David Kelley (1990), The Art of Reasoning, New York, W.W.

Norton & Company

/poglavlje 16, str. 431-441/

ARGUMENT IZ ANALOGIJE

Analogije često koristimo da izrazimo nijanse značenja koje bi bilo teško izraziti
doslovnim izrazima i one naš jezik čine ţivljim i snaţnijim. Kad analogije koristimo
na taj način nazivaju se eksplanatorne ili deskriptivne. Da bih obuhvatio kršćansku
ideju Boga, primjerice, mogu reći da je On poput oca koji brine o svojoj djeci, koji ih
kaţnjava kad su neposlušni itd. Ta analogija je opisna: ne tvrdim da je taj pojam Boga
ispravan, niti da Bog postoji; samo opisujem što je to što kršćani vjeruju. Ali,
analogije mogu biti korištene kao argument. U ovom ćemo poglavlju naučiti kako
analizirati i procijeniti takve argumente.

Analogija i sličnost
Kako bih vas uvjerio da učenje zaključivanja zahtijeva puno vjeţbe, mogu
argumentirati ovako: Umjetnost zaključivanja je vještina, poput igranja tenisa. A tenis
ne moţete naučiti samo čitajući knjigu i, bez obzira koliko znali o teoriji igre, ne
moţete steći vještinu bez stvarnog igranja. Dakle, trebate vjeţbati. U ovom argumentu
koristim analogiju kao premisu i pokušavam dokazati konkluziju. Na sličan način
netko moţe argumentirati za socijalizam usporeĎujući društvo s obitelji – budući
obitelj dijeli svoja dobra meĎu svim svojim članovima, društvo bi trebalo činiti isto.
Argument iz analogije moţete razlikovati od eksplanatorne analogije sluţeći se istim
tehnikama koje koristite za identifikaciju argumenata bilo koje vrste: potraţite
identifikacijske riječi poput 'dakle', pitajte se pokušava li nas autor uvjeriti u neku
konkluziju.
Argumenti iz analogije su induktivni iz razloga koje ćemo uskoro vidjeti. Česti su
u svakodnevnim razgovorima ili raspravama, kao i u političkim polemikama.
Analogije koristimo i kad argumentiramo na temelju povijesnih usporedbi – primjer bi
bio argument da je Sovjetski Savez poput nacističke Njemačke, pa je politika detanta
poput politike popuštanja Hitleru tijekom tridesetih godina 20.st. Mnoga naša
očekivanja o ljudima temelje se na analogijama: John nas podsjeća na Waltera, pa
očekujemo da se ponaša na sličan način. Koja je logička struktura tih argumenata? I
koje standarde trebamo koristiti da ih procijenimo?
Kao prvi korak analize, strukturu argumenta iz analogije moţemo predstaviti
ovako:
1) A i B su slični. (1) + (2)
2) A ima osobinu P. ↓
3) B ima osobinu P. (3)

A i B su dvije stvari koje usporeĎujemo; obitelj i društvo, vještinu u tenisu i

umjetnost zaključivanja, nacističku Njemačku i Sovjetski Savez. Konkluzija je da B
ima izvjesnu osobinu: društvo treba biti organizirano tako da njegovi članovi dijele
dobra, umjetnost zaključivanja mora biti stečena vjeţbom, Sovjetski Savez je agresor
1
kojem ne treba popuštati. Argument je u tome da B ima tu osobinu jer je sličan A-u
koji ima tu osobinu. No, obratite pozornost na to da odnos izmeĎu A i B nije poput
bilo kojeg logičkog odnosa koji smo do sada proučavali. A nije širi skup koji
uključuje B, kao u kategoričkom silogizmu. Niti je A instanca ili podskup od B kao u
induktivnoj generalizaciji. Tenis nije podvrsta logike niti je logika podvrsta tenisa.
Kako dakle premise o jednom mogu voditi konkluziji o drugom?
Odgovor očito leţi u premisi (1): A i B su slični. Sličnost ne mora biti navedena
eksplicitno, ali je ključna pretpostavka. Ako nema sličnosti izmeĎu obitelji i društva,
činjenica da članovi obitelji dijele dobra ne bi se ticala društva, a argument bi bio
potpuni non sequitur. Ali, sličnost sama za sebe nije dovoljna jer uz malo mašte
moţemo pronaći neku sličnost izmeĎu bilo koje dvije stvari, pa bi tako mogli dokazati
bilo što. Mogao bih pokušati dokazati da trebate odvesti svoj bicikl zubaru na
uobičajeni servis jer zupčanici za promjenu brzina imaju oblik poput zubiju. Takav
argument bio bi smješan. Zato trebamo paţljivije razmotriti ulogu sličnosti.
Ako su dvije stvari slične, moraju biti slične u nekom odreĎenom pogledu –
obliku, boji, funkciji ili nečem drugom. Drukčije rečeno, dvije stvari su slične jer
dijele neku osobinu. Prvi je zadatak odrediti to po čemu su A i B slični, tj. odrediti
osobinu koja im je zajednička. Moţe biti više takvih osobina, ali mora biti barem
jedna. U argumentu o tenisu i logici, osobina je utvrĎena eksplicitno – oboje su
vještine. Argument o obitelji i društvu ne utvrĎuje kako su oni slični, ali moţe se reći
da su oboje društvene grupe ili da u oba slučaja članovi imaju zajedničke interese.
Koristit ćemo slovo S za osobinu koju A i B dijele, za osobinu koja ih čini
sličnima. Moţemo preoblikovati prvu premisu u argumentu iz analogije:

1) A i B imaju svojstvo S. (1) + (2)

2) A ima osobinu P. ↓
3) B ima osobinu P. (3)

Sada moţemo postaviti sljedeće – ključno – pitanje. Koji je odnos izmeĎu S i P?

Ako nema povezanosti izmeĎu ovih dvaju osobina, onda konkluzija ne slijedi. To je
problem argumenta o biciklima. Osobina koju dijele zupci zupčanika i zubi je oblik,
ali oblik zuba nije razlog zbog kojih oni trebaju njegu zubara. I zaista, dvije stvari
mogu imati mnoge zajedničke osobine – S1, S2, S3, ... – ali, ako nema neke veze
izmeĎu jedne ili više tih osobina i neke druge osobine P, analogija nije dobra.
Dakle, snaga argumenta ovisi o izglednosti postojanja veze izmeĎu osobina koje
su u pitanju i naš cilj u procjeni argumenta iz analogije jest procijeniti upravu tu
izglednost. U tu svrhu moţemo koristiti ono što smo već naučili o induktivnom
argumentu.

Analiza i procjena
Kad smo jednom identificirali osobine koje A i B dijele – osobine koje
označavamo s S – moţemo argument iz analogije staviti u standardnu formu.
Argument će imati induktivne i deduktivne korake i to će nam omogućiti da ga

2
procijenimo koristeći ono što smo već naučili o indukciji i dedukciji. Da bismo vidjeli
kako, nastavit ćemo s analogijom izmeĎu tenisa i zaključivanja.
Zajednička osobina jest da su oboje vještine, a relevantnost ove osobine jest da se
vještine moraju učiti vjeţbom. Tenis je posebna instanca koja sluţi kao induktivna
evidencija za generalizaciju o svim vještinama. Ta se generalizacija onda primjenjuje
deduktivno na slučaj zaključivanja. Dakle, argument moţemo dijagramirati ovako:
1) Tenis je vještina
2) Tenis se mora učiti kroz vjeţbu
3) Sve se vještine uče kroz vjeţbu
4) Zaključivanje je vještina
5) Zaključivanje se mora učiti kroz vjeţbu

(1) + (2)
induktivan ↓
(3) + (4)
deduktivan ↓
(5)

prvi korak u argumetnu je induktivan i podrţava generalizaciju da sve vještine

zahtijevaju vjeţbu. Ta generalizacija (premisa(3)) sluţi kao prva premisa drugog
koraka koji je deduktivan. Ona izraţava vezu izmeĎu vjeţbe i prakse i bez nje
nemamo osnovu za konkluziju. Druga premisa u deduktivnom koraku, tj. (premisa
(4)) kaţe da je zaključivanje vještina tj. utvrĎuje osobinu koja zaključivanje čini
sličnim tenisu.
Iskušajmo ovu tehniku na još jednom primjeru. Ljudi koji se protive drţavnoj
regulaciji /ograničenju/ poduzetništva ponekad argumentiraju da poslovni ljudi poput
novinara moraju u svom poslu koristiti svoj um i svoje prosudbe, te poput novinara ne
smiju biti ograničavani. To je argument iz analogije: poslovni ljudi su usporeĎeni s
novinarima. Konkluzija je da poslovni ljudi ne trebaju biti ograničavani i argument
nam kaţe točno što te dvije profesije imaju zajedničko. Dakle, moţemo ga analizirati
ovako:

1) Novinari se moraju oslanjati 2) Novinari ne trebaju

na vlastite prosudbe + biti ograničavani
↓
3) Nitko tko se u svom poslu mora oslanjati na vlastite prosudbe
ne treba biti ograničavan.
(4) Svi poslovni ljudi trebaju se oslanjati na vlastite prosudbe.
(5) Poslovni ljudi ne trebaju biti ograničavani

Sad je vidljivo da ovaj argument odgovara općem obrascu. Konkluzija je

negativna jer je negativna premisa (3), no ona je ipak generalizacija zaključena iz
pojedinačnih slučajeva novinara.

