Nada Iveljić

BALONIJADA

U ZEMLJI DJEČURLIJI

VESEO BUDI

Na ovom svijetu
uvijek i svugdje
sve je u pokretu.

Zbiva se nešto svečano,

neka čast, proslava,
ljepota:
prvi let ptića u proljeće rano,
rođendan maloga mrava
ili procvat različka kraj plota.

Sve se to slavi, zato svrati!

Nipošto nemoj izostati!
Čitav je život
jedna velika radost,
a ti si pozvan kao gost.
Prisustvuj otvaranju novoga gnijezda,
plesu oblaka što lete u visine,
večernjoj pojavi zvijezda
Raduj se dobrim djelima koja čine
djeca i ljudi.
I veseo budi!

KRILATA SVJETLOST

Svakom djetetu
u neki sunčan dan
ptičica svjetlosti
sleti na dlan.

Nježno ga grije.
Zabavlja.
Nasmije.

I ništa
ne traži kao uzvrat
za svoju muku.
Tek čistu ruku.

U ZEMLJI DJEČURLIJI

U zemlji Dječurliji
uvijek ima mjesta smijuriji.

Možeš mirno u krevet dovesti slona.

Nebo se ne vidi od balona,
škole uopće ne rade.
Imaš pet mačkica, a one svoje mlade
– i tako se račun uči.
Ne stanuješ u kući,
nego na staroj skeli
koja putuje kamo ti srce želi.
Tamo se ne pita zašto je lopta
kroz prozor ušla a ne kroz vrata.
Nema nijednog dječaka bez brata,
Ni djevojčice bez sekice.
Novac ne vrijedi tri trule kruške,
ne moraš paziti na držanje njuške,
nitko ne prigovara zbog deranja hlača,
besplatno se dijeli brdo kolača.

U zemlji Dječurliji
život je najveseliji,
istina to je prava.

Jedino je šteta
što ćeš brzo naučiti
da je jedno san – a drugo java.
VELIKI OSVAJAČ

Na sam vrh Europe

mali se miš pope.
Uho mu dopire do Sjevernog mora.
Izvalio se preko deset gora,
a rep mu visi do Australije
poput vesla s čudesne galije.

To ne bi bilo moguće
da se mišić nije smjestio na
globus
kao da je kod svoje kuće.

Tamo se sprtio,
ondje repom vrtio.
Velikim se osjećao
– sve dok nije pao.
Jao!

LIPANJ, MJESEC ŠESTI

Sjedi lipanj na lipi

odjeven kao hipi:
Sav u cvijeću,
na drveću
ljetnu pjesmu pjeva.
Latice hvata
i svakog sata
širi ogrlicu oko vrata.

Ogrlica blista
mekim sjajem,
a lipanj doziva:
"Požurite amo
dok toplinu dajem.
Upravo rastačem
medeni miris lipa.
Otvorite srce da se u njega sipa
blagodat sreće.
Imam je na vreće."
Tako pjeva mjesec šesti
čim se na prvu lipu smjesti.
Možete ga sresti
na Lipanjskoj cesti.

Lako ga je prepoznati
po mirisu cvata,
a i po tom što nježno kuca
na prozore i vrata.

KORNJAČA ČAČA

Rođendan slavi kornjača Čača.

Na stoluje hrpa kolača:
smeđa orehnjača,
crna makovnjača
i pun cvjetnog soka vrčić stari.
S raznih strana
stižu čestitari.
Kažu: – Svaka ti čast, slavljenice!
Doček je srdačan,
ljubazno ti lice.
Samo, bojimo se za srce tvoje...
da se ne zamoriš dok nas podvoriš!
Reci nam godine svoje!
Slaviš li godinu petu ili treću?
Reci, da znamo upaliti svijeću!

Torta čeka.
Slatka. Meka.
Ne misleći dalje od nosa,
kornjača odvrati smjesta:
– Ja sam mlada kao rosa!
Imam tek godina dvjesta.

PLETENICA

Rijeka je
pletenica, duga
od izvora
do ušća.

Dok kiša pada,

ona buja
i postaje
sve gušća.

Protječući
voda je pere
da uvijek bude
čista.

Noću u njoj
mjesečina
kao srebrn ukras
blista...

