ANALIZA ARGUMENTA

Prepoznavanje argumenta

Bilo da nastupa u dijalogu, govoru ili tekstu, argumentiranje je razgovorna

razmjena. Nastojanje da sugovornika (slušatelja, čitatelja) uvjerimo u istinitost
odreĎenog suda navodeći razloge u prilog tom sudu vrsta je razgovornog čina.
MeĎutim, nije svaka razgovorna razmjena ujedno i argumentacija. Dijalog, govor ili
tekst moţe biti primarno narativan, moţe jednostavno prenositi informacije,
sadrţavati isključivo opise ili objašnjenja ili pak neku njihovu kombinaciju. I
premda su neki od tih oblika razgovorne razmjene slične argumentu, razgovorni čin
koji se namjerava njima postići – izazivanje emocije, zabava, obavijest, objašnjenje i
sl., razlikuje se od razgovornog čina koji se nastoji postići argumentiranjem –
uvjeravanje u istinitost određene teze. Stoga je za uočavanje argumenta ključno
prepoznavanje namjere autora (pokušava li nas uvjeriti u odreĎenu tezu navodeći
razloge zašto bismo je trebali prihvatiti?) i konteksta u kojem se govor ili tekst
pojavljuju (filozofska rasprava, politička kampanja, novinski komentar).
Pogledajmo primjer iz teksta Carla Cohena „The Case Against Animal Rights“1

Životinje nemaju sposobnost moralne prosudbe. One nisu bića one vrste koja je
sposobna iskazivati ili odgovarati na moralne tvrdnje. Životinje, dakle, nemaju prava i ne
mogu ih imati. ... Nositelji prava moraju imati sposobnost razumijevanja pravila dužnosti
koja se odnose na sve, uključujući i njih same. U primjeni takvih pravila, nositelji prava
moraju shvaćati moralne konflikte između vlastitog interesa i onoga što je pravedno.
Samo na zajednicu bića koja su sposobna za samoograničavajuće moralne prosudbe
može biti ispravno primijenjen pojam prava.

Cohen nas u ovom odjeljku očito nastoji uvjeriti u nešto (da ţivotinje nemaju
prava) i tome u prilog navodi razloge (ţivotinje nemaju sposobnost moralne
prosudbe, a samo na zajednicu bića koja su sposobna za moralnu prosudbu
primjenjiv je pojam prava). No argumenti su obično uklopljeni u šire cjeline govora
ili teksta koje, osim informacija, opisa ili objašnjenja, mogu sadrţavati i digresije,
komentare, primjere, ponavljanja, saţetke ... itd. U slučajevima kad je razgovorna
razmjena primarno argumentativna, cjelina je obično usmjerena k boljem
razumijevanju premisa (pojašnjenja, primjeri, saţetci...). Tako u nastavku teksta
Cohen kroz retorička pitanja zapravo navodi primjere koji, po njegovu mišljenju,
ukazuju na besmislenost primjene pojma prava na ţivotinje.

Ima li lav pravo pojesti mladunče zebre? Ima li mladunče zebre pravo ne biti
pojedeno? Ovakva pitanja, pogrešno uvodeći pojam prava tamo gdje ona ne
pripadaju, nemaju smisla.

1
U Pojman, str. 566

1
 Nadalje, autor pojašnjava što podrazumijeva pod moralno relevantnim
razlikama izmeĎu ljudi i ţivotinja.

Između različitih vrsta života, međutim – između (na primjer) ljudi s jedne i mačaka ili
štakora s druge strane – moralno relevantne razlike su ogromne i gotovo univerzalno
priznate. Ljudi su uključeni u moralno promišljanje; ljudi su moralno autonomni; ljudi su
članovi moralnih zajednica, prepoznaju pravedne zahtjeve protiv vlastitih interesa.
Ljudska bića imaju prava; njihov je moralni status vrlo različit od onih mačaka ili štakora.

Ovaj dio teksta ne sadrţi argument nego pojašnjenje kojem je cilj bolje
razumijevanje argumenta.

Uočavanju argumenta u tekstu pomaţu riječi ili fraze koje upozoravaju na

prisutnost premisa i konkluzije, dakle, argumenta. Te fraze nazivaju se indikatori
premisa, odnosno indikatori konkluzije:

Indikatori premise:
- jer, zato što, zbog toga, pod pretpostavkom, što slijedi iz činjenice da, što
moţemo utvrditi na temelju, razlozi tome su, ...
Indikatori konkluzije:
- dakle, tada, tako da, pa, u skladu s tim, iz čega slijedi, iz čega vidimo, što
pokazuje da, što dokazuje da, iz čega zaključujemo ...

U sljedećem primjeru potcrtani su indikatori premisa i konkluzije:

Sindikalci upozoravaju da devalvacija domaće valute ne bi pomogla izvozu jer je

prosječno 50 posto hrvatskog proizvoda uvezeno, pa bi taj dio proizvoda bio skuplji. To
je, kako tvrde, još jedan argument da je riječ o promašenoj mjeri ekonomske politike. –
Kvalitetan hrvatski proizvod može se prodati bilo gdje u svijetu, i to dokazuju hrvatski
proizvođači koji su uspjeli i u postojećim uvjetima. (Jutarnji list, 25. i 26. 05. 2005.)

Indikatori, ako su prisutni, pomaţu identifikaciji dijelova argumenta. No

primarno je prepoznavanje argumentativnog konteksta i namjere autora, jer
argument moţe biti prisutan iako nema riječi ili fraza koje indiciraju konkluziju i/ili
premise.

Eksplikacija premisa i standardna forma argumenta

S obzirom da su argumenti obično uklopljeni u šire cjeline govora ili teksta koji
mogu sadrţavati i pojašnjenja, ponavljanja, primjere, digresije, itd., radi lakše i
uspješnije analize, potrebno je argument „izolirati“ iz konteksta i staviti ga u formu
koja olakšava njegovu procjenu. To znači da treba identificirati i jasno predstaviti

2
premise i konkluziju te izostaviti dijelove koji ne doprinose snazi argumenta. To je
postupak stavljanja argumenta u standardnu formu:

Premisa1
Premisa2
.
. Argument
.
Premisan
Konkluzija

Ova vam je forma poznata jer smo do sada, radi jasnoće, primjere argumenata
već predstavljali u ovoj formi. Ponovimo da ravna crta predstavlja prijelaz s premisa
na konkluziju i moţe se čitati kao „dakle“. No svakodnevni argumenti, naravno,
najčešće nisu izloţeni na ovaj način. Konkluzija najčešće ne slijedi iza logički
optimalnim redom izloţenih i indikatorima naznačenih premisa. Redoslijed
iznošenja sudova u svakodnevnim argumentima nije zadan. Tako, na primjer,
rečenice „Luka je korumpiran jer su svi političari korumpirani, a Luka je političar“
ili „Svi su političari korumpirani, pa je i Luka korumpiran jer je on političar“
izraţavaju zapravo argument, ali u nestandardnoj formi.
Standardna forma bi bila:

(1) Svi političari su korumpirani.

(2) Luka je političar.
(3) Luka je korumpiran.

Pravila i tehnike koje rabimo u postupku stavljanja argumenta u standardnu

formu, a o kojima će ovdje biti riječ, meĎutim, nisu mehanički primjenjive. Kad se
govori o kritičkom razmišljanju kao o vještini ili umijeću, ponajprije se misli na ovaj
dio analize – interpretaciju i, ako je potrebno, rekonstrukciju argumenta.

Rastavljanje na logičke jedinice.