3
 Jednom kada identificiramo zajedničku osobinu S koja A i B čini sličnima, onda
bilo koji argument iz analogije moţe biti analiziran na ovaj način. Dakle, argument iz
analogije ima oblik:

A je S + A je/nije P
↓
Svi/nijedan S je/nije P
B je S
B je/nije P

Za analizu argumenta iz analogije glavni je zadatak naći zajedničku osobinu S

koja je srednji termin u deduktivnom koraku. Za procjenu argumenta glavni je zadatak
procijeniti induktivan korak. Iz ove opće forme moţete vidjeti da će deduktivan korak
uvijek biti valjan, ali generalizacija da svi ili nijedan S jest ili nije P ne mora biti
utemeljena na jakoj induktivnoj evidenciji. Malo ćemo podrobnije razmotriti svaki od
ovih zadataka.

Analiza
U nekim slučajevima lako je pronaći srednji termin, osobito ako argument
eksplicitno spominje što A i B imaju zajedničko. To vaţi za oba već spomenuta
argumenta. U mnogim slučajevima, meĎutim, zajednička osobina neće biti eksplicitno
spomenuta, a kako moţe biti više od jedne zajedničke osobine, neće biti tako jasno
koja je relevantna za konkluziju. Kada koristimo povijesne analogije kao u argumentu
da je detant poput popuštanja, usporeĎujemo dvije veoma sloţene situacije koje imaju
mnoge sličnosti (ali i mnoge razlike). Kad pokušavamo odlučiti što osjećamo prema
nekoj osobi, često je usporeĎujemo s drugim osobama koje poznajemo i naša se
odluka često temelji na usporedbi s više ljudi ili karakternih značajki. U pravosudnoj
praksi, korištenje presedana vrst je zaključivanja po analogiji: odvjetnik će tvrditi da
je odreĎeni slučaj poput nekog o kojem je već odlučeno i pokušat će naći što je
moguće više sličnosti.
U analizi argumenta iz analogije, problem najčešće nije u tome što A i B mogu
imati više od jedne zajedničke osobine, već u odreĎenju koje su to osobine. Moţemo,
naime, imati osjećaj da su A i B slični premda ne znamo kako tu sličnost „rastaviti“ na
pojedine osobine. Dva glazbena djela mogu zvučati vrlo slično, moţete iz toga
zaključiti da su iz istog glazbenog perioda, no, ako ne poznajete glazbenu teoriju,
moţda nećete moći odrediti što im je zajedničko. Zaista, mi tendiramo koristiti
argumente iz analogije upravo onda kad su dvije stvari slične na način koji je teško
analizirati. Ipak, da bismo procijenili takav argument, moramo sličnost „rastaviti“ na
pojedine osobine.
Uobičajena tehnika je konstrukcija tablice sličnosti i razlika. Ona bi izgledala
ovako:

4
 A B
sličnosti S1 S1
S2 S2
S3 S3
razlike D1 D1
D2 D2
P P

Dvije kolone predstavljaju osobine od A i B. Budući je konkluzija argumenta

tvrdnja da B jest P, stavili smo P na kraj kolone i povukli crte kako bismo naznačili da
on slijedi iz informacija raspoloţivih u ostatku tablice. S1, S2, S3, itd. – moţe ih biti
bilo koji broj – su sličnosti izmeĎu A i B, osobine koje A i B dijele i koje su kandidati
za srednji termin. Da bismo odredili srednji termin pitamo se koja je od tih osobina
relevantna za osobinu P. Ako su sve relevantne, srednji termin će biti njihova
kombinacija: S1 + S2 + S3 ... Obično, meĎutim, neke sličnosti nisu relevantne za
analogiju. Dobra ideja je uključiti u tablicu osobine po kojima se A i B razlikuju, jer
ćemo morati razmatrati i njih kad procijenjujemo induktivni korak argumenta.
Pretpostavimo da netko tvrdi da će osobni kompjutori proširiti ljudsku slobodu u
dobijanju i korištenju informacija – na isti način na koji je automobil početkom 20.
stoljeća povećao ljudsku mobilnost. Taj argument pretpostavlja da su automobili i
kompjutori slični, ali ne kaţe po čemu su slični. NaĎimo dakle zajednička svojstva.
Oboje su proizvodi sofisticirane tehnologije. U oba slučaja prosječna osoba ne mora
biti stručnjak da bi ih koristio za svoje potrebe. Oba su proizvoda dovoljno jeftina da
ih kupi osoba uobičajenih primanja. Automobil je ljude oslobodio ovisnosti o
vlakovima, prijašnjeg i jako centraliziranog načina prijevoza. Na sličan način PC
oslobaĎa ljude od ovisnosti od velikih kompjutora, prijašnje i jako centralizirane
forme procesiranja informacija. Naravno, postoje i razlike. Osnovna je razlika u
funkciji: prijevoz, nasuprot procesiranju informacija. Razlikuju se i po veličini i
obliku snage koju koriste. Ako biste sve ovo zapisali u tablicu, rezultat bi mogao
izgledati ovako:
automobil kompjutor
sličnosti Sofisticirana tehnologija Sofisticirana tehnologija
Ne zahtijeva stručnost Ne zahtijeva stručnost
Pristupačan pojedincu Pristupačan pojedincu
Zamjenjuje centraliziranu Zamjenjuje centraliziranu
tehnologiju tehnologiju

razlike prijevoz informacija/komunikacija

gorivo struja

Širi individualne slobode Širi individualne slobode

Analizirali smo sličnost izmeĎu automobila i PC-eva navodeći četiri osobine koje
dijele. Sada se moţemo pitati koje su osobine povezane sa pitanjem individualnih
sloboda, tj. koje osobine trebaju biti srednji termin u našoj analizi argumenta? Idemo
5
redom. Činjenica da su oboje proizvod sofisticirane tehnologije ne čini se
relevantnom, jer bi isto moglo biti rečeno o mnogim stvarima – od nuklearnih
elektrana do svemirskih letjelica – koje nemaju isti učinak na ljudske slobode, barem
ne na isti neposredan način. Za razliku od toga, cijena i činjenica da ne zahtijevaju
posebnu stručnost djeluje bitna jer to znači da ih prosječna osoba moţe posjedovati i
koristiti. Konačno, povijesna činjenica da su oba proizvoda zamijenila raniju
centraliziranu tehnologiju ne izgleda ključno. Zanimljiva je, ali argument bez nje ne bi
bio slabiji. Tako smo pronašli uvjerljiv srednji termin za argument i sad moţemo
formulirati generalizaciju: svaki tehnološki proizvod koji si pojedinac moţe priuštiti i
koristiti iako nije stručnjak, proširuje njegove slobode. U našoj analizi ovaj sud je
konkluzija induktivnog koraka i glavna premisa deduktivnog.
Procjena
Kad smo izabrali najuvjerljiviji srednji termin, i formirali argument u skladu s
njim, moramo procijeniti induktivni korak. Daje li primjer s automobilom dobru
evidenciju za iskaz koji smo upravo formulirali? Općenito, podrţava li konkretni
primjer A-a koji je/nije P premisu „Svi/nijedan A je/nije P“? Uočite da nam argument
za podršku generalizaciji daje samo pojedinačnu instancu. Ovo je ograničenje
inherentno za prirodu argumenta iz analogije. Mi tvrdnju o B-u podupiremo na
temelju njegove sličnosti s A-om, pa je A jedina instanca koja podupire generalizaciju.
No, vidjeli smo da jedna instanca obično na daje dovoljno evidencije za općeniti sud.
U ovom smislu, argument iz analogije je vrst logičkog prečaca i srazmjerno je slab
način argumentiranja. Ipak, takvi argumenti meĎusobno jako variraju po stupnju
snage, a stupanj snage im moţemo pripisati primjenom pravila za procjenu
generalizacija.
Prvo pravilo je razmotriti raznolikost pozitivnih instanci. U slučaju analogije
imamo samo jednu instancu, pa je ključno pitanje bi li povećanje u raznolikosti
utjecalo na argument? U analogiji izmeĎu zaključivanja i tenisa, primjerice, tenis je
tjelesna vještina, a generalizacija je o svim vještinama: fizičke, mentalne, društvene
itd. Trebali bismo, dakle, vidjeti bi li primjeri iz drugih kategorija potvrdili
generalizaciju. Jesu li razlike izmeĎu, recimo, tjelesnih i mentalnih sposobnosti
relevantne za pitanje zahtijevaju li vjeţbu. U ovom slučaju, rekao bih da razlike nisu
relevantne, pa je argument prilično snaţan. Ali, to nije uvijek slučaj. Zato je vaţno,
osim sličnosti, uključiti i razlike kada konstruirate tablicu.
Drugo pravilo jest traţiti protuprimjere. Pretpostavite da je netko argumentirao da
je rat poput boksa, tako da pobjeda obično odlazi najjačemu. Sličnost izmeĎu rata i
boksa mogla bi biti ta da su oboje vrst natjecanja. Argument moţemo analizirati
ovako:

Boks je natjecanje + U boksu obično pobijedi najsnaţniji

↓
(U svim natjecanjima obično pobijedi najsnaţniji)
Rat je natjecanje
U ratu obično pobijedi najsnaţniji

6
 Očigledno je da glavna premisa deduktivnog koraka nije baš dobro poduprta
induktivnom evidencijom. Boksanje je poseban tip natjecanja koji ovisi o snazi, ali
drugi tipovi natjecanja ovise o drugim značajkama. U šahovskom meču obično
pobijedi igrač sa boljom strategijom, u košarkaškom meču - ekipa koja je brţa,
preciznija i usklaĎenija. I šah i košarka su negativne instance za generalizaciju. Stoga,
se ovom argumentu moţe odgovoriti: „Da, ali rat je i poput šaha, pa će pobjeda otići
onom koji ima najbolju strategiju“ ili „Da, ali rat je i poput košarke, pa će pobjediti
ekipa koja je brţa, preciznija i usklaĎenija.“ To se naziva protu-analogija i
njučinkovitiji je način opovrgavanja argumenata iz analogije.
Treće pravilo jest razmatranje početne uvjerljivosti generalizacije, uvjerljivosti
postojanja veze izmeĎu subjekta i predikata – u ovom slučaju izmeĎu S i P. Uz sve što
znamo o vještinama, primjerice, prilično je uvjerljivo smatrati da se postiţu vjeţbom.
S druge strane, posve je jasno da oblik zuba nije bitan što se tiče potrebe za dentalnom
njegom.
Zanimljiv slučaj, koji leţi izmeĎu ove dvije krajnosti je analogija izmeĎu uma i
kompjutora. Neki ljudi smatraju da je mozak poput hardwarea kompjutora, a um poput
softwarea, program koji se odvija u stroju. Ovu analogiju koriste za izvoĎenje
različitih konkluzija o prirodi uma i načina na koji treba biti proučavan. Baza
analogije je činjenica da oboje procesiraju informacije, a kompjutor se koristi kao
podrška generalizaciji da svako sredstvo koje procesira informacije ima hardware i
software. No, kritičari ovog pogleda smatraju da je analogija i pripadajuća
generalizacija potpuno neuvjerljiva jer ideja programa za njih nema smisla ukoliko
nema programera – kojeg nema u slučaju uma. Općenito, u polemikama poput ove,
ljudi zauzimaju strane na temelju svojih općih pogleda o prirodi umova, mozgova,
kompjutora.
Korištenje analogija u argumentima tako ne predstavlja potpuno zaseban način
zaključivanja, već uključuje kombinaciju induktivnih i deduktivnih elemenata koje
moţemo procijeniti po pravilima koja smo već naučili. 'Trik' se sastoji u izdvajanju tih
elemenata koje su uobičajeno implicitne u argumentu.

Tehnika opisana u ovom odjeljku moţe se sumirati u četiri koraka:

1) Identificirati dvije stvari koje se usporeĎuju (A i B) i osobinu pripisanu B-u u
konkluziji (P).
2) Identificirati osobinu (S) za koju se tvrdi da čini A i B sličnima. Ako to nije
utvrĎeno eksplicitno, konstruirati tablicu sličnosti i izabrati najuvjerljivijeg
kandidata.
3) Analizirati induktivni i deduktivni element argumeta. Deduktivni element bit
će zaključak s glavnom premisom „Svi/nijedan S je/nije P.“
4) Procijeniti tu premisu kao generalizaciju traţeći protu-analogije.

Sažetak
Analogije se koriste za izvoĎenje konkluzija kao i za opisivanje i objašnjavanje.
Kad se koriste u argumentu, analogijom se nastoji pokazati da B ima osobinu P zato
7
što A ima tu osobinu i jer B sliči A-u. Da bismo analizirali takav argument moramo
identificirati osobinu po kojoj su A i B slični – osobinu S. Za procjenu argumenta,
moramo koristiti induktivne metode da bismo odredili postoji li veza izmeĎu S i P.

8
David Kelley, The Art of Reasoning, W.W. Norton & Company, New York, 1990.
/poglavlje 18, str. 482-505/

OBJAŠNJENJE Abduktivno zaključivanje

Usporedite ova dva iskaza:

1) Joan će biti uspješna zato što je pametna i ambiciozna.
2) Joan je tuţna zato što joj je upravo uginula mačka.

Oba ova iskaza tvrde nešto o Joan i obje nude razlog indiciran frazom “zato što".
Ali, postoji razlika, (1) je argument, a (2) objašnjenje. U (1) moja tvrdnja da će Joan
biti uspješna je konkluzija u koju vas pokušavam uvjeriti na temelju premisa da je
pametna i ambiciozna. U (2) vas ne pokušavam uvjeriti da je Joana tuţna. Oboje
moţemo vidjeti da jest – to uzimam kao zajamčenu činjenicu i pokušavam objasniti tu
činjenicu.

Objašnjenje i argument
Teoretski odnos izmeĎu argumetna i objašnjenja je sloţen i kontroverzan. No čini
se da postoji barem razlika u naglašavanju. Primarni cilj argumetna je pokazati da
neka propozicija jest istinita, dok je primarni cilj objašnjenja pokazati zašto je istinita.
Zašto led pluta na vodi? Kako losos nalazi put u vodene tokove iz kojih je
potekao? Zašto se industrijska revolucija dogodila baš tad? Zašto ljudi tako često
ratuju? U svim ovim slučajevima znamo da je odreĎena propozicija istinita: led pluta,
losos se vraća ... itd. Ta propozicija je eksplanandum (pl. eksplananda) – latinska riječ
koja znači “ono što treba objasniti”. Ono što ţelimo znati je uzrok ili razlog za
eksplanandum. Traţimo eksplanans, odnosno hipotezu koje će eksplanandum učiniti
razumljivim tako što će nam objasniti zašto je istinit. Riječ hipoteza uobičajeno
podrazumijeva nešto probno, ideju čija istinitost nije još dokazana. No, mi ćemo
termin koristiti u širem smislu, u značenju bilo koje eksplanatorne ideje, bez obzira
koliko dobro bila potvrĎena. U ovom je smislu npr. Newtonov zakon gravitacije
hipoteza kad se koristi za objašnjenje kretanja fizičkih tijela.
Svako objašnjenje uključuje hipotezu i eksplanandum, baš kao što argument
uključuje premise i konkluziju. Kad liječnik dijagnosticira bolest, simptomi pacijenta
su eksplananda, a dijagnoza hipoteza. Na suĎenju, tuţitelj nastoji pokazati da je
krivnja osumnjičenog jedina hipoteza koja bi objasnila svu evidenciju, a obrana
nastoji stvoriti sumnju kod porote argumentirajući da je moguća i neka druga
hipoteza. Ako tumačite pjesmu, eksplanandum je sama pjesma – riječi, ritam, stih.
Vaš je zadatak pronaći hipotezu o tome što pjesma nastoji poručiti. Teorije filozofa i
teologa mogu biti smatrane hipotezama koje objašnjavaju temeljne osobine svijeta i
ljudskog iskustva. I, naravno, centralna uloga znanosti jest pronaći hipoteze koje će
objasniti opservacijske fenomene. Da bi objašnjenje sluţilo svrsi mora postojati neka
logička relacija izmeĎu hipoteze i eksplananduma – baš kao što mora postojati logička
relacija izmeĎu premisa i konkluzije u argumentu. Bez obzira na razlike izmeĎu
argumenta i objašnjenja postoji i fundamentalna sličnost. Vratimo se našem primjeru:
9
 argument objašnjenje
Joan je pametna i ambiciozna /nesp/ Joanina mačka je upravo uginula
↓ ↓
Joan će biti uspješna Joan je tuţna /nesp/

U argumentu premise smatramo zajamčenima i koristimo ih da utemeljimo

konkluziju. U objašnjenju zajamčen je eksplanandum i nastojimo utvrditi hipotezu.
No, strelica u oba slučaja znači isto. Hipoteza je povezana s eksplanandumom na
takav način da ako je istinita hipoteza, vjerojatno je istiniti i eksplanandum. Naravno,
mi već znamo da je istinit, znamo da je Joana tuţna. No stvar je u tome da je njezina
tuga upravo ono što bismo očekivali ako joj je mačka uginula. Da smo o smrti njezine
mačke saznali prije nego smo je vidjeli, mogli smo predvidjeti da će biti tuţna, kao što
smo predvidjeli njezin uspjeh iz premisa o karakternim crtama. Objašnjenje dakle ima
istu unutarnju logičku strukturu kao argument i moţemo analizirati tu strukturu istom
tehnikom dijagramiranja koje koristimo za analizu argumenta. Ponovimo tu tehniku
ukratko i pogledajmo kako se primjenjuje na objašnjenje.
Dijagramiranje objašnjenja
Rijetko je, ako je uopće moguće, da jedan sud sluţi kao potpuno i primjereno
objašnjenje bilo čega. U povijesti, literaturi, znanosti ili bilo kojoj drugoj disciplini
objašnjenja mogu uključiti vrlo sloţen skup sudova. Čak i u gornjem primjeru, smrt
Joanine mačke samo je dio hipoteze koji je spomenut eksplicitno. No, takoĎer
pretpostavljamo da je Joana bila vezana za svoju mačku, inače ne bi bila tuţna zbog
njezine smrti. Dakle, objašnjenje uključuje dvije vezane točke:
1) Joanina mačka je umrla.
A) Joan je bila vezana za svoju mačku
2) Joana je tuţna.
(1) + (A)
↓
(2)
Objašnjenje poput argumenta moţe imati i konvergentnu strukturu koju
dijagramiramo konvergentnim strelicama. Pretpostavite da detektiv, pokušavajući
riješiti ubojstvo osumnjiči ţrtvina sina. Detektiv mora pronaći motiv kojim bi objasnio
zašto bi sin to učinio i, kao i u slučaju mnogih ljudskih djelovanja, moţe postojati više
od jednog motiva. Moţda sin nasljeĎuje mnogo novca, a nedavno je s ocem imao
nasilnu svaĎu. Hipoteza bi bila dijagramirana ovako.

