Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet u Osijeku

Odsjek za hrvatski jezik i književnost

Novoplatonistička perspektiva gledanja na problematiku žene u djelu Adon

i Venere Marina Držića i djela Muka svete Margarete

Esej iz kolegija Žena u staroj hrvatskoj književnosti

Mentor: dr. sc. Ivana Mikulić

Student: Marko Sičanica

Studijska grupa: Studij hrvatskoga jezika i
književnosti i filozofije
Mjesto i datum: Osijek, 2018.
 U ovome eseju bavit ću se problematikom ženskog lika u djelima Adon i Venere
Marina Držića (puni naziv Pripovijesi kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u
komediju stavljena) i srednjovjekovnim djelom Muka svete Margarite nepoznatog autora.
Naglasak će biti stavljen na platonističku filozofiju koja je bila dominantna u periodu života
Marina Držića, a možemo sa sigurnošću tvrditi kako je Držić, s obzirom na njegovo
obrazovanje u Italiji bio izuzetno dobro upoznat sa Platonom. Ovu tezu potvrđujem time što
niz autora poput Vodnika, Fališevac, Bogišića, Pantića navode podatak kako je Držić boravio
u Sieni, a prema Jamesu Hankinsu, Siena je bila središte platonističkog nauka koja je posebice
naglašavala prijevode Platonovih djela koje ja preveo Ficcino (Hankins; 2003: 73) Kako
navodi Enciklopedija Miroslava Krleže »Držić je u Sieni temeljito proučio poetiku Plautovih i
Terencijevih komedija, koje su bitno utjecale na nastanak njegovih najvažnijih proznih
komedija. Upoznao je i većinu autora onodobne eruditne komedije, i to posebno L. Ariosta,
koji mu je među suvremenicima bio uzorom. U Sieni se izravno susreo s tamošnjim pastirsko-
mitološkim igrama, pa su njegove pastorale bile izravno potaknute tim drugdje slabije
poznatim žanrom. Posebno mu je bio blizak venecijanski poligraf i autor u svoje doba slavnih
tragedija L. Dolce, iz čijega je opusa posegnuo za tragedijom o Hekubi.« (Enciklopedija
Miroslava Krleže; pod pojmom: Držić, Marin). Ovi podatci daju mi mogućnost govora o
platonističkoj tradiciji u Držićevim djelima koji će biti temeljna postavka u daljnjem izlaganju
ovoga eseja.
Drama Muka svete Margarite pripada srednjovjekovnom dramskom tekstu. Legenda o
svetoj Margariti poznata je u latinskoj tradiciji, a samo tekstualno djelo o Margaritinoj smrti
nastalo u prvoj polovici srednjeg vijeka. Hrvatska književnost pozna prozne obrade te teme o
ovoj mučenici od 14. stoljeća (u Pariškom zborniku iz 1375. godine te u Oxfordskom zborniku
s početka 15. stoljeća), a dramatizacija u osmeračkim distisima sačuvana je u trima latiničnim
rukopisima, a najstariji je rukopis biblioteke Laurenziane s prijelaza iz 15. u 16. stoljeće.
(Štefanić, 1969: 488) Početak teksta povezuje se s pastoralom, a temelj te pastorale je
narodna pjesma Ovce pase Zadarkinja Mare što se često navodi i kao naziv same drame u
okolici Zadra. Zadarsko prikazanje Muka svete Margarite vidljivo je i u više narodnih verzija,
ali za hrvatsku književnost možda je najvažnije otkriće kako se u jednoj hvarskoj verziji
svetica Margarita preobrazila u Zadarkinju Maru koju hvataju Turci i koja ih svojom
hrabrošću pobjeđuje. (Kolumbić 1985: 536) Po vrsti ovo je dramatizirana svetačka legenda ili
mirakul. Ova drama se pripisivala Maruliću, ali raščlamba grafijskih i jezičnih odlika
prikazanja Muke svete Margarite u njezina tri sačuvana prijepisa ukazuje na starije i sjevernije
podrijetlo u odnosu na eventualno Marulićevo autorstvo (Malić 2010: 30).
Za stavljanje u kontekst platonizam biti će važno dati osnovne informacije o renesansi,
posebice o književnosti hrvatske za vrijeme renesanse. Renesansa je kulturno-povijesno
razdoblje koje je na temelju antičke i grčke i rimske kulture obnovilo cjelokupni duhovni,
kulturni i društveni život zapadne i srednje Europe u razdoblju od sredine 14. do kraja 16.
stoljeća. »Naziv je dobila od francuske riječi renaissance ili talijanske rinascimento, a obje
znače preporod ili obnovu. Ona se oblikovala prvo u Italiji, a zatim se proširila po ostatku
Europe« (Novak, Tatarin, Mataija, Rafolt, 2009: 656) Književni povjesničari na različite
načine tumače početak renesanse u Hrvatskoj; Prema Franičeviću »hrvatska se renesansna
književnost rađa posljednjih decenija XV. stoljeća« (Franičević, 1983: 34) Vodnik govori da
»renesansa počinje u 14. stoljeću« (Vodnik, 1913 : 68) ,dok Novak ostaje suzdržan po tom
pitanju te tvrdi kako »renesansu nije moguće kronološki ograditi« (Novak, 1997: 61) Velike
su tekovine iz Italije došle u susjednu hrvatsku Dalmaciju i Dubrovnik: »U hrvatskoj
kulturnoj sferi to su bili jedini gradovi, u kojima se je već na izmaku srednjeg vijeka oko
prastare i ugledne društvene jezgre sa mnogostoljetnim gradskim predajama oblikovao dosta
brojan i imućan patricijsko-građanski sloj, sposoban za oblike višeg kulturnog života. Zato je
utjecaj talijanske renesanse u tim gradovima, gdje su dodiri s Italijom bili stari i uski, našao
