1.

METODOLOGIJA
1.1. DEFINICIJA I METODE
(26.10.2001.)

Sve su djelatnosti određene nekim pravilima. Pravila i Metodologija je znanstvena disciplina o

teorijske i praktične primjene čine metodologiju. cjelokupnosti svih načina i oblika istraživanja
pomoću koje dolazimo do općih saznanja. To
je disciplina u kojoj se kritički ispituju
različite znanstvene metode. Kao eksplicitna i
objektivna ona je u biti uvijek dio logike
(možemo reći da je metodologija odnos
logike, znanosti i filozofije). Metodologija je
dio epistemiologije – znanosti o znanju
(epistem – grč. spoznaja, znanje; logos – grč.
znanost).
Metodologija je opća teorija znanstvenih spoznaja. To je posebna disciplina proučavanja logičkih operacija i
tehničkih radnji. Ona proučava tehnike, povezanost tehnika, postupak... kritički ispituje znanstvene postupke i
tehničku obradu podataka.
Metodologija nije samo opća teorija već je sastavni dio svake znanosti. Ona je unutarznanstvena disciplina.
Zadaća joj je kritički procjenjivati znanstveni postupak. Ona ima instrumentarij i način logične obrade podataka
kako bi utvrdila optimalne uvjete pod kojima je uopće moguće izvoditi znanstvena istraživanja.

Dvije su osnovne skupine metoda istraživanja1:

 tehničke
 logičke.

 Tehničke metode se vežu uz organiziranje, promatranje, eksperimentiranje 2, prikupljanje, mjerenje... Cilj im

je osiguravanje optimalnih uvjeta u kojima je moguće doći do upotrebljivih znanstvenih podataka.
Podaci mogu biti: upotrebljivi znanstveni podaci i znanstveno upotrebljivi podaci.
Upotrebljivi znanstveni podaci su oni do kojih se dođe primjenom tehničkih metoda istraživanja
odnosno u arheologiji oni do kojih se došlo u toku iskopavanja arheološkim metodama.
Znanstveno upotrebljivi podaci su podaci do kojih se dolazi na bilo koji drugi način, ali se mogu
znanstveno iskoristiti bilo primjenom logičkih metoda (komparacije, tipologije, determinacije), ali koji u
krajnjem obliku nemaju vrijednost kao upotrebljivi znanstveni podaci.

 Logičke se metode tiču obrade podataka (analiza građe) do kojih se došlo primjenom tehničkih metoda. Za
razliku od tehničkih one su univerzalne. One osiguravaju opće uvjete pod kojima se uopće i vrši znanstvena
spoznaja:
 izvođenje zaključaka/zakona
 građenje sustava
 postavljanje teza.

Tehničke imaju i karakter pomoćnih i variraju od znanosti do znanosti. Logične vrijede u gotovo svim
znanostima. Definicija, klasifikacija, analiza 3, sinteza4, dedukcija5, indukcija6, tipologija, apstrakcija... su
zajedničke metode svih znanosti7. Razlike postoje u primjeni i razvijanju ovih metoda.

1
Znanost čini: predmet, teren i skup metoda.
2
U arheologiji nema pravog eksperimenta već postoji pokusno iskapanje.
3
Analiza je metoda kada iz složene cjeline izlučujemo elemente (19. st.).
4
Sinteza je metoda kada izlučene elemente povezujemo u jednu cjelinu (20. st.).
5
Deduktivni princip smatra da ono što vrijedi uopće vrijedi i u pojedinačnom.
6
Kod ove metode ide se od poznatog k nepoznatom, od pojedinačnog k općem i od ispitanom k neispitanom.
7
Ovo su metodološki principi logičkih metoda. Sve su to prirodni mentalni procesi.
1
Logičke i tehničke metode moraju biti u skladu. Istraživački postupak je teorijsko-empirijski te induktivno-
deduktivan.
Prikupljanje empirijskih podataka, dobivenih pomoću tehničkih metoda, mora biti vođeno nekom racionalnom
idejom. Deduktivni model mora imati visoki stupanj primjene. Deduktivni modeli moraju dopuštati primjenu u
praksi.