Otac i sin su imali nasilnu svaĎu Sin bi profitirao od očeve smrti

Sin je ţelio ubiti oca

10
 Konvergentne strelice naznačavaju da dva dijela hipoteze funkcioniraju
nezavisno. Čak i ako se jedna pokaţe neistinitom, druga bi i dalje mogla (dijelom)
objasniti motive sina.
TakoĎer smo vidjeli da argumenti mogu imati više od jednog koraka, zapravo
većina ih ima. Isto vrijedi za objašnjenja. Objašnjavamo nešto pozivanjem na hipotezu
i moţemo se pitati je li hipoteza istinita, te doći do druge hipoteze koja objašnjava
prvu. Tako povećavamo dubinu objašnjenja, a što je objašnjenje dublje, to potpunije
razumijemo početni eksplanandum. U ranom 17. st., primjerice, njemački astronom
Johannes Kepler objasnio je opaţene poloţaje planeta hipotezom da se kreću po
eliptičnim orbitama oko Sunca po izvjesnim zakonima koje je matematički
formulirao. Kasnije je Isaac Newton pokazao da je ta hipoteza sama objašnjiva
zakonom gravitacijskog privlačenja. Shematski imamo objašnjenje u dva koraka:

Newtonov zakon
↓
Keplerov zakon
↓
Opservirani poloţaji planeta

Konačno, jedna premisa u argumentu moţe podrţati više od jedne konkluzije. To

je situacija koju dijagramiramo divergentnim strelicama:

premisa

konkluzija 1 konkluzija 2

Ova je struktura od velike vaţnosti za objašnjenja. Jedna od osobina dobrih

objašnjenja jest da obuhvaćaju niz fenomena: jedna hipoteza moţe objasniti niz
različitih eksplananduma. Dobro objašnjenje, drugim riječima, ima širinu, kao i
dubinu. Ove su dvije vrline povezane. Kako idemo dublje u nastojanju da nešto
objasnimo, tipično dolazimo do hipoteza koje objašnjavaju sve širi rang stvari. Tako je
Newtonova teorija objasnila više nego kretanje planeta. Ona je takoĎer objasnila
zakone koje je otkrio Galileo a koji se tiču kretanja i padanja objakata i projektila.
Newton je dakle dao jedinstveno objašnjenje za kretanje zemaljskih i nebeskih tijela.
Shematski:
Newtonovi zakoni

Keplerovi zakoni Galileovi zakoni

↓ ↓
kretanje planeta kretanje objekata na Zemlji
11
 Procjena objašnjenja
Objašnjenja i argumenti dakle imaju istu unutarnju strukturu. Razlika meĎu njima
je u različitim ciljevima: argument pokušava pokazati da je nešto istina, a objašnjenje
nastoji pokazati zašto je nešto istina. No što je sa standardima procjene? Opet postoje
sličnosti i razlike. Za procjenu argumenta morali smo pitati dva pitanja: Podrţavaju li
premise konkluziju i jesu li premise istinite. I za procjenu objašnjenja postoje dva
bazična pitanja.
Prvo, je li objašnjenje adekvatno – bi li hipoteze, ako su istinite, dale pravo
objašnjenje eksplananduma? Daju li mogući uzrok ili razlog ili na neki način
smještaju eksplanandum u širi kontekst koji ga čini razumljivim. U širem smislu,
adekvatnost je za objašnjenje isto što i logička snaga za argument. Oslanja se na
unutarnju relaciju izmeĎu hipoteze i eksplananduma. Zapravo i uključuje snagu
(jakost) kao jednu od komponenti. Dobro objašnjenje je ono u kojem eksplanandum
slijedi iz hipiteza, preciznije: ako je istinita hipoteza, mora biti istinit i eksplanandum
ili barem vrlo vjerojatan. No snaga nije jedina komponenta. Da bi sluţilo svrsi,
objašnjenje mora zadovoljiti i druge kriterije.
Drugo pitanje glasi: jesu li hipoteze istinite. Neistinite premise ne dokazuju ništa i
neistinite hipoteze ne objašnjavaju ništa. U odgovoru na pitanje je li hipoteza istinita
uobičajeno koristimo metodu koja je induktivna u širem smislu, no različita od oblika
induktivnog zakljčivanja koje smo proučavali dosad.
Za procjenu objašnjenja, dakle, moramo koristiti ono što smo već naučili o
logičkim odnosima, no trebamo i još neke standarde koji će se odnositi samo na
objašnjenje. U sljedećem odlomku razmotrit ćemo standarde za procjenu adekvatnosti
– odnosa izmeĎu hipoteze i eksplananduma. U zadnjem odlomku razmotrit ćemo
metode za odreĎenje istinitosti hipoteza.

Adekvatnost
Hipoteza moţe biti istinita iako ne pruţa adekvatno objašnjenje. Pretpostavimo
da ste zapazili da vam sa stropa kapa voda i netko ponudi hipotezu da voda teče
nizbrdo. To ne bi bilo baš adekvatno objašnjenje. Sud je istinit, no ne objašnjava
otkud voda tu. U ovom poglavlju pretpostavit ćemo da su sve hipoteze koje
spominjemo istinite. Pitanje je: kako odlučujemo jesu li adekvatne? Svaka grana
znanosti ima svoje posebne vodiče za procjenu adekvatnosti objašnjenja u svom
području, ali postoje i neki opći standardi koji su primjenjivi na sve.
1) Zaključak sa hipoteze na eksplanandum treba imati visok stupanj logičke
snage.
2) Objašnjenje mora biti potpuno: mora objasniti sve značajne aspekte
eksplananduma.
3) Eksplanandum mora biti informativan: hipoteza mora utvrditi fundamentalni
uzrok ili razlog za eksplanandum.

12
 Pogledajmo sva tri zahtjeva:

Snaga
Obašnjenja i argumenti imaju različite ciljeve, ali imaju istu logičku strukturu –
eksplanandum treba slijediti iz hipoteze na isti način na koji konkluzija treba slijediti
iz premisa. Dobro objašnjenje treba pokazati da eksplanandum nije misteriozan već je
nešto što smo mogli očekivati, nešto što smo mogli predvidjeti ili izvesti iz činjenica
spomenutih u hipotezi da smo je znali.
Najbolji način procjene snage objašnjenja jest pokušaj procjene raskoraka izmeĎu
hipoteze i eksplananduma, količine „slobodnog prostora‟ meĎu njima. To radimo
nalaţenjem implicitne pretpostavke koja bi bila nuţna za premošćavanje tog
raskoraka. Joaninu tugu objasnili smo hipotezom da joj je umrla mačka i da je ona bila
vezana za nju. Implicitna pretpostavka jest da ljudi koji su vezani za svoje ljubimce
pate kad ih izgube. Bez sumnje, postoje izuzeci od ove generalizacije – zamislivo je
da bi netko drukčije reagirao na gubitak. Dakle, ovdje imamo izvjesni raskorak, ali on
je malen i objašnjenje izgleda prilično adekvatno. Za usporedbu, pretpostavite da je
netko rekao da je pao ispit jer je učionica na petom katu a on se boji visine. Ovdje
raskorak izmeĎu hipoteze i eksplananduma velik: da bismo povezali strah od visine s
uspješnošću u nekom studijskom predmetu morali bismo ispričati i pojasniti prilično
neuvjerljivu priču. Ovo je objašnjenje dakle puno slabije. (…)
Potpunost
Uzmimo primjer koji se tiče novca i politike. Statistička evidencija ukazuje da
ukupna suma novca koja se utroši u političkim kampanjama raste brţe od stope
inflacije. Uobičajeno objašnjenje glasi da su kampanje postale skuplje. Kandidati
moraju trošiti ogromne svote novca za TV reklamiranje, medijske savjetnike,
kompjuterizirane glasačke popise i ostala politička oruĎa „visoke tehnologije‟.
Uobičajena kritika ove hipoteze jest da objašnjava samo dio fenomena. Objašnjava
zašto je kandidatima potrebno traţiti više novca od svojih sponzora, ali ne objašnjava
zašto im sponzori izlaze u susret. Ljudi se ne odvajaju od svog novca bez dobrih
razloga. Dakle, drugi element u objašnjenju moţe biti da, kako vladi raste vaţnost,
ljudi su spremniji investirati više novca za utjecaj na političke procese.
Ova teorija moţe i ne mora biti istinita, ali ilustrira jednu vaţnu činjenicu. Za
ekaplanandum je uobičajeno da je sloţen. Bez obzira objašnjavamo li pojedini
dogaĎaj, dugoročni trend, prirodnu činjenicu ili bilo što drugo, fenomen koji
objašnjavamo imat će odreĎen broj različitih aspekata koje potpuno objašnjenje mora
uzeti u obzir. U gornjem primjeru eksplanandum ima dvije osnovne komponente:
povećanje političkih traženja od fundacija za kampanju i povećanje popune tih
fundacija. Na sudu, u nekom kriminalnom slučaju, tuţitelj mora pokazati da je
optuţeni imao priliku motiv i inklinaciju da izvši kriminalno djelo. Za objašnjenje
neke biološke osobine poput toplokrvnosti, htjeli bismo znati kojoj funkciji ta osobina
sluţi u opstanku ţivotinje, kako se evolucijski razvila i kako funkcionira u
biokemijskom smislu. Objašnjenje povijesnog dogaĎaja poput Svjetskog rata treba
uključiti ne samo zašto se dogodio, nego zašto se dogodio u to odreĎeno vrijeme, a ne
pet godina prije ili poslije.
13
 U primjeni pravila potpunosti, meĎutim, postoji nekoliko točaka koje treba
razmotriti. Prvo, ne moţemo traţiti da hipoteza uključi apsolutno sve. Neke su stvari
trivijalne ili irelevantne. Tuţiteljstvo uobičajeno neće morati objasniti zašto je
provalnik za bijeg koristio crveni Ford, a ne neki drugi model automobila. Drugo, ne
moţemo kriviti teoriju jer nije objasnila nešto što nije ciljala objasniti. Darwinova
teorija prirodne selekcije, na primjer, objašnjava kako osobina koja pridonosi
opstanku i reprodukciji postaje prevladavajuća u populaciji. Teorija nije primarno
ciljala objasniti kako ta osobina nastaje, za to se moramo obratiti genetici i biokemiji
DNK.
Drugim riječima, pravilo potpunosti ne traţi da svaka pojedina hipoteza mora
uključiti svaki aspekt eksplananduma. Pravilo je da potpuno objašnjenje, koje moţe
uključivati nekoliko različitih vrsta hipoteza, mora u sebe uključiti svaki značajni
aspekt pojave koju objašnjava. Da bismo procijenili objašnjenje u tom smislu,
trebamo formulirati svaki značajni aspekt kao poseban sud. Kad napravimo dijagram,
moţemo vidjeti slijedi li svaki od tih sudova iz nekog elementa objašnjenja kao
cjeline. Od toga ovisi procjena objašnjavalačke snage hipoteze.

