Professional Documents
Culture Documents
Crowarez
1
Bosnaunited
Marija Jovanović
Idi,vreme je
Beograd, 2009.
Crowarez
2
Bosnaunited
1
„...i zato prodaj sve osim blanje/ i kreni, drugom stranom jablane, kreni", uzviknuo je B. Dž. Štulić (nekoliko
meseci potom, na debi-albumu nazvanom „Azra"), takvom silinom i snagom uverenja da je stih delovao kao
imperativni poziv ili ultimativni krik, a ne puki refren pesme.
Crowarez
3
Bosnaunited
Crowarez
4
Bosnaunited
Za Danilovu generaciju nije bilo ničeg čudnog u tome da se skokne do Trsta, bez
posebnog uzbuđenja koje prati odlazak u inostranstvo. Trst su doživljavali kao veliku,
dobro snabdevenu tržnicu u kojoj se za jedan dan mogla obaviti kupovina novih ploča,
stranih knjiga, časopisa i neophodnih modnih rekvizita (farmerki, mekih, kariranih
flanelskih i košulja od tankog teksas-platna, „beneton” džempera živopisnih boja,
„starki”, „bruks” cipela ili poludubokih, na šnir, od jelenske kože, kakve su nosili Sajmon
i Garfankl na omotu kultnog albuma „Bridge Over Troubled Water”), do kojih u
Beogradu nisu mogli doći, osim kroz skromnu ponudu nekoliko „Komisiona”.
Polazilo se noćnim vozom u deset, sa perona broj tri, ujutru se pio prvi espreso s
mlekom u nekom od brojnih restorančića, bez jurnjave se obavljao šoping (radnje su
poznavali kao svoj džep; ništa strašno ako nešto ne bi stigli da pazare, sledeći đir se
mogao napraviti već za nedelju dana), u pauzi se obavezno naručivala pica, torteline ili
lazanje, pa bi se, takođe večernjim vozom, vraćalo za Beograd.
Leta sedamdeset devete Danilo i Frenki su zaobišli Trst i zašli u samo središte
renesansne Italije koja ih je zarobila više od petnaest dana. Iako su time uveliko probili
plan, nisu joj mogli odoleti.
Pred njima se otvorila Toskana, sa svojim blagim uzbrdicama, okupana suncem.
Poljsko cveće po širokim, ustalasanim livadama i tamnozeleni kiparisi što štrče ka
plavetnilu neba. Negovani vinogradi koji se uspinju uz brežuljke. Usamljene kuće i mali
castelli na uzvišenjima, jedinstveni u svom skladu i naoko skromnoj, kamenoj
dostojanstvenosti. Areco. Piza. Luka. Sijena. Firenca. Pjacete sa ljupkim fontanama. Stari
most, načičkan kućama. Šarene, bogate pijace. Palate sa kolonadama. Na kraju, a njima
dvojici najvažnije – Đotova platna, Botičelijevo „Rađanje Venere”, Mikelanđelov „David” i
„Sveta porodica”. Da su potegli na put samo da bi to videli, ne bi zažalili.
– Buon giorno, bella, bella Italia! – uzviknuo bi Frenki svakog jutra, otvorivši
širom drvene škure na prozorima nekog od urednih pansiona.
Teškom mukom su se otrgli iz zagrljaja zemlje koju je, činilo im se, Bog napravio
kao svoj ogledni vrt, možda po uzoru na izgubljeni raj, odlučni da se u Parizu ne zadrže
duže od nedelju dana. Dug put je bio pred njima. Na kraju, kao svetionik, stajao je
London, prestonica evropskog rokenrola. Klubovi sa živom muzikom. Svi zamislivi,
ikada objavljeni albumi u prodavnicama ploča. Prijatno su se ježili od uzbuđenja što će
moći da ih satima merkaju, slušaju, biraju. U džepovima ranaca stajali su im spiskovi
long-plejki koje će neizostavno kupiti.
Crowarez
5
Bosnaunited
Crowarez
6
Bosnaunited
svakog člana društva prema Predsedniku. Ta metalna palica čiji je falusni oblik trebalo,
valjda, da simbolizuje Maršalovu omnipotentnost, predstavljala je ujedno čestitku i
naročitu vrstu Zaveta, poput onog što je Jahve sklopio sa sinovima Izrailjevim. Ako je
sami Bog mogao da napravi savez sa izabranim narodom, šta je stajalo na putu Josipu da
isto ne učini sa svojim?
Osim bele, maršalske uniforme, Broz je voleo i dobro skrojena odela od
najkvalitetnijeg štofa, panama šešire, spektakle svih vrsta, posebno one koji su
glorifikovali njegovu ličnost, glamur oličen u megazvezdama iz sveta filma koje je u
Jugoslaviju dovodio i obilato gostio, muziku, naročito operu (istini za volju, više je bio
naklonjen lepuškastim divama, nego operi i baletu per se), lov, valcere i kaubojske
filmove koji su mu puštani u specijalnoj sali za projekcije u Belom dvoru. Znalački je
uživao u vrhunskom iću i piću. Pušio je tompus i kubanske cigare. Odmarao se u
luksuznim vilama zidanim samo za njega, na najlepšim lokacijama širom lepe domovine,
takoreći za jednokratnu upotrebu. Preferirao je letovanja na Brionima, gde je češće
uvraćao, brao mandarine, malo se bavio za strugom, kao persiflažom svoje virtualne
prošlosti metalskog radnika, i hranio egzotične životinje koje su slobodno šetale po
prirodnom rezervatu. Na kraju kakve sedeljke, upriličene za partijsku vrhušku,
preludirao bi na velikom, koncertnom, belom klaviru. Ukratko, bio je pravi bonvivan,
koji najbliže partijske kamarade i saradnike nije kinjio zmijski hladnim pogledom i
nepredvidljivim kapricima kao što je to činio Staljin svojim ropski pokornim Beriji,
Molotovu, Jagodi ili Hruščovu. Nije ih zvao u pola noći, na sastanke sa krajnje
neizvesnim ishodom, što je Hazjajin redovno praktikovao, sadistički uživajući u pomisli
kako se u stanu nekog politbirovca reskim zvukom oglašava specijalni telefon, dok
pozvani, sa ledenim znojem što mu curkom teče niz kičmu, hita da čuje naredbu
Gospodara. Koja je mogla biti relativno bezazlena, a mogla je značiti i momentalni
odlazak u GULAG.
Staljinu je svest o tome da ima vlast (bezgraničnu, samodržačko-robovlasničku
vlast koja mu je omogućila da, sledeći mračne hirove svoje izvitoperene, patološke
ličnosti, kinji i ubija milione pokornih, u njega zaljubljenih podanika) kompenzovala i
apsorbovala u sebi druge prohteve. Zato je živeo krajnje asketski, u ledenoj usamljenosti
iz koje se širio pakao za druge. Oštri miris straha i krvi koji ga je okruživao, hranio je
njegove vučije potrebe.
Tito je, na sreću svojih podanika i još veću radost svoje vrhuške, vlast voleo i
koristio kao sredstvo za zadovoljavanje bezmernih hedonističkih poriva. Njegov otpor
Staljinu, čime je Jugoslavija izbegla sudbinu ostalih komunističkih zemalja da postane
Rusija u džepnom izdanju, bio je duboko lično motivisan. Prekaljen u borbi za opstanak
koji se do istrebljenja vodio među komunističkim internacionalcima u predratnom
SSSR-u, sa urođenim instinktom da na vreme namiriše opasnost, znao je da će ga,
osnivanjem Informbiroa, Staljin smrviti i udaviti u „bratskom” zagrljaju; svemoćni
Džugašvili nije mogao da proguta Brozovu reputaciju partizanskog vođe zbog koje se
držao suviše nezavisno; oholo, čak. Sujeta je udarila na sujetu, i Tito je izgovorio
istorijsko „nе”.
Kako је Danilo to voleo da kaže, u dugom i zamršenom nizu uzročno-posledičnih
veza, to „nе” je, konsekventno, a trideset jednu godinu pošto je izrečeno, njemu i
Frenkiju omogućilo da, sedamdeset devete, stave u džep bordo pasoš sa zlatnim grbom
SFRJ na koricama, i otisnu se u pohode Evropi.
Crowarez
7
Bosnaunited
Crowarez
8
Bosnaunited
Crowarez
9
Bosnaunited
Crowarez
10
Bosnaunited
Pre neki dan setila sam se kako je divno mirisala moja Tičerka. Obožavala sam je.
Lepu, plavu, otmenu misiz Ristić. Na jednom času neprimetno sam otvorila kutijicu koju
sam pripremila, zatvorila je i spustila u džep. Posle sam umela da je odškrinem, tek-tek,
da mi ne iščili sva Tičerka, i osetila bih njen miris. Dobro, imala sam pet godina i bujnu
maštu. How cute, što bi rekao Sajmon.
Onda, Diznijeve slikovnice koju sam nasledila od Danila. Već je bila iskrzana, a
baš nju sam najviše volela zbog jedne drage porodične priče (porodičnog predanja,
čujem Danila kako ironično dodaje).
Priča je sledeća: Danilo ima tri godine i igra s tatom „leti-leti”. Tata dugo trupka
prstima o sto, Danilo se upiljio u njega, lupka i on, iščekuje šta će tata reći, ovaj namerno
odugovlači, „leti-leti... krava”, ispali odjednom, i podiže kažiprste u vazduh. I Danilo,
istovremeno. „Prešao sam te. Krava ne leti”, kaže mu Marko. „U knjizi leti”, reče Danilo,
ode do sobe, donese slikovnicu, u njoj nacrtana krava, kravica bucmasta, s trepavicama
dugim, podvrnutim, u lakom skoku preskače mesečev luk. Ispod su stihovi koje su mu
čitali: „Је li ovo san il' java, nad mesecom leti krava”. Pričala mi je mama kako se Marko
zasmejao, rekao: „Е, ovo menja stvar, važi ti se poen”, a Danilo sav srećan.
Poneke uspomene me, međutim, iznenade. Prebiram po njima začuđena, jedva se
prisetim da jesu moje; nisu mi ni sasvim tuđe, a opet teško ih mogu skopčati sa
emotivnim doživljajem. Gomile stvari iz naftalina nepredviđeno mi padaju na pamet.
Padaju kao kiša zvezda-padalica, blesnu u punom sjaju, tek da znam da postoje, pa
zgasnu. Gde li su se krile, u kom to kutku mozga stoje pobacane, do detalja očuvane,
neoštećene? Koja ih to sila probudi? Vraćaju mi se zato što se rastajem? Zato što znam
da ovoga neće biti kad sledeći put dođem u Beograd? Kad dođem...?
Tako dočekam ponoć, pa se premeštam za radni sto, palim kompjuter i
pokušavam da započnem... šta? Pravljenje mentalnog inventara (primenom metode
nepristrasnog istražnog postupka)? Veliko spremanje skladišta podataka o Danilu i meni
? Privremeni oproštaj? Kako god ga nazvala, treba da uobličim penastu mešavinu
osećanja, motiva, želja, događaja u čvrstu formu, da spakujem sirovi materijal krcat
značenjima (koji prethodno valja temeljno izribati, otkloniti i izbaciti na površinu sve
podrazumevajuće, dok stvari ne postanu oštre kao sečivo, oštre, jasne i precizne) u
pakete reči. A ti ćeš već znati šta da činiš s njima. Kao što si uvek znala šta i kako treba
da činiš s nas dvoje. S Danilom i sa mnom. Taktično, mudro i nežno.
Osvetljena plavičastom svetlošću monitora kao krivac zurim u kursor koji
ravnodušno pulsira u mestu (za razliku od mog srca koje čekića, kao da treba da
položim najvažniji test u životu), dok ga prvo slovo ne pogura napred, u belinu ekrana.
Ali, i moje reči tapkaju u mestu, kao logična posledica toga da mi misli tapkaju u mestu.
Samo vreme curi, ravnomerno i neumoljivo jednolično, kroz svaku pukotinu i šupljinu
tog tapkanja.
Zamišljam kako se sati odlivaju u vasionski kolektor za skupljanje protraćenog
vremena. Odakle će se možda vratiti na reciklažu. Ili neće. Ko zna? Jednom je Danilo
rekao, nešto smo pričali o razočarenjima, onako, višeg nivoa, razočarenjima u smislu
ideala, principa, razočarenjima u smislu prevelikih očekivanja od neke ideje, i onda je on
rekao, šaljivo, ali meni se to svidelo, kako je sve relativno i kako bi neko, manje alav i
zahtevan od nas, naše razočarenje lako mogao reciklirati u svoje očarenje. Da bi, zato,
sumnje i dileme trebalo zipovati i pohraniti ih negde, pa ako se posle dugog vremena
ispostavi da je u pitanju stvarno težak, nepopravljivi bedak, nešto poput idejnog
nuklearnog otpada koji ni najveći očajnik ne bi mogao da reciklira u nešto bolje,
upotrebljivije, lepše, ako zaudara na mrtvačku razočaranost, onda ih treba trajno
Crowarez
11
Bosnaunited
Crowarez
12
Bosnaunited
Crowarez
13
Bosnaunited
Crowarez
14
Bosnaunited
terensko vozilo i pokositi ih. Ali, nije bilo izbora. Opet je zažmurio da u svesti vizuelizuje
predeo i uhvati pravac. Ako su u nivou ogradenog igrališta uz „Коnаkе”, nalevo je ulaz.
Tamo. Tako treba ići. Preseći ukoso put.
– Idemo – reče. – Brzo.
Potrčao je kroz mastiljavo testo magle, vukući Jovanu za sobom. Još jedan smet.
To bi mogla biti druga strana puta. To mora da je druga strana. Prebacili su se preko i
nastavili da bazaju, upadajući u male uvale, sa otežalim nogama koje su počele da
propadaju u mekši sneg, dok nisu naišli na ravno tle. Krupno zakoračivši, Danilo zakači o
nešto i spoplete se. Nasumice opipa to nešto i shvati da je naleteo na klupu od tesanog
drveta. Srce je počelo da mu hvata ravnomerniji ritam.
– Gotovo je – reče radosno. – Tu smo, kod „Коnakа”.
Nekoliko minuta kasnije prošli su kapiju i ušli u unutrašnje dvorište. Naslutili su
svetlo u lokalu sa desne strane i oteturali se do tamo.
– Danilo – kriknulo je u jedan glas njihovo društvo za stolom.
Danilo i Jovana su stajali u dovratku, bez daha, promrzlih, od zime pocrvenelih
noseva i plavih usana, koji su čudovišno odudarali od mrtvačkog bledila njihovih lica.
– Čoveče, jesi ti lud?! Što ste izlazili iz doma?
– Bilo je čisto kad smo krenuli – odgovori Danilo, sa naporom izbacujući reči.
– A i znao je da ćemo se izvući – dodala je Jovana. Još uvek je grčevito stezala
Danilovu ruku.
Svi su se nasmejali, onim histeričnim smehom olakšanja, još u neverici da je
opasnost stvarno izbegnuta.
– Pa, da, ako Doktor kaže, tu sumnje nema... – reče Darko pomažući Danilu da joj
skine jaknu i mokre gojzerice.
Posle, dok su je lagano obavijali žamor još uvek uzbudenih glasova i toplota koja
je od stopala lizala naviše, obuzimajući joj telo neprirodnom vrelinom, utonula je u san,
šćućurena na krevetu, sa glavom u Danilovom krilu. Pre nego što je zaspala, osetila je
kako joj njen svemogući brat, najlepši i najpametniji brat na svetu, koji je, srećom, baš
njen, nežno sklanja kosu sa čela.
Crowarez
15
Bosnaunited
...Večeras me je pokrenuo Frenkijev poziv. Javio se oko devet. Dugo smo pričali.
Našao je dve kuće, odgovarajuće, jednu do druge. Za vas i za njih četvoro. Dogovara se sa
mnom, razmatramo da li je cena prihvatljiva, kako mu je kod Peđe u birou, kako su se
Vida i on snašli. Nema snage da se javi svom Doktoru.
– Ne mogu, Joco, da podnesem što smo ih ostavili da počiste sva govna za nama.
– Ni ja – rekla sam – Svalila sam ceo teret na njega. Kao i obično. Tamara i on će
negovati Marka. Posle, treba preživeti trenutak prodaje našeg stana, treba razdeliti naše
stvari. Ne smem ni da pomislim...
– I vi prodajete?
– Da. Dogovorili smo se. Nećemo ništa zadržati. Ništa.
Dugo smo ćutali.
– Kad stižete, ti i Sajmon? Je l' ostalo, krajem nedelje?
– Da.
Ostalo je još tri dana. Spustila sam slušalicu i shvatila, noćas moram započeti
(možda i dovršiti) svoje duševno spremanje. Onda ću, očas, okončati stvarno pakovanje.
Samo da sredim haos u glavi, predmetni, predručni ću dovesti u red za nekoliko sati.
Jednom sam pročitala da je neki kritičar rekao kako Selindžer suviše voli svoje
junake (Freni i Zuija, i Bu-Bu, a Simora, ponajviše), da ih voli, ako se tačno sećam, rekao
je – više nego što bi sami Bog mogao da ih voli. Ali, šta ako su likovi zaista, po svim
kriterijumima, takve ljudske gromade da zaslužuju voljenje i poštovanje koje nadilazi
normalno? Šta, onda? Zar takvi ne postoje? Zar ne predstavljaju svetle (mada veoma
retke) primerke u rodu koji se ne može pohvaliti obiljem vrlina? Problem je u tome što
je o njima užasno teško pisati. Nemoguće, čak. Ispadne, nekako, bljutavo. Preterano
idealno. Što je grozna nepravda i neshvatljiva činjenica. Da u literaturi, na primer (kao i
u životu), bolje prolaze nitkovi, nego jedan Simor. Čak i kad uzmemo u obzir njegovu
nimalo prijatnu epizodu sa Šarlotom. Dobro, da se ne gubim previše. Asigumo ću se
gubiti, leteti kao muva bez glave, udarajući čas ovde, čas onde, jer sećanje nije sređen
hronološki niz, pa da ga lepo pozapisujem. Ono je asocijativno, vuče me s teme na temu;
da bih objasnila jedno, moram se vratiti u rikverc, začeprkati po nečem drugom,
povezanom s prvim... Na sreću, ti se odlično snalaziš u mojim skokovima i mentalnim
ekskurzijama, te mogu pustiti na volju mislima. Nek naviru i vrludaju, ja ću se samo
truditi da ih što brže pohvatam. Htela sam reći, a propos onog kritičara i Selindžera, da
odbijam (unapred) optužbu o pristrasnosti prema svom glavnom junaku. Ono što ću
pokušati da napišem o njemu, samo je žalosno osiromašenje Danilove ličnosti. Ti si mi
najbolji svedok. Najveći deo, da ne kažem – gotovo sve, o nama dvoma već znaš (kako i
ne bi, posle sedam punih godina?). Možda ćeš otkriti poneki novi detalj. Sitan, nevažan.
Kome je, onda, ovo namenjeno? Meni. Kad budem skupila na gomilu proteklih dvadeset
osam godina (nabacaću samo crtice, kao u Gestalt-testovima; pustiću da sama izvučeš
nedostajuće linije i dovršiš crtež), tek tada, iz te celine, moje izvinjenje (konačno
prevalih preko usana, pardon, konačno otkucah precizan izraz; da, ovo je, najpre i pre
svega, Izvinjenje) dobiće svoj puni smisao. Svesna sam, naglašavam, koliko je to sitna reč
spram onog što vam dugujem. Najpre Danilu. Ali, izviniti se moram (moram u smilu
unutrašnje, autohtone, najdublje potrebe), iako je on, jedne noći, tokom bombardovanja,
izričito rekao da nikada više ne želi da pričamo o Goranu. O onome šta sam učinila.
Crowarez
16
Bosnaunited
Nikada.
Držao se toga. Od drugih sam saznala da su ga kecali na sitno; zlonamernici koji
mu ništa nisu mogli prišiti, dohvatili su se moje veze s Popivodom. Danilova sestra sa
onim... Pa još je i škartirao. Šutnuo! Kakav materijal za likovanje! Sladili se mrljom,
mojom, koja je pala na Danila.
Ne mogu poći u novi život, a da ne pokušam da objasnim. Nikome nisam ispričala
tu mučnu priču iz svog ugla. Ostala je zatamnjena, prekrivena ćutanjem. Potrebno mi je
da odmotam klupko, figurativno u smislu ove ispovesti, i pravo klupko, ćušnuto u dno
mozga koje neraspetljano stoji od leta devedeset osme kad sam sve zakuvala i zaplela...
Crowarez
17
Bosnaunited
Crowarez
18
Bosnaunited
Crowarez
19
Bosnaunited
Crowarez
20
Bosnaunited
Okrenuo se.
Visok (iz moje perspektive Liliputanca delovao je kao Guliver), sa grivom
kestenjaste kose oko lica, obasjan suncem, poslao mi je poljubac, dunuvši ga s dlana ka
meni i zamakao za ugao Topolske.
Cmizdrila sam i cvilela ceo dan. Kao pseto koga voljeni vlasnik udari preko
njuške, a da ono ništa nije zgrešilo. Posle, suze su usahle, ali se tuga nije smanjivala.
Samo je prešla u pasivni oblik. Sedela sam pod stolom u maminom ateljeu, ništa ne
radeći. Nisam htela da crtam. Niti da prstima meljem boje iz tuba. Ono što sam do tada
najviše volela, više me nije interesovalo. Niko i ništa nije moglo da zameni Danila. Svet
bez njega bio je hladan, siv, bljutav. Otegao se u nedogled; dug, uzan, prazan, slabo
osvetljen hodnik.
Svega se jasno sećam. Jasno kao da mi se upravo dešava. Žao mi je što nisam
kadra da to pretočim u reči. Ni danas. Osećanja ne staju u pojmove. Ona ih uveliko
nadilaze. Dečija osećanja koja plutaju po moru neodređenosti, neoformljene svesti,
nedokučenih vremenskih i prostornih kategorija, još su intenzivnija, jer ne mogu da se
uliju čak ni u te slabašne pojmove, da prelivanjem u njih donesu kakvo-takvo olakšanje.
Tuga i mračna, najmračnija čamotinja koje su me celu obuzele, povukle su,
zauvek, granicu između Sveta i Sopstva. Ja sam ona koja patim, neizdrživo i predugo; sve
drugo stoji naspram.
Posle mesec i po dana (za mene – posle večnosti), mama ulazi u sobu, smešeći se,
proverava jesam li budna.
– Sad ćeš se mnogo, mnogo obradovati – rekla je, nastojeći da me pripremi.
Trljala sam lice, još pospana.
– Da ti kažem zašto?
Oči su joj bile vesele, radost je vrcala iz njih.
Srce je počelo da mi lupa. Osetila sam.
– Došao je naš Daniluška.
Oslanjam se na lakat, brada mi podrhtava, gledam je, a ne mogu ni reč da izustim.
– Uđi, sine – kaže mama.
Danilo se pojavljuje iza nje. Pokrivam se frotirskim prekrivačem preko glave i
počinjem da jecam. Šok je bio prejak.
Pažljivo je sklonio prekrivač:
– Nećeš da poljubiš svog brata? – upitao me je.
– Ne mogu – odgovorila sam kroz suze, iskidana protivrečnim osećanjima.
– Dobro, ja ću tebe.
Nadvio se nada mnom. Ispružila sam ruke, uronila u njegove. Sve se, naoko,
vratilo na svoje mesto. Samo što pouzdano znam da se od tada u mene ugnezdilo
nepoverenje; izgubila sam rajsku nevinost; izdvojila sam se iz mirne razlivenosti
ispunjene ljubavlju. Svet se nepovratno raspukao; ja i Drugo, stali smo na malo
odstojanje.
Sedam godina kasnije, umrla je mama. Onaj deo koji je već bio formiran kao Ja,
moj život, zapravo, prepolovio se nadvoje. Vreme protiče, ali taj odnos se ne menja u
korist novih događaja.
Mamin deo će zauvek predstavljati polovinu svega...
Crowarez
21
Bosnaunited
10
Crowarez
22
Bosnaunited
Crowarez
23
Bosnaunited
Crowarez
24
Bosnaunited
11
Danilovi roditelji su kroz socijalizam prošli kao kroz bušan sir – neoštećeni i
nedirnuti. Živeli su u velikom stanu koji im, čudom, nije bio konfiskovan. Doduše, čudo
je imalo fizičko ovaploćenje u drugu Belom, jednom od glavnih udbaša. Njega je, u vreme
komunističkog predratnog ilegalisanja, nekoliko puta skrivala baba Ruža, Markova mati,
sve psujući i grdeći ga što se „nе mane ćorave rabote prepravljanja sveta”. Drug Beli
(kršteno ime Milovan) bio je baba-Ružin dalji rod, poslat u Beograd na studije prava.
Studije su mu išle traljavo, ali je u komunističkoj hijerarhiji, shodno njegovoj slepoj
poslušnosti koja se temeljila na bezrezervnoj veri u nepogrešivost druga Staljina i snagu
boljševičke partije, munjevito napredovao.
Kod rođake je našao sigurno utočište za nuždu; Ruža je bila obrazovana, ugledna,
otresita žena koja je uspešno nastavila poslove svog upokojenog muža Vlaste Rakića. Po
njegovoj smrti, sve do rata, Ruža, od milošte u braku zvana Ružica, a u javnosti poznata
pod nadimkom Gazdarica (jedna od retkih pripadnica lepšeg pola koja je u predratnom
Beogradu sama terala auto), nastavila je da vodi preduzimačke poslove. Firmu je,
navodno, preuzeo njen brat (pošto se ženska čeljad po zakonima i shvatanjima serbskim
nisu smatrala sposobnom za aktivnost koja zahteva upotrebu moždanih vijuga), ali su
majstori dobro znali ko, zapravo, vodi glavnu reč. Poštovali su je i pomalo zazirali od
njenih nenajavljenih obilazaka gradilišta. Banula bi, skinula svoj obavezni šešir, odložila
ga na sedište kola i kretala u vizitu. Vešto se uspinjala po nedovršenim zgradama, rukom
pipkala zidove (kao da na svoj, ženski način, natprirodnim metodom proverava njihovu
debljinu i solidnost), dlanom prelazila preko ragastova i drvenarije, odmeravala širinu
gazišta na basamacima, uvek s ponekom umesnom primedbom.
– E, bre, Milovane – govorila je budućem drugu Belom – ne možeš školu da
završiš, a hoćeš da rušiš vlast. Jesmo moj pokojni Vlasta i ja, jesmo mi ta buržoazija
protiv koje ustaješ? Koga je on ugrozio, nesrećnik? Dom za siročad sazidao i gradu
poklonio. Koga je on izrabljivao? Mrava nije zgazio za života, hlebom hranio tolike
porodice. Nije, sinko, eksploatacija ako je čoveku posao. Nit je svako sposoban za sve.
Ostavi se tih gluposti, dohvati se fakulteta, ispite polaži, a ne da se smucaš okolo k'o
zgubidan, i da te juri policija.
Bogoradila je, ali ga je skrivala, po potrebi, sledeći svoj duboko urođen instinkt
familijarne solidarnosti.
Posle rata, drug Beli je sprečio ukaz o potpunoj konfiskaciji imovine Rakića.
Oduzeta im je fabrika za proizvodnju cigala, nekoliko placeva iznad Cvetkove pijace,
kuća na Dorćolu i dva stana u trospratnici koju je Vlasta sazidao za svoju porodicu.
– Stan u kome je Ruža Rakić, ostaviti – naredio je kratko.
Niko se nije usudio da mu protivreči. Početkom pedesetih, kada je umro, stvar je
bila već zaboravljena.
Crowarez
25
Bosnaunited
Svetlana se, kao slobodni umetnik, nikad nije partijski organizovala. Poštujući
prećutnu prisilu, Marko je bio prinuđen da to učini zbog posla. Kao što su po mnogo
čemu odudarali od svog vremena, živeći po merilima koja će biti prihvaćeni decenijama
kasnije, na neverovatan način su se ubrzo oslobodili bilo kakve veze s Komunističkom
partijom. Bio je to veliki uspeh, kada se ima u vidu da je Marko uvek zauzimao
rukovodeće položaje. Uz dokaz, lažiran od strane najboljeg prijatelja, da boluje od
alergijske astme na duvan, uspeo je da ubedi drugove da ne može i ne sme boraviti u
zadimljenim prostorijama.
– Ja, druže – rekao je sekretaru partijske ćelije – mogu da prisustvujem
sastancima, ali da se zabrani pušenje.
– Pa i drug Tito puši – reče prkosno jedna čistačica.
Nastala je neprijatna tišina.
– Ne kažem ništa protiv pušenja, u načelu. Samo, ja to ne mogu zdravstveno da
izdržim. Ako se usvaja, neću dolaziti na sastanke. A član mogu ostati – predloži Marko
solomonski izlaz iz nelagodne situacije.
Začudo, usvojeno je.
Uspeo je da, tako, otkloni svaki trag Partije iz Svetlaninog i svog života.
U ponečemu je bračni par Rakić, međutim, ličio na svog predsednika, Maršala
Tita. Imali su jednu zajedničku strast. Putovanja.
Crowarez
26
Bosnaunited
12
Svetlanina i Markova nisu, naravno, bila tako pompezna kao Brozova. Prevozna
sredstva, korišćena na njihovim porodičnim ekspedicijama, menjala su se srazmerno
porastu standarda.
Vrstan inženjer (poput svog oca Vlaste, koga je i čuveni Miloš Savčić angažovao
na svojim najvažnijim projektima), Marko je gajio najdublju veru, ne u komunizam, kako
bi se od mladog čoveka u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji dalo očekivati, već
prema naučnom, tehničko-tehnološkom progresu. To je bila njegova suštinska religija.
San o pouzdanom, lepo dizajniranom automobilu, kojim će jednom upravljati, nije ga
napuštao od mladićkog doba. U međuvremenu, zadovoljavao se onim što je mogao sebi
priuštiti.
Najpre, pre nego što su Danilo i Jovana postojali, njihovi budući roditelji, tada
mlad bračni par, prokrstarili su jadranskom obalom, od Kotora do Rovinja, na
Markovom „java” motoru od 750 kubika.
Od prve uštede, kombinovane s kreditom, kupili su „fiću” kojim su obišli severnu
Italiju, Austriju i Švajcarsku. Nekoliko godina kasnije, tamnoplavim „princem” (kako se
„fijat NSU”, popularno nazivao) obavili su dug put po Francuskoj (u Španiju pod
Frankom, Svetlana nije htela da ide), Holandiji i Grčkoj.
Na izmaku šeste decenije prošloga veka, Marko je prodao nemačkoj firmi jedan
svoj patent i dobijeni novac uložio u crveni „audi”, otmene linije, sa svetlosivim,
velurskim presvlakama, koji ih je verno služio više od dvadeset godina. Bez bitnije
popravke, dočekao je da se u njemu, februara hiljadu devetsto sedamdeset pete, iz
porodilišta doveze Jovana.
Crowarez
27
Bosnaunited
13
Crowarez
28
Bosnaunited
izražen etos rada. Danilo ih iz detinjstva ne pamti kao ozbiljne, smrknute ljude, pune
problema, koji po povratku iz preduzeća ručaju, prozbore neku i utonu u popodnevni
odmor. Njihov zajednički obed je proticao veselo, u živom razgovoru. Onda bi Marko
orno odlazio u radnu sobu, uvek okupiran proračunima i svojim izumima (od prodaje
njegova dva patenta oni su više nego sjajno poživeli nekoliko godina), a Svetlana se
povlačila u svoj atelje, sve do večernjeg okupljanja oko stola.
Između njih, uvek zauzetih, blagih i bez vaspitačkih pretenzija u smislu prinuda,
zabrana i ograničenja, Danilo je rastao u nesputanoj slobodi, zbog koje je lako mogao
postati razmaženo, raspušteno dete. A on je bio sve, samo ne to. Svetlanina i Markova
uznemiravajuća neobičnost udruženo se slila u njega; bio je znatiželjan, radan i
talentovan. Što je najvažnije, sve tri prednosti umeo je do kraja da iskoristi.
Crowarez
29
Bosnaunited
14
Šezdeset osme, kada je buknuo studentski protest, vrlo brzo ugašen Titovim
ulizičkim obraćanjem studentima, Danilo je završavao drugi osnovne. Bilo mu je nejasno
zašto njegovi roditelji pobunu doživljavaju sa bledim entuzijazmom i priličnom
skepsom.
Danilu su prizori demonstracija na TV-u bili uzbudljivi. Ne shvatajući o čemu je,
zapravo, reč, srcem se stavio na stranu pobunjenika, po istoj logici kojom je redovno
birao da bude poglavica Bik Koji Sedi, kada bi se u parkiću igrali Divljeg zapada.
Studenti, zabarikadirani na fakultetu, činili su mu se kao odvažno indijansko pleme,
suprotstavljeno mnogo jačoj sili. Igranje Kozaračkog kola u koje se, u znak okončanja
protesta, sa studentarijom uhvatio i sam Maršal Broz, Danilo je preveo na svoj jezik –
bio je to ritual sličan pušenju lule mira u indijanskom vigvamu. Zato nije razumeo zbog
čega je njegov otac natmureno rekao:
– Vidi šta radi maher prevejani. Sludeo je dečurliju, a sad će pritegnuti dizgine u
Partiji, da će se pušiti.
Posledice šezdesetosmaškog potresa ubrzo su postale očite. Maršal, već zašao u
godine, osetio je strah od mladih. Valjda mu je, uljuljkanom u pomisao o bezgraničnoj
ljubavi koju prema njemu oseća narod, tek tada doprlo do svesti da nije večan. Uplašen
da bi se pobune mogle ponoviti, izveo je efikasan, egzemplarni obračun sa hrvatskim
maspokom i srpskim liberalizmom. Primenjujući uvek uspešan sistem – zavadi, pa
vladaj, izvršio je rascep u nacionalnim rukovodstvima, isključio sve potencijalne
„nosioce promena”, da bi, nakon višednevnih razgovora u Karađordevu, krenule dalje
sukcesivne čistke po Partiji (slučajno ili ne, tek u Karađorđevu se, nekih dvadesetak
godina docnije, odigrao poslednji čin srpsko-hrvatskih, Tuđmanovih i Miloševićevih
pregovora o rasparčavanju teritorija Brozove Jugoslavije). Sedamdesete godine
dvadesetog veka Jugoslavija je načeta kao država u kojoj je zavladala gerontokratija.
Ipak, istini za volju, nije to bio surov obračun. Partijska isključenja, ukori, gubitak
radnog mesta i vrlo udoban status disidenta, bilo je najstrašnije što se pojedincima
događalo. U zemlji gde su udbaši, penzionisani generali i žigosani „otpadnici” društva,
navodni „neprijatelji naroda”, komotno sedeli zajedno u „Maderi” ili „Mažestiku”,
bistreći kadrovsku politiku u fudbalskim klubovima, biti disident i nije predstavljalo
naročitu žrtvu. Isti sastav ljudi (najblaže rečeno – čudnovat), dijametralno različitih
društvenih pozicija, činio je malu, odabranu publiku pred kojom su se, s vremena na
vreme, u Klubu književnika odigravale čuvene imitacije Tita. U kasne sate, naime,
kelneri su navlačili zavese na ulazu u jednu prostoriju, i počinjala je urnebesna
predstava, zasnovana na persiflaži Maršala. Po pouzdanom svedočenju, jedan pesnik,
sumnjive disidentske reputacije (najverovatnje kentaurska ličnost,
tajno-udbaš-a-javno-disident), do suza je zasmejavao povlašćenu publiku maestralnim
podražavanjem Titovog specifičnog govora, koji nije nalikovao nijednom postojećem. Uz
to je perfektno skinuo i Brozovu karakterističnu pozu sa cigaršpicom, koji je ovaj držao
na neobičan, pompezno smešan način. Predstava bi trajala dva, tri minuta. Onda bi se,
veli respektabilni svedok tog vremena, posle burne, karnevalske veselosti i grohotnog
smeha, plišane zavese razgrtale, i nastavljao bi se uobičajeni, restoranski život.
Bile su to, doduše, jednočinke za malobrojne i povlašćene. Ali, smejati se, u sred
Beograda, na javnom mestu, svome Vođi u brk? Nekažnjeno? U društvu Titovih
Crowarez
30
Bosnaunited
generala? U prisustvu udbaša? I, pri tom, graditi svoju tragičnu životnu priču na
nekakvom paklu disidentskih godina?
Činjenice govore suprotno. Javni protivnici Brozovog režima, osim nekoliko
časnih izuzetaka, živeli su pristojno. U najmanju ruku. Poneki, vrlo luksuzno. Objavljivali
su, doduše uz male peripetije, sabrana, odabrana i izabrana dela. Baškarili se u svojim
stanovima i kućama koje su dobili kao zaslužni umetnici. Ako nisu mogli u Srbiji, filmove
bi snimali u Sloveniji ili Hrvatskoj. Sarađivali po televiziji, časopisima i novinama,
koristeći pseudonime, da se, tobože, Vlasi ne dosete. Teško da bi takvo detinjasto
lukavstvo moglo proći i kao učenička šala ispred nosa vremešnog gimnazijskog
profesora, a kamoli u zemlji gde se ponosno isticalo kako je „UDBA naša sudba”. Veoma
živahni i čili, takvi disidenti dočekali su raspad Titove tvorevine i zdušno se uključili u
nacionalno osvešćivanje naroda. Glatko su promenili uloge i strane, kao u dobro
uvežbanom komadu skromne produkcije gde malobrojni glumci, pukom promenom
kostima iza scene, sa dve, tri dodate rekvizite, lepljenjem ili skidanjem lažne brade i/ili
brkova, lažnog mladeža, gustih obrva i malo popravljenom šminkom, „uleću” u drugi lik,
pa poletno izlaze na scenu da odigraju novu rolu.
