Neokolonijalizam

Neokolonijalizam (neo- + kolonijalizam), oblik gospodarske prevlasti industrijski razvijenih

država nad nekadašnjim kolonijama, zavisnim teritorijima i drugim posjedima. Označava
suvremeni oblik → kolonijalizma. U širem smislu, neokolonijalizam se veže uz gospodarsku
prevlast pojedinih moćnijih država ili njihovih kompanija nad gospodarski slabijim i
siromašnijim državama. Javlja se s → dekolonijalizacijom. Nedostatak kapitala, proizvodnih
sredstava, kvalificiranoga radništva i dr. prisilio je mnoge novostvorene i siromašne države,
uglavnom afričke i azijske, na neokolonijalističku podčinjenost. Njezin je poseban oblik tzv.
dužničko ropstvo, nastalo iz prevelikoga i neopravdanoga državnog zaduživanja kod
inozemnih banaka, međunarodnih financijskih institucija i sl. Osim u gospodarskim odnosima
nokolonijalizam se očituje i na području kulturnih veza i utjecaja, čemu pogoduje i često
zadržavanje jezika bivših kolonijalnih sila kao službenoga jezika u oslobođenim državama.
Političku borbu protiv neokolonijalizma podupiru nedovoljno razvijene države u UN-u, Pokret
nesvrstanih, Afrička unija, mnoge antiglobalističke skupine i dr.

-Neokolonijalizam u Afici
Južnoafrička ministarka Tina Džomet-Peterson upozorava da strane države kupuju afričko
obradivo zemljište da bi obezbedile prehrambenu sigurnost svom stanovništvu i tako
sprovode novi oblik kolonizacije. Novonastali Južni Sudan strancima već prodao blizu 40 odsto
svog zemljišta, tvrdi ministarka. Strane države koje kupuju afričko obradivo zemljište da bi
obezbedile prehrambenu sigurnost svom stanovništvu, sprovode novi oblik kolonizacije.
"Stranci dovode sopstvenu radnu snagu, svoju opremu, svoje seme, koriste zemljište države
domaćina, a zatim odlaze. Ostavljaju malo šta iza sebe, a mogu da ostave i osiromašeno
zemljište", napomenula je južnoafrička ministarka.

U izveštaju dve nevladine organizacije i Organizacije UN za hranu i poljoprivredu (FAO) iz

2009. godine navedeno je da je u prethodnih pet godina samo u pet podsaharskih država
strancima prodato ili iznajmljeno gotovo 2,4 miliona hektara zemljišta.

Među kupcima su i Narodna Republika Kina, Indija, naftom bogate zemlje Zaliva, kao i
zapadne kompanije koje žele da obezbede prehrambenu bezbednost ili biogorivo, ali i da
iskoriste poboljšanu klimu za investiranje u Africi.

-Neokolonijalizam Francuske
U proteklih pedeset godina u Africi se dogodilo ukupno 67 državnih udara u 26 zemalja od
kojih su 16 bile francuske kolonije (Togo, Tunis, Obala Bjelokosti, Madagaskar, Ruanda, Alžir,
Mali, Gvineja...). Čak 61 posto državnih udara dogodilo se na području frankofonske Afrike.
Francuska se očajnički i žestoko, bez obzira na cijenu, borila da zadrži svoje afričke kolonije. U
martu 2008. godine, bivši francuski predsjednik Jacques Chirac izjavio je:

“Bez Afrike, Francuska bi dospjela u društvo zemalja Trećeg svijeta”. Njegov prethodnik,
François Mitterrand još je 1957. proročanski ustvrdio: “Bez Afrike, Francuska neće imati
budućnosti u 21. stoljeću”.