ŠEŠIRIĆU, POLETI!

Ujesen i u proljeće rano

vjetar se ponaša razuzdano.
Svakakvih se ludorija sjeti.
No, ničeg nema zimi ni ljeti
što je njemu češće na pameti
od igre ŠEŠIRIĆU, POLETI!

Veseljem mu se ispune oči

kad nekom s glave šeširić skoči;
kad kolut pravi,
kotrlja se, kvrči,
dok za njim gologlavi
vlasnik trči
i vjetar kudi.
– Dobri ljudi! Ako ste na šteti,
oprostite, molim. Žao mi je –
kaže drznik, a krišom se smije:
– Nikada ja neću odoljeti
divnoj igri ŠEŠIRIĆU, POLETI!
NAJSRETNIJI DAN

Najsretniji od svih dana

koje je jedan plot doživio,
prije nego se raskliman
pod naletom vjetra nakrivio,

bio je onaj kada su djeca

sjedeći pred njim slikala sliku
na iznimno zanimljivu temu:
PLOT U JESENSKOME KRAJOLIKU

– Kakav je to bio prizor! –

još i danas znade reći.
– Tamo bijaše cijeli razred,
mislim, treći be; da, treći...

I svi su gledali mene,

slomljeni ostatak plota.
Tako mi sunčeve zjene,
to je vrijedilo života!

PJESMA O DJECI

Djecu žaloste nesporazumi

kojima ljudi ne znaju
na kraj stati.

S razlogom ih hvata strah

da se koja luda na svijetu
ne zarati.
Djeca se ne mogu navići
ni na kog tko želi
na njih ruku dići.

Ona su iskreno uvjerena

da je bogatstvo
livada zelena.

Čučeći uz rebra
starome plotu,
vjeruju u pravdu
i ljepotu.
Dok rastu,
oko njih bijelo cvijeće klija,
od kojega se svako zlo odbija.
S njima svijet biva.
S njima svoju budućnost
dobiva.

MINUTA

– Dođem, odem! –
To minuta
zbori tijekom kratka puta.

– Premda trajem
tako malo,
do života mi je stalo.

Odmatam se
poput niti.
Uskoro me neće biti.

Ne vraćam se nikad više.

Zbogom! Već me
vrijeme briše...

BEZ ODGOVORA

PIPO

JEDNO MALO SLOVO a

Bdijući u mraku,
rasadištu snova,
prstom po jastuku
dijete ispisuje
nevidljiva slova.

Kome piše dijete

i što želi čuti?
– Hoćeš li mi biti
dobar, dragi svijete?
pita. A svijet šuti.

NIŠTA ZATO ŠTO SI MALEN, CVIJETE

Ništa zato što si malen, cvijete.

Ne jadikuj daje to nesreća!
Male su i ptice koje lete
u visine.
Oko tebe, usred trave,
mnogo je sitnog cvijeća.
Veselo dižu glave
ivančice i djeteline.
Svaka ima ljupko lice,
svoje ime.
Nevelika je i kap kiše,
pa ipak od nje zelen diše.
Na livadi ne samuješ,
i tek si pupoljak!
U svojoj vrsti, kad se razviješ,
možda postaneš najveći različak.
Ne ponašaj se kao budala,
već zadovoljan budi.
Pogledaj djecu! Također su mala
– a postaju ljudi.
Uživati život mnogo je slađe.
Zato otvorena srca prihvati svijet,
u kojem svrhu postojanja nađe
svaki čovjek i svaki cvijet!

ZLATNI BROD

Uvijek kad usnem modre snove

nalik moru duboku,
neki me tajni glas zove
da za njim krenem
prema najbližem doku.

Dok zvijezde u visini

svjetlucavim vezom
kite nebeski svod,
strpljivo čekam da se na pučini
pojavi zlatni brod.

Ljudi ga traže,
a ne mogu otkriti
gdje pristaje dok bure pušu.
Predaja kaže: onom će doploviti
tko sačuva ćistu dušu.

Želim da se moje malo srce

na Veliko Nepoznato svikne,
da bez straha uhvati kormilo
i "Dižimo sidro!"
iz sveg glasa vikne.

Na valovima snova
sve oceane ću proći,
upoznat ću svijet kao najbliži rod,
ako se barem jedne noći
uspijem ukrcati na zlatni brod.