2
Empirijsko-induktivna orijentacija
Sada nas zanima praktična strana tj. tehničke metode istraživanja. One se dijele na:
1. metode koje prethode iskopavanju
2. metode iskopavanja.
Postoji određeno preklapanje. Neke koje se primarno primjenjuju prije iskopavanja mogu se primijeniti i na
iskopavanju. U obje metode ulaze geofizičke metode koje zapravo želi Nova arheologija.

Logičke metode se dijele prema čitavom nizu vrsta istraživanja npr. tipologija, komparacija, kronologija. Sve se
ove metode primjenjuju nakon istraživanja.
Primjena primarnih metoda istraživanja zahtijeva sofisticiranost i sustavnost.
Zadaća metodologije je da kritički promatra i tehničke i logičke metode obrade podataka. Svaka znanost u
razvoju mora ispitivati samu sebe kako bi se učinila kvalitetnijom i otklonila nedostatke koji se pojavljuju u
razvoju. Primjer nedostataka je iskopavanje tumula koje se u prošlosti vodilo tako da su se kopale male sonde
kako bi se što brže došlo do središnjeg dijela tumula gdje je grob. Time tumul nije istraživan u cjelini već je
istražen samo jedan njegov segment. Zanemarili su se ostali grobovi i drugi razvojni elementi. Takav se pristup
pokazao pogrešnim i to je kritično valoriziranje.

Svaka znanost koristi čitav niz aparata kojima osigurava svoju kvalitetu istraživanja npr. koristimo nivelir, metar,
geofizičku opremu, foto-aparat, kompjuter...
Broj i vrsta tehničkih metoda ovisi o razvijenosti same znanosti, ali ovisi i o tehnološkom razvoju. Dakle,
istraživanja u prošlosti su bila vrlo dobro provedena, ali su im današnje tehničke mogućnosti bile nedostupne.
Tehnološki razvoj vrlo je brz. Tehničke metode ovise o mjestu i poziciji arheologije.
Arheologija se pokazala kao respektabilna znanost. I u onim razdobljima gdje je arheologija potisnuta u drugi
plan (npr. antika), arheologija je nezaobilazna jer mora dati potvrde za pisane izvore koje donosi povijest – da ih
potvrdi, korigira i ispravi. Kad se radi o nekim razdobljima povijesti arheologija ima velik značaj jer nema
nikakvih pisanih izvora (rani srednji vijek tj. seoba naroda).
Potrebna je multidisciplinarnost. Nijedna od bliskih znanosti ne može bez arheologije, a ni mnoge druge
znanosti ne mogu bez arheologije niti arheologija može bez njih. Bez međusobnog kombiniranja svih područja
nema cjelovite slike o vremenu i prostoru same kulture.
Arheološko istraživanje ne počinje s iskopavanjem, niti ne završava s krajem iskopavanja. Trebamo cjelovito
rekonstruirati međuodnose svih faktora koji određuju život na tom prostoru.
Predmet je bio artefakt u 19.st. Danas je drugačije npr. serije grobova iz ovih 200 godina razvoja arheologije su
kvalitetna količina arheološke građe koja nije iskorištena, ali se od nje mogu stvoriti sjajne spoznaje o
populacijama i vremenu. Danas trebamo C14 i slične metode, no mi8 se time ne bavimo već nudimo podatke
drugim znanostima koje će svojim metodama dobivati rezultate koje ćemo mi koristiti.

Razvoj metodologije odvijao se u dva pravca:

 empirijsko-racionalna
 induktivno-deduktivna.
Obje su uzajamne.

Ovaj pravac (orijentacija) preferira empirijsko istraživanje i induktivnu metodu – od pojedinačnog ka općenitom;
Bacon, Locke, Hill i u 20.st. neofilozofisti).
Racionalističko-deduktivna orijentacija
Metoda koja zaključuje od općeg k pojedinačnom (Aristotel, Descartes, Hegel, Leibnitz…).

Kretanje van ovih (tj. svih) zakona i odstupanje od njih predstavlja:

 pseudoznanost
 kvaziznanost
 bezznanost.

