. Sigurno je da neće moći igrati aktivnu ulogu u vašoj operaciji.
— Da li što poručuje?
— Poručuje samo to kako se nada da će uspjeti sazvati sastanak različitih ljudi sutra
poslijepodne. Katina će nas obavijestiti kada.
— Znači da su i vas uključili?
— Bojim se da je upravo tako. — Nalio je sebi još džina. — Katina me obavijestila kako ste
ovdje da učinite nešto u vezi s radarskom stanicom koju su postavili na glavnom tornju
manastira.
— Nije to radar — reče mu Lomax. — To je spravica koja elektronski izabire cilj. Svi
njihovi avioni i borbeni čamci ne trebaju ništa drugo nego da slijede snop radiosignala i ne
mogu promašiti. U posljednje vrijeme nanijeli su tako mnogo štete našem brodovlju.
— Ali, zar je sve to toliko važno? Mislio sam da i tako gube rat, osobito od prošlog mjeseca,
nakon iskrcavanja u Normandiji.
—

—
m

— Postoji određena neznatna mogućnost đa u bliskoj budućnosti dođe do invazije na Kretu>

pa bi onda ova instalacija na Kirosu mogla biti' na smetnju. Ali, Egejski arhipelag je sada
doista sporedno područje, ako je to ono što mislite. Ne smatram da bi išta što se ovdje događa
i za jednu jotu moglo utjecati na konačni ishod rata. — On se kiselo nasmiješi i ispi malo
džina. — S druge strane, moraju nas stalno nečim zapošljavati, zar ne!
— Pa, držim da je to prilično zanimljiva opaska — primijeti Van Horn. — Cime ste se bavili
prije rata?
— Studijem, pomalo novinarstvom — Lomax slegne ramenima. — Ničim osobitim.
— A onda je došao rat i lako razriješio svevaše probleme. — On kretnjom glave pokaza na
vrpce odlikovanja na Lomaxovoj bluzi. — Provom bi se reklo da dosad niste gubili vrijeme.
— Držim da bi se moglo tako reći.

— Jeste li uživali u tome? Lomax se osmjehne preko volje.

— Da, na svoj način, pomalo uvrnuto.

— Spremnost da se ubije. Veoma važna m vojnika. — Van Horn uzdahne. — Čudno je

ismiješno kako ista riječ može značiti nešto posve različito. Za mene je rat značio rovove.
Blato i prljavštinu, okrutnost i umiranje u nevjerojatnom obimu. Cijela je generacija zbrisana.
Katkad se osjećam kao anakronizam.
— A za mene?
— Pristajanje pod okriljem tame, noćna akcija, hajka preko planina. — Van Horn slegne
ramenima. — Za tjedan dana sjedit ćete u glav

nom baru Shephearda i pićem proslavljati još jednu medalju u svojoj zbirci. Bojim se da onog
dana kad rat završi, nećete znati što da radite sa sobom.
— Zaboravili ste spomenuti samo jednu sitnicu — reče Lomax. — Svi oficiri specijalne
službe bivaju automatski strijeljani ako ih zarobe. To je izravna zapovijed njemačkog
generalštaba i na snazi je već dvije godine. To svemu tome dodaje određeni element rizika.
— Tako i treba da bude — uzvrati Van Horn. — Život je akcija i strast: zato se i zahtijeva od
čovjeka da sudjeluje u strasti i akciji svoga vremena, jer se inače izlaže opasnosti da ga osude
kao da i nije živio. — On se nenadano osmjehne i nanovo sjedne. — Eto, opet se prepuštam
emocijama. To u meni prevlada pisac. U svakom slučaju, to je prije mene rekao Oliver
Wendell Holmes.
— Nadao sam se da ću jednog dana i ja biti pisac — povjeri mu se Lomax. — Zato mi je i
bilo toliko stalo da vas upoznam.
— O oružju i ljudima pjevam, je li? — Van Horn ustane. — Onda ćete nešto izvući iz ovog
rata, barem knjigu. Hajde da popušimo posljednju cigaretu na sjevernoj terasi. Držim da ćete
se složiti.
On pođe naprijed kroz predvorje, a onda prohladnim obijeljenim hodnikom. Prostorija u koju
su ušli bila je neosvijetljena, ali je Lomax mogao vidjeti da je ovalna i da ima staklene stijene.
Van Horn otvori pomična vrata i oni stupiše na terasu.

8&

Lomax duboko udahne. Terasa je bila izgrađena poput balkona, pa se stjecao neposredan
dojam da plove u prostoru. Tama je bila ispunjena mirisom cvijeća. Velika kupa noći spuštala
se ususret moru, u beskraju su treperile zvijezde.
Dolje, šezdesetak metara nizbrdo, valovi su se lijeno prelijevali preko stijena stvarajući bijelu
gustu pjenu u podnožju hridina. Lomax dahne:
— Nikad nisam vidio nešto nalik na ovo. U ovakvom prebivalištu čovjek ne može odoljeti da
ne piše.
 — Tako sam i ja mislio — reče Van Horn. — A onda je došao rat. Zatim je umro doktor
Douplos, pa sam se sjetio da sam se u trenutku mladenačkog zastranjenja i ja zapravo
pripremao na liječničko zvanje. Čini mi se da otada uopće nisam imao vremena.
— Možda ćete ga imati kad rat završi.
— Tko zna! — Van Horn odmahne glavom. — Dok ovako bivam ovdje i mislim o ljudskoj
gluposti, pitam se hoću li ikad poželjeti da nanovo pišem o čovjeku. U ovakvim trenucima
imam potrebu da pođem i da bacim pogled na svoju zbirku kako bih samog sebe uvjerio da je
život još uvijek vrijedan življenja.

— Vašu zbirku? — upita Lomax. Van Horn kinine glavom.

— Pokazat ću vam je ako želite.
Pošao je ispred Lomaxa, zatvorio pomična vrata i prešao preko sobe.
Lomax je čuo zvuk prekidača, ali je bio potpuno nepripravan na ono što je slijedilo. Sa svih
se strana niz staklenih vitrina, svaka sa svojom

vlastitom rasvjetom, naglo pojavi i zalebdi u tami.

Ali je njihov sadržaj bilo ono što mu je izma' milo nehotični uzvik divljenja. Sadržavale su
najsjajniju zbirku grčkog lončarstva koju je ikad vidio.
Van Horn prođe kraj njega nestvarna lica u svjetlu najbliže vitrine.
— Ovo ovdje vrijedi više od sto tisuća fun
ti, samo prema komercijalnoj procjeni. Zapravo,
neki od ovih predmeta su neprocjenjive vrijed
nosti.
Glas mu je poprimio posebnu toplinu. Lomax je išao od vitrine do vitrine, pažljivo
promatrajući njihov sadržaj. Konačno se zaustavi pred divnom grčkom amforom za vino koja
je bila visoka barem jedan metar, s crvenim i crnim crtežima živih boja i poslije dvije tisuće
godina.
— Ne može biti originalna i još uvijek čitava.
— Potječe iz grobnice ispod Apolonova hrama na Rodu. Grčka je vlada tamo obavljala
iskapanja neposredno prije rata. — Van Horn se nasmija. — Po svim pravilima morala bi biti
u Ateni, ali sam se ja uspio nagoditi s prilično loše plaćenim mladim državnim službenikom
koji ju je našao.
— To je jedna od najljepših stvari što sam ih ikad vidio — reče Lomax.
— čovjekov ručni rad, to je jedino što mi još daje nade, premda neću nikad shvatiti što da se
započne s ponečim od onog što su smućkali dvadesetih i tridesetih godina, pa sad zovu
umjetnošću.
—

—
— S druge strane, neki od ovih predmeta
teško da su reprezentativni. — Lomax pokaže
na vitrinu koja je sadržavala nekoliko najstari
jih kretskih kipića, uglavnom sirovih prikaza
Majke zemlje.
Van Horn se smijuljio.
— Tu imate pravo.
On ugasi svjetlo te hodnikom pođoše do predvorja. Dok su se uspinjali na prvi kat, reče:
— Znam da nemamo mnogo vremena, ali s
ponešto sreće sutra u juto moći ćemo duže po
razgovarati. Držim da bi sad mogli barem malo
odspavati. Laku noć!
Lomax ode do svoje sobe i prileže na krevet. Slušao je Bovdovo duboko disanje i prisjećao se
sinoćnjih zbivanja.
U pamet mu se stalno vraćala Katina Pavlo. Sjećao se kako je bila blijeda i umorna kad ju je
posljednji put vidio. Posljednja svjesna slika bilo je njeno lice što sja u tami, a neobično je
bilo to da mu se smiješila.

8.
BRODIĆ
Idućeg dana, upravo iza podneva, Katina skrene dvokolicom prema glavnom trgu Kirosa. U
vrelini dana nacistička je zastava visjela poput krpe.
Kraj Katine je sjedio Lomax naslanjajući se na tovar drva za loženje što su ga vozili, s
jednom nogom na rudu, dok mu se druga lijeno njihala.
U jakni od jedrenog platna, poderanim čizmama i otrcanoj kapi od tvida, što mu ih je ona
donijela, bio je nalik na tipičnog seljaka s nekog od planinskih imanja.
Katina je na glavi imala maramu svezanu na seljački način, a njena haljina od izblijedjelog
cica nije imala rukave, pa je to davalo dojam da su joj ruke veoma tanke. Otkad su napustili
Van Hornovu vilu jedva da je progovorila koju riječ, ali su joj oči bile bistre, a lice svježe, po
čemu se moglo prosuditi da je dobro spavala.
Zauzdala je kobilu kad im je četa vojnika u sivim uniformama presjekla put. Lomax ih je
promatrao s profesionalnim zanimanjem.

— Starci i djeca — reče dok su nanovo kre

tali. — Već mjesecima povlače svoje najbolje
vojnike iz Grčke i s otoka. To u najmanju ruku
pokazuje tko pobjeđuje u ratu.
Kad su skrenuli prema obali, on se nagne naprijed da što bolje promotri luku. Sve su živo
oličene ribarske barke bile izvučene na trak žala, a ribari su sjedili u hladu kamenog zida i
krpali mreže.
Jedan brzi borbeni čamac je ispio vi javao muteći vodu po krmi u gustu bijelu pjenu i
podižući valove koji su namreškali površinu mora u luci.
Još nekoliko brzih borbenih čamaca bilo je privezano uz pristanište. Članovi posade, goli do
pojasa na vrelom suncu, vrijedno su radili, čistili i glačali.
— Je li uvijek ovoliko brzih čamaca u luci? — zapita Lomax.
— Ima ih još ovoliko koji negdje vani patroliraju.
Ona skrene kobilu u usku pokrajnu ulicu na čijem je uglu stajao Brodić. Lomax skoči s kola i
pođe da otvori dvostruka vrata što vode u dvorište na stražnjoj strani zgrade.
Zatim ispod drva izvuče mali vojnički zamotak te uđoše i prođoše obijeljenim hodnikom.
Mogao je čuti mrmor glasova, zveckanja čaša, a onda netko započne svirati na buzukiju
veselu melodiju. Na kraju hodnika, pokraj niza stuba, treperio je zastor od kuglica. Katina mu
dade znak da pričeka, pa uđe.
Kroz zastor je mogao nazrijeti gostionicu. Bila je to prohladna, ugodna prostorija obijeljenih

zidova i zasvođena stropa kao u konobi. Bila je puna ribara. Činilo se da nema nijednog
njemačkog vojnika.
Zastor se razmakne i Katina prođe kroz njega. Slijedila ju je milolika žena obla lica i
svijetloplavih očiju. Bilo joj je blizu četrdeset godina.
— Ovo je strina Sara — predstavi je Katina.
— Drugi su već stigli i čekaju vas u stričevoj
sobi. Gospodin Van Horn je stigao prije deset
minuta.
Gospođa Pavlo se samo osmjehne i povede ih uz stubište.
— Čini se da ona sve ovo prima izvanredno
mirno — šapne Lomax.
Katina se nasmija.
— Udala se za mog strica prije dvadeset godina. Obično kaže da se svašta može dogoditi, a
tako i biva. Veoma ga voli.
Gospođa Pavlo otvori vrata uvrh stubišta i uđe prva. Sobu je ispunjavao oblak duhanskog
dima. Alexias, s lulom u zubima, ispružio se na velikom krevetu. U sobi je bilo još ljudi, ali
Lomax je poznavao samo Van Horna. Ovaj je sjedio kraj kreveta i pušio cigaretu u srebrnom
usniku.
— Ah, prijatelju Lomaxe. Čekamo vas — ši
roko se nasmija Alexias. — Predstavljam ga svi
ma. Noćnik od krvi i mesa.
Odjednom zavlada tišina. Svi se okrenuše da radoznalo promotre Lomaxa, a on krenu od
jednog do drugog dok ih je Alexias upoznavao.
Prema običaju, prvi je bio svećenik, paroh, otac Ivan Mikali, dostojanstven starac bijele bra

de, mračan u svojoj tamnoj odjeći. Uopće nije pokazao nikakav osjećaj i Lomax u njegovu
ponašanju osjeti hladnoću.
Idući je bio visok bradat čovjek po imenu Ivan Paros. Bio je nalik na kapetana ribarskog
broda, a ispostavilo se da je, mjesni električar. Kraj njega, u kutu, sjedio je Alexiasov šurjak
Nikoli Aleko. Nizak i nabijen, žarkih plavih očiju, pomagao je sestri da vodi Brodić.
Posljednji su bili Georgios Samos i Jani Demos. Obojici je bilo nešto preko dvadeset godina,
kosa im je bila gusto kovrčava, lica preplanula, kao da su braća.
— Jeste li donijeli ono što sam tražio? —
upita Alexias.
 Lomax položi mali vojnički smotak na rub kreveta.
— Sve je ovdje.
— Dobro, onda možemo pristupiti poslu.
— Samo tren, Alexias — prekine ga otac Ivan. — Prije nego što išta započnemo, htio bih
kapetanu Lomaxu uputiti nekoliko pitanja.
Odjednom se u zraku osjeti određena napetost i Lomax shvati da je o tome, što god stari
svećenik namjerava potaknuti, već raspravljano i prije njegova dolaska.
— Radi se o vašoj misiji ovdje, kapetane Lo
maxe — reče on. — Koliko je važna?
Lomax je bio svjestan da ga Van Horn uporno promatra, ali uopće nije oklijevao.
— Veoma važna — reče mirno.
— Kako bi mogla biti važna? — blago zapita otac Ivan. — Nijemci gube rat. Cijeli svijet zna
da je to samo pitanje vremena. Može li unište
nje radarske stanice ili nečeg drugog, što god to bilo, na jednom otočiću Egejskog arhipelaga,
imati ikakav stvarni učinak na krajnji ishod?
— Kad bi se takvo razmišljanje slijedilo do
krajnjih logičnih posljedica na svakom ratnom
području, kraj bi mogao biti drukčiji — upozori
Lomax. — Smijem li znati zašto potičete to pi
tanje?
— Kao svećeniku i parohu, meni je iznad sve
ga stalo do dobrobiti mog stada — reče otac Ivan.
— Oprostite mi što utvrđujem nešto što je oči
to, ali pošto završite svoju misiju, vi ćete napu
stiti Kiros. Mi ćemo, s druge strane, morati os
tati da se suočimo s gnjevom Nijemaca.
— Znam ja to, oče — reče Lomax.
— Jeste li svjesni i toga da onda kad Nijem<ci otkriju tko je odgovoran za bilo kakav napad
na njih, uhapse također i njihove najbliže rođake, pa ih pošalju na kopno u koncentracioni
logor u Fonkiju. Kad se radilo o Katini, pukovnik Steiner je učinio iznimku samo zato što smo
ga gospodin Van Horn i ja osobno molili da joj se smiluje jer je još tako mlada. Sada bi to
dijete bilo upleteno u nešto daleko gore.
— Trebalo je da dođete na Kretu, oče — zareza Alexias. — Vidio sam cijela sela zbrisana
represalijama zbog naših uspješnih akcija. Muškarci i žene visili su na maslinama kao zrelo
voće. Ali su Nijemci time postigli samo to da ih narod još jače zamrzi.
— Podnosimo Nijemce već tri godine, oče — reče mirno Ivan Paros. — Kiros je mali otok.
Sve dosad ovdje nismo mogli bog zna što učiniti.7 Tamna strana otoka

Možda nam je ovo jedina šansa da i mi nešto, pridonesemo.

Katina se pokrene i klekne na jedno koljeno kraj stolice starog svećenika.
— Ne brinite se za mene. Moj otac je dao
svoj život. Kako ja mogu ponuditi manje?
Otac Ivan joj nježno dodirne glavu, a tada se ogleda po prostoriji i kimne glavom.
— Neka tako bude. Očito je da sam ostao
u manjini.
Svi su glasno odahnuli. Nikoli Aleko doda Lomaxu čašu crnog vina.
— Za naš pothvat — reče i nasmija se.
Lomax mu nazdravi, a Alexias reče:
. — Ovako će se to odvijati. Sutra je crkveni god svetog Antuna. Kao obično, cijeli će otok
tog dana biti u slavljeničkom raspoloženju. Svaki vojnik koji nije na dužnosti bit će u gradu i
za, bavljati se.
— A što ćemo s kaluđerima?
— Uobičajeno je da većina njih sudjeluje u procesiji. Otac Ivan će se pobrinuti da ove godine
svi sudjeluju. Poći će iz manastira u tri poslijepodne i trebalo bi da se vrate najkasnije u šest.
— Kakva je situacija u samom manastiru?
— Jedan stražar u stražarskoj kućici kraj glavnog ulaza. Danju su velika vrata otvorena, ali
postoji pokretna brklja. Toranj je s druge strane malog trga. Stražarnica je u prizemlju.
— Kakva je veza s gradom?
— Telefon, ali tu je Paros koji će u pravom trenutku presjeći žice. On zna što treba da učini.
Radi za njih. Postoji i kratkovalni predajnik u

dijelu tornja s instalacijama. S tim u vezi ne možemo ništa poduzeti.

— Koliko je ljudi na dužnosti?
— Trojica u stražarnici, a četvorica u samim prostorijama s instalacijama. Uzgred rečeno, to
je na petom katu. Do njih se može doći samo zavojitim kamenim stubištem.
— To zvuči prilično jasno — reče Lomax. — Kako ćemo tamo doprijeti?
— Tu nastupaju Georgios i Jani. — Alexias kretnjom glave pokaže na mladiće. — Oni imaju
pastirsku kolibu nedaleko od vrha planine. Katina će vas noćas u određeno vrijeme odvesti
tamo.
— Što će se dalje zbivati?
— Svakog popodneva u tri i pol polazi iz grada prema manastiru kamion sa sljedovanjem.
Znate i sami kako su Nijemci uredni i točni. Georgios i Jani će ovcama zakrčiti put na
nekoliko minuta. Na vama je da se pozabavite vozačem.
— I mi ćemo se uvesti kamionom ravno u matnastir? — reče Lomax.
Alexias kimne glavom.
— Georgios i Jani bi rado da pođu s vama. Sakrili bi se u stražnjem dijelu kamiona. Vi ili
Boyd mogli biste obući vozačevu uniformu.
— Tako bismo mogli stići u manastir oko tri i četrdeset pet — reče Lomax. — Koliko će im
trebati da iz grada stignu do nas pošto začuju. eksploziju?
— Prilično dugo, jer će morati pješačiti — Alexias se široko nasmija. — Kad ste dolazili iz
vile gospodina Van Horna, neposredno prije gra*
—

—
7*

99>
da, prešli ste most iznad duboke gudure. Noćas će Nikoli upotrijebiti eksploziv koji ste
donijeli, kako sam zatražio, i minirati most. Čim čuje eksploziju u manastiru dignut će most u
zrak.
— A to prekida jedini put s ove strane planine — reče Lomax. — Nijemci se neće moći
koristiti svojim vozilima.
— Mislio sam da će vam se ta ideja svidjeti. — Alexias pruži čašu da mu je žena napuni. —
U usporedbi s nekim poslovima koje smo obavili na Kreti, ovo će biti sasvim lako.
— Osim činjenice da brod koji nas treba izvući neće pristati u zatonu sve do devet sati —
reče Lomax. — To nam pruža mogućnost da se barem pet sati natjeravamo sa Steinerom koji
će prevrnuti otok naglavce.
— Kad smo na Rodu zarobili generala, gonili su nas otokom četiri dana, pa ipak nas nisu
uspjeli uloviti — podsjeti ga Alexias.
— Na Rodu je bilo mjesta za izmicanje — odvrati Lomax. — Vidjet ćemo još kako će to ići.
— Znači da se u cjelini slažete s planom?
Lomax pođe do prozora i zagleda se preko
luke. Lice mu je bilo pomalo smrknuto. Nakon nekoliko trenutaka okrene se.
— Ne slažem se samo s jednim. Georgios i
Jani ne mogu s nama. Neka se čiste Čim zaustave
kamion.
Alexias se začuđeno namršti.
— Ne razumijem.
— To je posve jednostavno. Boyd i ja možemo sve sami obaviti čim se domognemo
kamiona. U svakom slučaju, namjeravamo poći u svo

jim uniformama. Ovaj put bez prerušavanja u seljake.