Da bismo argument stavili u standardnu formu, u gornjem smo primjeru
promijenili redoslijed sudova te smo jednu rečenicu rastavili na tri logičke jedinice
(dvije premise i konkluziju) tj. jedan sloţen sud rastavili smo na tri jednostavna
suda. Stavljanje argumenta u standardnu formu vrlo često zahtijeva rastavljanje
rečenica na logičke jedinice od kojih se ta rečenica sastoji. No taj postupak nije
mehanički. Ne moţemo jednostavno svaki sloţeni sud rastaviti na jednostavne
sudove. Dapače, neke sloţene sudove ne smijemo rastavljati jer ne bi zadrţali svoj
smisao. Pri rastavljanju sloţenih na jednostavnije sudove moramo razlikovati
sudove koji se tvrde od onih koji su samo izraženi, a ne i ustvrĎeni. Na primjer,
osoba koja kaţe „Ako Maja studira filozofiju, onda je ona pametna“, ne tvrdi sud
„Maja studira filozofiju“ niti tvrdi sud „Maja je pametna“. Premda se izrečeni sud

3
sastoji od ta dva jednostavna suda, ono što je tvrĎeno zapravo je njihov odreĎeni
odnos, a ne bilo koji od tih jednostavnih sudova. Isto vrijedi za tvrdnju „Maja
studira filozofiju ili jezike“. Opet, ne tvrdi se da Maja studira filozofiju, kao ni to da
Maja studira jezike, već je tvrĎena odreĎena alternativa. Općenito, sudovi forme
„Ako p, onda q“ (kondicionalni ili pogodbeni sudovi), kao i forme „p ili q“
(disjunktivni sudovi) ne smiju se rastaviti, jer njima nisu tvrđeni sudovi od kojih se
sastoje, nego odnos u kojem ti sudovi stoje.
Za razliku od kondicionalnih ili disjunktivnih sudova, u sloţenom sudu poput
„Maja je donijela album, ali nije donijela slike“, tvrde se oba sastavna suda „Maja je
donjela album“ i „Maja nije donijela slike“, a isto vrijedi i za, primjerice, sloţeni sud
„Maja je stigla je na predavanje, iako joj sat nije zvonio.“
Naravno, prilikom identifikacije premisa ne moramo rastaviti svaki rastavljivi
sud, odnosno, ne moramo izlistati svaki sud koji se tvrdi. Rastavljanje sloţenih
sudova na jednostavnije sluţi boljem uvidu u argument. Ako je veza meĎu
premisama, kao i njihova veza s konkluzijom jasna, onda, iako moguće, rastavljanje
nije potrebno. Kaţemo li primjerice „Maja je stigla na predavanje iako joj sat nije
zvonio. Dakle, vjerojatno je ranoranilac“, veza sloţene premise s konkluzijom je
dovoljno jasna i bez njezinog rastavljanja u dvije jednostavne premise.
Ukratko, složene sudove koji su tvrđeni možemo zasebno navesti ukoliko to
olakšava analizu argumenta. S druge strane, sudove argumenta koji su samo
izraženi, a nisu tvrđeni ne smijemo zasebno navoditi (rastavljati).
No upravo stoga što sloţeni sud moţe sadrţavati i sastavne sudove koji nisu
tvrĎeni, za identifikaciju logičkih jedinica argumenta, pa dakle i za rastavljanje
sloţenog suda na jednostavne, bitno je uočiti postojanje govornog čina tvrđenja. Taj
postupak ovisi o razumijevanju jezika, njegove sintakse i o razumijevanju
razgovorne implikature.
Pogledajte sljedeće primjere i pokušajte odgovoriti koliko je i koji su sudovi
tvrĎeni u svakom od njih:

1. Studenti, koji puno uče, puno znaju.

2. Studenti koji puno uče, puno znaju.
3. Maja nema znanje potrebno za studij filozofije.
4. Maja nema znanje, a znanje je potrebno za studij filozofije.
5. Maja vjeruje da je filozofija zanimljiva.
6. Maja zna da je filozofija zanimljiva.
7. Činjenica da Maja studira filozofiju nije bitna.
8. Nije bitno studira li Maja filozofiju.

Prve dvije rečenice razlikuju se samo po jednom zarezu, pa ipak izraţavaju

dvije različite tvrdnje. Prvom rečenicom se tvrdi da studenti općenito (svi ili većina)
puno uče, pa puno i znaju. U drugoj se rečenici, pak, tvrdi da puno znaju oni
studenti koji puno uče.

4
 Što se treće rečenice tiče, mogli bismo biti u iskušenju rastaviti je u dva
jednostavna suda: „Maja nema znanje“ i „Znanje je potrebno za studij filozofije“.
No, ovakva interpretacija sugerira da Maja općenito nema znanja, a to nije ono što je
tvrĎeno. Izvornom rečenicom tvrĎeno je - da Maja nema onu vrst znanja koje je
potrebno za studij filozofije. Način na koji smo pokušali rastaviti treću rečenicu, bio
bi ispravan u slučaju rečenice pod brojem (4).
U petom sudu izrečena je jedna tvrdnja – tvrdnja o Majinom vjerovanju. Za
razliku od toga, u šestom sudu, upotrijebivši riječ 'zna', mi impliciramo da je sadrţaj
Majina vjerovanja istinit. Tako smo se, izrekavši tu rečenicu, obvezali na dvije
tvrdnje, jednu o Maji („Maja zna ...“), drugu o filozofiji („...filozofija je
zanimljiva“).
Slično, u sedmoj rečenici imamo dvije tvrdnje – da Maja studira filozofiju i da
to nije bitno; dok osmom rečenicom nije tvrĎeno da Maja studira filozofiju, nego
samo da to (ako je slučaj) nije bitno.
Prilikom identifikacije govornog čina tvrĎenja oslanjamo se na semantiku,
sintaksu, razgovornu implikaturu i, naravno, kontekst u kojem se argument
pojavljuje. Tako npr. retorička pitanja ili metafore mogu biti protumačene kao
premise ili konkluzija argumenta, ako kontekst na to upućuje. Kad je na primjer riječ
o pravima ţivotinja, često se citira rečenica J. Benthama – „Pitanje nije Mogu li
razmišljati?, niti Mogu li govoriti?, nego Mogu li patiti?“ - kao premisa argumenta
kojim se tvrdi neetičnost upotrebe ţivotinja u biomedicinskim istraţivanjima.
Ovo su samo neki primjeri onoga s čim se susrećemo prilikom identifikacije
govornog čina tvrĎenja. Jasno je da ne mogu biti nabrojani ni objašnjeni svi
slučajevi, no to, na sreću, nije ni potrebno. Naime, sposobnost razaznavanja
govornih čina sastavni je dio jezične prakse općenito. No zabune su moguće, a s
obzirom da ih je u analizi i procjeni argumenta bitno izbjeći, potrebna je posebna
pozornost prilikom tumačenja napisanoga ili izgovorenoga.

Izdvajanje argumenta
Argumenti su često dio šire cjeline govora ili teksta. Oni se mogu protezati kroz
cijelo izlaganje, predavanje, debatu, esej, poglavlje knjige ili čak kroz cijelu knjigu.
Jasno je da svi sudovi koji su tom prilikom tvrĎeni ne čine supstancijalni dio
argumenta. Širi okvir argumenta moţe sadrţavati pojašnjenja, ponavljanja, primjere,
digresije, saţetke i sl. Sve to, u kontekstu koji je primarno argumentativan, sluţi
boljem razumijevanju samog argumenta i dakle olakšava njegovu analizu. No
prilikom stavljanja argumenta u standardnu formu te tvrdnje izostavljamo jer nisu
supstancijalni dio argumenta. Pojašnjenja sluţe boljem razumijevanju argumenta.
Uz pomoć pojašnjenja lakše ćemo identificirati tvrdnje od kojih se argument sastoji
kao i njegovu strukturu. Pojašnjenja dakle doprinose boljem i jednoznačnijem
tumačenju argumenta, a ne njegovoj logičkoj snazi, pa ih se izostavlja u izlistavanju
premisa u standardnoj formi. Isto vaţi i za ponavljanja. U razgovornoj razmjeni
ponavljanja često sluţe kao pojašnjenja – kad isto izraţavamo drugim riječima ili
kad posebno naglašavamo vaţan dio argumenta. Ponekad, meĎutim, sluţe i kao

5
psihološko sredstvo uvjeravanja. No ma o kojem se od ovih slučajeva radilo,
ukoliko je jasno da se s dvije rečenice tvrdi isto, tj. da izraţavaju isti sud, nije ih
potrebno zasebno navoditi u standardnoj formi jer ne doprinose snazi argumenta.
U odjeljku koji smo već citirali, podcrtan je dio kojim se pojašnjava ono što se
smatra moralno relevantnom razlikom:

Između različitih vrsta vrsta života, međutim – između (na primjer) ljudi s jedne i mačaka
ili štakora s druge strane – moralno relevantne razlike su ogromne i gotovo univerzalno
priznate. Ljudi su uključeni u moralno promišljanje; ljudi su moralno autonomni; ljudi su
članovi moralnih zajednica, prepoznaju pravedne zahtjeve protiv vlastitih interesa.
Ljudska bića imaju prava; njihov je moralni status vrlo različit od onih mačaka ili štakora.

Premda se čini da u potcrtanom dijelu autor nabraja moralno relevantne razlike,

ovdje se radi o ponavljanju jedne tvrdnje – da ljudi, za razliku od ţivotinja, imaju
sposobnost moralnog prosuĎivanja. Cilj ovog ponavljanja je pojašnjenje te, za
argument bitne, tvrdnje. No, kao što smo rekli, pojašnjenja i ponavljanja sluţe
boljem razumijevanju i tumačenju argumenta, a na njegovoj snazi, te ih se u
navoĎenju premisa izostavlja.