8
Mi – to bi ono ka brale bili arheolozi.
3
Odstupanje je primjetno i u arheologiji, a to su nedostaci postojećih tehničkih metoda. One se razvijaju tek
1950ih. U metodologiji arheologije postoje problemi eksperimenta jer kulturni fenomeni nisu ponovljivi.

Kad počinje istraživanje lokaliteta idemo spoznati što se na tom lokalitetu dogodilo – procese, smisao, karakter i
sadržaj lokaliteta. Kad prilazimo lokalitetu mi ulazimo u potpuno nepoznat svijet bez obzira na stečeno znanje o
povijesti srednjeg vijeka, antike ili prapovijesti.
Procesi koji se odvijaju na jednom lokalitetu su posljedica individualnosti jedne zajednice. Mi se najčešće
zadovoljavamo samo tipologijom i suhom kronologijom, a što je sa sadržajem nekropole?

ARHEOLOŠKA METODOLOGIJA
Arheološka metodologija je disciplina koja obuhvaća:
 teren
 laboratorij (teoretska obrada podataka).

Terenska arheologija je čista struka, a glavna arheološka metoda terenskog rada je tipološki stratigrafska
metoda. Teorijska je arheologija je u videokrugu znanosti koja bi trebala biti primarna stvar. Njena osnovna
pitanja su kakav treba biti pristup kulturnom razvoju i pojam kulture i povijesti s arheološkog aspekta.

ARHEOLOGIJA  predmet istraživanja i metoda ostalih kultura, odnos između predmeta istraživanja i metoda
je dijalektičan.

1.2. RAZVOJ METODOLOGIJE - POVIJESNI PREGLED

EVOLUCIONIZAM – 19.st.
Evolucionizam se temelji na pretpostavci da svi oblici vode u neki drugi tj. da je sve promjenjivo. Uveo je
dinamičnost u znanost. Arheologija se danas bavi razvojem, evolucijom.
a) Evolucionizam u biologiji
Po Lamarku razvoj je postepen i pod utjecajem je sredine, a ne ide putem prirodne selekcije kako to tumači
Darwin. Po Lamarku je to vođeno nekim unutrašnjim principom.
b) Evolucionizam u društvenim znanostima
Postoji misao da je evolucionizam prije nastao u društvenim znanostima nego u biologiji. Javlja se i u
arheologiji, ali posredno.
c) Evolucionizam u filozofskim pravcima
U filozofiji je to u 19. st. pozitivizam – Auguste Comte, Herbert, Spenser. Kod Comtea je vidljiva stanovita
predanost znanosti (“Pojmovi iza kojih ne stoje činjenice nemaju smisla.”). Iz Comteove filozofije razvija se
evolucionizam.
Spenser je izjednačavao problem duha i društva s jedne strane, s razvojem bića i organizama s druge strane, u
čemu je griješio. Znači, izjednačavala se kultura (teče konvergentno) 9 i biološka evolucija (divergentno)10.
d) Evolucionizam u arheologiji
Javlja se linearni evolucionizam koji je bio zabluda, a zatim i difuzionistički evolucionizam.
Kulturni antropolog Edward Taylor napisao je djelo “Primitivne kulture”. Razvoj kulture se odvijao po shemi:
animizam  politeizam  monoteizam.
Etnolog L. Morgan smatra da su pokretači kulture društvene institucije kao što su pleme, klan, obitelj… a sve
kulture prolaze tri faze: divljaštvo, barbarstvo i civilizacija.

Evolucionisti su previše robovali biološkom evolucionizmu. Bili su europocentrični. Misao da u razvoju kulture
mora biti progresa je pogrešna.

