Od 1941. do 1944. godine, u koncentracionom logoru na Sajmištu u Beogradu
stradalo je blizu 20.000 ljudi. Smešten u paviljonima Beogradskog sajma, na levoj obali Save, logor Sajmište je bio najveći logor koji su za vreme Drugog svetskog rata stvorile okupatorske vlasti u Srbiji, ali i jedan od prvih nacističkih logora u Evropi namenjen masovnoj internaciji Jevreja. Između decembra 1941. i marta 1942. u ovaj logor je dovedeno oko 7.000 Jevreja, uglavnom žena, dece i starih osoba, dakle, skoro polovina predratne jevrejske populacije onog dela Srbije koji se 1941. godine našao pod neposrednom okupacijom Trećeg rajha. U proleće 1942, za svega šest nedelja, gotovo svi su sistematski ubijeni upotrebom smrtonosnog gasnog kamiona. Ubrzo zatim, Srbija je proglašena „očišćenom“ od Jevreja, dok je Sajmište pretvoreno u logor za političke zatvorenike, zarobljene partizane i prinudne radnike. Od leta 1942. do zatvaranja u julu 1944. godine, oko 32.000 zatočenika (većinom Srba) dovedeno je u logor. Od ovog broja, otprilike trećina je stradala u samom logoru, najčešće od gladi i bolesti, ili su ih ubili stražari i pripadnici logorske uprave. Ostali su, nakon kraćeg zadržavanja na Sajmištu, prebačeni u radne logore širom Trećeg rajha, uglavnom u Nemačkoj i Norveškoj.
Jovan Bajford, Staro sajmište (prilagođen tekst)
d’occupazione internamento s.m. a gas il Terzo Reich