Početkom devedesetih, taze zagrejan za politiku, Frenki je umeo da prezrivo
kaže:
Kad ih vidim kako mudrosere i oplakuju svoje gorke disidentske godine, u kojima
su, prikane moj, krkali i oblokavali se o državnom trošku, šetali se po kojekakvim
kongresima, redovno na vrlo zgodnim mestima poput Dubrovnika ili Opatije, u vrlo
zgodnim zimskim mesecima, ne bi li ogrejali kosti, u kojim su se godinama onako i
onoliko ovajdili, maznuli stanove, kuće, sredili staž u udruženjima, prigrabili mesta u
Akademiji, dođe mi žao, iz dubine duše, što ih Tito stvarno nije zatro. 2 Što im se nije
najebao majke. Nego je od njih napravio sitne, bedne intrigante, doušničiće i
denuncijante koji se pedeset godina vuku po našim životima, drtine matore, nezasite, i
još nam kroje kapu.
Po takvim komentarima bilo je jasno da Frenkiju, zapravo, ništa nije promicalo,
ma kako se ravnodušnim činio.
2
„Na kraju krajeva, ja sam se jedini i borio protiv komunizma, a ovi ostali su u kapitaliste došli kao partijski
sekretari, ne? Ja imam pravo da to kažem, nitko drugi nema pravo da zine, jer su svi ostali išli u zatvor zbog
nacionalizma, a ne zato što su se borili protiv komunizma! Tо je velika stvar. Sada se to vrlo lijepo vidi." B. Dž.
Štulić
Crowarez
31
Bosnaunited
15
Crowarez
32
Bosnaunited
16
Početkom maja hiljadu devetsto osamdesete umro je maršal Josip Broz Tito,
grupa „Azra” je objavila svoj prvi LP album koji je odjeknuo kao bomba, a Danilo i Frenki
su leto proveli u Londonu.
Ta decenija, koja je predstavljala oproštaj sa Titovom epohom, ujedno je
kristalisala najsnažniju muzičku energiju u Jugoslaviji. Ironijom sudbine, „novi talas” je
bio, u stvari, buntovno, obesno opelo zemlji koja će se uskoro raspasti, iskomadana
ratovima; opelo bez patetike i tuge, puno revolta, strasti i osvetničkog besa prema
trulom mesu jednog mastodonta koji se, sam od sebe, naočigled urušavao i ležao
polumrtav, kao zgodan, lak plen za lešinare. Već su kružili iznad njega, sa svojim
političkim aspiracijama. Sa svojim planovima koliko kome treba da pripadne, po pravu
jačeg i drskijeg. I dok je kolektivna vlast, legitimni politički „naslednik”, kilavi, slabašni i
unapred na smrt osuđeni bastard samoupravnog sistema pokojnog Maršala, nekakvo
Predsedništvo sa rotirajućim predsednikom, održavalo privid potpune odanosti
Brozovim idejama, njegovi članovi su, u stvari, ispod oka odmeravali svoje snage i šanse,
pripremajući se za međusobni konačni obračun.
Relativnu udobnost Maršalove epohe smenile su prve oskudice, ne tako
nepodnošljive; više kao lagano razgibavanje pred važnu utakmicu, preludijum za Veliku
Inflaciju i Veliku Pustoš koja će uslediti devedesetih.
Paradoksalno, zemlja se tresla od muzike i smeha.
Jugoslavija je, posle Brozove smrti, zapravo igrala uvodnu deonicu svog
predstojećeg, deliričnog danse macabre, kao na Brojgelovim prizorima grotesknog,
sirovog, pučkog veselja, sa teškim primesama zlokobnog i mračnim senkama nečeg
zastrašujućeg i okrutnog.
Bio je to smeh u senci vešala.
Ludo vreme, ludo – prisećao ga se često Frenki naglas, pred Jovanom. – Ne možeš
zamisliti. Pank u povoju, Sid Višes žari i pali, ovde grupe niču k'o pečurke posle kiše,
novi albumi samo ispadaju, nisi mogao sve postići.
Uvek s istim oduševljenjem, bezbroj puta joj je ispričao kako je naša (tada naša,
ispravljao se) muzička scena iznedrila gest dostojan skandaloznog izvođenja engleske
himne „God save the Queen” od strane „Seks pistolsa”. Desilo se to usred
uspavljujuće-bezazlene porodične emisije „Nedeljom popodne” koja se naizmenično
emitovala iz beogradskog i zagrebačkog studija, kada je tokom jedne numere Darko
Rundek, frontmen „Haustora”, demonstrativno, pred zapanjenim auditorijumom i
zabezeknutim voditeljima, podigao srednji prst i mašući njime (unoseći se u kameru,
dok je šokirani, zbunjeni snimatelj pokušavao da mu uzmakne krećući se unazad),
mirno otpevao poslednju strofu pesme, zauvek razbivši svetinju učmalosti nedeljnog
porodičnog odmora uz isprazni televizijski program.
Da li se takva nepodopština mogla desiti za Maršalovog života?
Zar bi on to dozvolio? Takvo skretanje sa linije? Takvu sprdnju pred kamerama?
Ali, Juga je bila obezglavljena. Samo se još njeno telo trzalo, kao što preklana
kokoška klepeće krilima.
Uskoro su i ti trzaji zamrli.
Crowarez
33
Bosnaunited
17
Beograd, kao i drugi gradovi, ima bogatu apokrifnu tradiciju. Ima, zapravo,
slojeve apokrifnih svedočanstava, po kojima je, baš za vremena mladosti prethodne
generacije, bilo bolje, lepše, romantičnije, uljudnije. U nostalgičnim magluštinama
nestaju i blede siromaštvo, zaostalost i sivilo; ako se i pojavljuju, dobijaju nezasluženo
sentimentalni oreol. Selektivno pamćenje stvara urbane legende, izbacujući na površinu
predanja o kafanama koje su, tada, bile daleko bolje, o društvima koja su se zabavljala s
neponovljivim šmekom boemštine, o kultnim disidentskim mestima, o fudbalu koji se
igrao radi lepote, o mangupima i beogradskim bandama koje su se, dakako, borile
„viteški”, a ne kao današnji dripci i siledžije.
Frenkijevo stilizovano sećanje na prvu polovinu osamdesetih nije ostavljalo
nimalo prostora za šira društvena zbivanja i opštu situaciju u zemlji, kojom su
gospodarili mumificirani partijski drugovi, jednako sivi, bezlični, ugojeni i spremni da u
nedogled drže besmislene, frazerske govore. Ignorisao ih je kraljevski, sa
interesovanjem usmerenim isključivo na muziku.
Prvih pet godina te decenije za Frenkija su bile obeležene samo dobrim
koncertima. U Beograd su dolazili muzički velikani džeza i rok-grupe. Danilovo
uzbuđenje nije se moglo porediti sa Frenkijevim. Iako su zajedno prošli uobičajeni
rokenrol put u formiranju ukusa (počevši od nezaobilaznih Bitlsa, preko Roling Stounsa,
Džimija Hendriksa, Dženis Džoplin, Dorsa, Boba Dilana, Erika Kleptona, Led Cepelina,
Džoa Kokera, pa nadalje, sve do pojave panka i „Kleša”), to iskustvo se drugačije
prelomilo u njima. Danilo je muziku voleo; za Frenkija je ona predstavljala formu lične
emancipacije, prva vrata koja je otvorio pri svom bekstvu iz teskobne atmosfere
novobeogradskih „šest kaplara”. Bio je dete vojnog lica, dospelo u Beograd iz bosanskog
gradića, kada mu je otac, na zalasku službe, dobio čin majora i stan u Beogradu. Borislav
Maljković imao je, tada, petnaest godina. Razredu se predstavio kao Frenki.
– Po Zapi – pojasnio je.
Štrkljast, mršav, sa dužom crnom kosom, streljajućim pogledom ispod jakih
obrva i upalim obrazima, zaista je ličio na Zapu. Uz to, za svoje godine, majstorski je
svirao gitaru.
– Šta sam drugo mogao raditi u onoj vukojebini, nego da po ceo dan vežbam –
rekao je Danilu.
Rokenrol je za njega značio bunt protiv oca i način da se najbezbolnije uklopi u
sami nukleus beogradskog blaziranog društva. Bio je rešen da u njega uđe u velikom
stilu, bez poniznosti uplašenog i iskompleksiranog provincijalca. Zadivljujućom brzinom
uspeo je da ispravi akcenat i da sa ijekavice pređe na besprekornu ekavicu. U četvrtom
gimnazije, već poznat kao solo izvođač na ekskurzijama, rođendanima i gimnazijskim
priredbama, osnovao je bend „Fris” (akronim sastavljen od prvih slova imena članova
grupe – Frenki, Rista, Igor i Srđan) i manijački ih gonio da izgaraju u Ristinoj garaži,
bezbroj puta ponavljajući određenu deonicu. Osamdeset prve su već nastupali u
Dadovu, tadašnjem regrutnom centru za dalji napredak ka SKC-u ili Domu omladine.
Frenki je bio na dobrom putu da zapostavi zahtevno studiranje arhitekture i da se, bez
zadrške, preda muzici.
Tada se dogodio Džoni.
I više ništa nije bilo kao pre.
Crowarez
34
Bosnaunited
Crowarez
35
Bosnaunited
18
Juna osamdeset prve „Azra” je izdala drugi, dupli album „Sunčana strana ulice”, a
oktobra je, u klubu „Kulušić”, održala sedam koncerata u nizu. Kao da je Štulić mogao
drugačije nego tako, u gromadi i bez predaha. Na onaj, zabeležen na „live” trostrukom
albumu „Ravno do dna”, u Zagreb su zapucali Danilo, Frenki, Bojan i Srđan.
U furioznom, višečasovnom nastupu Štulić je pevao; ne, nije pevao, već mnogo
preko toga (pevanje je smešna, neprikladna reč kad se neko usudi da otvori
pandemonijum); posebnom čistotom emocija, neponovljivo sugestivnim načinom, nalik
bolnom uzvikivanju koje je naviralo iz njegove utrobe, a ne iz grla, otvoreno je stao
spram Velike Laži, bez pardona i sustezanja, bez dvosmislenosti u kojoj se, po potrebi i
nuždi, može iščeprkati naknadni, kukavički alibi. Poput Proroka i autentičnog
Revolucionara, Džoni je, „prokleto ljut”, iz svoje „beskrajne samoće”, nizao (treba li
naglasiti?) moralno-politički nepodobne, „Kurvine sinove”, „Užas je moja furka”, „Grad
bez ljubavi” i „Poljsku u mom srcu”; bacao ih je u raspomamljenu publiku, ne štedeći se,
bez stanke. Protivno „ljudskim usnama što šapuću/ šuljaj se ti kradom/ izbjegavaj
nevolje/ skinut će ti glavu”, izazivački otvoreno pljunuo je na „magazine, propagandu,
dupelisce, na sive eminencije, besprizorne usrećitelje, na plaćene nitkove, mutave urlatore
zvučnih titula i nevidljive ubojice efikasnih ruku”.
Prašio je, nadglasavajući se sa gitarom i bubnjevima, ispaljujući desetine reči u
sekundi, kao nasilno sklještene u muziku; oštra, sirova do elementarnosti, jedva je
održavala kabasti, nagomilani tekst, nabijen višeslojnim značenjima na oklupu. Izgledalo
je da se svaki čas muzička podloga može rasturiti, raspasti, raspršiti ili, naprosto,
utihnuti, ostavljajući Džonija na čistini, da se hrabro nosi sa „hrpetinom” svojih još
neotpevanih stihova. Skoro da se nije obraćao publici. Povremeno je, u žaru svirke,
šutirao zvučnike i, raspaljen, istutnjao sve što je bio nameran da kaže. I pored
višeminutnog skandiranja, trupkanja nogama, očajničkih poziva da se vrati na scenu,
tvrdoglavo je odbio da izađe na bis.
Obznanio je da je car go. Čemu, posle toga, bis? Ko je imao uši, čuo je. Ko je
slušao, razumeo je.
Narednog dana, u vozu, Frenki je sedeo zagledan kroz prozor. Ostali su, smlaćeni
prethodnom noći, dremali. Negde oko Vinkovaca drmnuo je Danila koji je držao
sklopljene oči:
– Spavaš?
– Ne. Premotavam koncert.
Frenki ustade, malo otvori prozor, i zapali cigaretu:
– Gotovo je. Raspuštam bend – reče svečano-tužno.
– Zezaš – uspravi se Danilo.
– Jebi ga, posle Džonija možeš biti samo epigon ili budala.
Pridružio se Frenkiju. Isturili su glave. Vetar im je nosio kosu. Ćutali su, čkilječi u
pravcu bandera koje su im dolazile u susret.
– Završio sam – rekao je Frenki, zureći u daljinu. – Dospeo sam do tehničkog
savršenstva, to je moj plafon.
Popušili su cigarete do kraja, bacili opuške i seli naspramce.
– Dobra strana je da ću diplomirati sa tobom, na vreme – rekao je.
Crowarez
36
Bosnaunited
Crowarez
37
Bosnaunited
19
Crowarez
38
Bosnaunited
povučem”.
(Štulić se, dakle, povukao, a korov je nastavio da buja; tek što je utihnulo oružje,
solo izvođači i bendovi počeli su da, s puno entuzijazma, ponovo nastupaju u bivšim
republikama. Ratne pesme su zaboravljene i uveliko oproštene. Novac je, na kraju ili
koncu, pobedio duboka, neprikosnovena otadžbinsko-domovinska osećanja, i uspešno
restaurirao muzički prostor. Tržište je nastavilo da cveta, a oni vedro izjavljivali kako
predstavljaju prvi most saradnje, takoreći golupčiće mira s maslinovom grančicom u
kljunu.)
Poslednji, ubitačni, rezimirajući stih iz „Smijurija” koji se odnosi na potonje
sudbine Džonija i Houre, glasi:
„A оn, еnе ga frajeru, sušta snošljivost čistih ruku ”.
Kada saberemo sve „sušte snošljivosti” oko sebe, postane nam kristalno i ujedno
bolno jasno da čista duša među tolikim „čistim rukama” nije mogla opstati. Niti je to
htela.
Crowarez
39
Bosnaunited
20
3
„Koferi novca prolaze kraj mene, svi na meni zarađuju. Neki čovjek je sa bivšim 'Jugotonom' potpisao ugovor
(na što oni nemaju pravo) za prodaju mojih kazeta i ploča u Njemačkoj i to su ogromni tiraži. A tokom svih ovih
godina, ja sam sve sam investirao. Da nisam iz svog džepa plaćao, ničega ne bilo. Zato sam to radio." B. Dž. Štulić
Crowarez
40
Bosnaunited
svog najvećeg procvata. Danilo i Frenki su bez problema dobijali poslove preko
studentske zadruge, zaradujući više od zvanično zaposlenih arhitekata, i svake godine,
polovinom avgusta, kretali na svoje „radne odmore”, kako je Danilo zvao njihova
putovanja. Osamdeset prve – London, Edinburg, Brajton, Kembridž i Oksford.
Osamdeset druge – Španija; od Barselone, preko Sevilje, Kordobe i Granade, do Madrida,
Toleda ka Baskiji; Bilabo, Gernika i San Sebastijan. Naredne godine obišli su Nemačku i
Holandiju. U Portugaliju je, osamdeset četvrte, Danilo je otputovao sam i tako utolio
svoju najveću žudnju. Lisabon i Porto su za njega bili davno sanjani san čije je ostvarenje
odlagao, u strahu da se ne razočara. Iz Danilovih „putnih beležnica”: (Zapisivao je i
pravio skice na stranicama pravougaonih blokčića marke „Pelikan”, sa koricama od
mekog, narandžastog kartona, na gornjoj strani uvezanih spiralnom bakarnom žicom.
Po završenom putovanju, blokčiće je odlagao u kutiju koja je stajala na gornjoj polici sa
knjigama, u njegovoj sobi).
„Lišboa. Grad koji se strmoglavljuje u široku, nepreglednu deltu reke Težo.
Vrtoglavi usponi uzanih uličica Alafame. Sa rive iz donjeg rakursa, grad izgleda kao
dečiji crtež, bez perspektive; kuće naređane poput kocki, jedna na drugu. Ponegde,
kupola ili zvonik koji štrči. Lišboa je čista melanholija, zov duše da se otisne na pučinu.
Poput fada. Fado, inače, znači – sudbina.”
Na sledećoj strani je kroki lisabonske luke. Ispod, nečitko: Pogled sa Alafame.
Onda se nastavlja tekst:
„1775. godine Lišboa je sravnjen u velikom zemljotresu. Šta da radimo, pitali su
preživeli, uspaničeni i izgubljeni ljudi markiza De Pombala, kraljevog kancelara. Da
sahranimo mrtve i izgradimo novi Lisabon, odgovorio je pribrano. Zahvaljujući
striktnim higijenskim merama koje je on lično propisao, stanovništvo je izbeglo zarazu i
pojavu kolere. Naredio je da se proseče centralna avenija Liberdad koja je prevazilazila i
najsmelije, futuristički pretpostavljene potrebe. U budućnosti, avenija će biti po meri
grada, odgovarao je samouvereno na kritike. U svemu je bio u pravu. Završio je
oklevetan za izdaju. Na sreću, nisu ga pogubili. Narod koji je mogao da izrodi takav um,
neće propasti.”
Crowarez
41
Bosnaunited
21
Danilu iskrsnu slika pred očima. Tokom služenja vojnog roka, jednog slobodnog
popodneva odlutao je do centra grada i mahinalno zastao ispred izloga „Koštane”. Tek
posle izvesnog vremena, zaokupljenom mislima, doprlo mu je do svesti u šta gleda. Na
izbledelom sivoplavom, uflekanom pakpapiru, stajale su police sa tankim metalnim
šipkama i na njima desetak pari obuće. Posebno izdvojena, na stalku postavljenom
ulevo, bila je izložena crna ženska cipela, sa malom kapnom i kaišićem preko nje koji se
završavao nesrazmerno velikom, šljaštećom, niklovanom šnalom. Gorko se osmehnuo.
Ta beznadežno zastarela, nepopravljivo ružna, tvrda i, uprkos tužnom pokušaju
ukrašavanja, smešno muškobanjasta cipela, taj simulakrum obuvnog predmeta
neopisivo grube izrade, predstavljao je metaforu njegove zemlje. I on, u njoj, u suknenoj
vojničkoj odeći sa uprtačima, i „titovkom” na glavi, kao akter u nekakvom teatru
apsurda. Tu, ispred izloga „Koštane” definitivno je prelomio. Ostalo mu je još dva
meseca do „skidanja”. Posle toga, ni zimu neće dočekati u Jugoslaviji. Ni on, ni njegova
buduća deca neće živeti u zemlji u kojoj se decenijama, kao da se u međuvremenu nije
razvila tehnologija, niti se unapredilo shvatanje dizajna, uporno proizvode iste, jednako
neudobne, uvredljivo neukusne cipele.
– Bio je. Sada je nemoguć – reče Danilo. – Znači, ili se pomiri s tim da ostaješ, ili se
odluči da odeš sam. To ti je. Trećeg nema.
– Osećam se kao u mrtvačnici.
Danilo je crtao, ne podižući glavu.
– Izvini – reče Frenki.
Tih dana se navršavalo godinu dana od kada je Svetlana umrla.
U septembru, tek što se Danilo vratio iz vojske, kod nje su se javili prvi simptomi
bolesti. Najpre, delovalo je kao prolazna slabost i Svetlana nikome nije govorila o tome.
Ali, epizoda iz kuhinje, gde joj se, prvi put, dogodilo da odjednom zastane, zbunjena, ne
znajući ni gde je, niti zašto drži paklopac u ruci, počela je da se ponavlja. Uspaničila se
onog dana kada je shvatila da ne ume da pronađe vezu između brojeva, iz otvorenog
telefonskog imenika na svom krilu, i aparata koji je držala u ruci. Ti brojevi su nešto
predstavljali i bili su u vezi sa telefonom, ali ona nije uspevala da poveže te dve
činjenice. Kada je Danilo, slučajno, ušao u sobu, imala je prazan pogled.
– Mama, šta je? Ko je zvao, upita je, uveren da je čula neku lošu vest.
– Niko. Ja sam... htela sam... – nije umela da dovrši rečenicu. – Sine, ja sam se
izgubila.
Crowarez
42
Bosnaunited
Crowarez
43
Bosnaunited
Odveli su je u bolnicu.
– Operišite me – rekla je profesoru. – Znam da će sve biti u redu. Stvarno. Ne
bojte se – rekla mu je.
Profesor nije mogao da odvoji pogleda od nje; od delikatnog, uzanog lica, sa
očima kao u srne, od guste kose skupljene u nizak rep. Sa tugom je pomislio kako će
morati da joj obriju glavu. Mislio je kako će uzalud proći kroz ogromnu patnju.
– Pa, ne smem da se bojim, ako ste vi već tako hrabri – odgovorio je, izvukavši iz
sebe nešto nalik smešku.
Marko i Danilo su je videli odmah posle operacije. Spavala je, još pod dejstvom
anestezije, priključena na aparate. Glava joj je bila obmotana debelim slojem zavoja.
Usne bele, izbrisane sa lica. Ipak, bila je i dalje lepa.
Svetlana je poživela još mesec i po dana, u užasnim bolovima uzrokovanim
hemoterapijom. Na samom kraju, nije ostalo ni tračka svesti u njoj. Nepotrebno
demonstrirajući svoju neprikosnovenu moć, smrt ju je skrckala i polomila u naletu,
snagom odveć nesrazmernom njenom vitkom, delikatno gradenom telu. Danilo i Marko
su, na smenu, neprestano bili uz nju. Jovanu nijednom nisu doveli u bolnicu. Ali, ona je
videla kako njenom ocu oči narastaju na izmenjenom, naglo ostarelom, posivelom licu.
Osećala da se dešava nešto zlokobno. Noću je spavala iskidanim snom, budila se i
dozivala Danila, koji bi ostajao uz nju dok opet ne zaspi.
Nedelju dana pre Svetlanine smrti, pitala ga je:
– Šta je to sa mamom? Zašto ne smem da je vidim? Nisam beba da krijete od
mene.
– Ništa ne krijemo – reče mirno. – Jednostavno, ona neće da gledaš bolesnike i
nju, tamo. Ne treba da puniš glavicu ružnim slikama.
– Ali, ja hoću da me odvedeš.
– Budi strpljiva. Sačekaj da dođe kući.
– A kad će doći?
– Uskoro.
– Ne lažeš me? – reče, upirući u njega svoje ozbiljne, uplašene oči. – Reci da me ne
lažeš.
– Ne lažem – odgovorio je.
Istina je odlepršala kroz širom otvoren prozor, a on, poznat po svojoj hladnoj
iskrenosti, ne oseti ni trunku kajanja. Učinio je to kao kapetan lađe koji skoncentrisano
osmatra preteće uzburkanu pučinu, svestan svoje odgovornosti za bezbednost putnika.
Prevario ju je, kupujući još nekoliko dana njenog mira. Znao je šta je čeka, posle.
Slagavši, štedeo joj je snagu za to posle.
Crowarez
44
Bosnaunited
Crowarez
45
Bosnaunited
Crowarez
46
Bosnaunited
22
...Smrt nije scena iz „Trnove Ružice”; slika na kojoj ona spava na odru, lepa,
rumena, raspuštene kose, čekajući poljubac koji će je uskrsnuti. Na maminom pogrebu
sam pojmila surovost istine. Smrt je, zapravo, duboka rupa, zatvoren kovčeg sa telom i
zvuk mokre, teške zemlje koju lopatama bacaju na njega. Smrt je nepovrat.
Odmah nakon toga, na mene su nahrupili strahovi. Strah je bio Smrt. I da ne bih o
njoj mislila, ja sam Veliki Strah razbila, usitnila ga na bezbroj malih, kojima sam se
branila od najvećeg. Plašila sam se da ostanem sama. Pričinjavali su mi se neobični
šumovi u drugoj sobi, ako bi Danilo i tata negde izašli. Očekujući ružne vesti, počela sam
da se trzam na svaku zvonjavu telefona. Dok bih se tuširala, sve vreme sam imala osećaj
da mi neko stoji iza leđa. Kao i kad bih se pela uz stepenice. Predveče, ili noću, po
povratku iz popodnevne smene, počinjala je paranoja od ulaska u zgradu. Neko, nešto,
penjalo se za mnom, teškim, namerno sporim, pretećim koracima – tup, tap, tup. Ja bih
ubrzavala svoje, mahnito se dokopavala brave, otključavala ili uletala u već otključan
stan i tek tu, iza vrata, naslonjena na njih, počela bih da se odleđujem i da ponovo
osećam svoje utrnule udove. Noću nisam mogla dugo da zaspim. Osluškivala sam. Svaki
šušanj je značio da Veliki Strah, sama Smrt dolazi; ne, ne po mene. Dolazi po Danila. Ili
tatu. Činilo mi se da ih branim time što se bojim. Da ih otkupljujem otkucajima svog
preplašenog srca, koje je visilo o končiću, spremnom da se prekine od silnog tereta.
Gutala sam strah, sama, ne tražeći pomoć, ni utehu od Danila. On me je izdao. Ne
volim ga više, govorila sam sebi. Ne volim ga. lako je sve u meni drhtalo od želje da se
privijem uz njega, malim, dečijim srcem, nisam mogla da razumem zašto je krio od mene
koliko je majka bolesna. Da ću je, zasigurno, izgubiti.
Prošlo je skoro pola godine. Jednog popodneva, na gaćicama sam opazila krv.
Dve-tri kapi, svetlocrvene, kao kad posečeš prst. Setila sam se šta mi je mama govorila o
menstruaciji. Mutno. Verovala sam da će ona biti uz mene kad se to desi. Trebalo je da
bude, zar ne? Otišla sam u prodavnicu, kupila najveće pakovanje vate, nevešto ga celog
nagurala među noge, i očekivala... ne znam ni sama šta. Da me krv poplavi celu, valjda.
Setila sam se da, u tom slučaju, neću više imati šta da stavim. Ponovo sam se odgegala do
prodavnice, valjajući dvesta grama vate u gaćicama koje su mi, zbog toga, bile spale
skoro do kolena, kupila još jedno pakovanje, sakrila ga ispod kreveta, obukla se u
spavaćicu i čekala nešto spektakularno. Međutim, ništa se nije događalo. Ustajala sam i
odlazila u kupatilo. Opazila bih nekoliko novih, crvenih tačkica. Vraćala bih se u sobu i
opet čekala. Napeto. Stegnuta. Tako je palo i veče. Čula sam da je Danilo došao kući.
Uzela sam svoj dnevnik, otvorila ga i pretvarala se da pišem, sve moleći Boga da Danilo
svrati kod mene, da nekako prevalim preko usana šta me je snašlo. Sećam se da sam
pomislila, kako to da kažem bratu? Znaju li muškarci, uopšte, nešto o tome? Pomislila
sam, on sigurno zna. On nije kao drugi...
Crowarez
47
Bosnaunited
23
Ušavši u Jovaninu sobu, pred spavanje, zatekao ju je kako nešto piše u svesci koja
joj je stajala oslonjena na noge, skrštene u turskom sedu. Ona se trže, brzo smaknu
svesku i primaknuvši kolena do brade, navuče spavaćicu preko njih, sve do stopala. Bila
je strašno pocrvenela. U trenutku, Danilo shvati da je njegova sestra izgubila
neposrednu, bezbrižnu prirodnost detinjstva. Čak i u ophodenju sa njim.
– Izvini – reče – uplašio sam te. Trebalo je da pokucam.
Jovana je brižljivo uvijala svoja stopala u krajeve spavaćice.
– Samo sam hteo da ti poželim laku noć.
Ćutala je, ali ne prkosno, kao do tada. Bila je nečim žestoko postiđena. Čelom se
naslonila na kolena.
– Ako želiš da popričamo... ili imaš nešto da mi poveriš...
Odrično je zavrtela glavom. Brzo i žustro.
– Dobro, ja ću još raditi, pa ako budeš htela...
Nikakvog pokreta.
On izađe. Na putu do radne sobe, sinu mu šta bi moglo biti posredi. Vratio se i
pokucao. Tiho. Onda jače.
– Mogu li? – upitao je.
– Možeš – odgovorila mu je.
Ležala je pokrivena do brade. Obrazi su joj bili mokri od suza.
Seo je na ivicu kreveta:
– Jole, mila, vidi... – grlo mu se stezalo od tuge. – Strašno mi teško pada što si se
otuđila od mene. Strašno.
Ona izvuče jednu ruku i brzo otre suze koje su joj se, tekući postrance obraza,
slivale u kosu.
– Molim te da me ne isključuješ. Molim te. Ni mene, ni tatu. Mi... ne znamo više
kako da ti priđemo.
Gledala je u plafon, sa izrazom duboke patnje.
– Reci nešto.
Ona zatvori oči i bolno uzdahnu.
– Mami bih mogla da kažem – ote joj se.
Progutao je knedlu:
– Kaži meni.
– Sramota me je, ti si muškarac – reče, okrenuvši lice u stranu.
– Vidi, Jovana, ja samo mogu da pretpostavim da ti se nešto desilo... – birao je
reči, pažljivo – ... u smislu fiziološke promene, hoću reći telesne. Je l' to? Je l' sam
pogodio? Ako nisam...
Ona slabašno klimnu glavom, ne gledajući u njega.
– Verovatno si dobila menstruaciju – reče on.
Odgurnula je pokrivač i zagnjurila se u njegove grudi:
– Ja znam... mama mi je... objasnila... – govorila je između jecaja. – Ali, danas, kada
Crowarez
48
Bosnaunited
Crowarez
49
Bosnaunited
Crowarez
50
Bosnaunited
Crowarez
51
Bosnaunited
24
Muzika je bila preglasna za relativno mali prostor kluba „Fusion”. Goran je te noći
slučajno svratio sa dvojicom prijatelja. Zagušljiv suterenski prostor bez pristojno
urađene ventilacije nije bilo mesto po njegovom ukusu. Muzika jeste. Momci su svirali
odlično. Frontmen grupe je bio stasit, zgodan, sa prozuklim, moćnim glasom. Naslonjen
na šank ispijao je viski i nezainteresovano kružio pogledom po masi posetilaca. Najveći
deo bio je stešnjen ispred podijuma za bend, gde se jedino moglo igrati, bez opasnosti da
se sruši neki od pretrpanih stolova između kojih se jedva prolazilo.
U Beogradu, kao u svim metropolama, periodično se smenjuju hit-mesta za
izlaske, stvari i događaji koji su in. Devedeset osme, sa svojom rok orijentacijom,
„Fusion” je predstavljao retko utočište za stotinak privrženika takvog muzičkog ukusa;
bio je neopozivo out, za razliku od Gorana koji je na hirovitoj top-listi već nekoliko
godina držao sigurno prvo mesto najpoželjnije gradske face. Njegove pozicije bile su
čvrste kao akcije „Coca-cole” na berzi koje uspešno preživljavaju nagle udare i
nepredvidive uspone drugih kompanija. Pričalo se da vešto koristi veze svog oca koji je,
svojevremeno, bio velika zverka u vojnoj bezbednosti, da bi obavljao unosne poslove
koji su se, paradoksalno i protivrečno, a sasvim razumljivo i uobičajeno za Srbiju tih
godina, nalazili na podjednakoj udaljenosti od legalnog i kriminalnog. Odevao se
naizgled neupadljivo, s vrhunskim ukusom i detaljima koji su samo izuzetnim
poznavaocima skupih, rafiniranih stvari mogle diskretno poslati željenu poruku (čime
se vidno odvajao od endemske vrste ratnih „nouveaux riches”, koja je, đubrena sa raznih
strana, vanredno uspevala i nesmetano se granala širom zemlje). Bio je oženjen i imao
sina, što ni u kom pogledu nije uticalo na potražnju za njim; štaviše, ta činjenica je samo
pospešivala interesovanje lepšeg pola. Revnosno ispunjavajući ulogu plejboja, s lakoćom
je nizao ženske trofeje. O svom braku je govorio uzgred, pominjući ga kao plod čudnog
spleta okolnosti, koji traje isključivo zbog njegove inertnosti da ga okonča. U podtekstu
se nalazio vrhunski izazov za žensku sujetu; otvoreni konkurs za Ms. Right, koja bi ga
napokon navela da se odluči na presudni korak.
– Dobri su, a – drao mu se na uvo prijatelj koji je bio uporan da ga dovede u klub.
Goran je klimnuo, ne pokušavajući da nadjača muziku.
Tada ju je ugledao.
Igrala je na skučenom prostoru između svog stola i zida, u uglu do podijuma.
Crna raskuštrana kosa, nenašminkano lice i ti pokreti. Jasminini. Munjevito su ga vratili
četrnaest godina unazad, u njegov stan, na oproštajni maturantski žur, kada je
netremice posmatrao kako se Jasmina kreće kroz muziku, prirodno i sigurno.
Elementarno lepo i uzbuđujuće. Bio je zaljubljen u nju, do ušiju. I preko ušiju. Preko
glave. Opsedao ju je godinu dana, čuvenu nedodirljivu lepoticu jedanaeste, pre nego što
su počeli da se zabavljaju. Bili su svež par, tek od zimskog raspusta. Tog maja,
petnaestog maja (zauvek je zapamtio datum), kad su se pred zoru svi razišli, spavao je
sa njom, prvi put. Tri meseca kasnije, Jasmina je poginula. Jedva se oporavio od tog šoka.
Od užasa kad su mu javili. Od prizora na sahrani. Zgureni otac i majka, lelek rodbine,
krst i povorka. Uvek kad bi pomislio na Jasminu, javljao mu se sevajući bol u desnoj
strani glave. Zaliven dovoljnom količinom viskija, mogao se podneti. I postajao je sve
redi. Večeras ga je probudila ova devojka.
Drmnuo je prijatelja.
Crowarez
52
Bosnaunited
Došao je sam, idućeg četvrtka. Devojke nije bilo. U subotu, pošto se rastao od
društva, odvezao se do „Fusiona”. Opet ništa. Idućeg četvrtka, kao po prisili, ponovo je
krenuo da je traži. U klubu je bilo znatno manje gužve. Namestio se blizu ulaza, da bi
imao bolji pregled. Spazio ju je dok je naručivao viski. Bend je pravio pauzu, treštala je
muzika sa uređaja, a ona je sedela sa gitaristom, za stolom kraj šanka. Bili su vrlo prisni,
videlo se. Goran ga je poznavao. Gitaristu. Negdašnju uzdanicu beogradske rok-scene,
sada svirača po nekom od klubova gde je mogao da nađe tezgu. Ali, radio je svojski, kao
da svaki put nastupa pred halom prepunom fanova. Goran se gorko podsmehnuo sebi.
Jurio ju je više od deset dana da bi je video s luzerom Ristom, bar dve decenije starijim
od nje. Piće mu je već stiglo, bilo mu je glupo da se odmah okrene i ode.
Uto je krenula svirka. Najpre Santana, kao uvod u latino blok. Corazon espinado.
Devojka je ustala i počela da igra, na malom prostoru, ne iskoračivši ka sredini; ipak,
izgledalo je da se nalazi u centru ogromne scene, osvetljena svetlosnim „topom”, kako
dolikuje glavnoj zvezdi večeri. Morala je da privuče pažnju; igrala je neviđeno lepo,
zaneseno, sa osmehom i poluzatvorenih očiju, odsutna, udaljena, nedodirljiva, sa
gracioznošću i ozbiljnim dostojanstvom flamenko-igračica koje savršeno kontrolišu
svoje pokrete, uspevajući da izvijeno telo zamrznu u prostoru pre nego što se obruše u
novi stav. Klizila je po sporo lebdećem zvuku Santanine pesme, kao surfer na vrhu
veličanstvenog talasa.
Pomno ju je analizirao. Šta ga je to privuklo da je uporno traži? Ne, nije bila u
pitanju sličnost sa Jasminom. Večeras, izbliza, video je da je to bio njegov umišljaj. Ali
nije bio razočaran. Naprotiv. Bio je uveliko zasićen ponudom razgolićenih, prešminkanih
devojaka, koje su se bestidno izlagale kao meso koje valja što pre unovčiti na
neumoljivoj beogradskoj pijaci. Ličile su mu na limene prstenčiće prefarbane u žuto, sa
raznobojnim, bleštećim, a bezvrednim kamenčićima sa seoskog vašara. Sve se moglo
kupiti. Sve se prodavalo. Za male pare. Za sitna zadovoljstva. Više nije bilo izazova. Samo
puka rutina. Malo, sasvim malo uloženog truda, ponekad tek rečenica-dve, i već bi bile u
krevetu s njim. „In and out”, umeo je da kaže. Izlazak, večera u nekom od poznatih
Crowarez
53
Bosnaunited
restorana, poneki poklon i seks. In and out. Erekcija i ejakulacija. Putenost koja pruža
trenutno zadovoljstvo. Obostrana korist. No real feelings, baby.
Zbog ove devojke, večeras, bio je preplavljen davno zaboravljenim uzbuđenjem.
Farmerke, obična majica sa nekakvim natpisom koji nije mogao dobro da vidi, čisto lice,
belo kao maska u kabuki pozorištu, spram crne kose. Nije bila od onih što zasene svojim
izgledom. Opet, bilo je nečeg jedinstvenog u njoj. Činilo mu se da se doslovno uzdigao
iznad zemlje. Neprimetno. Da lebdi. Osetio je želju da bude u njoj. Dugo. Da bude deo
nje. Da vode ljubav. Baš to. Da razmene ljubav kroz dodir tela.
– Lepo igraš – rekao joj je kada je, malo zatim, ona prošla kraj njega.
Na zasluženom glasu kao vanredne lepotice Beogradanke umeju da pogledaju
čoveka sa takve visine da on bezuslovno mora doživeti sebe kao trapavog varvarina koji
se, mimo reda i od strane bezbednosnih struktura brižljivo planiranog, strogo
kontrolisanog „spontanog kontakta sa narodom”, približio kraljici i uspeo da joj dodirne
skute; u boljem slučaju – kao fanatika koji mahnito maše, urla i, uopšte, trudi se uporno,
mada sasvim uzaludno, da skrene pažnju na sebe, dok skakačica sa najviše skakaonice
na planeti Zemlji, skoncentrisana samo na to kako da izvede svoj besprekorni skok, ne
može, razume se, ni da ga razazna, izgubljenog negde dole, u podnožju, tako daleko od
nje, u moru sitnih tačkica.
