UNIVERZITET U TRAVNIKU

FARMACEUTSKO ZDRAVSTVENI FAKULTET

ODSJEK/SMJER: Farmacija

Predmet: Transfuziologija sa imunologijom

Tema: AIDS
-seminarski rad-

Kandidati: Šoljanin Azra 1003/14 Mentor:

Ferhatović Tea 945/14 Prof. dr. Čaluk Jasmin

Travnik, mart, 2017.

Sadržaj:

1. Uvod ………………………………………………………………………..……… 3
2. AIDS ……………………………………...………………………………..……… 4
2.1. Epidemiologija ………………………………………………………..………. 4
2.2. Imunopatogeneza ……………………………………………………..………. 6
3. Klinički tok infekcije HIV-om …………………………………………..………… 7
3.1. Akutna infekcija ……………………………………………………..………... 8
3.2. Asimptomatska infekcija ……………………………………………..……….. 8
3.3. Simptomatska infekcija HIV-om …………………………………..………….. 8
4. Dijagnoza i terapija …………………………………………………………..…….. 9
5. Profilaksa ……………………………………………………………………..……. 10
6. Deset osnovnih činjenica o HIV-bolesti ……………………………………..…….. 11
7. Zaključak ……………………………………………………………………..……. 12
8. Literatura ……………………………………………………………………..……. 13
9. Popis slika i tablica …………………………………………………………...……. 14

2
1. Uvod

Tema našeg seminarskog rada je detaljnija analiza HIV virusa. HIV (engl. human
immunodeficiency virus) pripada porodici retroviridea, potporodici lentivirina. Otkriven je
1983. godine i označen kao uzročnik sindroma stečenog gubitka imuniteta. Prema početnim
slovima francuskog naziva ovog sindroma, bolest je nazvana sida, a prema engleskom AIDS.
Danas se u našim državama češće koristi naziv sida. Sindrom stečene imunodeficijencije
(AIDS), predstavlja kasni stadijum djelovanja HIV-a (virusa humane imunodeficijencije), u
kojem se javljaju oportunističke bolesti koje definiraju AIDS. AIDS, engleska skraćenica od
aquired immune deficiency syndrom, je kao termin prihvaćen 1982. godine. U suštini, na
većini jezika svijeta AIDS predstavlja sindrom stečenog nedostatka imuniteta. U Los
Angelesu u SAD-u, se u lipnju 1981. godine pojavila upala pluća kod pet mladih
homoseksualaca sa fatalnim ishodom. Od tada se počinje istraživati ova bolest. U Europi se o
pojavi ove bolesti govori od 1980. godine. Pojava slične bolesti se opisuje u Africi 1983.
godine, a u nekim azijskim zemljama 1984.godine. Rutinsko testiranje krvi dobrovoljnih
davalaca krvi počinje 1985.godine ELISA (enzyme linked immunoessay) testom. U sedmom
mjesecu 1986.godine je prihvaćen naziv virus humane imunodeficijencije (Human
Imunodeficijency Virus-HIV). Trojna terapija se primjenjuje od 1996.godine (HAART –
hight activity antiretroviral therapy – visoko aktivna antiretroviralna terapija). Veličina
kompletne vrisune čestice HIV-a je 100-140 nm. Ima karakterističnu građu. Karakterizira je
jednolančana RNK, enzim reverzna transkriptaza (osobina svih retrovirusa) i omotač koji se
sastoji od dva proteina i dva glikoproteina. Omotač, ustvari, predstavlja izmjenjenu
membranu inficirane ćelije. Razmnožava se u ćelijama koje se intezivno dijele. Kultivira se u
TiB – limfocitima i različitim ćelijskim kulturama. U inficiranim ćelijama utiče na njihovu
destrukciju i stvaranje multinukleinskih sincicijuma. Destruirane ćelije su indikator virusne
infekcije i njegove replikacije. Stvaranje sincicijuma nastaje vrlo brzo (6-18 satova) i to prije
nego što se virus počne razmnožavati. Svi virusni proteini su njegovi antigeni. Antigeni sastav
je, međutim, podložan brojnim promjenama. Ove varijacije su najčešće sa antigenima
omotača. Zbog toga se svrstava u najpromjenjivije (najmutantnije) viruse. HIV je veoma
osjetljiv na brojne fiziče i kemijske agense. Posebno je osjetljiv na etar, zagrijavanje, aceton,
itd. Prilično je otporan na ionizirajuće zračenje.