Pojašnjavanje ključnih pojmova

Kontekst u kojem se argument pojavljuje često odreĎuje nijanse značenja
ključnih termina. U konkretnim raspravama neki termini mogu imati uţe, šire ili
općenito donekle drukčije značenje od uobičajenoga. U stroţim argumentativnim
formama ključni termini se obično navedu i, pogotovu ako im značenje odstupa od
uobičajenoga, zasebno definiraju. U svakodnevnim raspravama to uglavnom nije
tako. Stoga je prilikom identifikacije premisa i konkluzije nerijetko potrebno
ukloniti dvosmislenosti i precizirati ključne pojmove oslanjajući se na kontekst
rasprave. Primjerice, pretpostavimo da netko, ponukan ponavljanjem argumenta o
Sokratovoj smrtnosti, ustvrdi:

Sokrat je, svojim razmišljanjem i filozofskim učenjem utjecao kako na svoje suvremenike
tako i na sve ljude koji pripadaju zapadnoj civilizaciji, jer je svojom filozofijom uvelike
oblikovao tu civilizaciju. Dakle, premda čovjek, Sokrat je besmrtan.

Proturječi li gornja tvrdnja konkluziji školskog primjera argumenta o

Sokratovoj smrtnosti? Odgovor je ne. U školskom se primjeru podrazumijeva da se
riječ „smrtan“ odnosi na smrt organizma tj. na biološku smrtnost svih ljudi, pa i
Sokrata. U ovdje navedenom primjeru govori se pak o Sokratovoj besmrtnosti u
smislu utjecaja nesumnjivo velikog duhovnog nasljeĎa koje je ostavio, a koje je i
danas „ţivo“.
Razjašnjavanje ključnih pojmova ponekad zahtijeva da napisano ili izrečeno
„prevedemo“ u doslovnije izraze. U sljedećem primjeru G. Hallet piše o porijeklu
dojma da etički problemi nemaju rješenja, koristeći pri tom metaforu:

6
 Etički stog sijena je najveći, pa je u njemu najteže uočiti iglu, pa je najizglednije da će
biti stvoren dojam da igle nema. (Hallet, str. 41)...

Doslovno, Hallet kaţe:

Etički problemi su najsloženiji, dakle, etičke probleme je najteže riješiti, dakle,

najizglednije je stvaranje dojma da rješenja nema.

Pojašnjavanje ključnih pojmova oslanja se na širi okvir rasprave.

Posljednji navedeni primjer iskoristit ćemo i za ilustraciju još jedne razlike

meĎu argumentima. Naime, promotrimo li pozornije ovaj argument, vidjet ćemo da
je njegova struktura različita od strukture argumenata koje smo do sada navodili kao
primjere. Ponavljanje riječi dakle (ili riječi pa) indicira postojanje dviju konkluzija.
Drugi sud – etičke probleme je najteže riješiti – je konkluzija prvog, ali premisa
trećeg suda. Ovakvi argumenti nazivaju se serijskim, a njihova standardna forma bi
bila:

1. Etički problemi su najsloţeniji.

2. Etičke probleme je najteţe riješiti.
3. Najizglednije je stvaranje dojma da rješenja nema.

Podargumenti
Svakodnevni argumenti često su puno sloţeniji od ovih koje smo do sada
koristili za primjere i kao takvi mogu sadrţavati meĎusobno neovisne podargumente
čije konkluzije sluţe kao premise glavnoj konkluziji. Stavljanjem u jednu
standardnu formu, u mnogim slučajevima izgubila bi se unutarnja struktura
argumenta, tj. uvid u logički odnos pojedinih sudova argumenta. Tako, primjerice,
da bismo sačuvali unutarnju strukturu, Cohenov bi argument trebalo prikazati u tri
standardne forme:

1. Ţivotinje nisu bića one vrste koja je sposobna iskazivati ili odgovarati na
moralne tvrdnje.
2. Ţivotinje nemaju sposobnost moralne prosudbe.

1. Nositelji prava moraju imati sposobnost razumijevanja prava i duţnosti

koja vode sve, uključujući i njih same.
2. U primjeni prava, nositelji prava moraju shvaćati moguće konflikte izmeĎu
vlastitog interesa i onoga što je pravedno.
3. Samo na zajednicu bića koja je sposobna za samoograničavajuće moralne
prosudbe moţe biti ispravno primijenjen pojam prava.

7
 Konačno, konkluzije ovih dvaju argumenata su premise glavne konkluzije:

1. Ţivotinje nemaju sposobnost slobodne moralne prosudbe.

2. Samo na zajednicu bića koja je sposobna za samoograničavajuće moralne
prosudbe moţe biti ispravno primijenjen pojam prava.
3. Ţivotinje nemaju prava i ne mogu ih imati

U neformalnoj logici primjenjuje se jednostavnija i preglednija tehnika prikaza

strukture argumenta – tehnika dijagramiranja.

8
 Tehnika dijagramiranja

Identifikacija i eksplicitno navoĎenje premisa i konkluzije argumenta vaţan je

dio njegove analize. Vidjeli smo da argumenti mogu imati različitu unutarnju
strukturu – odnos izmeĎu premisa kao i odnos premisa prema konkluziji ne mora
uvijek biti isti. S obzirom da standardna forma ne pruţa uvijek uvid u tu unutarnju
strukturu, za tu se svrhu u neformalnoj logici rabi tehnika dijagramiranja. Ta nam
tehnika otkriva način na koji su premise ili podargumenti organizirani s ciljem
podupiranja glavne konkluzije.
Dijagramiranje argumenta počinje pripisivanjem brojeva premisama i
konkluziji redom kojim se pojavljuju u tekstu. Konkluzije podargumenata označit
ćemo potcrtavanjem. S obzirom da glavna konkluzija ne mora biti na kraju
argumenta (teksta), osim potcrtavanjem označit ćemo je i znakom '►'.
Pogledajmo sljedeći jednostavan primjer:

(1) Maja je punoljetna, dakle (2)► moţe glasovati na izborima.

U dijagramu strelicom označavamo logičku vezu potpore izmeĎu sudova

argumenta. Tako će dijagram gornjeg argumenta biti:

(1)
↓
(2)

S obzirom da brojeve pripisujemo logičkim jedinicama redom kako se

pojavljuju u tekstu, da je prethodni argument izraţen ovako:

(1) ► Maja moţe glasati na izborima jer (2) je punoljetna.

dijagram bi bio:

(2)
↓
(1)

Serijski argumenti
Većina argumenata sastoji se od više premisa, a argumenti često sadrţe i
podargumente čija konkluzija sluţi kao daljnja premisa glavnoj konkluziji. Takav
jedan primjer, već smo naveli:

(1) Etički problemi su najsloţeniji, dakle, (2) etičke probleme je najteţe riješiti,
dakle, (3) ►najizglednije je stvaranje dojma da rješenja nema.

9
 (1)
↓
(2)
↓
(3)

Vezani argumenti
No, premise mogu na različit način (ne samo u različitom stupnju) podupirati
konkluziju. Neke premise konkluziju podupiru samo ako su udruţene. Drugim
riječima, svaka od njih, uzeta zasebno, ne bi bila dostatna potpora konkluziji. Takve
premise nazivamo vezanima, a u dijagramima izmeĎu njih stavljamo znak '+'.
Uzmimo opet poznati primjer:

(1) Svi ljudi su smrtni, a (2) Sokrat je čovjek, dakle, (3) ►Sokrat je smrtan.

(1) + (2)
↓
(3)

Niti jedna od ovih premisa zasebno ne bi bila dovoljna za izvoĎenje konkluzije.

One samo udruţene daju potporu konkluziji. Već je rečeno da dobar argument, osim
logičke potpore, mora imati i istinite premise. Pokaţe li se da je neistinita jedna, bilo
koja od premisa koje vezano podupiru konkluziju, argument potpuno gubi
uvjerljivost.

Konvergentni argumenti
Premise mogu konkluziju podupirati neovisno jedna od druge:

(1) Devalvacija kune ne bi pomogla izvozu i (2) poskupila bi ţivot graĎana

Hrvatske, dakle, (3) ►kunu ne treba devalvirati.

(1) (2)

(3)

U ovom primjeru premise neovisno jedna od druge podupiru konkluziju. Čak i

ako devalvacija ne bi poskupila ţivot graĎana Hrvatske, prvi razlog bi, budući da je
neovisan, još uvijek podupirao konkluziju. Obratno, ako devalvacija ne bi imala
utjecaj na izvoz, drugi razlog i dalje podupire konkluziju.

10
 Divergentni argumenti
Jedna premisa moţe podupirati više od jedne konkluzije. Evo dijela argumenta
u kojem se tvrdi da novopronaĎena pjesma nije Shakespeareova:

(1) Shakespeare je bio toliko poznat za svog ţivota da (2)► ljudi ne bi

previdjeli bilo koji njegov rad. Upravo obratno, (3) ►Ljudi su objavljivali pod
njegovim imenom, da ga iskoriste, pjesme za koje se sa sigurnošću zna da nisu
njegove.

