Upute za ezoterijske vježbe

Rudolf Steiner

Uvodna napomena
Sadržaj ove knjige je probran iz materijala Ezoterijske škole Rudolfa Steinera. Škola je
postojala deset godina od 1904 do 1914, kada je izbivanje Prvog svjetskog rata spriječilo
njen nastavak. Tijekom tog perioda Rudolf Steiner je još bio unutar Teozofskog društva, i
koristio je riječ 'teozofija' i 'teozofski', premda uvijek (kako kaže u njegovoj antropozofiji) u
pravcu na koji je njegova antropozofska duhovna znanost od početka ukazivala.

Nakon proteka slijedećih deset godina, kada je nastavio s osnivanjem Općeg

antropozofskog društva i sam postao njegov predsjednik, njegove ezoterijske upute za
članove nastavile su se na nešto drugačijoj osnovi, u tješnjoj vezi s udruženjem i upravom
Društva.

Osnivanju Ezoterijske škole 1904. brzo je slijedilo objavljivanje opisa puta kojeg učenik
treba slijediti, u knjizi Teozofija, u nizu eseja, Kako se stječe znanje o višim svjetovima? (u
formi knjige objavljeno 1909), i također Tajna znanost, koja se pojavila rano 1910.

Opis osnovnih uvjeta za unutarnji razvoj, posebno 'pomoćne vježbe', također se mogu
naći u tim knjigama, i nakon njihova objavljivanja Rudolf Steiner je ponekad aludirao na
takve vježbe upućujući na njih. U poglavlju V Tajne znanosti ('O inicijaciji') položio je, kako
slijedi, nužne preduvjete za sve vježbe.

Međutim možemo iz tog razumjeti koliko je nužno da čovjek ne traži ulazak u duhovni
svijet dok nije naučio i shvatio određene esencijalne istine o tom svijetu jednostavnom
vježbom njegove svakodnevne inteligencije, razvijene u fizičkom svijetu. Ako duhovni
razvoj slijedi ispravan i normalan put, tada će prije nego teži ući u nadčulni svijet učenik
već sa svojom običnom inteligencijom savladati sav raniji sadržaj ove knjige.

U 1947, trideset-tri godine nakon što je Prvi svjetski rat prekinuo Ezoterijsku školu i
dvije godine nakon kraja Drugog, Marie Steiner, kao odgovor na zahtjeve članova
antropozofskog društva, objavila je najvažnije od Sadržaja ezoterijske škole. Pojavili su se
brojni radovi o orijentalnim metodama treninga (Yoga itd.), i njen je cilj bio suprotstaviti
im nešto iz europske discipline Rudolfa Steinera. 'Čineći dostupnim', napisala je u pismu,
'primjere pažljivo, osobno danih savjeta Rudolfa Steinera, željela sam osigurati da se pojavi
nešto od one ružokrižarske struje koja je više usklađena sa sadašnjim dobom od
dekadentnih indijskih i tibetanskih metoda.'

Tri odvojene serije izbora u engleskom prijevodu, naslovljeni Iz sadržaja ezoterijske

škole, prije su se pojavili 1948, 1949 i 1954. Ovaj uključuje revidiran prijevod svega što
zajedno sadrže zajedno s nekim dodatnim materijalima koji prije nisu objavljeni na
engleskom.

O.B.

1
 1 – Zadatak duhovne znanosti

Zabilješke s predavanja održanih u Berlinu 1903 ili 1904:

Postoji divna izreka Hegela: Najdublja misao povezana je s povijesnim, vanjskim likom
Krista. I veličina kršćanske religije je da je tu za svaki stupanj razvoja. Dohvatljiva je za
najnaivniju svijest i u isto vrijeme je izazov za najveću mudrost.

Da je kršćanska religija shvatljiva na svakom stupnju svijesti pokazano je samom

poviješću njenog razvoja. Ispravno shvaćen, zadatak Teozofije, ili duhovne znanosti
općenito, mora biti pokazati da kršćanska religija poziva na prodiranje u učenje najdublje
mudrosti.

Teozofija nije religija, već sredstvo za razumijevanje religija. Njen odnos prema
religijskim dokumentima je prije kao odnos same matematike prema spisima u kojima je
izvorno podučavana. Čovjek može razumjeti matematiku kroz svoje vlastite duhovne
sposobnosti i shvatiti zakone prostora bez da se mora obratiti nekom takvom ranom
tekstu. Ali ako je zaista apsorbirao istine geometrije, on će više cijeniti izvorne tekstove
preko kojih su ti zakoni najprije predstavljeni.

Tako je i s Teozofijom. Njeni izvori nisu u drevnim dokumentima, niti počivaju na

tradiciji; oni leže u stvarnosti duhovnih svjetova. Tamo ih treba pronaći i dohvatiti
razvojem čovjekovih vlastitih duhovnih snaga, baš kao što dohvaća matematiku težeći
razviti sposobnosti svog intelekta.

Naš intelekt, pomoću kojeg možemo shvatiti zakone svijeta osjetila, podržan je
organom, mozgom. Slično, da bi dohvatili zakone duhovnog svijeta, trebamo odgovarajuće
organe.

Kako su se naši fizički organi razvili? Jer su na njih djelovale snage izvana: snage
Sunca, snage zvuka. Tako su nastale oči i uši – iz neutralnih, tromih organa u koje, u
početku, osjetilni svijet nije mogao prodrijeti, i koji su se otvorili tek postupno. Ako na naše
duhovne organe djeluju ispravne snage, i oni će se također otvoriti.

Koje su dakle snage koje uzburkavaju naše još inertne duhovne organe? Tijekom dana,
astralno tijelo modernog čovjeka salijeću snage koje rade protiv njegova razvoja, i čak
uništavaju takve organe kakve je nekada posjedovao prije osvita njegove jasne dnevne
svijesti. U ranija vremena, čovjek je primao direktne astralne utiske.

Svijet koji ga okružuje govorio mu je kroz slike, kroz formu u kojoj je astralni svijet
došao do izraza. Žive, iznutra organske slike i boje slobodno su lebdjele u okolnom
prostoru kao izrazi zadovoljstva i odvratnosti, simpatije i antipatije. Zatim su se te boje
omotale, takoreći, oko površine stvari, i objekti su stekli ustaljene konture. To je bilo kada
je fizičko tijelo čovjeka stalno stjecalo čvrstoću i postajalo sve više organizirano.