3
2. AIDS

Uzročnik AIDS-a je HIV. Prema svojim osobinama pripada porodici Retroviridae.

Zajedno sa šest životinjskih virusa pripada potporodici Lentivirinae (spori virusi). Postoje dva
tipa virusa HIV1 i HIV2. Ova dva virusa neuključuju mogučnost istovremene infekcije. HIV
posjeduje strukturne gene. Svaki od gena ima određenu ulogu. Gp 120 ima afinitet prema T
limfocitima CD4 (helper – pomočnici), makrofazima i dendritičnim ćelijama. Ulaskom u CD4
Tly virus se razmnožava, prolazeći kroz faze i po izlasku novog virusa iz ćelije, ta ćelija je
afunkcionalna. Virus je neotporan u vanjskoj sredini. Na temperaturi od 56 do 60°C inaktivira
se za otprilike 30 minuta. HIV u osušenom materijalu brzo ugiba. Varikina – natrijev
hipoklorid i drugi kloridni preparati, betapropiolakton, glutaraldehid, povidon jodid ga ubijaju
za par minuta. U tekućem medijumu slobodan HIV se održao i nakon dva tjedna na sobnoj
temperaturi (23-27 °C). Rublje i posteljinu konaminirane HIV – om treba prati na 71 °C/25
minuta.

2.1. Epidemiologija

Izbor infekcije HIV – om je inficirana osoba u bilo kojem stadiju HIV bolesti. HIV se
nalazi u krvi, spermi, vaginalnom sekretu i u majčinom mlijeku u dovoljnoj količini za
infekciju. Glavni put prijenosa je spolni kontakt. Heteroseksualni način prijenosa je najčešći.
U pojedinim zemljama homoseksualni način je dominantan. Ako tokom spolnog kontakta
sperme, krvi, vaginalnog sekreta inficirane osobe sa sluznicom vagine, muške uretre, anusa,
rektuma i usta može doći do infekcije HIV-om. Transmisiji HIV-a pogoduje prisustvo spolnih
bolesti, kao i spolni odnos u toku mjesečnog ciklusa žene. Drugi način prijenosa je putem
krvi. Ovaj način se prvenstveno odnosi na i.v. korisnike droga, koji među sobom koriste iste
igle, šprice i ostali pribor za ubrizgavanje narkotika. Od 1985.godine krv dobrovoljnih
davalaca se obavezno testira na HIV i na HCV1, HBV2 i Treponemu pallidum. Tim procesom
je drastično smanjen broj osoba inficiranih transfuzijom krvi i krvnih derivata (prvenstveno
hemofiličara). Međutim, uvijek postoji rizik, ukoliko je davalac krvi u periodu prozora
(period od momenta infekcije do pojave antitijela, serokonverzija), teoretski je moguć
prijenos HIV-a doniranjem sperme i organa. Akcidentalna ekspozicija krvi u zdravstvenim
ustanovama, najčešće ubodi na iglu koja je upotrebljena kod HIV-om inficiranih bolesnika je
rizična u 0,2-0,4%. Treći put prijenosa je vertikalni način, sa HIV inficirane majke na dijete.

1
HCV – Hepatitis C virus
2
HBV – Hepatitis B virus

4
Ovim putem infekcija se može desiti u toku trudnoće, u toku poroda, ili u toku dojenja. HIV
se u suzama, pljuvački i mokraći nalazi u zanermarljivo maloj količini. U literaturi nije opisan
nijedan slučaj HIV infekcije ovim fluidima. To ne važi ukoliko je u gore navedenim fluidima
prisutna krv.