Informativnost
Francuski dramaturg Jean Baptiste Moliere dao je klasični primjer beskorisnog
objašnjenja. U jednoj od svojih drama Moliere je ismijao liječnika koji objašnjava da
opijum uspavljuje ljude zato što ima uspavljujuću snagu. Objašnjenje bi glasilo:
opijum uspavljuje zato što je uspavljujući. Učinili bismo istu pogrešku kada bismo
objasnili da se sol otapa jer je topiva, ili da nas ljuti nečije ponašanje zato što radi
nešto razbješnjujuće. To su kružna objašnjenja: ona jednostavno (drugim riječima)
ponavljaju eksplanandum. Kruţna objašnjenja su beskorisna iz istog razloga iz kojeg
su beskorisni kruţni argumenti. Nikuda nas ne vode: neinformativni su.
Objašnjenje mora biti informativno. Njegova je svrha, napokon, učiniti
eksplanandum razumljivim, povećati naše razumijevanje. To minimalno znači da ne
smije biti kruţno. Izvan toga, meĎutim, ovo je pravilo teţe direktno primjeniti jer
postoje različiti obrasci objašnjenja koja su informativna na različite načine. U
fizikalnim znanostima, stvari objašnjavamo u terminima pozadinskih svojstava
objekata – mase, električnog naboja, atomske strukture – i zbroja vanjskih sila koje
djeluju na njih. U tom je kontekstu informativnije ono objašnjenje koje nas vodi
dublje u unutarnju strukturu materije i energije. Biolozi objašnjavaju osobine ţivih
organizama dijelom u terminima pozadinskih mehanizama (biokemijskih procesa) i
dijelom u terminima funkcija koje te osobine imaju za opstanak i reprodukciju
organizma. Ljudska djelovanja objašnjavamo u terminima svrha: Što je bio cilj te
osobe? Zašto je vjerovala da će to djelovanje dovesti do tog cilja? U povijesti, dogaĎaj
objašnjavamo u terminima prijašnjih dogaĎaja koji su do toga doveli unutar konteksta
kulture, politike, ekonomije i drugih uvjeta društva toga vremena.
Moţemo nastaviti listu – mnogo je različitih obrazaca objašnjenja. No postoji
jedan zajednički element. Objašnjenjem treba doći do temelja stvari. Bez obzira koji
obrazac koristimo, objašnjenje je informativno u onoj mjeri u kojoj identificira
temeljni (fundamentalni) uzrok ili razlog za eksplanandum. Newtonova teorija je bila
temeljnija od Keplerove ili Galileove i predstavljala je napredak u ljudskom znanju jer
14
je otišla dublje u identifikaciji zakona koji su u pozadini fenomena koje su Kepler i
Galileo otkrili. Darwinova teorija prirodne selekcije bila je duboki uvid i još jedan
vaţan napredak znanosti zato što je objasnila osnovni mehanizam kojim organizmi
dolaze do osobina koje pogoduju njihovom opstanku i reproduktivnom uspjehu.
Čovjeka najbolje razumijemo kad poveţemo njegovo djelovanje s temeljnim ciljevima
i vjerovanjima – onima koji su središnji za njegov karakter, osobnost i pogled na
svijet. (…)
Pokušati objasniti temeljniju pojavu pomoću pojave koja je manje temeljna je
neinformativno i neadekvatno. Pretpostavimo da pokušamo tumačiti Shakespeareovog
Julia Cezara na sljedeći način:
Glavni lik je Kasio, a osnovna tema drame jest da ne moţete vjerovati mršavim
ljudima. “Dopustite da se okruţim debelim ljudima” reče Cezar “Kasio ima mršav i
izgladnio izgled. On previše misli, a takvi su ljudi opasni.” Sve ostalo u drami –
ubojstvo Cezara, govor Marka Antonija, kampanja protiv Bruta i njegovo
samoubojstvo – sve su to zapleti organizirani tako da naglase koliko mršavi ljudi
mogu biti opasni.
Ovo je smiješno čitanje drame. Kasio nije glavni lik, njegov izgled nije bitno
svojstvo, a Cezarova primjedba ne izraţava osnovnu temu drame. Sve su to usputni
elementi drame koji bi sami, ako uopće trebaju objašnjenje, trebali biti objašnjeni
osnovnijim elementima.
No nije uvijek očigledno što je temeljnije i postoje mnoga neslaganja na tom
polju. U ranom devetnaestom stoljeću biolozi su raspravljali je li za evoluciju
primarna struktura ili funkcija. Jedna škola je tvrdila da se prvo mijenja struktura i da
iskorištavanje te nove strukture „tjera‟ vrste da usvoje nov način funkcioniranja.
Njihovi oponenti tvrdili su da prvo dolazi promjena u funkciji, stvarajući evolucijski
pritisak za novim strukturama koje će bolje sluţiti toj funkciji. U društvenim
znanostima, neki teoretičari smatraju da su ekonomski faktori temeljni i da
objašnjavaju političke institucije i kulturni ţivot društva – dominantnu ideologiju,
umjetničke vrijednosti, religijska vjerovanja itd. Drugi smatraju suprotno, da su ideje
temeljni faktor: osnovne društvene vrijednosti i pogled na svijet odreĎuju vrst
političkih i ekonomskih institucija koje će to društvo imati. Rasprave ove vrste
ukazuju na to koliko je teško primijeniti načelo temeljnosti (fundamentalnosti). Ali
ukazuju i na to koliko je vaţno to načelo.