Kada su se njegove oči potpuno otvorile fizičkom svijetlu, kada se veo maye raširio nad
duhovnim svijetom, njegovo astralno tijelo primalo je utiske od okolnog svijeta preko
fizičkog i eteričkog tijela. Samo astralno tijelo je prenosilo te utiske do 'Ja' i od 'Ja' su oni
prelazili u svijest. Tako je on bio osobno uključen i stalno aktivan. Ali snage koje su

2
djelovale na njega nisu više bile plastične, tkajuće snage srodne s prirodom njegova vlastita
bića; to su bile snage koje su se hranile s njim, uništile ga, da bi probudile Ja-svijest.

Samo noću, kada uroni u ritmički-duhovni svijet s kojim je srodan, stječe novu snagu i
može opet hraniti snage u njegovom fizičkom i eterskom tijelu. Iz tog sukoba utisaka, iz
odumiranja astralnih organa koji su prije u čovjeku radili nesvjesno, pojavljuje se život
individualnog 'Ja', Ja-svijest. Iz života-smrt; iz smrti-život. Prsten zmije je potpun. I sada iz
te probuđene Ja-svijesti trebaju se javiti snage koje će ponovno upaliti život u odumrlim
ostacima ranijih astralnih organa, oblikujući ih i modelirajući.

Čovječanstvo ide prema svom cilju, vođeno svojim učiteljima i vođama, velikim
posvećenicima, čiji je također simbol zmija. To je edukacija prema slobodi, stoga spora i
teška edukacija. Veliki posvećenici su mogli zadatak olakšati, za sebe i za čovjeka, da su na
njegovu astralnom tijelu radili tijekom noći, kada je slobodno, na takav način da u njega
izvana utiskuju astralne organe. Ali takav čin bi se odvijao u čovjekovoj svijesti sna;
prolazio bi preko njegove sfere slobode. Najviši princip u čovjeku, Volja, nikada se ne bi
otvorio.

Čovjek je vođen naprijed stupanj po stupanj. Postojala je inicijacija u Mudrosti,

inicijacija u Osjećaju, inicijacija u Volji. Pravo Kršćanstvo je zbir svih stupnjeva inicijacije.
Inicijacija starine je bila proročanska objava, priprema. Polako i postepeno čovjek kasnijih
vremena emancipirao se od svog Inicijatora, svog Gurua. Inicijacija se, u početku, odvijala
pri svijesti dubokog transa, ali je bila opremljena da u fizičko tijelo utisne sjećanje na ono
što je objelodanjeno izvan tijela. Otuda nužnost otpuštanja eterskog tijela, nositelja
memorije, kao i astralnog tijela.

Astralno tijelo i etersko tijelo uranjaju zajedno u Ocean mudrosti, u Mahadevu, u

Svijetlo Ozirisa. Ta inicijacija se odvijala u najdubljoj tajnosti, u apsolutnoj izdvojenosti. Ni
dah iz vanjskog svijeta nije mogao ući. Čovjek je bio kao da je umro za vanjski život, i
nježno sjemenje je odnjegovano daleko od zasljepljujućeg svijetla dana.

Inicijacija je zatim izašla iz tame koja prekriva Misterije na najjasnije svijetlo dana. U
velikoj i moćnoj Osobnosti, Nositelju najvišeg ujedinjavajućeg principa, Riječi – od Njega
koji je izraz i manifestacija skrivenog Oca, i koji uzevši ljudski oblik postaje Sin čovjeka i
time predstavnik cijelog čovječanstva, Spona koja sva Ja ujedinjava – u Kristu, Životnog
duha, vječnog Ujedinitelja, izvršena je inicijacija čovječanstva u cjelini, kao povijesna
činjenica i u isto vrijeme kao simbol, u oblasti osjećaja.

Toliko je moćan bio taj događaj da je u svakom pojedincu koji je prema njemu
oblikovao svoj život, njegova snaga mogla nastaviti raditi – baš u fizičkom, izražavajući se
čak i u pojavi stigmi i najprodornijim bolima. Osjećaji su bili potreseni do najvećih dubina.
Jačina emocije, kakva nikad ni prije ni kasnije nije uzburkala svijet, pojavila se u moćnim
valovima.

U Inicijaciji na Križu božanske ljubavi odigralo se žrtvovanje 'Ja' za svih. Krv, fizički
izraz 'Ja' tekla je iz ljubavi za čovječanstvo, i učinak je bio takav da su tisuće išle u tu
Inicijaciju, u tu Smrt, puštajući da njihova krv teče u ljubavi i odanosti za čovječanstvo. Da
se krv neizrecivo izlijevala na taj način nikada nije bilo dovoljno naglašavano; sjećanje više
ne ulazi u svijest ljudi, čak ni u teozofskim krugovima.
3
 Ipak su valovi oduševljenja koji su u struji krvi tekli dolje, i potom se uzdizali, ispunili
njihov zadatak. Postali su izvor snažnih impulsa. Učinili su čovječanstvo zrelim na
Inicijaciju Volje.

I to je baština Krista.

4
 2 – Općeniti zahtjevi ...
Općeniti zahtjevi koje svaki aspirant za okultni razvoj mora sebi postaviti

(pomoćne vježbe)

U onom što slijedi, predstavljeni su uvjeti koji moraju biti osnova okultnog razvoja.
Neka nitko ne zamišlja da bilo kakvim mjerama primijenjenim na vanjski ili unutarnji
život može napredovati ukoliko ne ispunjava te uvjete. Sve vježbe meditacije,
koncentracije, ili vježbe druge vrste, bezvrijedne su, zaista u određenom smislu i štetne,
ako život nije podešen u skladu s tim uvjetima.

Nikakve snage u stvari ne mogu biti pružene ljudskom biću; sve što se može je razvijati
snage koje su već unutar njega. One se ne razvijaju same po sebi jer ih unutarnje i vanjske
prepreke sprječavaju. Vanjske prepreke se smanjuju slijedeći pravila života; unutarnje
prepreke posebnim uputama u vezi meditacije, koncentracije, i slično.