naročito plodno tlo i ubrzo probudio latentne kulturne sposobnosti spremne da izbiju pod
prvim oplodnim dahom« (Kombol,1967:57) Hrvatska je razjedinjena te je pod stalnoj
opasnosti od napada susjednih država. »Početkom 16. stoljeća velik dio dalmatinskoga zaleđa
zapada pod tursku vlast, obalna Dalmacija sve do 1797. godine ostaje u sastavu Mletačke
Republike, Banska je Hrvatska u sklopu Habsburške Monarhije, kojoj će pripasti i Slavonija
nakon habsburško-turskoga rata, a Dubrovačka Republika zadržava status vazalne države
Osmanskoga Carstva sve do pada pod francusku vlast 1808. godine. Dubrovačka Republika,
odnosno Dubrovnik u renesansi se istaknuo kao najveće i najplodnije središte« (Kombol,
1961 : 57) Pojavom Luthera dobiva renesansa u Evropi svoje religijsko značenje. Jer dok se
preporod u Italiji zbiva u okvirima katoličke crkve, ne ulazeći svojom kritikom crkvene
dogmatike u praktički život religijskog čovjeka, reformacija je pokušaj preporađanja vjere i
napuštanja zacrtanih okvira katoličke crkve. I dok se filozofi u Italiji zanose antičkim uzorima
otkrivajući ljepotu misli Platona, Epikura, stoika i neoplatonista, čije je mišljenje već
pretpostavka za principjelnu kritiku crkvene institucije i dogmatike, protestantizam preporađa
religiju samu, ne sumnjom već vjerskom čistoćom novog čovjeka. Talijanski filozofi
kritiziraju crkveni aristotelizam i rade afirmaciju Platonova učenja. Time više izražavaju
novog nesputanog misaonog impulsa nego principjelna teoretska razmišljanja. (Šubajković-
Tot; 1976: 88-89) U bogatom i opasnom renesansnom životu kazalište ponovno dobiva svoj
smisao, ne više samo kao zabava ili kao biblijska slikovnica, već kao ogledalo života. Ono na
neki način postaje životnom propedeutikom. Kao pod povećalom čovjek je prikazan ne više
kao tragični heroj, već kao smiješna i uglavnom koristoljubiva kukavica. Stoga je jasno da je
renesansni teatar doživio svoj vrhunac u komediji.
Ovakav prikaz čovjeka, koji ima svoje mane pogodan je za govor o Platonu, a
u ovom eseju fokus će biti na Platonovim dijalozima Ion i Gozba. U dialogu Ion Platon
razvija misao o tome kako pjesnici ni sami ne znaju što pjevaju, a da ljudi kasnije iz onoga što
su opjevali izvlaće smisao po svojim osobnim željama i prohtjevima. U dijalogu Gozba Platon
razvija nauk o 3 vrste ljubavi, a to su eros (požudna ljubav), filia (opsjednuta ljubav) i agape
(bezinterensa ljubav, u kršćanskoj tradiciji shvaćena kao božanska ljubav). Ako sagledamo
kako te riječi koristimo u današnjem jeziku možemo vidjeti kako pojmovi poput erotičnosti i
dalje imaju svoje značenje vrlo slično izvornome, dok se od pojma filia danas razvijaju
izvedenice poput filantropia, nekrofilija, pedofilija, filmofilija, hemofilija, filozofija i slično
(Kovačić, 2007: 206) Za razumijevanje pojma agape, koji će nam biti koristan u vidu
povezivanja djela Muka svete Margarete s platonizmom, poslužit ću se prispodobom iz
Novog zavjeta u kojoj Isusu prilaze učenici i izjavljuju mu ljubav riječju filia govoreći kako
su oni opsjednuti njime, a Isus im uzvraća sa agape pozivajući se na to kako je njegova ljubav
prema čovjeku bez interesa i kako je ona usmjerena prema bogu. U djelu Muka svete
Margarite jedan od likova, Olibrije bio je zadivljen Margaritinom ljepotom kada ju je vidio i
pokušavao ju je odvratiti lijepim riječima od kršćanstva, ali nije ništa postigao. U vidu
platonističke terminologije može se govoriti kako je bio opsjednut (filia) njome i kako ju je
htio iz požudnih razloga (eros). Kako se njegova opsjednutost njome nije manifestirala u
erosnu ljubav on ju stane mučiti, dok je na koncu ne ubija. Olibrije dolazi do manijakalnog
stanja iz razloga što opsjednutost koju on osjeća prema Margariti ne može ispoljiti ni na koji
način, te nemogućnost usklađivanja svog erosa sa filiom on ispoljava na način da Margaritu i
ubija, što potvrđujem stihovima :
Sluge moje, tu divicu
umor'te ju kako psicu!
Vreda kljišća nataknite,
sva joj mesa razmaknite!
Ne valja joj govoriti,
triba ju je umoriti,
grebeni ju razdirajte
 ter joj muku ponavljajte! (Muka svete Margarite, izvor
https://hr.wikisource.org/wiki/Muka_svete_Margarite)
S druge strane kada se sagleda uloga Margarite u platonističkoj perspektivi dobije se dojam
kako je ljubav koju ona osjeća manifestacija agapea i kako je jedino što ona voli ono
božansko. Ovo nam potvrđuju stihovi :
O prez stida pse nečisti,
neć' bit vazda na tom misti,
vrime skoro hoće priti
da mi hoćeš zaviditi.
Tilo li ću milovati
kô ću crnoj zemlji dati?
Ako tilo sad pomilim,
Isukrsta ja uhilim;
kud bi duša tvoja pošla,
tu bi moja v muke došla.
Ja to tilo krvi punim
neka dušu ja okrunim,
u nebeskom stan'ju gori
Isus meni raj otvori.
Ne straši me već nitkore,
ništa tvoj mi strah ne more! (Muka svete Margarite, izvor