(1)

(2) (3)

U ovom slučaju jedan razlog podupire dvije tvrdnje.

To su svi elementi dijagramiranja i, s obzirom da smo ih naučili, sada ih

moţemo primjeniti na sloţenijem primjeru:

(1) Ţivotinje nemaju sposobnost moralne prosudbe. (2) One nisu bića one
vrste koja je sposobna iskazivati ili odgovarati na moralne tvrdnje. Ţivotinje,
dakle, (3) ►nemaju prava i ne mogu ih imati. ... (4) Nositelji prava moraju imati
sposobnost razumijevanja pravila duţnosti koja se odnose na sve, uključujući i njih
same. U primjeni takvih pravila, (5) nositelji prava moraju shvaćati moralne
konflikte izmeĎu vlastitog interesa i onog što je pravedno. (6) Samo na zajednicu
bića koja su sposobna za samoograničavajuće moralne prosudbe moţe biti
ispravno primjenjen pojam prava.

Da bi argument dijagramirali, moramo prvo odrediti njegove logičke jedinice.

Njih moţemo otkriti i ispravno obiljeţiti tek kad znamo koja je glavna konkluzija
argumenta. Stoga je prikladno započeti s pitanjem: U što nas autor nastoji uvjeriti?
Kad označimo glavnu konkluziju, u analizi strukture argumenta krenut ćemo „od
kraja“. Pitanje na koje sad valja odgovoriti jest: Koje neposredne premise autor
navodi u prilog glavnoj konkluziji? Jesu li te premise vezane (u kojem slučaju
izmeĎu njih stavljamo znak '+', i jednu strelicu do konkluzije) ili neovisne (u kojem
slučaju svaku premisu povezujemo strelicom sa konkluzijom). Konačno: Jesu li
neposredne premise poduprte daljnjim razlozima? Ukoliko su premise koje
neposredno vode do glavne konkluzije poduprte drugim razlozima (premisama), one
tvore podargumente. Prilikom dijagramiranja podargumenata ponavljamo isti
postupak.
Slijedeći ove korake, dobit ćemo dijagram gornjeg argumenta:

11
 (4) (5)
(2)
↓
(1) + (6)
↓
(3)

Za primjer uzmimo još jedan sloţen, ali vrlo jasno i jezgrovito izrečen
argument.

Toma Akvinski (1225-1274)2

Drugi je način uzet od ideje stvarnog uzroka. Jer 1) meĎu materijalnim stvarima
nalazimo pravilan red stvarnih uzroka. Ali, ne nalazimo, 2) niti je to moguće, da je
bilo što uzrok samome sebi, jer bi, 3) u tom slučaju, to bilo prije samoga sebe, 4)
što je nemoguće. Sad pak, 5) nije moguće nastaviti u beskonačnost sa stvarnim
uzrocima. Jer, 6) ako stavimo u red sve stvarne uzroke, prvi je uzrok srednjem, a
srednji je uzrok posljednjem, bilo da je srednjih mnogo ili samo jedan. Ali 7) ako
uklonimo uzrok, uklonjen je i učinak, dakle, 8) ako nema prvoga meĎu stvarnim
uzrocima, ne bi bilo ni posljednjega niti srednjih. Ali 9) ako proslijedimo u
beskonačnost sa stvarnim uzrocima, ne bi bilo prvoga stvarnog uzroka, pa dakle 10)
ne bi bilo ni posljednjeg učinka, niti bilo kojeg srednjeg stvarnog uzroka, 11) što je
očito neistinito. Dakle, 12)►nuţno je pretpostaviti postojanje nekog prvog stvarnog
uzroka, a njega ljudi nazivaju Bog.

U slučaju sloţenih argumenata, preporučljivo je redom navesti logičke jedinice

argumenta, što ćemo ovdje učiniti. Tom prilikom, naravno, potrebno je
preoblikovati premise tako da izraţavaju potpune sudove.

1. MeĎu materijalnim stvarima postoji pravilan red uzroka.

2. Nemoguće je da nešto bude uzrok samog sebe.
3. Ako bi nešto bilo uzrok samog sebe, moralo bi prethoditi sebi.
4. Nemoguće je da nešto prethodi sebi.
5. Nemoguć je beskonačan lanac uzroka.
6. Ako poredamo sve uzroke, onda je prvi uzrok srednjima, srednji uzrokuju
posljednje.
7. Ako uklonimo uzrok, uklonjen je i učinak.
8. Ako nema prvog uzroka, nema ni srednjih, pa ni posljednjeg.
9. Ako je lanac uzroka beskonačan, nema prvog uzroka.
10.Ako nema prvog uzroka, ne bi bilo ni posljednjeg učinka.

2
U Pojman, str. 40

12
 11.Neistina je da nema posljednjeg učinka.
12.►Nuţno postoji prvi uzrok – Bog.

(6) + (7)
↓
(8) + (9)
↓
(3) + (4) (10) + (11)
↓ ↓
(1) + (2) + (5)
↓
(12)

Vezane i konvergentne premise

Za neke je premise jasno da samo vezane podupiru konkluziju. Takve se
premise često usporeĎuju s karikama lanca koji „drţi“ konkluziju. Pukne li jedna
karika, pukao je lanac i konkluzija „pada“.
Za druge je premise pak očito da izraţavaju meĎusobno neovisne razloge u
prilog konkluziji. Konvergentne premise moţemo usporediti s prutovima koji u
snopu „drţe“ konkluziju. Slomi li se jedan prut, argument unekoliko gubi na snazi,
ali konkluzija i dalje ima potporu. Ova usporedba ilustrira činjenicu da i
konvergentne premise, iako meĎusobno neovisne, u odreĎenom smislu skupa
podupiru konkluziju. Snop je čvršći od pojedinih prutova od kojih se sastoji. Tako
konvergentne premise, poput snopa, zajedno čvršće podupiru konkluziju.
Kad odlučujemo jesu li premise vezane ili konvergentne, razmatramo svaku
premisu zasebno i pokušavamo odgovoriti na pitanje bi li ona sama, bez druge
premise, poduprla konkluziju. Drugim riječima, pitamo se što bi se dogodilo da je
jedna od premisa neistinita. Ako bi to uništilo argument, premise su vezane. Ako bi
pak argument „preţivio“, premise su meĎusobno neovisne (konvergentne).

(1) Ljudi su ponekad sebični, a (2) ponekad u zabludi. Tako se (3) njihove ţelje
ne podudaraju uvijek s onime što je opće dobro. Ali, (4) opće dobro treba biti
glavna briga zakonodavca. Slijedi dakle, da se (5) ►zakonodavci ne trebaju
uvijek slagati sa onima koji su ih birali. (Hallett)

U ovom slučaju premise (1) i (2) podupiru tvrdnju (3). No jesu li te premise
vezane ili neovisne? Razmotrimo ih zasebno. Čak i da ljudi nikada nisu u zabludi,
nego samo ponekad sebični, to bi poduprlo tvrdnju da im se ţelje ne podudaraju
uvijek s onime što je opće dobro. Obratno, ako ljudi uopće ne bi bili sebični, nego
samo ponekad u zabludi glede općeg dobra, i to bi dalo potporu za tvrdnju (3). Iako
te dvije tvrdnje skupa jače podupiru konkluziju, očito je da to čine neovisno jedna
od druge.

13
 No odnos tvrdnji (3) i (4) prema glavnoj konkluziji jest drukčiji. Razmotrimo li
ih zasebno, vidimo da svaka od njih tek preko druge uspostavlja vezu s tvrdnjom
(5). One dakle samo skupa podupiru glavnu konkluziju, tj. vezane su. Dijagram
argumenta je:

(1) (2)

(3) + (4)
↓
(5)

Strelice prema konkluziji označavaju korake argumenta. Konvergentni

argumenti sastoje se od dva ili više koraka prema konkluziji, dok vezani, bez obzira
na broj premisa, uspostavljaju jedan korak prema konkluziji. Drugim riječima,
konvergentni argumenti navode više razloga za prihvaćanje konkluzije, dok vezani
zapravo čine jedan razlog, bez obzira od koliko se premisa sastojali.
Logička snaga argumenta stupanj je kojim razlozi podupiru (utemeljuju,
opravdavaju) konkluziju. To znači da svaka strelica dijagrama ima neku logičku
snagu. Vezani argumenti uglavnom imaju veću logičku snagu od konvergentnih.
Naime, u njima se premise povezuju u jedan razlog koji najčešće logički vrlo snaţno
podupire konkluziju. U slučaju konvergentnih premisa, imamo više razloga koji su
obično logički manje snaţni.