Kombinacija standarda
Adekvatno objašnjenje mora biti snaţno, potpuno i informativno. Da bismo
vidjeli kako se ovi standardi odnose jedan prema drugome, pogledajmo zaključni
primjer, poznatu hipotezu čija se adekvatnost dovodila u pitanje po sva tri standarda.
U knjizi Protestanska etika i duh kapitalizma, sociolog Max Weber iznio je tezu da je
pojava kapitalizma bila uglavnom rezultat protestantske reformacije općenito, a
posebno učenja Johna Calvina. Weber je zapazio da Calvin gleda na proizvodni rad
kao na religijsku vrlinu: nečija profesija je „poziv‟, način sluţenja Bogu i uspjeh u njoj
znak je Boţje milosti. Protestanti naglašavaju asketizam, štoviše, obeshrabruju

15
konzumerizam i tako ohrabruju štednju, što omogućuje investiranje koje je ključno za
kapitalističku ekonomiju.
Neki su povjesničari tvrdili da je Weberovo objašnjenje nepotpuno. Ono moţe
objasniti pojavu kapitalizma u protestantskim zemljama sjeverne Europe i sjeverne
Amerike. Zahtjev za religijskom slobodom koja se pojavila u protestantskoj
reformaciji moţda je unaprijedio individualna prava, uključujući prava vlasništva i
ekonomske slobode koje su nuţne za puni razvoj kapitalizma. No mnogi rani centri
trgovine poput Venecije ili Lisabona bili su u katoličkim zemljama, a mnogi vodeći
trgovci i financijeri bili su katolici ili Ţidovi. Dakle, teza ne uključuje sve aspekte
eksplananduma.
Druga primjedba Weberovoj teoriji došla je od strane marksista. Weber je
pokušao objasniti ekonomski razvoj u terminima religijskih ideja. No ovo, tvrde
marksisti, obrće pravi odnos. Ideje su posljedice, a ne uzroci pozadinskih ekonomskih
sila. Protestantska etika je nus-produkt klasnih interesa, racionalizacija koju nude
kapitalisti da bi svoju kontrolu nad materijalnim proizvodom učinili svetom. Weber je
pak pokušao objasniti temeljni fenomen nečim što je manje temeljno. Njegovo je
objašnjenje neinformativno i u konačnici kruţno, jer bi nas objašnjenje protestantske
etike vodilo nazad k ekonomskim trendovima koje je Weber nastojao objasniti.
Treća kritika tiče se sljedećeg: Weber je ispravno traţio korijen kapitalizma u
carstvu ideja, ali izabrao je pogrešne ideje. Kapitalizam traţi svjetovnu filozofiju koja
naglašava sreću i napredak u ovom ţivotu, poticanje vlastitog interesa i vrlinu
racionalnosti. Te su se ideje pojavile kroz Renesansu i Prosvjetiteljstvo, a ne u ranom
protestantizmu čiji su se mislioci upravo suprostavljali takvim idejama: egoizam su
smatrali grijehom, a naglašavali su vrijednosti objave i mistike nad razumom. U tome
su zapravo otišli i korak dalje od Katoličke crkve koju su kritizirali zbog prevelike
svjetovnosti. Dakle, eksplanandum jednostavno ne slijedi iz hipoteze: objašnjenje je
slabo.
Naravno, opis Weberovih teza i primjedbi na njih uvelike je pojednostavljen, no
sluţi kao ilustracija razlika izmeĎu standarda adekvatnosti i načina na koji se
primjenjuju u praksi.

Istinitost hipoteza
Adekvatnost objašnjenja ne jamči istinitost hipoteze. Teorija moţe biti jaka,
potpuna, informativna i – neistinita. Nevini su ljudi bili osuĎivani u slučajevima u
kojima bi njihova krivica objasnila svu evidenciju. Znanstvenici su često svjedočili
kako lijepu teoriju ubijaju činjenice. Kako je to moguće? Postoji jednostavan logički
razlog. Adekvatnost objašnjenja kaţe nam: ako je hipoteza istinita, i eksplanandum
takoĎer mora biti istinit. Kaţe nam, drugim riječima da moţemo prihvatiti hipotetički
sud: Ako H, onda E. TakoĎer znamo da je E istinit. No zaključiti iz ta dva suda da je
istinit H, bila bi afirmacija konsekvensa – a to je pogreška. Mogla bi postojati neka
alternativna hipoteza H‟ koja bi jednako adekvatno objasnila E.
To ne moţemo dovoljno jako naglasiti. Afirmacija konsekvensa na upravo
opisani način je najčešća pogreška. Svi ţelimo da stvari imaju smisla i najlakše je
16
prihvatiti prvo uvjerljivo objašnjenje koje naĎemo. Čujemo da student medicine
namjerava specijalizirati neurokirurgiju i pretpostavimo da to mora biti zbog zarade,
uopće ne razmatrajući drugi mogući motiv. Za ekonomsku recesiju krivimo politiku
predsjednika bez razmatranja drugih faktora koji su mogli imati ulogu. Prihvaćamo
neku religiju ili filozofiju jer nudi (jedno) objašnjenje ljudske prirode i iskustva, bez
pitanja je li to jedino objašnjenje. Ista stvar se dogaĎa u širenju glasina. Par se rastane,
prijatelji pretpostave razlog i, dok se trač ponovi jednom ili dvaput, pretpostavka
postane „činjenica‟.
Da bismo nadvladali ovu sklonost, ključno je razmotriti alternative prije negoli
prihvatimo danu hipotezu. Na sudovima se koristi sustav obrane kako bismo osigurali
da porota čuje alternativu tuţiteljevom objašnjenju zločina. Kanoni znanstvenog
istraţivanja traţe da teorija ne bude prihvaćena dok ne dokaţe svoju superiornost nad
rivalskim teorijama. U svakodnevnom ţivotu, kad netko retorički zapita: “Koje bi
drugo objašnjenje moglo biti?” razgovorno implicirajući da drugog objašnjenja
nema pitanje bi trebalo posluţiti kao crvena zastava: gotovo uvijek postoji neko
drugo objašnjenje koje je vrijedno razmotriti.

Testiranje hipoteza
Pretpostavivši da imamo nekoliko hipoteza na raspolaganju kako odlučiti koja je
istinita? U nekim slučajevima koristimo metode s kojima smo se već upoznali –
standardne metode opservacije i indukcije.
No ne moţemo uvijek testirati hipoteze tim standardnim metodama. Kad ţelite
objasniti zašto se netko ponaša na na odreĎen način, ne moţete manipulirati umom te
osobe da biste vidjeli koji faktori uzrokuju to ponašanje. Detektiv se ne moţe vratiti u
prošlost da bi vidio tko je počinio zločin. Znanstvenici nisu došli do atomske teorije
generalizirajući iz uzorka – nisu prvo otkrili da se stolice sastoje od atoma, zatim da
se stolovi sastoje od atoma, pa mrkve itd., sve dok nije bilo dovoljno primjeraka da
pretpostave da se svi fizički objekti sastoje od atoma. Kad pokušavamo objasniti
jedinstven pojedinačan slučaj ili kad mogući uzroci uključuju stvari koje ne moţemo
direktno opaţati, metode indukcije koje smo do sada naučili ne mogu same obaviti
posao.
Umjesto njih koristimo indirektan pristup. Ako je hipoteza adekvatna, onda
objašnjenje slijedi iz nje. Indirektna metoda sastoji se u pitanju koje bi druge
posljedice slijedile iz hipoteze. Prvo smo zaključivali prema unazad od
eksplananduma do hipoteze, a sada zaključujemo prema unaprijed izvodeći daljnje
konkluzije iz hipoteze i provjeravajući njihovu istinitost. Proces moţemo prikazati
dijagramom ovako:

E C1 C2 C3 ...

17
 Ako C1, C2 , C3 … nisu istiniti, odbacujemo hipotezu. No ako su istiniti,
potvrĎuju je i postaju eksplananda koja su i sama objašnjena hipotezom.
Ova metoda testiranja hipoteza ne bi trebala biti novost; gotovo sigurno ste je
koristili. Toster ne radi – je li problem u njemu ili u utičnici? Ako je ovo drugo, onda
bi toster trebao raditi ako ga uključite u drugu utičnicu. Pokušate to i vidite da radi,
potvrĎujući tako hipotezu. U velikom dijelu potvrĎivanje znanstvenih teorija zapravo
je razvijenija i detaljnija primjena iste te metode. Newtonova je teorija, na primjer,
bila stavljena na vaţan test kad je Edmund Halley pomoću nje predvidio sljedeću
pojavu kometa koji je nazvan po njemu. Iako je teorija već imala dosta evidencije koja
joj je išla u prilog, pojava kometa kako je to predviĎeno teorijom, dala je daljnju
potvrdu.