IGROKAZI

SUPER JEŽ
(lutkarski igrokaz)

LIKOVI: BOCKO, LEPTIR, SUNCE, CVIJET, JABUKA NA

GRANI I JEŽIĆI

BOCKO: Idite od mene, obični ježevi! (Tjera ježiće.) I više me ne

zovite Bocko. Ja sam Superjež. Želim biti drukčiji od vas, svoje braće.
Hoću biti osobit, istaknuti se. Samo, ne znam čime. Amerika je otkrivena,
za znanstvenika nisam...
LEPTIR: Ugledaj se na mene! Svi hvale ljepotu mojih bijelih krila.
Zovu me snježnom pahuljicom.
 BOCKO: Koješta! Ti si nevažna leteća mrlja. Nije ljepota ono pravo.
Da još malo razmislim... pjevati ne znam, kao nogometaš probušio bih
loptu...
SUNCE: Onda budi dobar kao što sam dobro ja, sjajno Sunce.
Obasjavam i grijem, Zemlju i sve živo na njoj.
BOCKO: Ne, neću. Dobrota baš nije na velikoj cijeni. (Razmišlja.)
Ah, sjetio sam se! Bit ću zločest, bosti sve oko sebe. Upamtit će me
svatko na koga naiđem.
CVIJET: Spusti bodlje, Bocko! Što sam ti skrivio?
BOCKO: Ništa. Ja samo vježbani zločestoću. Važan sam, zar ne? I
zapamti: više nisam Bocko, nego Superjež!
JABUKA: Okani se toga! Zločestoga nitko ne treba i ne voli.
BOCKO: Ušuti, jabuko! Za tebe ne marim...
JABUKA: Promijenit ćeš mišljenje kad ogladniš.
BOCKO: Ne trebam ni tebe, ni Sunce. Dosadile su mi priče o
dobroti i ljepoti. Mogu živjeti i bez njih, štoviše, proslaviti se zloćom.
JABUKA: Kad tako govoriš, ja te neću nahraniti. A vidi kako sam
rumena!
BOCKO: Nemoj! Baš me briga!
SUNCE: Ako ni mene ne trebaš, neću ti više sjati, neću te grijati.
BOCKO: Nemoj! Vrlo važno! (Pjeva.)
Ne zanima me dobro i lijepo. Neka se pronese nadaleko. Glas o
zločestom ježu junaku. Biti dobar – priliči bedaku! (Smračenje)
SUNCE (publici): Djeco, ne bojte se mraka. Neće Bocko dugo
izdržati bez Sunca. (Stanka.)
BOCKO: Jao, ovo mi se ne sviđa! Mračno je. Zebem. Glaaadan
sam!
CVIJET: Nahrani se i utopli svojom zločestoćom!
BOCKO: Ne mogu. Vrati se, Sunašce, da vidim jabuku i leptira!
Ugrij me!
SUNCE: Evo me, Bocko! Brzo si priznao da ne možeš bez dobrote...
JABUKA: ...bez hrane...
LEPTIR: ...i ljepote.
SUNCE (publici): Vidite, djeco, da sam bio u pravu. Superjež se
začas opametio.
BOCKO: Oprostite mi, prijatelji! Priznajem vrijednost dobroga i
lijepoga. To je životni zakon.
LEPTIR: Mi razumijemo da si se htio proslaviti. Ne budi
nezadovoljan, Bocko. Ipak ti je uspjelo.
BOCKO: Kako? Reci...
LEPTIR: Pa, nakanio si biti zločest, a pokazao si primjerom da to ne
valja.
CVIJET: Pročut će se istina.
 BOCKO: Ne marim, samo ako se njome i ja pročujem.
JABUKA: Evo ti prigode za to! Ovdje je mnogo djece. Obrati se
njima!
BOCKO (publici): Čast mi je što mogu poslužiti kao uzor vama,
draga djeco. Vidjeli ste kako sam prošao sa svojim pokušajem zločestoće!
Obećajte mi da nećete biti zločesti!
(Pričeka odgovor.) Hvala. To mi je drago čuti. Vrijeme je da
pozovem natrag svoju braću. (Pjeva.)
Ježići mili, dođite amo da se veselimo i igramo! Želim živjeti u slozi
s rodom i u skladu s cijelom prirodom!
(Prilaze mu ježići, plešu i pjevaju: "Želim živjeti u slozi s rodom i u
skladu s cijelom prirodom."

