STAKLO

Porijeklo stakla je do danas ne razriješeno. Predpostavlja se da potiče još iz 5 vijeka

prije nove ere iz Mezopotamije (područje današnjeg Iraka i Irana), i početkom 4
vijeka p.n.e. u Egiptu. U Egipatskim grobnicama nađene su zelene staklaste perle
koje potiču iz doba 3.500 godina p.n e.

Fizičko-hemijske osobine

Staklo je materijal sa nesređenom molekulskom strukturom koja ne obrazuje

kristalne rešetke, pa je zbog toga prozirno. Staklo nema tačno definisanu takčku
topljenja. Zagrijavanjem najprije prelazi u plastično a zatim u tečno stanje i obrnuto.
Osnovna sirovina za proizvodnju stakla je kvarcni pijesak (SiO 2). Ostali dodaci
(njihova količina i vrsta) zavise od vrste i namjene stakla koje se želi proizvesti.
Staklo je amorfna supstanca nastala hlađenjem i skrućivanjem rastopa bez
kristalizacije. Staklom se smatra samo prozirni materijal koji nastaje od anorganskih
silikatnih rastopa, mada su obzirom na sastav poznata i npr. metalna i organska
stakla.
Obično staklo propušta 90% svjetlosti a reflektuje 7 do 8% na obje površine po 3,5
do 4%. Obično staklo ima specifičnu masu 2.400 do 2.600 kg/m 3, dok je kod olovnog
stakla 6.000 kg/m3.

Hemijski sastav %
Silicijumdioksid SiO2 69 – 74
Kalcijum oksid CaO 5 – 12
Natrijumoksid Na2O 12 – 16
Magnezijumoksid MgO 0–6
Alminijumoksid Al2O3 0–3

Tvrdoća stakla po Mosu je 5-7, a za obično ravno staklo je oko 6. obično ravno
staklo, u slučaju dejstva kratkotrajnog opterečenja, ima čvrstoću pri pritisku od 200
do mega paskala, dok je za oste uslove čvrstoća pri pritisku kristalnog stakla preko
1.000 MPa. Kada je staklo izloženo dugotrajnom opterećenju čvrstoća mu se
smanjuje za 15 – 20%.

Dobivanje stakla
Mašinski dobivene staklene ploče proizvode se tek od 1913-te godine u Belgiji.
Poznato je nekoliko postupaka dobivanja stakla (Fourcaultov, Colburnov, pittsburški,
Float) ali se svi postupci svode ugrubo na sljedeće faze: miješanje sirovina (kvarc
SiO2, oksidi metala, stakleni krš – čak do 30% starog stakla), topljene smjese na oko
1.200oC u kadnoj peći (koja se nekada zagrijavala sagorijevanjem drveta, zatim uglja,
a danas i električnom energijom) pri čemu nastaje tekučina koja se dalje obrađuje:
razvlačenjem – nastaje ravno staklo, duvanjem nastaju šuplje vrste stakla (sijalice) ili
različito oblikovane sferne staklene figure (vazne, zdjele, čaše, itd), zatim hlađenje,
sječenje na željene dimenzije i skladištenje. Rastaljena staklena masa se može
obrađivati valjanjem. Npr. staklena masa se izlije na horizontalni sto sa ravnom ili
ornamentnom površinom. Zatim se preko mase prelazi valjkom čija površina može
biti glatka ili ornamentisana. Ovako se mogu dobiti ploče različitih debljina. U ove
vrste stakla spadaju:
  Ornamentno liveno staklo se najčešće izrađuje upotrebom reljefnih valjaka
kojima se valja izlivena staklena masa, čime se dobiju različiti ornamenti. Ovo
staklo može biti bezbojno ili obojeno u masi. Primjenu je našlo kod
zastkljivanja elemenata kod kojih se traži zahtjev za dovoljnom količinom
svjetla, te za zaštitu od pogleda, npr škole, obdaništa, bolnice, industrijski
pogoni, itd.
 Armirano liveno staklo odlikuje se time što se kroz staklo pruža mreža žičanog
pletiva.