— Mora da ste ludi! — usklikne Alexias s nevjericom.
— Sklon sam da se složim s vama. — Lomax sam sebi natoči vina. — Ali, to nam daje malu
šansu da Steiner povjeruje kako smo sve to izveli bez ikakve pomoći lokalnog stanovništva.
— Osvrne se svećeniku. — To je sve što mogu učiniti, oče.
— Hvala vam, kapetane Lomaxe — reče otac Ivan. — Hrabar ste čovjek.
— Ili lud — doda Van Horn.
— Ispijmo za to! — reče Lomax.
Napola se okrene, podiže čašu, osjetivši odjednom da je lakouman i neustrašiv. Bio je
svjestan da ga Katina uporno gleda i da joj oči blistaju. Prvi put otkako su se sreli, vratila joj
se boja u obraze.

9.
HRAM NOĆI
Noć je bila tiha. Jedini zvuk koji se čuo bio je lavež pasa s nekog imanja na obronku planine
već duboko u dolini. Noćno je nebo bilo nevjerojatno lijepo, prepuno zvijezda što se nižu sve
do nebosklona gdje im se ususret tjeskobno uzdiže planina.
 Lomax je sve to promatrao nekoliko minuta i s čuđenjem se pitao zašto nije sve tako
jednostavno i nezamršeno kao ljetna noć. Treba samo da staneš i da gledaš sve to, i ništa te ne
košta, osim malo vremena, a toliko toga ti pruža.
Katina se osvrne da ga pričeka, pa i on pođe. Za nekoliko minuta stigli su do ruba stjenjaka.
U središtu visoravni ležale su pred njima ruševine hrama, gole na vjetrometini, nagrizene
godinama.
2uti srp mladog mjeseca osvjetljavao je prizor blijedim sjajem, a tamne sjene prepolovljenih
stupova padale su preko podnog mozaika poput širokih željeznih sipki.
— Koliba je tamo prijeko — reče Katina.
Pošao je za njom. Pod čizmama su zveckale razlabavljene stijene. Zastadoše ispred velike
četvorouglaste grobnice od klesanog mramora. Bila je visoka oko dva metra. U svaku plohu
bio je uklesan sad već napola istrti f riz.
— Dakle, to je Ahilova grobnica — reče Lomax.
— Tako kažu. — Ona se okrene i zagleda preko doline prema moru. — Nevjerojatno je da u
ovakvoj noći na kojoj bi trebalo zahvaljivati Bogu, čovjek može biti zaokupljen mislima na
nasilje i smrt.
On klekne na jedno koljeno i sastavi dlanove da pripali cigaretu. Kad je uzgledao, ona je već
bila krenula prema krajnjem rubu visoravni.
Kad se okrenula da se vrati, njega odjednom dotakne strah. Mjesec je bio točno iza nje i njen
lik je na rubovima bio zamućen. Činila se nestvarnom, eteričnom i krajnje kratkotrajnom, kao
•da će svaki čas odletjeti. Čim se pokrenula, čari je nestalo.
Sjela je na stijenu i naslonila se na grobnicu. On čučne kraj nje.
— Treba da što prije pođete. Prošla je po
noć.
Ona potvrdi glavom, a onda se znatiželjno nagne. Košulja mu je bila raskopčana na vratu, pa
se jasno vidio novčić što ga je nosi na izlatnom lančiću.
— Je li to vjerska medaljica? — upita ga.
On odmahne glavom.
— To je brončani novčić s Ahilovim likom.
Ona zakima glavom u znak da je odmah shva
tila.
*L

— Amulet koji donosi sreću.

— Tako nešto. Dobio sam ga od jedne stare vračare u zabitnoj uličici Aleksandrije
neposredno prije nego što sam pošao u svoju prvu akciju. Rekla mi je da ću se suočiti s
velikim opasnostima, ali da ću uvijek biti hrabar dokle god nosim taj novčić.
— I vi ste joj povjerovali?
On se široko osmjehne.
— Ne, zapravo. Ako se dobro sjećam, čak je
i Ahil bio ranjiv kad je došlo do konačnog obra
čuna.
Ona se načas kolebala, a tada oklijevajući reče:
 — Kad ste sinoć, na farmi, ubili onog vojnika, prestrašila me vaša hladnoća. Moj stric
Alexias ubija jer mrzi Nijemce. Zašto vi ubijate?
— Bog zna. Sigurno je da ih ne mrzim. — Slegne ramenima. — Ljudi kao što je Boyd i
kakav sam ja nadareni su za to, upravo tako. Mi to činimo jer treba da se učini.
— Shvaćam.
Još jednom zavlada šutnja, a potom ona zapita:
— Što mislite o sutrašnjem pothvatu? Hoćete li uspjeti?
— Nikad se ne može unaprijed reći. Uvijek se može dogoditi nešto nepredviđeno, nešto što
nije po planu. Držim da je glavna poteškoća u tome da se preživi dok nas brod ne pokupi.
— Što namjeravate učiniti?
— Nisam baš siguran. Morat ćemo postupati prema prilikama. Možda ćemo poći prema
vašem imanju i skrivati se negdje u blizini zatona

gdje smo pristali. Oko sedam i pol već se hvata mrak. To će nam itekako pomoći.
— Prije dvije godine moj otac je pokušao uzgajati duhan — reče Katina. — Pod stajama je
iskopao trap. Vrata u podu su u posljednjoj staji i obično su pokrivena slamom.
— Pretpostavljam da će ih pronaći čim počnu malo bolje pretraživati imanje — reče on. —
Ipak, hvala vam na toj ideji. — Ustao je. — A sad mislim da morate krenuti.
Zajedno pođoše niz obronak do malog udubljen ja u kojem se nalazila pastirska koliba. Sa
sačmaricom preko koljena, Georgios Samos sjedio je naslonjen na golemi samotan kamen i
držao stražu. Veliki crni pas sklupčao se kraj njega kao da se želi ogrijati.
Georgios podigne ruku na pozdrav, a Lomax i Katina pođoše do ruba udubljen ja i zagledaše
se u dolinu.
Bio je očajno svjestan da ima mnogo toga što bi htio reći, ali mu prave riječi nikako nisu
padale na pamet, a onda se ova strana, tajnovita djevojka okrene i nasmiješi kao da zna što se
sve u njemu komeša.
— Hugh Lomax! Uspjet ćete sutra!
Ruke im se dodirnuše, a onda se ona okrene i pođe niz obronak. Gledao je za njom, ali ona
ubrzo nestane u sjenama gudure i tako je bila izgubljena za njega.
Koliba je bila niska stropa, sagrađena od velikih kamenih blokova. Boyd je sjedio podvinutih
nogu na deki kraj vatre i sklapao sportsku vinčesterku duge cijevi.

On uzgleda prema Lomaxu koji se pojavio na ulazu.

— Je li dijete otišlo? — Lomax kimne gla
vom, a Boyd nastavi: — Sigurno je da ih na
ovim otocima uzgajaju za hrabrost.
Uglavi dalekozor na njegovo mjesto, prinese pušku uz rame i igla udari u prazno ležište.
— Prvo što ćete učiniti sutra poslijepodne,
kad krenemo, bit će da je ostavite — reče Lo
max. — Može samo smetati kad dođe do gužve.
Boyd s ljubavlju prijeđe nježno rukom preko kundaka.
— Možda imate pravo, ali to je ipak sjajno
oružje.
Pažljivo napuni pušku, položi je na deku kraj sebe, a onda otkopča džep bluze i izvadi tanak
svezak uvezan u kožu.
Kad ga je rastvorio i kad se nagnuo prema svjetlu vatre, Lomax ga znatiželjno zapita:
— Što vam je to?
— Van Hornova knjiga ratnih pjesama — uzdahne Boyd. — Nisam se nikad oduševljavao
takvim stvarima, ali njemu moram odati priznanje. Stvarno je pogodio u crno.
— Onda za vas još ima nade — nasmija se Lomax.
Jani nalije kavu i svakom pruži po jedan ulubljen limeni lončić.
Kasnije, zamotan u deku, Lomax je ležao u kutu zagledan u žeravicu vatre koja se gasi
pitajući se što on zapravo radi ovdje na vrhu planine, na jednom otočiću Egejskog arhipelaga.
Ali, na to nije bilo odgovora, barem ne takvog koji bi bio zadovoljavajući, zato se okrene
prema zidu i zapadne u nemiran san.

10.
VATRA NA PLANINI
Ležeći u udubini između stijena, dok mu je sunce palilo leđa, Lomax je, unatoč blejanju
ovaca što su odupirući se silazile niz obronak, već nekoliko minuta bio svjestan da se kamion
približava.
Ustane i nasloni se kraj Boyda na veliki osamljeni kamen.'' Upravo u tom trenutku, iza
obronka planine, dolje u dolini, pojavi se kamion. Odmah zatim opet nestane s vidika iza
goleme kamene naslage.
Lomax se izvuče iz udubine i domahne Georgiosu i Jani ju, i oni smjesta počeše goniti stado
niz strminu nemilice gađajući kamenjem zaostale ovce.
Zabadajući pete u sipko tlo, Lomax i Boyd se sjuriše niz kosinu i uskočiše u jarak. Ovce su
promicale oko njih žalosno se glasajući, a Georgios i Jani su vitlali dugim palicama goneći
smetene životinje uz strmi nasip sve dok nisu zakrčile uski drum.
Lomax je mogao čuti kako kamion počinje usporavati brzinu, pa kimne glavom Boydu i oni
hitro čučnuše ispod nadvinutog dijela tla koje se počelo odronjavati. Uto kamion prođe mimo
njih i zaustavi se.
Vozač ispruži glavu izvan kabine i srdito podviknu Georgiosu koji je bio od njega udaljen
nekoliko metara i koji se uvjerljivo pretvarao da je bespomoćan usred ovaca koji se oko njega
komešaju.
Vozač se još više ispruži kroz prozor i nanovo povika. U tom trenutku Jani je već bio
zaobišao kamion sa stražnje strane i hitro se približio. Njegova duga palica se podiže i svom
snagom padne na nezaštićeni vrat, kao krvnikova sjekira. Nijemac ne ispusti ni glasa, i kad je
mladi pastir posegnuo za kvakom i otvorio vrata, mrtvo se tijelo svali na tlo.
Lomax i Boyd su već ispuzali iz jarka i trčali prema kamionu. Boyd strpa svoju beretku u
džep bluze zaštitnih boja i stavi na glavu vozačevu sivu vojničku kapu. Bila mu je za broj
manja, ali nabijena na čelo iz daljine je djelovala dovoljno uvjerljivo.

Uvuče se iza volana, a Lomax se obrati Jani ju koji je klečao na koljenu i pretraživao
mrtvačeve džepove.
— Bacite ga u jarak i gubite se do sto vragova. Zapamtite da nemate mnogo vremena.
 Georgios Samos je već gonio ovce s druma. Boyd pokrene kamion, a Lomax uskoči s druge
strane u kabinu. Za nekoliko trenutaka oslobodili su se ovaca, a kad su zašli za drugi greben

planine i krenuli kroz duboku guduru njihovo se glasanje već izgubilo za njima.
Dok je Lomax iz džepa izvlačio Boydov mauzer i provjeravao prigušivač i šaržer već su
izlazili iz gudure. Pred očima im se ukaza manastir.
Bio je živopisno smješten na rubu male visoravni koja je poput plosnate izbočine štrcala iz
planine. Iza manastira je barem sto pedeset metara visoki kameni zid zatvarao svaki drugi
prilaz.
Lomax se ispruži na pod kabine, tako da su mu glava i ramena bili ispod Boydovih nogu. U
desnoj ruci držao je spreman mauzer.
Boyd je vozio prilično brzo. Dok je usporavao, primijeti:
— Imamo malo sreće. Već diže brklju.
— Ipak ćemo se morati pobrinuti za njega. Boyd kimne glavom.
— Točno, sad je na nama red.
On zaustavi kamion, ostavivši da motor i dalje radi, pa otvori vrata. Stražar dovikne nešto što
Lomax nije razumio, te zaobiđe kamion kako bi prišao vratima.
Bio je to veoma nizak četrdesetogodišnjak s ružnim vojničkim čeličnim naočalima. Puška mu
je nemarno visjela preko ramena, a lice mu je bilo nasmijano.
Lomax mu nije pružio nikakve šanse. Zgrabio ga je za bluzu na grudima, privukao ga i
ustrijelio točno među oči. Povukao se nazad, uvukao tijelo u kabinu, a Boyd zalupi vratima i
prođe kamionom kroz velika ulazna vrata.

Na licu mrtvog čovjeka još uvijek je zaostao sleđen glup osmijeh, ali mu je iz nosnica i usta
tekla krv. Lomax ga odgurne ustranu, a Boyd u polukrugu do veze kamion pred ulaz tornja i
naglo zakoči.
Lomax otvori vrata i s automatom na gotovs priskoči do stepenica tornja i hitro uđe.
Predvorje je bilo prohladno, mračno i veoma tiho. Prve stepenice zavojitog stubišta bile su
samo nekoliko koraka dalje, a kraj njih su se nalazila vrata stražarnice. Netko se unutra
nasmijao, i to je zazvučalo daleko i nekako nestvarno.
Lomax krene prema vratima, dok ga je Boyd pratio rame uz rame. Nadlanicom obrisa znoj s
obrva i kinine glavom. Boyd tiho otvori vrata i uđoše.
Dva su stražara imali na sebi samo košulje. Sjedili su za stolom i kartali. Treći je ležao na
uskom željeznom poljskom krevetu i čitao neki ilustrirani časopis. Jedan kartaš opsova i
odbaci karte. Drugi se počne smijati, posegne za kovanicama nasred stola, a tada ugleda
Lomaxa i Boyda.
— Ustanite! — reče Lomax na njemačkome.
— Radite što vam se kaže, pa ćete ostati živi.
Oni polako ustanu sklopivši ruke na potiljku. Dva kartaša bili su gotovo dječaci, međutim,
stražar koji je čitao bio je stariji, s licem izbrazdanim ožiljcima od šrapnela. Promatrao ih je
oštro i hladno, ne trepnuvši okom.
Lomax dobaci Boydu:
 — A sada brzo na stepenice. Ja ću paziti
na ovu trojicu.
Boyd krene, a Lomax reče:

H
— Skinite opasače i okrenite se!
Jedan od dječaka se počne tresti, a na to mu čovjek s ožiljcima na licu reče:
— Ne boj se, sine! Neće daleko stići.
— Začepi gubicu i radi što ti se kaže — re_ če Lomax. — Da smo sebi mogli priuštiti buku,
ti bi već bio mrtav.
Uto se na stubištu začuje pucnjava. On nagonski pogleda prema vratima, a čovjek s unat
kaženim licem nogom snažno gurne stolicu pre.. ma njemu i skoči do zidne vješalice za
oružje.
Lomax se okrene i u širokom luku pusti s boka rafal koji čovjeka odbaci prema zidu i pokosi
dječake koji su nesigurni i zaprepašteni još uvijek stajali kraj stola. Jedan od njih vrisne, u
smrtnoj borbi dok je petama udarao o pod. Lomax ga kratkim rafalom dovrši, okrenu se i
potrča u predvorje.
Kad je stigao do podnožja stubišta, iza zavoja iskrsne Boyd. Lice mu je bilo krvavo na mjestu
gdje mu je komadić kamena razrezao obraz.
— Iza zavoja sam nabasao na jednog od njih koji je silazio — reče. — Prokleto brz i prebrz
za mene. Spustio je neku vrst čeličnog poklopca i zakrčio prolaz prema stubištu koje vodi na
prvi kat.
— Prije nego što se i okrenemo, dozvat će ovamo sve vojnike iz grada — reče Lomax. — A
nije predviđeno da Nikoli digne most u zrak pri_ je nego što Čuje da je sve ovo eksplodiralo.
Morate ovdje postaviti eksploziv.
Boyd nije gubio vrijeme na raspravu. Odmah dohvati zavežljaj i razveže ga. Plastični eksplo

ziv koji je namjeravao upotrijebiti već je bio razdijeljen u pojedine naboje. Lomax mu
pomogne da što brže umetne upaljače. Boyd počne postavljati naboje duž zidova u određenim
razmacima. Upravo ih je povezivao kad se u daljina začuje eksplozija.
Kratko se zagledaše jedan u drugoga, a onda Boyd posve mirna izraza na licu nastavi
započeti posao. Očito je nešto nagnalo Nikoli ja Aleka da prije vremena stupi u akciju. Možda
je neko vozilo pokušalo prijeći most, pa je shvatio da je nešto krenulo naopako.
— Je li to dovoljno? — upita Lomax.
Boyd slegne ramenima.
— Ovisi o tome kakvi su temelji. U ovom
podneblju je žbuka ovih starih građevina obič
no u prilično lošem stanju.
On poveže žice s malim detonatorom na baterije i kimne glavom.
— Pokrenite kamion. Cim začujem motor
namjestit ću ovu spra vicu na trideset sekundi.
 Lomax hitro iziđe. Mrtvi stražar je još uvijek bio na podu kabine, a na licu mu se skupile
muhe. Lomax ga izvuče i sjedne za volan. Kad je motor zagrmio i Lomax ubacivao mjenjač u
brzinu, Boyd je već istrčao kroz izlaz i uskočio do njega. .
Lomax je krenuo tako brzo da su bočni kotači poskočili. Dok je sve većom brzinom prelazio
dvorištem netko otvori vatru iz automata s jednog od gornjih katova, tako da su meci dizali
vrtložiće prašine nekoliko metara slijeva. A onda su već projurili kroz velika ulazna vrata.

Eksplozija je bila strahovita. U vozačkom ogledalu Lomax je u samom središtu gljive od

prašine iznad zidova vidio toranj koji se uzdiže.
Nekoliko časaka stajao je tako, uspavan i prav pravcat, a onda se pričini da se naglo naginje
na jednu stranu. Padao je kao na usporenom filmu, a onda sve brže, dok se nije izgubio u
prašini i dimu.
Boyd se bio nagnuo kroz prozor i sad se okrene sa širokim osmijehom. Obrisa nadlanicom
krv s lica.
— Moram vam priznati da sam časdva bio pomalo zabrinut.
— Ja sam još uvijek zabrinut — reče Lomax. — Što prije stignemo s druge strane planine
utoliko bolje.
On se u oblaku prašine sjuri kamionom kroz strmu guduru, ali kad izbiše na otvoreno, naglo
zakoči. Nekoliko stotina metara niže, iza grebena planine, upravo se pojavio kamion za
prijevoz trupa koji im je vozio ususret.
Preostalo im je samo nekoliko sekundi da nešto urade, pa on snažno gurnu Boyda prema
vratima.
— Ispadaj — vikne.
Boyd bez riječi prigovora iskoči, a Lomax krene kamionom i ubaci u najveću brzinu.
Trenutak kasnije otvori vrata, pa i sam iskoči.
Činilo se da Nijemci nisu svjesni opasnosti sve do posljednjeg trenutka, a onda njihov vozač
okrene volan tako naglo da se kamion za prijevoz trupa nagnuo i prevrnuo u jarak upravo kad
je kraj njega projurio prazan kamion. Pedesetak metara dalje prazan kamion prijeđe rub dru

8 Tamna strana otoka

ma i nestane. Uto se iza hrpta planine pojavi drugi kamion za prijevoz trupa.
Kad se Lomax izvukao iz jarka i krenuo preko druma, prema njemu potrča desetak vojnika.
On klekne na koljeno i pusti dug rafal, koji ih prinudi da potraže zaklon, a onda prijeđe drum i
počne se uspinjati uz obronak.
Dok se dijagonalno kretao, hvatajući zaklon iza velikih stijena, iza njega se nanovo pojavi
rasuti stroj likova u sivim uniformama. Načas zastane, ali jedan metak podiže prašinu
neugodno blizu, pa se on nanovo prigne i krene uzbrdo.
Sad su 'već bili blizu, veoma blizu. On se oklizne i otkliže metardva niz strmi obronak i
začuje iza sebe trijumfalno klicanje poslije koga smjesta uslijedi eksplozija. Kad je zamro
odjek tutnja, više nije čuo zvukove hajke, već krikove ranjenika i umirućih.
 Dok je ustajao, iza stijene, malo dalje na planinskoj uzbrdici iskrsne Boyd. Ruka mu pođe
unatrag i kroz zrak, u luku, poleti ručna bomba. Kad je eksplodirala, Lomax se nagonski
sagne, očajnički se uzvera posljednjih nekoliko metara i pridruži se Boydu na maloj izbočini.
Okrene se hvatajući dah i nad vi je se preko stijene. Pod njima su se preživjeli vojnici prve
skupine još uvijek uspinjali uz obronak, a iza njih se istaknuta hridina uzdizala sve do
vrhunca.
— Trebalo je da Nikoli prije digne onaj most
u zrak — reče.
Boyd potvrdi glavom.
— Sve ovo počinje smrdjeti.