https://hr.wikisource.org/wiki/Muka_svete_Margarite)
Zaključujem kako je srednjovjekovna slika žene bila takva, po platonističkoj terminologiji, da
je ona bila biće okrenuto bogu, koja ne pozna niti jedan drugi oblik ljubavi (eros ili filia) osim
uzvišene božanske ljubavi odnosno agape. Ukoliko razmotrimo i druge tekstove tog
razdoblja možemo govoriti o dvije različite slike žene, ili je žena prikazana kao osoba koja ne
može kontrolirati svoj um pa je konstantno podređena traganju erosne ljubavi, ili je ona
svetica koja ništa drugo ne zna osim tražiti ljubav od svetoga, dok je profano za nju
nepoznato.
Kada govorimo o renesansnoj slici žene tu možemo vidjeti kako se sva tri vida ljubavi, o
kojima govori Platon izmjenjuju i kako se raskida ta crno-bijela slika žene u kojoj je ona ili
svetica okrenuta bogu ili je grešnica okrenuta tjelesnim užitcima. Raskid crno-bijele slike
događa se spominjanjem tjelesne ljepote, a ta tjelesna ljepota biti će naglašena u Držićevim
djelima te će se na temelju ovoga mnoga njegova djela povezivati sa Platonom. »Sva su lica
Držićevih komedija vezana jednom Arijadninom niti koja ih sve drži na okupu. Na tim je
osnovama sagrađena zgrada novoga senzualističkog sistema. Držićeve spekulacije o ljubavi
sadrže kozmološki, moralni i socijalni aspekt koji je jednako prisutan i u novoplatoničkoj
filozofiji. Kao sto postoje dvije istine, dva svijeta, tako postoje i dvije ljepote, zemaljska i
nebeska. Razlog postojanja te dvije ljepote Držić stavlja u razum naime svjetski um,
fičiniovski shvaćen. Refleksija o lijepom obogaćena je kod Držića jednom novom
komponentom: ljepota postaje istinskom potrebom i obilježjem čovjeka pojedinca. To jest
želja za uživanjem, radošću i igrom.« (Šifler-Premac, 1976:70) Drama o kojoj ću govoriti
sadrži dvije radnje, različite sadržajem. U prvoj se radnji oblikuje svijet Vlaha, to jest
realistično se prikazuju likovi koji razgovaraju o raznim temama. Iza njih se otvara zastor i
oblikuje mitološko-alegorijska priča o ljubavi Venere prema lijepom Adonu. Svaka radnja ima
svoje likove. Likovi u prvoj radnji su Vlasi: Vukodlak, Kojak, Grubiša i Vlade. Oni su okvir
druge radnje, a stoje ispred zastora, to jest na prosceniju. Vukodlak dolazi na vjenčanje u
Dubrovnik, aludira se na pir vezan uz predstavu koja se izvodi, i zajedno s Gojakom
komentira svadbenu svečanost, hvali vino. Njih dvojica vrijeđaju jedno drugoga i vrijeđaju
godišnicu, to jest služavku koju Grubiša, Kojakov bratić, želi oženiti. Vlade, Grubišina majka,
želi ga odgovoriti od tog nauma i govori mu kakve su one zapravo. Zatim se iza njih otvara
zastor i izlaze vile i pastiri koji plešu. Osim vila i pastira, likovi u drugoj radnji su: Venera,
Adon i Kupid, Venerin sin. Venera se zaljubljuje u Adona i traži od Kupida da ga pogodi
svojom ljubavnom strelicom kojom će Adon biti vezan. Nakon njegove tužaljke, pojavljuje se
Venera koja mu nudi slobodu, ali želi nešto zauzvrat. On joj nudi vječno ropstvo, na što ga
ona veže svojim zlatnim pramenom. Sve to promatraju Vlasi i komentiraju tu radnju. U
zadnjem prizoru Vlasi su prestrašeni mitološkom pričom i odluče bježati s tog mjesta kojeg
nazivaju zlim. Na kraju Grubiša odlučuje da ne želi oženiti neku prostodušnu služavku, nego
želi naći lijepu seosku djevojku za udaju. Vukodlak ih poziva na večeru i apostrofira da ih
sada čeka svadba na koju trebaju otići. Kada ovo stavimo u kontekst Platonovog nauka,
poglavito onog iznesenog u djelu Ion, možemo reći kako Vlasi nisu svjesni toga što se pred
njima događa i kako je ljudska oholost takva da se poistovjećuju s bogovima. Platon ismijava
pjesnike u dijalogu Ion govoreći kako oni kao obični ljudi smatraju da znaju pričati o nečemu
tako uzvišenom kao što su bogovi. Samom tom usporedbom čovjeka koji je u stanju „pričati“
o bogovima suvislo može se zaključiti kako ljudi ne smiju svoju ljubav uspoređivati sa
božanskom jer je ne mogu shvatiti. Razmatrajući prikaz žene u ovom djelu koja je nadmoćna
nad muškarcem, koja postaje osobom koja muškarca stavlja u roblje, a ne obratno kao što je
slučaj u djelu Muka svete Margarite možemo govoriti o tome da je muškarac sada podložan
ženskoj filiji i erosu. Ovo potvrđujem citatom:
A bježiš od mene, Adone dragi moj,
u gore zelene sakrivaš obraz tvoj.
Adone, nisam ja lovac za košutom,
ljubi sam ja tvoja, mrem za tvom lipotom;
nisam vil od gore ni koja diklica, -
s neba sam odzgore Venere božica;
majka sam ljubavi: Kupida ja rodih,
Adone gizdavi, i prsmi ovim dojih.
Adone, daj se u dar meni ka te ljubim;
bit ćeš kralj, bit ćeš car i blažen, pravo dim.
Vaj, s kijem govorim?
Komu li, jaoh meni, ovu tužbu tvorim,
kad moga Adona nî?
Tužbe su i riči zaman!
Ja ću poći k sinku koji liči ljuvene nemoći. (Adon i Venere, izvor: http://muzej-
marindrzic.eu/wp-content/uploads/2017/04/drzicm_venereiadon.pdf)