No, podsjetimo se, da bi bio dobar, osim logičke snage argument mora imati i
istinite (uvjerljive) premise. Upravo se tu krije odgovor na pitanje zašto je bitno
odlučiti radi li se o vezanoj ili konvergentnoj potpori? Naime, procjena uvjerljivosti
argumenta razlikovat će se ovisno o odgovoru na to pitanje: Konkluzija vezanih
argumenata uvjerljiva je samo koliko i najmanje uvjerljiva premisa – lanac je jak
koliko je jaka njegova najslabija karika. U slučaju premisa koje samo udruţene
podupiru konkluziju, dovoljno je da se pokaţe neistinitom samo jedna od tih
premisa, pa da argument potpuno izgubi uvjerljivost. Nastojimo li opovrgnuti
konkluziju takvog argumenta, oštrica kritike će u tom slučaju prirodno biti
usmjerena na pitanje istinitosti najmanje uvjerljive premise („Ahilova peta
argumenta“).
U slučaju konvergentnog argumenta, premise „u snopu“ podupiru konkluziju.
No kad procjenjujemo istinitost ili uvjerljivost premisa, to činimo sa svakom
premisom zasebno. Slomljene prutove (neistinite ili neuvjerljive premise),
jednostavno uklanjamo iz snopa. „Snop“ tada slabije podupire konkluziju, no
konkluzija će biti uvjerljiva barem onoliko koliko je uvjerljiva najjača od preostalih
premisa. Nastojimo li opovrgnuti konkluziju takvog argumenta, oštricu kritike treba
usmjeriti upravo na pitanje istinitosti najjače premise („kraljeţnica argumenta“).

14
 S obzirom na to da i konvergentne premise na odreĎen način skupa podupiru
konkluziju, ima slučajeva kad nije lako odlučiti za jedno od dva moguća tumačenja:
vezana ili konvergentna potpora?
Uzmimo sljedeći primjer. Pretpostavimo da zajednička prisutnost simptoma S1 i
S2 s izvjesnošću ukazuje na bolest X. Liječnik utvrĎuje:

(1) Pacijent ima simptom S1.

(2) Pacijent ima simptom S2.
(3) Pacijent ima bolest X.

Podupiru li ove dvije premise konkluziju vezano ili neovisno? Čini se da, bez
daljnjeg relevantnog znanja, u gornjem primjeru ne moţemo odlučiti. Ukoliko se
simptom S1 javlja u mnogim bolestima, a samo udruţen s S2 ukazuje na bolest X,
konkluziju ne bismo mogli izvesti bez premise (2) – argument bi bilo vezan. S druge
strane, ako se S1, odnosno S2, vrlo rijetko pojavljuju u drugim bolestima, onda svaka
premisa zasebno u odreĎenoj mjeri podupire konkluziju – argument bi bio
konvergentan.
Isto tako, provjera dijagnoze odvijala bi se različito, ovisno o tome jesu li
potrebna oba simptoma da bi utvrdili prisutnost bolesti (vezana potpora) ili svaki od
simptoma u odreĎenoj mjeri ukazuje na prisutnost bolesti (konvergentna potpora). U
prvom slučaju provjera bi se usmjerila na onaj simptom čija je prisutnost manje
vjerojatna. U drugom bi se slučaju prvo provjeravala prisutnost simptoma koji s
najvećom vjerojatnoćom ukazuje na bolest X.
Ovaj primjer dobro ilustrira još jednu činjenicu. Za analizu i procjenu
argumenta, osim poznavanje konteksta u kojem se argument pojavljuje, vrlo je
vaţno i vladanje relevantnim znanjem.
Oko znanja se valja potruditi, no dobra vijest je da nam je u svakodnevnim
raspravama kontekst obično na raspolaganju. To nam olakšava analizu, izbor izmeĎu
ovih dviju vrsta potpore i, ako je potrebno, rekonstrukciju argumenta. U primjerima
koje ovdje navodimo, iz očitih razloga, ne moţemo uvoditi sve elemente konteksta u
kojem se argument pojavljuje, već moţemo, na manje ili više izoliranim primjerima,
ukazati na one aspekte na koje treba obratiti pozornost prilikom analize i procjene
argumenta. Ukratko, kontekst i znanje koje imamo o predmetu spora pomaţe
jednoznačnijem tumačenju argumenta, pa u sklopu toga olakšava i tumačenje
potpore kao vezane, odnosno neovisne. No, ukoliko ipak niste sigurni jesu li premise
vezane ili podupiru konkluziju neovisno, neki logičari savjetuju da ih tretirate kao
vezane jer je to oprezniji pristup (Kelley), odnosno zato što je tako protumačen
argument logički snaţniji (Šuster).3

3
Ponekad nije lako odlučiti ni izmeĎu vezanih i serijskih premisa. No moguća pogreška u ovom slučaju ne
bi podrazumijevala pogrešku u procjeni uvjerljivosti argumenta, jer za serijske argumente vrijedi isto što i
za vezane – oni samo zajedno podupiru konkluziju (dijagram serijskih argumenata čak i nalikuje lancu).

15
 Rekonstrukcija argumenta

Do sada smo u analizi argumenta prošli ove korake:

a) prepoznavanje i izdvajanje uklanjanjem „viška“: pojašnjenja, ponavljanja,
digresija itd.
b) pojašnjenje ključnih tvrdnji i termina, posebice onih koje mogu uzrokovati
zbrku.
c) prepoznavanje govornog čina tvrĎenja te, ako je potrebno i moguće,
rastavljanje premisa i konkluzije na jednostavnije sudove.
d) analiza strukture argumenta (dijagramiranje).

No svakodnevni argumenti oslanjaju se na mnoštvo pretpostavki koje u njima

nisu izrečene već se podrazumijevaju. Jezik općenito ne bi mogao funkcionirati ako
bi sve relevantne informacije morale biti izrečene. Naime, mnogo je informacija
općepoznato, uobičajeno, nesporno, pa se podrazumijevaju i nije ih potrebno izreći.
Takve pretpostavke mogu se ticati jezika (poznavanje značenja riječi), činjenica
(opće znanje) ili moralnih normi (sustav vrijednosti koji dijelimo).
Isto vrijedi i za argumente. Osoba koja iznosi argument u njemu uglavnom
navodi ono što smatra potrebnim da bi svoje stajalište učinila razumljivim i
uvjerljivim. Dakle, izostavljanje premisa legitimno je ako to ne izaziva zabunu, ako
osobe kojima je argument namijenjen te premise podrazumijevaju i ako ih ne
smatraju spornima. U tom ih slučaju nije potrebno, ni prilikom analize i
dijagramiranja argumenta, posebno navoditi. Primjerice:

(1) Ţene trebaju aktivnije sudjelovati u političkom ţivotu, dakle, (2)► Maja
treba glasovati na izborima.

Dijagram ovog argumenta je jednostavan:

(1)
↓
(2)

No ovom bismo argumentu mogli dodati sljedeću prešućenu pretpostavku

(prešućene pretpostavke označavamo velikim tiskanim slovima):

(A) Maja je ţena.

Pa bi dijagram bio:

(1) + (A)
↓
(2)

16
 Isto tako, ovaj argument pretpostavlja i sljedeće tvrdnje:

(B) Maja je punoljetna.

(C) Glasovanje je oblik sudjelovanja u političkom ţivotu.
(D) Ţene imaju pravo glasa.
(E) Ţene trebaju imati pravo glasa.
(F) Maja moţe glasovati na izborima.

No ako se u datom kontekstu podrazumijevaju, ne treba ih navoditi. U

protivnom, izricanjem svih navedenih prešućenih pretpostavki, dobili bismo:

Sve osobe ženskog spola koje su punoljetne i koje uopće mogu glasovati, s obzirom da
imaju pravo glasa i da je dobro da imaju pravo glasa, trebaju aktivnije sudjelovati u
političkom životu, a s obzirom da Maja zadovoljava sve te uvjete i da je glasovanje oblik
sudjelovanja u političkom životu, Maja bi trebala glasovati na izborima.

Ako je namjera bila ustvrditi ono što je tvrĎeno početnim argumentom, onda
iznošenje velikog broja tvrdnji koje se u danom kontekstu podrazumijeva uopće ne
pridonosi snazi ni prihvatljivosti argumenta, a moţe izazvati zabunu (pogrešno
tumačenje). Naime, oslanjajući se na razgovornu implikaturu, preveliku opširnost
sugovornik moţe primjerice protumačiti kao sarkazam.