Značajno je spomenuti da je Venecija u periodu između 15 i 17 vijeka bila vodeći

proizvođač staklenih zdjela, posuda od stakla, posuda za piće i ogledala koja se i
danas nalaze izložena u Njemačkoj i Francuskoj. Uspjeh Venecijanskog stakla
temelji se na izvanrednoj čistoći i bezbojnošću, kao posljedica dodataka pepela jedne
obalske biljke, od mangana i arsenika kao sredstva za izbjeljivanje. Poznato je
venecijansko Murano staklo od kog se izrađuje skupocjeni nakit.

Vrste stakla

a) Ravno staklo
Ovo staklo prenosi talase iz domena vidljivog dijela sunčevog spekra, a ne prenosi
infracrveno zračenje i talase manjih talasnih dužina. Na ovoj osobini se zasniva
efekat „staklene bašte“ koji ima ogroman značaj za iskorištavanje sunčeve energije
za zagrijavanje prostora. Zračenja koja prolaze kroz zastakljenu površinu na objektu
padaju na unutrašnje površine. Usljed djelovanja ovih zraka sve se te površine
zagrijavaju. Time se sva energija koja je ušla u prostor akumulira u njemu i zrači sa
elemenata u unutrašnjosti objekta dok se ne postigne izjednačavanje temperature.
Ukupna količina energije koja pada na stsklo ne prolazi u unutrašnjost, pošto se dio
apsorbuje u samom staklu a dio reflektuje. Staklo ima dvostruki uticaj na toplotni
bilans prostora:
 zimi se na zastakljenju, usljed velikog koeficijenta prolaza toplote, javljaju
veliki toplotni gubitci
 zbog providnosti staklo je veliki izvor toplote, kako zimi (kada je to poželjno)
tako i ljeti (kad je nepoželjno jer bitno smanjuje uslove komfora). U zavisnosti
od odnosa između prenijet, reflektovane i apsorbovane energije razlikuju se:
apsorbujuće, reflektujuće, fotohromatsko i bezbojno i obično staklo.
b) Termoizolaciona stakla
upotreba niskoemisionog stakla – stakla sa toplotno zaštitnim slojem za ostakljivanje
velikih površina uzrokuje niske toplotne gubitke a istovremeno pruža osjećaj
ugodnosti za korisnike tih prostora. To se postiže ostvarivanjem što manjih
temperaturnih razlika u prostoru i zraka na unutrašnjoj strani ostakljenja, što
omogučava i manje korištenje energije za zagrijavanje.
c) Sunčano zaštitna stakla
Sunčana zaštitna stakla se mogu podijeliti na:
 apsorpcijska stakla za zaštitu od sunca sastavljena od u masi (prije
obrade) obojenih float stakla. Ova stakla smanjuju propusnost sunčeve
energije i vidljive svjetlsti, a istovremeno osiguravaju nisku odbojnost
svjetlosti. Obojenost ovih stakala se postiže dodavanjem oksida metala
još u toku proizvodnje (u peći za topljenje). Izolacione moći ovog stakla
zasnivaju se na apsorpciji infracrvenih zraka čime se propustnost
smanjuje za 40% u odnosu na obično staklo.
  Refleksna stakla nastaju izradom odgovarajućih prevlaka koje
selektivno propuštaju, odnosno reflektuju sunčevo zračenje. Zavisno od
toga da le se nanose pirolitičkim (uz visoke temperature) putem ili
raspršivanjem u vakuumu, prevlake se postavljaju sa spoljašnje ili
unutrašnje strane stakla.
 Visoko selektivna stakla za zaštitu od sunca su stakla sa vakuumski
višeslojno, pomoću pare, nanesenim veoma tankim slojevima metala,
koji se uvijek nalaze sa unutrašnje strane vanjskog stakla.
Odgovarajućim kombinacijama i debljinom njihovih slojeva obezbjeđuje
se visoka transparentnost, niska propusnost sunčeve energije, niska
refleksija svjetlosti, nizak koeficijent toplotne provodljivosti i neutralno
obojeni pogled kroz staklo.
d) Sigurnosna zaštitna stakla
Sigurnosna stakla u koja ubrajamo armirano, kaljeno i lijepljeno staklo, prvenstveno
su namijenjena da u slučaju loma osiguraju betbjednost ljudi. Ovdje spadaju:
 Kaljeno staklo se dobiva termičkom obradom ravnog stakla. Na taj način se
postiže da staklo postaje 4 do 6 puta otpornije na udar i 5 do 8 puta većom
čvrstoćom pri savijanju od običnog ravnog stakla. Prilikom loma raspada se na
sitne komade sa tupim ivicama. Obično se koristi kod automobila, te za vrata,
plafone i pregrade u građevinarstvu.
 Lijepljeno staklo je lamenirano staklo koga čine dvije ili više staklenih tabli
međusobno povezanih umetnutim slojevima (od 2 do 16 slojeva) određenog
providnog materijala (folije polivinilbutilrola debljine 0,4 do 0,75 mm). Debljina
ovakvog stakla iznosi 5 do 65 mm. U slučaju loma naprsline odnosno mreže
naprslina. Ako dođe do dezintegracije stakla komadići stakla ostaju vezani za
sloj folije. Kada dođe do ovakve pojave staklo i dalje ostaje djelimično
providno.
 Stakla otporna na požar su mnogobrojna i na različite načine se suprostavljaju
visokim temperaturama. U ovu grupu se ubrajaju i stakla koja čine dva kaljena
ili dva kaljena stakla sa jednim običnim između njih. Elementi su uokvireni
posebnim metalnim ramom, a praznina između tabli se ispunjava bezbojnim
specijalnim materijalom koji u slučaju požara na temperaturama iznad 120 oC
prelazi u pjenu. Ovo dovodi do toga da staklo postaje neprovodivo. Nakon što
je stvorena pjena i termoizolacijski materijal staklo obezbjeđuje zaštituod
požara u periodu od 30 do 90 minuta, što zavisi od broja međuslojeva.
Debljina ovakvog stakla je do 7,5 cm. Ona istovremeno pružaju zaštitu od
buke.