Ovdje vidimo poziciju žene koja je nadmoćna i koja je u mogućnosti ponuditi nešto
muškarcu. Žena kao robinja ljubavnih strasti biti će ta koja će Adona natjerati na vječnu
službu njoj. Držić će nam dati i potpuno drugačiju perspektivu gledanja na problem ljubavi u
ovom djelu u vidu lika Vlaha koji je uzeo ženu iz ljubavi koja nije isključivo opsjednuta ili
tjelesna ljubav, već je njegova ljubav prema izabranici gotovo pa božanska. Venera je ovdje
prikazana kao grešnica koja ne može obuzdati svoje strasti, dok su muškarci gotovo pa
krepostni. Ovo potvrđujem citatom s kojim djelo završava:
U zli se čas smurao i ženu pritilu
u gradu iskao i ktio gorsku vilu.
Pokrij ga vrjećinom, da ga u dubravi
bijela vil planinom žiganta ne stravi. -
Grubiša, ovamo! Veseli da' vjeru,
a Vlaho vas tamo čeka na večeru. -
Primite u ljubav razgovor naš ovi;
 nitko u svem nije prav neg sam Bog (Adon i Venere, izor: http://muzej-marindrzic.eu/wp-
content/uploads/2017/04/drzicm_venereiadon.pdf)