Kako bismo argument procijenili, potrebno ga je izdvojiti iz teksta, njegove

dijelove učiniti eksplicitnim i predočiti ih na sustavan način. Taj postupak olakšava
procjenu prihvatljivosti agumenta. To, kao što smo vidjeli, ne znači da je potrebno
navesti baš sve prešućene pretpostavke. Prešućene pretpostavke koje su dio šireg
okvira znanja ili vjerovanja koja dijelimo, tj. pretpostavke koje se podrazumijevaju,
ne smatraju spornima i čije prešućivanje ne izaziva zbrku nije potrebno dodavati.
Takve pretpostavke mogu biti činjenične – poput tvrdnji od (A) do (D) u gornjem
primjeru; ili vrijednosne – poput (E); ili jezične – poput (F) [pojam 'treba'
semantički podrazumijeva pojam 'moţe'].

Prešućene premise
U svakodnevnim argumentima nerijetko su prešućene pretpostavke za koje je
očito da su bitan dio argumenta. Takve pretpostavke nazivat ćemo prešućenim
premisama. One mogu biti izostavljene jer su lako nadomjestive ili se
podrazumijevaju. Argumenti koji sadrţe prešućene premise nazivaju se entimemi.
Tako je argument „Sokrat je čovjek, dakle smrtan je“ entimem. Prešućena premisa je
„Svi ljudi su smrtni“. Prešućivanje premisa koje su lako nadomjestive vrlo je
uobičajeno i daje ekonomičnost govoru. Naime, izriče se samo ono što je neophodno
za razumijevanje stajališta. Preciznosti radi, napomenimo da ponekad moţe biti
prešućena i konkluzija kao u „Svi ljudi su smrtni, a Sokrat je čovjek.“ Konkluzija je

17
jasna, „Sokrat je smrtan“. Neizricanje konkluzije ima retorički efekt naglašavanja
neizrečenog. Taj se efekt često koristi u polemikama s namjerom da se izrazi (a
izbjegne izreći) nešto za sugovornika neugodno, a nerijetko i uvredljivo. Npr:

Svatko s imalo pameti zna da vaše ekonomske mjere neće uroditi plodom. Samo vi to
ne znate.

Naravno, i ekonomičnost i retorički efekt ovisi o lakoći kojom se mogu

nadomjestiti prešućene premise/konkluzija. Prešuti li se pak neki dio argumenta koji
nije lako nadomjestiti, ekonomičnost i retorički efekt potpuno se gube, a povećava
se mogućnost pogrešnog tumačenja i procjene argumenta. Da bismo to izbjegli,
prilikom dijagramiranja i analize, pogotovu sloţenijih argumenata, potrebno
eksplicirati prešućene premise i dodati ih dijagramu argumenta. Taj postupak
nazivamo rekonstrukcija argumenta.

Argumente ponekad rekonstruiramo radi boljeg uvida u njihovu strukturu. Na

primjer:

Sindikalci upozoravaju da (1)devalvacija domaće valute ne bi pomogla izvozu

jer je (2) prosječno 50 posto hrvatskog proizvoda uvezeno, pa bi (3) taj dio
proizvoda bio skuplji. To je, kako tvrde, još jedan argument da je (4) ► riječ o
promašenoj mjeri ekonomske politike. – (5) Kvalitetan hrvatski proizvod moţe se
prodati bilo gdje u svijetu, i to dokazuju (6) hrvatski proizvoĎači koji su uspjeli i u
postojećim uvjetima. (Jutarnji list)

Prešućene premise bi bile:

(A) Devalvacija kune bi poskupila uvozene sirovine ili dijelove koji se koriste u
domaćoj proizvodnji.
(B) Skuplji proizvod ima manje šanse na izvoznom trţištu.

UvoĎenjem ovih premisa postaje jasniji prijelaz s tvrdnje (2) na tvrdnju (3), te
sa nje na tvrdnju (1):

(2) + (A)
↓
(3) + (B) (6)
↓ ↓
(1) (5)

(4)

Rekonstrukcijom argumenta dobijamo bolji uvid u njegovu strukturu.

18
 No u svakodnevnim argumentima prešućivanje premisa nerjetko nije
motivirano ekonomičnošću govora ili retoričkim efektom, već (namjernim ili
nenamjernim) pokušajem prikrivanja spornosti prešućenih premisa. To znači da se
ponekad prešućuju upravo one premise koje nisu općepoznate, koje mogu biti
općenito sporne ili sporne onima kojima je argument namijenjen. S obzirom da je
primarni cilj analize argumenta procjena njegove prihvatljivosti, rekonstrukcijom
argumenta nastojimo dobiti uvid u sve elemente koji su potrebni da bismo došli do
tog cilja.
Podsjetimo se, dobar argument je onaj koji ima dvije osobine:
a) istinite premise i
b) logičku snagu (koja omogućuje da iz premisa zaključimo konkluziju).
Prilikom rekonstrukcije argumenta moramo imati u vidu te dvije osobine.
Krenimo od druge. Logička snaga argumenta je stupanj raskoraka izmeĎu premisa i
konkluzije. Što je taj raskorak manji, logička snaga argumenta je veća. Ukoliko u
argumentu ili podargumentu postoji prevelik logički raskorak u prijelazu sa premisa
na konkluziju tretiramo ga kao entimem tj. nadopunjujemo ga premisom koja
premošćuje taj raskorak dajući time logičku snagu argumentu. Pogledajmo sljedeći
primjer:
S nekoliko sam strana zamoljen da iznesem mišljenje o navodnom otkriću
nove Shakespeareove pjesme. ...
To je potpuno nevjerojatno iz sljedećih razloga:
(1) uopće ne sliči bilo kojoj pjesmi koju je Shakespeare ikad napisao.
(2) Znamo prilično dobro, iz ranih pjesama „A Lover's Complaint“ i „Venus
and Adonis“ kakav je bio Shakespeareov rani stil, (3) a ova nova pjesma im
uopće ne sliči.
(4) Shakespeare je bio toliko poznat za svog ţivota da (5) ljudi ne bi previdjeli
bilo koji njegov rad. Upravo obratno. (6) Ljudi su objavljivali pod njegovim
imenom, da ga iskoriste, pjesme za koje se sa sigurnosšću zna da nisu njegove.
Konkluzija je jasna – (7) ►nemoguće je da je ta obična pjesma njegova.
(A.L.R., pisma čitatelja, NYTimes, 85)4
Dijagram ovog argumenta bi bio:

(2)
↓
(3) (4)
↓
(1) (5) (6)

(7)

4
Iz Kelley, str. 107

19
 Pri analizi argumenta vidjet ćemo da u prijelazu s tvrdnje (3) na (1) postoji
prevelik logički raskorak. Naime, tvrdnja da pronaĎena pjesma ne sliči
Shakespeareovim ranim radovima nema logički dovoljnu snagu za izvoĎenje tvrdnje
da ne sliči Shakespeareovim pjesmama uopće. Rekonstrukcija argumenta traţi
dodavanje prešućene premise koja će premostiti postojeći raskorak:

(A) Pjesma nije slična Shakespearovim kasnim radovima.

Dijagram rekonstruiranog argumenta bio bi:

(2)
↓
(3) + (A) (4)
↓
(1) (5) (6)

(7)

UvoĎenjem ove prešućene premise taj je dio argumenta (podargument) dobio

logičku snagu.
Vratimo se sada prvoj osobini dobrog argumenta – istinitosti premisa. Sada,
naime, treba procijeniti istinitost dodane premise. Naime, procjena prihvatljivosti
argumenta dijelom ovisi o procjeni istinitosti prešućene premise. Ako je ona
neuvjerljiva, očito postaje neuvjerljiva i tvrdnja pod (1). U tom bi slučaju bilo
potrebno daljnje argumentiranje u prilog teze (A). Ukoliko, pak, u širem kontekstu
ove rasprave nije bilo sporno da pronaĎena pjesma ne pripada kasnijim
Shakespeareovim radovima, tada nije potrebno dodavati prešutnu pretpostavku, ali u
tom je slučaju i tvrdnja pod (1) izlišna. Ona tada ne daje dodatni doprinos
argumentu, jer je u okviru u kojem se raspravlja samo o Shakespareovim ranim
radovima dovoljna tvrdnja pod (3).

Općenito, da bismo procijenili argument moramo utvrditi sve logičke jedinice

od kojih će procjena tog argumenta ovisiti. To znači da argument moramo
nadopuniti prešućenim premisama da bismo premostili jaz koji postoji izmeĎu
logičkih jedinica argumenta. S obzirom da su u nekim argumentima prešućene
upravo one premise koje su moţda sporne, vaţno je uočiti ih i eksplicirati, jer će
procjena uvjerljivosti argumenta ovisiti i o procjeni istinitosti tih premisa.