Slijeva se planinska kosa strmo uzdizala do malog udubljen ja gdje se nalazila pastirska
koliba u kojoj su proveli noć. Vojnici iz drugog kamiona za prijevoz trupa već su uvelike
napredovali uz obronak krećući se tako da im presijeku odstupnicu.
Lomax nije oklijevao. Hitro iskoči i počne se ukoso penjati uz obronak s Bovdom za petama.
Meci su počeli muklo udarati na metardva pod njima, pa mu je bilo jasno da će već za
nekoliko sekundi dohvatiti cilj.
Bilo je prilično teško stalno se uspinjati uz strmu planinsku kosu, pa Boyd zastane i pusti
očajnički rafal kako bi prinudio vojnike da pognu glave. Ali, Nijemci nisu ni pomišljali na to
da hvataju zaklon. Samo su zastali i revno otvorili vatru. No, odjednom se jedan zavrti oko
sebe i padne licem prema zemlji, potom i drugi. Smjesta se cijela skupina rasprši i svaki
dohvati najbliži zaklon.
Netko je pucao na njih iz udubine upravo ispod planinskog grebena, pa Lomax prebaci
automat preko vrata i krene uzbrdo hvatajući se rukama za labavo stijeoje dok je u ustima
osjećao okus krvi.
Prevali se preko ruba udubine, a Boyd odmah poslije njega. Katina je ležala iza okrugle
stijene prislanjajući uz rame Boydovu sportsku vinčesterku. U brzom slijedu ispali još dva
metka i pritrči Lomaxu.
— Koga đavola ti radiš ovdje? — upita je on.
— Brinula sam se — reče ona. — Kad sam se jutros probudila, imala sam loš predosjećaj, pa
sam pomislila da dođem i da te pričekam u
—

—
8*

kolibi. Našla sam pušku i ostale vaše stvari, a onda se sve ovo počelo zbivati.
Boyd je sjedio leđima naslonjen o stijenu. Zadigao je bluzu zaštitnih boja i košulju, pa je
upravo pritiskao gazu prve pomoći na ružnu rascvjetanu ranu.
Lomax klekne kraj njega na jedno koljeno.
— Je li loše?
Boyd se usiljeno osmjehnu.
— Ne brinite se za mene. Stegnut ću remen
za jednu rupicu.
 Katina je izvirila preko ruba platoa i hitro se povukla.
— Veoma su blizu.
— Jasno, treba da krenemo — reče Lomax. Pružio je Bovdu ruku i podigao ga na noge,
pa pođoše uz obronak do visoravni i Ahilove grobnice.
Prišli su do krajnjeg ruba i zagledali se niz planinu prema drugoj strani otoka. Bovdu se lice
grčilo od bola, a na čelu su mu izbile velike kapi znoja. On se beznadno obrati Lomaxu:
— Sve je uzalud. Ne mogu se kretati dovolj
no brzo. Samo ću i vas upropastiti.
Lomax se ni ne obazre na njega, već se okrene Katini.
— Ja ću ih ovdje zadržati, a ti ga odvedi što
dalje niz planinu. Za deset minuta počet ću tr
čati i gledat ću da ih odvučem od vas. Odvedi ga
dolje na imanje. Ja ću vam se tamo pridružiti
kad se smrači.
Uzme od nje vinčesterku, a njoj preda Boydov automat. Nije im pružio priliku da mu se
odupru, već se okrene, otrča nazad do krajnjeg

ruba visoravni i zauzme takav položaj iza stijene da može dobro vidjeti kolibu.
Vojnici su se oprezno pojavljivali preko ruba udubine. Lomax je kroz dalekozor jasno vidio
orla na vojnikovoj bluzi, pa povuče obarač.
Kad je trenutak kasnije pogledao preko ramena, bio je sam.

11.
BEZ ZAMJERKE, KAPETANE LOMAXE
Dok je oprezno silazio niz planinsku kosu prema imanju počela je rominjati kiša, a s mora se
gonjena hladnim prstom vjetra valjala magla. Usta su mu bila suha i činilo mu se da ga boli
svaka kost.
Zastane, zakloni se iza jedne masline i odozgo se zagleda u dolinu. Imanje je ležalo mračno i
tiho, zgrade čvrsto ukorijenjene u tlo. Krenuo je nizbrdo i sagnuo se kraj ograde.
Nakon nekog vremena približi se valovu za napajanje konja, pa jednom rukom pljusne vodu
u lice i ispra usta. Dok se uspravljao, otvoriše se vrata štaglja i pojavi se Katina.
— Bila sam gore, na sjeniku i čekala te. Već
mi se činilo da nikad nećeš stići.
On odmah osjeti da je nešto pošlo po zlu, pa priđe bliže uporno se zagledavši u nju.
— Gdje je Boyd?
Na trenutak zavlada šutnja, a onda ona oklijevajući reče:
— U prvoj konj usnici. Nisam ga mogla dalje
odvući.
Nešto u njenom glasu reklo mu je na što će naići, ali on ipak hitro uđe vadeći džepnu lampu.
Boyd je poleđuške ležao na slami. Oči koje više ne vide bile su mu ponešto upale, čvrsto
stisnute ruke na prsima već hladne i ukočene.
— Bilo mu je dobro sve dok nismo stigli do
vrha planine — reče Katina mrtvim glasom. —
A tada je nastalo krvarenje. Nikad nisam vidjela
toliko krvi. Trebalo mi je gotovo cijeli sat da ga
do vučem ovamo dolje.
Nato brižne u plač. On odloži vinčesterku i zagrli je. Vitko tijelo potresali su joj jecaji, pa je
on čvršće privuče sebi i nježno pomilova po kosi.
Nakon nekog vremena obuzdala se i odmaknula od nega.
— Oprosti. Ponašam se kao dijete. Treba da
kreneš prema zatonu. Nemaš mnogo vremena.
Bio je umoran, umorniji nego ikad za sve te četiri duge godine i činilo se da ništa više nije
važno. Izvadi cigaretu, zapali je i s uzdahom otpuhne dim. Uto gore, visoko na planinskoj kosi
u noćnom zraku odjekne poput urlika lavež psa.
Ona ga naglo pograbi za ruku, a on reče:
— Mislio sam da sam ih ostavio dva kilometra
za sobom, kraj potoka. Čini se da sam se prevario.
— Još uvijek ima vremena — reče ona žurno.
On odmahne glavom.
— Za tebe, Katina, ne i za mene. Pokušao sam da ih zavaram i odvedem odavde. Kad
započne pucnjava provuci se kroz maslinik i povuci preko planine. Ostavit su ti vinčesterku.
Može se rastaviti, pa ćeš je lako sakriti.
— Neću da te ostavim — reče ona.
?

On je čvrsto uhvati za ruke.

— Otac Ivan je imao pravo. Ja se borim i bježim, a druge ostavljam da se suoče s
posljedicama. Vrijeme je da nešto preuzmem i na sebe.
— Ali, kakva korist od toga? — reče ona u očajanju.
— Ne znam — odgovori on. — Možda to pomogne ljudima na Kirosu, a možda i ne
pomogne. Bit će dosta ako tebi pomogne.
Ona se nanovo rasplaka s glavom na njegovim prsima. On joj podiže bradu, poljubi je u usta,
a onda je blago odgurne. Naglim pokretom otkine zlatni lančić s vrata i utisne joj ga u ruku
zajedno s novčićem.
— Ovo meni više neće trebati.
Namjesti Boyda u sjedeći položaj, sagne se i prebaci ga na rame. Tijelo je bilo začudno lako.
Kad je izišao na kišu, hladne mu kapljice počeše bockati lice dajući mu novu snagu.
Psi su sad već bili veoma blizu i dok je prelazio preko dvorišta i krenuo stazom oni su već
prešli sljeme planine nad njegovom glavom.
On potrči posrćući i nakon nekog vremena skrene sa staze i krene uz pusti obronak. Zastane
na maloj uzvisini, pažljivo položi Boyda na tlo i skine automat.
Silazili su niz maslinik, i on pusti dug rafal. Psi uzbuđeno zala jaše i on začu viku, a potom
kao odgovor odjekne nekoliko pucnjeva.
Okrene se i potrči, ali ga zbog nečega noge nisu slušale. Posrne i svom težinom padne na
kamen.
Neko je vrijeme ležao napola omamljen, a tada se teškom mukom uspravi na noge. Zaobišli
su imanje i trčali stazom, ljudi i psi što izbezumljeno laju.
On podigne automat i pritisne obarač. Noć propara plamen i štektanje dugog rafala koji
isprazni šaržer.
Odbaci ustranu nekorisno oružje i okrene se da potrči, a onda se kao odgovor, poput mucanja,
začuje paljba automata. Kao da ga je nešto nekoliko puta udarilo u nogu i on padne ničice s
licem prema zemlji.
Sve ga je počelo napuštati, ali je još uvijek bio pri svijesti kad ga je neka ruka uhvatila za
rame i okrenula, a ručna mu lampa osvijetlila lice. Mogao je čuti uzbuđene glasove vojnika i
rezanje pasa koje su vukli unazad, a onda se sve pretvori u besmisleno urlanje i on uroni u
tamu.
Postupno se crnina pretvorila u sivilo i on postane svjestan da netko posve blizu nešto mirno
govori. Rasklopi oči i upravo iznad svoje glave ugleda svjetlo poput nekog stravičnog oka.
Ležao je na uskom operacijskom stolu i kad se malo pomaknuo razgovor prestane i
popločenim podom odjeknuše hitri koraci.
Čovjek koji se nadvio nad njega bio je očito liječnik u bijelom urednom ogrtaču.
— Samo se opustite — reče mu. — S vama će biti sve u redu.
Kraj njega prođe bolničar noseći pliticu. Liječnik napuni špricu i ubrizga Lomaxu još jednu
injekciju. Kad je završio, otvoriše se vrata i uđe Steiner. Nadvio se nad operacijski stol. Na
licu mu je bio blijed osmijeh.

Tako je to, dragi Lomaxe. Još uvijek ste s nama.

Lomax se namršti pokušavajući da se uspravi.
— Otkud znate kako se zovem?
Bolničar pritisne nožnu pumpu i jedan se kraj stola automatski podigne, tako da su se našli
licem u lice. Steiner se nasmija: i — Imam u uredu vaš dosje, koji je debeo barem dvadesetak
centimetara. Obavještajna služba ga dopunjuje svakog mjeseca. Doduše, nisam se nadao da ću
vas ikada vidjeti na Kirosu. Uzgred rečeno, dobar ste posao obavili u manastiru. Mogu
zamisliti da je vrijedno još jedne pohvalnice u vašoj vojnoj knjižici.
Izvadi cigaretu iz tanke zlatne kutije, stavi je Lomaxu u usta i pripali.
— Kako se osjećate?
Lomax pogleda prema dolje i vidje da su mu nogavice rasparane. Obje su noge bile u
debelim zavojima.
— Kao da ne bi trebalo da sam ovdje.
— Ali jeste — reče Steiner. — Doduše, na svoju nesreću. Od mene se očekuje da vas
strijeljam. Pretpostavljam da ste svi jesni toga.
— Barem sam se nauživao — reče Lomax.
— Dakako, malo suradnje bi mi pomoglo da promijenim mišljenje — reče Steiner. — Na
primjer, imena ljudi koji su vam pomogli.
r Nije mi bila potrebna nikakva pomoć domaćih ljudi — odvrati Lomax. — Imao sam sa
sobom petšest izvrsnih vojnika.
— To je čudno — reče Steiner. — Dosad smo
našli samo vas i mrtvog narednika koji je bio

s vama kad smo vas uhvatili. Kako to objašn; vate?

— Mora da su moji ostali vojnici na vrijei
stigli na sastanak. — Lomax pogleda na s^
ručni sat nastojeći da mu riječi zvuče uvjeri
vo. — Trebalo je da se ukrcamo na podmorni
u osam sati na drugoj strani otoka. — Blije
se osmjehne. — Promašili ste podmornicu, j
kovnice.
— Znači, ne možemo se sporazumjeti?
— Nemamo se o čemu sporazumjeti.
— Nekako sam i očekivao da ćete to reći. Steiner skine rukavice. — Bez zamjerke, kaj tane
Lomaxe. Poštujem hrabrog čovjeka, ali n ram obavljati svoju dužnost.
— Bez zamjerke — reče Lomax.
Nijemac se rukova i iziđe, a Lomax se zav
na jastuk. Činilo se da ništa više nije važno. '. jekcija je počela djelovati i on osjeti kako hvata
pospanost. Nešto je bilo čudno i kao da i se Steiner podsmijevao, a on nije mogao dol čiti
zbog čega. Bolničarka je spustila uzdign dio stola, pa je opet zurio u svjetlo, a onda ubrzo
prepusti snu.
Kad se probudio vidje da je na nosilima bolničkim kolima. Kraj njega su sjedila dva v na
bolničara u poljskim uniformama. S napor okrene glavu i namršti se.
— Gdje sam? Sto se događa?
Jedan od njih, mladić prijazna lica, ali ozb nih očiju ispod vojničke kape, nagne se pre njemu.
— Nemate se zbog čega zabrinjavati. Idete
Kretu. Vašoj nozi je potrebna posebna operac

Ležao je omamljen, nastojeći da u svemu tome pronađe neki smisao, ali vidje da se ne može
ni na što usredotočiti. Uto se bolnička kola zaustave, vrata se otvore te ga iznesoše.
Bilo je rano jutro, sivo, zastrto kišom što sipi. Lukom je puhao hladan vjetar.
Tridesetčetrdeset ljudi stajalo je u malim skupinama na pristaništu i razgovaralo. Bili su to
uglavnom ribari i dvijetri žene koje su se vrzle oko njih.
Kad su dva bolničara podigli nosila, ljudi pođoše oprezno naprijed, tako da su ih stražari
morali odbiti kako bi oslobodili put.
Trebalo im je dvijetri minute da snesu nosila niz ljestve u brzi borbeni čamac koji ih je čekao.
Bolničari ga spustiše na palubu kraj kormilarnice, stadoše kraj njega, a mornari se požuriše da
hitro isplove.
Kad se voda zapjenila za krmom, a čamac odmaknuo od pristaništa, ljudi bez riječi pođoše
naprijed i natisnuše se uz rub mola. Lomax ponešto zamućenim pogledom prijeđe preko niza
blijedih, beznačajnih lica, a onda mu se učini kao da je Katinino lice upravo skočilo prema
njemu.
 Spasila se, dakle/Imao je na čemu da bude zahvalan. Na glavi je imala maramu i izgledala je
upravo onako kao i prve noći kad ju je vidio, veoma mlada, s očima poput sjena na bijelom
licu, tako da mu se u grlo popela gruda koja je prijetila da ga zaguši.
Ležao je na palubi. Lice mu je škropila hladna kiša, otok se gubio u magli, jedan galeb se
obruši prema njegovoj glavi i odleti kroz sivo jutro kao duh rastanka.

TREĆI DIO JEKA HAJKE

V
12. NIČEMU SE NE TREBA VRAĆATI
Kad se probudio, desna mu je šaka još uvi čvrsto stiskala novčić. Uporno se zagleda u n ga,
lice mu se zgrči od zaprepaštenja. Prva je svjesna misao bila kako ne bi trebalo da n čić bude
kod njega, a onda se sjeti.
Prošlost i sadašnjost su se tako zamrsile ih se teško moglo raspoznati. On odloži novci lančić
na mali noćni ormarić, spusti noge na p Sjedio je pokušavajući da se snađe u svemu to]
Tko sam ja, mislio je. Noćnik ili Hugh Lom stanovnik Kalif orni je, scenarist i neka vrst
manopisca? Nije bilo odgovora, barem ne tak1 koji je bio zadovoljavajući. Sam je sebi pos
strancem. Ustane i pođe do umivaonika.
U goljenici gdje ga je zahvatila nečija ne osjećao je potmulu bol, a desni mu je obraz u kazila
puknuta koža. On skine košulju i ispi ju lice mlakom vodom. Dok se brisao, začu se '. canje na
vratima i uđe Katina.
Glavu je pokrila onom istom svilenom i ramom, a na sebi imala istu žućkastobijelu nenu
haljinu. Zatvorila je vrata i osmjehnula

— Kako se osjećaš?
On se kiselo nasmija.
— Prestaro za ulične tučnjave s ljudima upo
la mlađim od mene.
Ona otvori njegovu putnu vreću, izvadi i otkopča čistu košulju.
— Sto si radio?
— Vratio sam se u prošlost — reče on. — Pokušavao sam da u svemu pronađem nekakav
smisao.
— Opasna igra. Kažu da se ničemu ne treba vraćati.
— Počinjem misliti da imaju pravo. Više uopće nisam siguran tko sam ja zapravo.
— Ti si Hugh Lomax — reče ona i s nevjerojatnim predosjećaj em doda: — Noćnik je već
davno umro.
— Nisam siguran — odgovori on. — Danas popodne umalo da nije ubio čovjeka.
Na to ona nije imala što reći, pa on nastavi:
— U svemu tome nema nikakve logike. Nema odgovora. Mogu se osloniti samo na jednu
činjenicu u ovom poludjelom svijetu. Znam da nisam izdao one koji su mi pomogli.
— Znam, Hugh — reče ona. — Ja ti vjerujem, a vjeruje ti i Oliver. Želi te vidjeti. Drži da
može pomoći. Hoćeš li sa mnom poći u vilu?
— Nemam što izgubiti — reče on. — U svakom slučaju, želim ga nanovo vidjeti.
Ona pođe do vrata i otvori ih.
 — Pričekat ću te dolje. Prije nego što odemo,
želim porazgovarati s Anom.
Odlučio je da se ne brije, pa se brzo odjene. Kad je pet minuta kasnije izišao na vrelo sunce

trga, ona je sjedila za volanom džipa i razgovar la s Kitrosom.