Prvi uvjet je kultiviranje apsolutno jasnog mišljenja. U tu svrhu čovjek se mora riješiti
varljive misli, makar i na kratko vrijeme tijekom dana – oko pet minuta (što više, to bolje).
On mora postati vladar u svom svijetu misli. On nije vladar ako vanjske okolnosti,
zanimanje, ova ili ona tradicija, socijalni odnosi, čak i pripadnost određenoj rasi, dnevna
životna rutina, određene aktivnosti i tako dalje, određuju misao i kako on vježba.

Stoga tijekom tog kratkog vremena, djelujući potpuno iz vlastite slobodne volje, mora
isprazniti dušu od uobičajenog, svakodnevnog tijeka misli i svojom vlastitom inicijativom
smjestiti jednu misao u središte svoje duše. Misao ne mora biti posebno upečatljiva ili
zanimljiva. Zaista je za ono što u okultnom smislu treba postići najbolje ako je izabrana
potpuno nezanimljiva i beznačajna misao. Tu je esencijalna stvar prisiliti mišljenje da
djeluje iz svoje vlastite energije, dok zanimljiva misao sama potiče mišljenje. Bolje je ovu
vježbu kontrole misli poduzeti s pribadačom nego s Napoleonom.

Učenik treba sebi reći: Sada počinjem od ove misli, i preko vlastite unutarnje inicijative
pridružujem joj sve što je za nju važno. Na kraju perioda misao bi trebala biti raznobojna i
živa kakva je bila na početku. Ova vježba se ponavlja dan za danom najmanje mjesec dana;
svaki dan se može uzeti nova misao, ili se uz istu misao može prianjati nekoliko dana. Na
kraju vježbe napravljen je napor da se postane potpuno svjestan tog unutarnjeg osjećaja
čvrstoće i sigurnosti koji će se uskoro zamijetiti obraćajući suptilniju pažnju na vlastitu
dušu; vježba se zatim zaključuje fokusirajući mišljenje na glavu i sredinu kičme (mozak i
kičmenu moždinu), kao da se osjećaj sigurnosti prelio u taj dio tijela.

Kada se ova vježba prakticirala, recimo, jedan mjesec, treba dodati i drugi zahtjev.
Pokušamo se sjetiti nekog djela koje u uobičajenom tijeku života sigurno ne bismo nikad
izvršili. Zatim se obvežemo to napraviti svaki dan. Dobro je dakle izabrati djelo koje se
može izvršavati svaki dan i koje će nas okupirati onoliko vremena koliko je moguće. I tu je
bolje početi s nekim beznačajnim djelom za koje se trebamo prisiliti da ga izvršimo; na
primjer, u fiksno vrijeme svaki dan zaliti cvijet kojeg smo kupili.

Nakon određenog vremena drugi, sličan čin treba biti nadodan prvom; kasnije, treći, i
tako dalje ... onoliko koliko se može uskladiti s izvršavanjem svih ostalih dužnosti. I ova

5
vježba, također, treba trajati jedan mjesec. Ali koliko god je moguće tijekom drugog
mjeseca, također, prvu vježbu treba nastaviti, premda je to nešto manja dužnost nego u
prvom mjesecu. Ipak se ne smije zanemariti, jer će se inače brzo primijetiti da su plodovi
prvog mjeseca izgubljeni i ponovno je počela aljkavost nekontroliranog mišljenja.

Treba posvetiti pažnju da jednom kada su dobiveni plodovi, da se više nikada ne izgube.
Ako je, preko druge vježbe, postignuta ta inicijativa djelovanja, tada, sa suptilnom
pažnjom, postajemo svjesni osjećaja unutarnjeg impulsa u aktivnosti duše; taj osjećaj
ulijevamo u tijelo, puštajući da od glave struji dolje do točke upravo iznad srca.

U trećem mjesecu, život treba fokusirati na novu vježbu – razvoj određene staloženosti
prema fluktuacijama radosti i tuge, zadovoljstva i bola; 'visine ushićenja' i 'dubine očaja'
sasvim svjesno treba zamijeniti staloženim raspoloženjem. Povesti računa da nas ni jedno
zadovoljstvo ne ponese, nikakva tuga ne uroni u dubine, nikakvo iskustvo ne vodi do
neumjerenog bijesa ili uznemirenosti nikakva očekivanja ne potiču anksioznost ili strah,
nikakva situacija ne zbunjuje, i tako dalje.

Ne treba se bojati da će ovakva vježba učiniti život suhim i neproduktivnim; daleko

prije će biti primijećeno da su iskustva na koja je primijenjena ova vježba zamijenjena
čistijim kvalitetama duše. Iznad svega, ako se održava suptilnija pažnja, jednog će dana u
tijelu postati primjetan unutarnji spokoj; kao i u gornja dva slučaja, ulijevamo ovaj osjećaj
u tijelo, puštajući da struji od srca, prema rukama, stopalima i, konačno, glavi.

To se naravno ne može nakon svake vježbe, jer ovdje nije stvar pojedine vježbe već
neprekidne pažnje na unutarnji život duše. Svaki dan jednom, najmanje, ovaj unutarnji
spokoj treba prizvati pred dušu a zatim treba nastaviti vježbu njegova izlijevanja iz srca.
Veza s vježbama iz prvog i drugog mjeseca je nastavljena, kao što je u drugom mjesecu s
vježbom iz prvog mjeseca.

U četvrtom mjesecu, kao novu vježbu, treba kultivirati ono što se ponekad zove
'pozitivan stav'. Sastoji se u tome da se uvijek traži dobro, pohvalno lijepo i slično, u svim
bićima, svim doživljajima, svim stvarima. Ova kvaliteta duše najbolje je okarakterizirana u
perzijskoj legendi u vezi Krista Isusa. Jednog sana, dok je hodao sa Njegovim učenicima,
pored puta su vidjeli mrtvog psa kako leži u stanju uznapredovanog raspadanja.

Svi su se učenici okrenuli od odvratnog prizora; Krist Isus se jedini nije pomakao već je
pažljivo pogledao lešinu i rekao: 'Kakve divne zube ima životinja!' Gdje su ostali vidjeli
samo odvratnost, nelagodu, On je tražio ljepotu. Tako i ezoterijski učenik mora tražiti
pozitivno u svakom fenomenu i u svakom biću. Bitno je primijetiti da ispod vela nečeg
odvratnog postoji skrivena ljepota, da čak i ispod vanjske maske kriminalca postoji
skriveno dobro, da je pod maskom luđaka nekako skrivena božanska duša.