U ovom trenutku, čak 14 afričkih zemalja dužne su Francuskoj, kroz kolonijalni ugovor, davati
85 posto svojih novčanih rezervi Francuskoj središnjoj banci. One i danas moraju plaćati
kolonijalni porez Francuskoj. Povijest je pokazala kako lideri zemalja koje to odluče odbiti
bivaju ubijeni ili u boljem slučaju svrgnuti u državnim udarima. Oni koji poslušno ispunjavaju
obveze, bivaju nagrađeni privilegijama raskošnog života, dok im sunarodnjaci uglavnom žive u
krajnjem siromaštvu i bijedi.

Arapsko proljeće

Protesti u arapskom svijetu ili arapsko proljeće je naziv koji se koristi za niz masovnih i u bližoj
istoriji nezabilježenih protestnih akcija koji su izbili u pretežno arapskim zemljama Bliskog
Istoka i Sjeverne Afrike u decembru 2010. i koji traju do danas. Započeli su u Tunisu oko 4
mjeseca nakon Obaminog predsedničkog memoranduma "Politička reforma na Bliskom Istoku
i u Sjevernoj Africi" [1] i potom su za samo mjesec dana doveli do pada autokratskog režima
predsjednika Zine El Abidine Ben Alija, a odmah nakon toga poslužili i kao inspiracija sličnom
pokretu u Egiptu, koji je u februaru 2011. doveo do odlaska dugogodišnjeg predsjednika
Hosnija Mubaraka. U februaru 2011. protesti su Libiji prerasli u sveopšti ustanak protiv režima
Moamera Gadafija, koji se završava Gadafijevom smrću i potpunom anarhijom u Libiji. Osim u
te tri zemlje, veliki protesti, u kojima se traži silazak dotadašnjih vlastodržaca zabilježeni su u
Bahreinu, Jemenu, Alžiru, Jordanu, Omanu, Džibutiju i Iraku, dok su manji incidenti zabilježeni
u zemljama kao što su Saudijska Arabija, Kuvajt i Maroko.

-Kulturno nasljeđe
Kulturna baština ("nacionalna baština" ili samo "baština"), naslijeđe fizičkih artefakata i
nematerijalnih atributa neke grupe ili društva koje čini ostavštinu prošlih generacija, te se
brižno čuva u sadašnjosti kako bi bilo ostavljeno u naslijeđe za dobrobit budućim
generacijama. Često se međutim događa da sljedeća generacija odbaci ono što je prethodna
generacija smatrala kulturnom baštinom, pa ponovo oživljavanje baštine uslijedi tek nakon
smjene još jedne generacije.
Fizička, opipljiva ili "materijalna kulturna baština" (nepokretna kulturna baština) uključuje
građevine i povijesne lokalitete, spomenike, artefakte i dr. što se smatra vrijednim očuvanja za
budućnost. U to su uključeni predmeti značajni za arheologiju, arhitekturu, znanost ili
tehnologiju specifične kulture.

"Prirodna baština" također čini važan dio kulture koji obuhvaća ruralni i prirodni okoliš s
pripadajućom florom i faunom što se u znanosti naziva bioraznolikost. Ovakva vrsta lokacija sa
zaštićenom baštinom često služi kao važna komponenta u turističkoj industriji neke zemlje
koja privlači mnogo domaćih i stranih posjetitelja.

Baština koja je kroz povijest ostala očuvana često je jedinstvena i nenadomjestiva, te ostavlja
odgovornost očuvanja na sljedeću generaciju. Manje predmete poput umjetničkih djela i
ostalih kulturnih remek-djela prikupljaju muzeji i umjetničke galerije. Građanske organizacije i
političke grupe često su bile uspješne u davanju nužne potpore u očuvanju baštine mnogih
naroda za budućnost.
Šira definicija uključuje nematerijalne aspekte pojedine kulture koja je očuvana društvenim
običajima tijekom specifičnog povijesnog perioda. Načini i sredstva ponašanja u društvu, a
često i formalna pravila djelovanja u specifičnoj kulturnoj klimi čine dio kulturne baštine.
Primjeri koji se mogu svrstati u tu kategoriju jesu društvene vrijednosti i tradicije, običaji i
prakse, estetska i duhovna vjerovanja, umjetničke ekspresije, jezik te ostali aspekti ljudske
aktivnosti. Značenje fizičkih artefakata može se iskoristiti za interpretaciju socioekonomskih,
političkih, etničkih, religijskih i filzofskih vrijednosti specifične grupe ljudi. Naravno,
nematerijalnu kulturnu baštinu mnogo je teže očuvati nego fizičke predmete.