Kad se Lomax približio, policijski se naredn osvrne i kritički ga promotri.
— Izgledate mnogo bolje nego Dimitri.
— Kako mu je? — upita Lomax.
— Kad sam ga posljednji put vidio imao nekoliko šavova na licu — reče Kitros. — A
nemojte ga potcijeniti. Trebat će više nego je ne batine da ga se položi na pleća. Načinjen od
željeza, a njegova sposobnost da mrzi je z strašujuća.
— Treba li da to shvatim kao prijetnju?
Kitros ozbiljno kimne glavom.
— Ne hodajte ulicama noću, gospodine L maxe. Ovdje ima ljudi koji bi vas htjeli ubi Ne bih
htio da im u tome pomognete.
— Trudit ću se. — Lomax se uspne u džip i Katine. — Ima li još što?
— Po svoj prilici je jedina korist njemač okupacije to što smo dobili telefonsku mrežu reče
mu Kitros. — Bilo bi dobro kad biste r mogli obavještavati o svom kretanju. Ako ne b dem u
svom uredu, telefonist u centrali će me v pronaći.
Sklonio se i Katina krene kolima preko trg Kad su skrenuli u pokrajnu ulicu, ona zapil
— Hoćeš li ga poslušati? Lomax kimne glavom.
— Zašto ne bih, ako ga to veseli! Usredotočila se na vožnju spretno provlač«
džip kroz zavojite, uske ulice. Izvan grada, izn gudure, vodio je novi most. Njegova čelična
mi ža zamijenila je nekadašnju kamenu konstru
9 Tamna strana otoka

•
čiju, ali se na prvi pogled ništa drugo nije promijenilo.
Zaobli šake da zaštiti plamen od struje vjetra, zapali cigaretu, a onda se napola okrene da bi
mogao promatrati Katinu.
— Gdje je Jani? — upita.
Ona se nasmija.
— Ostavila sam ga u kuhinji. Poješće više
nego što je težak.
— S kim si ga ostavila? Sa starom Marijom?
Smijeh joj se ugasi na licu.
— Marija je već davno umrla u Fonkiju. Od
veli su je kad je uhapšen Oliver.
Zastenjao je. Sjetio se starice i njene ljubaznosti, a onda ga zaokupi druga misao, pa
oklijevajući zapita:
— Što je bilo s tvojom strinom?
— Pokušala je upozoriti strica kad su došli po njega. Ustrijelili su je na stubama.
— I zbog toga me optužuje? — gorko upita Lomax. Ali, ona ne odgovori, pa nastaviše
vožnju u šutnji.
 Kad je zaustavila kola u dvorištu, pred stajama iza vile, bilo je spokojno i vruće i veoma tiho
i ništa se nije promijenilo. Vrijeme je stalo, prošlost i sadašnjost su se tako stopile da su sve
obrubi]ivale nečim pomalo nestvarnim.
Dok ju je pratio hodajući uskom stazom između stabala maslina, taj osjećaj je još uvijek
trajao, a kad su se počeli uspinjati stubama na terasu i dok su ulazili u kuću, shvatio je da je
taj dojam samo ojačao.
Sve je bilo točno onako kako je bilo prije sedamnaest godina. Veliki kameni kamin, veliki

klavir, pa čak i police s knjigama, tako da je stao i nježno ih dodirnuo jednom rukom.
Nenadano se zanese, osjećajući da mu se malo muti u glavi, tako da ga Katina zabrin upita:
— Je li ti dobro?
On duboko udahne i sabra se.
— Nije mi ništa. Samo mi se dok stojin
ovoj sobi čini da je na neki neobičan način •
jeme za mene izgubilo svako značenje. Na te
treba priviknuti.
Činilo se da će nešto reći, oklijevala je, a o: se ponešto namrštena čela okrenula, izišla u pr
vorje, pa se prohladnim obijeljenim hodniluputila prema sjevernoj terasi.
Ovalnu zastakljenu prostoriju ispunjavale raspršeno svjetlo. Tanki zastori su bili naj navučeni
kao obrana od oštrih zraka sunca. ^ Hornu nije bilo ni traga, ali je njegova velič stvena zbirka
keramike još uvijek bila tu. Ve] crvenocrna amfora još uvijek je bila najist nutiji predmet,
svečana na svom podnožju u i dini prostorije.
Lomax zastane nanovo zadivljen, a onda namršti i približi joj se. Površina joj je bila p
krivena mrežom finih linija. Nakon što ju je sljednji put vidio očito da je bila razbijena u i tine
komada, a netko ju je potom marljivo sa* vio i slijepio.
Iza njega odjeknuše koraci i Van Horn re
— Ako vas zanima, za to mi je trebalo ^
od godinu dana.
Lice mu je bilo ponešto mršavije, a kosa i kovi bijeli poput snijega, ali su se na tamn

o*

licu isticale veoma modre oči. Kad je Lomax prihvatio pruženu ruku, stisak je bio neobično
čvrst.
— Sto se dogodilo? — upita Lomax.
— Amfori? — Van Horn slegne ramenima. — Kad su došli da me uhapse, Nijemci su bili
pomalo grubi. Neobično je to da sam vrativši se poslije rata u podrumu našao kutiju s
komadima. Bilo je to dobro u nekom smislu. Sastavljajući je imao sam što raditi te prve
godine. Morao sam se svega u životu prihvaćati prilično oprezno.
— Poslije Fonkija? — upita Lomax.
Van Horn kimne glavom.
— Pođimo na terasu. Tamo je ugodno kada
se približava večer.
Katina se bila tiho povukla, pa Lomax iziđe za njim. Pred tim prizorom upravo je zastajao
dah. Poput velike narančaste lopte, sunce se spuštalo u susret moru. U daljini, u vreloj
izmaglici blago se blistala Kreta sa svojim planinama.
Lomax se nasloni na betonsku balustradu i zagleda u dubinu. Klisura se spuštala dobrih
šezdeset metara prema dražici u obliku lijevka. S te visine mogao je jasno vidjeti različite
nijanse plave i zelene boje vode zbog tamnih bazaltnih ploča na raznim dubinama. Devet
metara dug motorni čamac nepomično je stajao kraj kamenog gata koji se pružao u more iz
pijeska bijelog poput kosti.
Van Horn sjedne na platnenu stolicu kraj stola na kojem su stajali posuda sa ledenom vodom,
nekoliko boca i mali pisaći stroj.
Lomax podigne nekoliko listova papira što ih je otpuhnuo povjetarac i vrati ih na stol.
— Čini se da već dugo nisam čitao ništa r. što ste napisali.
— Dragi moj čovječe, već davno sam rc sve što sam htio reći. — Van Horn nalije < u dvije
čaše. — Znate li da su nam Nijemci do znanja da ste mrtvi? Da brzi borbeni ča kojim su vas
prevozili na Kretu tamo nije ni stigao. Što se dogodilo?
Lomax sjedne i izvadi cigaretu.
— Naletjeli smo na grčki ribarski brod nije smio biti tamo gdje se nalazio, pa je k; tan
odlučio da provjeri o čemu se radi. Na govu nesreću pokazalo se da je to vuk u o\ koži, vojna
jedinica specijalne brodske službe ja nas je trebala izvući s Kirosa kad oba\ akciju.
— I tako je brzi borbeni čamac potop! Što se nakon toga zbivalo s vama?
— Zapovjednik SBS me što je moguće otpremio u Aleksandriju. Noge su mi bile u lično
lošem stanju, pa su me avionom preb kući, u Englesku, radi posebnog liječenja. Ni bio
sposoban za aktivnu službu sve do poč 1945. Ali, u to vrijeme sve se u Evropi odv: prilično
brzo, pa su odlučili da ću im moći t poslužiti u Njemačkoj.
— Zašto i ne bi? — reče Van Horn. — pokon, Egejski arhipelag nikad i nije bio i drugo nego
sporedno ratno područje. Nisu n ni pomišljali da izvrše invaziju na Kretu. Ka došao kraj,
Nijemci su se jednostavno predal svim otocima.
— A planirana invazija na Kretu bila je lika za cijelu operaciju na Kirosu — doda Lor
—
Vjerojatno držite da je sve to bilo samo gubljenje vremena.
Van Horn ga pogleda pomalo začuđeno.
— Zar sam ikada pokazao da drukčije mi
slim? Sve je to ovdje u Egejskom arhipelagu bi
lo veoma romantično. I vaše iskrcavanje i vaše
ozakonjeno hajdukovanje. Samo, hajde da ne umi
šljamo sebi kako je to imalo ikakvog utjecaja na
ishod rata.
Slijepa, nerazumna srdžba proplamsa u Lomaxu.
— Šteta što Joe Boyd i još nekolicina koje bih mogao spomenuti nisu tu da vas čuju.
— Mogu vam i ja ponuditi poneko ime — reče mirno Van Horn. — Stara Marija, Alexiasova
žena i još nekoliko. Nedužni ljudi koji su bili samo prisutni i koji jedva da su i znali o čemu se
radi. Fonki je bio dosta gadan, ali što da kažemo o ženama i mladim djevojkama poput Katine
koje su poslane u vojničke bordele u Grčkoj ! One su bile prave žrtve.
 Nastavio je govoriti, ali Lomax više ništa nije čuo. Sklopio je oči, usisala ga je mračna
zrakoprazna tišina. Patnja je bila gotovo tjelesna, kao tvrda gruda koja se penje u grlo prijeteći
da ga uguši. Otetura do balustrade i spopadne ga žestoka mučnina.
Stajao je tako neko vrijeme buljeći dolje u prazno, a onda do njega nanovo dopriješe zvukovi
te postane svjestan da Van Horn stoji kraj njega i pruža mu čašu.
Dok mu se tekućina paleći slijevala u želudac, Van Horn mirno reče:
— Zao mi je! Držao sam da znate.
— Ovdje sam ostao u zatvoru tri mjeseca i tek su me onda prebacili tamo. Većina drugih je
već bila ondje kad sam stigao.
— I Alexias?
— On nikada nije bio u Fonkiju. Poslali su ga izravno u atenski zatvor Gestapoa.
Pretpostavljam da su mislili kako će vremenom uspjeti sve istisnuti iz njega. Znali su da je
surađivao s EOKom na Kreti.
— Ali, zašto su baš vas zadržali u gradskom zatvoru kad su druge već otpremili?
— To treba zahvaliti Steineru. Znao je da nisam zdrav, a garnizonski liječnik mu je rekao da
u Fonkiju neću izdržati ni tri mjeseca. Držim da je nastojao za mene učiniti sve što može.
— Zašto? — bez uvijanja upita Lomax.
— Bio sam mu drag, upravo tako. — Van Horn slegne ramenima. — Svakog smo tjedna
igrali šah, sjetite se! Kad su mi trebali lijekovi, kojih je bilo malo, on bi mi ih nabavio i to je
spasilo mnoge živote. Bio je okrutan, čak hladnokrvno okrutan, ali nije bio loš čovjek.
— Otkuda onda promjena osjećaja poslije tri mjeseca?
— Nisu mu se promijenili. Jednog jutra napustio je otok na brzom borbenom čamcu jer je
morao prisustvovati nekakvoj vojnoj konferenciji na Kreti. Nikad se više nije ništa čulo o
njemu, jednako kao ni o vama. Njegov me nasljednik, čim je stigao, otpremio u Fonki. Bio
sam tamo sve dok se iduće godine Nijemci nisu predali.

— Onaj garnizonski liječnik se prilično pre

vario kad je rekao da nećete izdržati ni tri mje
seca — reče Lomax.
Njegov izazov bio je nedvouman: visio je među njima kao mač. Nakon šutnje, Van Horn
mirno reče:
— Čini mi se kao da sumnjate u istinitost
moje priče. Možda ću vas uvjeriti nečim malo
stvarnijim nego što su riječi.
Ustane, raskopča blijedožutu sportsku košulju i okrene se. Od ramena, pa sve do kraja
kralježnice leđa su mu bila prekrivena izbrazdanim tkivom. Velike brazgotine su se ukrštale
stvarajući ružnu mrežu i mogle su imati samo jedan uzrok.
On nanovo navuče košulju.
— Eh, prizor nije baš ugodan? Pedeset udaraca bičem zbog toga što sam udario stražara, a to
je još blago u usporedbi s onim što su drugima činili.
— A vi ste i to preživjeli? — reče Lomax oklijevajući.
Van Horn počne zakopčavati košulju.
— Pao sam na najniže grane. Bio sam krajnje
ponižen i na kraju snage. Neobično je to, ali kad
padneš tako nisko, ispuni te takva mržnja prema
onima koji su te dotle doveli da ti to da snage
za novi život. Zakleo sam se da ću živjeti sve
dok ne iziđem kroz vrata toga logora. Doduše,
morali su me iznijeti, ali sam barem preživio.
Lomax ustane i ode do balustrade. Stajao je, a pred duševnim očima mu se nanovo ukazaše
ožiljci što uzduž i poprijeko prekrivaju Van Hor

nova leđa. Mislio je na one koji su umrli i o Katini i njenoj osobnoj patnji.
Malo potom priđe mu Van Horn i blago reče:
— Bojim se da ćete morati negdje drugdje
potražiti svog izdajicu.
— Imate li kakav prijedlog? — upita Lomax.
Van Horn odmahne glavom i uzdahne.
— Kad bih nešto i znao, nisam siguran da bih
vam rekao.
Dugim pogledom Lomax se zagleda u to profinjeno lice i u plave oči pune samilosti, a onda
se naglo okrene i vrati u kuću.

13.
S ONE STRANE VREMENA
Stubama je sišao s terase i krenuo vrtom svjestan njegove svježine nakon vrela dana. Nebo je
na horizontu bilo tamnocrveno, čempresi duž zida su se prema njemu isticali poput čipke, no
upravo iznad njih grimiz je prelazio u tamnomodri svod na kojem je već sjala osamljena
večernja zvijezda.
Mogao je čuti romon česme skrivene negdje među žbunjem. Prošao je kroz uska vrata i našao
se na vrhu hridine.
U taj tren preko hrpta dojuri Jani i zaleti se u njega. Uzgleda u čudu, a onda se obješenjački
nasmija:
— O, to ste vi, gospodine Lomaxe!
— A kamo se ti toliko žuriš? — upita Lomax.
— U kuhinju — dječakov osmijeh postane još širi. — Katina me zamolila da kažem kuharici
neka počne pripremati večeru.
— Je li ona na žalu?
Jani kimne glavom.
— Pomogao sam joj da pripremi čamac. Ona i gospodin Van Horn će u subotu otploviti na
Kretu. Katina je rekla da ću moći s njima, ako budem dobar.
— Pa, potrudi se! — Lomax prođe rukom kroz dječakovu kosu, a Jani se osmjehnu, pa kroz
nadsvođeni prolaz pohrli prema kući.
Prema žalu je vodio niz kamenih stuba koje su krivudale hridinom. Dok je stigao do
podnožja, Lomax se pomalo oznojio. Pošao je gatom i ugledao Katinu uz obalu na pola puta
zavrnuta žala.
 Stajala je do koljena u vodi zadignuvši jednom rukom pred sebe skut haljine, s licem
okrenutim prema suncu što zalazi.
U njoj je bilo nečega neukrotivog, nečega vječnog, s korijenjem duboko zasađenim u ovo
drevno tlo. Stajala je, dok su joj se ponosne obline isticale, tamne prema nebu, a more je
razlijevalo narančastu vatru oko njenih bedara.
Okrenula je glavu i vidjela ga, a njemu se osušilo grlo. Kad je shvatio da je lijepa, gotovo da
ga je obuzeo osjećaj otkrića, divljenja.
Osmjehnula se.
— Ti i Oliver niste dugo razgovarali.
— Zašto mi nisi rekla, Katina? — reče jednostavno.
Dugo su netremice gledali jedno drugo, a onda ona pregazi pličinu i prijeđe preko žala do
udubine u pijesku obrubljene velikim kamenjem u obliku potkovice. Cipele i ručnik ležali su
na starom putnom pokrivaču. Sjela je i počela brisati noge.

Lomax čučne kraj nje i upali cigaretu. Nakon trenutaka oklijevanja, ona ga prihvati za ruku.
— Jesi li mi zamjerio?
On joj bez riječi pruži cigaretu, pa su šutjeli dok je ona pušila.
Nakon nekog vremena ona uzdahne i odbaci opušak.
— Što hoćeš da ti kažem? Da mi je život bio uništen? Da je svaki dan bio muka?
— Zar nije?
— Sve se to dogodilo tako davno te se čini kao da se zbilo nekome drugome — reče ona. —
U svakom slučaju, imala sam sreće. Nakon nekoliko mjeseci ostala sam u drugom stanju, pa
su me potjerali da se snalazim kako znam i umijem.
— A dijete?
— Pobacila sam. — Slegne ramenima. — I tako ne bi preživjelo. U to doba pola Grčke
umiralo je od gladi.
— Zao mi je, Katina — reče. — Nikad nećeš doznati koliko mi je žao.
— Ali, nema ničega za čim bi trebalo da se žali.
— Zar nema? Sjeti se što je rekao otac Ivan onoga dana u Brodiću! Kako ljudi poput mene
uvijek ostavljaju druge da plate njihovu slavu.
Ona odmahne glavom i odlučno reče:
— Kriv je samo rat. Jednom sam ti već rekla da je to bio mračan san u kojem ništa što se
događa nema smisla.
— A iz kojeg se neki ljudi nikad ne uspiju probuditi.
—

—
— Misliš na mog strica? — uzdahnula je. — Da, bojim se da nikad nije mogao zaboraviti.
Živi previše povučeno, zadubljen u misli.
— Povučeno?
— Na imanju. Zakupio ga je od mene odmah poslije rata. Već godinama provodi na njemu
veći dio vremena, a to nije dobro za njega.
— Morao je zaposliti čuvara i težake koji će raditi u vinogradu.
— Oni su tamo samo danju. Noću je najradije sam.
— A što je s Brodićem?
— Prije mnogo godina udružio se s Nikolijem. Vode ga on i Dimitri Paros.
Lomax se namršti.
— Zašto Dimitri?
— Moj se stric uvijek osjećao odgovornim prema njemu. Njegov otac je jedan od onih koji
su umrli u Fonkiju.
— I svi me mrze — reče on. — Svi osim tebe. Zašto, Katina? Zašto bi ti bila drukčija?
Ona ustane i s lakoćom mu odgovori:
— Nisi mi dao nikakvog povoda da te mrzim.
Stajala je zagledana u more dok se sunce konačno gubilo za vidokrugom. Lomax je također
ustao i prišao joj iza leđa.
— Zašto se nisi nikad udala? — Upita je
tiho. — Djevojka poput tebe sigurno je imala
mnogo ponuda.
Ona se okrene veoma polako. U čarobnom narančastom svjetlu što ga je odražavalo more,
mogla je biti Helena koja promatra požar Troje. Nikad nije bila ljepša.

Oči su joj bile tamne dubine kojima ni jedan muškarac neće segnuti do dna. Kad je prošaptala
njegovo ime i pošla korak naprijed, lako su se i prirodno našli zajedno. Rukama je privukla
njegovu glavu, usnama potražila njegove usne. Podigao ju je na ruke i položio na pokrivač.
Rasplakala se. Lice joj je bilo vlažno od suza. Bio je svjestan toga. A onda se učini kao da ih
zahvaća silan vjetar i odnosi s one strane vremena.
Kad su kroz vrt krenuli prema kući išli su držeći se za ruke poput djece. Katinina lanena
haljina bila je sva izgužvana i zamrljana slanom vodom, pa se Lomax nasmijulji i poljubi
Katinu u obraz.
— Bilo bi dobro da se presvučeš prije večere.
Ne bi valjalo da šokiramo Olivera u njegovoj po
odmakloj dobi.
Prošli su kroz sobu za dnevni boravak u predvorje i zastali u podnožju stuba.
— Mislim da ću se istuširati — reče ona. —
Vidjet ćemo se za pola sata.
On kimne glavom.
— Bit ću na terasi s Van Hornom.
Ovlaš ga je poljubila, okrenula se i otišla, a on je ostao još uvijek osjećajući njen miris oko
sebe i neku neobičnu tugu.
Nakratko je uspio pobjeći iz svijeta mržnje i nasilja u koji je utopljen. Međutim, ono što je
upravo doživio na žalu bio je kratak predosjećaj

sreće koju bi mogao postići samo ako razriješi sedamnaest godina staru zagonetku. Počeo je
sumnjati je li to moguće.
 Van Horn je sjedio na terasi u istoj platnenoj stolici pušeći cigaretu i promatrajući more
noćnim dalekozorom.
— Ah, tu ste — reče. — Jeste li uživali u šetnji?
— Pošao sam do žala — odgovori Lomax. — Lijep vam je ono čamac.
Van Horn kimne glavom.
— Dobro mi dođe. To znači da mogu preko na Kretu kad god mi se prohtije. Poštanski brod
dolazi ovamo samo jednom tjedno.
— Znam ja to dobro — reče Lomax.
Naslonio se na balustradu i zagledao preko mora što tamni. Nakon nekog vremena Van Horn
blago upita:
— Zašto ste se vratili, Lomaxe, poslije toliko
godina?
Lomax slegne ramenima.
— Jednostavno sam držao da će to biti nekakva promjena.
— Ali, nikad se ništa ne mijenja — reče Van Horn.
Shvativši odmah da Van Horn ima pravo, Lomax se namršti, pokušavajući da se pomiri s
time. Nakon nekoliko trenutaka reče:
— Čini se da sam negdje pogriješio.
— Htjeli ste biti pisac, zar ne?
Lomax potvrdi.

— Pa i postao sam. Ne onako veliki romano

pisac ili nešto slično kao što sam zamišljao, ali
sam se prilično afirmirao kao scenarist.
— U životu se najteže nauči činiti ustupke.
Lomax se promuklo nasmije.
— U mojem slučaju, čini se da je s vremena
na vrijeme upravo život činio ustupke. Došlo je
do toga da su mi jutra stalno imala okus mrtvih
jučerašnjih dana. Mislio sam da ću ako se vratim
na Egejski arhipelag, pa neko vrijeme o svemu
promislim, uspjeti otkriti gdje sam pogriješio i
nanovo započeti život.
Van Horn uzdahne.
— Zar to nije ono što svi želimo, ali nikad ne
postignemo. Ne možemo dvaput učiniti istu greš
ku. Uvijek činimo nove — blago se nasmije
ši. — Postoji stara grčka poslovica: »Za svaku
radost bogovi daju dvije žalosti.« Moramo prihva
titi život kakav jest, Lomaxe, pa prema tome i
djelovati.
Lomax odmahne glavom.
— Odviše fatalistički za moj ukus. Čovjek mora htjeti da se odupre kad se zbivanja okrenu
protiv njega.
 — Po svoj prilici vi namjeravate upravo tako postupiti?
Lomax kimne glavom.
— Potpuno sam svjestan da sam na neki način moralno odgovoran jer sam započeo ono što
se ovdje dogodilo, ali ja nisam povukao obarač protiv ovog naroda. Ne znam zašto bih morao
nositi križ namjesto onoga koji je to učinio.
— Ali, nemate ničega otkud bi započeli. Ne znate čak ni to za čim tragate.
—

—
10 Tamna strana otoka

— Zapravo je to veoma jednostavno — odvrati Lomax. — Tragam za pripadnikom osnovne

skupine, koji se ne uklapa u sliku. Za osobom koja je očito imala koristi od svog izdajstva.
— Zar niste pomislili da se možda radilo o slabosti i strahu — Van Horn odmahne glavom.
— Neće ništa od toga biti, Lomaxe. Svaki pri
padnik skupine je na ovaj ili onaj način propa
tio. Neki su umrli, drugi su cijeli rat proveli u
Fonkiju, a svi smo zajedno prošli kroz pakao.
Uvjeravam vas da se ni prema kome nije po
stupalo na poseban način.
— Osim prema Alexiasu — reče Lomax.
— Čini mi se da sam već spomenuo kako su: ga otpremili u atenski glavni štab Gestapoa radi
drukčijeg, specijalnog postupka.
— Ali, zašto bi to učinili? — upita Lomax.
— Znali su da je surađivao sa mnom i s EOK
om na Kreti, ali je gotovo nevjerojatno da bi im
mogao reći nešto o ovdašnjoj općoj situaciji i
organizaciji što oni već nisu znali. Prema odred
bama "Ženevske konvencije imali su potpuno pra
vo da ga strijeljaju kao špijuna, a ipak nisu to>
učinili.
— S druge strane, oni bi redovito smaknuli
oficire Specijalne zračne službe kad bi ih zaro
bili, a to su propustili učiniti baš u vašem slučaju..
Lomax polako potvrdi glavom.
— To nikada nisam mogao dokučiti. Zašto me
Steiner nije dao strijeljati? Nisu me mogli čuvati
za Kretu, jer je opće pravilo bilo da se izvrši
javno smaknuće pred mjesnim stanovništvom,,
tamo gdje je zarobljenik uhvaćen.