U određenom smislu ova vježba je povezana s onim što se naziva 'suzdržavanjem od

kritike'. To ne treba shvatiti u smislu nazivanja crnog bijelim a bijelog crnim. Postoji,
međutim, razlika između prosudbe koja je, proizlazeći samo od nečije vlastite osobnosti,
obojana elementom osobne simpatije ili antipatije, i stava koji nježno ulazi u strani
fenomen ili biće, stalno pitajući: Kako to da je to ovako ili postupa ovako? Takav stav će
samo svojom prirodom biti više postavljen kao pomoć onom što je nesavršeno nego nad
jednostavnim nalaženjem grešaka i kriticizmom.
6
 Primjedba da same okolnosti života mnoge ljude obvezuju da traže greške i osuđuju
ovdje ne stoji. Jer u takvim slučajevima okolnosti su takve da osoba o kojoj se radi ne može
ići kroz izvorni okultni trening. Zaista postoje mnoge okolnosti u životu koje okultno
školovanje čine nemogućim, iza određene točke. U takvom slučaju osoba ne bi smjela
nestrpljivo željeti, unatoč svemu, napraviti napredak koji je moguć jedino pod određenim
uvjetima.

Onaj tko svjesno okreće um, na jedan mjesec, pozitivnom učinku svih svojih doživljaja
postepeno će primijetiti da se u njega uvlači osjećaj kao da mu je koža porozna na sve
strane, i kao da je njegova duša širom otvorena svim vrstama tajni i delikatnim procesima
u njegovu okruženju koji su do tada izmicali njegovoj pažnji. Važna stvar je borba s
prevladavajućim nedostatkom pažnje za te suptilne stvari.

Ako se jednom primijeti da se opisani osjećaj izražava u duši kao vrsta blaženstva, treba
nastojati u mislima voditi taj osjećaj do srca i odatle ga pustiti da struji u oči, a odatle vani
u prostor ispred i oko sebe. Primijetiti će se da se time stekla intimnija povezanost s
okolnim prostorom. Čovjek raste izvan i iznad sebe, takoreći.

Uči gledati dio svog okruženja kao nešto što pripada njemu. Za ovu vježbu je potrebno
dosta koncentracije, i, iznad svega, prepoznavanje da svi uzburkani osjećaji, sve strasti, sve
prekomjerno vesele emocije imaju apsolutno destruktivan učinak na naznačeno
raspoloženje. Vježbe prvih mjeseci se ponavljaju, kao i u ranijim mjesecima.

U petom mjesecu, treba napraviti napor za razviti osjećaj suočavanja sa svakim novim
iskustvom s potpunom otvorenošću uma. Ezoterijski učenik mora potpuno prekinuti s
stavom koji, suočen s nečim što je upravo čuo ili vidio, uzvikuje: 'Nikad nisam čuo to, ili
nikad nisam vidio to, ranije; To ne vjerujem – to je iluzija.' U svakom trenutku mora biti
spreman susresti ili prihvatiti potpuno nova iskustva.

Ono što je dotada prepoznavao da je u skladu s prirodnim zakonom, ili ono na što je
gledao kao na moguće, ne smije predstavljati prepreku prihvaćanju nove istine. Premda
radikalno izraženo, potpuno je ispravno da ako netko dođe ezoterijskom učeniku i kaže,
'Od prošle noći se zvonik takve i takve crkve nakrivio preko', ezoterik treba ostaviti otvoren
prozorčić za slučaj da postane uvjeren da se njegovo prethodno znanje o prirodnim
zakonima nekako može uvećati takvom očito jedinstvenom činjenicom.

Ako usmjeri svoju pažnju, u petom mjesecu, da razvije takav stav uma, primijetiti će da
u njegovu dušu mili osjećaj kao da je nešto postalo živo, probuđeno, u prostoru koji je
povezan s vježbom četvrtog mjeseca. Taj osjećaj je suviše delikatan i suptilan. Treba se
potruditi da se bude pažljiv prema toj delikatnoj vibraciji u okruženju i da se pusti da
struji, takoreći, kroz svih pet osjetila, posebno kroz oči, uši i kroz kožu, utoliko što ovo
potonje sadrži osjetilo topline.

Na ovom stupnju ezoterijskog razvoja, manje pažnje je posvećeno na utiske koje ovi
poticaji rade na druga osjetila ukusa, mirisa i dodira. Na ovom stupnju još nije moguće
razlikovati brojne loše utjecaje koji se miješaju s dobrim utjecajima u ovoj sferi; učenik
stoga to ostavlja za kasniji stupanj.

U šestom mjesecu, treba napraviti napor da se opet ponovi svih pet vježbi, sistematski i
7
u pravilnim izmjenama. Na ovaj način postepeno će se razviti predivna ravnoteža duše.
Primijetiti će se, posebno, da prethodna nezadovoljstva s određenim pojavama i bićima u
svijetu potpuno nestaju. Dušu zaposjeda raspoloženje koje miri sva iskustva, raspoloženje
koje nikako nije indiferentno već, upravo suprotno, omogućava da se po prvi puta djeluje u
svijetu za njegov pravi napredak i poboljšanje.

Dolazi do mirnog razumijevanja stvari koje su prije bile sasvim zatvorene za dušu. Sami
pokreti i geste osobe se pod utjecajem ovakvih vježbi mijenjaju, i ako, jednog dana, zapravo
primijeti da se karakter njegovog rukopisa izmijenio, onda sebi može reći da će upravo
dosegnuti prvu prečku na stazi uspona. Još jednom, treba naglasiti dvije stvari:

Prvo, šest opisanih vježbi paraliziraju štetan utjecaj koji druge okultne vježbe mogu
imati, tako da ostaje samo ono što je blagotvorno. Drugo, samo ove vježbe osiguravaju da
će napori meditacije i koncentracije imati pozitivan rezultat. Ezoterik se ne treba uljuljkati
zadovoljan ispunjenjem, koliko god savjesno, zahtjeva konvencionalnog morala, jer ta vrsta
morala može biti ekstremno egoistična, ako čovjek kaže: Biti ću dobar da bi drugi smatrali
da sam dobar.

