II

Moj je pogled bistar poput suncokreta.

Vičan sam ići putovima
gledajući i desno i lijevo,
ali i unatrag kadšto…
Ono što vidim svakog časa
nigda prije nisam vidio
i toga sam potpuno svjestan…
Podoban sam doživjeti udivljenje
koje bi imalo dijete kad bi, pri svojem rođenju,
moglo zamijetiti da se zaista rodilo…
Ćutim se rođen svakog trena
za vječitu novinu svijeta…

Vjerujem svijetu kao tratinčici,

jerbo ga vidim. Ali ne mislim na njega
jer misliti ne znači pojmiti…
Svijet nije stvoren za to da mislimo o njemu
(misliti znači bolovati na očima)
već da bismo ga gledali i bili suglasni…

Ne posjedujem nikakvu filozofiju: imam ćutila…

Govorim li o Naravi, to ne činim stoga što bih znao što je ona,
već stoga što je volim, a volim je upravo zato,
jer onaj što voli ne zna nikad što voli,
ni zašto voli, niti što je to voljeti…

Voljeti, to je vječna nedužnost

a jedina je nedužnost ne misliti…

IV

Večeras se nevrijeme skotrljalo

po obroncima neba
kao golema lavina…
Poput nekoga koji s visokog prozora
trese stolnjak,
a mrvice padajući u hrpici
prave stanoviti šušur u padu,
kiša padaše s neba
i zatamnjivaše puteljke…
Kada su munje potresale zrak
i drmale prostorom
nalik velikoj glavi što kaže ne,
ne znam zašto – ne bojah se –
stadoh se moliti svetoj Barbari
kanda sam nečija stara teta…

Ah, moleći se svetoj Barbari

osjećah se još jednostavnijim
nego sudim da sam…
Osjećah se obiteljskim i domaćinskim
i da provedoh život
spokojno, kao zid vrata;
da sam imao čuvstva i zamisli
kao što cvijet ima miris i boju…

Osjećah se poput nekoga tko može vjerovati u svetu Barbaru…

Ah, moći vjerovati u svetu Barbaru!

(Onaj što vjeruje da postoji sveta Barbara

mislit će da je ona vidljiva osoba
ili što će misliti o njoj?)

(Koja mudrolija! Što znaju

cvijeće, drveće, stada,
o svetoj Barbari?... Da grana drveta
misli, nikad ne bi mogla
stvoriti svece i anđele…
Mogla bi misliti da je sunce
Bog i da je nevrijeme
stanovita količina ljudi
u gnjevu iznad naših glava…
Ah, kako su i najjednostavniji ljudi
bolesni i bedasti i zbunjeni
pred jasnom jednostavnošću
i zdravim postojanjem
drveća i biljaka!)

A ja, misleći na sve ovo,

postadoh opet manje sretan…
Postadoh mračan i bolestan i grozovit
poput dana kojem cijelo vrijeme prijeti nevrijeme
a ni noću ne izbija.