9
Sve izlazi iz jednog oblika, grana se i tako razlike postaju sve veće.
10
Među različitim kulturama uvijek ima zajedničkih elemenata. One se međusobno uvijek isprepliću. Također postoji
difuzija –kulture uvijek prolaze kroz iste ili slične faze razvoja, dok je kod biološke evolucije to sasvim suprotno.
4
DIFUZIONIZAM – kraj 19. st.
Difuzinizam je prvi povijesni pristup kulturi. Srušili su neke evolucionističke pretjeranosti (europocentričnost).
Njih ne zanimaju sličnosti, već razlike među kulturama. Sličnosti pripisuju migracijama što je pretjerano. Dva su
osnovna vida migracija: etnička (kulturni ostaci) i kulturna (materijalni ostaci).
Arheolog Oscar Montelius predstavlja spoj evolucionizma i difuzionizma.
 Njemačka škola ili škola kulturnih područja
Osnivač joj je etnolog Ratzel (“Povijest čovječanstva”), a ostali su Grebner i Aknerman. Ratzelov učenik je Leo
Frobelius. On je osnivač teorije o kulturnim krugovima.
 Engleska škola
Najvažniji predstavnik je Schmidt.
 Američka škola
Predstavnici su Boas, Sapir, Lovi, Kreber. Javlja se teorija koncentričnih krugova.

NEOEVOLUCIONIZAM – između dva svjetska rata

Ovaj je pravac zadržao neke elemente evolucionizma i difuzionizma, ali je uveo neke nove kvalitativne
promjene. Ovaj je pravac utjecao na razvoj Nove arheologije 1960ih. To je arheologija kojoj je u središtu
istraživanje procesa – procesualna arheologija. Utjecaj na arheologiju su imali kulturni antropolozi – Marx,
Morgan, Malinovski… Unutar glavne teorije postoji više teorija:
 Teorija univerzalne evolucije
Pripadnici ove teorije težili su nalaženju univerzalne kulture na europskom planu. Najvažniji je predstavnik
Gordon Childe. Njegova djela su: “Dunav u prapovijesti”, “Čovjek je tvorac svoje kulture”, “Stupnjevi kulture”,
“Društvena evolucija”, “Urbana revolucija”.
Drugi predstavnik je etnolog Leslie White (“Evolucija kulture”). On shvaća evoluciju kroz tehnološki razvoj.

 Teorija multilinearne evolucije

Predstavnicima ove teorije u žarištu istraživanja je kulturna evolucija. Razvoj kulture za njih nije paralelan,
univerzalan, već konvergentan.
Predstavnik je Julian Steward (“Teorija kulturne promjene: teorija multilinearne evolucije”, “Evolucijska načela
i socijalni tipovi”, “Kulturna antropologija”).

FUNKCIONALIZAM – 1930ih
Funkcionalizam je u arheologiju došao iz kulturne antropologije, a zapravo je proizišao iz sociologije – Emil
Durkem i temelji se na Comteovu pozitivizmu. U prvi plan dolazi sadržaj (ustrojstvo) neke kulture.
Funkcionalistima se zamjera biologizam, apovijesnost, organicistički pristup kulturi, premalo sluha za
univerzalne kulture.
Utemeljitelj u socijalnoj antropologiji je poljski etnolog Malinovski (“Argonauti zapadnog Pacifika”, “Dinamika
kulturnih promjena”, “Magija, znanost i tehnika”).

Funkcionalizam u arheologiji
 Kontekstualni pravac
William Taylor je napisao članak “Arheološko proučavanje” u kojem iznosi funkcionalističke ideje. Predlaže
obradu artefakata povezivanjem u širi kontekst po funkciji.
 Environmental school ili škola okoliša
Početak je u Engleskoj oko II. svjetskog rata, a uspon 1960ih. Glavni predstavnici su Kraford, Foxs, James
Graham Clark. Oni se zalažu za sustavni pristup predmetu u arheologiji. Smatraju da bi on morao naći cjelinu.
Kulturu treba uklopiti u geološku, klimatsku, vegetacijsku… okolinu.
Clark je napisao djelo “Arheologija i društvo”.
 Process archaeology
Ovaj pravac javlja se u SAD-u 1960ih. Procesualna arheologija je kulminacija funkcionalizma – Binford.