(Zastor)

BALONIJADA
(lutkarski igrokaz)

U igri sudjeluju PRODAVAČ BALONA i lutke: JEŽ i pet ježića –

BIČ, BOC, BUĆ, BIBI, BOBO – te VRANA.

Događa se u šumi.
(Pojavi se jež s mladuncima)

JEŽ: Gle! Ljudi su uza šumu načinili stazu. Sada možemo mirno
proći njome kao pravi šetači.
BIČ: Ne moramo šuškati kroz suho lišće...
BOC: ...usred šume...
BUĆ: ...gdje na nas vreba lisica...
BOBO: ...ili jazavac!
BIBI: Sviđa mi se ovdje. (Naiđe vrana.)
JEŽ: Dobar dan, poštovana vrano. Vidim, i Vi ste pošli u šetnju.
VRANA: Mogla sam letjeti, što vi ne možete. No, želim isprobati
novu šumsku stazu. Nije loša. Do viđenja, puzavci! Mičite se, mala
bockala! Ako me slučajno taknete bodljom, kljucnut ću vas u njuškicu.
(Ode.)
PRODAVAČ: Baloni, baloni, šareni kao bomboni!
BOBO: Tata, vidi balone! Bič, Boc, Buć i Bibi, dođite i pogledajte ih
izbliza!
BUĆ: Vidimo, Bobo! Zeleni, plavi, crveni, žuti i bijeli balon. Ne
znam koji je ljepši.
JEZIĆI: Tata, kupi nam barem jedan!
PRODAVAČ: Baloni, baloni, šareni kao bomboni!
JEŽ:. Molim jedan. (Plaća i daje ga Bobi.)
JEŽIĆI: Zašto si ga dao Bobi? Ja hoću balon! I ja! Ja također! (Dok
se otimaju o njeg, balon pukne.)
BOC: (cmolji): Trebao si svakome kupiti jedan.
JEŽIĆI: Kupi, dragi tata! Molimo te...
JEŽ: Nisu baloni za vaše bodlje.
BUĆ: Hoćemo ih. Tako su lijepi.
PRODAVAČ (za sebe): Neka samo budalice kupuju balone. Prsnut
će im – kad ježići imaju iglice.
JEŽ: (Pruža novac prodavaču): Dajte svakome u ručicu po jedan.
PRODAVAČ: Evo, izvolite! I nemam ih više. (Ježići zaplešu s
balonima.)
BIČ: Moj je žuti... (balon pukne) Oh!
BOC: Bio! Više ga nema.
BIČ: Daj mi svoj!
BOC: Ja svojega držim visoko da se ne nabode na moja leđa.
BIČ: Skočit ću za njim, dosegnuti ga. (balon pukne.) Jao!
BOC: Uništio si moj balon.
BUĆ: Moj je plavi.
BIBI: A moj crveni...
BOBO: Joj! Puče zeleni, a nisam ga ni taknuo.
PRODAVAČ (publici): On ga i nije dotaknuo, nego njegove iglice.
Žalim tu iglastu čeljad. Donijet ću im neku drugu igračku. (Ode. Ježići
cmolje.)
JEŽ: Umirite se, djeco! Rekao sam vam da za vas nisu baloni.
BIBI: Zašto i ja ne bih prošetao noseći balon kao sva djeca?
JEŽ: Zato što imaš bodlje. Balon je tanak i u dodiru s njima pukne.
BIBI: Moj neće. Držat ću ga visoko. L
(Poleti vrana i kljunom ubode crveni balon koji pukne.)