— Kad već tražite nekoga koji se ne uklapa

u opću sliku, mogu dodati da je tu i Katina —
reče mirno Van Horn.
Lomax ga začuđeno pogleda.
— Zaboga, budite pametni! Znamo dobro što se tamo dogodilo.
— Za to imamo samo njenu riječ. Ako sumnjičite njenog strica, onda je logično da i na nju
posumnjate. — Lomax se namršti i sjedne na stolicu preko puta, a Van Horn nastavi. — Još
nešto: čak i onda ako nas je Alexias izdao, to još uvijek ne objašnjava zašto su Nijemci
najprije njega uhapsili.
To se doista nikako nije slagalo. Lomax duboko uzdahne.
— Imate pravo, dakako.
— Zao mi je — reče blago Van Horn. — Ali, to se moralo reći. Što sad kanite učiniti?
Lomax ustane.
— Još uvijek mislim kako bi trebalo da što prije porazgovaram s Alexiasom. On je ipak, tako
reći, u središtu svega toga.
— Što mislite, hoće li htjeti da se susretne s vama?
— Zašto ne bi? Katina mi je rekla da živi sam na svojem imanju. Ako navratim tamo, neće
imati izlaza, zar ne?
— Dakako, svjesni ste toga kako on možda jedva čeka da se pojavite. Da po svoj prilici
stavljate glavu na kocku.
— To mi se već događalo — mirno reče Lomax.
Van Horn ustane i pođe do balustrade. Načas je stajao zagledan u more, a onda se okrene.

10*

— Ne mogu reći, Lomaxe, da sve to odobra

vam. Iskreno govoreći, držim da to zapravo uop
će nije važno. Ali, ako ikako mogu pomoći, po
moći ću. Za početak, možete posuditi džip.
Lomax odmahne glavom.
— Hvala, ali imam vremena da sve to izvedeni. Držim da ću se pješice popeti na planinu.
— Mogu li vas nagovoriti da ostanete na večeri?
— Ne bih rekao. Kao prvo, neću da Katina bude previše umiješana u sve ovo. Kad bi saznala
da namjeravam posjetiti njenog strica, vjerojatno bi pokušala da me spriječi.
— Što da joj kažem?
Lomax slegne ramenima.
— Sto god želite. Recite da ću joj se javiti.
Da želim nasamo promisliti o svemu.
Činilo se da ga Van Horn želi odvratiti, pa se Lomax hitro okrene, prođe kroz kuću i nađe se
u vrtu. Dok je išao prema glavnom ulazu, netko ga zazva po imenu i iz dvorišta se pojavi Jani.
— Zar nećete ostati na večeri?
Lomax zanijeka glavom.
— Imam hitnog posla, sine. Nešto što ne mo
že čekati. Reci Katini da mi je veoma žao.
Janijevo dječačko lice bilo je ozbiljno.
— Opet ćete se uvaliti u nevolju, gospodine
Lomaxe.
Lomax se široko osmjehne.
— Redovito je svaki put drukčije. Idi sad u
kuću! Vidjet ćemo se sutra.
Prešao je preko puta i počeo se uspinjati obronkom. Bilo je spokojno, neobično tiho razdoblje
između večeri i noći. Mogao je čuti udaljen

lavež pasa. Iz neke pastirske kolibe povjetarac je donosio vonj dima drva s vatre.
Kad je zastao da predahne, nasloni se na veliku stijenu i zapali cigaretu. Već je određeno
vrijeme bio svjestan da ga netko slijedi, pa se povuče u sjenu i pričeka. Trenutak zatim začuje
se štropot kamenja i pojavi se Jani koji se oprezno približavao.
Zastao je, očito oklijevajući. Lomax obiđe stijenu i potapša ga po ramenu.
— A kamo si se ti to zaputio?
Jani se smeteno osmjehnu.
— Nisam ništa loše mislio, gospodine Lomaxe. Mislio sam da možete opet upasti u neku
nevolju kao ono danas poslijepodne.
— E, pa nisi dobro mislio — reče Lomax. — Zna li Katina da si ovdje?
— Da sam joj rekao, i ona bi htjela da dođe.
Lomax ga odlučno okrene i gurne.
— Vrati se sad dolje u vilu prije nego što se
počne brinuti gdje si.
Dječak pođe. Jednom je zastao i osvrnuo se, ali Lomax stisne srce i mahnu mu neka ide. Jani,
očito preko volje, zađe u tamnu sjenu gudure. Lomax s osmijehom na usnama još časak
pričeka, a onda se okrene i počne nanovo uspinjati.
Kad je prešao rub visoravni nedaleko od vrha planine i nanovo ugledao Ahilovu grobnicu,
noć je već bila blizu.
Stajao je u neutješnoj sutonskoj svjetlosti dok je planina gorjela narančastom vatrom. Pod
njim je more bilo crno nad dubinama, a grimizno i

sivo uz obalu. Svjetla vile činila su se veoma udaljenim.

Sva ta ljepota bila je previše za čovjeka. Osjećao se neobično tužnim, lišenim svih emocija. A
onda se vatra na planini ugasi i obavije ga noć. Povjetarac je šaptao među stupovima hrama i
svuda je vladala samo tišina.
Osjeti hladnoću i zadrhta od iskonskog straha. Ovdje, navrh planine, stojeći među
razvalinama jedne drevne rase, bio je suočen s vječnom šutnjom i sa spoznajom o vlastitoj
nevažnosti u općem poretku stvari. Što god čovjek učini, ništavno je u krajnjoj analizi.
Budući da je tako, mogao je učiniti samo ono što treba da se učini i da se nada najboljemu.
Prešao je preko visoravni i počeo se spuštati prema drugoj strani otoka.
1.4.
LIJEPA NOC DA SE UMRE
Dok je između maslina silazio niz planinu, izišao je mjesec. U vjetru se osjećao okus soli.
Imanje je bilo obavijeno tamom udoline, tiho i spokojno. Nigdje nije bilo nikakva svjetla.
Prignuo se kraj ograde, a zatim oprezno prešao preko dvorišta.
Ispod verande je stajao star i istrošen kombi, preostao iz ratnih godina. Dotakao je hladnjak
kola. Bio je još topao. Zastao je na trenutak dok mu se lice lagano mrštilo, a onda se uspne
stubištem na verandu i otvori vrata. Sarke sablasno škripnuše, ali se nije čuo nikakav drugi
zvuk. Ušao je u kuhinju nastojeći da pogledom prodre tamu, ali onda naglo zastane, potpuno
siguran da nije sam.
Noga zastruže po popločenom podu i iz sjene progovori Dimitri Paros:
— Samo uđite, gospodine Lomaxe! Nadali smo se da ćete doći.
Lomax hitro odstupi za korak, ali ga nešto tako snažno udari usred želuca da se presavio

nadvoje. Pao je na koljena i polako se svalio* ustranu.

Upaljena svjetiljka osvjetljavala je prostoriju. Ležao je skupljenih koljena boreći se za dah..
Ruke su mu bile svezane na leđima.
Postao je svjestan glasova koji razgovaraju na. grčkome i glasnog smijeha, a tada ga netko
zgrabi za suvratak i podigne na noge.
Osim Dimitrija tu su bila još dva mladića istog kova. Bili su to mladi ribari u otrcanim
haljecima od jedrena platna i u pokrpanim trapericama. Jedan od njih tresao se od uzbuđenja^
dok je drugi stalno brisao nadlanicom znoj s čela.
Dimitriju je cijela glava bila u zavojima, a lice zgrčeno od boli.
— Umrijet ćete, Englezu! — reče dok su mu
oči bile poput kamena. — Zato što ste svojim pr
ljavim trikovima načinili budalu od mene pred
mojim prijateljima i zato što ste poslali mog oca.
u Fonki i u smrt.
Lomax je uspio da još jednom udahne zrak u, izmučena pluća, ali su mu usta bila tako
zapečena da nije mogao govoriti. Navlaži suhe usne i jedva protisnu:
— Nisam ja ni tvog oca ni bilo koga drugog;
poslao u smrt. Tvoj otac je bio hrabar čovjek i
ja sam gajio prema njemu samo poštovanje.
Dimitri ga nadlanicom udari po licu.
— Niste dostojni da govorite o njemu. — Nata
se okrene onoj dvojici. — Odvedite ga u kombi!
Odvukli su Lomaxa kroz vrata, strpali ga u kabinu starog kombija i gurnuli na pod. Jedan od
njih sjedne za volan, a Dimitri i onaj drugi zaobiđoše kola do drugih vrata.

Lomax se tako okrene da je, kad su se upalili farovi, gledao pravo u Dimitrija. Svirač na
buzukiju izvadi automatsku berettu kakvu su za vrijeme rata upotrebljavali talijanski oficiri i
pruži je drugom čovjeku.
 — Ako ti odavde do grada bude stvarao ikakve neprilike, ustrijeli ga.
— Što da radimo kad ga se riješimo? — upita ga sudrug.
— Vratite se pravo na imanje. Čekat ću da čujem dobre vijesti. — Nato se Dimitri okrene
prema Lomaxu. — Zao mi je što vas ne mogu sam ubiti, ali moram obaviti još jedan posao.
Riki i Nikita će se sasvim dobro pobrinuti za vas. Oni imaju gotovo isto toliko razloga da vas
mrze kao i ja.
— To vam nikada neće poći za rukom — reče Lomax.
Dimitri mu pijunu pravo u lice.
— To vam je za sreću, Englezu. Trebat će
vam.
On odstupi, a Riki se uvuče na sjedalo za suvozača i kombi krene neravnim tlom dvorišta.
Kad su zaokrenuli na stazu, Nikita prebaci mjenjač u najveću brzinu i grmljavina motora
ispuni malu kabinu.
Lomax se okrene porebarke i uzgleda. U svjetlu ploče s instrumentima Nikita, s ličnim
kostima koje su se isticale kao na kakvom oštrom reljefu, dok mu je znoj kapao sa zašiljene
brade, činio se gotovo neljudskim.
Riki, koji je pušio cigaretu, odbaci je kroz prozor i zapjeva. Grmljavina motora je nadvladala
glas, tako da su mu se usta otvarala i za

153;

tvarala, ali se činilo kao da ne izlazi nikakav zvuk.

U svemu tome bilo je nečeg nevjerojatnog, nečeg što se doživljava samo u noćnoj mori, i
Lomaxa prvi put zahvati strah.
— Čujte me — vikne u očajanju.
Ako ga je itko od dvojice i čuo unatoč urlanju motora, nisu to pokazali. Kombi poskoči preko
ruba druma i Lomax se nanovo skotrlja na lice. U njemu je sve više rasla panika. Uspije se
okrenuti na leđa i po vikne koliko ga je grlo nosilo:
— Poslušajte me, zaboga!
Učinak je bio gotovo čudesan. Kombi se zaustavi i istog časa Nikita isključi motor. Sjedili su
i gledali ga bez riječi, čekajući da on progovori, pa Lomax reče:
— To je ludo! Ako me ubijete, ništa nećete dobiti, a uvalit ćete se u nevolju.
— Imate likakvu bolju ideju? — upita mirno Riki.
— Bogat sam — reče Lomax. — A život mi mnogo vrijedi.
Težina šutnje koja je uslijedila dala mu je do znanja da je rekao nešto što nije trebalo reći.
Nenadano Riki opsova, podigne nogu i spusti je svom snagom na nezaštićeni vrat. Lomax se
počne gušiti, ali nakon nekoliko sekundi pritisak popusti.
— Jeste li ikad čuli za Georgiosa Samosa? —
upita Riki.
Lomax kimne glavom, osjetivši nenadanu hladnoću i shvaćajući što slijedi.
— Poznavao sam pastira koji se tako zvao. Pomogao mi je kad sam bio ovdje za vrijeme rata.
 — Bio nam je stric — reče Riki. — Brat našeg oca. Nijemci su ga gonili po ovoj planini sve
dok ga nisu ustrijelili kao psa.
— Mislite da se to.može novcem platiti, Englezu? — upita Nikita.
Na to Lomax nije mogao ništa reći, ništa što bi oni bili spremni saslušati. Ležao je
bespomoćno dok je Riki izvlačio veliki šareni svileni rubac i njime mu hitro začepio usta.
Nikita nanovo uključi motor i pokrene kola.
Bio je svjestan da su ušli u grad, jer je kombi usporio brzinu kako bi se mogao probiti kroz
uske ulice. Okrenuvši donekle glavu, kroz vjetrobran je mogao vidjeti krovove kuća.
Pošto se kombi konačno zaustavio i Nikita isključio motor, Riki prvi iskoči iz kola. Izvukao
je Lomaxa i stavio mu berettu pod nos.
— Radite točno što vam se kaže! — reče. —
Ne prisiljavajte me da upotrijebim ovo.
Zaustavili su se na kraju lukobrana, na mjestu koje je bilo najudaljenije od pristaništa. Bilo je
tamno i samotno. Jedini zvuk je dolazio od zapljuskivan ja vode o stupove starog drvenog
mosta ispod njih. Kad bi se negdje u daljini otvorila vrata kavane, glazba i smijeh kao da su
dolazili s drugog planeta. Dok su silazili kamenim stubama prema molu, Lomax zadrhta.
Stari, dvanaest metara dug čamac s dizelmotorom bio je privezan na samom vrhu mola.
Posvuda su ležale i vis jele mreže još vlažne od dnevne upotrebe, zaudarajući po ribi, dok je
pa

luba bila klizava od njihovih ljuski. Dok su mu vezivali ruke, gurnuše ga na mreže licem
prema dolje, a onda Nikita ode do krme i vrati se s hrpom teških lanaca. Baci ih na palubu
taka da su zaštropotali.
Riki preokrene Lomaxa i čučne kraj njega.
— To je za vas, Englezu. Znamo za jedno
mjesto udaljeno nekoliko milja. Tamno i spokoj
no i veoma duboko. Imat ćete ga samo za sebe.
Potapša Lomaxa po obrazu, ustane i okrene se bratu.
— Ja ću izvesti čamac. Pobrini se za vezove?
Nato ode u kormilarnicu, a Nikita najprije
oslobodi vezove na krmi, • pa se uputi prema pramcu. Cim je nestao s vida, Lomax se okrene
porebarke i očajnički počne natezati konopac kojim je bio vezan. Ali, to je bilo samo
gubljenje vremena.
Mol je bio tih i napušten u raspršenom žutom svjetlu jedne jedine svjetiljke. Nije bilo nikoga
da mu pomogne. Tada, negdje u sjeni, prevrnula se limenka i štropoćući zakotrljala palubom.
Dok se Lomax okretao da pogleda iza sebe, Nikita preneražena lica potrči prema krmi.
— Sto se to događa, dođavola? — poviče.
Nato se iz mraka izvuče golema crnobijela
mačka i počne mu se trljati o nogu.
On je podigne na ruke i srdačno je protrese.
— Stari vraže, natjerala si mi srce u grlo!
 Kad je spustio mačku i okrenuo se, motor zabruja razbijajući tišinu noći i čamac se počne
udaljavati od mola. Nakon nekoliko trenutaka

prošli su kraj svjetla na vrhu pristaništa i krenuli prema otvorenom moru.

S vode se dizala izmaglica, dajući joj neko posebno blistavilo. Nebo osuto draguljima bilo je
čudesno lijepo. Kad je Riki povećao brzinu, njegov brat priđe ogradi. Stajao je uz nju
dopuštajući da mu morska prašina prska u lice.
Dugo je tako stajao, a onda se okrene i zapali cigaretu. Šibica mu je treptala u skupljenim
šakama na trenutak osvijetlivši njegovo koščato lice.
Odbaci šibicu u more i pogleda dolje prema Lomaxu.
— Treba da budemo zahvalni Bogu na ovak
voj noći, Englezu. Lijepa noć da se umre.
Zubi su mu se bjelasali u tami. Počne nešto pjevuckati za sebe, a onda krene i izgubi se u
kormilarnici. Bez obzira što su mu usta bila začepi jena, Lomax potisne uzdah olakšanja. Već
neko vrijeme bio je svjestan da mačka nije prevrnula limenku dok su napuštali mol i da netko
čuči u tami iza gomile mreža.
Počne se odguravati prema natrag. Uto nečije ruke počnu odvezivati čvorove svilene šarene
marame i Jani Melos mu prošapta na uho:
— Ne uzrujavajte se, gospodine Lomaxe. Naj
prije ćemo skinuti ovo.
Lomax ispljune grudu zgužvane tkanine i duboko udahne svjež slani zrak. Nije gubio vrijeme
na nekorisna pitanja.
— Ako imaš nož, najbolje bi bilo da požuriš,
sine. Svakog trena će se vratiti.
Dječak je očito pritisnuo dugme noža kome iskače oštrica, jer se začuo oštar zvuk. Trenutak

potom Lomax je već trljao zglobove. Trgnuo se od boli kad je krv nanovo počela kolati
žilama. Upravo dok je Jani presijecao konopac kojim su mu bili vezani gležnjevi, motor je bio
isključen i čamac počne lagano usporavati brzinu. Dječak se povuče u tamu, a Lomax mu tiho
reče:
— Drži se što dalje od ovoga! Ne bih htio
da budeš povrijeđen.
Začu se glasan smijeh. Nikita iziđe iz kormilarnice i uputi se prema njima. Čučne kraj
Lomaxa i naceri se.
— Nije više daleko, Englezu.
Odjednom se ukoči, s lica mu nestane osmijeha i dok se nagibao naprijed, Lomax ga rubom
dlana osinu po dušniku.
Nikita ispusti strahovit davljenički krik, padne unazad i počne se bolno svijati palubom
hvatajući se rukama za vrat. Uto se iz kormilarnice pojavi Riki s berettom u ruci. Odmah
pripuca, pa Lomax nije imao drugog izbora nego da preko ograde naglavce skoči u vodu.
 Kad se voda sklopila nad njim, on se već okrenuo i zaronio ispod čamca. Uto mu kobilica
broda bolno ogrebe leđa. Izronio je na drugoj strani kraj kratkih ljestava kakve upotrebljavaju
spužvari, pa se uhvati za njih da povrati dah.
Voda je bila neobično hladna, pa se tresao uspinjući se ljestvama. Riki je stajao leđima
okrenut, zureći u more, i dok je Lomax prekoračivao ogradu, iza gomile mreža pojavi se Jani.
Ruka mu se podigla, na mjesečini oštrica bljesne poput srebra, ali se upravo u taj čas Riki
osvrne, izmakne u stranu, istrgne nož iz dječakove ruke i zavitla ga u more. Jani počne od
stupati i on pođe za njim lica zgrčena od srdžbe, Prijeteći je ispružio berettu.
Gotovo dva metra dugo motka sa šiljkom za izvlačenje velikih riba visjela je na kuki kraj
kormilarnice. To je bilo jedino moguće oružje. Lomax je zgrabi i pohrli naprijed.
— Ovdje sam, Riki — vikne.
Grk se osvrne, vilica mu se opusti od zaprepaštenja, a onda se počne okretati podižući pištolj.
Lomax ne pazeći nasrnu, kuka probije čvrsti kaput od jedrenog platna i prodre ispod pazuha.
Riki kriknu, smjesta ispusti oružje, posrnu unazad trgajući motku koju je Lomax čvrsto
držao. Riki uspije izvući šiljak iz rane i svali se na hrpu mreža zavijajući od bola.
Jani zatetura sve do ograde i nasloni se na nju dok mu se dječačko tijelo grčilo. Lomax
podigne berettu i priđe mu. Dječak se okrene brišući usta nadlanicom i bez uspjeha
suzdržavajući suze.
— Mislio sam da ste mrtvi — reče. — Mislio
sam da ste potonuli zauvijek.
Lomax ga nježno odgura do kormilarnice.
— Uđi i pričekaj me. Neću dugo.
Zatakne berettu za pojas hlača i spusti se u potpalublje. Bilo je mračno i zagušljivo, ali on
ipak uspije pronaći ručnik, pa se vrati na palubu.
Riki je čučao kraj brata koji je ležao veoma mirno s glavom okrenutom ustranu, dok su mu
bjeloočnice svjetlucale u žutoj raspršenoj svjetlosti Što je dopirala iz kormilarnice.
Lomax klekne na koljeno, smota ručnik u debeli svitak i pruži mu ga.
— Ako ovo budeš držao pod pazuhom što
čvršće možeš, možda ćeš poživjeti toliko da vi
diš liječnika.
Na svjetlu svjetiljke Rikijevo je lice bilo bolesnožuto. Buljio je ukočenim očima.
— Mrtav je — reče tupo. — Moj brat je
mrtav.
Lomax mu odvoji ruku od tijela i utisnu mu svinuti ručnik pod pazuho. Riki i ne pokuša da
mu se odupre. Samo je sjeo kraj tijela svog brata pritišćući ozlijeđenu ruku na grudi. Sit
svega, Lomax se okrene i pođe u kormilarnicu.
Naslonio se na vrata i sklopio oči. Bilo mu je kao da je potpuno sam. Preplavila ga je tama
obarajući se na njegovo tijelo strahovitim bestežinskim pritiskom. Bio je izgubljen, osamljen
u mraku, naslijepo tražeći svjetlo. Nato mu neka ruka dotakne mokri rukav. Otvori oči i
pogleda dolje prema Janiju.
Dječakovo je lice bilo blijedo i zabrinuto. Lomax ga potapša po obrazu da ga umiri.
— Sve je u redu, Jani. Nisam više tako mlad
kao što sam bio, i to je sve.
 Ali, nije to bilo ni približno sve. Bilo je mnogo više od toga. Pogleda kroz prozor na Riki ja
koji se zgurio kraj bratova tijela i hitro odvrati pogled osjećajući mučninu.
Dok je pritiskao starter, ruke su mu drhtale. Motor astmatično zakašlje, a onda zagrmi.
Upravio je čamac prema obali u širokom brišućem luku i rekao:
— Sad mi možeš ispričati kako si se uspio
stvoriti na čamcu.