-Kulturni identitet i suverenitet

Kulturni identitet, pojam koji izražava jedinstvenost i autentičnost neke kulture, te pripadnost
pojedinca ili društv. skupine toj kulturi; određenje neke društv. zajednice putem njezinih
vlastitih kult. osobitosti i vrijednosti. K. i. tvore oblici duhovne (jezik, književnost, glazba, ples,
običaji i dr.) i materijalne (graditeljstvo, artefakti) kult. baštine. K. i. osniva se na elementima
tradicijske kulture, ali se izražava i u suvr. kult. tvorbama, uključujući i kult. industrije (film,
izdavaštvo i dr.). Pravo na očuvanje kult. identiteta, osobito nac. manjina, ostvaruje se u
demokr. zemljama odgovarajućim zakonskim uredbama koje štite i pogoduju njihov zaseban
kult. položaj i razvitak (škole, kult. ustanove, izdavaštvo i dr.).
suverenitet (njem. Souveränität < franc. souveraineté, od souverain: suveren) (suverenost),
pojam koji označava vrhovnu i konačnu polit. vlast, iznad koje, u pogledu donošenja i
provođenja polit. odluka, nema više vlasti. Suverenitet je, uz stanovništvo, teritorij i pravni
poredak, jedno od bitnih obilježja države. Unutarnji suverenitet znači da je država najviša vlast
na svojem teritoriju te da raspolaže moći kakvu nema nijedna druga društv. organizacija ni
pojedinac. Vanjski suverenitet znači da je država neovisna i ravnopravna u odnosima s drugim
državama. Ideja suvereniteta u međunar. odnosima potječe iz Westfalskog ugovora (1648), u
kojem se kršenjem nastajućega međunar. pravnog poretka smatralo svako miješanje u unutar.
poslove druge države. Od tada je ideja tzv. suverene državnosti nositelj djelovanja država na
globalnoj razini. Formalno-pravno suverenitet se iskazuje kao akt priznanja postojanja neke
države od strane drugih država. Načela koja čine državni suverenitet proklamirana su
deklaracijom Opće skupštine UN-a o principima međunar. prava iz 1970. Uz državni
suverenitet, postoje i narodni (pučki) te nacionalni suverenitet. Narodni suverenitet može
iskazivati legitimacijsko ili organizacijsko načelo vršenja vlasti. Prema prvom načelu, može se
smatrati da sva vlast proizlazi iz Boga, koji je narodu povjerio njezino vršenje, ili da ona
proizlazi iz samoga naroda. Prema drugomu načelu, narod može vlast vršiti bilo izravno
(neposredna demokracija) bilo putem izabranih zastupnika (neizravna ili predstavnička
demokracija). Većina suvremenih demokr. država predstavničke su demokracije s nekim
elementom izravne demokracije (institut referenduma). Tako se npr. u Ustavu RH (1990)
navodi da vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu, koji ju vrši »izborom svojih predstavnika i
neposrednim odlučivanjem«. Nacionalni suverenitet izražava se kao pravo naroda, odn.
nacije, na samoodređenje do odcjepljenja, što obuhvaća pravo na vlastitu državu. Nacionalni i
narodni suverenitet poklapaju se u državi u kojoj svi njezini državljani pripadaju istoj naciji
(Francuska) ili se osjećaju pripadnicima jedne nacije bez obzira na različito etničko podrijetlo
(SAD).