VRANA: Oprostite, mislila sam da pužete po stazi, a vi ste uzdigli
balone. (Odleti dalje cereći se.)
(Ježići plaču za balonima. Potom zamijete da Buć još ima svoj plavi
balon.)
JEZIĆI: Buć ima čitav balon! Daj ga meni. Ne, meni ga daj! (Nasta
otimanje, te i posljednji balon pukne.) Nema više naših lijepih balončića.
BOC: Baš smo mi ježići jadni. Ne možemo se zabavljati ovim
lijepim igračkama. Nama za igru preostaju samo češeri, žirovi i divlje
jabučice.
BIČ: Ali ja hoću balon!
BUĆ: Hoću nešto lako i prozračno.
JEŽ: Dosta plača i galame! Gnjavite, a sami ste krivi. Jesam li vam
kupio balone? Pa? Nisu bili za vas. Nije za rogatu kravu šešir, ni plesne
cipelice za divlju svinju. Tišina! U red, jedan po jedan! Ruke na leda!
Duboko dišite i polako šećite!
(Šeću.) (Prodavač donosi loptu i nove balone.)
PRODAVAČ (ježu): Žao mi je bilo vaših mališana, tatice, pa sam im
donio na dar loptu.
JEZIĆI: Hura! Evo lopte! Ta je čvrsta. Šutni je nogom, udari
glavom! Slobodno je nabodi, neće puknuti. (Igraju se loptom.)
JEŽ: Samo se vi veselo igrajte, mali moji kaktusići! Lopta će
izdržati.
BOC: (zagleda se u nove balone): Sviđa mi se lopta, ali želim balon
koji je lagan i nježan...
JEŽIĆI: I ja! I ja također! Draži mi je balon!
JEŽ: Stara je istina da svatko želi ono što ne može imati.
BOBO: A da nam kupiš još jednom... Nosili bismo ih kao kap vode
na dlanu...
JEZIĆI: Nisu skupi. Molimo te, tata, kupi!...
JEŽ (prodavaču): Neka im bude. Dajte svakome još jedan balon.
(Plaća, prodavač ježićima podijeli balone.)
A sad polako kući. Pazite na balone. I zapamtite ovaj lijepi sunčani
dan kad smo prvi put prošetali novom stazom.
(Ježići krenu pjevušeći. Zastor se polako zatvara.)
PRODAVAČ (ispred zastora, publici): Znate li što će se sada
dogoditi? Razumljivo da znate, to je jasno kao dan! Slobodno začepite
uši, jer će odjeknuti pet prasaka... Jedan... dva... tri... četiri... pet! Točno.
Što sam vam rekao, potvrdilo se kao istina. Nisu baloni za ježiće. Oni su
za djecu. Za djecu? Pa kad sam već tako kazao, svoje ću riječi potvrditi
djelom.
(Baca među publiku desetak balona.)
Baloni, baloni, šareni kao bomboni! Uzmite ih! Završava
jedinstvena predstava na svijetu, u kojoj su gledatelji bili nagrađeni
balonima.
Sve vas lijepo pozdravljam. Sad pođite kući. Gotova je balonijada!