Ezoterik ne radi ono što radi jer želi da drugi smatraju da je dobar, već zato jer malo po
malo prepoznaje da samo dobro vodi evoluciju naprijed, i da zlo, glupost i ružnoća
postavljaju prepreke na tom putu.

8
 3 – Za dane u tjednu
Učenik mora obratiti pažnju na određene aktivnosti u životu duše koje se uobičajeno
rade nemarno i nepažljivo. Postoji osam takvih aktivnosti.

Po prirodi je najbolje poduzimati vježbe jednu po jednu, kroz tjedan ili dva tjedna, na
primjer, zatim drugu, i tako dalje, zatim ponovno iz početka. U međuvremenu je osmu
vježbu najbolje raditi svaki dan. Tako je postignuta prava samospoznaja i svaki napredak je
primijećen.

Zatim kasnije – počevši od subote – osmoj se možda može dodati jedna vježba dnevno
u trajanju od oko pet minuta tako da bi odgovarajuća vježba zgodno pala na isti dan. Dakle:
subota - misli; nedjelja - odlučnost; ponedjeljak - govor; utorak - djela; srijeda - ponašanje,
i tako dalje.

Subota

Obratiti pažnju na ideje.

Misliti samo značajne misli. Učiti u mislima malo po malo odvojiti bitno od nebitnog,
vječno od privremenog, istinu od pukog mišljenja.

Slušajući govorenje suradnika, pokušati i postati sasvim mirni iznutra, suzdržavajući se

od sveg slaganja, a još više od neželjenih prosudbi (kriticizam, odbijanje), čak i u mislima i
osjećajima.

Ovo se može nazvati: 'Ispravno mišljenje'.

Nedjelja

Odrediti se čak i za najbeznačajniju stvar tek nakon potpunog promišljanja. Sve

nepromišljeno ponašanje, sva beznačajna djela, treba držati daleko od duše. Treba uvijek
imati dobro izvagane razloge za sve. I treba se definitivno suzdržati od bilo kakvih djela za
koje nema značajnog razloga.

Jednom uvjeren u ispravnost odluke, treba je se držati, s unutarnjom postojanošću.

Ovo se može nazvati: 'Ispravna prosudba'.

formirana nezavisno od simpatija ili antipatija.

Ponedjeljak

Govor. Samo ono što ima smisao i značenje treba dolaziti sa usana onog tko stremi
višem razvoju. Sav govor radi govora –za ubiti vrijeme – u ovom je smislu štetan.

Uobičajeni način konverzacije, podijeljenu mješavinu opaski, treba izbjegavati. To ne

znači zatvarati se od općenja s kolegama; upravo tada govor treba postepeno voditi do
značenja. Usvaja se obazriv stav prema svakom govoru i odgovoru uzimajući sve aspekte u
obzir. Nikad ne govoriti bez povoda – rado biti tih. Pokušava se govoriti ni previše ni

9
premalo. Prvo slušajte mirno; zatim razmislite o onom što je rečeno.

Ova vježba se može nazvati: 'Ispravna riječ'.

Utorak

Vanjska djela. Ne smiju biti uznemirujuća za naše suradnike. Kada prigoda traži
djelovanje iz nečijeg unutarnjeg bića, pažljivo razmislite kako se najbolje postaviti – za
dobro sviju, za trajnu sreću čovjeka, vječnost.

Kada netko čini stvari samoinicijativno, iz vlastite inicijative: najtemeljitije unaprijed

razmislite učinak djela.

Ovo se zove: 'Ispravno djelo'.

Srijeda

Sređivanje života. Živjeti u skladu s Prirodom i Duhom. Ne biti pretrpan vanjskim

trivijalnostima života. Izbjeći sve što u život unosi nemir i žurbu. Ne žuriti ni zbog čega, ali
također ne biti lijen. Gledati na život kao sredstvo za rad prema višem razvoju i u skladu se
s time i ponašati.

U vezi ovoga se govori o: 'Ispravnom stajalištu'.

Četvrtak

Ljudski napori. Treba se čuvati da se ne radni ništa što leži izvan nečijih moći – ali
također ništa ne ostaviti neurađeno što leži unutar njih.

Gledati iza svakodnevnog, trenutnog, i postaviti sebi ciljeve i ideale povezane s najvišim
dužnostima ljudskog bića. Na primjer, u smislu propisanih vježbi, pokušati se razviti tako
da se poslije može sve više pomoći i savjetovati suradnike – premda možda ne u
neposrednoj budućnosti.

Ovo se može sumirati kao: 'Pustiti da sve prethodne vježbe postanu navika'.

Petak

Težiti naučiti što je moguće više od života.

Ništa ne promiče kraj nas bez da nam dade šansu da stječemo iskustvo koje je korisno
za život. Ako netko napravi nešto pogrešno ili nesavršeno, to postaje motiv za kasnije to
napraviti ispravno i savršenije.

Ako se vidi da drugi nešto rade, promatra ih se kao krajem pogleda (ipak ne hladno i
bezdušno). I ne čini se ništa bez osvrtanja na prošla iskustva koja mogu biti od pomoći u
odlukama i postignućima.

Može se učiti od svakog – čak i od djece ako smo pažljivi.

10
 Ova vježba se zove: 'Ispravno sjećanje'. (Sjećajući se što je naučeno iz iskustva).

Rezime

S vremena na vrijeme okrenuti pogled unutra, čak i samo pet minuta dnevno u isto
vrijeme. Radeći tako treba uroniti u sebe, pažljivo se posavjetovati sa sobom, iskušati i
oblikovati životne principe, pretrčati u mislima znanje – ili njegov nedostatak –izvagati
dužnosti, promišljati sadržaj i pravu svrhu života, osjećati iskrenu nelagodu od vlastitih
grešaka i nesavršenosti. Ukratko: raditi na otkrivanju bitnog, trajnog, i iskreno ciljati na
ciljeve u skladu s tim: na primjer, vrline koje treba steći. (Ne pasti u grešku i misliti da je
nešto napravljeno dobro, već težiti sve dalje prema najvišim standardima.)

Ova vježba se zove: 'Ispavan pregled'.

11
 4 – Glavna vježba
U rano jutro, neposredno nakon buđenja, prije nego ijedan drugi utisak prođe kroz
dušu, učenik se predaje svojoj meditaciji. Teži za potpunom unutarnjom mirnoćom, što
znači da je sva pažnja povučena od utisaka koji dolaze izvana i od svih sjećanja
svakodnevnog života. Također nastoji osloboditi dušu svih briga i anksioznosti, kojima je
zgodno da ugnjetavaju posebno u to vrijeme.