— Namjesto da se vratim u vilu kao što ste

srni rekli, pratio sam vas preko planine do imanja
— objasni Jani. — Kad su vas izvukli iz kuće i
strpali u kombi, popeo sam se straga na rezervni
kotač.
— Mora da je to bila prilično neugodna vožnja — reče Lomax.
— Moglo je biti i gore. — Dječak slegne ramenima. — Htio sam poći do Kitrosa, ali vas
nisam htio ostaviti. Zbog svjetiljke nisam mogao prijeći preko mola, pa sam sa žala doplivao
do čamca i popeo se na krmu. Onda sam prevrnuo limenku. — Oklijevao je načas, nesiguran.
— Jesam li dobro postupio, gospodine Lomaxe?
Lomax mu se srdačno osmjehne.
— Počinjem se pitati kako sam se dosad us
pijevao snalaziti bez tebe.
Magla što se u spiralama dizala s površine vode postala je ponešto gušća, ali za nekoliko
•minuta ugledao je svjetla luke i promijenio kurs.
Dok su prolazili kraj vrha pristaništa, Jani pođe na palubu i već je stajao spreman s vezom u
rukama. Lomax smanji brzinu i isključi motor kad su bili samo nekoliko metara udaljeni od
mola. Nije dobro procijenio razdaljinu, pa čamac udari bokom o stupove raskolivši drvo. Od
•udarca zatetura kormilarnicom.
Kad je izišao na palubu, Jani je već bio na molu stručno omatajući vez oko željezne bitve.
Nakesi se.
— Kad ste posljednji put pristajali brodom
u luci, gospodine Lomaxe?

.n Tamna strana otoka

— Doveo sam nas kamo treba — reče Lomax. — A to je jedino važno. Koliko ima do
policijske stanice?
— Nalazi se odmah iza ugla — reče Jani. — Samo nekoliko minuta. Da li da dovedem
nareda nika Kitrosa?
Lomax potvrdi glavom.
— Čekat ću ovdje.
Muklo bubnjanje odjeknu preko vode dok je dječak pretrčavao daskama mola, popeo se na
obalu i nestao u tami.
 Kad se Lomax okrenuo, Riki je bio na nogama. Stajao je raskoracen i gledao bratovo tijelo
čvrsto pritiskajući ozlijeđenu ruku uz grudi
— Tko je tebe, tvog brata i Dimitrija nahuc
kao na mene? — upita ga Lomax. — Je li to bio
Alexias Pavlo?
Riki polako uzgleda. Na žutom svjetlu svjetiljke oči su mu bile crne jame, lice mu se sjala od
znoja, prava maska bola.
Ništa nije rekao, pa ipak se među njima poput živog bića ispriječila mržnja, tako da Lomax
zadršće kao da mu je netko negdje prešao preko' groba. S vode se dizao povjetarac prodirući
kroz. njegovu mokru odjeću. Okrene se, prekorači og)radu i uputi se preko mola. Kad je
stigao do? obale pokoleba se. Znao je da bi bilo najrazboritije pričekati Kitrosa i sve prepustiti
njemu. A onda se sjeti Dimitrija koji tamo na imanju čeka obavijest o njegovoj smrti i obuzme
ga srdžba. Uđe u kombi i trenutak kasnije već je vozio velikom brzinom.

Kad se nizbrdicom dovezao u udolinu i pred kuću imanja, iz tame ga pozdravi osamljeno
svjetlo. Zustavi kola, isključi motor i ostade sjediti promatrajući verandu. Trenutak potom
skoči na tlo i krene uz stubište.
Izvuče berettu iza pasa. Držeći je otkočenu uz desni bok uđe u kuću. U kuhinji je vladao
mrak, ali se ispod vrata što vode u sobu za boravak probijao uski trak svjetla.
Stajao je svjestan sablasnog muka, apsolutne tišine. Samo se negdje u daljini čula grmljavina
što prijeti. Otvori vrata i tiho ali odlučno uđe u sobu za boravak.
Na ognjištu je pucketala vatra, na stolu u sredini sobe gorjela je svjetiljka žutim plamenom
odgoneći sjene u kutove.
A tada na pokrivaču od ovčje kože zapazi prevrnutu bocu koja je pala sa stola. Crno se vino
razlilo podom poput krvi i doteklo sve do nogu što su se pružale iz sjene velike stolice s
naslonom poput krila, koja je stajala kraj ognjišta.
Zauvijek ukočenim, široko otvorenim očima Dimitri Paros je gledao u strop s licem
smrznutim u poluosmijeh. Ispod brade mu je stršila od roga načinjena ručka noža koji mu je
dugom oštricom kroz nepce prodro u mozak.
U ruci je još uvijek stezao vinsku čašu čija se sadržina prolila na pod kraj njega. Lomax
zatakne berettu za pas i klekne na koljeno.
Nadlanicom je dotaknuo blijedo lice. Bilo je još uvijek toplo. Očito je upravo umro. Lomax
uzdahne i počne ustajati.

ii"

Laki dašak mu dotaknu vrat i vrata škripnuše. Poznati glas reče:

— Molim te da budeš veoma miran!
Teško se oslanjajući o štap u prostoriju uđe Alexias Pavlo. U drugoj ruci je čvrsto držao
mauzer. Oduzme Lomaxu berettu i stavi je u džep, a onda pogleda dolje u Dimitrija.
Kad je nanovo pogledao Lomaxa, lice mu je bilo zamračeno osvetom, nemilosrdno, isklesano
od kamena.
— Sad ću te vidjeti na vješalima, kapetane
Lomaxe.

15.
U SJENI VJEŠALA
Ćelija je bila mala i gola, obijeljenih zidova i osvijetljena jednom žaruljom. Prozor s
rešetkama, umivaonik, ugrađen krevet na kome je ležao, i to je bilo sve.
Vrata su bila ojačana željeznim okovima, a kroz uski rešetkasti otvor na vratima mogao se
vidjeti samo mali dio hodnika. Iz pravca ureda dopirao je do njega prigušeni žamor glasova.
Omotao se pokrivačem ne bi li ublažio oštru hladnoću koja mu je prodirala kroz vlažnu
odjeću i pušio jednu od cigareta što mu ih je dao Kitros.
Kroz rešetke prozora mogao je vidjeti tamnomodro noćno nebo i raspršene zvijezde. Nanovo
se javi udaljena grmljavina. Ustane i priđe prozoru. Daleko iznad mora, na horizontu zapaluca
munja.
U hodniku se začuju koraci. Dok se okretao, Stavrou, ključar, visok, krupan čovjek u
zgužvanoj kaki uniformi, već je otključao vrata.
Lomax odbaci pokrivač na krevet i iziđe u hodnik.

— O čemu se radi?
— Narednik razgovara s ocem Ivanom — reče Stavrou. — Prije nego što ode, stari bi htio
porazgovarati s vama.
Ured je bio pun sjena. Jedina rasvjeta bila je svjetiljka sa zelenim sjenilom, koja je stajala na
stolu. Otac Ivan je sjedio za stolom, s rukom na čelu, a Kitros je stajao kraj prozora. Kad je
Lomax zastao na vratima, starac nekako oštro okrene glavu.
Cijeli dugi trenutak među njima je vladala šutnja, a onda se ovaj s mukom digne.
— Mogu li išta učiniti za vas?
— Držim da ne možete — reče Lomax.
— Narednik Kitros mi je rekao da ste za ovo optužili Alexiasa Pavla — reče mirno svećenik.
— A vi, kako pretpostavljam, ne smatrate da je za to sposoban — reče Lomax.
— Za ubojstvo? — Otac Ivan slegne ramenima. — U svakom od nas je vrag. Međutim,
Alexias Pavlo je ove večeri, kao i svakog četvrtka već godinama, bio kod mene. Igrali smo
šah sve do devet i pol.

— Ipak je još uvijek imao vremena — reče Lomax tvrdoglavo.

— U to se teško može povjerovati.
U taj.tren odjekne udarac kamena o kapke
prozora.
— Postaju neugodni — reče Kitros.
Otac Ivan i Lomax također priđu prozoru. Kroz uske proreze kapaka Lomax ugleda dvadeset
do trideset ljudi koji su stajali u malim skupinama. Neki su razgovarali, a drugi jednostavno
gledali prema policijskoj stanici.
— Što žele? — upita.
— Vas, čini mi se — odgovori mirno Kitros.
— Proći će mnogo vremena prije nego što otok doživi kraj ovih noćašnjih zbivanja — reče
otac Ivan navlačeći ogrtač.
— I, dakako, ja sam za to kriv! — reče Lo;max.
— U ovom životu teško je sa sigurnošću utvrditi tko je kriv za bilo što — reče starac. —
Sigurno je samo ovo: dva su čovjeka mrtva. Trebalo je da otplovite onim brodom, gospodine
Lo3naxe. Sada mi je jasno da smo vas morali prinuditi da odete.
Lomax sjedne i uzme cigaretu iz omota na stolu.
— Bilo bi to vraški zgodno za sve vas, oče.
Mogli biste i dalje vjerovati kako sam za sve
ja kriv. Da čovjek koji je odgovoran za tolika
zla nije nitko od vaših ljudi.
Starac ga pogleda i namršti se pomalo zbunjeno. Na trenutak se činilo da će progovoriti, ali
se onda, očito, predomislio. Okrene se Kitrosu.
— Sada moram ići. Treba još da posjetim roditelje Nikite Samosa.
— Hvala vam što ste došli, oče — reče Kit
TOS.
— Zapovjedit ću ovim ljudima vani da se
vrate kućama — nastavi starac. — Ako me kas
nije budete trebali, ne oklijevajte da me po
zovete.
Nanovo se okrene Lomaxu oklijevajući, a onda krene prema vratima. Kad su se vrata
zatvorila za njim, Kitros priđe prozoru. Nakon nekog vremena zadovoljno progunđa.
— Odlaze li? — upita Lomax.
— Zasad, ali vratit će se.
Stavrou je u sjeni poslovao oko stola i malog kuhala na špirit na kojem je vrila voda u>
lončiću. Lomax udahne miris dobre kave. Bila. je vrela i odjednom ga ispuni novim životom,,
pa s užitkom uzdahne i zapali još jednu cigaretu.
Kitros sjedne s druge strane pisaćeg stola. Utakne tursku cigaretu u jednostavni srebrni usnik
i zapali je. Nagne se unazad, tako da je bio na rubu svjetlosnog kruga, s licem u sjeni.
— Nešto me zbunjuje — reče. — Dimitri Paros je volio sudjelovati gotovo u svemu što se
događa, pa se ipak odlučio da propusti zadovoljstvo kako bi osobno uklonio čovjeka koga
mrzi. Pitam se zašto.
— Rekao je da mora obaviti neki posao.
— Mora da je to bilo nešto važno.
Kitros otvori ladicu i izvadi berettu i nož kojim je ubijen Dimitri. Bio je to običan nož s malo
zakrivljenom ručkom od roga, s okovom od mjedi. Kitros palcem pritisne dugme i kao
kakvom čarolijom pojavi se dvadesetak centimetara, duga oštrica.
On je vrati na mjesto i namršti se.
— Ne čini li vam se da je to prilično neobičan način da se probode i ubije čovjeka?
— To je stari komandoski trik — reče Lomax. — Dajte da vam pokažem!
 Uzme nož i ustane držeći ga skrivenog u dlanu desne ruke spuštene niz bok. Nenadano
podigne ruku i oštrica iskoči kao zmijski jezik. Odloži nož na stol s vrškom unaprijed i
nanovo sjedne.
— To je zgodan način da se ubije čovjeka sprijeda i na blizinu. Smrt je trenutačna, jer oštrica
prodre u mozak.
— I to je način na koji je ubijen Dimitri Paros?
— Siguran sam. Na licu mu je još zaostao osmijeh. Mora da ste to i sami primijetili. Ubio ga
je netko koga je on dobro poznavao, pa mi je drago što mogu naglasiti kako je teško zamisliti
da bi se meni osmjehivao.
— Poen za vas — dopusti Kitros. — Samo ja to ne bih nazvao ugodnim osmijehom.
— Nije bilo ničeg ugodnog u vezi s tim gadom — reče Lomax. — Osim toga, da sam ga htio
ubiti, zašto bih upotrijebio nož kad sam imao berettu.
Kitros uzdahne.
— Sve je to zamršeno, gospodine Lomaxe. Da ste me bar pričekali na molu! Sve bi moglo
biti posve drukčije.
— Povijest mog života! Što sad predstoji?
— Postoje različiti neriješeni problemi. Autopsija, na primjer. Upravo je obavlja doktor
Spanos. Potom ...
Stavrou im priđe mašući ključevima, pa Lomax reče s gorčinom:
— Drugim riječima, ja sam još uvijek prvi na popisu.
— Bojim se da je tako — složi se Kitros.
— Postupajte kako vas volja. Samo ne zaboravite da sam engleski državljanin.
Kitros kimnu glavom.
— Javit ću se radiom Kreti. Smjesta će oba
vijestiti vašu ambasadu u Ateni. Je li to sve?

— Ne bi bilo zgorega da se presvučem. Odjeća mi je još uvijek prilično vlažna, a u onoj ćeliji
je veoma hladno.
— Vidjet ću Što mogu učiniti — reče Kitros. — A sad mi morate oprostiti. Treba da obavim
još mnogo toga.
Stavrou odvede Lomaxa u ćeliju i zaključa vrata. Kad je ovaj otišao, Lomax prebaci pokrivač
preko ramena i sjedne na krevet naslonivši se leđima o zid.
Da je bar pričekao Kitrosa na molu! Ali, sad je već prekasno za takva razmišljanja. Upao je u
mrežu okolnosti koje su govorile protiv njega, pa je sad već suđen i osuđen.
U hodniku odjeknuše koraci. Kad se okrenuo prema vratima, u rešetkastom otvoru pojavi se
lice. Stavrou otključa vrata i baci na krevet vuneni džemper.
— Evo vam barem nešto da obučete!
Lomax smaknu kaput i dohvati džemper. Dok
ga je navlačio preko glave, u sjeni se začuje kretanje i pojavi se Katina.
Lice joj je bilo veoma blijedo, a oči poput tamnih dubina. Dok su oni bez riječi stajali u svom
vlastitom, samo njihovom svijetu, Stavrou pročisti grlo.
— Samo pet minuta!
 Vrata se zatvoriše, ključ se okrene u bravi i oni ostanu sami. Ona podigne ruku i nježno mu
dotakne lice.
— Jesi li dobro? Nisu li te povrijedili?
— Samo nekoliko ogrebotina. Nije spomena vrijedno.

Tek sad primijeti da joj teku suze i privuče je da sjedne na krevet.

— Što je, Katina?
— Pošla sam do Brodića da zamolim strica neka pomogne, ali me nije htio ni vidjeti. Nikoli i
ostali iz njegove bande nasmrt se opijaju. Bilo je užasno.
— Misliš da ćemo s njima imati nevolja?
Ona polako kimne glavom.
— Vjerujem da namjeravaju sve srediti na
svoj način, ako ikako budu mogli.
— Jesi li to rekla Kitrosu?
Odmahnula je glavom.
— Očito je izišao malo prije nego što sam
ovamo stigla.
Lomax polako ustane. Osjeti da mu želucem mili nešto veoma neugodno.
— Sve se to ne čini baš povoljnim, zar ne!
— Vani, na ulici čeka bar četrdeset do pedeset ljudi — reče ona. — A svakog minuta pristiže
ih sve više.
Usta su mu se naglo osušila i on se nanovo gotovo svali na krevet. Uto ona iz džepa kožuha
izvuče automatski pištolj i pruži mu ga.
— Bojim se da je prilično star, ali to je naj
bolje što sam mogla nabaviti.
On šakom stisne istrošeni držak i namršti se.
— Preporučuješ mi da ga upotrijebim?
— Zar je Dimitri Paros vrijedan da se umre?
U tom trenutku kad je doznao kako i ona
vjeruje da je on ubio Parosa, shvati koliko je beznadan njegov položaj ako ostane.
— Kako to zamišljaš? — upita je. — Cak ako i savladam Stavroua, ne mogu samo tako izići
kroz prednja vrata. Postoji li stražnji izlaz?
— Straga je samo zidom ograđeno dvorište, a iza njega su isto takva dvorišta, sve dok se ne
stigne do uskog prolaza što vodi sve do obale. Čekat ću s džipom ispred vijećnice.
— Ne zaboravi da je posvuda mrak — reče on. — Moglo bi se dogoditi da zalutam.
Ona odmahne glavom.
— Ali ne s Janijem koji će te voditi. Eno ga vani.
— A što će biti dalje?
— O svemu sam se dogovorila s Oliverom — reče mu mirno. — Ja te samo moram dovesti
do vile. On će pripremiti čamac za plovidbu. Za dvanaest sati možeš biti u Turskoj. Doista je
sve posve jednostavno.
Upravo joj je htio reći da u životu ništa nije tako lako i da ubojica ne može naći utočište ni na
vrhu svijeta, ali nije bilo vremena. U hodniku se začuše koraci, a onda se ključ okrene u bravi.
Lomax počne ustajati, ali ga Katina uhvati za rukav.
 — Nemoj ga povrijediti! — prošapće. — Do
bar je čovjek.
On kratko kimne glavom i pričeka držeći automatski pištolj uz bok. Vrata tresnuše o zid i uđe
Stavrou.
— Žao mi je, Katina — reče — ali sad već
moraš otići. Ako te Kitros ovdje zatekne, nastat
će pakao.
U taj tren okrene se prema Lomaxu i nađe se suočen s otvorom cijevi pištolja. Lice mu je pro

blijedilo, a ramena se spustila. Činilo se da je odjednom ostario za deset godina.

Nanovo se okrenuo Katini i ogorčeno rekao:
— Kučko! Zbog ovoga ću izgubiti službu.
— Samo radite što vam se kaže i ništa vam se neće dogoditi — reče mu Lomax. — Skinite
kravatu i opasač, pa legnite potrbuške na krevet.
Stavrou protiv volje posluša, a Lomax pruživši pištolj Katini čvrsto mu sveže zapešća i
gležnjeve. Kao čep za usta upotrijebio je njenu maramu.
Izižli su, pa on zaključa ćeliju i pođe za Katinom u ured. Ona zastane pred vratima i bez riječi
uzgleda prema njemu. On joj načas čvrsto stisne ruke i ona ode. Zaključao je vrata za njom.
Kad je pogledao kroz proreze kapaka, ugleda gomilu što se u skupinama natiskivala ulicom.
Cuo je glasove i razaznao prijetnje. To je bio začetak nasilničke rulje. Trebao joj je samo
predvodnik, netko koji će smoći toliko hrabrosti da ih povede unutra. Padne mu na pamet da
neće dugo potrajati, pa će se već netko naći.
Kad je vidio kako se Katina odvozi, pođe hodnikom do stražnjih vrata. Bila su osigurana s
dva zarđala zasuna. Prilično teško ih je otkračunao, a onda pokuša otvoriti vrata. Budući da se
ni tada nisu pomakla, zatakne automatski pištolj u stražnji džep hlača i počne iskušavati
petšest ključeva s koluta. Četvrti ključ se okrene u bravi, Lomax otvori vrata i oprezno iziđe.
Bilo je veoma tiho. Zasta je na trenutak čekajući da mu se oči pri viknu na tamu prije nego
što pođe dalje.