Goran je bio specijalista da brzometno spusti na zemlju svaku koja bi se drznula
da tako nešto pokuša sa njim. Ova ga je pogledala sa pripadajuće joj visine. Umeo je da to
prepozna.
– Hvala – rekla je, u prolazu.
Pola sata kasnije, Rista je najavio kraj svirke. Rešen da ove večeri po svaku cenu
dođe do nje, Goran je uporno čekao. Konačno, počeo je lagani razlaz. Dok su muzičari
kupili instrumente i savijali kablove, prišao im je.
– O, Goksi – pružio mu je Rista ruku. – Otkud ti?
– Pa, da izvidim jesi li zarđao.
– I?
– Nisi. Isti si kao u najboljim danima.
Rista se lagano nakloni:
– Idi za moj sto, kod Jovane, da te častim zbog komplimenta, važi?
Goran se osvrnu.
– Tamo, kod one male, crne – reče Rista, mahnuvši glavom u pravcu Jovane.
– Bogami, nije loše za matorca.
Rista prasnu u smeh:
– Šta ti je, čoveče. To je Danilova sestra. Mog ortaka. Znaš tu ekipu, Danilo, Frenki,
Boki, Srđan...
– Aaaa...
– 'Ajde ti samo, evo mene. Jole, šaljem ti jednog udvarača – doviknuo joj je.
Samo je klimnula glavom kada je Goran prišao.
Učtivo se predstavio.
– Jovana – odgovorila je odsečno, na granici neljubaznosti, stavljajući mu do
znanja da je konverzacija, što se nje tiče, time okončana.
Znala je najmanje desetinu sočnih tračeva koji su uvek išli korak ispred Gorana,
Crowarez
54
Bosnaunited
Crowarez
55
Bosnaunited
Crowarez
56
Bosnaunited
da je neko zameni. Pet sati, bez pauze. Neviđen lik, majke mi.
– Previše je drčna za svoje godine. Rista se uozbiljio:
– Danilo joj je u svemu popuštao, od malena. I tako, manir joj je da saspe svakom
šta misli. Naročito politički. Sad pokušava da je zauzda, popizdi kad čuje da se trsi i gde
ne treba, ali sad je kasno, burazeru.
– A on joj je mentor, šta li?
– Tako nešto. Keva im je rano umrla i Danilo joj je otad bio sve. Pazi, Jole je super
devojka, da se razumemo. U junu će da diplomira, levom nogom završava Filološki.
Engleski i francuski. Parla i španski, italijanski.
– Poliglota, a?
– Bez zezanja. Danilo je to odradio do bola. Jovanino obrazovanje i te stvari. I
vaspitana je, skroz iz nekog drugog filma. Ali, brate, kad se ta dohvati politike, tu je osica.
– A ćale? Je l' im je živ?
– Marko? Živ je, hvala bogu – kucnu Rista o sto. – Super je tip. Stvarno super.
Samo, i on ti je previše bolećiv prema Jovani. Jebi ga, komplikovana je priča, to sa
Rakićima. Ja sam ti, praktično, živeo kod njih pet godina. Ja, ostali iz ekipe... Tamo smo
okapavali u pauzama, kad je došlo vreme da diplomiramo, kod Danila smo pravili
makete, onako kolektivno, pomagali se, crtali, bojadisali, jebavali se do zore. Marko i
Svetlana nam samo donesu klopu, skuvaju nam bokal kafe i povuku se. Znaš onaj tip
ljudi koji su autentično cool. Niti su nam se dodvoravali u fazonu volimo sve što vole
mladi, niti su nam prikenjavali što sedimo kod njih k'o beskućnici. A bili su tako neobični
da smo mi njih jurili, čoveče, da malo posede s nama. I onda umre Svetlana... – oborio je
glavu i malo poćutao. – A Jovana klinka, deset-jedanaest godina je imala. Katastrofa,
brate.
Istresao je još jednu čašu nadušak:
– Long, sad story. Krećemo – upita.
Tokom ledenog januara, Goran je još dva puta svraćao do kluba. Uvek sam.
Morao je da vidi Jovanu. To je bilo jače od njega. Klimnuo bi joj glavom. Ona bi uzvratila.
Suzdržano. I odmah se okretala na drugu stranu. Ti nemi pozdravi bili su mu dovoljni.
Crowarez
57
Bosnaunited
25
...Od tada, između nas dvoje uspostavila se potpuna, negdašnja bliskost. Bila sam
hodajuća rana, otvorena, izložena, spremna da prokrvari na jednu reč, na grublji dodir.
Danilo me je zaštitio ograđujući me knjigama. Ima li mudrijeg pristupa od tog?
Sećam se, bio je, slučajno, dohvatio moj otvoreni udžbenik istorije. Preleteo je
letimično nekoliko stranica, sa komentarom:
– Šta je ovo? Sto dvadeset podataka u jednoj lekciji?
Pitao me je:
– Je li, razumeš li ti, ili samo bubačiš?
– Bubačim, uglavnom. Da bih dobila pet, mora od reči do reči.
– Nije nego – nasmejao se Danilo. – Niste vi u cirkusu da vas dresiraju.
Tako je preuzeo moje školovanje u svoje ruke. Uveo me je u svet znanja kao u
čistu radost i lepotu. Nalik nekom arheologu-zanesenjaku, otkrivao mi je slojeve
civilizacija, finom, mekom metlicom odstranjujući sve nebitno i efemerno, ostavljajući iz
svake od njih samo pročišćen oblik, sažet u određenoj ideji. Objašnjavao mi je puteve
kojima se jedna selila u drugu. Načine na koje su verovanja, filozofija, nauka, običaji i
umetnost prelazili iz epohe u epohu, katkada tajnim kanalima i čudesnim obrtima
događaja.
– Nabrajanje i pamćenje godina, događaja i zbivanja – govorio je – predstavlja
samo potku za razumevanje duha određene civilizacije. Jer, one ne propadaju, makar se
nama činilo drugačije. One samo menjaju prebivališta i vaskrsavaju u novim idejama. To
treba da razumeš. Da pojmiš celinu. Vidi, recimo, renesansu. Posle neoprostivog,
vekovnog diskontinuiteta koje je nametnulo hrišćanstvo, ne samo u sferi teorije koja je
bila zatrta, već i rigidnom suspenzijom slavljenja telesnog i čulnog, helenske vrednosti
ponovo su provrtele sebi put, kroz dela genijalnih stvaralaca. Vraćaju se, obnovljene, u
novoj formi, kroz jednog Leonarda, kroz Botičelija i Mikelanđela.
Najčešće, kuhinja je bila naša učionica. Podnimljena za stolom, pažljivo bih ga
slušala dok bi on poslovao oko ručka. Bilo je uživanje gledati ga kako kuva, vešto i lako,
istovremeno pijuckajući vino iz čaše koja je uvek stajala na radnom delu, nadohvat ruke,
sa obaveznom cigaretom od koje se nije rastajao.
Bile su to moje najlepše tri godine. Danilo je bio predavač i tutor, ja zahvalni
učenik.
S druge strane, umeo je da teskobnost mojih pubertetskih godina i probleme koji
su mi se činili nerešivim, učini svarljivim. Prihvatljivim.
Pred kraj osmog razreda bila sam potpuno isključena iz opšteg odeljenjskog
druženja. Krenulo je lagano, od petog, kad je mama umrla. Bila sam obeležena. Plus toga,
Danilo je počeo da se pokatkad pojavljuje u školi. Dolazio je na roditeljske sastanke, kad
Marko ne bi mogao. Ili da me sačeka posle nastave, ako bi se našao u prolazu. To je bila
novost. Mnogi iz škole nisu znali kakvog brata imam. E, pa, dobili su priliku da ga vide
(pišem sa likovanjem, sa osećanjem trijumfa; ali onda, u mojih jedanaest i dvanaest
godina, ni u snu mi nije padalo na pamet da mi na njemu zavide), što ih je dodatno
razjarcalo. Zavideli su mi na ljubavi koja je bila vidna, a nenapadna. Samo ruka koju bi
položio na moje rame. Način na koji bi uzeo od mene prenatrpanu školsku tašnu. Osmeh
kojim bi me pozdravljao, dok sam ja, obradovana (ne želeći nikog da izazivam, nikom da
Crowarez
58
Bosnaunited
prkosim a tako je u njihovim očima izgledalo) letela ka njemu. Danilo je bio moja bova,
moj anker koji me je držao da me talasi ne otrgnu i odnesu na uzburkanu pučinu (boli
me uvo što deluje patetično, istina je). Niko od njih se nije potrudio da shvati da mi je on
zamena za nešto što sam zauvek izgubila.
U početku, trudila sam se da im se umilim, sve dok Dijana, predvodnica ženskog
dela odeljenja, nije počela, namerno, uvek kada bih se stidljivo približila grupi za vreme
odmora, da napadno spominje svoju majku; moja mama ovo, moja mama ono. Žvakala
bih odgrizeni krajičak kifle, premećući ga sa strane na stranu, kao parče bezukusnog
drveta, svesna da ću se zagrcnuti ako probam da ga progutam. Toliko bi mi se steglo
grlo. Druge devojčice su ćutale ili dodavale ponešto, sve dok ne bi postigle svoj cilj;
udaljila bih se, pod nekim izgovorom i vraćala se u učionicu, da sedim sama. Da li je ikog
za to bilo briga? Da li je iko, od tih sebičnih sadista (tako ih pamtim, u komadu, ne
razaznajući im lica; pamtim ih kao male, surove sadiste kojima nikad, nikad nisam
oprostila) pomislio kako mi je? Bila sam zapanjena tolikim stepenom mržnje. Zašto,
pitala sam se. Nisu imale razloga za ljubomoru. Bile su daleko lepše od mene. Imale su
skoro oformljena tela, moje je bilo štrkljasto i nesrazmerno, sa rukama koje su mi
dopirale gotovo do kolena. Imale su, za pubertetska merila, još jednu prednost – većini
su grudi znatno porasle, moje su se tek nazirale. U svlačionici, pred čas fizičkog, skupile
bi se u jedan kraj i šuškale, takoreći pokazujući prstom na mene, pa bi prasnule u kikot.
Zajedljiv. Jedva bih uspela da se presvučem od sramote. Više me nisu pozivali na
rođendane. Čak ni dečaci. Saznala sam da im je priprećeno da ostale devojčice neće doći
ako ja budem prisutna. Na ekskurzijama, koje su za mene predstavljale noćnu moru,
jedva bih našla društvo. Nekog odbačenog, kao što sam bila ja. Ili bih lunjala sama,
praveći se da mi je super i da mi niko nije potreban. Bila sam neuklopljeno dete. I kada
čopor to oseti, kidiše na tebe da te dokrajči.
Žalila sam se Danilu. Ponekad. Onda kad više ne bih mogla da gutam svoj
nezasluženi jad. Rekao bi mi, bez utešiteljsko-pokroviteljskog tona:
Da, sad ti sve izgleda nesavladivo i preteško. Prosto, moraš to da preguraš.
Moraš to da preguraš. Tako. Bez slatkih oblandi oko gorkog fila. Danilov životni
credo, u skladu s kojim me je vaspitavao glasi: ne računaj na sreću, na olakšavajuće
okolnosti. Ne računaj mnogo ni na druge. Kreni sama. Ako uspeš da smisliš taktiku, da
smogneš strpljenja ili da se prilagodiš najgorem, iz svake naredne, lakše situacije moći
ćeš da nađeš izlaz i rešenje, dok prstom pucneš.
Uzdahnula bih kako samo dete suočeno s nepravdom može da uzdahne. Znala
sam da neće uslediti nešto iz špila „čini ti se”, „možda ti treba više da se potrudiš”,
„pokušaj da ih razumeš”. Ne, takve fraze nisam očekivala od Danila. Zato bih se hvatala
za nešto što bi mi odredilo pravac:
– Jesi li i ti bio zbunjen? Odbačen?
– Bio sam jako zbunjen. Zbunjen kao som, rekao bih. Mislim da je dečacima još
teže u tim godinama. Mada, košarka je rano počela da me spasava od panične
stidljivosti. Bio sam dobar igrač. Nije bilo problema da li će me neko hteti u tim. Hteli su
me. Pa sam izrastao do toga da sam biram ekipu. Socijalizovao sam se kroz sport.
Ni Danilu, dakle, nije sve bilo med i mleko. Već sigurnija, išla sam dalje:
– Ali, deca su sada groznija. Agresivnija nego u tvoje vreme.
– Misliš? Možda za nijansu. Suštinski, doza sadizma, spremnosti da se drugi,
slabiji, različit po bilo kome osnovu, zajeda i kinji, predstavlja ljudsku konstantu. U svom
čistom obliku ispoljava se kod dečice. Koja ni najmanje nisu naivna. Niti su jagnjad
Crowarez
59
Bosnaunited
Crowarez
60
Bosnaunited
Crowarez
61
Bosnaunited
Crowarez
62
Bosnaunited
26
Jovana je na Bekin žur otišla nevoljno, posle dužeg ubedivanja svog najboljeg
druga Nemanje kako nema prava da ga ispali.
– Ne radi mi auto i neću – ponavljala je.
– U, jaka stvar. Uzećemo taksi. Jole, ne budi kvarna – moljakao ju je. – Please,
please. Vukljala si me na stotinu smaračkih mesta, i uvek sam išao, a kad treba za mene
da se žrtvuješ...
– Dobro, bre, Nemanja, gori si od svake ženturače kad se rastoročeš. Dobro, ići
ćemo.
Veče je teklo uobičajeno. Promuvali su se, malo igrali, išćaskali s poznanicima,
lagano cugali piće i diskretno tračarili o prisutnima. Nemanja je paralelno flertovao s
dve ozbiljnije kandidatkinje (krajnje površno sa Bekinom drugaricom koja je došla u
redovnu vizitu Beogradu iz Holandije, gde je živela poslednje dve godine, a prilično
intenzivno sa slatkom devojčicom koju je znao još sa studentskih protesta). Posle ponoći
smestili su se u manju sobu i upustili se u jedan od svojih žučnih razgovora u koji se
nepozvano upleo tip sumnjivog količnika inteligencije, ali jakih mišića, sputanih
šaniranim „Hugo Boss” odelom. Izgledalo je da će (u nepravednoj borbi s gabaritom koji
je trebalo da obuhvati) svilenkasta tkanina svakog časa popucati u predelu bicepsa.
Njegova blajhana pratilja neprestano je nameštala bretele haljine ispod čijeg su se
dubokog izreza uzdizale silikonske gromade. Smrtno se dosađivala u tom sobičku, sa
krajnje nezanimljivim sastavom.
– Nije nama loše zbog njega, prijatelju – ubacio se tip u Nemanjinu repliku
upućenu Jovani.
– Ne, nego zbog mog pokojnog deda-Miljojka – uzvrati mu ovaj, bez pardona.
– Loše nam je zbog onih – mračno je odmerio Jovanu i Nemanju – koji se vucaraju
po ulicama i jedu govna, umesto da studiraju.
– Jeste da sam uličarka... – reče Jovana, skrušeno, uprepodobivši se; blajhana
vlasnica silikonskih balona se naže napred da bi bolje osmotrila to mršavo, bezgrudo,
tršavo čudo koje se hvali da je kurva – ...i to sa popriličnim stažom. Skoro pet godina,
rekla bih, a, Nemanja? Uličarim, naime – uzdahnula je.
Nemanja klimnu, sa malom zadrškom, kao da je u sebi zaista prebrojao godine
njenog staža.
– Ali, eto, uspevam i da završim studije. Tako da, postiže se, postiže, kad čovek
dobro upne.
Tip nervozno pripali jednu, pri čemu debela, zlatna narukvica značajno zvecnu o
njegov sat.
– Međutim, možemo stvar posmatrati i iz drugog ugla: samo je mrtav student
dobar student. Pa je, u skladu s tim, vaš šef potezao pištolj na studente. Možda je to
pravo rešenje. Pomlatiti ološ, pa onda, milina.
Tip se nagnu ka njoj.
– Koji šef?
– Šešelj. Čini mi se da ste simpatizer radikala. Ili grešim?
– Je l' ovo neka prozivka? – upita je natušteno.
Crowarez
63
Bosnaunited
Crowarez
64
Bosnaunited
– Je l' ti to dečko?
Mirno je ugasila cigaretu u pepeljari:
– Da. Mi, naime, imamo otvorenu vezu, tako da se on slobodno, pred mojim očima,
muva sa drugom. I vice versa.
Goran je netremice zurio u nju. Kosu je bila skupila pozadi, u rep, ali joj je
nekoliko nemirnih pramenova, oštrih poput uvijene žice, ispalo i ona ih je laganim
pokretima gladila unazad.
– Lepo.
– Lepo i vrlo moderno – saglasi se.
Ustala je i poravnavala nogavice.
– Opet žuriš?
– Pravo da ti kažem, uopšte mi se ne žuri. Nego... – osvrnula se po sobi u kojoj je,
osim Gorana i nje, bio prisutan još jedan par, pored koga su sva dešavanja prošla
neopaženo. Gluvi za sve oko sebe, ljubili su se, bez prestanka, već pola sata. Jovana
napravi pokret kao da suzbija zevanje – ...nego mi je ubitačno dosadno.
– Dobro, glupa šala – reče Goran. – Za tvog pajtosa, hoću reći. Izvini.
Jovana ga nije udostojila ni pogleda.
– A ti meni?
– Šta?
– Da se izviniš.
Namrštila se, blago:
– E, stvarno si... mnogo si, bre, dosadan. Mnogo.
Umakla je pre nego što je uspeo da joj odgovori.
Na brzinu se pozdravila s Bekom. Nemanji je samo mahnula preko sobe. Nagnut
ka devojci sa protesta, bio je, po svojoj kategorizaciji, u trećoj, najdelikatnijoj fazi
muvanja. U toj završnici nije bilo poželjno da se pojavi bilo kakav „remetilački faktor”.
Jovana mu je uputila prepoznatljiv znak. Digla je palac; idem, ne treba da me pratiš,
srećno. Uzvratio joj je istim pokretom.
Na ulici je bezuspešno pokušavala da uhvati taksi.
Sneg je počeo da promiče kad su Nemanja i ona stigli. Sada je već podosta
napadao; mokar, pretvarao se u bljuzgavicu po kojoj je bilo teško hodati.
Sivi „pežo” metalik se zaustavio kraj ivičnjaka:
– I, eto mene, opet – reče Goran, otvorivši svoj prozor do pola. – Hajde, uđi.
– To je onaj fazon, ne prihvatam „nе” kao odgovor.
– Meni, uglavnom, ne govore ne.
– Lucky you. Ali, ja ne spadam u ekipu uglavnom.
Cupkala je gledajući ka Dušanovoj ulici. Kosa joj je bila mokra od snega. On je
izašao iz kola i stao tik do nje.
Prošlo je dugih pet minuta.
– Znaš kad će ovuda naići taksi? Nikad.
– Što to tebe zanima? Imaš svoja kola, pa izvoli, idi.
– A i nos ti je potpuno pocrveneoreče on, raspoloženo.
Ona tiho frknu.
Crowarez
65
Bosnaunited
Crowarez
66
Bosnaunited
Crowarez
67
Bosnaunited
Crowarez
68
Bosnaunited
Crowarez
69
Bosnaunited
Crowarez
70
Bosnaunited
Ona malo obori glavu. Bila se potpuno promenila; kao da je skinula tešku,
neprikladnu šminku iza koje je sinulo milo, otvoreno lice.
– Lepo je ovo što si mi rekla. Stvarno. Retko i lepo. To si ti. Nisam se prevario.
Iznenađena, podiže pogled.
– Nisam se prevario – reče on, ponovo. – Znao sam od prvog trenutka.
Ona traga za najmanjom trunkom podsmeha. Sa olakšanjem shvata da ga nema.
– Čudno je to... ostala si prava devojčica, a misliš da si, šta ja znam, jako odrasla i
zrela. Da, vrlo si pametna, vrlo obrazovana, duhovita, zajedljiva, vrcava, teško je s tobom
izaći na kraj – govorio je veoma nežno, veoma blago. – A, opet Jesi devojčica. Jedan veliki
deo u tebi nije odrastao. Onako, po redu. Imam utisak da si nešto preskočila. Da si, preko
noći, postala ljupko starmala. Mislim, prstom da zagrebeš te tvoje tirade, te tvoje čvrste
stavove, drčni stav, ispod se pojavi dete. I to je tako... dirljivo.
Jovanu protrese drhtavica. Ne mali drhtaj, već podrhtavanje celog tela; nešto
slično groznici. Njegove reči su joj prolazile direktno kroz srce. Kroz samo središte srca.
Tamo gde je stanovao bol zbog mamine smrti.
– „Krivo srastanje” – gotovo je prošaputala.
– Da – potvrdio je, kao da zna o čemu ona misli.
Ona želi da veruje da je to trenutak prećutnog razumevanja. Zato, ništa ne dodaje.
Kao da se među njima, potom, uspostavila bliskost višeg reda; napetosti u njoj je nestalo.
– Čekaj, imam tu, pozadi jednu...
Okrenuo se i preko svog naslona uzeo nešto sa zadnjeg sedišta:
– Izuj cipele i umotaj noge. Sigurno su ti mokre.
– Ma ne, u redu sam.
– Neću da mi zakačiš neku upalu – rekao je, bacivši očito veoma skupu jaknu na
pod, kraj njenih stopala. Jovani nije promaklo prisvojno „mi”. – Posle ću morati da te
obilazim, a sumnjam da bi te to obradovalo.
Uporno je odbijala:
– Ne treba. Ne pada mi na pamet da upropastiš takvu žaketu.
– Meni pada.
– Ionako polazim...
– Nemoj još, molim te – rekao je, sagnuo se i obuhvativši joj članak, izuo joj je
jednu cipelu. Pa drugu. Učinio je to sa svečanom brižnošću. Porumenevši u licu, nije se
mrdala. Dozvolilaje da joj ušuška stopala.
– Sad si kao oni srednjovekovni kavaljeri što su bacali ogrtače u baru, da dame ne
uprljaju noge.
– Iskreno – odgovorio joj je, još uposlen – ni jednoj ne bih bacio ni maramicu. Ali
za tebe...
Uspravio se i namestio kosu.
– ...sve – reče. – Ne zezam se.
Zapalio je cigaretu. Plamen mu je osvetlio lice odozdo. Skrenula je pogled da se
ne bi odala. Odjednom, on počinje da joj priča o tome kako je, igrom slučaja, rođen u
Njujorku, dok mu je otac radio pri vojnoj misiji u Americi. Priča, dalje, da su se vratili u
Jugoslaviju kad je imao četiri godine. I da je odrastao kao zlatno dete komunizma.
Kupari, Dubrovnik, Bled, najbolja odmarališta, najnovije marke kola, veliki stan,
Crowarez
71
Bosnaunited
luksuzan život. Nikada nije osetio potrebu da preispituje ispravnost tog sistema, kaže.
Bio sam uveren, kaže, da je manje-više svima dobro. U stvari, više, nego manje. Stvarno
jesam, kaže.
– Ja sam istinski, iskreno plakao kad je Tile umro – kaže. – Imao sam četrnaest
godina i verovao sam ćaletu. Moj ćale je obožavao Tita. Ja sam obožavao svog oca. Uvek
je bio pravi dasa. Laf. Kavaljer. Za mene je značilo što mi je otac bio partizan. Mnogo mi
je značilo. Jebi ga, borili su se protiv fašizma, zar ne? Bio sam i ostao ponosan na to što je
kao balavac, sa dvadeset i nešto, prošao rat na pravoj strani. Tako sam vaspitavan. Što
me ne čini, po definiciji, nekakvim frikom.
U drugoj prilici sigurno bi se upustila u polemiku. Zakačila bi se za svaku njegovu
rečenicu. U ovom času neće ništa da pokvari.
– To ti je moj background. Koji nisam birao. Kao ni ti svoj. Kapiraš šta hoću da ti
kažem?
Činilo se da je nečim jako rastužen.
– Kapiram, ali...
Progutala je ostatak.
– Ali?
Htela je da mu odgovori kako čovek ne mora ostati zarobljen u obrascu mišljenja
svojih roditelja. S druge strane, nije li ona ostala u matrici svog kućnog vaspitanja? Da li
bi, stvarno, imala snage da iskorači na suprotnu da je, kojim slučajem, odrasla na toj
strani?
Slegla je ramenima:
– Ništa.
„This is no ordinary love....”, iz zvučnika se razliva čežnjivi glas .
– „No ordinary love” – ponovi Goran, kao da govori samom sebi. – Valjda svi to
priželjkujemo. Onda, život krene u drugom pravcu. Površne veze, nešto kao ljubav,
neprekidni niz žena koje se smenjuju, koje, na kraju krajeva, prestaneš i da pamtiš.
Ružno je reći, ali tako je. Više i ne znam da li sam ih ja muvao, ili su me one pokupile.
– Znači istina je. Ti se baš, ono, zdušno baviš skupljanjem skalpova.
– Ne, ne u tom fazonu. Ne da bih se hvalio ili dokazivao. Ne. Kako bih ti objasnio...
kao da sam, po prisili, po inerciji, igrao unapred dodeljenu rolu. Čini mi se da se nisam
mogao izvući iz toga, i da sam hteo. A, valjda, nisam dovoljno hteo. Spopadale su me,
prepuštao sam se. Sad, nisam baš tucao svaku budalu koja bi mi se nabacivala, ali jesam,
nebrojeno puta, bio s ribom onako... kao, 'ajde... zgodna je, što da ne. Usput, izgubio sam
iluziju da postoji nešto što nije „ordinary”.
Ona, odnekud, pouzdano zna da Goran ne glumi.
– Jebi ga – reče on rezignirano, paleći novu cigaretu. Jovana zapaža da ima lepe
ruke. I da mu decentni „filip patek” oko izraženog zgloba stoji nekako posebno muževno.
– Ponekad mi je strašno žao što se ni u šta nisam posebno udubio. Završio sam
ekonomiju tek da bih imao papir. Reda radi. Tek da mi neki seljober ne bi zalepio da sam
neškolovan. Minimum uloženog truda za maksimum koristi koju iz toga izvlačim. To je
princip po kome živim.
Ona ćuti. Opuštena je. Prijatno joj je kraj njega, u tim kolima, sa motorom koji
tiho bruji, da bi grejanje radilo. Napolju, sneg se pretvorio u gust, igličast, sitan, koji
kosimice zatrpava šoferšajbnu i od koga, unutra, postaje meko i beličasto svetlo.
Crowarez
72
Bosnaunited
– Mada, znam ko je Volt Vitmen – dodaje, šaljivim tonom. – Iako ga nisam čitao.
– Mnogo si propustio.
– Da, mnogo. Ničemu se nisam temeljno posvetio. Odatle ova dosada koju
osećam. Sve mi je postalo jako, jako dosadno. Ni u čemu ne nalazim izazov.
Jovana naslanja glavu na sedište. Iskošena ka Goranu, sa kolenima malo
primaknutim, sluša ga, kao uspavana njegovim glasom.
– Već neko vreme osećam nezadovoljstvo. Rastuće, iritirajuće nezadovoljstvo.
Nedovoljno da me pokrene na nešto radikalno, a opet uporno i smarajuće. Kao žulj. Kao
bol u zubu koji možeš da izdržiš, ali te konstantno nervira. Mogu ti reći, najiskrenije, da
si nešto najbolje što sam do sada sreo. I nemoj, sad, da mi odgovoriš kako te ne
poznajem i kako je ovo samo glupa fraza, jer postoje trenuci kada možeš da vidiš čoveka,
onako, odjednom. I kako ti se otkrije tada, u tom trenutku, to je prava istina o njemu. Ili
njoj.
– I ja verujem da postoje takve... okolnosti... da može da se desi.
On zamišljeno klima glavom.
– Šteta – kaže. – Stvarno šteta... za nas dvoje.
Zvuči veoma iskreno. Ona ne zna šta da mu odgovori (ne može mu, tek, reći ono
što u tom trenutku misli, da, šteta, mogla bih se smrtno zaljubiti u tebe); prstom po
svom kolenu šara nekakve kružiće.
– U gimnaziji sam imao vezu sa jednom devojkom. Prva, velika ljubav. Baš velika.
Bar ja nisam posle osetio nešto slično. Ni sa jednom. Ja sam treperio pored nje.
Bukvalno. Ne zato što sam bio klinac, nego zato što je...
Odlutao je, na trenutak.
– U stvari, glupo je objašnjavati ljubav. Desi se ili ne. Meni se desila, sa Jasminom.
Kada sam prvi put slučajno svratio u „Fusion”, jako si mi zaličila na nju. Počeo sam da
dolazim da bih te video. Izazvala si u meni... ne znam... otrgla si me iz te dosade. Onako,
vuuuf, jednim potezom. Uživao sam u nagađanju, u očekivanju hoću li te videti ili ne.
Beka mi je rekla da te je pozvala večeras. Zato sam došao. Dovoljno mi je da ukradem
samo malo te... te tvoje različitosti i da osetim kao da sam udahnuo čist kiseonik.
Jovana prenebregava izjave o sebi:
– I, šta se desilo s Jasminom?
– Poginula je.
Jovana ga gleda, razrogačeno.
– Išla je, tog leta, kod svojih u Minhen. Bili su gastarbajteri. Kupili su joj stan na
Novom Beogradu, da se školuje. Živela je s bakom. Slali su joj lovu, skupe poklone, znaš
te fazone, da nadoknade što nisu uz nju, baku je vrtela oko malog prsta, mogla je da radi
šta hoće, a bila je vaspitana, najbolji đak. Lepa, pametna, mogla je baciti svet pod noge.
Upisala je medicinu. Posle prijemnog otišli smo u Cavtat, na mesec dana. Htela je da
obiđe svoje, pre početka predavanja. Ja sam ostao na moru, trebalo je da se vidimo za
dvadesetak dana. Na povratku od roditelja, u blizini Zagreba, doživela je saobraćajnu
nesreću. Vozio je njen ujak. Oboje na mestu mrtvi.
Jovana ne kaže da joj je žao. Ne kaže ništa. Čupka rukav kaputa i ćuti. Zna da
nema utehe. Ona zna.
– Ni o tome nikome ne govorim. Skoro nikome. Izbegavam ili retko srećem ljude
iz mog tadašnjeg okruženja. Kad ih vidim, vrati mi se...
Crowarez
73
Bosnaunited
Pročistio je grlo:
– Ne mogu da... neću da diram u nju.
– Potpuno te razumem.
Ubrzano trepće, da bi sprečila suze koje naviru.
– Ubedačio sam te.
– Ne, nikako.
Ostaju dugo nepomični, svako u svojim mislima.
– Kasno je – kaže ona, napokon, iako želi da ostane, da ga sluša i tako dočeka
zoru.
– Da, kasno je, u pravu si. Baš sam te udavio.
– Nisi.
– Dobro, verujem ti. Tebi nekako verujem iz prve. I to je retko, zar ne?
– Jeste.
– Znaš da sam ovako razgovarao... ne sećam se kad. U gimnazijskim danima, kad
reči još uvek nešto znače. Shvataš šta hoću da kažem?
– Aha.
– I, pri tom, uopšte se ne osećam glupo. Nekako mi je sve normalno pored tebe.
Govori tačno ono što Jovana oseća.
– Dakle, da rezimiramo – kaže on. – Dva „ali” čine kraj priče koja nije ni počela.
Opet je posmatra tako da ona poželi da je zagrli i zadrži.
– Tako je.
– Šteta – ponovi on. – Bilo mi je... mnogo mi je bilo lepo, Jovana.
Uozbiljen, delovao je zastrašujuće privlačno.
Pružila mu je ruku. Prihvatio ju je u snažnom stisku.
– Čoveče, oprljila si me – reče, gledajući začuđeno, u svoj dlan. – Ne zezam se. Kao
da me je stresla struja. Opasna si ti.
– Pa, upozorila sam te – kaže. I dodaje, odmah: – Šalim se.
Otvara vrata i izlazi.
– Stay cool – dobacuje joj.
Jovana pretrčava ulicu. Nestaje u ulazu. On čeka da se u zgradi upali svetlo. Onda
čeka još malo, ni sam ne zna šta, pa ubacuje u brzinu i odlazi iz ulice, već dobrano
pokrivene snegom.
Crowarez
74
Bosnaunited
27
...Sve ovo je predistorija Danilovog i mog odnosa, manje-više tebi poznata. Polako
se primičem središtu, čvorišnoj tački.
Devedeset pete, kada te je Danilo upoznao, imala sam dvadeset godina i glavu već
punu politike.
Pamtim trenutak kada se Frenki uključio. Tokom prenosa čuvene Osme sednice.
Danilo se nije odvajao od televizora, Frenkija je mrzelo da ode od nas, pa smo
rasejano slušali Danilove glasne komentare i nešto pričali, za sebe. Frenki me je
zadirkivao, po svom običaju, ja sam ga povremeno mlatila pesnicama po mišici, on se
branio, pa me opet začikavao. Nadobudnu četrnaestogodišnju pubertetlijku, koju nije
bilo teško naložiti. Danilo nas je povremeno utišavao:
– Čekajte, aman, da čujem.
Frenki se kreveljio njemu iza leđa.
– Idite u drugu sobu – rekao je Danilo.
Sednica je uveliko trajala, za govornicu je izašao Milošević, Frenki je okrznuo
ekran pogledom, pa se obratio Danilu:
– Koji je ovo lik?
Danilo ga je izbrifovao.
Frenki je kritički začkiljio, odslušao nekih pet minuta i konstatovao:
– Evo nama novog diktatora. Vidi ga kako je isturio bradu, isti Duče.
Minut-dva slušao je namrštenog Miloševića.
– Ako nas ovaj zajaše, najebali smo – rekao je.
Ispoljio je prvi, izokolni interes. Danilo ga je krišom odmerio ispod oka. Ulovila
sam onaj kratki blesak na njegovom licu kad ga nešto posebno obraduje. Uverena sam
da je tada shvatio da je Frenki pečen.
Usledio je Gazimestan. Preko noći, autobusi, tramvaji, taksiji, bili su okićeni
Miloševićevom slikom. Vođa je rođen. Kao i njegov zagriženi protivnik. Svu svoju
frustraciju zbog neodlaska u inostranstvo, Frenki je usmerio ka Slobi. Sa negdašnjim
žarom kojim se bacio na muziku, glavačke je uleteo u novu fiksaciju.
Sećam se kako je šizeo:
– Ovako sam sedamdesetih u Grčkoj gledao onog Papandopulosa, izlepljenog,
jebote, i po klonjama. Kakva idolatrija, da povraćaš. Je l' ćemo sad ovog da trpimo
narednih četrdeset godina? E, neće moći. Ne dam.
– Reaguješ kao pravi konvertit – govorio mu je Danilo zadovoljno.
Danilov i Frenkijev nužni privezak (bukagija oko nogu, rekla bih), bila sam
prisutna i one večeri kad se Danilo vratio sa osnivačkog skupa demokrata, gde je prvi
put čuo Đinđića.
Crowarez
75
Bosnaunited
28
Crowarez
76
Bosnaunited
Crowarez
77
Bosnaunited
Crowarez
78
Bosnaunited
krilu, plače tiho, da ga ne nervira, valjda, dođe mi u trenutku žao, onda pomislim, i ona
će glasati kako joj ovaj njen domaćin-tiranin naredi, neće smeti ni tajno, iza one
zavesice, da zaokruži nešto u moje ime, pomislim, nemam ja veze sa njima, unesem mu
se u lice, zapamti, više neću ući u tvoju kuću, i izađem – pričao je Danilu.
Oca je video još jednom, u bolnici, po svom povratku iz Kanade. Iako ozbiljno
bolestan, Frenkijev stari se nije raznežio sinovljevom posetom. Oćutali su je, najveći deo,
ako se izuzmu konvencionalna pitanja i šturi odgovori. Otac se ponašao hladno i
nabusito. Preživevši bombardovanje, koje je za njega predstavljalo krunski dokaz da je
Zapad nameran da zatre sve srpsko, umro je avgusta devedeset devete godine, u duši
nepomiren sa sinom.
Crowarez
79
Bosnaunited
gumaste, kremaste, stvorio je, bre, sve što se od mleka može stvoriti. A Srbin je, rekao si
mu, od tog istog mleka, i kroz vekove svog bavljenja stočarstvom, uspeo da napravi tvrdi
i meki sir. Sa podvarijantama – čupavi i ćelavi. To jest, sa dlakama koje upadnu, ili,
srećom, bez dlaka. I smislio je kajmak, jer mu je to najlakše. Ko da tuče satima
mlatilicom da napravi puter? Ko da se aka sa tim, kad može samo da se skine kajmak,
usoli se, i kraj priče. Pa, 'oćeš mladi, 'oćeš stari. Takođe sa podvarijantama – čupavi ili
ćelavi, kako ti zapadne.
– A, da – reče Danilo. – Onaj mudroser koji nas je davio patetičnim izjavama o
veličini i značaju Srba, kao takvih. Koji su nastali i pre ameba. Sorabi, naime.
– Jebali ga Sorabi. Da mogu da ga noćas nađem i uhvatim za gušu, gde su ti srpski
domaćini, burazeru, a? Gde je to srce Šumadije koje jedva čeka da zbaci jaram
komunizma?
Danilo nije odgovarao na ova retorička pitanja. Ruku duboko zavučenih u
džepove, jeo se u sebi, ozlojeđen rezultatima više nego Frenki.