Zaključujem kako se slika o ženi koja je bila u srednjovjekovlju nije puno promijenila u
renesansi. Veliki pomak imamo u vidu sagledavanja tjelesne ljepote i priznavanja žene kao
živog bića, a ne isključivo kao crno bijele figure koja će predstavljati ili grešnicu ili sveticu.
Ipak renesansna književnost nije puno odstupala od dogmi katoličke crkve te je i dalje
naglašavala duhovnu uvišenost muškarca u kojemu je žena ta koja ga tjera na grijeh.
Uzimajući u obzir platonizam kao dominantan nauk renesane možemo doći novih spoznaja u
išćitavanju nekih djela koja nam mogu dodatno potvrditi neke teze do kojih smo došli
analizirajući određena književna djela.
Popis literature:

1. Platon, Gozba ili o ljubavi, Reč i misao (Beograd, 1964)

2. Platon, Ion, Lahet, Meneksen, Biblioteka Scopus (Zagreb, 1998)
3. Muka svete Margarite, izvor: https://hr.wikisource.org/wiki/Muka_svete_Margarite
4. Marin Držić, Adon i Venere ,
izvor:http://muzej-marindrzic.eu/wp-content/uploads/2017/04/drzicm_venereiadon.pdf
5. James Hankins, Humanism and Platonism in the Italian Renaissance, Harvard
University Centar for Italian Renaissance Studies (Harvard 2003)
6. Enciklopedija Miroslava Krleže; pod pojmom: Držić, Marin
7. Vjekoslav Štefanić, Hrvatska književnost srednjega vijeka, Matica Hrvatska (Zagreb:
1969.)
8. Dragica Malić, Zašto Margarita nije Marulićeva? (Zagreb, 2010)
9. Nikica Kolumbić, Hrvatska književnost od humanizma do manirizma, Matica hrvatska
(Zagreb: 1980)
10. Slobodan P. Novak, Milovan Tatarin, Mirjana Mataija, Leo Rafolt, Leksikom Marina
Držića, Leksikografski zavod Miroslav Krleža (Zagreb 2009.)
11. Marin Franičević, Povijest hrvatske renesansne književnosti, Školska knjiga (Zagreb:
1983.)
12. Branko Vodnik, Povijest hrvatske književnosti, knjiga I. Od humanizma do potkraj
XVIII. stoljeća, Matica Hrvatska (Zagreb: 1913.)
13. Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti, II. Knjiga: Od
humanističkih početaka do Kašićeve gramatike 1604. Antibarbarus (Zagreb: 1997)
14. Kombol, Mihovil, Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Matica
Hrvatska (Zagreb: 1961.)
15. Dunja Šubajković-Tot, »Odjeci renesansne filozofije u dramskom pjesništvu Marina
Držića«, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine (Prosinac 1976.) str. 88-99
16. Marko Kovačić, Grecizmi u suvremenom Hrvatskom jeziku, Matica Hrvatska (Zagreb:
2007)
17. Ljerka Šifler-Premac »Elementi filozofskog i mitskog u djelima Marina Držića«, Dani
Hvarskoga kazališta - građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu 1976. str.
67-88