Zid je po svoj prilici bio visok oko tri i pol metra. Zastao je da ga promotri sve do vrha,. ali se
uto začuje kako se kamen omaknuo pod obućom, a odmah zatim kraj njega je već stajao Jani.
— Ovamo, gospodine Lomaxe — reče. — Tamo u kutu je stara maslina.
— Prava si ljudina! — Lomax mu položi ruku na rame. — Hajdemo! Nemamo mnogo
vremena.
Dječak pođe. Lomax ga je sustopice slijedio. Žbuka između kamenja počela se već runiti
ostavljajući dobra uporišta, pa je Lomax između masline i zida brzo napredovao. Za nekoliko
trenutaka bio je na vrhu.
Dječak se nije zaustavljao sve dok nisu preskočili još nekoliko zidova i konačno se našli u
nekakvom skladištu drvene građe. Prišao je širokim dvostrukim vratima, otvorio okance i
pogledao van. Odmah zatim kimnuo je glavom i provukao se kroz odškrinuta vrata.
Nalazili su se u popločenom uskom prolazu koji je vodio između kamenih zidova. Posvuda je
vladao mrak. Tek na pola puta iz zida je stršila jedina ulična svjetiljka.
 Jani se upravo okrenuo i zaustio da nešto kaže, kad se s drugog kraja prolaza začuje kretanje i
neki glas vikne na grčkome:
— Bježi! Englez bježi!
Istog časa ispaljena su dva hica, tako brzo da se svakome, osim onom koji ima uvježban sluh,
moglo učiniti da je ispaljen samo jedan hitac. Jani potrči što ga .noge nose, a Lomax iz
stražnjeg džepa trgne automatski pištolj da odgovori vatrom. Povuče obarač, ali pištolj zataji.
Još uvijek stežući u ruci nekorisno oružje, on se okrene i potrči. Oči su mu bile prikovane uz.
svjetiljku na pola puta prolaza. Teški koraci pa kamenim pločama iza njega odjekivali su od
zidova. Nanovo se začuje hitac i nešto mu prozuji kraj uha.
Upravo tada Jani je protrčavao ispod svjetiljke. Osvrnuo se da pogleda unatrag, pa Lomax
zavitla automatski pištolj u svjetiljku. Prolaz odjednom obavije tama. Lomax gurne Janija da
nanovo potrči.
Začas stigoše do kraja prolaza. Jedva hvatajući dah, Jani dovikne preko ramena:
— Pazite, gospodine Lomaxe! Evo nas nano
vo na obali.
Usporio je trk i odmah iza ugla utrčao u raširene ruke kršnog ribara.
Ovaj srdito opsova i uhvati dječaka za košulju. Lomax brzo pritrča, uhvati ribara za desni
zglavak i koristeći se bokom kao polugom pribije ribara uz zid.
— Kidaj, Jani! — žurno mu reče, a Jani su
ne preko ulice i nestane u mraku.
Ribar se otrgne i krene naprijed ispruživši goleme ruke. Lomax hitro odstupi za korak i udari
ga u želudac. Dok je čovjek padao, Lomax postane svjestan zbrkanih povika, okrene se i vidje
da nije ni pedesetak metara udaljen od Brodića.
Pred Brodićem je bio parkiran već prepun, kamion, dok se oko njega skupljalo još ljudi. Na
svjetlu što je prodiralo kroz prozore, posve jas
175.

no je vidio kako Nikoli Aleko gleda prema njemu. Kad su ga prepoznali, gomila odjednom
zaurla. Lomax potrči da spasi goli život.
Skrenuo je u strmu ulicu što vodi prema trgu, okliznuo se o zaobljene ploče, a za sobom
začuje dublji zvuk motora kad je kamion krenuo
uzbrdo.
U noćnom zraku su se nadvikivali glasovi koji požuruju vozača, a nekoliko ljudi je iskočilo i
potrčalo za njim, nadajući se da će na uzbrdici biti brži negoli pretovareni kamion.
Još jednom se okliznuo i pao. U noć se diže urlik nalik na glasan lavež. Digao se i dotrčao
na trg.
Netko pripuca iz sačmarice. Sagnuo se i sačma zafijuka kroz zrak iznad njegove glave. Uto
se pojavi džip i pobočke se poče klizati po vlažnim pločama kad je Katina naglo zakočila.
Ona ustane, prisloni pušku o rame i ispali četiri metka koji se odbiše od tla ispred kamiona
prinudivši ga da stane, a one koji su bili na nogama da potraže zaklon.
Čekala ga je podignuta ovratnika svog kožuha, lica kao da je isklesano od kamena, držeći
vinčesterku s dalekozorom, pušku koju joj je dao na imanju one davne noći.
Gotovo se srušio na sjedalo za suvozača, a ona mu pruži vinčesterku i mirno upita:
— Što je s Janijem?
 — Upali smo u malu gužvu — izgovori bez daha — ali, s njim je sve u redu. Zaboga, gubimo
se odavde!
Ona uključi motor i veoma brzo krene preko trga. Kad su zašli u uski put što vodi izvan grada

i preko mosta, pojavio se drugi kamion. Lomax na trenutak ugleda preneraženo, prestravljeno
lice vozača prije nego što je okrenuo volan udari vši vozilom o zid. Put je bio zakrčen.
Katina brzo poveze natraške i nanovo krene preko trga. Drugi je kamion već savladao
uzbrdicu i sad se brzo kretao da zakrči jedini preostali izlaz, drum prema drugoj strani otoka.
Vozač je u posljednjem trenutku zakočio da izbjegne sudar i Katina krene džipom tamnom,
zavojitom ulicom između kuća, a onda blatnjavim drumom što vodi prema imanju.
Sto god sad da se dogodi, preostao im je samo jedan put kojim mogu stići do vile. Preko
planine i pješke.

12 Tamna strana otoka

16.
BIJEG PREMA SKLONIŠTU
Stigli su na imanje dobrih pet minuta prije kamiona. Katina zaustavi džip u dvorištu, pokraj
štaglja. Lomax siđe, prigne se nad valovom i pljusne vodu u lice. Kad je podigao glavu,
primijeti da ga ona pomalo radoznalo gleda.
— Sto je? — upita.
— Nekad smo već stajali ovdje — odgovori.
mu polako.
On kimne glavom.
— Sjećam se. Uzdrhtala je.
— Je li to onda ili sad, Hugh?
— Ne znam, Katina — reče ozbiljno. — Mož
da je na neki čudan način jedno samo dio dru
goga.
Ona posegne i prihvati ga za ruku, a on u tom trenu potpuno sigurno shvati da je ona ono što
je uvijek želio. Poljubi je u usta, a iza njih kamion prijeđe preko ruba udoline i krene nizbrdo
prema imanju.

Prešli su preko dvorišta, sagnuli se iza ograde i kroz maslinik krenuli uz obronak. Katina je
vodila. Bez obzira na mrak, kretala se sigurno poznatim tlom.
U daljini zloslutno, poput topovskog pucnja, odjekne grom. Inače je nad svime, kao kakav
pokrov, visjela čudna, neprirodna tišina. Dolje, u dvorištu, kamion se zaustavio, motor presta
raditi i začuje se tresak vrata.
Katina iziđe iz zaklona maslinika i krene preko pustog obronka. Lomax požuri za njom.
Upravo u taj tren gomila oblaka odvalja se s mjeseca. Odjednom se sve kupalo u okrutnoj
bijeloj svjetlosti.
 Kad su ih ugledali, odozdo se začuje nenadani krik. Lomax se okrene i baci kratak pogled u
udolinu. Mogao je sve posve jasno vidjeti, kamion usred dvorišta i bijela lica ljudi koji
gledaju prema gore. Iza njih drugi se kamion već spuštao stazom prema imanju.
Katina je već prevalila pola puta uz pusti obronak, pa on opusti remen na vinčesterki, prebaci
je preko grudi i požuri za Katinom.
Bio je to neobičan osjećaj da te opet gone. Osjećao je staro, poznato uzbuđenje koje prožima
meso i izoštrava sva osjetila. Zastao je na rubu malog platoa i načas pogledao prema dolje.
Vidio je kako se haj kaci već svrstavaju u iskidani lanac i kreću uz padinu. Neki su od njih
nosili svjetiljke, a kad se i drugi kamion zaustavio, začuje se uzbuđeni lavež pasa.
Odjekne pucanj i metak fijukne u noć izgubivši se u prostoru bez nade da će pogoditi cilj.
Lomax se povuče za korak da ga ne mogu vidjeti.

12*

Katina mu priđe zabrinuta lica.

— Kitros ne može biti s njima. On to nikad
ne bi dopustio.
Lomax nadlanicom otare znoj s obrva.
— Nema razloga za zabrinutost. Dobro smo
odmakli.
Ona odmahne glavom.
— Ne budi tako siguran! To su uglavnom ra
tari i pastiri. Poznaju planinu. Mogu se kretati
dvostruko brže negoli mi.
Namjesto da ukoso presiječe strmi obronak, ona pođe ravno prema gore, pa i Lomax krene za
njom. Kosina je postajala sve strmija, tako da je na kraju bila gotovo okomita, s ponekim
čuperkom oštre trave što izbija iz gole stijene.
Stigli su do podnožja izbočine od odronjenog kamenja i škriljevca. Ona zastane i baci pogled
preko ramena.
— Možeš li? — upita ga zabrinuto kad joj
se pridružio.
On se uspije osmjehnuti.
— Recimo da nisam više tako mlad kao što
sam bio.
Nastavila se penjati, polako i sigurno, provjeravajući svaki busen, svaki grm, svaku stijenu.
Lomax ju je slijedio. Nakon nekog vremena zaboravio je ljude koji ih gone, zaboravio je
opasnost i obuzme ga čudna radost.
Jednom se čvrsto oslonio na veliku oblu stijenu i ona se oslobodi ležišta, tako da se morao
brzo baciti u stranu. Stijena odskoči i strovali se niz padinu, dok je zvuk njene grmljavine
odjekivao u noći.

Načas zavlada posvemašnji muk, a onda se odozgo začuje miran Katinin glas:
— Jesi li čitav?
— Zasad jesam — odazva se tiho i nastavi se penjati.
Casak zatim tlo postane ravni je i on se nađe na rubu prostrane visoravni. Okrene se i uporno
zagleda u tamu udoline, ali nije mogao zapaziti ni traga gonitelja.
Priđe mu Katina.
— Pošli su lakšim putem — reče. — Sjećaš li se staze kojom smo krenuli one prve noći kad
sam te odvela u vilu?
— A kuda ćemo sad? — upita Lomax.
Ona se okrene i pokaže golemi kameni zid pred njima s druge strane visoravni. Zapljuskivala
ga je mjesečina, a raspukline i rasjekline širile su se preko njega poput tamnih prstiju. Lomax
tiho zazviždi.
— Jesi li sigurna da je to moguće?
Kimnula je glavom.
— O da, popela sam se na taj stjenjak ne
koliko puta još dok sam bila djevojčica. Uopće
nije tako strašno kao što se čini.
Kad ga je zabrinuto pogledala, on se osmjehne.
— Pa i tako nemamo mnogo izbora, zar ne?
Ona se okrene i pođe preko visoravni birajući put između povelikih stijena. Kad su stigli do
podnožja stjenjaka, Lomax primijeti kako stijena zapravo i nije okomita nego da se sastoji od
ponešto ukošenih velikih kamenih ploča, većinom polomljenih i prošaranih s tisuću rasjeda.

Katina se odmah počela penjati, pa i Lomax pođe za njom. Pogledao je dolje tek onda kad se
popeo desetakpetnaestak metara. Načas mu se učinilo kao da lebdi u prostoru i da ga neka
divovska ruka nastoji otrgnuti od stijena. Duboko udahnu i sklopi oči. Kad ih je otvorio, sve
je opet bilo u redu.
Iza toga više nije gledao dolje, nego se postojano i snažno penjao. Pet minuta kasnije uspeo
se preko ruba na prostrani izbojak koji je dijelom natkrivala istaknuta kamena ploča. Katina
ga je čekala.
— Je li ti dobro?
Sad kad se prestao penjati, osjeti kako mu drhte udovi, ali s pouzdanjem kimne glavom.
— Hoćemo li se ovdje zaustaviti?
Ona odmahne.
— Nemamo vremena. Cak i ovako, bit ćemo
sretni ako stignemo do hrama prije najboljih pe
njača koji su krenuli stazom.
Nanovo se počela hitro penjati. Lomax ju je slijedio nastojeći da zaboravi bol u udovima,
usredotočivši se na stjenjak. S mora je dopirao vjetar i prodirao mu kroz vuneni džemper.
Nanovo se začuje tutanj grmljavine, ali ovaj put mnogo bliže.
 Uspeo se preko ruba posljednje goleme istaknute kamene ploče gdje ga je čekala Katina.
Iznad njih se okomito uzdizao tridesetak metara visoki kameni zid. Lomax iskrivi vrat da ga
što bolje promotri dok mu se od hladnog vjetra počeo sušiti znoj na licu.

Ona se okrene i pokaže mračan otvor poput dimnjaka koji se kroz živu stijenu uspinjao sve do
vrha grebena.
— Izgleda gadno, ali to je lakši dio uspona. Morao se prisiliti da se osmjehne.
— Vjerujem ti na riječ.
Pričekao je dok se nije izgubila u tami iznad njega i tek onda pođe za njom. Prebacio je
vinčesterku preko vrata i upotrijebio uobičajenu alpinističku tehniku pri penjanju. Odupirao se
leđima o jednu stijenu, a nogama o drugu i odmarao svakih petšest metara.
Ubrzo je otkrio da se može sasvim dobro penjati, jer je čvrstih uporišta bilo dovoljno. Deset
minuta kasnije prebaci se preko ruba i pridruži se Katini.
Stajali su na ivici glavne visoravni, na vrhu planine. Za leđima im je, udaljen oko trista
metara, bio hram s Ahilovom grobnicom. Ispod njih se na mjesečini, sve do mora, sterala
cijela južna strana otoka.
Bio je to nevjerojatan prizor, ali Lomax je stalno bio svjestan neprirodne tišine. S horizonta
se brzo kretao taman pokrov postupno zastirući sve više zvijezda.
Iznad njih odjekne grmljavina, pa Katina reče:
— Ubrzo će izbiti oluja. To će nam biti dob
ra zaštita dok budemo silazili.
Upravo su krenuli, kad se odnekud zdesna začuo tihi uzvik što ga je do njih donio vjetar.
Lomax se okrenuo baš onda kad su se na najudaljenijem rubu visoravni pojavila tri čovjeka s

dva psa. Nisu bili udaljeni više od dvjesto metara i jasno su se vidjeli na sjajnoj mjesečini.
On podigne vinčesterku i opali samo jednom. Jedan od pasa poskoči i nestane preko ruba.
— To će ih nakratko zadržati. — Gurne Katinu naprijed. — Gubimo se odavde!
Pohitali su prema hramu. Katina je trčala ispred njega. Lomax se osvrne i baci brz pogled
nadesno. Tri čovjeka s preostalim psom kretali su se veoma hitro, uporedo s njima, s očitom
namjerom da im presijeku put. Jedan od njih je bio dobrih pedeset metara ispred svojih
drugova i još je uvijek uporno odmicao. Casak zatim svi su nestali iza male uzvisine.
Lomax je slijedio Katinu između golemih stijena, kližući se i posrćući na neravnom tlu, a
onda se stubama uspne na terasu. Upravo su između stupova krenuli preko poda popločenog
mozaikom, kad se zdesna iz sjene pojavi Nikoli Aleko i potrča im u susret.

Na licu mu se isticao crni povez preko oka, dok su mu zubi bili divljački iskešeni. U desnoj
ruci stiskao je golemi ribarski nož kome se oštrica mutno svjetlucala.
Lomax žestoko odgurne Katinu ustranu i presretne Nikolija u trku. Kad se nož podigao, on ga
odbije cijevlju vinčesterke, a kundakom udari po nezaštićenoj vilici. Aleko bez glasa zatetura
unazad, udari u stup i svali se licem prema tlu.
 Dok je Lomax silazio niz obronak do udubljen ja, začuo se strahovit udar groma. Počelo je
kišiti. Prošao je pokraj kolibe i uputio se za Ka

tinom nesigurnim nasipom skriljevca i rahle zemlje niz stotinjak metara visoku strmu guduru.
Kad je Katina stigla do pola puta, zastala je i osvrnula se. Upravo u tom trenutku noga joj se
omakne. Očajnički se ukopavala petama u škriljevac i njegovom površinom kao da prođe
mrmorenje. Lomax je nastavio silaziti i ubrzo su bili nanovo zajedno.
Dotad se kiša pretvorila u pravi prolom oblaka zaglušujući svaki zvuk. Nagnuo se prema njoj
i hrabreći je kimnu glavom, a tad strahovit blijesak munje učas pretvori noć u dan. Usta su joj
se otvorila u bezglasan krik.
Naglo se okrenuo. Na rubu udubljen ja, ni dvadesetak metara od njih, stajala su dva Alekova
druga i preostali pas. Istog trena pas se otisne od tla.
Kad je doskočio, Lomax divlje zamahne vinčesterkom i odjednom kao da se cijela zemlja
pokrenula pod njima. Bio je svjestan da Katina vrišti, da pas reži, a tada se svi počeše klizati
niz guduru na golemom valu zemlje i skriljevca.
Ispustio je vinčesterku i s obje se ruke uhvatio za obronak, ali već je bilo prekasno. Cijeli
jedan strahoviti trenutak činilo mu se da ga vjetar nosi kroz tamu i kišu, a onda se sve počne
usporavati na dnu gudure.
Čuo je kako ga Katina zove kroz mrak i otkliže se niz obronak do nje. Stajala je pokraj
goleme osamljene stijene, do koljena u vodi. Zabrinuto posegne za njom.
— Jesi li čitava?
Bacila mu se u naručje i obavila mu ruke oko vrata.

— Mislila sam da se nikad neću zaustaviti.

— Barem smo u prokleto kratko vrijeme prevalili veliki put nizbrdo — reče on. — Bilo bi
dobro da to iskoristimo.
Upravo dok je to izgovarao zasu ih škriljevac i rahla zemlja, a odozgo se začuje rezanje psa.
Iskočio je iz tame i uz pljusak doskočio na dva metra od njih.
Lomax odgurne Katinu ustranu i s obje ruke dohvati povelik kamen i svom snagom ga baci
upravo kad se pas spremao na skok. Začuo je jeziv zvuk drobljenja, lovački pas nekako čudno
zacvili i prevalivši se na bok pljusne u vodu.
Lomax odvrati glavu boreći se za dah. Uhvatio je Katinu za mišicu, pa se preko klizavog
kamenja izvukoše iz mlake. Trenutak kasnije već su kroz pljusak silazili niz padinu.

17.
ISPOVJEDAONICA
Kad su stigli do vile, Katina je već primjetno šepala, tako da ju je Lomax pridržavao dok su
se izvlačili iz jarka i prelazili put.
Glavna ulazna vrata bila su otvorena, a svjetiljka što visi sa ulaznog svoda njihala se na
vjetru, tako da je pjega svjetla u stalnim razmacima prodirala u tamu i nanovo se povlačila.
 Krenuli su uskom popločenom stazom između maslina. Činilo se da šum kiše zaglušuje svaki
drugi zvuk. Lomax je bio mokar do kože, a tamna kosa slijepila mu se uz čelo. Svi su ga
mišići tako boljeli da je samo s naporom stavljao nogu pred nogu.
Katina je mogla svaki čas potpuno klonuti. Živci i tetive bili su joj krajnje napeti. Kad su
stigli do ruba maslinika, zateturala je i on je hitro prihvati. Čvrsto ju je prigrlio i nježno rekao:
— Sad smo već blizu. Još samo malo, pa je sve prošlo.
Uto začuje zvukove klavira, kao što ih je nekad ovdje već čuo, čeznutljive i sjetne. Još jed

nom je bio uhvaćen na presjeku između sadašnjice i prošlosti. Dok je tako stajao na kiši držeći
djevojku u naručju, glazba ga je ispunjala čudnom bolnom tugom.
Francuski prozor je bio pritvoren, samo se dio crvenog baršunastog zastora nadimao na kiši
kad bi ga podigao zapuh vjetra. Katina odmakne zastor i oni uđu.
U velikom kamenom kaminu na vatri su plamtjele cjepanice. Soba je bila osvijetljena
svjetiljkom koja je stajala na klaviru. U toj rasvjeti Van Hornova je kosa sjala poput srebra.
Na sebi je imao kućnu jaknu od rebraste zelene svile. Skočio je na noge i krenuo naprijed, dok
mu se lice mrštilo.
— Mislio sam da nikad nećete stići. Sto se
dogodilo?
U taj tren Katina uzdahne i počne padati. Lomax je prihvati, podigne u naručje i odnese do
ležaljke.
Van Horn sjedne do nje, palcem joj zadigne kapak i provjeri bilo. Casak zatim uzgleda.
— Potpuno je iscrpljena. Nalijte konjaka. Ta
mo je u vitrini ispod polica za knjige.
Lomax nađe bocu i dvije čaše, pa se vrati. Napuni jednu čašu i pruži je Van Hornu, a onda
nalije piće i sebi.
Tekućina ga je palila dok se slivala u želudac, ali on još jednom napuni čašu. Promatrao je
kako Van Horn podiže Katini glavu i nasilu joj otvara usta. Ona se zagrcne i počne kašljati, ali
joj se uto rasklopiše oči.
Pokušala je da ustane. Van Horn joj reče:
— Dobro je, draga. Nalaziš se u vili.