– Kakav, bre, mit o vrednim srpskim domaćinima – nastavljao je ovaj. – O
siromaštvu koje ih je svezalo u napretku? Eno, gastarbajterisali su, podigli kuće po
rodnim selima, nadigli dva, tri sprata, k'o školu da zidaju, a i dalje žive u letnjoj kujnici,
uz šporet i drva. Da ne govorim da im kućerine stoje neomalterisane, neokrečene, u
dvorištima po omanje brdašce peska i šljunka, preostalih od zidanja, zaraslo u travu od
godina stajanja. Što srpski domaćin to ne raskrči? Što ne skloni, ne sredi, ne uljudi? Što
ne ponese malo te kulture iz strane sredine?
– Verovatno zbog toga da ne bi izgubili ekskluzivno osećanje tragičnosti – reče
Danilo ojađeno. – Jedino što se ovde potencira, što se neprestano nameće kao matrica
našeg postojanja jeste taj osećaj tragičnosti koja ne obavezuje na akciju.
– Je l' je tamo, napolju – terao je Frenki, nezaustavljivo – video onakve šupe i
čardake, pomoćne, polusrušene kućerke, zapuštene, neobnovljene, opasne po život, bre,
gde se u krugu od sto metara možeš zaraziti tetanusom od zarđalih eksera, šerpi sa
izvaljenim dnom, od lonaca bez drški, polutrulih držalja bez sečiva, iskrivljenih sečiva
bez držalja, od nekakvih ulubljenih rešeta, od krša i loma, od prljavih dasaka, prastarih
šinika, naćvi, polomljenih šamlica, rasutih buradi bez obruča, sve sjebano, moj burazeru,
sve falično, raštimovano, napuklo, iskezečeno, polupano, nakrivljeno, iskrzano, sve
nabacano i pobacano, sve zatrebaće nekad, a nikad se ništa ne popravlja, ne slaže, ne
dovodi u red. Sebe ne dovode u red. Jesu li Gogen i Van Gog slikali one, bre, Bretonke što
su isto kopale i drndale i grbačile po poljima, ali u onim belim keceljama, čoveče, u onim
belim kapama, k'o da idu na pričest. A srpski seljak, za to vreme, gaca u blatu, prljav i
neokupan. Je l' se nije moglo makar ljudski umiti?
Zastao je na čas, uhvativši Danila za rukav:
– Sećaš se kad smo, orni posle Francuske, posle onog zanosa u Burgundiji,
sledeće jeseni išli kod Bokijevih u Župu, da pomognemo oko berbe? Ja sam se, čoveče,
istraumirao, do kraja života, onom inertnošću, onim besom i ogorčenjem što moraju da
rade.
– Sećam se – potvrdi Danilo, iako Fenkiju nije bio potreban njegov odgovor.
– Besni i ogorčeni – ponovi Frenki. – Sećaš se kako su se bezvoljno vukli u ono
dupe od bašte, da je zaliju, sve psujući sunce žarko i krvavo, k'o po prinudi, k'o da su
robovi na plantažama, k'o da treba hektare da okopaju, a ne onaj prč bedni. Stek'o sam
utisak da bukvalno mrze i zemlju i one vinograde. Pukoše leđa, kažu. Sipali tonu šećera u
kominu, srce me je bolelo, preprodavali „Vino Župi”, obrtali silan novac po jednoj berbi. I
Crowarez
80
Bosnaunited
Crowarez
81
Bosnaunited
29
...Nismo se bavili politikom zato što smo imali višak vremena, pa hajde da malo
toročemo, da dokoličarimo uz neobavezno teoretisanje o prednostima i manama
postojećih partija (kao što su to levi intelektualci pedesetih i šezdesetih godina činili,
Bog zna kako oduševljeni komunizmom, o kome blagog pojma nisu imali, o stvarnosti
tog komunizma koji su na sva usta vazdizali, ali je bilo i te kako fancy i trendy da hvališ
Staljina i Maoa, dok ispijaš perno u nekom od kafea na San Mišelu, u društvu Sartra i
gospođe Simon, jer niko te, zaboga, nije obavestio o logorima i zajedničkim stanovima i
šerpama sa zakatančenim poklopcima, da ti sustanari ne bi ukrali boršč skuvan na
time-sharing šporetu, i uhođenju i šikaniranju i uskraćivanju osnovnih sloboda; bilo je
moderno i tako „egzistencijalistički” proseravati se o nepravdama kapitalističkog
sistema, dok, istovremeno, uživaš u svim njegovim blagodetima), već zato što nam je
određivala sudbine na najneposredniji način. Režim nije prestajao da nas iznenađuje
svojom brzinom u dosezanju dna. Taman pomislimo kraj je, više ne može, dalje nema
kud, već sutra se dno izdubi, ispod je novo, daj i njega da izbušimo, da vidimo čega dole
još ima; tonuli smo dublje i dublje.
U jesen devedeset osme, kada je Rista poslao Gorana za moj sto, Frenki i Vida su
već otišli za Kanadu, zavladalo je opoziciono mrtvilo.
Digresija, opet.
Sećam se kako smo ih ispratili.
i na zadnje sedište automobila. Vozili ste ih Danilo i ti, do Budimpešte. Odatle su
leteli za London, pa u Toronto. Frenkiju su oči na onom njegovom mršavom licu bile još
više upale. Sijale su zažarene od nesanice i suspregnutih suza. Bojala sam se da ga
pogledam. Ličio je na pravog-pravcatog ludaka koji, u naletu lucidnosti, glumi da je
normalan.
Prethodne noći držao je monolog.
– Nije da ne mogu više, već neću. Neću. Neću, da budem, da budem... – malo je
zaplitao; ispraznili smo flašu viskija, od koje je Frenki sam popio polovinu – kako se
zvaše ona knjiga što su ti uvalili za izu-ze-tan uspeh iz srpskohrvatskog jezika, u drugom
gimnazije?
– „Dobrovoljni brodolomnik” – dobacio je Danilo.
– Tako je. E, pa, ja izlazim iz tog filma, prikane. Dosta je bilo dobrovoljnog
brodolomisanja. Sprcali smo najbolje godine. Najbolje. Dobro, u prvo vreme misliš,
sluđeni su, nema slobode medija, propaganda na delu, sve nešto pravdaš narod, sve
misliš, opasuljiće se, privešće se k svesti. Pa se nešto boriš, mitinguješ, šibaš se s
milicijom, lupaš u šerpe, šetaš se tri meseca, pet meseci, lepiš plakate, duvaš u pištaljku,
probaš, brate mili, na ovu i onu foru, na sve moguće zamislive načine, da objasniš
narodu kako Milošević ne valja. Ma jok. Nema šansi. Sjebao je sve što je mogao, sve
izgubio, odasvud se povukao podvijena repa, doveo nas do lipsaća, što rek'o Ljuba Tadić,
a to i dalje trči za njim k'o koza na solilo. Ovaj narod je u transu iz koga odbija da se
probudi. Shvataš – obraćao se Danilu. – Od-bi-ja. Možeš ih ti vući za rukav, lupati im
šamare, polivati kofama vode, neće oni da se probude. Ne žele. Što je trans mračniji,
krvaviji, to više odbijaju.
Crowarez
82
Bosnaunited
Popio je čašu kisele vode. Čulo se kako mu puca u stegnutom grlu, pri svakom
gutljaju.
– Onda staneš, u jednom trenutku, kažeš, pa, čekaj, dosta je bilo, jebite se više,
idite već jednom u tu pizdu lepu materinu, gde svesno hoćete da idete, ako je vama
dobro, super, samo terajte, srećan vam put, ja silazim na ovoj stanici, ja sam svoje
završio.
Odšetao je do komode, izvadio novu flašu, doneo je za sto.
– Uletvosan si, šta sad otvaraš taj viski – pobunila se Vida.
– Da se dibidus uletvošem, eto. Jer ne mogu da... ne odlazim s likovanjem, ni s
olakšanjem. Znam da treba ovako, znam da sam u pravu, a stomak mi se prevrće, i
osećam se popišanim, poniženim i poraženim.
U teskobnoj tišini njegovo priznanje ostalo je da nam visi nad glavama.
Danilo mu je pružio svoju čašu. Ćutke. Dolio mu je.
– Zainatio sam se, devedeset prve, da me neće isterati iz moje zemlje. Pa, evo,
uspeli su.
Na pozadini sive, prljave svetlosti praskozorja koja se mešala sa svetlima
upaljenih lampi u sobi, izmršavio, siv u licu, izgledao je kao vampir.
– Uspeli su. Mi nismo – rekao je Frenki Danilu. – Samo ti nećeš da priznaš.
– Uspećemo – odgovorio je Danilo, uz onaj njegov smešak koji je umeo da nervira
svojom samouverenošću. – Oborili smo mu lokalne izbore. To je početak kraja.
Možda nehotice, ali zazvučalo je kao izazov. Ili prebacivanje.
Frenki se zasmejao, neprirodnim smehom. Zvučao je kao šakal.
– Kog kraja, Danilo? Iskreno veruješ? Posle ove sramne, brzometne, podle smene
Đinđića, dok nam još ni zima sa mitinga nije iz kostiju iščilela? I to uz pomoć glasova
istih onih zbog kojih smo i protiv kojih smo proveli tri meseca na ulici, na snegu i
mrazu? Obaraju Zorana sa Slobinim i Šešeljevim poslanicima. Pa, gde to ima?! Kakva,
bre, opozicija, kakvi bakrači? Ovde svako gleda samo da zagrabi što veći deo kolača. Iz
Miloševićevih ruku? Why not? Niko nije gadljiv. Jedan je život, burazeru, drpaj vlast,
pare, kvote, ubaci se u šverc benzina, duvana, ufuraj se sa Slobicom u dil, parice u
džakče, pa na Kipar ili u Švicu, obezbedi se, kraljevski, kupuj kuće po Dedinju, sredi da ti
kum dobije stan, bratanica trafikicu ili butik, pa da je Bog vidi, krljaj po ovom što je
preostalo, omasti prste i brke dok još ima i može se. O kojoj opoziciji mi pričamo?
Pripalio je, čini mi se, stotu cigaretu, te noći:
– Đinđić im je održao govor kao Sokrat. I šta? Smejali su mu se, bahato,
pobednički, u brk. Neću to više da gledam. Pazi, sedam punih godina, od kad se vratio u
zemlju, iz usta ga poganih ne vade. Tolika količina mržnje, toliko satanizovanje jednog
čoveka, toliko uporno, sistematsko utuvljivanje u glavu narodu da je Đinđić, jebeš i
Ameriku i Vatikan i intergalaktičku zaveru protiv Srbije, sve to stoji, sve to igra neku
ulogu, i Mesec u konjunkciji s Marsom, i to ima veze, sve se urotilo protiv nas, ali, ali...
sve na stranu, možemo se mi nositi s celom planetom, Bog je uz Srbe, no problemos, ali
taj Đinđić, e, u tom grmu leži pravi zec, on je kriv. Za rat, za sankcije, za Jezdu, Dafinu,
kriv je što nestane vode u avgustu, i što pada kiša u oktobru, sve je on to izazvao,
dozvao, sredio da nam se desi, on nas mrzi, on ima natprirodnu moć, jeste mu stranka
minorna, ali kriv je za sve, špijunčina nemačka, potuljena, prodana duša, da njega nije,
sve bi procvetalo.
Upiljio se u Danila i izgovorio, tačno ovo, odlično pamtim:
Crowarez
83
Bosnaunited
– Još fali da mu daju kukutu da ispije. Dobrovoljno. Valjda bi se, onda, smirili.
Konačno.
Ježim se kad se setim tih reči.
Proročkih.
– Ne vidim više smisao. Ne vidim ga. Ovo sa Zoranom me je dotuklo. Iskreno,
mislim da bi i njemu bilo najbolje da se pokupi i ode negde, da živi kao uvažen gospodin
čovek. Profesor. I ne samo on. Svi koji misle drugačije, a nema nas mnogo, svi treba da se
iselimo. Odjednom. Kolektivno. Evo im, nek se šire, nek bahanališu, nek nema više
ludaka koji tu nešto čačkaju, buškaju na sitno, kvare im koncepciju, kvare im lepotu
življenja, da se mi sklonimo, pa, eto im, brate, široko im polje...
– Ja nikud ne idem. Ima da završimo posao, potpisujem ti. Ove godine, dogodine,
videćeš. Pesak je iscurio, još par zrna, i kraj je. Završićemo.
Frenki je zurio u njega. Dugo.
– Nećemo, kume – reče, odjednom potpuno trezan, odjednom drugačiji, kao da
mu je neka viša sila došapnula istinu, neopozivu, nama skrivenu – Nećemo. Rak je
metastazirao, nema neobolelog dela, trebalo bi sve odstraniti. A to je nemoguće. Duboko
je to otišlo, u svaku poru. Nema pomoći.
– E, sad si, nadam se, završio – rekla je Vida. -'Ajde da pokušamo da odspavamo
nekoliko sati. Modar si kao da te je poplava izbacila.
– Neću da spavam – odgovorio je odlučno.
Danilo je ustao:
– Da napravimo krug po kraju – rekao je.
Ćutke su izašli iz sobe.
Šta su, na rastanku, pričali Kastor i Polideuk?
I sa koliko se bola raspolutila ta skoro blizanačka vezanost?
Bespotrebno je da ovoliko rastežem o rastanku sa Frenkijem. Kao da si ti to
zaboravila.
Ali ne mogu da se oslobodim utiska one noći. Sada znam kako se osećao. Mislimo
da razumemo kroz šta prolazi neko, koga volimo, kad pati. To je zabluda. Sve
uživljavanje ili saosećanje ovog sveta ne može da se meri sa autentičnim bolom. U
Frenkijevom, a sada i mom slučaju, to je bol pomešan sa užasnim, nemerljivim, gušećim
besom i frustracijom.
Crowarez
84
Bosnaunited
Crowarez
85
Bosnaunited
30
Crowarez
86
Bosnaunited
31
Uprkos njenim očekivanjima, Goran je nije odmah pozvao. Bila je mirna. Štaviše,
bila je izuzetno raspoložena tih dana.
Javio se dok je čitala u krevetu. Nekako, znala je da je to on. Imala je vremena da
stiša srce, puštajući da se telefon tri puta oglasi, pre nego što je podigla slušalicu.
– Jovana?
– Da?
– Goran je. Hteo sam da ti nešto predložim. To jest, da te odvedem na jedno
mesto.
Uspravila se.
– Šta bi s našim dogovorom? – upita. – Mislila sam da smo se razumeli.
– Razumeli smo se.
– Pa?
– Pa, smislio sam nešto specijalno za tebe.
– U ponoć?
– Nije ponoć, već pola jedanaest.
– Ne mogu.
– Ili nećeš?
– Neću – odgovorila je gotovo tužno. – Rekla sam ti već da mi ne možemo da se
družimo.
– Jesi, i slažem se.
Jovana se zbuni:
– Izvini, a šta, onda, znači ovaj poziv?
– Izuzetak. Učini mi. Samo ovaj, jedan jedini put. Nemoj da mi upropastiš
iznenađenje.
Ona se premišljala.
– Dobro – rekla je posle duge pauze.
– Na ćošku sam, kod tebe. Čekam te.
– Kom ćošku? – upita iznenađeno, pritrčavši, sa slušalicom u ruci, ka prozoru.
Sneg je vejao, gust; nije mogla da vidi dalje od prve ulične svetiljke.
– Kod kafića.
– Ali, ja sam u pidžami.
– Obuci trenerku, šta bilo, i požuri. Nigde ne izlazimo, ne opterećuj se
garderobom – rekao je i spustio slušalicu.
Kola su bila zagrejana; iz uređaja je treštao Džonijev glas.
Utišao je kad je ušla.
– Da se prekrstim – reče on dočekujući je sa širokim osmehom koji mu je ozario
lice.
Stvarno se prekrstio. Nevešto.
– Ne budi teatralan, ne ide uz tebe.
Crowarez
87
Bosnaunited
Crowarez
88
Bosnaunited
– Gorane!
– Gledao sam ga. Dva puta. Bilo je čisto ludilo.
– Blago tebi.
– Imaš u pregratku sve njegove albume. Sve. Samo biraj. Znam da ga obožavaš.
– Znaš?
– Da, rekla mi jedna ptičica.
– Baš si se temeljno pripremio.
– Nisam, veruj mi. U trenutku ludila, hrabrosti, rekoh, pozvaću je, nek me ispali,
bar ću probati... Hteo sam, bar desetinu puta. Pa, onda kažem, daj, čoveče, iskulirala te je,
ne budi kreten.
Jovani je tako toplo oko srca, da joj se čini da će vrelina izbiti spolja, da će
progoreti džemper.
– Bio sam u gradu, neka ekipa užas Božiji, dosađujem se, pitam se koji ću ja
krasni s njima, kroz prozor vidim kako divno pada sneg i pomislim, sad. Sad ću. Đipim,
da sebi ne dam vremena da se predomislim, sednem u auto, dođem na Vračar i okrenem
te. Ovo je ambijent za ledenu princezu, rekoh sebi. Idem po nju da je vodim... – zastao je.
Više nije mogla da izdrži:
– Stvarno, kuda idemo?
– Na kraj sveta.
– Ozbiljno te pitam.
– Najozbiljnije ti odgovaram.
Gleda ga ispod oka.
– Jesi gledala „Bogovi su pali na teme”?
– Aha.
– Znaš da se onaj mali Bušmanin uputio da pronađe tačku gde svet prestaje,
uspeo da je nađe, i bacio flašu koka-kole s mesta koje je za njega predstavljalo kraj sveta.
– Metafora, znači?
– Ne, u pitanju je nešto krajnje realno. Samo polako, videćeš.
Već su prošli Novi Beograd i jurili ka aerodromu. Jovana se osvrnu, u nedoumici:
– Neću dalje, ako mi ne kažeš kuda ćemo.
Zastao je, ukraj, uključivši četiri migavca.
– Na jedno mesto, na kraju sveta – ponovio je.
– Figurativno ili stvarno, koliko je to daleko?
– Zavisi.
– Od čega?
– Od tvoje mašte.
Ona zagladi kosu.
– Bolje da se vratimo.
– Nemaš poverenja u mene, je l' to?
– Pa, ja te skoro ni ne poznajem.
– Mislim da me poznaješ. Ili sam sanjao onu noć?
Razmišljala je, grickajući usnu.
Crowarez
89
Bosnaunited
Crowarez
90
Bosnaunited
– Zvonik. Ovamo...
– ...levo – dodade on.
– Da. Kao u onim kič staklenim kuglama, crkva i pahulje.
– Manastir Kovilj – reče Goran. – Kad u stvarnosti, u prirodi, vidimo tako nešto
prelepo... ono, zalazak sunca, pa nebo sve u bojama, ili crkva i sneg koji pada, onda to
nije kič. A staklena kugla sa crkvicom jeste. Zašto?
– Zato što je prirodno lepo neposredno. Priroda je dejstvo, a umetnička tvorevina
je delo, dakle nešto posredovano, u duhu rođeno, u duhu, svesti koja mora pronaći
adekvatnu formu – izrecitovala je.
Goran je odmeri, načas odvojivši oči s puta:
– A ne znaš na kojoj reci je Ada Ciganlija?
– Ne.
– I treba da ti, kao, verujem.
– Da.
– Dobro. Pristajem da ti noćas sve verujem.
– Kič izjava.
– Nije. Ili, kako bi ti rekla, ovo je prirodno dejstvo, pa zato nije. Ako bismo,
međutim, to pročitali, kao repliku u nekom romanu... onda jeste. Je l' tako?
– Brzo učiš.
– Imam dobru profesorku.
Ne skidajući pogleda s puta, reče:
– Zapali mi jednu, molim te.
Mogao je zapaliti sam. Već je popušio dosta cigareta. Hteo je da mu je ona doda.
Kad su im se prsti dodirnuli, Jovani se to učinilo većim stepenom intimnosti nego da su
se poljubili.
– Pazi sad, skrenuću na loš deo puta. Malo ćemo se istruckati.
Usporio je. Kola su zapadala u jame prekrivene snegom.
– Nećemo se zaglaviti – reče on s pouzdanjem. Nepokolebljivo je menjao brzine.
Auto je poskakivao, pa propadao u meke nanose.
– Pa, sad, krenuli smo pod rizikom, ne bi bilo fer da kukamo ako stanemo.
– Volim što imaš petlju. Pravi muški odgovor.
– To je kompliment?
– Nego šta. Muški stav kod tako nežne devojke. Smrtonosna kombinacija.
– Nisam sigurna. Ne pali to mnogo. Posebno na Balkanu. Ovde je najbolje, ako si
žensko, da trepćeš i ćutiš.
– Toga mi je preko glave.
– Treptačica?
– Aha.
– Meni baš izgledaš kao tip za takve.
– Izgled često vara. Je l' tako?
Tema je postala suviše delikatna. Jovana ućuta.
Naišli su na jednu uzvišicu; spuštajući se, pod niskim gasom, Goran skrenu malo
Crowarez
91
Bosnaunited
udesno.
Dole, kraj reke, nalazila se stara, velika kuća. Neosvetljena. Očigledno prazna.
Zaustavio je auto. Ugasio motor i svetla.
– To je to – reče pun ponosa.
Sneg ih je neštedimice zasipao.
– To je to? – ponovi ona upitno.
Već je zaboravila kud su i zašto krenuli.
– Kafana „Na kraju sveta” – rekao je teatralno pokazujući na kuću. – Stvarno se
tako zove. Nažalost, sada ne radi. Razočarana si?
– Ne.
Otvorila je prozor, isturila glavu i žmureći okrenula lice k nebu. Prijao joj je dodir
hladnih iglica po licu. Mirisalo je na sneg i na reku. Bilo je tiho, da se čulo kako se
pahulje, šuškajući, sležu po kolima.
– Kao u bajci – reče ona.
– Rekao sam ti da kraj sveta zavisi od tvoje mašte.
– Dopada mi se.
– Je l' je odvratno koliko je lepo?
– Skoro da jeste.
Povukao je ivicu njenog kaputa i ogrnuo joj rame:
– Da ti ispričam nešto. Tebi mogu.
Jovana zatvori prozor. Stresla je pahulje s kose i iskrenula se k njemu. Dok je
govorio, nehotice sve tiše, neprimetno su se naginjali jedno ka drugom; skoro su se
dodirivali licima, u tami.
– U manastiru Kovilj ima jedan monah, vladika, ne razumem se ja u te činove,
uglavnom sprovodi nekakvu rehabilitaciju za narkomane. Kao, rad, slikanje, duhovnost,
razgovori, šta ja znam... kažu da je terapija uspešna. Proletos sam došao da obiđem
jednog ortaka, jednog od retkih s kim održavam gimnazijsko prijateljstvo. Kad sam
pošao, kaže mi, svrati dole, na Dunavu ima kafančina, baš kafančina, ali je klopa super,
probaj. Stvarno, odem. Bilo je toplo, moglo se sedeti napolju. Troje gostiju i ja. Gazdarica,
mrtva hladna kaže, sad će Mile, valjda njen muž, da upeca, pa ćemo vam nešto spremiti.
Ne znam da l' se zeza, ali svejedno mi je, Dunav mi takoreći teče pored nogu, sunce
blago, još nema komaraca, onako, kad se potrefi perfektan trenutak. Donese mi, ubrzo,
bez pitanja, riblju čorbu u plehanom tanjiru i komadešku, s dva prsta debelu, sečenu
preko cele dužine domaćeg, okruglog hleba. Čorbe ima, porcijaš stiže, kaže mi. Kad,
pitam, onako, da vidim je l' su namerili da na meni isprobaju neki lokalni štos. Šta ja
znam, odgovori mi, i gleda ka Dunavu, k'o da se nešto s njim domunđava, možda za sat, a
možda i pre. Dobro, kažem, i navalim. Čorba ljuta, korica hleba hrskava, a sredina kao
kolač, kao štrudla, slatka, prste da pojedeš. Završim, omažem tanjir, veruj mi, to nisam
radio od detinjstva, vidim nema dotičnog Mileta, krenem niz obalu, do prvog dokića,
daščanog, s idejom da se brzo vratim. Tišina, reka tek struji, ni jednog talasa. Zagledam
se i ubrzo osetim neki neverovatan mir. Smirenje. Kao da me je neko ispumpao. Ono,
prosuo me u reku i skroz sam prazan. Znaš izreku – mir Božiji. To sam osetio. Majke mi.
Dan klizi, prijatno, milujuće, više ne znam zašto sam tu, ali i ne želim da znam, ne treba
mi nijedan odgovor, samo da blenem u Dunav, u insekte koji dokače površinu vode pa se
naprave kružići okolo. Šta je bilo dalje ne znam ni danas, tek, kad sam se osvrnuo, skoro
Crowarez
92
Bosnaunited
da je pala noć. Pomislio sam da sam zadremao. Ne, nisam, sedim kao i pre, nije mi pala
glava, nisam se nakrivio, prosto, vreme je negde otišlo, mimo mene. Šta bi, pitao sam se.
Krenem nazad za Beograd, a glava mi šuplja, spava mi se, nenormalno. Stanem usput,
popijem dupli espreso, ma ništa, čoveče, kapci padaju, ne od obične pospanosti, nego od
tog mira, neverovatnog, u meni. Dođem kući, bukvalno se sručim u krevet i probudim se
posle deset sati sna. Onda sam shvatio da ima nečeg, ovde. Ali, nisam hteo da iskušavam
čaroliju, možda se to događa tako, bup, s neba, jednom u životu. Noćas pomislim da bi
bilo super da s tobom ponovim.
– I, je l' deluje?
– A na tebe?
– Da. I tvoja priča, i mesto.
– Onda je misija uspešno okončana – reče on.
Startovao je motor, izašao napolje, zagazivši preko članaka u sneg, i očistio
vetrobran i zadnje staklo.
Malo je manevrisao, uspeo da vešto okrene kola i zaputili su se nazad.
Da li se na njih, stvarno, spustio nebeski mir, ili je u pitanju bilo nešto drugo, tek
nisu imali potrebe da razgovaraju. Srećno su izbili na put ka Beogradu. Sneg je
nesmanjenom snagom vejao, Goran je vozio sigurno, nijednom ne skrenuvši pogled k
njoj.
Tek kad su se uparkirali pred Jovaninom zgradom, rekao je:
– Hvala ti.
Rekao je, još:
– Neću te zadržavati ni sekund. Znam da su to mučne situacije, ono, šta reći, kako
se rastati. Ništa, samo izađi i lepo spavaj.
– Iznenadio si me, potpuno. Nisam očekivala ovako nešto od tebe.
– Najlepši kompliment koji sam ikad dobio.
– Iskren.
– Znam. Ćao, Jovana.
Crowarez
93
Bosnaunited
Crowarez
94
Bosnaunited
onog posle toga. Sedela je u kući, kao privezana za telefon. Ali, on nije zvao.
Pisala je diplomski, čitala i radila do pred zoru, samo da bi utišala sat koji je, u
njenoj glavi, glasno i precizno odbrojavao minute koji su prošli od njihovog poslednjeg
razgovora. Na fakultet je odlazila sa uverenjem da je on, sigurno, odnekud krišom
posmatra. Platoom ispred Filozofskog prolazila je naročito uzdignute glave, uverena da
će Goran izrežirati slučajni susret. Bila je uvežbala kako će da zastane i
veselo-iznenađeno kaže:
– Otkud ti?
Od njega, međutim, nije bilo ni traga. Nekoliko obazrivih pokušaja da od Mire
nešto sazna o njemu, završilo se neuspehom.
– Nisam ga videla, ne pamtim – rekla je. – Kao da je ispario.
Crowarez
95
Bosnaunited
32
April je doneo kiše. Hladne, dosadne kiše, dobrodošle kao opravdanje Jovani za
depresiju u koju je potonula. Pokušala je da Mirjani i Nemanji ispriča šta joj se desilo. Od
četrnaeste godine, kada su se našli zajedno u prvom razredu gimnazije (gorko iskustvo
iz osnovne škole Jovanu je učinilo više nego opreznom prema novoj sredini; tek kad se,
nakon brojnih, izokolnih proba uverila u iskrenost Nemanjine i Mirine prijateljske
naklonosti, prihvatila ih je, željno, jednom za svagda), njih troje su delili sve. Bili u stanju
da međusobno pretresu, do detalja, i najljuće poniženje koje bi doživeli. Znali su da sve
ostaje zakopano u „krugu trojke”, kako su sebe zvali. Među njima ništa nije bilo blam,
sem neiskrenosti. Ali, nešto ju je sprečavalo da im se otvori. Nosila se sa sobom sama.
Posle desetak dana apatije, odlučila je da napravi temeljno spremanje stana.
Prkoseći kiši koja se sipljivo cedila iz sivog neba, složila je zimsku i izvadila letnju
garderobu. Odnela je kapute i jakne na hemijsko čišćenje. Upakovala je čizme i duboke
cipele i zamenila ih baletankama, sandalama i papučama. Sredila je kuhinju, pobacavši
kutije sa čajevima i vitaminima kojima je istekao rok, okrnjenu činiju, staru cediljku za
sok i dve islužene varjače. Oprala je svaku teglicu sa začinima i vratila je na oribane
police. Otopila led i prebrisala frižider. Napravila novi raspored sitnica u kupatilu.
Usisavala je knjige, preslagala silne papire, tatine, Danilove i svoje. Ranije je znala da
zastane usred posla i čitavo popodne provede nad Danilovim beležnicama. Ili u
razgledanju starih slika. U prevrtanju long-plej ploča, koje je Danilo držao u dve velike
kutije, u uglu sobe. Sada je radila kao mašina; bez zastajanja, uklanjala je i bacala
nemilice svoje beleške, stare rokovnike, magazine, olovke, istrošene hemijske i markere;
bez zagledanja i naročite provere, ubacivala ih je u ogromnu kesu koju je vukla za
sobom kroz stan. Ne zastajući, sve dok predveče ne bi pala od umora, čistila je iz sebe
razočarenje. Skoro da je nestalo i težine koja ju je pritiskala. Moglo bi se reći da se
smirila. Naterala se da telefon posmatra kao običan aparat, ne više kao neprijatelja i
mučitelja. U dugim razgovorima sa sobom došla je do zaključka da ju je sam Bog spasao
da izbegne veliku opasnost. Činilo joj se da je uspela da odskoči sa ivice provalije.
Nekažnjeno.
Danilo je umeo da kaže kako ono što ne može da se imenuje, ne postoji. Niko nije
mogao znati za Goranove i njene razgovore. Sve što je stajalo iza, Jovana je, odbijanjem
da mu da ime, odgurnula u nepostojanje. Ničega tu nije bilo. Ničega, ponavljala je dok je
žustro pajala ćoškove visokih tavanica i iznosila kese sa dubretom.
Kada je završila sa onim što je samo ona mogla dovesti u red, pozvala je
tetka-Polku, koja je oprala prozore, drvenariju i tepihe. Zajedno su izmicale komade
nameštaja, da bi usisivač dopro do svakog kutka, poskidale zavese i vratile ih, oprane i
mirišljave, na garnišne.
Napokon, kuća je odisala apsolutnom čistoćom. Jovana je osetila nov polet u sebi;
kao da je bacanjem sveg starog i nepotrebnog napravila prostora da prodiše.
U maju, proleće se ustalilo. Blago, utešno, sa svojim nežnim, ranjivim zelenilom i
prijatnim večerima, unelo je u Jovanu melanholični spokoj. Dešavalo se da u njoj iskrsne
njegovo ime. Samo tako: Goran. Pre nego što bi uspela da zgazi dalju misao, osetila bi
hladni dodir na srcu. Sasvim kratak. Kao da ga je okrznulo krilo noćne ptice, u brzom
letu.
Crowarez
96
Bosnaunited
33
Jovana je uparkirala svoj obožavani, teget „fijat punto”, nasleđen od Danila pre
godinu dana.
Goran se stvorio ispred nje, dok je zaključavala kola.
– Zdravo, Jovana – rekao je.
Bledožuta polo majica, svetloplave farmerke i malo ispijeno lice. Ili tek osenčeno
bradom. Nije mogla tačno da razabere u pepeljastom sumraku. Bilo je pola osam, a
ulična rasveta još neupaljena. Svejedno, izgledao je božanstveno.
Sigurno se nije obreo u Topolskoj slučajno. Znači, došao je zbog nje. To ju je
učinilo sigurnijom. Mnogo sigurnijom i pribranijom nego da su nehotice naleteli jedno
na drugo.
– Zdravo – uzvratila je.
Ništa više. Gledala ga je, ponosna na sebe zbog svoje smirenosti. Čekala je da on
prvi kaže nešto.
– Morao sam da te vidim. Načisto sam pukao bez tebe – rekao je ne okolišeći.
Nije se nadala tako direktnoj izjavi. Pomislila je da će se upustiti u nategnuto
ćaskanje, kako si, šta radiš. Ovo nije očekivala.
– I nema šanse da me prođe. Hteo sam da te više ne gnjavim. Ali, ne vredi. Ne
vredi – ponovi. – Ne mogu da izdržim. A, stvarno sam se trudio. Svojski.
Jovana ne progovara. Srušio je njen zid jednim potezom. Naslanja se na haubu
kola, odjednom onemoćala.
– Razmišljao sam neprestano o tebi. O tebi i meni. Ja, stvarno, nemam ništa
spektakularno da ti pružim. U onim našim razgovorima, ti si meni pružila... ne znam...
vrhunsko uživanje. Obogatila si me. Oplemenila.
– Pa, hvala ti.
Zbunjena njegovim nastupom šarala je vrhom patike po trotoaru.
– Bilo je užasno glupo ono što sam ti rekao. Povredilo me je, jako, što nisi htela da
izađemo. I tako sam izgubio i onaj delić koji si pristala da mi daš.
– Preteruješ. Postaje mi neugodno.
Nervozno je zavrtala neposlušnu kosu za uvo.
– Veruj mi da ne preterujem. Samo što nisam... ne znam, zastaju mi reči u grlu. Je
l' ti se desilo nekad – obrati joj se jako prisnim tonom, govoreći brzo, sad bez
zbunjenosti, kao da se sašaptavaju na času, u poslednjoj klupi – da smisliš šta treba
nekom da kažeš, da to sve lepo složiš i da ti deluje jako logično, a onda, kad progovoriš,
rečenice se odvaljuju iz tebe i ti ih slušaš, kao da govori neko drugi, i ne možeš da
veruješ kako su bezvezne i smušene.
Ovaj čovek je stvarno znao da pritisne neki prekidač, smešten duboko u njoj.
– Desilo mi se.
– E, sad se tako osećam. Svejedno, reći ću do kraja. Bilo bi mi nepodnošljivo da,
kao, ne govorim s tobom. Mislim, da tebi ili meni bude neprijatno ako se sretnemo.
Negde. Da mogu da te pozovem. Ponekad. Želeo bih da ne prekidaš svaki kontakt sa
mnom.
Crowarez
97
Bosnaunited
Crowarez
98
Bosnaunited
– Ili jeste?
– Nije – kaže tiho.
Zurio je u nju, sa nevericom, pa rukama žestoko protrljao lice, dva-tri puta.
– Uh, čoveče – reče.
Nije se pretvarao; bio je vidno uzbuđen.
– Kao da me je neko udario pesnicom u stomak i ispumpao mi sav vazduh.
– Ali, da među nama bude... čisto – dodala je.
– Biće čisto, Jovana. Rekao sam ti. Uostalom, ne bih se više ni usudio da...
pokušam da te zavedem. Ne, to je ružna reč. Koliko sam ja potonuo, čoveče, da više ne
umem ni da se izražavam... Hteo sam reći, ne bih se usudio da ti priđem kao muškarac.
Eto. Je l' mi veruješ?
– Da.
Shvatala je, jasno, da govore smešne, neverovatne stvari. Uprkos tome, htela je da
veruje.
– Credo, quia absurdum. Verujem, jer je apsurdno, rekao je Toma Akvinski. Veliki
hrišćanski apologeta.
– Veruješ mi, znači?
– Da.
Okrenuo je glavu, protrljao oči.
– Mislim, ovo mi se nije desilo sto godina. Pošle su mi suze. Valjda od olakšanja. I
pri tom se ne osećam kao slabić. Pička, da izviniš. Mogao sam sakriti, ali neću. Ništa neću
da krijem. Bezuslovno kapituliram pred tobom.
Jovana ne oseća slast pobede već, ponovo, hladni dodir na srcu. Kratak. Kao da ga
je okrznulo krilo noćne, tamne ptice, u brzom letu.
– Ne mogu ti opisati koliko sam se smirio – kaže Goran.
Ona ima tužan, zamišljen izraz.
– Šta ti je? – pita je on.
– Ništa.
– Kaži mi, molim te.
– Nešto mi je što se ne da objasniti.
– Čak ni ti?
– Čak ni ja.
Osetio je da treba da se povuče.
– Bolje da nešto ne tresnem i pokvarim... Sačekaj samo trenutak, da ti nešto
donesem.
Brzo se udaljio ka svojim kolima i vratio se sa knjigom u ruci. Nije bila
upakovana; preko korica je bila zavezana crvena, svilena traka.
Bila je to Vitmenova zbirka pesama „Vlati trave”. Uzela je, skoro se zagrcnuvši od
iznenađenja.
– Mnogo si me obradovao.
– Zahvaljujuči tebi, pročitao sam. Ali jednu, stotinu puta. Uveče, umesto
razgovora s tobom, kao neki svoj ritual.
– Koju?
Crowarez
99
Bosnaunited
Crowarez
100
Bosnaunited
34
Svakog jutra dolazio je po nju oko deset. Odlazili su na Kalenić da ona obavi
kupovinu.
U šali je blago protestovao:
– Pratim je po pijaci. Šta sam dočekao. Da mi pijaca postane najbolji provod.
– Ispaštaš prethodne grehe. Ćuti i trpi.
– Dobro, je l' moram da ih ispaštam baš na Kaleniću?
– Tako ti je zapalo.
Satima su obilazili tezge. Najpre bi kupili šta treba, a onda odlazili u donji deo, ka
Njegoševoj ulici, gde bi stupali u tobože ozbiljne pregovore s prodavcima starih knjiga,
satova, tabakera, olinjalih tepiha, vezenih stolnjaka i rasparenih servisa za ručavanje.