Zatim počinje meditacija. Da bi olakšali tu unutarnju mirnoću, svijest je najprije

usmjerena na jednu ideju, možda ona 'Odmor', a zatim se toj ideju dopusti da nestane iz
svijesti tako da nikakva slika ne ostane u duši; sadržaju slijedećih sedam linija je zatim
dopušteno da živi u duši, do isključenja svega ostalog. Ovih sedam linija u svijesti treba
držati pet minuta. Ako uđu neke druge slike, učenik se ponovno vraća na ovih sedam linija,
u dubokoj kontemplaciji:

U najčišćim zrakama svijetlosti

blista Božanstvo svijeta.
U najčišćoj ljubavi prema svim bićima
blista božanstvenost moje duše.
Ja počivam u Božanstvu svijeta;
Tamo ću naći sebe,
u Božanstvu svijeta.

(In den reinen Strahlen des Lichtes Erglanzt die Gottheit der Welt. In der reinen Liebe
zu allen Wesen Erstrahlt die Gottlichkeit meiner Seele. Ich ruhe in der Gottheit der Welt;
Ich werde mich selbst finden In der Gottheit der Welt.)

Nakon što je ovo prakticirano pet minuta, učenik nastavlja slijedeće:

Uzima miran, snažan dah; nakon udaha on izdiše, jednako mirno i snažno, tako da
nema pauze između udaha i izdaha. Zatim se kratak period suzdržava od disanja, težeći
međutim da dah ostane sasvim izvan tijela. Slijede približni periodi za pridržavanje.

Vrijeme potrebno za udisaj je slobodno, u skladu s nečijim kapacitetom. Izdisaj treba

trajati dvostruko više od udisaja, a suzdržavanje od disanja tri puta duže od udisaja. Ako
su, na primjer, dvije sekunde potrebne za udisaj, tada se uzima četiri sekunde za izdisaj, i
šest za suzdržavanje od disanja.

Ovaj udisaj, izdisaj, suzdržavanje od disanja ponavlja se četiri puta. Tijekom udisaja i
izdisaja um je ispražnjen od misli i cijela svijest usmjerena na disanje; ali za vrijeme prvog
suzdržavanja od disanja učenik se koncentrira na točku koja leži između i malo iza obrva, u
korijenu nosa, unutar prednjeg dijela mozga, dok ispunjava svijest isključivo riječima:

Ja jesam.

Tijekom drugog suzdržavanja od disanja koncentrira se na točku unutar grla, dok svoju
svijest ispunjava isključivo sa slikom:

Ono misli.

12
 Tijekom trećeg suzdržavanja od disanja koncentrira se na dvije ruke i šake. Ruke se ili
drže sklopljene, ili je desna položena preko lijeve. U isto vrijeme ispunjava svoju svijest
isključivo sa slikom:

Ona osjeća.

Tijekom četvrtog suzdržavanja od disanja koncentrira se na cijelu površinu tijela;

odnosno, zamišlja svoje tjelesno ja s najvećom mogućom jasnoćom i svoju svijest ispunja
slikom:

On hoće.

Ako se ove vježbe koncentracije revno vrše nekoliko tjedana, nešto će se osjetiti u onim
točkama na koje je svijest bila fokusirana: na korijen nosa, u grlu, strujanje u rukama i
šakama i na cijeloj vanjskoj površini tijela.

Tijekom koncentracije na ruke i šake učenik će osjetiti kao da je sila razdvajala ruke; on
pušta da se odvoje, slijedeći liniju sile, ali to sebi ne sugerira. Taj osjećaj mora doći sam po
sebi.

U 'Ono misli', 'Ono' označava univerzalno kozmičko mišljenje koje treba živjeti kao
neosobna snaga u našim riječima. U 'Ona osjeća', 'Ona' označava kozmičku dušu – to znači
da trebamo osjećati, ne osobno već neosobno, u smislu da je kozmička duša neosobna. U
'On hoće', 'Ono' označava Boga, unutar čije Volje postavljamo naše cijelo biće.

Kada je učenik prošao kroz ove četiri vježbe disanja, na neko vrijeme ispunja svoju
svijest s jednom slikom u koju je potpuno zadubljen, tako da kroz to vrijeme u duši nije
prisutno ništa drugo. Ta slika je: 'Moja moć' ili 'Ja u sebi' ili 'Ja hoću'.

Zatim prelazimo na potpuno zadubljivanje, na pet minuta, u naš vlastiti božanski ideal.
Ovu vježbu treba provesti s krajnjom odanošću i poštovanjem.

Cijela meditacija ne treba trajati dulje od petnaest minuta. U svim gore naznačenim
periodima, ne ravnamo se po satu već po našem osjećaju. Posvećena je pažnja da se uzme
takav položaj tijela da samo tijelo ne može biti (zbog umora, na primjer) uzrok ometanja.

Prethodna mantra u više individualiziranom obliku:

U najčišćim zrakama svijetlosti

blista Božanstvo svijeta.
U najčišćem plamenu etera
blista uzvišena moć sebstva.
Ja počivam u Duhu svijeta.
Tamo ću sebe naći zauvijek,
u vječnom Duhu svijeta.

(In den reinen Strahlen des Lichtes Erglanzt die Gottheit der Welt. In dem reinen Feuer
des Aethers Erstrahlt der Ichheit hohe Kraft. Ich ruhe im Geiste der Welt, Ich werde mich
immer finden Im ewigen Geiste der Welt.)

13
 5 – Objašnjenje prethodne glavne vježbe
Tko god teži za ezoterijskim razvojem mora mu iznad svega biti jasno da određene
ekstremno jednostavne formule prikrivaju snagu koja ima učinka ako su te formule ili
rečenice oživljene u duši. On ne dohvaća ispravno ono što to obuhvaća ako takve rečenice
pokušava razumjeti samo s intelektom.

Prije svega , na taj način mu malo govore. On mora određeno vrijeme ispuniti cijelo
unutarnje biće s takvom rečenicom, uliti sebe u nju svim snagama njegove duše. Takva
rečenica je: 'Ja jesam'.