SKEPTICIZAM – 1950ih
Ovo je čisto arheološka pojava i više je tendencija nego škola ili pravac, borba protiv tradicionalne arheologije,
čak do granice nihilizma. Nisu dali nikakvu novu teoriju, ali su uzdrmali tradicionalnu arheologiju. Bili su pod

5
europskim utjecajem i to Williama Taylora. Javlja se kao sumnja u spoznajne mogućnosti teoretske arheologije.
Predstavnici su: Pigot, Stewart te Daniels.
Pigot uvodi termin model što označava teoriju. Prema njima arheologija nije sposobna stvoriti model, ali ipak
tome mora težiti.
Djela: Pigot – “Pristup arheologiji”, Daniels – “Porijeklo i rast arheologije”, “Ideja prapovijesti”. Daniels
odbacuje sve modele kako bi ponudio svoj “nulti model”. To se zove novo kolekcionarstvo – sakupljkanje svih
relevantnih činjenica u arheologiji, a ne samo materijala.

ANALITIČKA ARHEOLOGIJA – 1960ih

Glavni predstavnik je David Clark s djelima: “Analitička arheologija” i “Prostorna arheologija”. Izvori su mu
engleski neopozitivizam, indukcija i znanstveni pristup. Drugi izvori su procvat prirodnih znanosti,
kompjuterizacija i procvat društvenih znanosti.
U arheologiji su bitne jedino činjenice tj. artefakti. Arheologija mora biti što bliža egzaktnoj znanosti, a bit je u
metodi. Nova metodologija jednaka je numeričkoj taksonomiji. 11
Arheologija se mora baviti i proučavanjem procesa: geneza, difuzija, kulturna selekcija.
Daje pojam kulturne ekologije i kulturne morfologije. Podsistemi u kulturi: sociologijski, ekološki, religijski,
materijalni…

NOVA ARHEOLOGIJA – 1960ih

Nova arheologija je širi pojam od procesualne arheologije. Binford – 1962. “Arheologija kao antropologija” u
časopisu “American Antiquity”. Izvori Nove arheologije su funkcionalistički teoretski model i materijalističko
shvaćanje društva. Treći izvor je upotreba računarske tehnologije. Vidljiv je utjecaj Taylorova kontekstualnog
pristupa, neoevolucionista Childa i Whitea, te Spoldinga, učitelja statističke metode u Michigenu.
Arheologija može sama stvoriti model kulture. Arheologija mora biti kao antropologija. Zagovara sustavni i
metodološki pristup obradi materijala (povezivanje po funkciji, na temelju zajedničkog konteksta). Proučava ne
samo KAKO se nešto dogodilo već i ZAŠTO. Prednost daje dedukciji. 12 Važna je interdisciplinarnost.
Artefakt je središnja činjenica, a razlikuje: tehnomičke artefakte, sociotehničke (društvene strukture društva) i
ideotehničke artefakte (ideološke strukture društva).

EVOLUCIONIZAM 19. st.


DIFUZIONIZAM kraj 19. st.

NEOEVOLUCIONIZAM između dva svjetska rata

SKEPTICIZAM 1930ih
 PROCESUALNA

NOVA ARHEOLOGIJA 1960ih

 ANALITIČKA
ANALITIČKI STRUKTURALIZAM

11
Taksonomija je znanost o zakonima i načelima razvrstavanja.
12
Dedukcija – zaključivanje od općih sudova prema pojedinačnima ili prema drugim općim sudovima.
6
METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA U PRAPOVIJESNOJ ARHEOLOGIJI

