Christiane F.

„Mi djeca s kolodvora Zoo“

Prije par mjeseci je trebalo da učenike škole u kojoj radim odvedemo u Tuzlansko
pozorište, da, neki od njih po prvi put, osjete uzbuđenje kakvo pozorišnoj publici nude daske
koje život znače.
Šta je danas pozorište? Sigurno ne ono što je predstavljalo starim Grcima, pa su gradili
ogromne amfiteatre samo da bi uživali u jednoj vrsti umjetnosti koja je tada ujedno bila i
jedan od rijetkih vidova zabave; pogotovo ne ono što je značilo Šekspiru i ljudima u njegovo
doba koji su se tiskali u tom blatnjavom, nenatkrivenom prostoru, u bilo koje doba godine
(ako nisu spadali u onu elitu koja se mogla popeti na samu binu i posmatrati ono što glumci
pokušavaju dočarati); zasigurno nije pozorište danas ni ono kakvo je vrijedno vodio Branislav
Nušić, pa ni blizu onome, nekima od nas tako bliskome, kakvo je postojalo u bivšoj Jugi.
Uglavnom, teško je mladima objasniti zašto je pozorište dobro, zapravo, teško im je objasniti
zašto je dobro bilo šta od onoga što se nekada smatralo pokazateljem nečijeg nivoa kulture,
što su svi obilježavali kao prave vrijednosti kakvima svaki pojedinac mora da stremi.