– Šta misliš o ovom lusteru za dnevnu sobu, draaaaagi? – pitala bi ga Jovana,
opipavajući staklene „suze” koje su visile sa obruča.
– Krasno – rekao bi Goran. – Uklapa nam se s mebl-štofom na ruže.
– Češki kristal – ubacio bi prodavac, zagrejan izglednim pazarom. – S početka
veka.
– Da, da, vidi se, nema tu šta – klimao je glavom Goran.
Onda bi odšetali do druge tezge, gde bi Jovana isprobavala na desetine pari
naočara za sunce, birajući najluđe među njima.
– Dodajte mi one „zunzarke” – rekla bi, i ponosno natakla ogromne, okrugle
naočare s belim plastičnim okvirom i tamnim, refleksnim staklima.
– Super ti stoje – rekao bi Goran. – Nekako ti otvaraju oči.
– Misliš? – Merkala bi kritički svoj odraz u ogledalu, kao da se stvarno premišlja.
Prodavačica bi znatiželjno odmeravala taj čudan par – mršavicu u haljini na
bretele, s visoko podignutom kosom, u nanulama ili ravnim sandalama, nenašminkanu,
detinjastu, i Gorana, prikladno obučenog za posao, oštrog, upadljivog lica izbrijanog do
pod kožu, sveg doteranog, s kesama u rukama.
– Tako si bezobrazno mladolika da izgledam kao neko matoro čičište uz tebe –
vajkao se.
– Nisam mladolika, već mlada – dobacivala mu je preko ramena, pobednički
cakarajući svojim sandalama po uglačanim pločama.
– I bezobrazno mladolika. Tako da od tvoje dvadeset četiri slobodno možeš
oduzeti deset. Što znači da izlazim s detetom od četrnaest.
Crowarez
101
Bosnaunited
Crowarez
102
Bosnaunited
35
Crowarez
103
Bosnaunited
Crowarez
104
Bosnaunited
Crowarez
105
Bosnaunited
36
Crowarez
106
Bosnaunited
Crowarez
107
Bosnaunited
Crowarez
108
Bosnaunited
37
I Goran se prevrtao, bez sna. Stotinu puta je ponavljao u svesti svaku scenu sa
Jovanom. Želeo ju je osam meseci, od one noći kada ju je posmatrao kako igra. U
mislima, povezivao ju je s violončelom – ista uzbudljiva krivina kojom njen struk prelazi
u oblinu kukova, kao prenet sa instrumenta dubokog, naglašeno senzualnog, punog,
tamnog zvuka, od koga prijatni žmarci počinju da gmižu od središta pupka, preko kičme,
ka potiljku, od koga se, doslovno, diže kosa na glavi. Jovana je bila taj zvuk; od nje se
moglo poludeti. On jeste bio lud za njom; taj čovek koji je mogao šetati svaku lepoticu
Beograda, bio je lud za Jovaninim nežnim telom, za njenim izraženim, tananim, lomnim
strukom, za kolenima, krhkim ramenima i gležnjevima. Samo pogled na njih mogao je da
mu pomuti razum. Zašto je, onda, noćas sve ispalo tako obično; smušeno, čak?
Nervozno je ustao i odšetao do kuhinje. Nasuo je sebi piće i zapalio cigaretu.
Osam meseci suzdržavanja nije urodilo nekakvim mističnim transom. Goranu se
na licu pojavi podsmešljiva grimasa, nalik osmehu. Voleo bi da sada popriča sa Stivom.
Stevan Ilić. Kakav lik. Jedan od onih koji se rode kao čudaci. Jedan od retkih s kim je
Goran održavao vezu još od osnovne škole. Tokom treće godine gimnazije Stevan, zvani
Stiv, do guše se zaglibio u ezoterije raznih vrsta. Bavio se jogom i meditacijom.
Proučavao je, temeljno, astrologiju, čitanje tarot-karata, numerologiju i svetlosni spektar
aura. Redovno je duvao. Ništa više od toga. Pivo i marihuana bili su mu jedini stimulansi
koji su mu pomagali da pronikne u tajne ljudskih sudbina. Devojke iz gimnazije bile su
opčinjene njime. Osoben, mračan, čak zastrašujuće strog, izašao je na glas kao
nepogrešivi tumač budućnosti. Seanse u njegovoj sobi, gde su prozori uvek bili zastrti
teškim zavesama, sa upaljenim mirisnim štapićima i indijskom muzikom koja je dopirala
iz zvučnika, zakazivale su se nedeljama unapred. I nije primao svakog. Odatle su devojke
izlazile sluđene i uglavnom nisu govorile o onome što su tamo čule. Ipak, glas o tačnosti
njegovih predviđanja širio se Beogradom. Stiv je zanemario studije psihologije. Počeo je
da se izdržava od svog rada novobeogradske Pitije u muškom obličju. Živeo je sam, sa
svojim crnim mačorom. Goran je povremeno odlazio da se vide. Stiv bi ga dočekao u
svom izlizanom, udobnom kaftanu. Utonuli bi u jastuke, duvali, i vodili apsolutno
otkačene razgovore. Gorana je Stiv nekako smirivao. Zatvoren u svoj svet simbola i.
magije, delovao je autentično; otkačen od realnosti koja ga više nije ni interesovala.
Krajem devedesetih, u poplavi vidovnjaka koji su imali redovne termine na
televiziji, Stevan je izgubio dobar deo klijentele. Stan je delovao zapušteno, a on
ravnodušan prema svojoj budućnosti.
– Šta ćeš, Goksi – govorio je tromo – sjebao me je mali ekran TV prijemnika.
Sofisticirani magovi više nemaju prođu. Puk'o sam, burazeru. Ma, boli me briga. Za 'leba
imam. Spavam do podne, ustanem, nagutam se bensića, valjaju ih na buvljaku uz
„elema-bonda”, krnem četir'-pet komada, zavisi od gramaže, zalijem ih pivom i jebe mi
se za sve.
Lenjo bi se podbočio na ofucano jastuče, duboko uvukao dim iz debelog džointa i
zadržao ga u plućima, naizgled odsutno slušajući Gorana. Onda bi, posle dužeg vremena,
napola podigao kapke i rekao:
– Vidi, to sa tom malom...
Goran mu je pričao o Jovani. Ponekad, kad bi se rastao s njom, svraćao bi do
Stevana. Ovaj nikad nije spavao. Bar je tako izgledalo. Otvarao bi mu uvek obučen u isti
Crowarez
109
Bosnaunited
Crowarez
110
Bosnaunited
Trećeg jula, dok su ispijali prvu kafu kod nje u kraju, rekao je:
– Pozivam te na večeru. Ne boj se, idemo na potpuno neprovaljeno mesto. Nikog
poznatog. Ali, voleo bih da se maksimalno skockaš.
– Opet neka tajna?
– Treba da proslavimo tvoj diplomski. Nas dvoje.
Crowarez
111
Bosnaunited
Crowarez
112
Bosnaunited
Kako je tada među njima bilo lagano. Kako se dobro osećala. Bila je srećna.
Prokockano, uništeno, pomislila je. Nikad više.
Pored njih su protrčala dva psa, u živahnoj igri. Prošao je zagrljeni par. Zatim
jedan užurbani čovek, sa povećom torbom u ruci. Njih dvoje se nisu ni pomerili.
Jovana je gledala u njegova povijena leđa. Osetila je napad mučnine. Žestok.
Trebalo je izgovoriti nešto kao zbogom i razići se.
Goran je preduhitri:
– Tajming je potpuno pogrešan, ali ne želim da odeš, a da ne znaš...
Uzeo ju je za ruku. Pažljivo, tek vrhove njenih prstiju koji su bili ledeni.
– Volim te, Jovana. To sam rekao davno, Jasmini. Otada, nikome. I nije u pitanju
tek zaljubljenost ili prevelik izazov, mada ti to jesi... ili... bilo šta drugo. Imao sam puno
vremena da se preispitam.
Govorio je pogleda uprtog u njene prste, kao da se obraća njima:
– Volim te. U tome je problem. Moj, naravno – reče.
Koliko je puta zamišljala trenutak kad će joj te dve reči uputiti neko za kim
premire. Koliko puta joj se steglo u stomaku pri pomisli kako će to izgledati.
Iako je na izmaku dvadesetog veka bilo neprirodno očekivati da će se muškarac
na duže staze zadovoljiti rukoljubima, tajnim uzdasima i ponekim ukradenim dodirom,
iako je čak i neizlečiv idealista poput nje morao priznati da je namerno ispuštena,
naparfemisana maramica sa izvezenim monogramom, koju treba da podigne kavaljer,
odavno prevaziđena kao sredstvo suzdržanog, stidljivog koketiranja kojim se ohrabruje
udvaranje, ipak se nadala da će, posle dužih muka na koje će staviti svog izabranika
(stostruko će mu nadoknaditi njegovu upornost, ali prvo ga mora iskušati, izmrcvariti ga
kušanjem, baš kao Grušenjka Mitju), trenutak njegovog izjašnjavanja izgledati uzvišeno,
Crowarez
113
Bosnaunited
Crowarez
114
Bosnaunited
38
Nisu stigli ništa da misle, nisu ništa očekivali. Mogli su izgubiti jedno drugo;
skoro da jesu. Njihova tela su odgovorila na opasnost spontano, instinktivno, svojim
jezikom.
Osvestili su se mokri i zadihani u zagušljivoj sobi, na podu. Spuštali su se polako,
kao da silaze niz visoke merdevine koje lelujaju, okačene ni o šta, iz nekog sveta gde nije
bilo prostora, ni vremena, a gde se sve odvijalo bez napora, skoro bez njihovog učešća,
savršeno lako i savršeno dobro. Iako je prozor bio širom otvoren, jedva da su se mogli
dokopati vazduha. Grad je bio tih. Gotovo da nije bilo zvuka sa ulice. Ležali su nauznak,
jedno pored drugog, odjednom otežali, ponovo potčinjeni zakonu gravitacije.
Već je počelo da sviće kad ga je ispratila do vrata. Nebo je postalo prozračno;
mrak u sobi se razredio. Mogli su da se vide. Jovani su usne delovale podbulo, od suza i
poljubaca. Snažno ju je privuka ka sebi:
– Mogao bih poleteti – šapnuo joj je. Stevan Ilić je bio u pravu. Goranu iskrsnu
njegova slika pred očima – preklopljen kaftan, džoint u ruci, poluzatvorene oči.
Budaletina je, ipak, znala o čemu govori. Tantre, mantre i čakre. Nagomilana energija.
Suzdržavanje. I, onda, ludilo i big bang. Da, bila je njegova, na pravi način. Uporedio je,
munjevitom brzinom, svoja najrazuzdanija i najbestidnija iskustva sa ovim, noćas. Ni
prineti. Ovo, sa Jovanom, nije bio seks. Bilo je to prisvajanje celog sveta.
Crowarez
115
Bosnaunited
39
Crowarez
116
Bosnaunited
40
Crowarez
117
Bosnaunited
41
Jovana je imala osam godina. Vraćala se s časa engleskog. Autobus je bio pun, ali
ne krcat. Stajala je na zadnjoj platformi. Držala se za šipku, uz prozor, i posmatrala kako
grad promiče unazad, kada je osetila.
Bilo je toplo-pretoplo-vlažno-lepljivo, kože su gorele u slučajnom dodiru, pa joj
se učinilo čudnim kada se jedan muškarac počeo neprirodno pripijati o nju otpozadi.
Uporno i polako, prislanjao se sve više, dok je nije pritesnio toliko da nije imala mesta da
se pomeri. Ugledala je kako se dve ruke spuštaju na šipku, do njenih. Bio ju je obgrlio.
Malenu i mršavu, zaklonio ju je svojim telom od pogleda. Nešto, prislonjeno uz njena
leđa, počelo je da pulsira i da se mrda. Nelagoda se, namah, pretvori u panični strah.
Mislila je da joj se kosa digla na glavi. Mislila je da će neko to primetiti, da će neko
pokazati na nju prstom, da će se sve završiti uz smeh. Ali, niko je nije gledao. Niti je ona
mogla išta da vidi od njegovih ruku. Trljanje se nastavljalo, u istom ritmu, polako,
polako. Stajala je, oduzeta, dok je on valjao to nešto, levo-desno, desno-levo, ritmički po
njenim leđima; činilo joj se da na nju pritiska nekakvu životinju koja gmiže,
pokušavajući da se iskobelja iz stiska. Nagnuo se k njenom uhu i začula je tiho, tiho
mrmljanje „dobro je, dobro, a, dobro, a”, od čega joj se podigao stomak. „Dobro, a,
dobro”, šaptao je, mrdajući se sve žustrije. Htela je da zove u pomoć; otvorila je usta, ali
nije imala glasa. Počelo je da joj se mrači pred očima, kad je začula oštar povik:
– Šta to radiš, je li?!
Neka žena se spremala da siđe i, stojeći na stepenici kod zadnjih vrata, primetila
je neprirodnu scenu.
– M'rš, babo – reče čovek.
Bio se naglo odvojio od Jovane.
– Kome ti, marš? Šta se stiskaš uz dete, majmune – nastavljala je.
– Beži, matora, koji ti je – siktao je kroz zube, ne pokrećući usta.
– Barabo nijedna!
Ljudi su počeli da se osvrću.
Ispruživši ruku, žena privuče Jovanu k sebi.
Uto se autobus zaustavio na stanici.
– Hajde, dušo, siđi sa mnom – reče žena i izvuče je napolje. – Je l' ti dobro? –
pitala ju je.
Uz najbolju volju nije mogla da odgovori. Naslonila se na baštensku ogradu.
Povraćalo joj se. Kao kroz koprenu, videla je kako joj prilazi Danilo. Mislila je da joj se
priviđa, ali to je stvarno bio on. Išao je nekim poslom, preko parkića ka Kursulinoj, kad
je ugledao Jovanino prestrašeno lice, belu fleku na pozadini od tamnih, drvenih letvi.
Neku uznemirenu ženu kraj nje.
– Jovana, srce, je l' ti pozlilo, šta je? – pritrčao je.
Ona je jedva micala usnama:
– Jedan je čovek... – zamuckivala je. – Ja sam se pomerala, ali on se stalno
primicao i...
– On je šta, dušo? – pitao je. Glas mu je postao krt. Promukao na specifičan način.
Kao da se najeo zelenih dunja, pa mu je njihova oporost suzila glasne žice. Krajičkom
Crowarez
118
Bosnaunited
Crowarez
119
Bosnaunited
42
Načinila se neveštom.
– Svašta – reče. – Kakvo je to pitanje?
– Suvislo. Možda zaista treba da se najavim, da se ne bih sudario s nekim na
vratima.
Danilov promenjeni glas zazvonio je u njoj na uzbunu.
– Šta ti je od jutros? – usudila se da nastavi tonom nevinašceta.
– Šta je tebi – odsecao je reči – kad možeš, kad se usuđuješ da dovlačiš ono đubre,
ovde, u našu kuću?
Sa nogama naglo otežalim uspela je da se nekako domogne stola i sedne preko
puta njega, pokušavajući, uspaničeno, da proceni koliko Danilo zna. Ruke koje su
drhtale, držala je u krilu.
– Dakle, Jovana?
Ćutala je.
– Odakle proizlazi da si me lagala letos, kada sam te lepo pitao...
Crowarez
120
Bosnaunited
43
Crowarez
121
Bosnaunited
Crowarez
122
Bosnaunited
Crowarez
123
Bosnaunited
44
Crowarez
124
Bosnaunited
Crowarez
125
Bosnaunited
45
Crowarez
126
Bosnaunited
– Može biti da je Zorka ordinarna glupača, kako se tvoj brat izrazio, ali nijedna
žena nije toliko glupa da ne oseti kada bespovratno gubi muškarca. Od letos, nije se
smirivala. Podivljala je, iskreno govoreći. Prolazio sam kroz pravi pakao. Vrištanje pred
detetom. Pretnje mojim roditeljima kako više neće videti unuka. Histerisanje o tome šta
je sve trpela da bi Nikola imao oca uz sebe. Onda ovi zovu mene, plaču, mole da se
urazumim... Užas. Danas se okončalo.
Jovana se skamenila kao neposlušno derište koje načas uplašeno zastane kad u
bahatoj igri razbije vazu. Sve do sada se nije stvarno bavila eventualnim posledicama.
Nije sebe tešila da je Goranov brak prazna ljuštura, privid održavan samo zbog sina.
Istina je bila da o njegovom detetu i ženi uopšte nije htela da razmišlja. Ni na koji način.
Okrutno i sebično, sebe je uverila kako je to njegov problem. Njegov deo tereta. Nešto
što on treba da reguliše. Sa čim ona nema i neće da ima nikakve veze. Ionako, bila je
zaglibljena više nego što je mogla podneti. Verovala je, tešila se, da će uskoro (a to
uskoro je bilo maglovito, nedefinisano, uvek se pomeralo i odlagalo) smognuti snage i
ostaviti Gorana.
Nikada, nijednog trenutka nije joj padalo na um da on može ostaviti nju. Još
manje da će ostaviti svoju ženu. Ne, nije predvidela ovakav rasplet. Zapala je u čudno
stanje bezosećajnosti.
– Ispada da sam ja ordinarna glupača. Veruj mi da ni po čemu nisam osetila da ti
se nešto tako dešava.
– Verujem i drago mi je što nisi. Učinio sam sve da ne osetiš. Mislio sam da treba
sam da dovršim ono za šta sam odgovoran. Da stavim tačku na svoj dvoličan život.
Ugasila je cigaretu i otvorila vrata. Gušila se u kolima.
– Šta smo uradili? – reče ona, za sebe.
– Ti, ništa.
– Sem što sam tvoja ljubavnica.
– Mojom krivicom. Do sada si to bila mojom krivicom. E, pa, moralo je da se
okonča.
Pokušao je da je zagrli. Odmakla se.
– Nemoj, strašno mi je.
– Pa, nisam prvi koji se razvodi.
– Nisi, ali ovde sam ja umešana.
On provuče prstima kroz kosu. Rekao je ono što se, obično, u tim prilikama
govori:
– Nisi ti uzrok. Moj brak je bio truo od početka. Samo sam imao ludu sreću da te
sretnem.
I pored toga, delovala je skrhano.
– Možda je trebalo da ti nagovestim, nekako.
– Možda.
– Bojao sam se da ćeš me ostaviti. Eto zašto nisam. Bojao sam se da ćeš mi reći da
je kraj. Kao što si mi rekla večeras. Sve vreme koliko smo zajedno, sve vreme strepim i
očekujem da ćeš se okrenuti i nestati. Stalno sam bio pod tim pritiskom. Stalno.
Zaćutao je.
Njoj je tuklo u grudima.
Crowarez
127
Bosnaunited
– Odluku sam doneo odavno. Onda kad se nismo videli mesec dana. Već tada sam
znao. Osetio sam da se sparušujem, da opet propadam u onu dosadu i ravnodušnost.
Kuvalo se to u meni, ali sam se trudio da naš odnos, nešto tako lepo i dobro što mi se
desilo, ne zatrujem pričama o razvodu. Hteo sam da stanem ispred tebe i kažem, gotovo
je, slobodan sam.
Izgledao je namučeno, na ivici nerava.
– Mislio sam da će ovo, na neki način, biti radostan trenutak za nas. Ja sam
srećan. Ne onako, da skačem od sreće, potpuno mirne savesti. Ali, ovo je najpoštenije.
Prema svima. Ne bih mogao da te se odreknem, Jovana. Ne bih. Pogledaj me, molim te.
Bio je izmenjen patnjom, ali tako lep, zaista neopisivo lep, da se nije mogla
nasititi njegovog lica. I već sledećeg trenutka nešto se u njoj pokrenu, preobrazi; ona
potpuno omekša. Čvor u stomaku joj se odvezao i snažna ljubav ili potpuna
zaslepljenost, ko će znati, tek ono silovito osećanje koje ju je obuzimalo kraj njega,
ponovo je zgrabi.
Goran oseti njenu promenu.
– Želim da budem s tobom, dokle god ti ne dosadim.
Ne čekajući da mu odgovori, utonuo je u nju dubokim poljupcem, budeći njihovu
uvek tinjajuću, grozničavu požudu koja im je pretvarala mozak u laganu, šuškavu penu,
gde je, ugušena, nestajala svaka razumna odluka.
– Reci da si moja. Sad smem tako da te zovem. Svojom.
Najlepši muškarac na svetu, najnežniji ljubavnik, klečao je pred njom.
Figurativno, doduše, ali u datim okolnostima, kao da stvarno jeste. Sve je učinio zbog
nje. Sve, da bi joj pripao, da bi nju zvao svojom. Pri tom, ona mu nije ništa tražila. Sam je
odlučio. Da, vatromet joj se rasprsnuo u glavi. Doživela je svoj zvezdani trenutak.
– Smeš – rekla je svečano.
Poljubio joj je ruku. I to je delovalo svečano.
– Uradićemo sve kako valja i kako je i trebalo da bude, od početka. Pre svega,
moram da se izvinim Danilu. Upoznaćeš me sa svojim tatom. Bićemo pravi par.
Starovremski.
Klimala je glavom.
– Zaboravićemo skrivanje i laži u koje sam te upetljao. Sve će ispasti dobro.
Ispalo je sasvim drugačije.
Crowarez
128
Bosnaunited
46
Crowarez
129
Bosnaunited
Crowarez
130
Bosnaunited
47
...Izgledalo mi je da se sve urotilo protiv nas. Baš tako. Deluje otrcano, ali ne
umem da nađem drugi izraz. Naravno, s ove tačke, sa ove razdaljine, jasno mi je šta je
bio pravi razlog. Tada, rešena da zbog Danilove nepopustljivosti otrpim što nikada ne
bih, samo da dokažem svom bratu da nije i ne može uvek i u svemu biti u pravu,
verovala sam da su u pitanju spoljašnje okolnosti. Htela sam da verujem. Štaviše, krivila
sam sebe što nisam dovoljno tolerantna. Što ne umem da budem potpora čoveku koji je,
zaboga, prekinuo svoj brak, u krajnjoj liniji zbog mene?
Džarala sam po vatri, bilo je za pretpostaviti da ću se opeći. Ali onoliko i onako?
Od kobnog četvrtog novembra kada se Goran preselio na Novaka, počeo je Zorkin
teror. Žestok. Bez nagoveštaja oluje koji ti daje vremena da pozatvaraš prozore i
obezbediš svoju kuću, upali smo, momentalno, u epicentar tajfuna. Četiri meseca
mahnitanje gospođe Popivode nije se smirivalo.
Uvek pod izgovorom da zove zbog sina, neprestano je uznemiravala Gorana.
Zvala ga je po deset puta. Najpre, na posao ili na mobilni. Onda se dokopala broja u
Goranovom stanu, pa smo morali da isključujemo telefon, ne bismo li izbegli njene
provale besa, pretnje i uvek nove zahteve. U sred višednevnog histerisanja, dešavalo se
da ga pozove, ljubazno, normalnim glasom, da se, navodno, mirno, ljudski dogovore. Na
ovaj ili onaj način, Goran je bio prisiljen da joj posvećuje više vremena nego kad su
formalno (kako je on govorio) bili u braku. Samim tim, nas dvoje smo se viđali samo
uveče, kod njega. Okej, govorila sam sebi, proći će, mora se smiriti. Nisam imala
predstavu sa kim sam se uhvatila u koštac.
Ukratko, iz predela polusvesnog, gde sam smestila Goranovu porodicu, onako, u
paketu, kao maglovite osobe, kao prikaze iz sna čijih se ni lica, kamoli osobina,
temperamenta ili sklonosti, uopšte ne sećamo (od kojih, po buđenju, ostaje samo
neprijatan utisak, nešto s čim se može izaći na kraj, uz odmahivanje rukom – san je laža,
a Bog istina, ili već kakvom prigodnom izrekom koja rasteruje ružno predosećanje i
upozorenje), najednom su izronile konkretne ličnosti. Goran je u stan doneo uramljenu
fotografiju svog sina. Više nisam mogla o njemu misliti kao o detetu. Nekom.
Apstraktnom. Trogodišnji dečkić je bio neodoljiv; u pozi ponosnog vlasnika malog
automobila sa pogonom na elektromotor, važno je gledao u objektiv svojim krupnim,
smeđim očima.
Upoznala sam, doduše indirektno, ali veoma dobro, gospođu Popivodu.
Naposletku, sredinom decembra, pojavio se i Popivoda senior, lično...
Crowarez
131
Bosnaunited
48
Zvono se oglasilo dok je Jovana nameštala prekrivač na krevetu. Časak pre toga
Goran je sišao do radnje da kupi hleb. Misleći da je nešto zaboravio, otvorila je, ne
proveravajući kroz „špijunku” ko je, i ugledala nepoznatog, starijeg čoveka.
– Dobro veče – rekao je. – Nadam se da nisam promašio stan. Ja sam Goranov
otac.
– Ne, niste, on je izašao, malopre... sad će doći – reče, propuštajući ga da uđe.
Osvrtao se po sobi, kao da ne zna gde da se smesti.
– Sedite – ponudi ga ona, odmah se postidevši što se ponela kao domaćica.
– Ne, hvala.
Zurio je u nju:
– Vi ste, pretpostavljam...
– Jovana – reče ona i pruži ruku.
– Popivoda – uzvrati on, mlako je prihvativši. Brzo je povukao svoju.
Nije okolišio:
– Vidite, stvar stoji ovako. Ja u Goranove odnose sa ženom ne ulazim... hoću reći,
venčanom. Niti s drugim ženama. Svakako vam je poznato da niste njegova prva
avantura.
Rekao je to sa otvorenom zlobom u glasu, nije umišljala. Ona se skupi u sebi,
spremna na dalju neprijatnost.
– Mada, nisam verovao da će otići ovako daleko... – odmerio ju je, od glave do
pete. – Iznenađen sam, priznajem.
Ovaj čovek je bio namerno grub; više nije bilo mesta sumnji s kakvom namerom
je došao.
– Zašto pričamo ovako, s nogu? I u startu s... nepoverenjem – pokušala je da
napravi rupicu u zidu koji se među njima namah uzdigao. Do plafona. – Ja sam voljna da
vam...
– Dozvolite da dovršim – prekinu je, podigavši dlan. – Goran ima obavezu prema
svom detetu. Da nema Nikole, bila bi druga priča. Ovako, on nema prava da se ponaša
kao vetropir. Dosta je njemu tolerisano. Dosta. Vreme je da se uzme u pamet.
Jovana je nehotice pogledala ka hodniku, nadajući se da će se Goran pojaviti i
prekinuti ovu scenu.
– U pravu ste – potvrdi Popivoda njenu neizrečenu misao, ovlaš mahnuvši
glavom u istom pravcu. – Nemamo mnogo vremena. Zato, da skratim priču. Meni i mojoj
ženi je uskraćeno da viđamo Nikolu. Odvojen sam od jedinog unuka. Pitanje je kako će
se Zorka dalje ponašati. Recimo, ako se preuda...
Jovani se kraj usana izvi u grču:
– Izvinite, kakve veze ja imam s tim?
Stari Popivoda je bio hladan, kao poskok pred napad, skoncentrisan na to da što
pre istrese otrov u žrtvu.
– Imate debele veze s celom situacijom. Inače ne bih dolazio.
– Znači, došli ste zbog mene?
Crowarez
132
Bosnaunited
Crowarez
133
Bosnaunited
– Otišao je?
Goran je prilazio sporim koracima. Spustio se preko puta nje.
– Zaista si puna iznenađenja – reče. Besno je duvao kroz nos. – Najblaže rečeno,
frapiran sam tvojom izjavom. Frapiran.
Trudila se da ostane mirna:
– I ja sam frapirana njegovim nastupom. Na stranu što je došao tendenciozno da
me izvređa...
– Nisi mu ostala dužna. Dapače.
– S obzirom na to šta se drznuo da mi izgovori, a čemu nisi prisustvovao, dobro je
prošao – reče. Glas joj je bio stegnut, isprekidan kao da klizi po ivici nazubljenog noža. –
A drznuo se, za tvoju informaciju, da uzme u usta moju majku.
Goran je naglo splasnuo. Lice mu se izdužilo u neverici:
– Molim?
Zurila je u svoje ruke položene na krilu.
– Zašto bi nju spominjao?
– Pitaj ga.
– Tebe pitam.
Obuzdavajući se da ne brizne u plač, polako je izgovorila:
– Da bi podvukao kako sam bez nje rasla, a sad Nikoli otimam oca.
– To je rekao? Jao, jebaću mu sve po spisku. Ne zna šta ga čeka. Ne zna – siktao je
kroz zube, zanesen u neki davnašnji obračun. Namah je zaboravio da je Jovana kraj
njega. Pesnicom je udario po kolenu. – Napraviću mu haos. Haos. Upašću mu sutra, da
mu pred kevom očitam. Neće moći više da tera po svom. Neće. Više, ne.
Učinilo joj se da iz njega govori stari Popivoda. Isti izraz lica, iste reči. Naježila se.
– Užasno ličiš na njega – rekla je tiho.
Trgao se.
– Ne ličim. Nisam kao on.
Skliznuo je na kolena, tik uz naslon njene fotelje, laktovima se oslonivši na
rukohvat.
– Izvini. Za moje ponašanje. Što sam se izleteo. Užasno mi je žao što te je uvredio.
– Ne može me vređati činjenica što nemam mamu. – Dve krupne suze joj tiho
kliznuše niz obraze. – Radi se o tome da samo zao čovek, do srži zao, može tresnuti tako
nešto u lice nepoznatoj devojci, pri prvom susretu. Uvredio me je ostatak njegove tirade.
– Žao mi je. Ne želim ni da znam šta ti je izgovorio.
Čelom se oslonio na ruke skrštene na naslonu, tako da mu je kosa dodirivala
Jovaninu nadlakticu. U dugoj tišini, bez pokreta, bol u Jovani je počeo da se stišava. Nije
smeo da je pogleda u oči, skrhan stidom zbog svog oca. Zar da ga krivi zbog postupaka
onog malicioznog prefriganka koji se namerio da među njima dvoma poseje razdor?
Krenula je da prođe prstima kroz Goranovu kosu, baš kad je podigao glavu. Gledao ju je
odozdo, skrušeno:
– Molim te, pokušaj da razumeš. Ćaletu ističe vreme. I kevi. Vidim kako se tope.
Propali su. Šta im je još ostalo od života? Zamisli koliko im je teško što Zorka već mesec
dana ne dozvoljava da vide Nikolu.
Jovana ustuknu kao oparena:
Crowarez
134
Bosnaunited
– Braniš ga?!
– Ne. Samo pokušavam da ti objasnim.
– Meni? Bolje objasni njemu da ne može da ti određuje da li ćeš se razvesti. Ispalo
je da ti za to treba roditeljska dozvola.
– Sumnjam da je to izjavio.
– Baš tako se gospodin izvoleo izraziti. Govorio je naredbodavnim tonom. Kao da
si ti maloletnik, a ja neka fufica, koje će on strpati u popravni dom, jer su se spanđali bez
njegovog znanja. Pa ti veruj ili ne – odsekla je.
Trenutak malopređašnje nežnosti nepovratno je ispario. Goran se vratio na svoje
mesto. Uzeo je flomaster sa stočića i nervozno otvarao i zatvarao poklopac.
– Jesi li rekao da hoćeš da staneš ispred mene i kažeš, slobodan sam, slobodni
smo? Desilo se dijametralno suprotno. Potpuno smo zarobljeni. Okružili su nas, ne
možemo da mrdnemo, k'o u opsadnom stanju. Nesnosni su. I tvoji roditelji, i ona.
– Stvari nisu tako jednostavne. Ne mogu se preseći jednim potezom.
– Nego se režu tupom testericom? Onom sa opštetehničkog obrazovanja? I koje
to stvari? Koje?
– Ja imam dete.
– Nije valjda? E, pa, da raščistimo. Noćas. Neću da mi nabijaš osećanje
odgovornosti zbog Nikole. Ne dozvoljavam. Da li ide kod dede i babe, da li ne ide, to me
ne interesuje. Izvini, postoje načini kako se regulišu odnosi. Postoje socijalni radnici,
sudske odluke, ako već niste u stanju da se dogovorite. Dok se to pravno ne reši, zašto
ne raspraviš osnovne stvari sa svojom ženom? Zašto? Ionako svaki dan ideš tamo...
Uputio joj je ledeni pogled.
– Naravno da idem. Ne želim da dete oseti drastičnu promenu.
– A do sada si pa silno bio uz njega – izlete joj.
– Sigurno ne onoliko koliko je trebalo da budem.
Sva krv joj se slila u glavu:
– Jesam li i za to kriva?
– Nisam rekao da si imalo kriva.
– Ali, tako ispada.
– Ne, već ti uobražavaš.
– Kao što, verovatno, uobražavam, da tvoja žena...
– Bivša – dobaci Goran.
– Bivša? – Jovana se ironično podsmehnu. – Dobro, bivša... da s tobom manipuliše
na najgori mogući način. Nikola plače... Nikola pita gde je tata... Nikola neće u vrtić...
Nikola hoće da ga uspavaš... Da li te je – iz petnih žila se trudila da govori smireno –
zvala u dva noću, jer dete gori od temperature? Pa se ispostavilo da ne gori. Da ima
običnu prehladu. Važno da je postigla svoj cilj... da te dovuče, kao na uzici. Cimne zvonce,
a ti doletiš kao poslušan batler.
– Šta je trebalo, da se okrenem na drugu stranu i nastavim da spavam?
Gledali su se neprijateljski, podjednako besni.
– Ne, nego joj moraš postaviti granice. Ko je, bre, ona da vas drži u pokornosti?
– Prinuden sam da s njom taktiziram. Zorka je spremna na razne budalaštine.
Crowarez
135
Bosnaunited
Jovana je ceptela:
– Kao na primer da se preuda, što tebe dovodi do poslednjeg stadijuma očajanja.
– Što se nje tiče, potpuno mi je svejedno da li će imati frajera, muža. Jebe mi se... –
rekao je.
Nije delovao uverljivo. Ili je bila suviše uzrujana i povredena, pa je merila svaku
notu u glasu? Posmatrala ga je podozrivo, procenjujući njegovu iskrenost.
– ...ali, da iz inata dovuče, odmah, neku bitangu u kuću, da moj sin raste...
– Bitangu? Oh, pa lepu si partnerku sebi odabrao. Finu majku svom sinu.
– Molio bih te – rekao je, suzivši oči na dva proreza iz kojih je (Jovani se učinilo)
sevala netrpeljivost – da ne pričamo o Zorki.
– A zašto? Pa, mi ionako živimo s njom – odgovorila je izazivački, do srži
povređena njegovim pogledom. – Pa, ta žena je non-stop s nama. I u krevetu je s nama.
– Zaustavi se, zažalićeš.
– Ја?! Za čim, molim te?
Ublažio je izjavu.
– Reći ćeš nešto što ne misliš, posle će ti biti žao.
– Obično govorim baš ono što mislim. I reći ću, bez žaljenja, da je tvoja žena nula.
Niko i ništa. Je l' ti jasno? Niko i ništa! Ti si njen status u društvu. Njena profesija, njen
životni poziv. Ne ulazim u to koliko te i na koji način voli. Ali, uz to, mimo toga, preko
toga, kako hoćeš, ona je svesna da, gubeći tebe, gubi svoj položaj. I lovu. Toga se boji,
najviše. Pa ti vidi s kim si se, i zašto, ženio.
Nebrojeno puta je ove rečenice izgovarala u zamišljenom dijalogu s njim. Činilo
joj se ako bi izašle iz nje da bi se preporodila, oslobođena. Začudo, nije joj laknulo.
Naprotiv, osećala se kao da je ispila sopstvenu žuč.
– Sad je dosta! – uzviknu on.
– I ja mislim da je dosta. Mislim da je najbolje da joj se vratiš. Vrati se, ne muči se
više. Okupite se, ponovo, budite srećna porodica, k'o do sada.
Bili su van sebe. Disali su plitko, ubrzano. Ona zapali cigaretu. Upaljačem je,
nesvesno, kuckala o sto, odvrativši glavu u stranu.
Goran se zaputi ka kupatilu. Čula je kako pljuska lice vodom. Nije ga dugo bilo.
Ona je već dovršila cigaretu kad se pojavio:
– Pozlilo mi je – reče.
Bio je bled, bledožut, kao voštanica.
– Utrnula mi je ruka – reče, trljajući je. – Ne osećam je od lakta naniže.
Jovana priskoči:
– Zagrli me, da te odvedem do kreveta.
– Nisam baš toliko loše.
– Mislim da jesi – reče ona ozbiljno.
Smestila ga je da legne. Otvorila je prozor.
Njemu su se grudi ubrzano dizale i spuštale, kao da se bori za vazduh.
– Kako ti je?
– Onako. Ne osećam prste na levoj šaci.
– Pozvaću hitnu pomoć.
Crowarez
136
Bosnaunited
– Ni slučajno.
Licem mu prođe grč.
– Molim te da pozovem nekog – rekla je Jovana, preplašeno. – Bilo koga. Reci
koga. Mogu Bokija. Dobar je lekar, znaće...
Odmahnuo je.
Osvrtala se, u panici. Ako umre, ako se šlogira?
– Pozovi tvoje. Evo, dodaću ti telefon.
– Ne. Bolje mi je.
Videlo se da govori s naporom.
Sedeći na ivici kreveta, bespomoćna, uplašena, Jovana je zazebla od hladnog
vazduha i od Goranovog lica koje je, sa sklopljenim kapcima, delovalo kao posmrtna
maska. Ustade da se ogrne.
– Ne idi – reče on, ne otvarajući oči.
– Da li stvarno misliš da bih otišla? Htela sam nešto da obučem. Zima mi je.
– Lezi pored mene.
– Gorane, užasno mi je krivo što sam... – poče ona bojažljivo.
– Ništa ne treba... samo dođi ovde.