Gledala ga je ukočena pogleda, a tada kao da joj je nešto zaiskrilo u očima.

— Je li čamac spreman?
On kimne glavom, a ona spusti noge na pod.
— Zbog čega onda još sjedimo ovdje?
Pokuša ustati, ali je Lomax blago odgurne na
ležaj.
— Nema žurbe, Katina — reče. — Ne više.
Nikamo ja ne idem.
Zbunjeno se zagledala u njega dok joj se lice mrštilo.
Van Horn progovori:
— Ne budite ludi, Lomaxe. Čuo sam kako ste
optužili Alexiasa da je umorio Dimitrija Parosa,
ali vam ni đavo ne bi mogao pomoći da to do
kažete.
Lomax se posluži cigaretom iz srebrne kutije na klaviru, polako je zapali i otpuhne veliki
kolut dima. Osjećao se veoma umornim, a ispod desnog oka javljao mu se stalan lagani bol.
— Ali ja ne mislim da je Alexias ubio Di
mitrija — reče tiho. — Mislim da ste to učinili
vi.
Nanovo se javi grmljavina i snažniji nalet kiše zabubnja o prozor. Izraz Van Hornova lica
uopće se nije promijenio. On mirno reče:
— Jeste li potpuno sigurni u to o čemu go
vorite?
Katina ustane i pođe naprijed. Na blijedom licu oči su joj bile neobično velike.
— Sto time želiš reći, Hugh?
On joj nježno spusti ruke na ramena.
— Netko je sinoć pokušao da me ubije u
prolazu iza zatvora. Netko koji je znao da ću izi

ći. A što se tiče automatskog pištolja što si mi ga dala, zbog nekog neobjašnjivog razloga nije
htio opaliti.
Ona uzgleda prema njemu očima u kojima se čitao užas, a on nastavi:
— Je li Van Horn znao da tvoj stric svakog
četvrtka navečer igra šah s ocem Ivanom Mika
lijem?
Ona kimne glavom.
— Svi su znali.
— Zašto mi onda nije rekao neka ne gubim uzalud vrijeme kad sam ga obavijestio da
namjeravam posjetiti tvog strica.
Ona se polako okrene i zagleda u Van Horna. Lomax nastavi:
— Kad sam stigao na imanje, Dimitri i bra
ća Samos već su me čekali u tami. Postoji je
dino moguće objašnjenje. Dimitri me očekivao jer
ga je netko obavijestio da ću doći. A samo jedna
osoba je to znala.
Van Horn se bezbrižno osmjehne.
— Zaboga, kako sam mogao na vrijeme stići
do njega? Katina je uzela džip.
Sad mu je Katina odgovorila:
— Kad sam došla iz kuhinje, zatekla sam vas
kako telefonom razgovarate s nekim. A svi zna
ju da Dimitri gotovo svake večeri radi u Brodiću.
Van Horn zapali cigaretu. Ruka mu je bila mirna, kao da je od kamena.
 — Još uvijek ne možete dokazati da sam bio
na imanju u doba kad se dogodilo umorstvo. Ni
jedna porota na svijetu neće ni načas prihva
titi tvrdnju da čovjek mojih godina i mog zdrav
stvenog stanja može iste noći u nekoliko sati dvaput prijeći planinu.
— To me zabrinjavalo neko vrijeme — prizna Lomax. — Sve dok se nisam sjetio da mi je
Katina jednom rekla kako u podnožju hridine nedaleko od imanja postoji mol. — Pogleda
prema njoj. — Sto misliš, koliko treba odavde do tamo morskim putem?
— Dvadeset minuta — reče ona. — Ja sam to često činila. A i Oliver.
Lomax ispitivački pogleda Van Horna.
— Možete li jamčiti da čamac ove noći nije isplovljavao? Uvijek možemo provjeriti.
— Sve to nema smisla — reče Van Horn. — Kakav bih ja motiv mogao imati da ubijem
Dimitri ja Parosa?
— Ovo je samo nagađanje, ali bih rekao da je otkrio kako ste vi čovjek odgovoran za smrt
njegova oca — reče Lomax.
Katina naglo ispusti dah kroz zube, što je zazvučalo poput siktanja. Na trenutak se činilo kao
da će se Van Hornova prisebnost pokolebati, ali on nađe snage da se pribere.
— To nije dovoljno uvjerljivo, Lomaxe. Svi znaju što sam sve propatio u Fonkiju.
— Dok smo danas poslijepodne o tome raspravljali, rekao sam vam da je po mojem mišljenju
izdajica Alexias Pavlo — reče Lomax. — Naglasili ste da onda moram razjasniti kako ta da su
Nijemci došli najprije po njega. Imam nešto bolje. Mogu objasniti kako su došli do vas.
— Bojim se da ne znate što govorite — reče Van Horn, ali mu se iz lica izgubila sva boja, a
duboke crte izbrazđaše mu čelo.
?83

— Kad sam prvi put došao u ovu kuću prije sedamnaest godina, Joe Boyd je posudio svezak
vaših ratnih pjesama pod naslovom Preživjeli — reče mu Lomax. — Bio je povezan u zelenu
kožu i s vašim vlastitim zlatnim potpisom, a pripadao je kompletu vaših sabranih djela.
Prišao je polici za knjige i vratio se s tankim zelenim sveskom. Položio ga je na stol za
kavu.
— To je ta knjiga. Primijetio sam je već ranije kad me Katina dovezla iz hotela da se
sastanem s vama. Tek sam večeras shvatio da ne bi smjela biti ovdje.
— Ne razumijem — reče Katina.
— Mislim da Van Horn razumije. Vidiš, Joe Boyd je zaboravio vratiti knjigu. Ponio ju je sa
sobom u džepu bluze kad je pošao u akciju. Poslije svih tih godina sjetio, sam se toga tek
večeras. Mora da su je Nijemci našli kad su mu pretraživali odjeću. Pomislio sam da nije
čudno što se Steiner nasmijao kad sam mu rekao da nismo bili ni s kim u vezi na ovom otoku.
Van Horn uzme knjigu i pregleda je. Nakon nekog vremena uzdahne:
— Bila bi šteta da je komplet ostao nepotpun. Poklonio mi ga je moj američki izdavač
neposredno prije rata.
Prijeđe preko sobe do police za knjige, uloži svezak na mjesto, a onda uzme brušenu bocu i
nalije piće. Kad je progovorio, glas mu je zvučao neobično udaljeno. Bilo je gotovo tako kao
da raspravlja o nečemu što se dogodilo nekome drugom.
— Dakako, imate pravo. Našli su knjigu i
Steiner je došao ravno k meni. Pokušao sam oko
lišati, ali sve je bilo uzalud.
Katina pođe prema njemu lagano vukući desnu nogu.
— Zašto ste im rekli.
Pokušao se okrenuti, ali ga ona uhvati za mišicu i okrene ga prema sebi.
— Zašto, Olivere?
Slegnuo je ramenima.
— Zato jer sam se bojao. Prijetili su mi da će me poslati u glavni štab Gestapoa u Ateni.
— Je li to bilo sve?
Van Horn odmahne glavom.
— Ne. Steiner se zakleo da će uništiti svaki
predmet moje zbirke. Razbio je amforu samo
zato da mi pokaže kako se ne šali.
Ona se okrene s izrazom gnušanja na licu. Lomax reče:
— Zašto vas je Steiner zadržao u gradskom zatvoru namjesto da vas s drugima otpremi u
Fonki?
— Vaša navodna smrt na putu prema Kreti pružila mu je priliku da vas proglasi žrtvenim
jarcem — objasni mu Van Horn. — Steiner me na osnovi izveštaja o mom zdravstvenom
stanju namjeravao pustiti nakon šest mjeseci.
— Tako da možete nastaviti izdavati svoje prijatelje? — upita Katina.
On se i ne obazre na nju i nastavi:
— Na nesreću, Steiner je poginuo, a njegov
nasljednik nije znao ništa o našem dogovoru.
Ubrzo nakon što je preuzeo zapovjedništvo, dao
je da me otpreme u Fonki.

13 Tamna strana otoka

— I tako ste osudili svoje prijatelje na zemaljski pakao jer ste se bojali — reče Katina. — I
zbog svoje glupe zbirke.
— Pretrpio sam kao bilo tko drugi — reče
on. — Vidjeli ste što su mi učinili, Lomaxe. Kad
ste mi rekli da sumnjate na Alexiasa i da se na
mjeravate s njim razračunati, zahvatila me pa
nika. Znao sam da ste sposobni nešto pronaći,
ako budete dovoljno prekapali unaokolo.
— I tako ste se povezali s Dimitrijem?
Van Horn kimne glavom.
— Rekao mi je da će se za sve pobrinuti, ali je uporno zahtijevao da se vidimo. Kako ste i
pretpostavili, pošao sam čamcem. Kad sam stigao, bio je pijan. Očito je bio zbrojio dva i dva.
— I shvatili ste da vas namjerava ucijeniti?
 — Na stolu se nalazio nož za rasijecanje ribe. Pomislio sam da će, ako upotrijebim taj nož,
Kitros zaključiti da je ubojica neki ribar.
— Prilično neobičan način da se probode čovjeka!
Van Horn slegne ramenima.
— Taj sam trik naučio u rovovima. Čovjek
zapravo nikad ne zaboravlja kako se to radi. Vi
biste to morali znati bolje od većine ljudi.
Lomax se ne obazre na taj niski udarac.
— A što se tiče onoga što se dogodilo u pro
lazu iza zatvora? Jesam li imao pravo?
Van Horn kimne glavom.
— Kad je Katina stigla u vilu i zatražila od
mene neka pomognem, nisam je mogao samo ta
ko odbiti. Uzgred rečeno, automatski pištolj koji
sam joj dao imao je oštećenu udarnu iglu. Kad
se od vezla džipom, slijedio sam je do grada na
starom biciklu koji smo godinama držali u spremištu.
Lomax je osjetio kako ga svladava umor, a bol u glavi bivao je sve jači.
—r I tako ste ubili — reče — i prinudili me da i ja ubijem. A zašto, Van Horne? S kojim
ciljem?
— Ne znam — odgovori Van Horn. — Zaista
ne znam. Ima li bilo što ikakva cilja?
Zavuče ruku u desni džep i izvadi pištolj. Katina ustukne za korak, a Lomax reče:
— Još ubijanja, Van Horne? Ali, nećete se moći zadržati na meni. Što je s Katinom? Hoćete
li i nju ustrijeliti?
— Ne bih rekao — javi se poznati glas. Kroz francuski prozor uđe Kitros, a s njim rame uz
rame i Alexias Pavlo.
Van Horn načas skrene pogled prema njima, a Lomax odgurne Katinu ustranu i skoči. Bio je
prespor. Van Horn opali iz neposredne blizine. Teški metak pogodi Lomaxa u desno rame i
odbaci ga na klavir.
Katina vrisne, a on zamahne rukom prema svjetiljci i sruši je. Sobu oba vi je mrak, a on
klizne na pod.
18.
PRAH I PEPEO
Nekoliko trenutaka vladale su samo tama i zbrka. Lomax je bio svjestan Katinine blizine.
Kad su planula glavna svjetla, Van Hornu i Alexiasu nije bilo ni traga. Kitros krene od
prekidača prema vratima što vode u predvorje, ali ih nije mogao otvoriti.
Okrenuo se i mirno rekao: — Neće daleko stići. Predvidio sam što se može dogoditi, pa sam
kad smo stigli zaključao glavna vrata, a Stavrou čuva stazu što vodi prema hridini.
Lomax posegne za rubom klavira da ustane i Katina pohita da mu pomogne. Rana na ramenu
je stalno krvarila. Od izvezenog stolnjačića ona brzo načini debeli jastučić i ugura ga ispod
njegova džempera. Kitros priđe.
— Je li loše?
Lomax odmahne glavom.
— Preživjet ću. Otkad ste na terasi?
— Već dosta dugo. Ali, to i nije važno — osmjehne se Kitros. — Znao sam sve i prije
nego što sam ovamo stigao. Rekao sam vam kako čekam da doktor Spanos obavi autopsiju.
Došao je do veoma zanimljivih zaključaka.
— Ne razumijem — reče Lomax.
— Prvo, Dimitri Paros je ubijen mnogo prije nego što smo pretpostavljali. Činjenica da mu je
tijelo bilo tako blizu vatri usporila je rigor moraš.
— A drugo?
— Dok je padao, ubijenom čoveku se razbio ručni sat. Stao je točno u devet sati. — Kitros
uzdahne. — Morate oprostiti jednostavnom otočkom policajcu što tu činjenicu nije prije
uočio.
— A u devet sati ja sam bio na moru s braćom Samos.
— Dok je Alexias igrao šah s ocem Ivanom.
— Ali, što vas je navelo da posumnjate u Van Horna?
— U prvom redu puka logika — reče Kitros. — Riki Samos je priznao da je netko
obavijestio Dimitrija kako namjeravate poći na imanje, samo nije znao tko. Prema onome što
ste mi ranije rekli to je mogla biti samo jedna osoba. Potom sam doznao da je Dimitri
napustio Brodić čim ga je netko nazvao, a na otoku ima veoma malo telefona.
— I telefonist se sjetio tko je nazvao?
Kitros kimne glavom.
— Zaustavio sam se da povedem Alexiasa, a
onda sam čuo da ste pobjegli iz zatvora. Uto se
u policijskoj stanici pojavio i Jani. Bio je oča
jan, jer je vjerovao da će vas u planini rastrgati
na komade.
— A vi se toga niste bojali? — reče Lomax.
Kitros dopusti sebi lak osmijeh.
— Držao sam da nema straha, kad se uzmu
u obzir vaše nekadašnje dogodovštine na ovom
otoku.
— Još nešto na čemu treba zahvaliti Janiju
— reče Katina.
Kitros potvrdi glavom.
— Dobar je to dječak. Šteta što nema nikoga da se pobrine za njegov odgoj.
— Mislim da se to može urediti — reče Lo
max.
Izvana kroz kišu jasno odjekne pucanj. Alexi
as uđe s terase.
— U vrtu je — reče promukla glasa.
• Kitros otkopča futrolu i izvuče automatski
pištolj.
— Mislim da bi bilo dobro da ostanete ovdje.
Potom pođe prema prozoru. Lomax ga je slijedio. Vani su se kišne kapi poput strelica
probijale kroz svjetlo koje se prelijevalo preko terase sve do žbunova, a dalje je vladao mrak.
 Začu se još jedan revolverski hitac, a. potom uslijedi oporo zlokobno štektanje automatskog
pištolja.
— Stavrou — reče Kitros, pretrči preko te
rase i izgubi se u vrtu.
Kroz kišu dopre slab zvuk mnogih glasova i lavež pasa. Katina dotakne Lomaxa za rukav i
upozori ga na ljude koji se kroz mrak s druge strane puta spuštaju niz padinu prema vili dok
im svjetiljke sjaje u noći kao oči.
U vrtu je sve bilo tiho i Lomax posluša nenadani unutarnji poticaj pa držeći se za ranjeno
rame potrči preko terase i uvuče se među grmlje. Katina ga sustigne.
— To je ludost — prosvjedovala je.
On ne odgovori nego se nastavi oprezno probijati između maslina s kojih je kapala voda.
Iznad njih je s obronka planine dopirala sve glasnija i sve zlosutnija vika.
Iza jednog stabla im pristupi Kitros. Prije nego što je progovorio, u grmlju s druge strane vrta
začuje se kretanje i automatski pištolj nanovo zaštekta. Stavrou povika nešto nerazumljivo, a
iz grmlja, rukom štiteći lice, istrča Van Horn.
Naglo se osloni o stablo. Stajao je i uporno ih gledao, dok mu se dah uzdizao u vlažni zrak
poput bijele maglice. Na žutom svjetlu svjetiljke koža mu je bila poput pergamenta. Izgledao
je staro, umorno i. pobijeđeno.
Okrenuo se i automobilskom stazom posrćući krenuo prema glavnom ulazu. Kad je stigao do
njega, gomila ljudi se sjurila s obronka i preplavila put.
Lomax i Katina su zastali. Uto ih dostiže Alexias i stane iza njih. Vladala je neobična tišina.
Kao da su ljudi s one strane vrata shvatili da se događa nešto izvanredno.
Ispod stabala se pojavi Stavrou i stane. Cijev njegova automatskog pištolja bila je upravljena
prema glavnim vratima. Kitros mu kimne glavom, a sam pođe naprijed. Kad je stao, noge su
mu bile ponešto raskoračene, a pištolj spušten uz bok.
— Bacite revolver, gospodine Van Horne! — reče. — Neka nitko više ne strada zbog svega
ovoga!
Van Horn počne dizati revolver, gotovo kao na usporenom filmu, dok mu se prst stezao na
obaraču. Istog časa Kitros naglo podiže oružje i opali. Teški metak odbaci Van Horna na
vrata, a gomila se žurno rasprši.
Van Horn posegne unazad, lijevom rukom grčevito uhvati željeznu šipku da se održi na
nogama i veoma promišljeno nanovo podigne revolver. Kitros ga pogodi s još dva metka.
Gomila ispusti strašan urlik, a Van Horn sklizne na tlo s obje ruke pritišćući želudac dok ga
je život napuštao.
Pogleda prema Lomaxu koji je prišao i pokuša nešto reći, ali trenutak zatim počne se gušiti i
na usta mu svijetlim mlazom pokulja krv.
Gomila iza vrata je stajala tiho na kiši još
uvijek ne shvaćajući što se zbiva i očekujući da
joj to netko objasni. Alexias prođe pokraj Lo
maxa. Činio se starim i umornim, kao da je od
jednom život postao pretežak za njega. Poku
šao je naći riječi, ali ih nije našao, pa pođe pre
ma vratima. *
Kitros ih otključa i Alexias izađe među ljude. Sad im je već mirno govorio. Narednik klekne
na koljeno kraj Van Horna i pretraži tijelo. Trenutak zatim uzgleda i smireno reče: — Ne
trebate se nizašto okrivljavati, gospodine Lomaxe. Ovaj čovjek je htio da umre. Prinudio me
da ga ubijem.
Lomax je stajao pritiskajuci rame i osjećajući kako mu krv nadire kroz prste, a svjetiljka

nad vratima počne rasti do golemih razmjera. Okrenuo se i stazom za automobile krenuo
prema vili.
Prednja su vrata bila širom otvorena u noć. On prođe predvorjem, pa kroz uski obijeljeni
prolaz i nađe se u prostranoj zastakljenoj prostoriji s Van Hornovom zbirkom keramike.
Činilo se da staklene vitrine vise u noći uokrug velike crvenocrne amfore što bestjelesno
lebdi u tami.
Stajao je, uporno ju je promatrao, dok mu se lice orosilo znojem, a tada se u njemu podiže
grč slijepe nerazumne srdžbe. Naglo krene prema njoj i zdravom rukom je gurne s postolja
tako da se rasprsla na podu u tisuće komada. Zbog nekog neobjašnjivog razloga nije mogao
doći do daha, preplavi ga noć i suhi jecaji stadoše mu kidati grlo.
Izišao je na balkon. Katina je već bila kraj njega i on slomljeno reče:
— Prah i pepeo, Katina. Prah i pepeo.
— Znam, Hugh — odvratila je jednostavno.
Stajao je kraj ograde i promatrao ljepotu. Kiša je prestala. U vlažnom zraku osjećala se
svježina mokre zemlje. Bio je živ.
Nakon nekog vremena nepovrijedenom rukom obgrli je oko ramena i vrate se u kuću.

I
L

J
kgz GRADSKA KNJIŽNICA ZAGREB
010086748
010086748
j