HIV se ne prenosi socijalnim kontaktima:

 Rukovanjem (Slika 1.)

 Socijalnim poljupcima
 Zajedničkim korištenjem pribora za jelo i piće
 Posteljine
 Ručnika
 Telefona
 Kompjutera
 Korištenjem javnih toaleta.

Ne prenose ga insekti i domaće životinje. Podaci WHO (Svjetske zdravstvene organizacije) o

globalnoj epidemiji HIV-a na kraju 2008.godine pokazuju da je ukupan broj ljudi koji žive sa
HIV-om 33.2 miliona (30.6-36.1 miliona), evidentno manje u odnosu na 2006.godinu (39
miliona) od toga je odraslil 30.8 miliona (28.2-33.6 miliona). Broj HIV inficiranih žena je
15.4 miliona (13.9-16.6 miliona) što je oko 47%. Broj novo inficiranih HIV-om u 2007.godini
je bio oko 2.5 miliona (1.8-2.4 miliona), odraslih 2.1 milion (1.4-3.5 miliona) i djece ispod 15
godina 420 tisuća (350 tisuća-540 tisuća). Broj umrlih u 2007.godini je 2.1 milion (1.9-2.4
miliona). Svakog dana se 6800 osoba inficira HIV-om, a 5700 umre od AIDS-a. U odnosu na
2006.godinu je primjetna stagnacija globalne epidemije.

Slika 1. Prikaz važnosti edukacije o AIDS-u

(Izvor: www.avert.org )

5
2.2. Imunopatogeneza

Uloga imunološkom sistema je borba protiv infektivnih i toksičnih agenasa i tumorskih

tvorevina. S toga, imunodeficijencija otvara vrata mnogim infekcijama s kojima se organizam
zdravih osoba može uspiješnije boriti, te malignim i tumorskim bolestima. Pri ulasku u
organizam HIV napada CD4+ T limfocite i makrofage i dendritične ćelije (Slika 2.).

CD4+ T limfociti su najvažnije ćelije za funkcioniranje imunološkog sistema, te njihov

manjak dovodi do imunofecijencije. Povećanjem broja HIV-RNK kopija u organizmu
smanjuje se broj CD4+ T limfocita, a broj CD8+ T limfocita povećava. Tokom napredovanja
HIV infekcije broj CD4+ T limfocita u perifernoj krvi progresivno opada za 40-80 ćelija/mm3
godišnje. 3

Slika 2. Faze kroz koje se odvija proces razmnožavanja

( Izvor: www.aids.gov )

3
Begovac J. (2006). Infekcija virusom humane imunodeficijencije, U: Infektologija, ur. Begovac J, Božinović D,
Lisić M, Barišić B, Schonwald S, Izdavač Profil International-Zagreb, str. 338-348. Datum pristupa:27.3.2017.

6
3. Klinički tok infekcije HIV-om

Poslije ulaska u organizam HIV napada CD4 T limfocite i dovodi do smanjenja njihovog
broja. Prema broju CD4 T limfocita CDC (Centar za kontrolu bolesti) je 1993.godine
definirao kliničke kategorije HIV bolesti (Tablica 1.). HIV bolest podrazumjeva vrijeme od
momenta infekcije do pojave AIDS-a. U tom intervalu razlikujemo akutnu infekciju, latentni
stadij, ranu simptomatsku bolest i kasnu simptomatsku bolest.