PRIČAM TI PRIČU

PIPO

Pipo je tigrasti mačić. Djeca su ga donijela u dvorište, igrala se

njime, natezala ga i ostavila. Kad su ih mame pozvale na večeru, dječaci i
djevojčice otišli su kućama. Pipo je ostao sam pokraj oleandra u dvorištu.
Popeo se na oleandar. Učinio je to na svoju sreću jer ga je spazila baka iz
prizemlja, koja se bila naslonila na prozor da pogleda je li vedro.
– Vedro je – ustanovi baka.
– Mrjao – potvrdi Pipo.
– Ima i zvijezda, mnogo zvijezda – obradova se baka, a onda
primijeti dvije zvijezde različite od drugih.
– To su moje oči – reče Pipo, ali baka nije razumjela mačji jezik.
Čula je neko nejasno mijaukanje i činilo joj se nevjerovatnim da mijauče
ružičasti oleandar.
Ode baka po naočale da bolje vidi one dvije neobične zvijezde.
Gleda, gleda i napokon ugleda mačića.
– Pa to je Pipo! – reče baka. – Ostavila su te tvoja draga djeca.
Popodne nisu dopustila ni da se primaknem k tebi. – Dođi! – zovne ga
ona, i Pipo se useli kod bake.
Spavao je u košarici za kruh, valjao se po starom otiraču za noge, jeo
s bakom njezine mliječne obroke. Baka je bila dobra, Pipo je bio dobar.
Ali jednoga dana promijenilo se vrijeme. I Pipo se promijenio.
Postao je neposlušan. Uzeo je bakino klupko plave vune, bacio ga kroz
prozor, jer je htio vidjeti što je na kraju klupka. To rade i djeca, zašto ne
bi on? Baka je otišla na tržnicu i nije znala što se događa. Lupi šapom
amo, lupi tamo i Pipo provuče klupko do zida. Zatim ga uze zubima i
preskoči ogradu. Pletaće igle zapeše o prozor, vunica se napela. Sletio
vrabac na nit pa se njiše, a Pipo se ne obazire na vrapca – toliko je bio
radoznao. Provlači klupko kroz vežu, sve do ulice. Klupko se odmata.
Ljudi stali i gledaju. Smiju se mačiću.
– Uđi u dućan, dat ću ti mlijeka – zove Pipa prodavačica s bijelom
kapicom, ali on se ne odazove. Toliko je bio radoznao da je morao ići
dalje. Zvali su ga i mesar i prodavač novina. Zvala su ga i djeca koja su se
na ulici igrala perjanice. On se nije obazirao, zaokupljen jedinim ciljem
da vidi što je na kraju klupka.
Klupko je bivalo sve manje i manje. Na kraju, ispružila se nit. U
klupku nije bilo ničega.
Pipo se silno rastužio.
Uto je naišla baka i izgrdila Pipa. Nekako uz pomoć djece ponovo je
namotala klupko.
Kad je sjela kraj prozora da plete, Pipo ju je tužno promatrao. Još
iste večeri dovršila je plavu kapicu od vune i poklonila je Iskrici, svojoj
unuci.
Sad tek Pipo nije razumio ništa. Kako je baki na kraju vunice izašla
kapica?
– To je zato što moja baka ima zlatne ruke – rekla je Iskrica.
– Divan rad – potvrdile su susjede ogledavajući kapicu.
– Ah, o radu se radi! Raditi znaju samo ljudi – razmišljao je Pipo. –
Ono što sam ja učinio s vunicom nije bio rad.
– I nije – dovikne mu vrabac s grane. – Bila je to obična mačja
petljancija. Vrabac je odmah poletio, zato se Pipo i ne pomakne s mjesta.
– Brbljaš! – obrecne se na njega. – Kad odrastem, lovit ću miševe, to
je posao za mene. I vrapce ću loviti – poviče osvetnički.
 Ali vrabac ga nije čuo. Dao se u let – a let je ono što umiju ptice.