Pravila nadopunjavanja argumenta

Rekonstrukcija argumenta koji zahtijeva nadopunu prešućenim premisama radi
premošćivanja uočenih raskoraka, a koje jesu ili mogu biti sporne, vrlo je delikatan

20
posao. Okvir su te rekonstrukcije razgovorna pravila. Naime, s obzirom na to da je
argumentiranje razgovorna razmjena koja podrazumijeva suradnju, već prilikom
samog razumijevanja argumenta moramo pretpostaviti da se autor drţao razgovornih
pravila. Primijenjena na argument, ta bi pravila glasila:
Relevantnost – premise argumenta trebaju biti relevantne za konkluziju.
Kvaliteta (istinitost) – argument treba sadrţavati samo one premise koje su
istinite i za koje postoji prikladna evidencija.
Kvantiteta (količina informacija) – premise argumenta trebaju sadrţavati
informacije iz kojih je izvediva konkluzija, i ne više informacija negoli je za tu
svrhu potrebno u danom kontekstu.

Kao što smo već naglasili, u svakodnevnim se raspravama razgovorna

implikatura često zlorabi tako da onaj tko iznosi argument odreĎene premise
razgovorno implicira, a ne izgovara baš zato što su sporne. No prilikom
nadopunjavanja takvih argumenta, problem nije u tome što nedostaje prikladnih
kandidata za premisu, već prije u tome što je mogućih kandidata najčešće previše.
Uzmimo jedan jednostavan primjer:

Maja je crvenokosa, dakle, vjerojatno je zločesta.

Koja je premisa prešućena? Razmotrimo za početak sljedeće kandidate:

(A) Maja studira filozofiju.

(B) Znanost je utvrdila da su najopakije vještice crvenokose.
(C) Ako je Maja crvenokosa onda je Maja zločesta.

Podrazumijevati da se autor argumenta drţao razgovornih pravila znači

poštivati ista pravila prilikom rekonstrukcije argumenta. Dakle, primjenjena na
nadopunu argumenta, pravila bi glasila:

Relevantnost – treba pretpostaviti da su premise argumenta relevantne za

konkluziju. Prilikom rekonstrukcije argumenta treba dodati one premise koje
uspostavljaju vezu izmeĎu logičkih jedinica argumenta, tj. premošćuju raskorak
izmeĎu premisa i konkluzije argumenta.

Kvaliteta – prilikom rekonstrukcije argumenta ne treba autoru pripisivati

nevjerojatna ili očito neistinita vjerovanja, kao ni ona koja on nikako nije mogao
imati. Ukoliko postoji više kandidata za prešućenu premisu treba dodati onu premisu
koja je najmanje sporna.

Kvantiteta – prilikom rekonstrukcije argumenta ne treba dodavati premise koje

su neinformativne kao ni one koje sadrţe više informacija tj. koje tvrde više negoli
je za izvoĎenje konkluzije potrebno.

21
 Sad moţemo ova pravila primijeniti na izbor najboljeg kandidata za prešućenu
premisu iz prethodnog primjera:
Premisu (A) isključujemo po pravilu relevantnosti. Tvrdnja da Maja studira
filozofiju, čak i ako je istinita, očito ne uspostavlja vezu izmeĎu Majine boje kose i
njezinog karaktera, pa kao takva ne premošćuje raskorak izmeĎu premise i
konkluzije u našem primjeru. Ukratko, tvrdnja (A) nije relevantna za argument koji
rekonstruiramo.
Premisu (B) isključujemo po pravilu kvalitete. Odista je malo izgledno da netko
danas vjeruje da postoje vještice, a još manje da to smatra znanstveno potvrĎenim.
Premisa (C) logički je zanimljiva. Ona bi argument učinila deduktivno valjanim
tj. logički najsnaţnijim. No dobijanje logičke snage na taj je način trivijalno jer ta
tvrdnja zapravo ponavlja rečeno. Naime, forma svih argumenata jest: „Ako –
premise, onda – konkluzija“, pa tako tvrdnja (C) zapravo ponavlja sam argument.
Ako je neuvjerljiv argument, onda je očito isto toliko neuvjerljiva i tvrdnja (C), jer
izraţava isto što i sam argument. Ona dakle ne daje novu informaciju kojom bismo
premostili raskorak izmeĎu premise i konkluzije, pa tako ne pridonosi uvjerljivosti
argumenta, već ga samo ponavlja. S obzirom da je neinformativna, isključujemo je
po pravilu kvantitete.

Slijedeći kandidati za prešućenu premisu jesu bolji:

(D) Svi crvenokosi ljudi su zločesti.

(E) Sve crvenokose ţene su zločeste.
(F) Većina crvenokosih ţena su zločeste.

Sve ove premise novom informacijom uspostavljaju vezu izmeĎu premise i

konkluzije argumenta, odnosno informativne su i relevantne.
Izbor izmeĎu njih vršimo na temelju pravila kvantitete i kvalitete istodobno.
Mogli bismo reći da ih vaţemo na vagi koja s jedne strane mjeri logičku snagu koju
ta premisa daje argumentu, a s druge strane istinitost te premise. Kraće, traţimo
ravnoteţu izmeĎu snage i istinitosti premise.
Premise (D) i (E) izraţavaju univerzalni sud. One tvrde nešto o svim ljudima,
odnosno svim ženama i kao takve tvrde više tj. dale bi veću logičku snagu
argumentu od premise (F), koja tvrdi nešto o većini žena. Dodamo li izvornom
argumentu premisu (D) ili (E), dobit ćemo deduktivno valjan, odnosno logički
najsnaţniji argument. Dodamo li pak premisu (F) dobit ćemo logički manje snaţan,
tj. induktivan argument.
Dalje, premisa (D) tvrdi nešto o svim ljudima, pa je informativnija od (E), koja
istu tvrdnju suţava na dio čovječanstva - sve ţene. Gledamo li samo na logičku
snagu argumenta, moţemo dodati (D) ili (E) jer u oba slučaja dobijamo logički
najsnaţniji argument. No pravilo kvantitete nam kaţe i to da prilikom rekonstrukcije
ne treba argumentu dodavati više negoli je za izvoĎenje konkluzije potrebno. Budući

22
da eksplicitna premisa izvornog argumenta spominje ţenu, treba dodati tvrdnju (E),
jer ona, s obzirom na to da se odnosi samo na ţene, ne tvrdi više negoli je za
dobijanje deduktivno valjanog argumenta potrebno.
Zašto ne dodati premisu koja tvrdi više? Odgovor leţi na drugoj stani vage,
onoj koja vaţe istinitost ili uvjerljivost premisa. Naime, što su premise snaţnije, one
s jedne strane mogu dati veću logičku snagu argumentu, ali su s druge strane
podloţnije kritici i opovrgavanju. Primjerice, da bismo pokazali neistinitost tvrdnje
(D), dovoljno bi bilo pronaći jednog crvenokosog čovjeka (muškarca ili ţenu) koji
nije zločest. Da bi opovrgnuli tvrdnju (E), potraga za protuprimjerima suţena je
samo na ţene, tj. tu bi tvrdnju opovrgao slučaj barem jedne crvenokose ţene (ne
muškarca) koja nije zločesta. Niti jedan od ovih slučajeva meĎutim ne bi bio
dovoljan da utvrdimo neistinitost tvrdnje (F). Ukratko, jače premise tj. one koje
tvrde više, uglavnom su spornije, manje vjerojatne, lakše ih je opovrgnuti. S druge
strane, argument je bolji ako je uvjerljiviji, ako je veća vjerojatnost da su mu
premise istinite, ako ga je lakše braniti, te stoga ne treba dodavati više negoli nas
kontekst upućuje. U našem konkretnom primjeru izraz „vjerojatno“ upućuje da je
riječ o argumentu induktivne snage, pa je za rekonstrukciju argumenta dovoljno
snaţna tvrdnja (F). Dakle, po pravilima nadopune argumenta treba birati (F). Ta je
tvrdnja relevantna, premošćuje raskorak i ne tvrdi više negoli je potrebno za
izvoĎenje konkluzije. Dopunjeni argument glasio bi:

Većina crvenokosih žena su zločeste. Maja je crvenokosa, dakle, vjerojatno je zločesta.

Pri izboru premise po kombiniranom pravilu kvantitete i kvalitete nastojali smo

izabrati najmanje spornu premisu koja je još uvijek dovoljno jaka (informativna) za
izvoĎenje konkluzije. No, iako je najuvjerljivija od raspoloţivih, pitanje koje je
bitno za procjenu uvjerljivosti argumenta jest: je li istinita? Ili općenito uvjerljiva?
(Osobno mi nije poznato niti jedno istraţivanje koje povezuje boju kose ţena sa
njihovim karakternim crtama.)
Moţemo li argument „spasiti“ dalje oslabljujući prešućenu premisu. Moţemo li
primjerice dodati:

(G) Postoji nekoliko crvenokosih ţena koje su zločeste.