Ako se jedna ili više posljedica koje smo izveli iz hipoteze pokaţe neistinita,
onda hipoteza moţe biti odbačena u skladu s modus tollensom:
Ako H, onda C
Ne-C
Ne-H
Ovo je zaključivanje valjano, čak i ako se samo jedna posljedica pokaţe
neistinitom. Na strani potvrĎivanja, meĎutim, činjenica da je pojedina konzekvenca
istinita ne dokazuje da je hipoteza istinita. Zaključak:
Ako H, onda C
C
H
je afirmacija konsekvensa i, dakle, pogreška. Za potvrĎivanje je vaţan broj posljedica
koje smo testirali i njihov odnos prema različitim alternativnim hipotezama koje smo
razmatrali.
Da bismo razumjeli zašto, vratimo se unazad. Ako je objašnjenje adekvatno,
istinitost hipoteze implicira istinitost eksplananduma. Istinitost eksplananduma nije
iznenaĎenje. Već znamo da je istinit. No implikacije hipoteze vode do novih
konkluzija, konkluzija kojih se inače ne bismo dosjetili. Kako testiramo sve više
implikacija i one se pokazuju istinitima, postaje sve nevjerojatnije da bi se to dogodilo
ako hipoteza nije istinita.
Pretpostavljamo u konačnici da postoji više rivalskih hipoteza koje objašnjavaju
eksplanandum. Pitanje je koja je istinita? Testirajući sve više posljedica izvedenih iz
tih hipoteza, suţavamo mogućnosti, idealno, do točke gdje je samo jedna hipoteza
konzistentna sa svom evidencijom. Stoga bismo trebali aktivno traţiti slučajeve u
kojima rivalske hipoteze imaju različite implikacije: H implicira C x, H‟ implicira ne-
Cx. Testiranje će nam reći je li Cx istinit ili neistinit i tako isključiti jednu od hipoteza.
Uočite da je to induktivan proces. Posljedice mogu deduktivno slijediti iz
hipoteza, kao i eksplanandum. Ali, evidencija za istinitost hipoteze je induktivna.
Snaga evidencije je stvar stupnja: uvijek moţe biti povećana testiranjem daljnjih
posljedica. A kad prihvatimo hipotezu jer smo eliminirali alternativna objašnjenja,
naše zaključivanje počiva na pretpostavci da smo razmotrili sve relevantne alternative
18
– baš kao što Millove metode počivaju na pretpostavci da smo varirali sve relevantne
faktore. Kako saznajemo više, mogle bi se pojaviti nove alternative. UtvrĎivanje
hipoteze tako je otvoren proces koji ovisi o kontekstu našeg znanja u datom trenutku i
moramo dopustiti mogućnost da će objašnjenje morati biti modificirano – ili u
ekstremnim slučajevima odbačeno – kako stječemo nova znanja.
Uvjerljivost
Konačno, kao i u drugim oblicima induktivnog zaključivanja, testiranje hipoteze
traţi da duţ puta vršimo različite procjene uvjerljivosti. Da bismo razumjeli zašto,
moramo malo zakomplicirati našu sliku potvrĎivanja hipoteza. Kao prvo, ne moţemo
se nadati da ćemo testirati svaku zamislivu hipotezu. Moramo se uvjeţbati za procjenu
koje su hipoteze dovoljno uvjerljive da bi uopće bile vrijedne testiranja, baš kao što
smo, koristeći Millove metode morali odlučiti koji faktori trebaju biti varirani a koji
ignorirani. Ţelimo li razumjeti zašto inače štedljiva osoba iznenada rasipa novac na
krstarenje Bahamima, valjalo bi razmotriti nekoliko različitih hipoteza, ovisno o tome
što znamo o karakteru i okolnostima te osobe. Ali, bilo bi nebrojeno mnogo drugih
hipoteza koje bismo ignorirali: da su svemirske zrake promijenile njegovu svijest, da
je komunistički agent koji ţivi dvostrukim ţivotom itd.
Daljnja komplikacija jest ta što posljedice obično moţemo izvesti iz hipoteza
samo ako su udruţene (u konjunkciji) s nekim dodatnim, pomoćnim hipotezama.
Standardni dijagram treba modificirati u:
H1 + A1 + A2 + …
↓
C
Pretpostavimo da smo izveli test i našli da je C neistinito. To neće nuţno
opovrgnuti hipotezu. Moţda je neistinita neka od pomoćnih hipoteza. Drugim
riječima, kad hipoteza ne proĎe test, logička struktura vidljiva u gornjem dijagramu
omogućava nam da sačuvamo hipotezu „okrivljujući‟ pomoćne pretpostavke. Je li to
razloţno učiniti ovisi o procjeni uvjerljivosti glavne i pomoćnih hipoteza u
konkretnom slučaju.
Na primjer zakon gravitacije implicira da će, ispustim li loptu, ona pasti. Ali, ova
pretpostavka slijedi samo pod pomoćnom pretpostavkom da nijedna druga sila ne
djeluje na loptu poništavajući gravitaciju. Pretpostavimo da ispustim loptu i ona
ostane nepokretna, lebdeći u zraku. Zasigurno neću odbaciti zakon gravitacije; puno je
razumnije odbaciti pomoćnu hipotezu i pretpostaviti da je na djelu neka druga sila. S
druge strane, ljudi se ponekad „zakvače‟ za teorije usprkos prevladavajućoj evidenciji
protiv nje i to upravo izmišljajući razloge za odbacivanje pomoćnih hipoteza a ne
same teorije. Kad bi, primjerice, postojala ikakva sumnja da Zemlja nije okrugla nego
ravna ploča, moglo bi se pomisliti da bi slike koje su snimljene iz svemira odlučile
dvojbu. Ali, slike bi odlučile samo pod pretpostavkom da su zaista snimljene iz
svemira, a neki zastupnici teorije o ravnoj Zemlji tvrde da su takve slike zapravo dio
razraĎene podvale.
Koje standarde trebamo koristiti u odluci što je uvjerljivo? Odluka nije uvijek
očigledna i jasna kao u gornjim primjerima. Kako odlučiti je li hipoteza dovoljno
19
uvjerljiva da bi bila razmatrana i testirana? Ako hipoteza ne proĎe test, kako odlučiti
je li razloţnije odbaciti hipotezu ili jednu od pomoćnih pretpostavki? Kao i u drugim
područjima induktivne logike, ove prosudbe dijelom ovise o znanju i iskustvu na
odreĎenom polju istraţivanja. Ali, postoje i dva opća standarda. Neka hipoteza je
uvjerljivija od druge ako je, uz sve ostalo isto, ona konzistentnija s ostatkom našeg
znanja i ako je jednostavnija. Pogledajmo te standarde detaljnije.

Konzistentnost. Razmotrimo dvije teorije koje tvrde da postoji fenomen koji

bismo mogli nazvati „šestog osjetila‟:
1) odreĎene ţivotinje poput ptica selica mogu opaziti magnetsko polje Zemlje
2) odreĎena ljudska bića sposobna su za ekstrasenzornu percepciju (ESP).
Prvo je rutinska znanstvena hipoteza; mnogi bi je znanstvenici smatrali
uvjerljivim objašnjenjem sposobnosti navigacije ptica selica. Suprotno tomu ESP
hipoteza ima mnogo manju početnu uvjerljivost i morala bi udovoljiti puno višim
standardima evidencije od prve da bi bila ozbiljno shvaćena.
Razlog nejednakom tretmanu ovih dvaju teorija leţi u činjenici da je ideja
magnetskog osjetila potpuno konzistentna sa svim što znamo o osjetilnoj percepciji.
Percepcija uključuje fizički organ koji sadrţi receptorske stanice koje odgovaraju na
različite oblike energije (svjetlosne valove, zvučne valove itd.) i mogu otkriti različite
osobine okoline (boje, zvukove, itd.) s odreĎenom pouzdanošću. Magnetsko osjetilo
bi se uklopilo u ovaj obrazac, jedino što trebamo prihvatiti jest mogućnost novog tipa
receptora koji reagira na poznati oblik energije. Ali ESP je, kako joj ime kaţe,
ekstrasenzorna izvanosjetilna. Ne podrazumijeva postojanje nekih prepoznatljivih
osjetilnih organa ili receptora koji bi reagirali na bilo koji poznati oblik energije.
TakoĎer ne proizvodi pouzdano znanje o okolini: u najboljem slučaju, eksperimenti
pokazuju da neki ljudi imaju rezultate koji su lagano iznad prosjeka u različitim
igrama pogaĎanja. Tako ESP nije konzistentan s ostatkom našeg znanja o percepciji.
Da bismo je prihvatili kao uvjerljivu hipotezu, morali bismo napustiti neka temeljna
načela izvedena iz proučavanja vida, sluha, opipa, okusa i njuha.
Kad uvodimo hipotezu koja nešto objašnjava, trebali bismo se sjetiti da ne
djelujemo u vakumu. Imamo širok kontekst pozadinskog znanja – vjerovanja, načela i
teorija za koje smo akomulirali puno evidencije. Nova hipoteza započinje s odreĎenim
stupnjem početne uvjerljivosti koja ovisi o tome koliko je konzistentna, koliko se
uklapa u to pozadinsko znanje. Hipoteza koja je u konfliktu s utvrĎenim načelima i
teorijama mora zadovoljiti više standarde evidencije od hipoteze koja nije u konfliktu.
Prihvatiti prvu vrst hipoteze u konačnici znači napustiti vjerovanja za koja imamo
dobru evidenciju, tako da nova evidencija mora biti dovoljno jaka da nadvlada staru.
To ne znači da trebamo biti tradicionalisti i odbaciti svaku radikalno novu ideju samo
zato što je u konfliktu s utvrĎenom mudrošću. To znači da moramo znati što radimo i
ponekad biti spremni da se povučemo.
Kad znanstvenici otkriju fenomene koje ne mogu objasniti u okviru
prevladavajućih teorija – moţe se dogoditi znanstvena revolucija. Ali, ta nova teorija
mora učiniti više negoli objasniti fenomene koje stara teorija nije mogla. Ona mora
objasniti i fenomene koja je stara objašnjavala i mora dati neko koherentno
obrazloţenje evidencije za stari pogled. Teorija da je Zemlja okrugla morala je
20
objasniti zašto izgleda ravna. Einsteinova teorija relativnosti morala je objasniti zašto
Newtonovi zakoni tako dobro opisuju ponašanje fizičkih objekata. Ovi primjeri
sugeriraju da standardi konzistentnosti imaju posebnu snagu u fizikalnim znanostima
u kojima imamo vrlo izgraĎene, vrlo integrirane i dobro potvrĎene teorije. S nešto
manjom snagom standardi konzistentnosti primjenjuju se u društvenim znanostima
koje su mlaĎe i manje razvijene, a s još manjom snagom u humanističkim znanostima.
U ovim granama znanja utvrĎeni pogledi nemaju isti stupanj evidencije kao u
fizikalnim znanostima, pa nove ideje stoga nemaju tako velike prepreke koje trebaju
prevladati, ali ipak moraju uzeti u obzir svu evidenciju koja postoji za stare poglede.
Pravilo konzistentnosti posebno je vaţno u procjeni tvrdnji koje su na rubu
znanosti: tvrdnje o ESP i ostalim navodno psihičkim moćima, NLO-ima, astrologiji,
Bermudskom trokutu, vanzemaljskim astronautima koji su posjetili Zemlju u antičkim
vremenima itd. Sve te tvrdnje nastoje objasniti “neobjašnjivo”, riješiti misterije koje
utvrĎene znanstvene teorije ne mogu. I, kao što smo vidjeli u slučaju ESP, objašnjenja
su u konfliktu s postojećim znanjem i njihovo bi prihvaćanje zahtijevalo napuštanje
načela ili teorija za koje imamo puno evidencije. Prije negoli prihvatimo bilo koje
takvo objašnjenje trebamo uvidjeti da ono nije, kao što proponenti uobičajeno tvrde,
jedino moguće. Uvijek ima alternativnih hipoteza koje bi mogle objasniti fenomen i
koje bi bile konzistentne s našim pozadinskim znanjem. (…)