Za arheologiju se javlja interes u 16. st., ali više kao rezultat buđenja nacionalne svijesti.
Razvoj arheologije po Bencu:
1. spekulativno-historiografska faza
2. kolekcionarska faza 18. st.
3. analitička faza 19. st.
4. faza sinteza 20. st.
Još u doba antike postoji zanimanje za prošlost. Kroz renesansu do 18. st. arheologija se kao znanost nije
formirala, ali postoje neke grane: starokršćanska i klasična, a pri kraju stoljeća i zanimanje za prapovijest. Ocem
klasične arheologije i utemeljiteljem pojma neoklasicizam smatra se Winkelman, povjesničar umjetnosti i
arheolog. Godine 1748. istražuju se Pompei i Herculaneum. Nastaju prve zbirke klasične i starokršćanske
arheologije  Vatikanski muzeji.
Napredak prirodnih znanosti u 19. st. doprinio je razvoju arheologije, a tada osobito prapovijesna arheologija
doživljava bum. Velika otkrića te kretsko-mikenska civilizacija (od 1811. godine istražuje se Egina) temelj su za
arheologiju i druge prirodne znanosti. To je doba evolucionizma u duhovnim, prirodnim i društvenim
znanostima. Javljaju se prvi arheolozi teoretičari. Christian Jurgensen Thomsen (1788.-1865.), predstavnik
skandinavske škole, je 1836. godine predložio troperiodni sistem koji se zasniva na određenom metodološkom
pristupu (od Lukrecija Kara koji je imao tri faze):
 kameno doba
 brončano doba
 željezno doba.
U 19. st. se prvi put oblikuje terenska arheologija, nastaju periodizacije, klasifikacije, kronologije. Glavne su
metode klasifikacija i tipologizacija, a stratigrafija je zanemarena.
U 20. st. se preferira sinteza, a arheologija treba vršiti obradu arheološkog materijala.
Sve do 1. pol. 20. st. arheologija je bila pod utjecajem evolucionizma, a razvojem filozofije, sociologije, te
antropologije arheologija dobiva neke nove kvalitete. Cilj istraživanja se od klasifikacije i periodizacije pomjera
prema povijesnoj interpretaciji, ka tumačenju nastanka i razvoja kulture, njenoj kronologiji i difuziji. Gordonu
Childu pripada jedno od najznačajnijih mjesta u ocjeni doprinosa suvremenoj arheološkoj metodologiji. Ako bi
smo prema analogijama s drugim znanostima, npr. etnografija, etnologija i kulturna antropologija, uspoređivali
metodološke pristupe u prapovijesnoj arheologiji, imali bismo tri faze:
 deskriptivnu = etnografija
 put k sintezi = etnologija
 sinteza = kulturna antropologija.
U arheologiji se često brkaju dva pojma:
 znanstveni pristup (teorija)
 arheološka metoda rada (praksa),
što su dvije različite kategorije. Prva je rad na problemima, odnosno pozicija s koje se polazi u rješavanju
složenih znanstvenih problema.

Teoretski i metodološki pristupi

Osnovni su:
1. evolucionistički pogled na razvoj kultura do povijesnih vremena
2. povijesno-pozitivističke škole s kulturno-povijesnom ili difuzionističkom varijantom
3. funkcionalizam – objašnjenje kulture kao funkcije koju ona ima u društvu
4. materijalistički pristup u rješenju problema geneze kulture.

Evolucionistički pogled
Prva znanstveno osnovana metoda koja se razvila kao rezultat snažnog razvitka bioloških znanosti u 18. i 19. st.
Ovo se odrazilo i na proučavanje "starog društva" što se najbolje ogleda u Morganovom djelu "Ancient society",
1877. godine. On je uveo komponentu u evolucijsku metodu, neku vrstu materijalističkog pristupa u kojem
proizvodnja igra značajnu ulogu.

7
Povijesno-pozitivističke škole
Za arheologiju je važan onaj dio povijesnog pristupa koji se zauzima na difuzionističkim teorijama. Kod
difuzionizma važno je ustanoviti je li se sličnosti šire putem svojih etničkih nosilaca (migracije) ili samo
difuzionizmom kultura (kulturni utjecaji).

Funkcionalizam
Funkcionalizam je kao metodološki pristup u arheologiji uzet iz sociologije, kulturne antropologije i etnologije.
Nastao je kao reakcija na nedostatak učenja difuzionista, na njihovo jednostrano objašnjenje kretanja kulture bez
ulaženja u međusobnu zavisnost uzroka i drugih suštinskih promjena. U prvi plan ulazi sadržaj kulture i njene
pojedine manifestacije (Malinovski).