Zatvorila je prozor, upalila lampu na podu i skutrila se, leđima priljubljena uz
njegov stomak. Stegnutog želuca, osluškivala je kako on diše.
– Molim te, Bože, molim te – molila se u sebi – samo da mu bude dobro.
U jednom trenutku učini joj se da čuje čudne zvuke, kao da mu šišti u plućima.
Iskrenu se da ga pogleda. Plakao je, kriomice.
– Pusti, proći će me.
Okrenula se na drugi bok. Priljubila je lice uz Goranov obraz.
– Ne gledaj me, neprijatno mi je... – pokušavao je da se zaustavi.
– Šššš – uzvratila je, ubrzanim pokretima milujući ga po licu.
Izbliza, nije videla ništa drugo sem njegovih očiju. Beonjače su mu pocrvenele.
– Gorane – rekla je u nastupu najčistije ljubavi, zbog koje smo u stanju da se
odreknemo i sebe zarad onog koga volimo – ne treba da se lomiš. Što se mene tiče,
kunem ti se da ti neću prebacivati. Neću misliti da si me izneverio ili... da si slabić. Zaista.
Molim te, nemoj se rastrzati više. Razumem, potpuno te razumem. I tvog tatu razumem
za Nikolu. Stvarno – govorila je tiho, iskidano. – Možda me je zato toliko pogodilo. U
pravu je. Vrati se svom sinu – ponavljala je. – Nisi me prevario. Hteo si. Razumem.
Pridigao se tražeći maramicu. Ona mu je dodade sa stočića.
Svetlo lampe ga je obasjalo odozdo; izgledao je strašno.
– Ne razumeš – reče. – Poenta je u tome da ne mogu da te izneverim. Shvataš? Ti
si mi... tu... – prstom je pokazao grudnu kost. – Tu. Deo mene. Malopre, dok smo se
svađali, osećao sam kao da mi neko čupa srce.
Uzdahnuo je:
– Voleo bih da dovedem Nikolu ovde, da bude s nama, makar popodne. Da više ne
jurcam, da se ne rastržem. Ali, to bi mu napravilo potpunu konfuziju. Zato, moram da
idem tamo. Moram. U onaj pakao koji mi Zorka priređuje. Da Nikola ne bi patio.
Usta su mu bila suva.
Crowarez
137
Bosnaunited
– U pravu si. Moj i Zorkin odnos je bio nezdrav, znam, svestan sam. Opet, bio sam
tamo. Na blesav način, na moj način, nedovoljno, ali ipak sam postojao za Nikolu.
Osećam se krivim. Prema tebi. Prema njemu. Samo mi je još matori falio da te vređa, da
te maltretira...
– Pusti, nije važno. Pusti ga.
– Stvarno to misliš? – upitao je, i ona oseti radost u njegovom glasu. Radost i
nadu.
– Stvarno.
– Kakva si ti osoba. Čudo si, Jovana.
Prošla mu je rukom kroz kosu, razbarušivši je:
– Hvala, dragi – reče, i sama srećna što su se smirili. Goranu je boja počela da se
vraća u lice. Izgledao je mnogo bolje.
Dlanovima je pritisnuo slepoočnice:
– Pored tebe ispadam kreten. Svaki dan po nešto. Na kraju ću te izgubiti. Želim da
si uz mene, bez sumnji, bez pitanja. A to je nepravedno.
– Uz tebe sam. Jesam.
– Ljubavi, ovo će proći – reče poniznim glasom krivca. – Gadno je, ali će proći.
Veruješ mi, je l' da?
– Verujem.
Obgrlila ga je otpozadi, celim telom, naslonivši mu se na leđa.
Mišići su mu se polako opuštali. Rasejano je milovao njena kolena. Ona poklopi
njegovu ruku svojom. Isprepleli su prste i čvrsto ih stegli, ne pomerajući se više.
Izgledalo je kao da su zaspali, iscrpljeni stresom. U neko doba okrenuo je glavu tek
toliko da je Jovana uspela da mu dohvati kraj usana. Poljubili su se, iskosa; nepredviđen
poljubac izgledao im je nov, posebno uzbuđujuć. Počeli su da se maze, dugo, sporo, sa
usredsređenošću različitom od njihove bezglave požude u čije su se središte odmah
bacali. Tog puta, vodili su ljubav drugačije, sa ozbiljnošću, sa tragovima nedavnog bola, i
pojačanom željom da jedno drugom pruže vrhunsko zadovoljstvo. Završili su nagi,
isprepletanih nogu, sa njenom glavom na njegovim grudima. Ali, trpki ukus ostao je
nezatrpan, nepobeden, u oboma.
Crowarez
138
Bosnaunited
49
... Као da је prva ozbiljna svađa povukla nit koja je počela da se nezaustavljivo
para; svaka naredna bila je sve burnija. Kada se jednom izgovore ružne reči, provali se
brana. Posle prve uvrede, lakše klizne druga. Kod treće već I ne trepneš. Dok sam se
okrenula, shvatila sam da više nemam kontrole nad tim šta sam bila u stanju da mu
izgovorim. Urušilo se moje poverenje u Gorana. Mislim da sam već tada bila svesna,
mada sam svom snagom potiskivala istinu, ne želeći da je vidim, licem u lice, zašto je
poverenja nestalo. Mislim da sam već tada shvatala.
Ali, držali smo se podalje od suštine. Kačili smo se, na primer, oko toga što sam
izbegavala da izađemo sa njegovim prijateljima. Dva-tri takva pokušaja neslavno su se
završila. Ja sam, s teškom mukom, uspevala da sa njima razmenim po rečenicu ili dve,
tokom cele večeri. Zamisli mene u društvu nabeđenih gradskih faca, tobožnjih mladih
poslovnjaka i njihovih pratilja, žena, ljubavnica, šta li su im već bile, nisam se udubljivala
(a šta sam ja, pa, bila?). Zamisli mene u društvu tih primitivki; french manikir, isfenirane
kose, iskvarcovan ten. Samo sam se osvrtala da li ima nekog poznatog; umirala sam od
blama. Posle druge neuspešne večere, upriličene u fancy „Que tal”, Goran mi je, na
povratku kući prebacio da moje nervozno paljenje cigarete o cigaretu, grickanje
zanoktica i napadno ćutanje govore više od rečima iskazanog prezira. Odgovorila sam
mu kako sam ljubazna koliko je moguće, u datim okolnostima. Da se ne mogu usiljavati
preko mere, sa nekim čija je svaka druga reč „brate”, „саге” ili „majstore”.
(Nisam mu odgovorila da me, u suštini, razaraju priče koje bi „muški” počeli da
vode, negde na polovini večeri, polušapatom, o raznim mutljavinama u kojima su se
spominjale hiljade maraka, po sistemu dođešmi-dođemti, razmenjivale informacije o
drugima koji dođu, kome i koliko, sve do onih koje su ispovrtali kroz krajeve usana, u
krajnjoj konspiraciji, ko je koga i zašto overio. Videla sam da se Goran, preda mnom,
trudi da bude po strani. Kao, tu je, zatekao se, nonšalantno ih sluša, ali to, zapravo, nema
veze s njim.
Imalo je, nažalost. Bila sam prisutna kada bi obavljao telefonske pozive u kojima
su se spominjali veze na carini, kontingenti, lažni papiri, pozovisenaLazu, sredićetiMika
šeme.
Čula, znala, i pravila se luda.
Jednom, na samom početku našeg novog, slobodnog života, kad sam u nekoliko
navrata videla topke maraka koje je vadio i premeštao iz džepa u koverat ili obrnuto,
pitala sam ga kako može da se frlja tolikim novcem. Odakle mu, ako je tačno ono što mi
je o svom poslu pričao? Rekao je da su u pitanju provizije koje dobija za nameštanje
dilova, da mu se dešava da zaradi, ali i da debelo pukne. Rekla sam, takvi dilovi spadaju u
kriminal. Ako je to istina, ako su Danilova upozorenja bila na mestu, nemaš prava da mi
prećutiš. Da li ja s tobom mogu nastaviti, pod tim uslovima, drugo je pitanje, rekla sam
mu. Budi uverena da suviše volim svoj život, da bih ga izlagao bilo kakvom riziku,
odgovorio mi je. Ponovio je da koristi veze koje ima; to nije poricao. Povežem ljude,
uputim onog kome treba usluga na onog ko pristaje da mu uz podmazivanje očisti
posao. Dalje je njihovo, kapiraš, rekao mi je. Ne pačam se tamo gde se vrte glavni
interesi i obrću milioni. Niti znam ljude tog kalibra, niti bih im se približio, sve i da
mogu, rekao je. Ja sam riba iz plićaka, grizem na sitno. Ovo što nazivaš frljanjem novcem,
za velike dilove je pinuts. Sitniš.
Crowarez
139
Bosnaunited
Tešile su me dve stvari – prvo, što je sve radio otvoreno, bez želje da mi nešto
zataji; drugo, što nikada, doslovce nikada nisam čula nekakav nervozan, preteći
razgovor, nijednom nisam namirisala opasnost, nijednom, ni na kome mestu, nije nam
se prišljamčio nijedan kajlaš, nijedan lik koji bi izazvao moje podozrenje. Kao da se takvi
poslovi ne mogu raditi u rukavicama, preko lanca posrednika. Znala sam, i nisam htela da
znam. Mislila sam, bila sam potpuno uverena, da ću ga vremenom promeniti. Kada
nestanu razmirice koje se tiču nas dvoje lično, kada se stabilizujemo, i njegov se razvod
ozvaniči, polako ću ga dovesti u red, mislila sam. Nemoj se smejati, molim te. Vidim i
sama koliko naivno to zvuči. Sada vidim. Onda, verovala sam, to jest htela da verujem, u
Goranova opuštena, ležerna objašnjenja, u kojima nisam nalazila ni traga nervoze,
straha ili uspaničenosti, što bi mi signaliziralo da se u nešto zaglibio; pre mi je izgledalo
da se koristi opštom situacijom i da nema svesti o tome kako je to nisko i amoralno.)
Crowarez
140
Bosnaunited
50
Crowarez
141
Bosnaunited
posudi s tečnošću; na beloj površini, ех nihilo, iznikli bi obrisi koji bi se brzo izoštrili.
Trebalo je uloviti pravi trenutak i pincetom, ni prerano, ni prekasno (u suprotnom, slika
bi ostala bledunjava, ili bi kontrasti bili prejaki), naglo izvaditi mokru hartiju. Ceo proces
Danilo je sada izveo za manje od sekunde. Još vlažna, fotografija je stajala pred njim. Nije
se prevario; bila je remek-delo. Slika koja ti vrati sve doživljeno iz časa kad je aparat
škljocnuo, posle dugog merkanja i traženja pravog ugla da bi se zabeležilo i ono
neuhvatljivo. Bila je to fotografija na kojoj su ostale emocije.
Voja je nešto blebetao, predstavljajući joj Danila koji se ukipio, zgromljen.
Imala je crnu, sjajnu, ravnu kosu, poput Japanke, rupice na obrazima, izražena,
poluosmehnuta usta, i najduže, izvijene trepavice koje je ikada video. Uskočila je u njega,
prošavši kroz naslage Danilovog iskustva, predašnjih zanosa ženama, razočarenja što je
svakoj nedostajalo nešto, onaj misteriozni začin što jelo dovodi do perfekcije i magije,
lako kao prst kroz rastopljen puter, bez ikakvog otpora materijala koji bi je usporio.
– Drago mi je – rekla je, već udobno smeštena na mestu u Danilovom srcu,
čuvanom za nju. – Tamara – predstavila se, pružajući mu ruku.
Uska šaka, suv dlan, stisak baš kao što treba da bude.
– Drago mi je. Danilo – uzvratio je.
U istom času neko ju je u prolazu malo gurnuo; piće joj se prosulo po bluzi.
– Uuups – reče ona, nesvesno dodajući svoju čašu Danilu. Brzo je otresla tkaninu,
pa zahvatila mokri, slepljeni deo, baš na grudima, tamo gde se završavao diskretni
dekolte, i dva-tri puta ga prstima odigla. Iz ugla gde se zatekao, pokreti koje je pravila,
blago se nagnuvši napred, otkrivali su mu oblinu uzdignutih dojki i krajičak belog
čipkastog rublja. Reagovao je na to s uzbuđenjem kakvo je osetio kad je prvi put
dodirnuo žensku put.
– Izvinite me, moram ovo da sredim – rekla je zabacivši kosu unazad i umakla ka
toaletu.
Čekao je da se vrati. Nakon izvesnog vremena ugledao ju je, u drugom uglu,
okruženu obožavateljima (kako ih je istog časa zajedljivo nazvao). Uhvatio je sebe u
nemogućoj situaciji; sustezao se da joj priđe. Čekajući da vetar dune u jedra povoljne
prilike, lovio je, tu i tamo, njen lik. U jednom trenutku ponovo su se našli blizu. Dobacila
mu je osmeh, nešto kao izvini-za-neprijatnost-od-malopre, sigurno ga proturivši između
mnoštva glava u pokretu, i pogodila pravo u metu. Zakoračio je k njoj istovremeno kad
se na Tamaru ustremio dežmekasti, ćelavi čilager. Pritrčao joj je sa okretnošću obrnuto
proporcionalnom njegovoj težini:
– Dušo, molim te, molim te, neizostavno moraš čuli Bobu – govorio je ushićeno. –
Prevazišao je samog sebe.
Danilo ga je namah omrznuo; kapljice pljuvačke koje su mu izletale dok je vrskao,
njegovu oznojenu ćelu, ruku kojom je obuhvatio Tamarinu nadlakticu, odvlačeći je u
gužvu.
Tamara je nestala iz njegovog vidokruga. Naišao je Srđan. Danilo ga je rasejano
slušao, detaljno prečešljavajući salu. Da je neko nije zaklonio? Izvijao je vrat levo-desno.
Ne, nema je. Vratio se na pređašnje mesto. Ni tamo. Nemoguće.
– Što si se uzvrpoljio? – upita ga Srđan. – Tražiš nekog?
– Ma, malo pre sam... – poče Danilo. – Znaš li Tamaru? – upita ga, iznebuha.
– Koju Tamaru?
– Nema veze – reče Danilo. Čim može da pita koju, onda je ne zna, zaključio je.
Crowarez
142
Bosnaunited
Crowarez
143
Bosnaunited
Crowarez
144
Bosnaunited
Crowarez
145
Bosnaunited
kao pijano-blaženi svat, da ga zagrli, hvala ti, matori, hvala ti, nemaš pojma koliko si mi
učinio.
– Evo je – reče , pronašavši zaturenu šnalu. Pridržala ju je zubima dok je kupila
kosu i onda je vešto prikačila.
Blenuo je u nju. Delovala mu je smireno, nesvesna onog što u njemu izaziva. U
istom času, međutim, Tamara je pokušavala da se održi na nogama; prišao joj je Danilo
Rakić. Trebalo joj je vremena da se pribere. Preturala je po rancu ne bi li izdejstvovala
malo odlaganje. Napokon spremna da se suoči s njegovim znatiželjnim pogledom,
osvrnula se, u nedoumici:
– Čekamo još nekog?
– Ne, ne... – trže se Danilo.
– Pa, hoćemo li – reče Tamara. – Potrebno mi je da provetrim glavu.
Imala je dvadeset osam godina, ispostavilo se, tokom šetnje. Radila je, kao
sociolog, na Institutu za društvena istraživanja. Bila je mudra, topla, odmerena i sigurna
u sve što je govorila. Bila je ljupka i veoma ženstvena. Zračila je optimizmom i snagom;
nekom naročitom vrstom vedre jednostavnosti. Hodala je brzo, po navici, uvek u žurbi,
sa unapred zacrtanim planom za taj dan, sportski obučena, ne trudeći se da garderobom
istakne svoju izrazito lepu gradu. Danilo je, međutim, znao šta se krije ispod svetloplave
„Levi's” košulje s podvrnutim rukavima, ispod besprekorno bele majice i farmerki. On je
već bio s njom. Poznavao svaki prevoj tog tela. Već je ljubio udubljenje na njenom
potiljku (podigla bi kosu, čak i u polusnu, kad bi osetila da se on uvlači u krevet,
prebacila je na stranu sviknutim pokretom, i oslobodila meku uvalu, gde se skupljao
njen miris u koji bi se Danilo zagnjurio). I začuden činjenicom da hodaju uporedo, kao
stranci (kako je moguće da ona ne zna, da se ne seća), trudeći se da se ne ponaša kao
autentični idiot, oči nije mogao odvojiti od nje. Sve vreme jasno je osećao kako mu
nekontrolisano poskakuje igla u duši koja je tanano-precizno beležila Tamarine pokrete,
glas i osmeh kao seizmičke talase, iscrtavajući guste testeraste redove na rolni hartije
koja se beskrajno odmotavala.
Saznao je da su u dvoiposobni stan u kome je živela s majkom njih dve primile
izbeglice – Tamarinog ujaka sa ženom i dve ćerke, koji su pobegli iz Hrvatske, ne uspevši
da ponesu išta vredno, sem malo novca, dokumenata, garderobe i jednu kutiju s
porodičnim fotografijama. Bili su, praktično, bez sredstava za život. Odmah su podneli
molbu za iseljeničku vizu u Kanadu. Leto je prohujalo, odgovora iz ambasade nije bilo,
pa je Tamara potegla veze da svoje dve sestre upiše u gimnaziju. U prostoru pretesnom
za šest duša valjalo je organizovati spavanje, obroke, tuširanje na smenu, kupovine i
negu Tamarine majke koja se teško kretala posle moždanog udara koji je doživela.
Tamara je uspela da u kući uspostavi najbolji raspored dužnosti i obaveza, prema
mogućnostima svakog člana porodice. Uspevala je, čak, da u kutku sobe, na kompjuteru,
do u pozne sate, radi na svojoj tezi za doktorat. Završavala ga je pod dodatnom tenzijom;
pretio joj je otkaz na poslu. Svim silama, novopostavljeni direktor Instituta se trudio da
pronade pravno pokriće ne bi li je, zbog njenog otvorenog opozicionog delovanja,
izbacio s radnog mesta. Dobro se pazila da mu ne da povoda. Njena plata i majčina
penzija bile su jedini izvori prihoda; jedva su uspevali da se prehrane.
Opet, nije delovala kao očajnik, zarobljen u nemoguće okolnosti. Bila je tip osobe
koja se hvata u koštac sa životom, dan po dan, preduzimljivo, srčano, bez jadikovki.
Danilu je o tome govorila mirno, iz čiste ljubaznosti pred njegovom radoznalošću (hteo
je da sazna odmah i sve, ono što je predstavljalo okvir oko njene suštine koja mu je bila
Crowarez
146
Bosnaunited
neskrivena), čak s nekom vrstom dosade, kao da treba da prepriča suvoparnu lekciju.
– Valjda Bog zna koliko može nekome da natovari na pleća – rekla je i prešla na
drugu temu. Površnom slušaocu bi njen poluosmeh, koji se krio u uglovima punih usana,
dodatno oduzeo nešto od težine izrečenog. Danilu ništa nije promicalo. Osim vremena.
Promaklo mu je neprimetno. Prebrzo.
Iznenadio se kad je ona pogledala na sat i rekla:
– U, pola dvanaest je.
– Nemoguće. Zar već?
– Već. Moram da se vratim kući. Dugo sam odsustvovala danas.
Igla je odskočila, naglo, nekontrolisano, ispisujući preteći oštar vrh.
– Mogu li da te pozovem? – upitao je, direktno.
– Možeš – uzvratila mu je na isti način. – Da ti zapišem broj.
Krenula je da skida ranac prebačen preko jednog ramena.
– Nema potrebe. Zapamtiću.
Izrecitovala je sedam cifara.
– To je na poslu. Tamo sam svakog dana do četiri, nekada i duže.
– A kućni?
– I njega ćeš zapamtiti?
– Samo napred.
Drugi, šestocifren broj izgovorila je još brže.
Danilu se činilo da je srećnik koji se domogao najčuvanije šifre.
Pomislio je da treba da prođe deset ili dvanaest sati izlišnog mučenja pre nego
što će opet čuti njen glas.
Crowarez
147
Bosnaunited
51
Crowarez
148
Bosnaunited
neprepričljiva. Mora da se isto dešava vernicima, razmišljao je. Mora da je njima sasvim
jasno u šta veruju i zašto, uprkos logičnim pitanjima na koja nemaju odgovor.)
U međuvremenu, razum se, nepredviđeno, pomutio upravo njemu.
Zahvaljujući otvorenosti s kojom je odgovarala na njegova pitanja, pred Danilom
je iskrsavala čitava galerija likova iz Tamarine prošlosti. Od susreta do susreta s njom,
premetao je po glavi osobe koje bi pomenula, imena bez lica kojima bi on davao lik,
njene drugarice, profesore, kolege, njene bivše mladiće. Žalio je, s onom vrstom glupog,
uzaludnog žaljenja kojim ništa ne možemo popraviti (utoliko više nas razdire), što
Tamaru nije sreo odavno, što je nije zgrabio samo za sebe. Kako je mogao da je zgrabi?
Tamara je završavala osnovnu školu dok je on već bio na drugoj godini arhitekture;
služio je vojsku kad je ona tek upisala studije. Čak i da ju je upoznao, tada, da li bi
obratio pažnju na klinku od dvadeset godina? Verovatno ne, priznavao je sebi. Nikada
nije osetio želju da bude sa znatno mlađom devojkom koju bi oblikovao prema sebi.
Naklonost i interesovanje mogle su u njemu probuditi samo zrele, izgrađene ličnosti.
Žena s kojom je imao ozbiljnu vezu, pre Tamare, bila je tri godine starija od njega.
Zbog glupe vremenske disharmonije, Tamara je volela druge. Pripadala drugima.
S njima se smejala, izmenjivala nežnosti, šaputala na telefonu. Ljubila ih. Ljubila i sve
ostalo... Uuuhhh!!! (Nije dopuštao mašti da se dalje raspaljuje). Kada bi došao do te
tačke, povlačio se, posramljen pred samim sobom. Dovoljno priseban, shvatao bi koliko
je duboko zabrazdio, zatresao bi glavom kao da se brani od roja nasrtljivih osa. Ali,
ljubomora je već pustila koren. Morao je uložiti ogroman napor da je prevlada.
Prvi ubod doživeo je kad je ponudio Tamari pomoć da sredi svoj auto. Kola su joj
se pokvarila, a ona nije imala novca za popravku.
– Popraviće ti ih moj majstor, znam ga godinama.
– Auto je kap u moru. Ne smem da se navikavam da mi neko sa strane rešava
probleme.
– Ne zanimaju me neki sa strane – rekao je. – Želim da ti pomognem. Ja,
konkretno.
– Pa i ti. Ljubazno je što si se ponudio, ali ne mogu dozvoliti sebi da očekujem
pomoć. Bilo čiju.
Nije ga, dakle, odvajala od mnogih koji su oko nje obigravali. Srce mu se steglo od
te pomisli. Šta ako je ona već zaljubljena u nekog? Šta ako sa strepnjom kakva njega
razjeda, ona čeka da joj taj drugi priđe? Šta radi onih večeri kad nije s njim? Rekla mu je
da završava rad na svojoj tezi. Zar je nemoguće da je pozove neki potencijalni suparnik,
da ona ostavi pisanje i izađe?
Tešio se da se u uhođenje ne računa ako se samo proveze pored njene zgrade i
pogleda ka drugom spratu. Čudno, ali momentalno bi se smirio ako bi svetla u svim
sobama ka ulici bila upaljena. Rešio je da mu to bude odlučujući znak da Tamara jeste
kod kuće. Pomagalo mu je da prebrodi noć bez ljubomornih misli, pa je uprkos
očiglednoj apsurdnosti takvog zaključivanja odlučio da jednom u životu sebi dopusti
luksuz i svesno bude ljubavno glup.
Sluđen, zaslepljen retroaktivnom ljubomorom na njenu prošlost u kojoj nije imao
učešća, s poremećenom percepcijom odnosa, Danilo nije video ono što je naprosto bolo
oči: Tamara je njegovu naklonost doživela kao ogromnu opasnost. Odgovorna prema
drugima koji su od nje zavisili, više nego prema samoj sebi, nije htela da dodatno
komplikuje svoj život. Ni po cenu ludog zanosa. Ulog je bio prevelik.
Danila je poredila s radioaktivnim elementom koji može biti lekovit u malim
Crowarez
149
Bosnaunited
dozama. U velikim, bez zaštite, na golo, otvoreno srce, njegovo dejstvo je neminovno
pogubno; ubija svojim suviškom. Tamara je znala za mnoge koje su u vezi sa Danilom
poptuno sagorele. Bez njegove krivice. Prosto, bile su preterano ozračene njime. I ona bi,
bez sumnje, doživela isto.
Danilo je apsorbovao sve oko sebe. Nije se hranio tuđom energijom, već ju je
nehotice potirao svojom. Jednim potezom upijao je ljude u svoj sjaj, nesvestan koliko je
njihov energetski potencijal manji od njegovog. Da bi se on pratio, osoba kraj njega
morala bi da se udvostruči. Da se potroši preko svojih mogućnosti, a da Danilo to i ne
primeti. Pitanje je da li bi ikad mogla da se oporavi ako bi je ostavio. Kad bi je ostavio,
brzo bi ispravljala sebe. Kad; ne – ako. Neminovnost tog kad, ulivala joj je srčanost da
ničim ne ohrabri njegovo udvaranje, uverena da će se on, posle izvesnog vremena,
povući.
Nije imao nameru da se povuče. I pored osećanja krivice što krade njene
dragocene sate, nije uspevao da se kontroliše; do tri popodne, obećavao je sebi da je
neće okrenuti, potajno gajeći nadu da će Tamara to sama učiniti, pa se revnosno javljao
na telefon, ignorišući Frenkijevo značajno kašljucanje i komentare:
– Kume, sjeban si načisto. K'o tetreb u vreme parenja.
Okumili su se u proleće te godine kada se Frenki oženio. Vida je već bila trudna,
što je Frenkiju davalo osećaj nadmoći oženjenog, sređenog, porodičnog čoveka.
– Džabe se mučiš, čoveče, ionako ćeš to uraditi, pa bolje što pre... Okreni je, šta
sad tu... – govorio mu je pokroviteljskim tonom. – Nećeš da se odaš, šta li?
Danilo je s gorkim podsmehom priznavao sebi kako su se uloge obrnule; njemu je
smetala nasrtljivost devojaka i njihovo insistiranje da stalno budu zajedno. Sada je on
delovao kao dokon čovek, bez obaveza i osećaja za red, koji nema druge preokupacije
nego da je progoni.
– Šta je, Doktore – pitao ga je Frenki posle nekog vremena, živo začuđen što
nema pomaka. Danilo mu se, čak, nije ni poveravao. Ipak, dovoljno ga je poznavao da
shvati da neprimenjivanje bilo koje taktike zavođenja ne predstavlja Danilov kapric, ni
igru ko-će-kome-prvi-prići. Nešto drugo je bilo u pitanju. Frenki je pokušavao da stvar
malo pogura. – Još se krčkaš, a – gromoglasno se smejao. – Lepo kaže naš narod, i nad
popom ima pop, je l' tako?
– Verovao ili ne, meni je drago da postoji.
– Aaaa – otegnu Frenki – Znači, zato ti teraš polako, na finjaka, na odstojanju, pa
ad infinitum. Jer ti je baš drago što neku ne možeš da smotaš po svom.
– Ne pada mi na um da nju smotavam.
– E, to ti je pametno.
Danilo lupnu o tastaturu i odgurnu je.
– Jesi ti menjao parametre u ovom projektu? – upita.
– Nisam. Znaš da ne prčkam po tvom kompjuteru.
– Koji mu je đavo? – reče Danilo. Delovao je razdraženo.
– Vidi, kume – uozbiljio se Frenki – saznao sam, juče u „Seansi”, dok sam kenjao
sa onim šatro investitorom...
– Kojim?
– Ma, onim avioni-kamioni Baletom, što nas zivka za zgradu u Sokolskoj...
Nebitno, bre, slušaj... Tip slučajno poznaje Tamarinog bivšeg. Veljko se zove.
Crowarez
150
Bosnaunited
Crowarez
151
Bosnaunited
njim. Ali, njihov odnos to nije dozvoljavao. Zapali su u pat poziciju, njenom krivicom;
nije ka njemu emitovala onaj ultrazvučni, čulima neuhvatljiv signal koji se registruje u
najdubljem, instinktivnom delu muškog mozga, da bi Danilo stupio u akciju. Štaviše,
upinjala se svim silama da ga ne emituje. Bila je već ozračena, pa se poslednjom snagom
trudila da se odupre. Verovatno ne onoliko uspešno koliko je želela, čim čovek
Danilovog formata još uvek nije digao ruke od nje. Tih dana, međutim, donela je čvrstu
odluku da se drži svojih planova i rasporeda, ne trudeći se da po svaku cenu napravi
prostora za Danila i sebe. Njegov poziv i – hop, ona bi, brzinom munje, pretumbala po
glavi šta može da odloži, šta da preskoči, koliko joj vremena preostaje kasnije da trkom
obavi ono najnužnije, da preređa kockice svojih obaveza tako da ostavi bar jedno prazno
mesto, ne bi li se s njim videla. Sati koje bi proveli zajedno, višestruko su iskupljivali
njenu žrtvu. O kojoj Danilo, istini za volju, nije imao predstavu. Kako i bi, kad mu nikad
nije nagovestila, nikad se odala, da gleda u telefon kao u Božije drvce, čekajući da se on
javi, dok su se obaveze sustizale i gomilale; umorila se od pravljenja prostora. Morala je
da obavi i prokletu banku i prokletu poštu, morala je da stigne do Slađe, i ро stvari s
hemijskog čišćenja. Neće više praviti ustupke; netražene, doduše, ali koje je, svejedno,
plaćala neprekidnom grižom savesti zbog nepozavršavanih poslova.
Tamara duboko uzdahnu.
– Je l' se nešto ružno desilo na poslu? – upita je Danilo.
– Ne, ništa posebno. Umorna sam, to je sve. Mnogo sam umorna – reče.
Prvi put je od nje čuo malodušan, rezigniran ton.
– Čudilo bi me da nisi, pored svega što si sebi naprtila na pleća. Prirodno je da si
klonula – reče, osetivši da mu se grlo steže. Kako je mogao biti tako neuviđavan? Tek
sada je primetio da je veoma bleda. Izgledala je premoreno i bolesno.
– Nije prirodno – reče ona imajući na umu nešto drugo; ono što ju je, zapravo,
mučilo. – Ne smem da dozvolim sebi da zastanem. Ako stanem... ne znam, neću više moći
da se pokrenem.
Učinilo mu se da su joj se oči napunile suzama i da ih je zato tako brzo spustila.
– Ne smeš toliko da zahtevaš od sebe. Nemilice se trošiš. Čak i tamo gde ne bi
morala, prosto se poturaš. Ima jedna poslovica, kaže, ako skočiš u bunar, proviđenje nije
dužno da te traži.
– Ne očekujem da me iko traži.
Zvučala je ujedno prkosno, gorko i oporo.
– Ja ću te tražiti, pa i da sto hiljada puta skočiš.
Uze je za lakat i odlučno je povede ka kolima.
– Vozim te. Čekam te, po redu, da mirno završiš poslove. Onda ti ostavljam sat
vremena i dolazim po tebe.
– Danilo, razumi, nisam navikla. Lakše mi je da se sama organizujem, nego da se
žderem što se deranžiraš.
– Ne deranžiram se, ni najmanje. Naprotiv. Ličim li ti ja na mazohistu?
Vetar mu je nosio kosu. On je zagladi svojim čarobno lepim, dugim prstima.
Tamara je zurila u njih kao opčinjena.
– Jedino, ako ti smetam. Otvoreno mi reci. Da znam na čemu sam.
Ona je stajala, sa zbunjenim osmehom na licu, bez reči.
– Dakle?
Crowarez
152
Bosnaunited
Crowarez
153
Bosnaunited
ruke krpom, presavi je na četvoro, onako kako su Danilo i Jovana to, po navici, uvek
činili, i odloži je tik pored sudopere. Brat i sestra se nasmejaše, istovremeno:
– Šta? – upita Tamara, poluzbunjeno.
Jovana požuri da kaže:
– Tako i mi složimo i ostavimo krpu.
Spontano je zagrlila Tamaru:
– Meni će, posle, Danilo udeliti ćušku, doduše logičku, kako on kaže, ali baš me
briga, reći ću...
– Aaaaa, znači ovde ima mračnih tajni – upade Tamara. – Zlostavljanja dece i
slično?
– Da, da, za manje greške me samo zaključava u orman, a za veće me dobro
premlati – reče Jovana skrušeno.
– Tako, dakle. Znala sam da je Danilo „too good to be true”.
Danilo se smeškao, uživajući u njihovom zadirkivanju.
– Nego, ovo sam htela... ti si... – nastavi Jovana uozbiljivši se – ...kao da si naša,
razumeš?
Tamarine trepavice se spustiše poput dve male, crne lepeze.
– I vi ste meni... jako bliski – odgovorila je.
Danilo je hteo nešto da doda, ali ga je Jovana preduhitrila:
– Jesi gledala film „Devojka koju sam voleo”?
Ova podiže pogled. Bila je malo zatečena naglom promenom teme.
– Jesam.
–Znaš onu rečenicu, s početka, „In a way he was like the country he lived in...
Tamara dovrši uglas s Jovanom:
– ...everything came too easily to him”— otcvrkutale su, zaneseno.
Oči su im, obema, blistale na poseban način, kao da su upravo razmenile
ljubavnu, strogo čuvanu informaciju, na specijalnom, muškarcima nerazumljivom jeziku.
– Zašto li se, najednom, osećam suvišnim? – upita Danilo retorički.
– Sinoć sam gledala na videu... – nastavila je Jovana – ...i plakala sam, iznova, na
istim mestima.
– Svaki put – nadoveza se Tamara, sanjalački.
– To o Hablu, da mu je sve dolazilo „too easily”, uvek me podseti na Danila. Mada,
sasvim suprotno, on ništa nije dobio „too easily”, ali odaje utisak, je l' da?
Celim izrazom lica Tamara joj je potpuno odobravala.
– I ti si primetila, je l'da? – nastavila je Jovana radosno. Trtljala je, gotovo gutajući
reči. – „Тоо good to be true”, a jemčim ti da jeste, takav je, i preko toga, kad ga upoznaš.
Veruj mi. Zato me boli kad mu iz surevnjivosti kažu „lako je tebi”. Kako je to nepravedno
reći za njega! Čak i oni najbliži, koji ga znaju, mada priznajem da nije lako njega imati
kao etalon, uz svu ljubav i poštovanje, teško je nositi se s takvom superiornošću, pa mu
prikače, onako ofrlje, lako je tebi, kao da mu je ono što ume i može tek tako palo u krilo.
– Kao kad se Habl pojavi u beloj marinskoj uniformi, sa onim svojim nehajnim
osmehom, misliš da dolazi s nekakvog bala, a ne s fronta – reče Tamara.
– Da, da, taj utisak. Isti. Ušeta u kadar i pojede sve druge glumce. Samo što on –
Crowarez
154
Bosnaunited
Crowarez
155
Bosnaunited
52
... Sve je kod Danila, sve u vezi s njim, bilo suviše perfektno, nepodnošljivo
savršeno, da je moralo nešto loše da se dogodi. Nešto što bi ga okrnjilo, umanjilo,
srozalo. Znaš ono, srpsko, urokljivo – neće to nа dobro izaći.
Nekoliko godina pre nego što će tebe upoznati počelo je, najpre kroz zezanje, a
onda ozbiljno da se stvara psihoza kako će Danila smotati neka rospija, prevejana
opajdara, prerušena u suštu ženstvenost, u potrebu da muškarac večno nad njome bdi, o
njoj brine i vodi je kroz život (ne znam zašto, uvek kad od neke žene čujem tu
užasavajuću floskulu kako želi da je „muškarac vodi kroz život”, momentalno je vidim
kako, lomna, krhka i naivna, kroz taj navođeni život hoda okešana o njegovu ruku,
pažljivo nabadajući u svojim roze plišanim papučama na štiklice s raskošnom, do bola,
kič-perjanom pufnom na vrhu).
Ta slutnja je prerasla u morbidno iščekivanje. Nije bilo intenzivno, kao kad, na
primer, nestrpljivo cupkaš pred tablom na kojoj će okačiti rezultate ispita. Više kao
osrednje težak pritisak negde u potiljku.
Pretresala sam i odmeravala šanse da se tako šta dogodi. Nisu bile bez izgleda.
Zar nisu toliki umni ljudi završili s glupačama i guskama? Psihoanalitičari kažu da u
svakom muškarcu postoji deo ženskog principa i vice versa. Pitanje je koliki deo
suprotnog pola nosimo u sebi. U kojoj srazmeri su u nama zastupljeni Animus i Anima.
Danilo je, da grubo odmerim, tri četvrtine muškarac. Takvi, po pravilu, teže ženama koje
nose samo jednu četvrtinu muškog principa, Animusa, u sebi. Na tu ga je foru mogla
uloviti nekakva ženstvena prenemaguša. Pogotovo što je on po prirodi vođa i zaštitnik.
Već od svoje sedamnaeste godine podozrivo sam merkala svaku devojku s kojom
je imao ozbiljniju vezu. Nijedna mi nije bila njegov par. Pravi par.
Danilo je ušao u trideset i petu kad si se ti pojavila. Ne mogu zaboraviti tu večeru.
– Doći će Tamara – rekao mi je, spuštajući kese krcate namirnicama na sto.
Zviznula sam:
– Znači, uspeo si da je dovučeš.
– Da budem iskren, nisam je do sad ni zvao.
Znala sam da izlazite. Drugarski, govorio je Frenki, kreveljeći se, kad smo ostajali
nasamo. Umirali smo od smeha zbog Danilovog preobražaja. Bio je zaljubljen kao nikad
u životu.
– Čekaj, nemoguće je da ga ona neće – iščuđavala sam se.