Tablica 1. CDC klasifikacija kliničkih kategorija za odrasle na osnovu broja CD4 Tly
(1993.godina)

CD4Tly Kliničke kategorije

Broj u % A B C
mikrolitru
>500 29 A1 B1 C1
200-499 14-28 A2 B2 C2
<200 <14 A3 B3 C3
CDC definira AIDS kliničkim kategorijama A3, B3, C1, C2 i C3. Evropska defincija AIDS-a
uključuje kliničke kategorije C1, C2 i C3.
Tablica 2. Bolesti u okviru kliničkih kategorija

Klinička kategorija A Klinička kategorija B Klinička kategorija C

Asimptomatska bolest Orofaringealna kandidijaza Kandidijaza jednjaka, bronha
i pluća
Generalizirana Vaginalna kandidijaza Karcinom cerviksa
limfadenopatija
Akutna HIV bolest Displazija grlića maternice CMV bolest
Proljev koji traje > 1 mjesec HIV encefalopatija
Febrilno stanje > 1 mjesec Herpes simpleks infekcija
Oralna vlasasta leukoplakija Plućna i van plućna
tuberkuloza
Periferna neuropatija Pneumonije
Trompocitopeničnapurpura Sindrom propadanja
Listerijoza Kapoši sarkom
Limfomi

7
3.1. Akutna infekcija

Javlja se 4-6 sedmica poslije infekcije HIV-om. Može proći nezapaženo, bez simptoma, ili
pak simptomatski. Najčešće se javlja kao virusna infekcija sa simptomima sličnim gripi.
Javljaju se povišena temperatura, malaksalost, bolovi u mišićima, glavobolja, bolovi u
zglobovima i grlu, uvečani limfni čvorovi i makulopapulozni ili petehijalan osip. Rijetko se
mogu javiti znaci meningitisa i encefalitisa, polineuropatija, rijeđe hepatitisa, gljivična
infekcija usta, mukokutani ulkusi itd. U laboratorijskim nalazima su prisutni leukopenija sa
limfocitopenijom, te trombocitopenija. Mogu se naći i atipični limfociti dvije sedmice od
početka bolesti. U slučaju da se u ovom periodu posumnja na HIV infekciju potrebno je
uraditi ELISA – test. Akutna infekcija se javlja u oko 30-60 % inficiranih HIV-om.

3.2. Asimptomatska infekcija

Poslije akutne HIV infekcije nastupa asimptomatski period. Može trajati 10-15 godina, a i
duže. U tom periodu inficiranih HIV-om su uglavnom bez tegoba. Ovaj period je važan za
širenje HIV infekcije.

3.3. Simptomatska infekcija HIV-om

Dijeli se na ranu, uznapredovalnu i kasnu simptomatsku bolest. U rane manifestacije HIV

bolesti ubrajamo malaksalost, gubitak apetita, proljev, gubitak tjelesne težine, generaliziranu
limfadenopatiju.4 Povećanje limfnih čvorova može značiti specifični lifadenititis, eventualno
pojavu non – Hodgkin limfoma. U ovom stadiju mogu se javiti promjene po koži (Slika 3.) i
sluznicama, upale pluća (bakterijske i tuberkulozne), HIV nefropatija sa promjenama u krvi i
urinu.

Slika 3. Manifestacije HIV-a na ljudskom tijelu

( Izvor: http://www.centarzdravlja.hr )

4
Beus I, Begovac J, i sur. (1996). AIDS, HIV bolest, izd. Graphis, Zagreb. str. 158-164. Datum pristupa:27.3.2017.

8
 Uznapredovala HIV bolest se odlikuje niskim brojem CD4 T limfocita (od 50-200 u
mikrolitru krvi). Karakterizira se pogoršanjem općeg stanja, pojavom oportunističkih
infekcija, tumora, sindoromom propadanja i demencijom. U kasnoj HIV bolesti broj CD4 T
limfocita je ispod 50 u mikrolitru. Javljaju se oportunističke bolesti karakteristične za ovaj
period (tuberkuloza, CMV5 infekcija, limfomi).