JEDNO MALO SLOVO a

Bilo jednom malo slovo a. Nije ono bilo nekakvo novo slovo, znalo
je kako se zove i svi su znali kako se izgovara. Dotad je već na svijetu
bilo mnogo slova a, a ovo malo slovo a o kome mi govorimo, ispalo je iz
jedne prozirne vrećice za tjesteninu. Dubravka je voljela jesti juhu u kojoj
su se umjesto zvjezdica ili rezanaca nalazila kuhana slova. Bilo je u toj
vrećici mnogo slova i brojki, čak i jednoglavi F ili X, mister Iks, poznati
gimnastičar među slovima. Svi su oni redom bivali skuhani i pojedeni.
Kuhala ih je mama, a jela Dubravka. Samo je posve maleno a jednog
dana ispalo iz vrećice sirovo, žuto i tvrdo, kakva već jesu slova od tijesta.
Mama ga nije vidjela. Kad je Dubravka poslije ručka pomela kuhinju,
metlom je izbacila malo slovo a na balkon. Na balkon je sletio vrabac i
odnio slovo u vrt. Pokušao ga je kljucnuti, ali slovce je bilo pretvrdo.
– To je kamenčić – izjavi vrabac.
Malo a se vrlo naljutilo što ga je vrabac kljucnuo po nosu. Prestalo
se ljutiti kad ga je nazvao kamenom. To mu se svidjelo, jer je kamen
nešto trajnije od slova oblikovanog u tijestu. Neka slova a, stara i velika,
bila su vrlo ponosna što su našla svoje mjesto u slavnim riječima kao što
su: Apolon – bog ljepote, Atena – božica mudrosti, Afrodita – božica
ljubavi. Tamo su ih stavili još stari Grci, i ta slova imala su počasno
mjesto u povijesti ljudskog roda. Dva a u riječi mama dičila su se svojim
položajem. I ona druga dva u riječi apoteka zadovoljno su treptala
ispisana neonskim cijevima nad ulazom u trgovinu lijekovima. Naše malo
a šetalo je vrtom.
– Uzmi me ti – reče voćki.
– Imam već a – odgovori jabuka. – I to dva.
– Onda me uzmi ti – ponudi se malo slovo ruži.
– Završavam na a, ne mogu – reče ruža. Nije ga htjela ni golubica, ni
grlica, ni mačka.
– A mi je na hrptu i na repu, to jest, na kraju – našalila se neka
vesela pjegava mačka.
– Nećete me, premda sam najljepše slovo – jadalo se malo slovo a.
– Najljepše slovo a u riječi magarac dolazi tri puta – rugala mu se
neka stara čarapa. Rugala se, kako to već obično biva, ne videći da je i s
njom tako.
Vjetar odgura malo slovo a na list odbačenih novina. Ono pade na
mjesto otisnutog velikog crnog slova A. Pisalo je RAT.
– Neću tu biti! – uzvikalo se malo a. Neću biti u strašnoj riječi! Neka
me ljudi premjeste. Ne pristajem služiti u tako ružnu svrhu.
Prosvjedujem! – vikalo je koliko je glasnije moglo onako malo.
Veliko A iz novina reče:
– Mene su tu prilijepili crnom masnom bojom. Ja ne mogu pobjeći.
Ali ti bježi, mlado si. Ne daj da te uzmu za riječ koja znači nešto strašno!
Vi mladi morate se boriti za lijepo, za bolje.
I tako je malo a zamišljeno odlutalo dalje da nađe sebi mjesto. Ulica
je imala svoje slovo a, škola je imala svoje slovo a. Mislilo je da je
suvišno.
– Ljudi ne izmišljaju nove lijepe riječi kojima bih bilo potrebno –
mislilo je snuždeno. Jedan prodavač novina zijevne:
– A-a-a-a!
Potom je stao izvikivati nešto nerazgovjetno.
– Ni k njemu neću!
Malo a pobježe kovitlano vjetrom koji se podizao dok su ulicom
prolazili kamioni i tramvaji. Uh, kako ga je bilo strah da ne dospije na
tračnice! Smrvili bi ga.
– Dođi k meni! – najednom ga netko pozove.
Ono pogleda prema gore i ugleda krasna plava slova u natpisu.
Pisalo je: CVJEĆARNIC... Plavo slovo a vragoljasto mu je namigivalo.
– No, popni se, popni, rođače! Nedostaje nam a na kraju natpisa.
Otpalo je.
– Moći ćeš se ponekad ovjesiti naglavce i mirisati u prodavaonici
raznovrsno cvijeće – reče mu slovo ć.
– Maleno sam slovo – ponovi pridošle slovo a.
– Ako si na svom mjestu, nije važno kakvo si – povikaše mu u jedan
glas plava slova, načinjena od staklenih cijevi s neonskim svjetlom.
– Jesi li a ili nisi?
– Jesam – spremno odgovori.
I tako se malo slovo a popelo nad izlog cvjećarnice i bilo mu je
lijepo. Osjećalo se zadovoljno, ne samo zato što je iz izloga mirisalo
cvijeće, što je promet pred izlogom bio živ i zanimljiv, već i zbog istine
da je zadovoljan svatko tko u životu nađe svoje mjesto.

BILJEŠKA O PISCU

Nada Iveljić je rođena 4. aprila 1931. godine u Zagrebu. Studirala je

književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a zatim dugo godina
radila u prosvjeti. Bila je i urednik lista za djecu "Radost".
Napisala je dosta lijepih knjiga za odrasle i osobito za djecu.
Najpoznatije knjige za djecu su: Konjić sa zlatnim sedlom, Dječak i ptica,
Vodenica sokolica, Kiki, mala polarna lisica, Šestinski kišobran,
Zagrebački vrapčići, Zvijezde na krovu, Zmajevi nad gradom, Dođi da ti
pričam, Dimnjačar i bijela golubica, Lutke s dušom... Za djecu je napisala
veći broj slikovnica i radio-igara.
Nagrađivana je najvišim priznanjima za dječju literaturu kao što je
nagrada "Ivana Brlić Mažuranić" i "Grigor Vitez".
Živi u Zagrebu.