Cjelokupna tajna egzistencije sadašnjeg čovječanstva zaista leži u ovoj rečenici. Samo
biće koje posjeduje vanjsku formu sličnu onoj od današnjeg zemaljskog čovjeka može
misliti, osjećati i prožeti te riječi s voljom. Forma takvog bića se morala razviti na takav
način da je cilj svih sila koje djeluju u tijelu bio prednji oblik nakrivljenih obrva. Te
nakrivljene obrve i 'Ja jesam' spadaju zajedno.

Ranije je u evoluciji ljudskog oblika bio stupanj kada još nisu bile izbile naprijed kao
ovakve obrve. U to vrijeme 'Ja jesam' nije se moglo iznutra promišljati, niti izraziti voljom,
niti osjećati. Sada bi bilo sasvim pogrešno vjerovati da je oblik tijela, gore opisan, sam
mogao iznjedriti 'Ja jesam'.

Ovo 'Ja jesam' već je postojalo, jedino što nije moglo izraziti sebe u prikladnom obliku.
Baš kao što se sada izražava u tjelesnoj formi čovjeka, tako je, u ranije vrijeme, izražavalo
sebe u svijetu duše. I upravo je ta sama snaga 'Ja jesam' koja je, ujedinivši se u dalekoj
prošlosti s ljudskim tijelom kojem je nedostajala sadašnja formacija obrva, prisilila čelo da
poprimi sadašnji oblik.

Stoga čovjek, uronivši duboko u 'Ja jesam', može u sebi osjetiti silu koja ga je oblikovala
u sadašnji oblik. I ta sila je viša od sila koje su, u njegovu svakodnevnom životi, danas
aktivne u njemu. Jer to je kreativna snaga duše koja iz duše oblikuje tjelesnu prirodu.

Svatko, međutim, tko cilja na ezoterizam mora, jedan kraći period, živjeti potpuno u 'Ja
jesam'. To 'Ja jesam' mora promišljati, dok u isto vrijeme u sebi doživljava nešto kao:
'Radujem se da Ja, kao nezavisno biće, mogu sudjelovati u oblikovanju svijeta'. I također
mora doživjeti nešto kao: 'Zaviještam moju vlastitu egzistenciju; odlučan sam da se
smjestim u cjelokupan kontekst svijeta'.

Ako čovjek sve ovo koncentrira u jedan, unutarnji čin svjesnosti, i u isto vrijeme
pomakne cjelokupnu snagu svoje svijesti gore u oblast obrva i unutarnjih članova mozga
ispod toga, tada u stvari prenosi sebe u viši svijet iz kojeg je potekla njegova formacija
obrva.

Neka ne misli, međutim, da te više svjetove može dosegnuti sutra ujutro. Mora ovu
meditaciju poduzimati dan za danom, stalno iznova, dugo vremena. Ako ima to strpljenje,
tada, nakon nekog vremena, zapaziti će misao koja se pojavljuje u njemu – ne više samo
koncept već misao koja vrvi životom i snagom. Moći će sebi reći: 'Sila sadržana u sjemenu
biljke, koja je sili da formira organe biljke, iznutra mora biti živa, baš kao ova moja misao'.
I uskoro će mu se ta misao otkriti kao takoreći zračeće svijetlo.

14
 U tom unutarnjem zračenju svjetlosti osjeća se sretno, pun radosti postojanja. Prožima
ga osjećaj koji se jedino može opisati kao radosna ljubav u stvaralačkoj egzistenciji'. I snaga
se predaje volji kao kada bi misao zračila toplinu kroz volju, dajući volji energiju. Sve to se
može izvući iz uranjanja sebe na pravi način u 'Ja jesam'. Postepeno će shvatiti da se
najviša intelektualna, psihička i moralna snaga u njemu rađa na ovaj način, i da time sebe
dovodi u sve više svjestan odnos s višim svijetom.

Druga takva rečenica je: 'Ono misli'. To 'Ono misli' predstavlja – na način koji odgovara
iskazu danom za 'Ja jesam' – snagu kroz koju se oblik čovjekovih organa govora razvio iz
viših svjetova. Dok je mišljenje još funkcioniralo u višem svijetu duše, a još ne unutar
ljudskog tijela, iz višeg svijeta je radilo na takav način da su organi govora koji još nisu
postojali u ljudskom tijelu bili pripojeni u njega.

Ako, prema tome, ezoterijski učenik šalje svoje mišljenje, osjećaje i volju u dubine od
'Ono misli', u isto vrijeme koncentrirajući svoju svijest na oblast grla, tamo će mu se javiti
doživljaj kreativne snage duše koja se, iz viših svjetova, manifestirala u kreaciji organa
govora.

Ako opet ima gore opisano strpljenje, doživjeti će kako od 'Ono misli' naprijed idu zrake
koje su kao uvodne harmonije duhovne glazbe; ispunjavaju ga s osjećanjem odanosti
punim poštovanja, i u isto vrijeme sa snagom koja mu govori: 'Ono što želim, kao čovjek,
postepeno će postati mudrije.' Dobiti će nagovještaj one snage koja se kao božanstveno-
duhovna snaga ulijeva kroz kozmos, uređujući sve stvari prema mjeri, broju i težini.

Treća rečenica je 'Ona osjeća'. U još ranijim vremenima, snaga ove rečenice, također,
još nije bila prisutna u čovjeku već je boravila u višem svijetu duše. Radeći iz višeg svijeta,
preoblikovala je formu ljudskog tijela. Do tada nije bilo razlike između šaka i stopala; bili
su jednako oblikovani organi kretanja.

Stoga čovjek još nije bio stekao uspravan položaj. To je u ljudskoj evoluciji bio veliki
korak naprijed kada su se njegovi prednji organi kretanja transformirali u organe ručnog
rada. Tada je mogao zauzeti uspravan položaj i tako nadjačati svoju nižu prirodu, utoliko
što je njegov pogled sada bio usmjeren vani i gore prema nebeskim svjetovima Duha. Time
je, također, prvo postao sposoban oblikovati karmu. Jer teka kada je imao baš tu formu
njegova djela su spadala unutar njegove vlastite, individualne odgovornosti.