Ova tvrdnja je vjerojatno istinita, ali kao premisa jednostavno nije dovoljno
logički snaţna za izvoĎenje konkluzije. Činjenica da ima nekoliko crvenokosih
zločestih ţena nije dovoljna da opravda zaključivanje o Majinom karakteru samo na
temelju njezine boje kose. Takav argument ne bi imao logičku snagu.
Drugim riječima, ma koliko se trudili rekonstrukcijom dobiti najuvjerljiviji
argument, nekada to ne uspijeva. Neki su argumenti naprosto loši.

23
 Načelo milosrđa
Pravila rekonstrukcije argumenta moţemo obuhvatiti pod nazivom „načelo
milosrĎa“. To je načelo „posuĎeno“ iz filozofije jezika (tzv. „problem neodreĎenosti
prijevoda“), no imenovao ga je i za rekonstrukciju argumenta prilagodio Nicholas
Rescher (1964):

Vodeće načelo u rekonstrukciji argumenta je načelo milosrđa – osoba treba, u

mjeri u kojoj je to moguće, pokušati učiniti argument valjanim i njegove premise
istinitim.5

Rescherova verzija odnosi se na deduktivne argumente, no kako nisu svi

argumenti deduktivni, načelo je formulirano tako da se odnosi na rekonstrukciju
argumenta općenito:

Prilikom rekonstrukcije argumenta trebamo nastojati dobiti najbolji argument

koji je u danom kontekstu moguć.

Ovako formulirano načelo milosrĎa naglašava i oslanjanje na kontekst u kojem

se analizirani argument pojavljuje. To se ponekad naziva pravilom lojalnosti autoru,
odnosno tekstu ili govoru. Razlog tomu je jasan. Kad bismo milosrĎe proširili tako
da odstupimo od onoga na što tekst ili govor upućuje, a s namjerom da „popravimo“
izvorni argument, tada bismo izašli iz okvira rekonstrukcije argumenta. Takav
postupak bilo bi primjerenije opisati kao daljnje argumentiranje, a ne kao
rekonstrukciju postojećeg argumenta.

Da bismo ga mogli upotrijebiti, načelo milosrĎa zahtijeva konkretizaciju u

pravila koja, prilikom rekonstrukcije argumenta, valja slijediti. Tom konkretizacijom
dobijamo argumentu prilagoĎena razgovorna pravila poput onih navedenih u
prethodnom poglavlju. U različitim udţbenicima ta su pravila donekle drukčije
formulirana, no čini se da su sve te formulacije svedive na razgovorna pravila. To ne
treba čuditi, jer argumentiranje jest vrst razgovorne razmjene, pa je jasno da u
temelju počiva na istim pravilima.
U udţbenicima iz neformalne logike vlada prilična sloboda i u formuliranju
načela milosrĎa. Evo dva primjera:

D. Kelley:
Moramo pretpostaviti da on /autor argumenta/ zaključuje logično, osim ako
postoji evidencija za suprotno.6 (Ovu verziju mogli bismo formulirati i kao: Svatko
je „logičan“ dok mu se ne dokaţe suprotno.)

Isto načelo donekle je dramatično, ali zato lakše pamtljivo, formulirao Berg:
5
D. Walton, str.211
6
D. Kelley, str. 143

24
 Pretpostavite da onaj tko je iznio argument nije značajno zakinut u općem
znanju ili logičkoj sposobnosti, tj. da ne bi iznosio posve besmislene tvrdnje i
zaključke.7

Za rekonstrukciju većine argumenata potrebna je puno veća mjera milosrĎa od

upravo navedene, ali evo klasičnog primjera u kojem nije zadovoljena ni ova
minimalna:

Prvi put vidite prijateljevu jahtu i pri tom kaţete – Mislio sam da je tvoja jahta
veća nego što jest.
Prijatelj odgovara – Kako si mogao misliti da je nešto veće od samog sebe?

Optuţiti nekoga da misli kako neka stvar nije istovjetna samoj sebi znači ne
poštivati ni onu mjeru milosrĎa koju navodi Berg. Načelo istovjetnosti, A=A, smatra
se tako temeljnim da se naziva zakonom mišljenja. Teško je zamisliti teţi slučaj
besmislenosti od nepoštivanja tog načela. No činjenica da će većina ljudi shvatiti
prvu tvrdnju upravo onako kako je mišljena, ni ne primijetivši mogućnost drugog
tumačenja, ukazuje na to koliko je pretpostavka o bazičnoj „logičnosti“ sugovornika
ugraĎena u naše govorenje i razumijevanje govora.

No, kao što je već je rečeno, u mnogim svakodnevnim argumentima prešućene

su upravo one pretpostavke koje nisu dio općeg znanja, koje se ne podrazumijevaju,
koje mogu biti općenito sporne ili sporne onima kojima je argument namijenjen.
Ponekad to nije namjerno ali, ponekad jest: sporne premise ne izgovaraju se nego
razgovorno impliciraju baš zato što su sporne. Pretpostaviti samo osnovnu
„logičnost“ ostavilo bi nas s nizom kandidata za prešućenu premisu izmeĎu kojih ne
bismo mogli izabrati. Stoga rekonstrukcija svakodnevnih argumenata, pa onda i
procjena njihove uvjerljivosti uobičajeno zahtijevaju puno veću razinu milosrĎa od
puke pretpostavke o osnovnoj „logičnosti“ autora argumenta. Prikladno je ono
načelo milosrĎa koje od nas traţi da rekonstrukcijom nastojimo dobiti najbolji
argument koji kontekst dopušta.

Ponovimo ukratko:
Analiza i procjena argumenta obuhvaća sljedeće korake:
a) prepoznati i izdvojiti argument iz šireg kontekta u kojem se pojavljuje,
b) pojasniti ključne tvrdnje i termine,
c) ako je potrebno i moguće, rastaviti premise i konkluziju na jednostavnije
sudove,
d) dijagramirati argument,
e) procijeniti logičku snagu svakog podargumenta,

7
Iz D. Walton, str. 213

25
 f) ako argument ili podargument nema logičku snagu ili ako nije jasno zašto je
ima, dodati izostavljene premise tako da postane jasan put od premisa do
konkluzije,
g) procijeniti istinitost premisa.

Ova metoda nije mehanička. Ona moţe rezultirati različitim, više ili manje
uspjelim rekonstrukcijama. Posebno su zahtjevna zadnja tri koraka, koje treba
obaviti istodobno. Da bismo odlučili je li argument prihvatljiv, pokušavamo pronaći
skup izostavljenih premisa koje, kad se dodaju utvrĎenim premisama, daju dobar
argument. U tom postupku obično se javljaju dva problema:

- nalazimo skup premisa dovoljno jak da podupre konkluziju, ali nisu sve
istinite.
- modificiramo premise tako da budu istinite, ali konkluzija više ne slijedi iz
njih.

Rekonstrukcija argumenta kreće se izmeĎu njegove logičke snage i istinitosti

premisa. Taj smo postupak ilustrirali traţenjem ravnoteţe na vagi koja vaţe snagu s
jedne strane i istinitost premisa s druge strane. Naposljetku, ili ćemo naći ravnoteţu,
odnosno tumačenje po kojem je argument dobar ili ćemo zaključiti da taj argument
nije dobar. Ukoliko prilikom rekonstrukcije argumenta poštujemo načelo milosrĎa, a
ni nakon razumne potrage ipak nismo pronašli premise koje bi argument učinile
dobrim, opravdano je zaključiti da argument nije dobar. U tom je slučaju, doduše,
još uvijek moguće da je argument samo nejasno izloţen, no i takav je argument loš.
Naime, argumentom se nastoji uvjeriti sugovornika u prihvaćanje neke teze
(konkluzije), pa ako ni dobronamjerni sugovornik ne uspijeva uvidjeti snagu ili
uvjerljivost razloga koji se navode u prilog tezi, onda je taj argument loš, bez obzira
na to je li samo loše izloţen ili stvarno nema logičku snagu i/ili uvjerljivost.

26
Korištena literatura

Hurley, Patric J. (2003) A Concise Introduction to Logic, Belmont,

Wadsworth/Thomson Learning

Kelley, David (1990) The Art of Reasoning, New York, London, W.W. Norton &
Company

Pojman, Louis P. (1996) Philosophy. The Quest for Truth, Wadsworth Publishing
Company

Šuster, Danilo (1998) Moč argumenta. Logika in kritično razmišljanje, Maribor,

Pedagoška fakulteta Univerze v Mariboru

Walton, Douglas N. (1996) Argument Structure. A Pragmatic Theory, Toronto,

University of Toronto Press

27