4. Dijagnoza i terapija

Dijagnoza HIV infekcije se postavlja serološkim testovima (ELISA – enzyme linked

immunosorbent assay) dokazivanjem antitijela na HIV. Testovi novije generacije osim
antitijela dokazuju i antigen p 24 (Combo test – at/ag). Serokonverzija, odnosno pojava
antitijela se javlja 4-12 sedmica nakon infekcije HIV-om. To znači da se test mora napraviti
tri mjeseca nakon mogućeg rizičnog sumnjivog kontakta. Pozitivan ELISA – test (Slika 4.)
mora biti potvrđen Western blot – testom. Ovaj test otkriva antitijela prema specifičnim
virusnim proteinima. Poslije postavljanja dijagnoze potrebno je uradit imunološke i
virusološke testove, koji će nam biti osnova za daljnje praćenje HIV-om inficirane osobe.
Pomoću njih će se pratiti stadij HIV infekcije, vrijeme kada treba uključiti terapiju, pratiti
efikasnost terapije i eventualno dati profilaktičku terapiju protiv oportunističkih infekcija.

Lijekovi protiv HIV-a se još nazivaju antiretrovirusni (ART). Ti lijekovi su složeni, imaju
ozbiljne nuspojave, trebaju se discipilinirano uzimati i postoji velika opasnost od razvoja
virusne rezistencije, ako se terapijski režim ne uzima po propisu ili je doza nedovoljna.
Edukacija pacijenta i uključivanje u proces odlučivanja o terapiji su jako bitne. Liječenje bi
trebalo ponuditi bolesnicima s manje od 350 CD4+ T ćelija/mm3 ili HIV-RNK od 1000
kopija/ml. Svaka grupa antiretrovirusnih lijekova napada HIV na drugačiji način. Uzimanjem
kombinacije lijekova, usporava se razvoj otpornosti, smanjuje učestalnost oportunističkih
infekcija i smrtnost. HIV uništava imunološki sistem, te bolesnih postaje podložan nizu
oportunističkih infekcija i tumora. Sprječavanje i lječenje ovih infekcija poboljšava prognozu
AIDS-a. Ona omogućuje smanjenje patnje bolesnika i poboljšanje kvalitete njihova života i
života njihovih obitelji, dopušta bolesnicima razne aktivnosti. Doprinosi obitelji i zajednici
što duže sprječavanje daljenjeg širenja tuberkuloze i drugih infektivnih bolesti članovima
obitelji i podiže moral zdravstvenih radnika zbog poboljšanja stanja pacijenta.

5
CMV – Citomegalovirus – uzročnik infekcija kod ljudi

9
 Slika 4. ELISA – test

( Izvor: www.thermofisher.com )

5. Profilaksa

Profilaksa se sastoji od edukacije na svim nivoima, o načinu širenja HIV-a, korištenju

kondoma i jednokratnih igala i šprica, koje ne treba dijeliti s drugima, te dobrovoljnim
povjerljivim savjetovanjem i testiranjem. Postekspozicijska profilaksa (PEP) je kratkotrajna
antiretrovirusna terapija koja se primjenjuje u svrhu smanjenja rizika od infekcija nakon
izloženosti HIV-u. Najčešće se primjenjuje nakon profesionalne izloženosti mogućoj HIV
infekciji (zdravstveni radnici nakon slučajnoj uboda iglom). Rizik prijenosa HIV-a od
inficiranog pacijenta nakon uboda na iglu manji je od 1 %. Dostupnost profilakse može
smanjiti učestalnost profesionalne infekcije HIV-om, smanjiti zabrinutost, te povečati
motivaciju zdravstvenih radnika za rad s HIV pozitivnim osobama. Iako ova terapija nije sto
posto učinkovita značajno smanjuje rizik od HIV infekcije među zdravstvenim radnicima,
nakon izloženosti HIV-om putem oštečene kože. Nakon profesionalne izloženosti HIV-u
potrebno je odmah rane i mjesta na koži izložene krvlju ili zaraženim tjelesnim tekućinama
isprati sapunom i vodom, a sluznice isprati vodom. Nakon toga potrebno je procjeniti
vjerovatnoću infekcije, po mogućnosti obaviti testiranje pacijenta. Izloženom radniku nudi se
savjetovanje, te PEP, koji treba primijeniti idealno unutar 2-4 sata nakon incidenta, a
najkasnije 24-48 sata. Za PEP se preporučuje trojna terapija. 6

6
Godinho J, Jaganjac N, Eckertz D,Renton A, Novotny T (2005). HIV/AIDS u ECA regiji: U:HIV/AIDS na Zapadnom
Balkanu, Svjetska Banka Washington DC 121-176. Datum pristupa:28.3.2017.