– Kako neće, jeb'o te? Pa, što bi se viđala s njim svaki put kad je zove?
– Onda?
– Naš se klipan matori zavezao kao vreća, to ti je.
– Daj, Frenki...
Dlanovima smo prigušivali nalete kikotanja, u frci da će se Danilo naglo pojaviti i
uhvatiti nas kako razglabamo o njemu.
– Kunem ti se. Merkam ga ispod oka, drugi čovek, keve mi. Da vidiš tu komediju
kako se priprema da je pozove... Gleda na sat, pa uzme slušalicu, pa spusti, pa čeka da
Crowarez
156
Bosnaunited
odem u klonju, frka mu valjda od mene. Ja sve, kao, naivno, oko četvorke idem da kupim
pljuge, ili novine, napravim krug, vratim se, ako ovaj zvižduće, znači okej je, ugovorio je.
Ako sedi k'o usran golub, ili je nije nazvao, ili se neće videti. Apsolvirao sam stvar do
tančina.
– Možda je ta Tamara jedna od onih što tvrde pazar.
– Ne, ne. Kol'ko sam ja namirisao, do Danila je. Ukopao se, Jole, ni makac. Gde se
zatekao prve večeri, tu stoji i danas. Ista meta, isto odstojanje. I neće ništa da kaže, ne
mogu da ga isprovociram ni ovoliko – pucnuo je noktom palca o zub. – Ni reč ne mogu
da mu izvučem.
– Aha, sav je tajanstven.
– Šta li rade kad izađu, jebem ih lude?
– Pričaju – rekla bih, pa bismo se opet cerekali.
Stvarno je bilo komično videti Danila kako se prži.
Letimično sam pogledala sadržaj kesa. Obavio je ozbiljnu kupovinu.
– Bogami, Danilo, izgleda da si se opasno zaljubio – rekla sam mu.
– Jesam.
Pravi Danilov odgovor. Bez okolišenja.
Pomislila sam, Bože, samo da nije neka kretenuša, samo da ga ne povredi.
– Pa, da zasučemo rukave – rekla sam. – Znaš kako se kaže, ljubav na stomak
ulazi. Hajde da je oborimo s nogu.
Znam i šta smo spremili – mešanu paelju s pilećim mesom, dagnjama i
gamborima, s dosta šafrana koji je davao slatkasti, specifični ukus (baš smo se potrudili,
Danilo i ja, kao retko kad), dve vrste salata, pladanj sa sirevima i „kjanti”. Sećam se,
sedela si između Vide i Bokija. Jela si odmereno, ali sa uživanjem, gustirajući svaki
zalogaj, svaki gutljaj.
– Ne pamtim kada sam sebi poslednji put priuštila ovakvo zadovoljstvo – rekla si.
– Već godinu dana unazad smatram vrhunskim dometom kad uspem da nekako
najagmim hleba za nas šestoro.
– Šestoro – prenerazila se Vida.
– Trenutno brojno stanje – preduhitrio te je Danilo. – Tamarin ujak sa ženom i
dve ćerke je izbegao iz Hrvatske.
Nastupio je tajac. Prekinula si ga duhovitom anegdotom iz jutarnjeg,
kilometarskog reda. Nasmejali smo se tvom opisu drčnog penzionera, samozvanog
Upravnika Reda pred pekarom, (videli smo ga, sa sve štofanim, kariranim kačketom na
glavi, preko koga vezuje bordo, očipani šal), ali sa osećanjem ljutog ogorčenja; nije se
radilo o slučajnoj epizodi, o nekakvom naučnofantastičnom trenutku u koji si upala. Bila
je to tvoja stvarnost. Jedva sam suzdržala suze.
(Zahvaljujući Danilu najgore godine inflacije preživeli smo gotovo bez potresa.
Do Frenkijevog odlaska u Kanadu, čvrsti u nameri da se ne upuštaju ni u jedan sumnjiv
posao, ni sa jednim sumnjivim tipom, specijalizovali su se za adaptacije potkrovlja.
Čitavu deceniju, najplodotvorniju, Danilo je svesno žrtvovao svoj raskošni talenat,
stavljajući ga u službu sitnih poslova; ne potcenjujući nijedan, od onog čega bi se latio,
napravio bi malo arhitektonsko čudo.
Radili su po sistemu „ključ u ruke”, od projektovanja, do obezbeđivanja dozvola i
nadgledanja radova, s oprobanom ekipom majstora. Danilo se pokazao sposobnim kao
Crowarez
157
Bosnaunited
naš deda Vlasta. Kao baba Ruža, zvana Gazdarica. Njegovi su majstori ličili na ekipu palu
s druge planete u Srbiju. Uredni, brzi, precizni, poštovali su rokove, besprekorno
sprovodili Danilove nemoguće zahteve u delo, jer boljeg platišu od njega nisu mogli naći.
Prvo bi njih namirio; njegov i Frenkijev deo mogao je da sačeka.)
– Ma, ni mi se ne gađamo gamborima i „kjantijem” – rekao je Frenki. Emotivac,
kakav je, samo što nije presvisnuo od muke slušajući te. – Vidiš da smo se navadili, k'o iz
gladi izašli. To se Danilo specijalno upeo da tebe fascinira.
– Hvala, Frenki, pravi si drug – nazdravio mu je Danilo.
Pogledala sam ga i neprimetno mu klimnula, da, ona je ta. Odvratio mi je,
potvrdno spustivši kapke.
Valjda sam bila prepunjena utiscima, srećom što si ispala više od onog što sam
smela i da sanjam; tenzija u meni je naglo popustila kada ste otišli, pa sam zadremala na
trosedu, čekajući Danila da se vrati i da mi podnese izveštaj. Čula sam škljocanje brave,
poskočila:
– Je l' bilo...? – saletela sam ga u predsoblju.
Smeškao se, namerno me mučeći:
– Šta je trebaio da bude?
– Danilo!!!!
Iz svake pore na njegovom licu isijavala je tolika količina sreće, da je pitanje bilo
izlišno.
Sagao se da rašnira patike. Skočila sam mu na leđa i počela da ga davim:
– Govori! Danilo!
Jednom rukom se oslobodio mog stiska oko vrata, drugom me je vešto svukao sa
sebe:
– Ne znam šta je trebalo da bude – ponovio je kroz smeh.
– Jesi joj rekao? Baš, volim te! Tim rečima?
– Mala, znaš da se takve stvari ne prepričavaju.
– Nisam ja razglas, već tvoja sestra. Jesi li?
– Jesam – odgovorio je.
Ciknula sam prodorno, da mi je zapušio usta:
– Ššššššš. Hoćeš da probudiš ceo Vračar?
– Briga me za Vračar – poskakivala sam oko njega. – Šta je ona rekla? Je l' rekla da
i ona tebe voli? Jeste, znam da jeste. Hoće li biti, od tada, živeli su srećno i zadovoljno?
– Daj Bože – promrmljao je.
Prestala sam da se zevzečim.
Danilo nikad nije zazivao Boga.
Crowarez
158
Bosnaunited
53
– Dakle, čekao si, čekao, nisi se dao uloviti, ali si našao... dinamit, burazeru –
rekao mu je Frenki, sutradan, dok su radili u njihovom birou. – Jeb'o te, sad imam tremu
da li ćeš uspeti.
– Rastereti se, stvar je pod kontrolom.
Frenki je spustio noge koje je držao na stolu:
– Sereš.
– Kakva nedolična reč u ovako romantičnom trenutku.
– Daj, ne zajebavaj, već govori.
– Kažem ti.
– To, majstore! – pruži mu Frenki šaku. Izveli su ritual košarkaškog pozdrava.
– E, sad da se oženiš, pa da odahnem. Jebeš ga, sprcao si trideset petu, kad ćeš
decu da praviš – reče Frenki.
– Slažem se. Nadam se da ćemo se uzeti uskoro. Vrlo uskoro.
Frenki se odjednom radosno zbunio. Oči su počele da ga peckaju; zatreptao je i
počeo da nepotrebno prebira i slaže papire na stolu.
– Pa, kume, poznajući te, posle ovog mogu da zaključim da je voliš. Ono, stvarno.
– Da. Stvarno.
Hteo je da mu kaže, bez nje više ne želim da postojim. Nije se stideo da to
izgovori, ni pred kim, naročito ne pred Frenkijem, ali mu se činilo nedovoljnim spram
onog čime je bio preplavljen; samo bi okrnjio nešto od veličanstvene sreće koja mu je
pripala.
– Čuj, ako budem malo odsustvovao ovih dana, ti potegni. Idi do Ohridske, Tomi
sam ostavio...
– Lako ću ja s Ohridskom. Gledaj da obaviš svoje, što pre – rekao je Frenki.
Počevši od tog jutra Tamara je uplovila u čudesni svet Danila Rakića u kome nije
postojao nerešiv problem. Vulkan je proradio punom snagom; zaista je bila zatrpana
ljubavlju. Pre nego što bi stigla nešto da pomisli ili poželi, on bi je preduhitrio. Strah da
će je veza s njim iscrpsti i potrošiti pokazao se izlišnim; Danilova eksplozivna energija
koje se plašila bila je usmerena na to da njoj olakša i da je rastereti. Praktičan i radan,
svuda-stižući, uspeo je da, preko svojih veza, obezbedi da se njenom ujaku dostave
neophodna, nedostajuća dokumenta i porodica se konačno iselila. Tamarina majka,
prava gospođa, delikatna i stidljiva čak i pred kćerkom koja je morala da joj pomaže pri
kupanju i oblačenju, začudo je, bez opiranja i nelagodnosti, dozvoljavala Danilu (koji ju
je očarao onako kako čoveka do srži bića očara i potrese platno velikog slikara, ili ne
može oči da odvoji od neke zapanjujuće prirodne pojave, pred kojom postaje svestan
svoje ljudske krhkosti) da je prenese u naručju kao perce i smesti u kola, kad bi je vozio
na kontrolu ili u fotelju, da se ne bi mučila sa štakama od spavaće do dnevne sobe.
Završavao je komplikovane procedure oko invalidske nadoknade za gospođa Zdravku i
obezbedio joj kućnog terapeuta.
Tamara je uhvatila sebe kako ima višak vremena. Uzletela je, bez bremena na
Crowarez
159
Bosnaunited
leđima; novostečena lakoća postojanja uopšte joj nije bila nepodnošljiva. Bila je,
naprosto, divna. Majka je bila zbrinuta, ona je stizala da radi na svojoj tezi, odlazi u
stranku, a da, pri tom, uvek ima Danila uz sebe. Više nije umela da razluči gde se
završava ona, a gde on počinje.
Crowarez
160
Bosnaunited
54
Crowarez
161
Bosnaunited
55
4
„Ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se." B. Dž. Štulić
Crowarez
162
Bosnaunited
Crowarez
163
Bosnaunited
56
Crowarez
164
Bosnaunited
Crowarez
165
Bosnaunited
57
Crowarez
166
Bosnaunited
58
Na drugom kraju grada Danilo se kupao, posle iscrpljujućeg rada. Celo popodne i
veče dovršavao je projekat za koji se bio izuzetno zagrejao. Leđa su ga bolela od sedenja.
Rešio je da legne. Makar ne spavao, prijaće mu da se opruži.
Kroz šum vode začuo je Tamarin glas. Dozivala ga je naslonjena na vrata. Hitro je
izleteo, obmotavajući peškir oko pasa. Sa kose mu je kapala voda.
– Prokrvarila sam – rekla je.
– Koliko? – upitao je trudeći se da ostane miran.
– Malo. Ali, imam bolove.
– Idemo u bolnicu. Odmah zovem Bokija.
– I Jovanu, molim te. Značilo bi mi da bude sa mnom.
Podrazumevalo se da Jovana ne spava. Još u tinejdžerskom dobu počela je da
vileni, isto kao i Danilo.
– Brat te je zarazio nesanicom – govorio je, sa uzdahom, njihov otac, večno
zabrinut za Jovanino zdravlje.
– Pa, nismo u Makondu, da se zaražavamo insomnijom – iščuđavao se Danilo
Markovoj konstataciji. – Prosto, ne treba nam san. Tim bolje – govorio je.
U taj noćobdijski segment rakićevskog života Tamara nikad nije uspela da se
uklopi. Pripadala je dnevnom tipu, i nesanicu je plaćala slabošću i bezvoljnošću
narednog dana. Sa čudenjem je prihvatila da Danilo i Jovana zovu jedno drugo u rane
jutarnje sate, da čitaju i rade do zore, bez ikakvih posledica po sutrašnju bodrost.
– Odmah – reče Danilo. Poljubio ju je u kosu. – Nemoj da se brineš, neće se ništa
ružno desiti.
Crowarez
167
Bosnaunited
59
Zvuk telefona ih je presekao. U ovo doba mogao je da pozove samo Danilo. Jovana
je skočila kao oparena i, bacivši se na krevet, povukla aparat ka sebi. Slušalica je
odletela. Ispružila se i dohvatila je.
– Ne spavaš? – začula je poznat glas.
Danilo ih vidi. Gleda ih, rendgenskim zracima prodirući kroz zidove. Brzinom
munje, povukla je čaršav na Gorana.
– Ne.
Misleći da ništa nije izgovorila, ponovila je jačim glasom:
– Ne.
– Tamara je prokrvarila – reče Danilo. – Idemo u Narodnog fronta, kod Bokija.
Probudio sam ga, čeka nas. Uplašila se – govorio je tiho, da ga Tamara ne čuje. – Htela je
da i ti pođeš.
– Stići ću pre vas – reče.
Goran se uspravio, na smešan način pridržavajući zgužvan čaršav u svom krilu.
Gledao ju je upitno.
– Tamara nije dobro – reče Jovana.
Oblačili su se brzo, u tišini. Jovana nije uspevala da gurne nogu u nogavicu. Nije
mogla da upravlja svojim telom. Goran joj je prevrnuo majicu i pomogao joj da protne
glavu i ruke. Jovana je bila naježena, osetio je to pod prstima.
– Nemoj unapred da se kidaš. Možda je nešto bezazleno – rekao je.
Odsutno je klimala glavom.
– Odvešću te.
– Ne, uzeću taksi, da ne bih gubila vreme oko parkiranja.
– Do ugla s Dobrinjskom. Samo ćeš se spustiti do klinike. Neće nas videti – rekao
je, bez ljutnje.
Jovana je bila zahvalna što usput nije ništa govorio. Grickala je zanoktice do krvi.
Goran je vozio brzo, namršten; za pet minuta su bili na odredištu.
– Javi mi kako je – reče on.
Klimnula je i potrčala.
– Jovana – pozva je.
Bila je već na ćošku. Okrenula se.
– Volim te – doviknuo je.
Poslala mu je poljubac, preko ulice, i zamakla nadole. Ostao je nekoliko minuta,
nepokretan za volanom, u pustoj ulici, pre nego što je napravio polukrug preko pune
linije, dodao gas i odjurio ka Slaviji.
Crowarez
168
Bosnaunited
60
Crowarez
169
Bosnaunited
Crowarez
170
Bosnaunited
Crowarez
171
Bosnaunited
sam listu, tri imena za dečaka, tri za devojčicu, a on samo tera sa Sofronijem i Persidom.
Danilo i Jovana su s mukom dodali još ponešto. Gluma im nije bila jača strana.
Štaviše, oboma je bilo ponižavajuće da se pretvaraju. Ionako su se upinjali pred ocem;
nasamo, činilo im se izlišnim.
Jovana pročisti grlo:
– Je l' se nešto posebno naprezala? – upita Jovana. – Nervirala? Možda cimnula
nešto teško?
Danilo odmahnu.
– Pa, zašto, onda? – upita.
– Ne znam. Videćemo.
– Je l' se bojiš?
– A šta ti misliš?
– Da, lupetam. Od nervoze, valjda.
Boki je izašao iz ordinacije, smeškajući se:
– Vidi Doktora kako se utronj'o – lupnuo je Danila po ramenu. – Biće u redu, ali
mora da leži. Možda ćemo uraditi i serklaž, mada mislim da će se srediti, uz ovaj lek koji
sam joj dao. Otvorio sam joj bolovanje, od sutra. Znači, posao, živciranje, stranka,
sedenje za kompjuterom po deset sati, sve to da se eliminiše.
– Važi – reče Danilo, zaradovan. Tek tada se videlo koliko je strepeo.
– Slušaj, dok se ona oblači, na brzinu... da je ne uzrujavam. Ne zezam se, matori.
Mora da miruje. Stvarno da miruje. Znam da je to nemoguće izvesti s njom. Ako joj
prorade pundravci, veži je za krevet. Bukvalno. Ili će doći kod mene na odeljenje, pa da
vidi kako je u bolnici. Jesmo se razumeli?
Tamara im se pridružila. Privila se uz Danila, još ustreptala.
– Uplašila sam vas – reče sa izvinjavajućim, drhtavim osmehom.
Pružila je ruku i privukla Jovanu. Zbijeni u zajedničkom zagrljaju, od olakšanja
nisu mogli ništa da kažu.
– Bogami, jesi. Od sutra si pod Danilovom kontrolom – reče Bojan. – Ima da te
nadzire dvadeset četiri sata dnevno.
– I bez nadzora, potpuno ću se primiriti.
– Sad razlaz, u krevet, i da mi je pazite – ispratio ih je Boki.
Crowarez
172
Bosnaunited
61
Na televiziji je trajao Dnevnik. Grizući donju usnu do bola Jovana je pratila vesti o
obustavi pregovora u Rambujeu. Albanskoj delegaciji je odobreno da se vrati na Kosovo,
radi dodatnih konsultacija. U trenutku kada je spiker čitao Klintonovu izjavu o ulozi
KFOR-a, Goran je dohvatio daljinski i ugasio televizor. Ekran se iznenada zacrnio.
– Jesi normalan? – upita ga, protežući se da mu uzme upravljač iz ruke.
– Neću više da se trujem, bez potrebe – rekao je, bacivši ga na bezbednu
udaljenost od Jovane.
– Bez potrebe?! Nemanji visi poziv nad glavom, najverovatnije nam sleduje
bombardovanje, a ti nećeš da se truješ.
– Nemanji bi, kao i tebi, bilo pametno da ne paradirate s tim svojim „Otporom”. U
ovoj situaciji možete zaglaviti zatvor.
Bio je vidno nervozan.
– Pa, valjda ćeš naći vezu da me izvadiš, ako zatreba – odgovori mu.
Skočila je iz kreveta i počela da se žurno oblači.
– Sada ćeš demonstrativno otići.
– To mi, kao, nešto prebacuješ?
– Ne. A ti meni?
– Ti meni... ja tebi... Oboje znamo kako nam je od Sava-centra. Oboje. Samo što me
uvek navedeš da ja budem ta koja će izgovoriti. Pa, da izgovorim, grozno nam je. I ne
znam ko kome treba da prebacuje.
– Ugasio sam televizor jer se nerviraš da si izgrizla cela usta.
– Ne, nego tebe nerviram. Uostalom, nemam snage da se raspravljam. Umorna
sam, Gorane.
Ćutao je.
– I ti si. Znam. Đavo je ušao u nas. Ili među nas. Ne znam kako da objasnim da ne
možemo da skrstimo ni dva dana bez trzavica, uvreda, suza...
Šnirala je duboke cipele. On ju je posmatrao:
– E, odoh sad, da odgledam vesti do kraja.
Goran je nije zadržavao.
Već nedelju dana, nisu uspevali da se povrate od najgore svađe koju su do tad
imali.
Počelo je kao običan, neobavezan izlazak. Krenuli su sa Nemanjom, njegovom
devojkom i Mirjanom u Sava centar, na premijeru filma. Njih petoro su stajali uz šank i
pozdravljali se usput s poznanicima. Sve je teklo dobro, da bolje ne može biti, dok neko
iz društva koje je sedelo u polukružnoj garnituri, ispod kosih stakala, nije glasno pozvao
Gorana. Jovana je prepoznala dvojicu s kojima su bili na večeri. Odoh da im se javim,
rekao je. Jovanu nije pozvao da priđe. Još bolje, pomislila je, nevoljna da odglumi
ljubaznost. Priseo je na drvenu ivicu i ćaskao s njima. Začulo se zvono koje je pozivalo
gledaoce u salu. Goran je ustao. Za njim i jedna iz društva. Nešto mu je govorila i,
Crowarez
173
Bosnaunited
pokretom koji je odavao bliskost, prešla rukom po prednjem delu njegove jakne, kao da
uklanja trunke prašine. Iako je stajala iskosa, Jovana je krajičkom oka zapazila njenu
bakarno ofarbanu kosu, čizme s visokom petom, skupu bundu, iskrojenu od krupnih
parčadi izbeljene jelenske kože, s vidnim štepovima kao na indijanskim ogrtačima i
čupkama krzna koje su, tu i tamo, nehajno razbacane, visile po ivicama. Sve osmehujući
se, crvenokosa ga, na kraju, poljubi u obraz, priljubivši se načas uz njega. Goran se hitro
izmakao.
– Koji ti je ovo fazon – ne izdrža Jovana da ga upita, čim je prišao – da te privatava
neka bivša riba?
– To mi je bivša žena – reče on, pretražujući unutrašnji džep jakne.
– Žena?!
– Da. Nisam znao da je s njima.
U tišini zategnutoj do pucanja Jovani pocrveneše uši. Poprimile su skoro bordo
boju.
Nemanja je znao šta sledi. Znao je kada Jovani pocrvene uši. Znao je dobro. Znala
je i Mirjana. Samo Nemanjina devojka nije. Dragica, ne.
Načinivši se da nije čuo Jovanin i Goranov kratki dijalog, Nemanja je počeo da joj
nešto govori. Napadno glasno i živahno. Mirjana mu se pridružila, potrudivši se da
svojim položajem od Dragice zakloni ono dvoje koji su se odmeravali bez reči, kao u
zamrznutom kadru.
– E, nema potrebe da se pravite ludi – okrenula se Jovana k njima. – Svi smo lepo
videli šta mi je ovaj čovek – mahnu glavom ka Goranu – priredio. Šta je u stanju da uradi.
– A šta je trebalo da uradim? Da je odgurnem? Ošamarim? Je l' bi te to
zadovoljilo?
– Zadovoljilo?! Mene pokušavaš da zamaješ najglupljom, najprovidnijom
zamenom teza koju bi provalili i oni moroni od tvojih prijatelja s kojima si malopre
ćeretao.
Krajičkom oka je spazila da se Goranovo društvo uputilo ka sali. Crvenokosa se
nakratko osvrnula i okrznula Jovanu pogledom. Njoj se naježi koža. Izvadila je karte iz
džepa i pružila ih Nemanji:
– Idite, počinje. Ja neću.
Goran procedi nekoliko reči sebi u bradu, od kojih je Jovana uspela da razabere
jednu. Razmažena.
– Šta si rekао?!
– Nebitno. Idemo svi skupa. Nasamo ćemo raspraviti šta imamo.
Nemanja je video (nije se, zapravo, videlo, ali on jeste, video je) kako su iz
Jovaninih ušiju šiknula dva mlaza pare. Kao u crtanim filmovima. Samo što nije bilo
smešno. Ni najmanje.
– Ovo ti je poslednji put u životu da mi kažeš kako sam razmažena. Poslednji! Je l'
ti jasno?
– Tebi nije jasno – reče Goran tiho, siktavo, što je delovalo mnogo gore, mnogo
strašnije nego da je viknuo – da sa mnom ne možeš tako.
Prekinula ga je osiono:
– I te kako mogu. Nisam ja jedna od tvojih retardiranih cupika kojima si navikao
da naređuješ. Koje bi se sklonile u stranu, pokorno, dok ti ne obaviš porodične obaveze.
Crowarez
174
Bosnaunited
Crowarez
175
Bosnaunited
Crowarez
176
Bosnaunited
62
Crowarez
177
Bosnaunited
– Ti da ćutiš. Ti nemaš više prava. Bar ovde, ne. Ako hoćeš svoja prava, preseli se
kod onog kretena, a ne da mi navlačiš ludake na vrat. Marku da navlačiš.
Nikada se nije plašila Danila. Sada nije smela da ga pogleda, od straha. Otac je
zagrli:
– Nemojte, kakve su ovo scene – reče, bespomoćno. I njemu je Danilo bio
nepoznat, ovakav. – Sine, uzdao sam se u tvoje rasuđivanje, a ti se ponašaš...
– Oni će meni da upadaju u kuću – vikao je Danilo. – Banda nevaspitana. Banda!
Kome, bre, oni da prete. Oni da maltretiraju Marka, pa neće moći. Daj mi adresu –
drmusao je Jovanu za rame.
Nije vladao sobom. Marko pokuša da zauzme autoritativni stav.
– Ne treba mene da braniš. Nisam te zato pozvao.
– Ne dozvoljavam da nas bilo ko teroriše. Je l' jasno? Onaj kreten s kojim se
Jovana uhvatila, on će mi položiti račune. Govori adresu – obrati joj se.
Jovana je ćutala.
– Dobro, onda idem kod nje, direktno. Nema stotinu Popivoda, naći ću je ja – uzeo
je telefonsku slušalicu u ruku.
Jovana povika:
– Danilo, molim te.
– Za koga moliš? Za njega? Ili za njegovu ženu koja je Marku poručila da svašta
može da se desi. Tebi. Da će noćas poslati nekog da te dočeka u ulazu i unakazi. To da
trpim? Da se povučem pred pretnjom ološa?
Jovana se prihvati za dovratak.
– Tata...
Marko se pridiže:
– Danilo, nemoj joj govoriti... Zašto, sine?
Jovana dograbi kaput.
– Idem i ja – reče.
Marko pokuša da ih zaustavi:
– Deco, molim vas, prizovite se pameti. Nećemo, valjda, odgovarati istim
niskostima.
– Bogami, hoćemo. Ovo će se završiti noćas. Brzo ćemo se vratiti – reče Danilo.
Crowarez
178
Bosnaunited
63
...Ne znam kako smo prešli put do Gorana. Molila sam se da ne bude u stanu. Da je
nekud izašao. Ali, prozor je bio osvetljen. Skoro sam se upiškila od straha:
– Danilo, preklinjem te da ga ne biješ.
Išao je ka zgradi, brzo, polutrčećim koracima.
– Koji sprat?
– Prvi – odgovorila sam poslušno, jedva ga sustižući.
Goran otvara, Danilo šutne nogom vrata, odgurne ga i uđe.
Stala sam između njih.
– Tvoja je žena zvala tatu. Pretila nam je... – pokušala sam da na brzinu objasnim.
Danilo me je maknuo u stranu. Lice mu je otvrdlo poput stisnute pesnice:
– Slušaj ti, slušaj me dobro, ako ona tvoja nepismena, histerična kučka pokuša da
makar i svojom senkom dodirne moju sestru ili Marka, izmasakriraću je, neka ti bude
jasno. I tebe. Samo li im se približi na kilometar, odrobijaću vas oboje. Ti mi odgovaraš
za nju. Direktno. Snosićeš sve posledice. Veruj mi, neću se zaustaviti, ako je ne staviš pod
kontrolu.
Onda se pokreće pneumatska bušilica, ona kojom se odvaljuje asfalt, počinje da
mi bubnja u mozgu svom silinom; od nje ne čujem šta govore, samo vidim kako mu se
Danilo unosi u lice, vidim da grmi poput llije Gromovnika, strašnijeg izgleda nego onda
kad je tukao manijaka iz autobusa, a Goran pokušava da mu odgovori; otvaraju usta, ali
nema tona. Ja ne primam ton. Nisam htela da čujem.
Sećam se kako se Danilo okreće k meni, nešto kaže i povlači me za sobom. Nisam
ni pogledala u Gorana koji je delovao kukavno, Kao i ja. Ličili smo na decu koja se
podžapaju u igri, a onda u dvorište siđe nečiji ćale, podeli poneku šljagu i momentalno
zavede red. Čiča-miča, gotova je priča. Klinci se razilaze oborenog nosa, pokunjeni.
U kolima smo ćutali, sve dok na polovini mosta Danilo nije procedio kroz zube:
– Videla si kakva je to ništarija. Čula si.
Nisam se usudila da mu priznam da nisam.
– Da se razumemo – rekao je. – Gotovo je. Definitivno je gotovo. U protivnom, ne
računaj više na mene.
Popeo se sa mnom. U redu je, rekao je tati, neće vas niko više uznemiravati. Sipao
je piće i iskapio ga u gutljaju. Ja sam se smanjila, želeći da nestanem, da isparim u onoj
tišini.
– Moram da požurim, da Tamara ne brine gde sam.
Nisi joj rekao, pitala sam, goreći od stida. Mislim da joj nije potrebno dodatno
uzrujavanje, uzvratio mi je tvrdo, kao da je bacio kamen na mene.
Veruj mi (posle četiri godine, posle svega što nam se dogodilo, zar bih imala
razloga da lažem), predstavu nemam šta se dešavalo narednih dana.
Ležala sam skvrčena, povremeno palila televizor, vrtela ukrug kanale, ustajala da
posrčem tanjir supe ili čorbe, koji bi mi tata spremio i tajno povraćala, čim bih se vratila
u svoj stan.
Sedmog marta tata mi je, za doručkom, obzirno rekao da ide na groblje. Mrvio je
Crowarez
179
Bosnaunited
Crowarez
180
Bosnaunited
Crowarez
181
Bosnaunited
Crowarez
182
Bosnaunited
Crowarez
183
Bosnaunited
Crowarez
184
Bosnaunited
Crowarez
185
Bosnaunited
Videla sam da je uplašen. Bojao me se, kao što sam se ja, one noći, bojala Danila.
Palcem je mahinalno prelazio preko ogrebotine.
– Ne! Ne znaš, naravno. Ali, da će se ovako završiti, o, to si dobro znao. Od samog
početka. Bila sam osveženje, kako si rekao. Čist kiseonik. Izazov. Morao si se malo više
potruditi. Malo više nego obično. Pa si, ko bajagi, iznajmio stan, ovaj jebarnik koji se nisi
udostojio ni da opremiš, jer nisi ni nameravao da tu ostaneš. Vrebao si prvu priliku za
svoje Lesi-se-vraća-kući. Bombardovanje ti je došlo kao kec na jedanaest. Vis maior, šta
da se radi?
– Nisam se vratio... nije istina.
– Ne laži! Prekini više!
Toliko sam se prodrala da mi je sopstveni glas zaparao uši. Prekrila sam ih
dlanovima, i čvrsto zažmurila. Kada sam ponovo otvorila oči, bila sam odjednom tiha.
Opasno tiha.
– Sad ćemo utvrditi ko si. Samo probaj da izvrdaš odgovor. Samo probaj –
fiksirala sam ga. – Ostavimo po strani odlazak u Ameriku. Amerika je logični ishod tvoje
duge, dvostruke igre. Zato, da se vratimo unazad. Da vidimo kad je počelo žongliranje
koje se okončalo tako što ti je jedna loptica pala. Bolje rečeno, ispala. Tresnula o zemlju
kao višak.
Piljio je u mene, iščekujući.
– Pitanje je jednostavno. Jesi li podneo zahtev za razvod?
>– Ne razumem.
– Šta tu ima da se razume? Jesi ili nisi? Papir – unosila sam mu se u lice. – Shvataš
li šta je papir? Dokument – mahala sam mu rukom ispred očiju. – Koji ti napiše advokat.
Pa se preda na pisarnicu, u sudu. To. Shvataš? Jesi li ga predao?
Duga tišina. Bila sam spremna da čekam do ponoći. Morala sam doživeti trenutak
da prevali istinu preko usana.
– Nisam – promrmljao je napokon.
Osetila sam neodoljivu želju da ga pljunem posred lica.
– Nisi?
– Ne – odgovorio je skoro nečujno.
Tresla sam se kao prut.
– Idemo dalje. Sledeće je, zašto si me držao u uverenju da jesi? Tačno je –
preduhitrila sam ga – da s moje strane nije bilo eksplicitnog pitanja u vezi s tim, ali
podrazumevalo se da je proces u toku. Tako si se ponašao. Govorio za svoju ženu bivša.
Jesi li? Jesam li i to izmislila?
Odmahnuo je glavom.
– Dozvolio si da povredim svog brata. Dozvolio si da s njim, praktično, prekinem
odnose. Znao si da je u mojoj kući razdor, zbog tebe. Za sve to vreme ne da nisi povukao
nijedan konkretan potez, već nisi imao ni nameru da ga povučeš.
Knedla mi se popela u grlo. Izgovorim li još jednu reč, plač će provaliti iz mene,
potopiću sobu suzama.
– Usuđuješ se da mi kažeš kako te vređam? Sram te bilo. Sram. – Glas mi se
prelomio. Pukao. Zazvečao kao prazna limena kutija. – Zar ni toliko nisi umeo da budeš
čovek... da uložiš napor da budeš čovek i da mi otvoreno kažeš, žao mi je, odlučio sam da
se vratim ženi, idem s njom u Njujork. Zar ni toliko nisam zaslužila?
Crowarez
186
Bosnaunited
Crowarez
187
Bosnaunited
Crowarez
188
Bosnaunited
64
Dvadeset četvrtog marta uveče, posle prvog zvučnog signala za opasnost, Danilo i
Tamara su potrpali najnužnije stvari i prešli u Topolsku.
Jovana je iskoristila trenutak dok se Danilo raspakivao u svojoj staroj sobi.
– Goran je otišao u Ameriku. S porodicom – rekla je.
Zaklonjen vratima plakara, ubacivao je majice na policu.
– Znam. Čuo sam.
– Je l' zna i Tamara?
– Da.
Čekala je zasluženu porciju.
Danilo je, međutim, ćutke nastavio posao.
Ona nečujno izađe.
Živeći pod istim krovom, uspevali su da se izbegnu. Da se ne dodirnu dublje, osim
preko posrednika, Tamare i Marka. Na desetine prijatelja navraćalo je u Topolsku.
Danju, noću. Poneki su ostajali do ranih jutarnjih sati. U mnoštvu, nije se primećivalo da
Jovana i Danilo retko i površno komuniciraju.
Crowarez
189
Bosnaunited
65
Crowarez
190
Bosnaunited
66
Jovana je umela da, neopažena u gužvi, skokne do Bojana. Sa njim joj je, tih dana,
bilo najprijatnije. Malo pre početka bombardovanja Bojanova žena je s kćerkom otišla
kod brata, u Frankfurt. Njihova klimava zajednica, od početka podrivena čestim
razmiricama, konačno se rasturila u vreme afere koju su Bojanu smestili na klinici.
Najbolji hirurg koga su kolege bez zazora zvale da im pomogne pri svakoj
komplikovanijoj operaciji, Boki je bio trn u oku zbog svoje nepodmitljivosti. Kvario je
utvrđeni poredak. Ignorisao je (ne)zvanično uspostavljene tarife. Odbijao koverte koje
su drugi lekari bez zazora trpali u džepove. Njegov stav je predstavljao svojevrsnu
uvredu za esnaf; postao je obeležen, kao leprozan, izazivao je podozrenje. S druge
strane, nisu se mogli s njim obračunati tek tako; bio im je neophodan zbog svoje
stručnosti.
Petnaestak dana pred bombardovanje javno se usprotivio primeni lekova
kineske proizvodnje, sumnjivog kvaliteta i roka trajanja. Za četrdeset osam sati
isfabrikovana je afera. Optužen je za nehat prema pacijentkinji koja je preminula tri
meseca ranije. Iznebuha se u medijima pojavio suprug pokojnice, optužujući Bojana
Milićevića da je odgovoran za smrt njegove žene. Nije mi pružio ni objašnjenje, rekao je
čovek odeven u crnu košulju. Ni petnaest minuta nije odvojio za susret sa mnom. Prošao
je, odmahujući rukom da žuri. Nije mi uputio ljudsku reč. Zagledao se u kameru i
zaplakao. Zatim je emitovana kratka izjava vlasnika privatne klinike „Ginomedika", gde
je pacijentkinja dovedena posle otpusta iz „Narodnog fronta". Doktor Vujović, inače
rođak ministra za zdravstvo, snimljen u svom kabinetu (crni masivni sto sa zlatnim
reljefom neodoljivo je asocirao na pogrebni zavod), pod slikom Vođe, ogromnih
dimenzija, na zidu iza sebe, važno je tulio baritonom kako se greška doktora Milićevića,
nažalost, više nije mogla ispraviti. Zapanjen sam nestručnošću kolege, zaključio je.
U orkestriranoj hajci već sutradan su sve novine osvanule s naslovima „Lekar bez
etike", „Bahatost belog mantila", „Pogažena Hipokratova zakletva" i „Nemarnost odnosi
život". U udarnom terminu nacionalnog dnevnika, Bojanovo ime je blaćeno duže od tri
minuta, s vešto provučenom insinuacijom da je za neuspešnu intervenciju uzeo novac.
Samo su jedne novine, i to sitnim slogom, objavile demanti u kome je on koncizno
izložio genezu slučaja. Pacijentkinja je, naime, protivno njegovom izričitom savetu da se
to ne čini (u pitanju je bila metastaza koja je zahvatila celu trbušnu duplju) prebačena
na privatnu kliniku gde je izvršena još jedna, nepotrebna operacija, sa fatalnim ishodom.
I pored uredne bolničke dokumentacije koja je neopozivo svedočila u njegovu
korist, Bojan je suspendovan po hitnom postupku. Po direktivi pristigloj iz Ministarstva,
obezbeđenje ga je sprečilo da uđe na kliniku.
Danilo je pokušao da s njim razgovara.
Bojan ga je, navodno, slušao, odobravao, ali se videlo da je u njemu nešto
prepuklo. Nije dolazio u Topolsku, osim da obiđe Tamaru, na desetak minuta.
Izgovarajući se kako očekuje poziv iz Frankfurta, brzo je odlazio. Radovao se, međutim,
kada je Jovana navraćala.
Napolju su gruvale rakete a on je pušio, u polumraku, potpuno ravnodušan na
bombe i mogućnost da zgrada bude pogođena.
– Vidiš, Joco – govorio je opsednut jednom mišlju – ne mogu da odgonetnem...