Jednostavnost. Pretpostavite da netko u sudskom procesu za provalu pokušava

evidenciju objasniti ovako:
Tužitelj: Troje svjedoka kažu da su vas vidjeli u susjedstvu dan prije provale. Vi ne
živite u blizini. Jeste li razmatrali teren za provalu?
Osumnjičenik: Ne, samo sam šetao.
Tužitelj: Zašto ste se zadržavali okolo zgrade u kojoj živi žrtva i razmatrali protupožarne
stepenice?
Osumnjičenik: Ali, to je stara zgrada i protupožarne stepenice imaju ornamente koji su
zanimljivi s arhitektonske točke. Mene vrlo zanima arhitektura.
Tužitelj: Gdje ste bili u noći zločina?
Osumnjičenik: U Clanceyevu baru.
Tužitelj: Zašto se nitko ne sjeća da vas je tamo vidio te noći?
Osumnjičenik: Pretpostavljam da su svi bili pijani.
Tužitelj: Zašto je ukradena roba pronađena u vašem automobilu?
Osumnjičenik: Mora da ju je lopov tamo ostavio.
Tužitelj: Poznajete li lopova?
Osumnjičenik: Ne.
Tužitelj: Zašto je lopov ostavio ukradenu robu baš u vaš automobil?
Osumnjičenik: Možda moj automobil sliči njegovom. 

Svu evidenciju navedenu u primjeru osumnjičenik viĎen na mjestu zločina,

neuvjerljiv alibi, ukradena roba u automobilu osumnjičenika tuţitelj bi objasnio
jednom tvrdnjom: osumnjičenik je počinio provalu. Objašnjenje osumnjičenika,
nasuprot tomu, uključuje niz nepovezanih tvrdnji. Zamislivo je, naravno, da su sve
21
istinite. Istina nije uvijek jednostavna. Ali porota bi opravdano priču osumnjičenika
smatrala manje uvjerljivom od tuţiteljeve, osumnjičenik treba pruţiti više evidencije
da bi je podrţao.
Ovaj primjer ilustrira načelo jednostavnosti ili štedljivosti. Pravilo glasi: jedna
je hipoteza uvjerljivija od druge ako, uz ostalo jednako, uključuje manji broj novih
pretpostavki. Vidjeli smo da objašnjenje rijetko uključuje jedan sud. Potpuno
objašnjenje uobičajeno traţi sloţenu hipotezu koja uključuje mnogo odvojenih
sudova. Ako su ti sudovi novi i ne mogu biti izvedeni iz znanja koje već imamo, onda
vrijedi - što ih je manje to bolje. Razlog je jednostavan. Kao što adekvatno objašnjenje
mora uključiti sve značajne aspekte eksplananduma, evidencija za istinitost hipoteze
mora pokriti svaku pozitivnu tvrdnju koju hipoteza sadrţi. Što je manje tvrdnji, manje
je evidencije potrebno. To ne znači da je ovo pravilo uvijek lako primjeniti. Moţe se
dogoditi da je teorija A jednostavnija u jednom pogledu, a teorija B u drugom. Ali,
ako je neka hipoteza očigledno jednostavnija, ona je uvjerljivija.
Standard jednostavnosti osobito je vaţan u odluci što napraviti kada testirajući
hipotezu dobijemo negativan rezultat. Ako je hipoteza preţivjela niz testova i dala
jedinstveno koherentno objašnjenje za velik broj posljedica koje su izvedene iz nje,
moţe biti jednostavnije pretpostaviti da je za neuspjeh u nekom testu kriva neka
pomoćna pretpostavka. S druge strane, ako nastavimo dobijati negativne rezultate i
hipotezu moţemo spasiti samo nizom nepovezanih ad hoc nastojanja da „okrivimo‟
pomoćne pretpostavke, onda to govori protiv hipoteze.
Standard jednostavnosti moţe se koristiti i u procjeni teorija zavjere. Zavjere se
svakako dogaĎaju i ponekad za to imamo neposrednu evidenciju, kao npr. kad neki od
zavjerenika prizna zavjeru. No evidencija je često posredna i u tom slučaju standard je
primjenjiv u oba smjera. S jedne strane, hipoteza da je na djelu zavjera moţe dati
jedno zaokruţeno objašnjenje za niz dogaĎaja za koje bi inače trebalo dati različita
objašnjenja. Kao što u noveli Iana Fleminga protivnik Jamesa Bonda kaţe, nakon što
ga je susreo po treći put: “Gospodine Bond, u Chicagu kaţu: „Jednom se dogodi.
Dvaput je slučajno. Treći put je neprijateljska akcija.‟”
No teorije zavjere nisu uvijek pojednostavljujuće. Ideja da je, na primjer, SAD
ekonomija i politički sustav voĎen tajnom udrugom internacionalnih bankara samo
daje iluziju jednostavnosti. Zapravo, pojavljuje se više pitanja negoli je dano
odgovora. Kako je ta grupa zadobila toliku moć? Zašto baš ta grupa, a ne neka druga?
Kontroliranje nacije od 250 milijuna ljudi znači da bi ti bankari morali izdavati
naredbe stotinama tisuća političkih i poslovnih voĎa. Kako uspjevaju kontrolirati sve
te ljude? Kako uspjevaju drţati svoju ulogu u tajnosti? Da bi odgovorila na ova
pitanja, teorija zavjere morala bi isplesti razraĎenu mreţu proizvoljnih tvrdnji.

Vrijeme je da stavimo na okup ono što smo naučili u ovom odjeljku. Osnovna
metoda testiranja hipoteze (kada neposrednije metode nisu na raspolaganju) jest
izvesti posljedice iz nje, te vidjeti jesu li istinite. To je bit eksperimentalne metode u
znanosti, no ona moţe biti korištena kad god hipoteza ima nedvosmislen skup
implikacija. Kad primjenimo ovaj test, rezultate trebamo tumačiti u skladu s dva
osnovna pravila:

22
1) NaĎemo li da je jedna ili više posljedica neistinito, trebamo odbaciti hipotezu –
osim ako bi bilo jednostavnije i konzistentnije s ostalim znanjem da odbacimo
pomoćnu hipotezu.
2) NaĎemo li da su mnoge posljedice istinite, hipoteza je potvrĎena – osim ako je
alternativna hipoteza jednako konzistentna s istom evidencijom i barem toliko
jednostavna i konzistentna s ostalim znanjem.
Kao i u drugim vrstama indukcije, testiranje hipoteza traţi vjeţbanje prosudbe,
kao i dopuštanje mogućnosti da se razumni ljudi mogu neslagati. No gore opisane
metode i standardi pomoći će organiziranju procesa istraţivanja i usmjeriti našu
pozornost na relevantne teme.

Sažetak
Cilj objašnjenja je pokazati zašto je nešto istina, utvrditi uzrok ili razlog za
eksplanandum ili ga uklopiti u širi okvir koji ga čini razumljivim. Iako se objašnjenje
razlikuje od argumenta u svom primarnom cilju, logička relacija izmeĎu hipoteze i
eksplananduma ista je relaciji izmeĎu premise i konkluzije, te moţemo koristiti iste
tehnike dijagramiranja za analizu objašnjenja.
Da bismo procjenili predloţeno objašnjenje razmatramo dva osnovna pitanja:
adekvatnost objašnjenja i istinitost hipoteze. Adekvatno objašnjenje je logički jako
(eksplanandum slijedi iz hipoteze), potpuno (hipoteza objašnjava sve značajne aspekte
eksplananduma) i informativno (hipoteza daje temeljni uzrok ili razlog za
eksplanandum).
Da bismo pripisali istinitost hipotezi, trebamo razmotriti alternativne hipoteze
koje bi takoĎer dale adekvatno objašnjenje. IzmeĎu rivalskih hipoteza odlučujemo
izvodeći daljnje posljedice iz njih i provjeravajući jesu li te posljedice istinite. Za
odluku koju hipotezu razmatrati i da li je, u slučaju negativnog testa, sačuvati
odbacujući pomoćne pretpostavke, oslanjamo se na standarde konzistencije i
jednostavnosti.

23