Dakle duhovna Bića su transformirala čovjeka kao snaga 'Ona osjeća', koja je prije
počivala samo u njima, strujeći u ljudsko tijelo. Ako prema tome ezoterijski učenik uroni
sebe u 'Ona osjeća', opet na gore opisani način, uzdiže sebe do odgovarajućih kreativnih
Snaga viših svjetova. Ali zajedno s 'Ona osjeća' mora svu svoju svijest koncentrirati na
svoje ruke i šake.

Iz misli 'Ona osjeća' u njega će ustrujati osjećaj neopisivo blaženog života. Taj osjećaj
može biti opisan kao 'ljubav u aktivnoj egzistenciji'. Time stječe svijest kako kreativna
Ljubav plovi kroz kozmički prostor, i svojim činom u sve stvari ulijeva dah života.

Četvrta rečenica je 'On hoće'. Snagom ove rečenice ljudsko tijelo je u prvobitnoj
prošlosti, kao cjelina, po prvi puta kao nezavisno biće bilo odvojeno od svog okruženja.

15
 Prije nego je ta sila djelovala na njega iz viših svjetova, ljudsko tijelo nije bilo sa svih
strana zatvoreno vanjskom kožom. Struje supstanci sa svih strana utjecale su u tijelo i
ponovno iz njega. Nije bilo nezavisnog života već potpuna uronjenost u život okruženja.

U toj epohi, naravno, okruženje je bilo sasvim različito od ovog našeg sadašnjeg. Ako
učenik ezoterije sada ponovno uroni sve svoje mišljenje, osjećaje i volju u 'On hoće',
koncentrirajući svoju svijest na cijelu površinu vanjske kože, postupno se premješta u
suptilne kreativne snage 'On hoće'.

To su snage nadčulnog svijeta pomoću kojih je svim stvarima svijeta čula dana njihova
forma i oblik. Ako je dovoljno istrajno, ljudsko biće će osjećati, u dubokom unutarnjem
doživljaju ove misli, kao da je uzdignuto iznad sve osjetilno-tjelesne egzistencije i gleda
dolje na oblast osjetilne-kreacije da bi na njoj radio u skladu s božanstvenim mislima
dosegnutim u duhovnom svijetu.

Snaga koja proizlazi iz te misli je o radosnom premještanju u čistu duhovnost, i

postizanju svijesti da se iz viših oblasti u svijet čula može donijeti ono što mu je potreba.

I duboko se zaokupivši tim mislima koje su sile, ezoterik će simultano morati usmjeriti
pažnju na njegov proces disanja i, na kratko vrijeme, prenijeti ga iz nesvjesnog procesa u
svjesno reguliran čin.

Jer dok su snage koje iz višeg svijeta rade na ljudskoj formi postizale naznačenu
transformaciju, te iste snage su proizvele, unutar te forme, sadašnji sustav disanja – sustav
nužan za biće čije tijelo ima nezavisnu egzistenciju, čiji rad ruku je njegova vlastita
odgovornost, čiji organi govora mogu prevesti doživljaje iz života duše u izvana čujne
zvukove. Uzlaz u više oblasti kreacije svijeta nastavljen je sa na ovaj način usmjeravanjem
pažnje na proces disanja.

Ako učenik ezoterije postepeno uči tako svjesno doživjeti više kozmičke snage, koje
zaista uvijek u njemu drijemaju ali kojih do sada nije bio svjestan, tada ono što je već
trebao usvojiti kroz studij postaje u njemu živo, počinje blistati u opazivoj stvarnosti.
Trebao je već steći znanje da je čovjek, zajedno s evolucijom Zemlje kao cjeline, prošao
kroz različite stupnjeve transformacije prije nego što je nastala sadašnja Zemlja.

Ti stupnjevi transformacije su nazvani: stanje Saturna, stanje Sunca, stanje Mjeseca.

Ezoterik treba također steći znanje da u kasnijim epohama postoji određena rekapitulacija
ranijih stanja. Tako su stanja Saturna, Sunca i Mjeseca bila rekapitulirana tijekom
evolucije Zemlje, i na takav način da ponavljanje Saturna odgovara kreativnom djelovanju
'On hoće' na vanjskim koricama ljudskog bića. Rekapitulacija Sunca odgovara kreativnom
djelovanju 'Ona osjeća' na rukama i šakama, i rekapitulacija Mjeseca kreativnom
djelovanju 'Ono misli' na organima govora.

Ideja o ljudskom tijelu kao o čistom proizvodu osjetilnog svijeta je napuštena, i ezoterik
nalazi svoj put do vizije onih viših svjetova odakle dolaze snage koje stvaralački rade na
čovjeku. Tako da, također, goli koncepti koji su stečeni o ovakvim stvarima kao Saturn,
Sunce i Mjesec postaju stvarne percepcije i doživljaji. I tako doista mora i biti ako će se sve
više nalaziti put od egzoternog do ezoternog.

16
 Na ovdje dane vježbe treba naravno gledati samo kao na početak. Učenik mora,
međutim, na njima raditi revno, i onda će doći do točke gdje može dobiti daljnje vježbe
preko kojih su probuđene još više snage koje drijemaju u njemu. Cilj je dobiti nagovještaj o
duhovnim činjenicama na kojima leže riječi, 'Ja jesam', 'Ja mislim', 'Ona osjeća', 'Ja hoću', i
osjetiti njihovu vezu s članovima ljudskog tijela, čija forma je nastala iz duhovnog svijeta.

Treba dodati, kao informaciju, da su u gornjim Riječima Moći, tri forme

ONO-ONA-ON

dobro utemeljene u prirodi viših svjetova.

'Ono' je Riječ Moći za kozmičko Mišljenje: odnosno, za ona Bića u višem svijetu kojima
kreativno mišljenje pripada u baš istoj mjeri u kojoj osjetilna percepcija pripada ljudskim
bićima ispod njih.

'Ona' je Riječ Moći za kozmičku Dušu koja stvara Osjećaj koji od nje struji, pošto ljudski
osjećaji struje unutra, bivajući stimulirani izvana. Ovaj Osjećaj Duše svijeta je kreativna
kozmička ljubav iz koje sve nastaje.

'On' je Riječ Moći za kozmičku Volju, kozmički Duh iz koga djeluje njegova Volja, dok je
ljudska volja dovedena u djelovanje preko vanjskog svijeta. Ovo 'On' je kreativna,
arhetipska snaga svijeta.

17