e) Parapetni elementi – sunčano zaštitna stakla fasada- na poslovnim,

upravnim i industrijskim zgradama sve više se susreću različite vrste stakla.
Sve češće se nailazi na potpuno staklene zgrade. U ovim slučajevima
potrebno je riješiti mnogobrojne energetske izazove. Treba težiti što većem
protoku svjetlosti kako ne bi došlo do nepoželjnog pregrijavanja prostora
tokom ljeta ili gubitka toplote tokom zime. Ta su stakla obično debljine 6 mm.

f) Ostale staklene ogradne površine. Ostali proizvodi od stakla koji se, osim
ravnog stakla, koriste u građevinarstvu, najčešće se dobivaju lijevanjem u
kalupe i eventualno presovanjem, ali i primjenom nekih drugih postupaka.
Ovakvi proizvodi mogu biti puni ili šipkasti, providni ili prozračni, bezbojni ili
bijeni, itd. Potrebno je pomenuti sljedeće vrste ovog stakla:
 Puna ili šuplja tijela, za izvođenje prozračnih pregradnih elenemata ili
međuspratnih konstrukcija (šuplji elementi se dobivaju spajanjem dvije
„polutke“ u toplom stanju).
 Profilisano liveno staklo poznato pod različitim trgovačkim imenima (profilit,
formalit), a koristi se za jednostruko ili dvostruko zastakljivanje sportskih
hala, industrijskih i poljoprivrednih objekata, stepenišnih prostora.
 Stakleni crijep, koji se izrađuje u istim oblicima i dimenzijama kao i obični
crijep.