Stalno pokušavam i ne mogu. Učini mi se, evo, sad sam... našao sam... i onda mi sklizne...
Crowarez
191
Bosnaunited
Crowarez
192
Bosnaunited
67
Crowarez
193
Bosnaunited
68
Dodajući gas do daske Danilo juri opustelim gradom. Oko kliničkog centra
parkirani vojni kamioni. Prilika sa šlemom iskrsava iza rampe, Danilo viče da otvori.
Vojnik se vraća u kućicu. Užasno sporo, čini im se.
– Otvori, smesta! Smesta! – urla kroz prozor. Lud od straha za Tamaru, spreman
je da kolima sruši prepreku.
– Možeš li? – pita je Jovana.
Po Tamarinom stisku ruke, koju ne ispušta, zna da su kontrakcije učestale.
Uz škripu guma skreću ka Ginekološkoj.
Tamaru, u krvavoj haljini, odmah odvode u salu, Jovana i Danilo čekaju
izbezumljeni; puše jednu za drugom dok snažni, potmuli zvuk detonacija i prigušeno
štektavi, rafalni odgovori protivavionskih raketa odzvanjaju bolnicom.
Na svaki tresak Danilo sve dublje zariva nokte u svoj dlan.
Posle dugog vremena, ispunjenog grozničavom, ludom nadom, do njih dolazi
lekar. Danilo skače:
– Spontani pobačaj. Žao mi je – kaže doktor.
Danilo prevlači rukama po licu. U trenutku je ostareo za deset godina.
– Trudnoću joj je vodio moj prijatelj. Doktor Bojan Milićević. Mirovala je, sve je
teklo normalno...
– Dešava se, znate. Stres, najverovatnije. Kad se ukaže prilika... a valjda će...
uradićete dodatna ispitivanja. Za svaki slučaj.
Doktor je umoran. Ogromni podočnjaci ispod očiju, ravan glas. Na dežurstvu je
celu noć. Otupeo. Nebrojeno puta prošao je kroz slične situacije. Naučio da ne primi u
sebe tuđ bol. Posebno ne sada. Trudnice evakuisane u donji nivo klinike preča su mu
briga. Čovek kome je saopštio crnu vest, svakako nije njegov prioritet.
Oblivena hladnim znojem Jovana iz daleka čuje Danila:
– Tamara... moja supruga... je l' s njom sve u redu?
– Da, da, ona je dobro. Možete sutra da je obiđete. Izvinite, ja sad moram dole, do
porodilja.
Doktor se hitro udaljava i nestaje u dubini hodnika.
Danilo ostaje skamenjen.
Jovana počinje da kuka. Pada ka bratu, poluobeznanjena. Pre nego je dotakla
zemlju, Danilo uspeva da je uhvati i zadrži.
– Zašto... tebi i Tamari... zašto vama...?
Plač se pretvara u histeriju; Jovana leleče na sav glas.
– Gospođice, devojko – pritrčava im medicinska sestra. Zastaje pred Danilovim
pogledom. – Molim vas – umekšava svoj stav – nemojte ovde.
Snažno je obuhvativši u struku Danilo je vodi napolje.
Ponavlja se ista scena kao kada je pre četrnaest godina sa ocem izašao kroz
bolnička vrata. Samo što kiša ne pada. Šćućuren od straha, grad dočekuje pravo
prolećno jutro. Prohladno, ali svetlo i sunčano.
Crowarez
194
Bosnaunited
– Nisam bila uz nju... nisam... važniji mi je bio onaj skot, i sama sam skotina,
najveća...
Danilo se zaustavlja:
– Prekini već jednom!
Mlitavo se njiše, obuhvaćena njegovim rukama. Drma je pokušavajući da je
dozove:
– Jovana! Gledaj me!
Ona ne uspeva da se fokusira na njega. Oči su joj jezivo izvrnute. Danilo vidi,
oseća, da je dovoljan sekund i ona će otići na drugu stranu.
– Priberi se! Momentalno! – podviknu joj čvrstim glasom. – Kao da se naricanjem
može vratiti... Idemo dalje, je l' ti jasno.
Vadi papirnatu maramicu, briše joj celo lice.
– Nisam joj se našla, a plašila se, još od onda, kad je prvi put prokrvarila... nisam
bila uz nju, koja je anđeo, najbolje nešto što nam se desilo, a ja sam je izneverila...
Danilo je jače cimnu, čvrsto je držeći za mišice:
– Ne mogu da se raspinjem na sto strana. U pitanju je Tamara. Ne ti, već Tamara.
Njoj sam potreban. Za nju se brinem. Nemoj mi odmagati.
Jovana guta jecaje, bori se da uspostavi ravnotežu.
– Neću... ne želim da ti otežavam.
– Hajdemo, onda.
Gleda ga izvinjavajuće-molećivo:
– Ne mogu da hodam. Stvarno ne mogu.
– Uvati se za mene. Polako ćemo.
Jovana ga uzima pod ruku. Koračaju uporedo, mileći, ka autu.
Ravni zvuk sirene oglašava prestanak vazdušnog napada. U tišini koja je potom
nastala, čuo se veseli cvrkut ptice, negde u krošnji iznad Danilovih kola.
On steže zube, crn od muke.
Crowarez
195
Bosnaunited
69
– Htela sam... – zastala je, sada. – Ako ja poginem, hoću da znaš koliko mi je žao...
Trenerka je visila na njoj. Cela ona je visila, kao da je neko okačio kožu na čiviluk.
Nemarno. Ukrivo. Zaokupljen Tamarom nije primetio koliko je Jovana propala u ta tri
dana. Izbečena, bela u licu, kao premazana slojem gipsa, s kosom u neredu, ličila je na
strašilo.
– Ne pričaj koješta. Izvući ćemo se.
Osim mog deteta, pomislio je. Njega nismo izvukli. Sevnu mu kroz glavu, od
slepoočnice, ukoso, do desnog oka. Kao da ga je probola štrikaća igla. Mogao je napipati
njen vrh u uglu oka. Nakratko je zažmurio, namršten.
– Stalno sanjam mamu – govorila je Jovana, ne mičući se s mesta, sve tiše –
...možda po mene...
– Po tebe, šta... – nagnu se da bi bolje čuo.
– ...da me vodi...
– Dođi. – Glas mu je bio nežan. Pružio je ruku, ona krenu k njoj, nesigurno je
prihvati. Osetila je Danilov snažan stisak.
– Uplašena si, zato. Lezi kraj Tamare i pokušaj da odspavaš.
Jovana se poslušno zavuče pod ćebe. Tamara se, u polusnu, odmaknu da joj
napravi mesto. Jedva pokrećući usne Jovana izusti tako da je on više naslutio šta je rekla:
– Nije od straha... Nego, volela bih da me nema. Da nestanem, što pre.
Sklopio je knjigu.
– Kakve su to gluposti?
Crowarez
196
Bosnaunited
– Nisu gluposti. Najiskrenije to želim. Samo to, u stvari. Ne mogu više da izdržim
koliko patim.
Ugasio mu se topli pogled od malopre.
– Oh, sad bismo da malo umremo. Pravi kraj za true romance. Molio bih te da me
isključiš iz tih bljuvotina. Toliko takta možeš da pokažeš prema meni... makar u ovoj
situaciji.
Jovana se hitro uspravi na lakat. Uhvatila ga je za koleno, stegla ga, očajnički. Oči
su joj bile ispunjene užasom:
– Ne, Danilo. Ne, ne. Ne zbog njega.
Opet je imala onaj izraz. Kao da će da sklizne preko.
– Ne, ne – ponavljala je, uspaničeno, tiho. – Zbog bebe. Zato.
Povukao se:
– Dobro, ne uzrujavaj se. Nismo se razumeli. Ja nisam razumeo. Dobro je.
– Nije dobro. Strašno je. Ne znam kako ti možeš... kako se držiš. Ja sam pukla.
Skroz. Izvini, znam da je vama sigurno teže, mnogo, mnogo teže, neuporedivo, ali ja sam
još i kriva...
Danilo opet zažmuri. Štrikaća igla mu je prolazila kroz mozak. Po sredini.
– Ne budali, molim te. Kako možeš biti kriva što je Tamara imala spontani?
– Dublje je to, dublje, što kaže Boki. U dubljem smislu sam kriva.
Oči su joj sijale u tami. Užagrene.
– O tome možemo, jednom. Sad nije vreme.
– Svakog trenutka može nešto da nas zadesi. Nemoj se mrštiti, tako je. Postoji
ogromna verovatnoća.
– Neće gadati civilne objekte.
– Misliš? Ako potraje, misliš da će se truditi da budu superprecizni?
Ćutao je.
– Malopre, kad je grunulo, pomislila sam, šta ako je kraj, a ja ti nisam rekla...
– Nema potrebe.
– Da, kad nemaš sebi šta da prebaciš. Onda nema. Onda postoji samo ljubav. Kao
onomad, među nama.
– Onomad? Misliš da ona nestaje, tek tako?
– Mislim da se može okrnjiti. Može se postepeno ugasiti. Ako si je nedostojan.
Ako je ne gajiš. U najgorem slučaju možeš je i ubiti.
Šaputali su, tek pokrećući usta. Nije im palo na pamet da pređu u drugu sobu. Bili
su obuzeti jedno drugim, razgovorom koji su vodili, ovako, nakon godinu dana.
– Ničim ti nisam uzvratila. Ničim. Podredio si se meni, ja sam samo uzimala. Čitav
život.
Nesvesno je prinela palac ustima počevši da gricka zanokticu. Danilo joj ga
blagim pokretom ukloni.
– Nisam se podredio. Gradio sam naš odnos po sopstvenoj odluci. Ni na šta me
nisi primorala, ništa nisi od mene na silu uzela.
– Ti sa mnom kao s detetom. Nisam te primorala. Misliš da si me umirio tim
sofizmom? Uložena energija uvek se vraća, na ovaj ili onaj način. Mora se vratiti. Jedna
Crowarez
197
Bosnaunited
Crowarez
198
Bosnaunited
Crowarez
199
Bosnaunited
70
Još pospana, Jovana je umutila sebi prvu nes-kafu. Kroz uvek odškrinut „lufter” u
sobu je strujao neobično topao vazduh. Pretopao za dvanaesti mart. Sa punom šoljom i
cigaretom u ustima, odšetala je do televizora i upalila ga. Javljali su da je temperatura
sedamnaest stepeni. Kad bi tako ostalo do nedelje, pomislila je.
Biia je sreda, njen prvi neradan dan. Četiri za pripremu. U nedelju je venčanje. U
ponedeljak će sa Sajmonom već biti u avionu za Pariz. Uto je pozvonio telefon:
– Ej... – protegla se – ti si... Idem u grad... Da, moj čuveni spisak... Da, u devet. Ti?
Ništa, samo se pojavi, ako se nisi predomislio.
Sagovornik joj je odgovorio nešto što ju je slatko zasmejalo.
– Pa, bolje sad, nego da budem ostavljena pred oltarom.
Bodro je namestila krevet, navukla farmerke, majicu i uzela tašnu. Osvrnula se po
sobi. Sve je ponela.
– Tata, vraćam se do ručka – doviknula je kroz hodnik.
Pre kupovine svratiće do Tamare. Nije mogla da izdrži ni dana a da ne vidi svog
bratanca.
U autu je do daske pojačala Džonija. Pevao je: „...riječi su isto kao i gomile
ljudi/nije nužno znati za sve...”
Skrenula je u Kalenićevu.
„...odaberi za sebe samo one prave...”
Setila se poznog leta devedeset pete kada se na ulazu Doma omladine u dovratku
sudarila s Branimirom Štulićem. Sa fantomom slobode. Naletela je na njega, svom
snagom, ne gledajući kud ide. Zastali su, istovremeno.
Duga kosa, ispijeno lice, onaj titraj u očima. Štulićevski. Između osmeha i
podsmeha, ironije i samoironije.
– Džoni – uzviknula je i namah ga zagrlila. Bez razmišljanja. Kao što bi čvrsto
zagrlila Danila, da ga dugo nije videla. Osetila je njegov uzvratni dodir na ramenu. Sve je
jako kratko trajalo.
Onda se odvojila i rekla mu, začudo nimalo zbunjena:
– Hvala ti.
Nasmešio se (ovog puta se jeste nasmešio) i produžio mimo nje. Bez reči.
Nesposobna da se pomeri, posmatrala ga je kako odmiče ka podzemnom prolazu. Na
početku stepenica se osvrnuo i odmah pronašao njene oči. Iako je razdaljina bila
prilična, pogledali su se ravno do dna. Mahnuo joj je, samo prstima jedne ruke koju je
podigao do visine svojih grudi, i potom nestao u jednom koraku, iščeznuo kao u
mađioničarskim predstavama Dejvida Koperfilda. Kako mu i priliči.
– Videla sam Džonija! Džonija! – vikala je, skakućući oko Danila, po povratku.
– Stvarno? Kad? Gde? – upita Danilo.
– Na ulazu u Dom omladine. Pre dvadeset minuta.
– I?
Crowarez
200
Bosnaunited
Dok je vozila Bulevarom, pomislila je kako joj devedeset peta izgleda nestvarno,
kao ružan, košmaran san. Cela deveta decenija, uostalom. Neću sebi da kvarim
raspoloženje, pomislila je. Probudili smo se, završili smo. Bilo, ne povratilo se.
Poželela je da kucne u drvo.
Poslednje tri godine, njoj i svima koje je volela, dešavale su se samo lepe stvari.
Kao u ljubavnim roto-romanima, mislila je, koji se kupuju za deset dinara na trafici, ili se
štampaju kao podlistak uz ženske časopise. Jednokratna doza tuđe sreće na tridesetak
kucanih strana; najpre bolni zapleti, suze, nesrećni sticaj raznoraznih okolnosti, pa
onda, iznebuha, nastupa preokret (nevešt, izveštačen, ali ko te pita, važno je zadovoljiti
ljudsku potrebu za srećom i pravdom koja je, kao što znamo, neutaživa; koliko god se
sladilo, može još malo-malkice, za svaki slučaj, nikome neće zasesti); intrige zlih likova
se po kratkom postupku razotkrivaju, prepreke pred dobrima padaju, a oni, veselnici,
jedni drugima u zagrljaj, iz tragedije pravo u idilu, gde sve pršti od prešećerene sreće i
radosti. Tulumbe prelivene slojem guste čokolade. Jovana se zadovoljno osmehnu što je
pronašla adekvatno poređenje.
Oktobra dvehiljadite Slobodan Milošević je izgubio na izborima.
Bilo je potrebno da se milion ljudi slije u Beograd (pristizali su od ranog jutra, u
konvojima, rušeći usput policijske barikade, s čvrstom namerom da ovog puta stvar
dovedu do krаја, ma šta to značilo, a značilo je spremni na upotrebu sile od strane vlasti,
na krvoproliće, još jedno u nizu, završno, u sred prestonice, na srpski Tjenanmen, jer se
računalo s tim da se Onaj i njegova Maca neće od vlasti milom oprostiti, jer je
indukovano ludilo jednog čoveka i njegove žene toliko uzelo maha, da ni izveštaj o milion
pristiglih demonstranata njima nije ništa značio, sto ili milion, kakve veze ima, na to
treba poslati tenkove, razjuriti nezahvalnike, pobiti ih ako treba, pa nastaviti po starom,
pisati o bulkama u julskom žitu i uveloj ruži na tremu u Požarevcu; najcrnji scenario je
delovao kao najverovatniji, pa ipak, stizali su, u automobilima, kamionima, autobusima,
sa neobičnom, ludačkom veselošću, kao da idu na svadbu, s pošalicama kojima su se
međusobno hrabrili i odagnavali strah, dok su im nad glavama kružili helikopteri, u
niskom letu, a oni se smejali, pokazivali im srednji prst, terali ih u majčinu, te
helikoptere koji su nadgledali okupljanje, procenjivali kritičnost mase, stizali su i
pristizali, tiskali se na platou kod Skupštine, preko parka, do Gradske skupštine i dole,
do Doma omladine, i nagore, do polovine Bulevara, i nizbrdo, do raskrsnice kod
„Londona”; srećom, ludom srećom, kako se kasnije saznalo, i vojska i policija su otkazale
poslušnost Miloševiću, u poslednji čas; za dlaku, izbegnut je masakr), bilo je potrebno da
ogorčeni narod zapali Skupštinu i zgradu omraženog RTS-a, bilo je potrebno da se
povedu ulične bitke, u oblacima bačenog suzavca, bio je potreban (kome, Bože, kome?),
dan pun straha i neizvesnosti i potom noć haotične radosti i opravdane zebnje od
odmazde, sve to bilo je potrebno da bi tadašnji Predsednik izjavio da priznaje izborne
Crowarez
201
Bosnaunited
rezultate.
Opsesivna fiksacija da se sruši Miloševićev režim nestala je preko noći,
ostavljajući za sobom ogroman prostor na kome je počeo da uspeva život. Sami početak
naredne godine doneo je Rakićima dve radosti. Frenki i Vida su se vratili iz Kanade, s još
jednom devojčicom koja je tamo rođena. Vida je dala otkaz, Frenki je najvećom
mogućom brzinom pozavršavao tekuće projekte, obavio administrativne procedure,
popakovao stvari i otpravio ih k Beogradu, na šta mu je otišlo dva meseca koje je proveo
u dečačkoj ustreptalosti, pomešanoj s razočarenjem što direktno ne učestvuje u prvim
danima slatke, dugo čekane pobede. Zivkao je Danila po triput na dan.
– Spavaš li ti, čoveče, uopšte? – pitao bi ga Danilo, pogledajući na sat.
– Kakvo spavanje – odgovarao mu je. – Izgoreh od nestrpljenja da što pre
stignem.
Radost povratka bila je uvećana vešću koja ih je dočekala – Tamara je bila u
trećem mesecu trudnoće. Dete je nosila lako, bez ijednog problema. Iznenađujuće brz
porođaj vodio je Bojan koji se vratio svom poslu na klinici. Da bi sve bilo kao u bajci,
Jovani se istovremeno dogodilo da postane tetka i upozna Sajmona.
Od demokratskih promena radila je u Evropskom centru za razvoj civilnog
društva. Sajmon je u Srbiju došao februara dvehiljadite, u odeljenje za kulturu Britanske
ambasade. Godinu dana kasnije sreli su se na jednom prijemu. Sajmon joj je posvetio
gotovo celo veče, oglušivši se o protokolarnu ljubaznost prema drugim uzvanicama.
Malo posle ponoći, pobegavši s prijema, završili su u pekari, kod Kalenića. Jeli su burek
prstima, pili jogurt i padali sa stolica, kikoćući se Jovaninim naporima da ga nauči kako
pravilno da izgovori njeno ime.
– Nemoj mi tu, kao drugi stranci. Zavijate, brate. Moj šef, na primer, zove svoju
sekretaricu Mi-leej-na. Nije Mi-leej-na, već Milena – udarila je akcenat na prvi slog.
– Milena – ponovio je, prilično uspešno oponašajući Jovanu.
– Odlično. Sada, Jo-va-na. Ne, Džouena, već Jo-va-na.
Zažmurio je i nemo mrdao usnama.
– Jovana – reče, naglas, sasvim pravilno.
– You, clever boy – pohvali ga ona.
Posle raskida s Goranom činilo joj se da je u njoj sve opustošeno i satrveno. Nije
verovala da na tom sprženom tlu može nešto nići. Bar ne tako brzo. Ali, nikla je velika,
obostrana ljubav. Sajmon je bio pametan, nežan i velikodušan. Imao je tipičan engleski
osećaj za humor, s kojim je prihvatao život. Nekako džentlmenski, s malim otklonom.
Jovana ga je, bez po muke, mogla zamisliti kako u besprekornoj safari odeći ispija viski i
vodi laganu, uljudnu konverzaciju, dok oko logora preteći kruže divlje zveri, spremne za
napad. Sajmon se smejao takvim opaskama. Sebe je doživljavao kao preteranog
emotivca. Zabavljalo ga je što Jovana u njemu vidi predstavnika izvikane engleske
hladnokrvnosti i distanciranosti. Uopšte, mnogo su se smejali, posebno kada bi on,
pronicljivo i sa osećajem za detalje, blagonaklono komentarisao Srbiju, srpske navike i
bizarnosti. Zbog Jovane je počeo da marljivije uči jezik. Uzimao je četiri dvočasa
nedeljno i vidno napredovao. Umeo je da ih iznenadi frazom koju bi negde pokupio.
Jovani je s njim bilo lako. Lako i opušteno, bez straha i nepoverenja, kao da je s nekim
koga poznaje odavno. Oduvek. Bio je njen „perfect match”; po obrazovanju, shvatanjima,
po poštovanju koje je u njoj budio, poštujući nju; uz Sajmona se osećala sasvim
bezbedno. Jedino je strepela da neće doživeti onaj erotski uzlet, ono čupanje utrobe i
razdiruću želju. Međutim, imali su i veličanstven seks. Jovana je procvetala. Ko i ne bi?
Crowarez
202
Bosnaunited
Dobila je sve.
Narednog leta odveo ju je kod svojih. Jovana je zinula od čuda; porodica mu je
živela u pravom zamku, s „pripadajućom opremom”, kako je rekla Tamari u prvom
telefonskom javljanju.
– Negovani travnjaci, konji, lovački psi. Kao da sam se probudila u nekoj
engleskoj seriji. Šta li misle o meni – vajkala se Jovana. – Em sam Srpkinja, em nisam
ponela prikladnu garderobu... za lordove.
Začula je Frenkijev glas. Oteo je Tamari slušalicu i uz opšti smeh koji se čuo u
pozadini, rekao je Jovani:
– Lordovi, big deal. Samo budi ti, i bacićeš ih u nesvest.
Sajmonovi roditelji su toplo primili vest da su Sajmon i Joo-vaaa-na odlučili da se
uzmu. Malo ih je, doduše, iznenadila odluka da će ceremoniju obaviti u pravoslavnoj
crkvi; malo više Sajmonova rešenost da ostanu u Srbiji.
– Za sada, nadam se – rekla je Sajmonova majka suzdržano.
– Videćemo – odgovorio je Sajmon diplomatski, ne ispuštajući Jovaninu oznojenu
ruku iz svoje.
– Morate doći i na prijem koji ćemo mi napraviti – rekao je Sajmonov otac.
– Svakako – prihvatila je Jovana.
Čitavu priču su završili tako, bez suvišnih emocija i dugih diskusija, pravo po
engleski, kako je Jovana rekla te noći svom budućem suprugu.
– Is it bad? – upitao ju je. Bio je više nego brižan tih dana, kao da je imao zarad
čega strepeti; kao da je Jovana ta koja bi nečim mogla biti nezadovoljna ili razočarana.
– Quite on the contrary – odgovorila je. – Preko glave mi je srpske patetičnosti i
komplikacija.
Mesto ispred zgrade je bilo slobodno. Jovana ustrča do stana. Tamara i Jakov su
je već čekali na vratima.
– Moj dečko malecki. Moja ljubav, ljubav moja najveća – tepala mu je Jovana
unoseći mu se u lice: – Hoćeš kod tetke, a? Prvo da mi kažeš koga najviše voliš?
Jakov ubode svojim prstićem u njen obraz.
– Mene? 'Odi, zlato moje pametno. Opala – reče i uze ga od Tamare, koja je jedva
uspela da je poljubi. Kad bi se dočepala Jakova, Jovana je postajala gluva i slepa za sve
oko sebe.
– Jesi došla do nas, ili samo u prolazu?
– Moram konačno da kupim cipele. Izgiboh više od premišljanja između jednih
polusandala i onih što sam ti ih pokazala, u „Sferi”.
– Imaš vremena za kafu?
– Jednu, na brzaka. Danilo otišao, a?
– Ranom zorom. Moraju da završe projekat do subote.
– Do subote? Kakvi su to manijaci, propustiće i moje venčanje.
Čim se Frenki vratio, Danilo i on su iznajmili prostor u Hilandarskoj i ponovo
počeli da rade zajedno.
– Svetski – govorio je Frenki zadovoljno, kad su završili sređivanje. – Sad ćemo da
Crowarez
203
Bosnaunited
namlatimo lovu, burazeru. Big mоnеу. Nema više zajebancije. Omatorili smo, a deci
nismo ništa stvorili. Znači, zavrćemo rukave i pičimo.
– This time, next уеаг, we'll be millionares – zafrkavao se Danilo.
– To, kume. Iz tvojih usta u Božije uši – trljao je Frenki ruke.
Odmah su dobili adaptaciju zgrade za potrebe velike, strane banke. Potom im је
krenulo, da nisu mogli postići posao, pa su primili još dvoje mladih arhitekata.
Jovana je golicala Jakova po vratu, pramenom svoje kose. Branio se, pokušavajući
da ga uhvati.
– Čudom ne mogu da se načudim koliko liči na Danila – reče Jovana. – To je
neprirodno.
– Kao da se klonirao.
– Baš. Red je da se bacite na pravljenje jedne devojčice. Grehota je da i ti nekome
ne preneseš svoju lepotu.
Zaista, Tamara je posle porođaja još više zablistala.
– Pa... – reče Tamara, smešeći se zagonetno.
– Šta?
Tamara ju je napeto gledala, očekujući da se Jovana doseti.
– Je l' si...? – poče Jovana nesigurno. Tamari se upališe reflektori u očima.
– Jesi? Jesi?!
Jovana skoči i slobodnom rukom zagrli Tamaru:
– Jesi! Danilo zna?
– Rekla sam mu juče. Htela sam da budem sto posto sigurna.
Od silne radosti Jovana je počela da se vrti u krug po kuhinji, pažljivo
pridržavajući Jakovu glavu:
– Dobićeš seku, znaš? Je l' znaš?
– E-kuu – ponovio je on.
– Luče moje, najpametnije. E-ku, da. A Danilo?
– Odlepio je od sreće.
– Koji kreten, ništa mi ne kaže. Zvala sam ga baš juče, oko ponoći, znao je, kurva, i
ništa.
– Hoće da zvanično objavimo. Večeras.
– Na mojoj devojačko-momačkoj večeri?
– Aha.
Jovana smesti Jakova u stoličicu za hranjenje i zapali cigaretu.
– Izvini, ne pušim kad je on tu, ali sad moram – reče. – Crći ću od uzbuđenja.
– Ma, slobodno.
– Ne smeta ti dim? U kom si mesecu?
– Drugom – reče Tamara. – I sve je super, nemam ni mučninu, ništa.
– Bože, Tamara, baš sad, kad sam dolazila, mislila sam kako nam život, ove tri
godine, izgleda kao... kao tulumbe u čokoladi.
Crowarez
204
Bosnaunited
Crowarez
205
Bosnaunited
71
Crowarez
206
Bosnaunited
Crowarez
207
Bosnaunited
72
Marko je čuo vest na radiju B92, čiji je program pratio od ranih sati svakog jutra,
ustao što je brže mogao, dogegao se iz kreveta u dnevnu sobu i upalio televizor. Jovana
ga zatiče ispred ekrana; u pižami je, bos, bez papuča.
– Tata, je l' istina...? – pita ga bez daha.
– Jeste. Još se ne zna koliko je ozbiljno... Odmah su ga odvezli nagore, ka bolnici.
Jovana ne primećuje da mu je u ruci zapaljena cigareta. Posle petnaest godina
apstinencije, posegnuo je za paklicom koja se zatekla na stolu, i žudno uvlačio dim za
dimom. Ne odlažući stvari, sa torbom preko ramena, uzima od oca daljinski upravljač:
– Preživeo je, sto posto je živ – kaže ona.
Lep dan, lep dan, ponavlja u sebi. Neće da primi nijednu ružnu misao. Nijednu
slutnju. Lep dan, lep dan.
Mahnito vrti kanale:
– ...najverovatnije smrtonosno...
Okreće B92:
– ...vozilo se odmah uputilo ka Kliničkom centru, gde se očekuje i dolazak članova
Vlade...
Sve vreme ima osećaj da to ne može biti istina, a da ipak jeste; vrtoglavo
poniranje i površinski mir, istovremeno.
Sledeći kanal:
– ...prema prvim informacijama, preminuo na putu do Kliničkog centra...
Baca daljinski upravljač.
– Jooooj, jooooj – zakuka, rušeći se na fotelju.
Grcajući, vadi mobilni i okreće Danila. Nije ubijen.
Nije. Danilo će joj reći da nije, reći će, smiri se, saznao sam da je u redu, samo je
ranjen.
Veza se uspostavlja.
Pre nego što uspeva da proslovi, Danilo je pita neprepoznatljivim glasom:
– Gde si?
– Kod kuće – kaže ona.
– Stižemo.
Na televiziji teče zvanično saopštenje Vlade:
„Premijer Srbije dr Zoran Đinđić preminuo je od posledica atentata u trinaest
časova i trideset minuta, u Urgentnom centru Kliničkog centra Srbije.”
Malo zatim ulaze Sajmon, Danilo i Tamara s Jakovom. Marko uzima uznemirenog
unuka i odnosi ga u drugu sobu.
Sajmon prilazi Jovani, pritiska njenu glavu sebi na grudi:
– I can't believe it. I simply can't believe it.
Tamara ne progovara. Ne mrda se, kao da nije svesna ni gde se nalazi, niti šta se
oko nje zbiva.
Danilo zgromljen, mutnih, jako mutnih očiju, ponavlja kao automat:
Crowarez
208
Bosnaunited
Crowarez
209
Bosnaunited
73
Crowarez
210
Bosnaunited
74
Crowarez
211
Bosnaunited
75
Jedanaest sati, a ljudi u sve većem broju pristižu pred zgradu Vlade. Ostavljaju po
cvet. Pale sveće.
Izbezumljenost na licima, neverica u očima.
Crowarez
212
Bosnaunited
76
Crowarez
213
Bosnaunited
77
...U prvo vreme izgledalo nam je donekle nestvarno da je ubijen. Onaj njegov
osmeh, onaj korak, ona brzina, snaga. Činilo nam se, sanjamo, probudićemo se, i Zoran
će se odnekud pojaviti. Ali, bio je mrtav. Svirepo mrtav. Dolazilo nam je polako do svesti,
zajedno s rastućom, neobuzdanom potrebom da o njemu govorimo, da pretresamo
detalje, da pokušamo, kao na kakvoj kolektivnoj psihoterapiji, da objasnimo šta
osećamo. Sve je bilo nedovoljno. Desilo se nešto jezivo, suviše jezivo da bi bilo istinito.
– Prisustvovali smo hronici najavljene smrti rekao je Frenki. – Gledali smo
sopstvenim očima kako mu stežu omču. I ništa nismo uradili. Nismo ga... nismo ga
zaštitili.
Jedini se usudio da verbalizuje ono što nas je tištalo. Bilo je odveć glupo da
srednjovečni ljudi (u koje ubrajam i sebe, jer se naše stvarne godine i stvarne starosne
dobi slobodno mogu udvostručiti, kad se uzme u obzir šta smo i kako preživeli; decenija
bremenita patnjom i užasima, dovoljna je za dva cela ljudska veka), prekaljeni u
političkim zbivanjima, izgovore tako naivnu, detinjastu, smešnu misao, čak. S druge
strane, upravo to nas je najviše bolelo; sedeli smo skrštenih ruku, činjenica je, ali ne
stoga što nismo primećivali zlokobnu, preteću atmosferu koja se stvarala oko Đinđića,
već ne znajući šta, zapravo, treba da činimo.
U dubini duše verovali smo, ujedno se stideći što verujemo posle svega (opet,
nismo mogli da ne verujemo, da se ne nadamo; inače, sve, baš sve je bilo uzalud), da će
guka, nabubrela od zatrovane krvi, konačno pući, da će se provaliti, izliti i obelodaniti
svoj sadržaj. A kad je ishlapeo poslednji tračak nade, nismo to mogli drugačije prihvatiti,
već s besom koji je iz dana u dan rastao. Prednjačili smo Frenki i ja. Bljuvali smo vatru.
Svakodnevno. Pričali smo, i pričali, i pričali. Kao navijeni. Bez da nam je to donosilo
olakšanje. Pa smo pričali izpočetka. Otrovani, natopljeni mržnjom.
Danilo se, uglavnom, držao po strani. Zgasnuo. Njegovom oku, njegovom srcu
(da, slobodno to kažem, Danilo je voleo Zorana, pravo ga je voleo, kao duhovnog brata,
kao što voli Frenkija), tom srcu ispunjenom potmulim, progutanim gnevom, nije mogla
promaći nijedna difamatorska nota protiv Đinđića, nijedna prikrivena kleveta, nijedna
rečenica koja je pokušavala da zamaže i zamuti tragove; podvlačio ih je, beležio ih, kao
da skuplja dokaze za svoju optužnicu i svoje nepraštanje. Bio je s nama, i nije, pogleda
uprtog ka svojoj nutrini kroz koju je prolazio najgušćim češljem. Logičkim, dabome.
Sami Bog na nebesima zna šta je sve Danilo iz sebe istrebio.
Videla sam, drmnuo ga je temeljni potres. Osetio se životno poraženim. Zoranovo
ubistvo postalo je kristalizaciona tačka, naelektrisana šipka na koju su se polepile
Danilove negativne čestice. Doletale su, jatile se uz pucketanje, skupljale se duž šipke u
grozdovima.
Svi potisnuti, neodbolovani, napola zalečeni, a napola ignorisani jadi kojih je bilo,
o, i te kako ih je bilo, isplivali su, vratili se po svoj danak; godinama ih je sistematski
gurao u stranu, ne dajući sebi prostora da ih ljudski odboluje, da ožali. Grabio je napred,
vukao nas napred, uvek napred, na uštrb sebe, na uštrb svog života koji je, uzgred budi
rečeno (uzgred-budi, jednako nepravedno, brutalno nepravedno kao i lako-je-tebi kad je
reč o jednom životu, životu, ej, pa ma kakav da je, zar se o njemu govori uzgred-budi,
kamoli o kvalitetnom životu koji je ceo častan, ceo baziran na principu pravde, razuma,
dubokog morala, nesravnjivog s malograđanskim ispraznim moralisanjem; uzgred-budi
Crowarez
214
Bosnaunited
rečeno stoga što Danilo tako sebe tretira, tako se prema sebi odnosi, kao prema
nepotrošnom materijalu, kao prema perpetuum mobile, mašini koja će unedogled raditi
i proizvoditi, ne zaviseći ni od koga, a dajući svima) mogao proživeti sasvim prijatno,
sasvim bezbolno, lahorasto, ali nije, svesno se odrekao takvog, jer je princip privatne
koristi, privatne lagodnosti u okruženju punom zla s jedne, i patnji s druge strane, za
njega bio neprihvatljiv, tuđ, nezamisliv.
Da nije bilo tebe, Jakova, da nije bilo bebe koju ste čekali, mislim ne bi uspeo
održati glavu iznad bujice.
Bio je posrnuo. Izgubio ravnotežu. Kolos se zaljuljao, opasno se njihao; bilo je
pitanje hoće li se zaustaviti.
Posle, rodila se Ružica, i Danilo je počeo da se vraća.
Polako, ali vraćao se.
Crowarez
215
Bosnaunited
78
Crowarez
216
Bosnaunited
Crowarez
217
Bosnaunited
79
... Odlazimo ovako, rekao je Frenki. S groba, hteo je da kaže. Preko koga ja ne
mogu pružiti ruku pomirenja. Gotovo je.
Bežim glavom bezobzirce iz Srbije koju više ne osećam otadžbinom.
Strašne reči.
Strašne.
Jedva sam se usudila da ih napišem.
Juče sam ponovo čitala Sabata. Onaj potresni deo o Martinu, posle Alehandrine
smrti, donosi mi utehu da nisam poludela. Da se čovek sme odvažiti da ih izgovori,
Suočen s činjenicom, s nepodnošljivim saznanjem da je Alehandra izgorela u
požaru (možda ga i sama izazvala?) Martin je danima, potpuno izgubljen, besciljno
tumarao Buenos Ajresom. Činilo mu se da propada u beskrajni, crni san. Onda su mu na
pamet pale dve naizgled nepovezane reči – dom i ognjište. Taj napaćeni mladi čovek
tražio je u nečemu svoje pribežište. Prisnu, toplu pećinu u koju se čovek zavuče u olujnoj
noći, dok napolju gromovi tutnje i munje sve žešće sevaju.
Domovina je isto što i dom, ognjište i detinjstvo, veli Sabato. Isto što i krilo
materino. Zato bi za nju, možda, bio prikladniji naziv materbina, jer ona štiti i greje u
trenucima kad čoveka skoli samoća i kad mu je hladno oko srca.
Martin, međutim, nije imao majku (žena koja ga je rodila bila je šupljoglava, zla,
sebična kučka, ispunjena dubokom mržnjom i odbojnošću prema sinu), a Argentina je za
njega predstavljala iščašenu oblast, nemirno područje lomljenja i satiranja, grubo,
negostoljubivo mesto s kojim nije mogao postići identifikaciju. Bio je sam, sam, sam.
Sam, s hladnoćom oko srca.
I meni je na taj način hladno. Iznutra. Jako mi je hladno. Moj bes potiče otud što
nemam krilo materbine koje će me zaštititi i zgrejati. Htela sam (kao i Martin) da se uz
njega privijem, ali sam nemilosrdno odgurnuta, odbačena; u pećini koja treba da bude
svetlo, prijatno utočište kome s radošću hrliš, za mene nema mesta.
Moram da pobegnem. Da se sklonim od ljudi s kojima delim jezik, istoriju,
korene, tradiciju, ali koje više ne razumem. Koji su mi odbojni, potpuno strani, tuđi,
pored kojih sam beskrajno usamljena. Beskrajno.
Pitam se šta je usamljenost koju čovek može osetiti u inostranstvu (otrgnut od
poznatih ulica i dragih osoba, od mirisa, sitnica i bezbroj navika koje su činile njegov
život), prema ovoj koju oseća u sopstvenoj zemlji?
I odgovaram sebi – raj.
Zašto se, onda, uprkos tome, osećam... izgnanikom?
Crowarez
218
Bosnaunited
80
Crowarez
219