10
 Pošto se virus najčešće prenosi seksualnim putem (analnim, vaginalnim ili oralnim
spolnim odnosom sa zaraženim partnerom), korištenje prezervativa tokom seksualnog čina
značajno smanjuje šanse za infekciju. Do zaraze često dolazi i kod narkomana koji koriste istu
iglu za uzimanje droge, pa se njima preporučuje korištenje nove sterilne igle prilikom svakog
novog uboda. Tokom trudnoće, porođaja ili dojenja, postoji rizik za prenos HIV-a sa majke na
djete. Stoga se HIV pozitivnim trudnicama preporučuje antiretroviralna terapija tokom
trajanja trudnoće, obavljanje porođaja tehnikom carskog reza, davanje antiretroviralne terapije
novorođenčetu prvih nekoliko mjeseci života i ne savjetuje se dojenje jer se tim putem zarazi
oko 50% beba.7

6. Deset osnovnih činjenica o HIV – bolesti

1. HIV-bolest je dugotrajna zaraza koja počinje ulaskom virusa humane

imunodeficijencije (HIV) u krvotok; tijekom vremena dolazi do postupnog uništavanja
imunološkog sustava i pojave različitih bolesti.
2. AIDS/SIDA se javlja u uznapredovaloj i kasnoj fazi HIV-bolesti.
3. AIDS/SIDA je uzrokovana HIV-om.
4. HIV-bolest je zarazna bolest, zbog čega se vrši obavezno testiranje davaoca krvi.
5. HIV zasad ne možemo iskorijeniti iz tijela; djelotvornog cjepiva zasad nema.
6. Vrlo djelotvorno antiretrovirusno liječenje (HAART od engl. highly active
antiretroviral treatment) suzbija umnožavanje HIV-a, oporavlja oštećeni imunitet,
sprječava pojavu bolesti koje označavaju nastup AIDS-a i značajno produljuje život.
7. Od časa zaražavanja HIV-om do nastupa AIDS-a u neliječene osobe prođe u prosjeku
10 godina.
8. HIV se najčešće prenosi:
- Spolnim odnosom sa zaraženom osobom,
- Zajedničkim korištenjem igala i šprica pri uzimanju droge,
- Sa zaražene trudnice na dijete tijekom trudnoće, porođaja i dojenja.
9. Osoba zaražena HIV-om obično se ne osjeća bolesnom i godinama nema simptome.
10. Osobe zaražene HIV-om mogu, ne znajući za svoju zaraženost, širiti infekciju.

7
Rafanelli D. i sar. (2005). Zaraza virusom humane imunodeficijencije i tuberkuloze crijeva:prikaz bolesnika.
Infektološki glasnik 25;1: 11-15. Datum pristupa: 28.3.2017.

11
7. Zaključak

Željele bi da na kraju svog seminarskog rada obratimo pozornost na globalni problem

pod nazivom AIDS i njegovu zaspuljenost u 21.stoljeću. Danas u svijetu postoje mnoge
organizacije i ljudi koji se bave spječavanjem nastanka ove opake bolesti. Koliko je sama
SIDA zauzela maha u našim životima i ljudima oko nas, govori činjenica da je razgovor o sidi
i predavanje na tu temu neizostavan u skoro svim obrazovnim ustanovama. Svake godine 1.
prosinca obilježava se Svjetski dan borbe protiv AIDS-a. Toga dana, unazad 25 godina,
usmjerava se pažnja svih stanovnika Zemlje prema AIDS-u kao vodećoj globalnoj prijetnji.
Od tada pa do danas ovom kampanjom obuhvaćene su različite teme i ciljne skupine ljudi, a
Svjetski dan borbe protiv AIDS-a se obilježava u gotovo svim državama svijeta. Cilj
obilježavanja je podizanje svijesti zajednice o HIV infekciji, uključujući potporu i
razumijevanje za oboljele od AIDS-a i članove njihovih obitelji, te potrebu razvijanja
obrazovnih i preventivnih inicijativa.

Jedan od načina solidaliziranja s ljudima inficiranim i oboljelim od AIDS-a je

isticanje crvene vrpce. Nošenje vrpce zadire u američku tradiciju vezivanja tekstilnih vrpci
oko drveta kao znak odašiljanja misli i potpore dragim udaljenim osobama. Crvenu vrpcu kao
simbol podrške ljudima oboljelim od AIDS-a, osmislio je 1991. godine slikar Frank Moore
(New York 1953-2002). Na tu zamisao je došao nakon što je zapazio da njegovi najbliži
susjedi nose žute vrpce kao potporu kćeri koja je kao američki vojnik sudjelovala u
Zaljevskom ratu. Budući da crvena boja simbolizira i ljubav i krv, a značenje isticanja vrpce
potporu, nastala je crvena vrpca kao autorski nezaštićeni rad koji će se koristiti kao sredstvo
podizanja svijesti ljudi diljem svijeta.8 Prvi puta vrpca je javno predstavljena iste godine na
dodjeli prestižne američke kazališne nagrade „Tony Award” prilikom koje su svi
predstavaljači i nominirani nosili crvenu vrpcu na svojoj odjeći. Crvena vrpca ubrzo je postala
međunarodni simbol svijesti o HIV/AIDS-u te predstavlja znak solidarnosti i podrške
diskriminiranim oboljelim osobama i spomen na umrle. Nošenje crvene vrpce na Svjetski dan
borbe protiv AIDS-a je jednostavan, ali snažan način protivljenja stigmama i predrasudama
vezanim uz ovu bolest.

8
Sead Ahmetagić i sar. Infektologija i zdravstvena njega infektivnih bolesnika, Tuzla (2010), : 261-268. Datum
pristupa: 28.3.2017.

12
8. Literatura

 Begovac J. (2006). Infekcija virusom humane imunodeficijencije. U: Infektologija, ur.

Begovac J, Božinović D, Lisić M, Barišić B, Schonwald S, izd.Profil International-
Zagreb 338-348
 Beus I, Begovac J, i sur. (1996). AIDS, HIV bolest. Graphis, Zagreb 158-164
 Godinho J, Jaganjac N, Eckertz D,Renton A, Novotny T (2005). HIV/AIDS u ECA
regiji: U:HIV/AIDS na Zapadnom Balkanu, Svjetska Banka Washington DC 121-176
 Rafanelli D. i sar. (2005). Zaraza virusom humane imunodeficijencije i tuberkuloze
crijeva:prikaz bolesnika. Infektološki glasnik 25;1: 11-15
 Sead Ahmetagić i sar. Infektologija i zdravstvena njega infektivnih bolesnika, Tuzla
(2010), : 261-268

13
9. Popis slika i tablica

Broj slike Ime slike Broj stranice

Slika 1. Prikaz važnosti edukacije o 5
AIDS-u
Slika 2. Faze kroz koje se odvija 6
proces razmnožavanja
Slika 3. Manifestacije HIV-a na 8
ljudskom tijelu
Slika 4. ELISA – test 10

Broj tablice Ime tablice Broj stranice

Tablica 1. CDC klasifikacija kliničkih 7
kategorija za odrasle na
osnovu broja CD2 Tly
(1993.godina)
Tablica 2. Bolesti u okviru kliničkih 7
kategorija

14