Materijalistički pristup u periodizaciji

Periodizacija je dugo vremena bila osnovna okupacija arheologa. Osnova arheološke podjele je materijal koji
karakterizira pojedine periode ili tehniku njegove obrade.

Ovi bi se pristupi mogli označiti kroz arheološki, sociološki, ekonomski… Sociološka podjela u prvi plan stavlja
stupanj razvoja društva i njegove karakteristike. Ekonomska u prvi plan stavlja stupanj ekonomije…

METODOLOGIJA ARHEOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA

Za razliku od globalnih znanstvenih pristupa, metode arheoloških istraživanja su više praktičnog karaktera,
konkretne su u primjeni i direktno su povezane s materijom koju obrađuju.
Razlikujemo dvije osnovne karakteristike:
1. metode teorijskih istraživanja
2. metode stručne i znanstvene obrade.
Možemo ih dalje raščlaniti s različitih pozicija i prema problemima koje obrađuju (npr. metode relativnog i
apsolutnog datiranja), prema vrsti materijala (analize sastava, shema, spektografske…) prema objektu
istraživanja.
Prema redoslijedu arheoloških istraživanja autori su izvršili sljedeću podjelu:
a) metode koje se primjenjuju pri fazama istraživanja
b) metode u obradi materijalne kulture
c) metode prirodnih znanosti i njihova primjena u arheologiji
d) metode u proučavanju migracionih kretanja
e) metode društvenih i ekonomskih analiza u arheologiji.
Dakle, postoji osnovna klasifikacijska podjela na:
1. metode praktičnih istraživanja tj. prikupljanja građe
2. metode znanstvenih obrada podataka s tim istraživanjima.
Arheološka istraživanja nisu jedini vid terenskih istraživanja. Značajne podatke pruža rekognosciranje terena,
kartiranje i evidentiranje nalazišta (pogotovo naselja). Važna je i topografija.
Arheologija kao osnovu svojih teorijskih objašnjenja koristi prikupljenu građu kao polazišnu točku. U povijesti
su to pisani dokumenti, u arheologiji su jedini izvor saznanja iskopani ili prikupljeni ostaci materijalne kulture.
Njihovo je klasificiranje bilo ujedno i prva priznata arheološka metoda. Usavršavanjem te metode došlo je do
stvaranja niza različitih sistema klasificiranja, sistematizacija i njihove adaptacije u statističkoj i kompjuterskoj
obradi.
Od metoda koje se koriste u teorijskoj obradi prikupljene građe važne su:
 stratigrafsko-tipološka
 analitička
pa još neke metode iz društvenih i povijesnih znanosti, kao i metode primijenjenih znanosti (biokemijske…).
Cilj komparativne jest da se uspoređivanjem materijalne kulture s više nalazišta dobiju podaci o relativnom
kronološkom odnosu pojedinih naselja ili kultura u cjelini. Sličan rezultat daje i stratigrafsko-tipološka metoda,
ali se razlikuje u bitnome što se kod nje pored horizontalnih daju i vertikalni odnosi tj. dobiva se redoslijed
smjenjivanja kultura prema kronološkom redu na nalazištu.

8
2. ISTRAŽIVANJA I METODE KOJE PRETHODE ISKAPANJU
2.1. REKOGNOSCIRANJE
Najčešći tipovi arheoloških nalazišta
1. OSNOVNA GRUPA
1a) naselja
 Otvorena
 ravnice (neolit i početak eneolita)
 riječne terase
 tel
 gradine (najkasnije)
 Spilje – okrenute su uglavnom prema jugu, nema niti jedne poznate koja je okrenuta na sjever.
Jame se ne mogu rekognoscirati.

1b) nekropole
 s ravnim grobovima (teško se otkrivaju jer nema pravila i slučajnog su karaktera)
 tumuli (gomile, jasno su vidljive)
 nekropole sa žarama (teško ih otkrivamo osim kad su ukopane u tumule)
 rimske (vezane za urbana središta)
 stećci (za njih su vezani karakteristični termini)
 srednjovjekovne nekropole (često su vezane uz ranije nekropole).
Gomile – rane se nalaze u poljima, kamene, zemljane na uskim kosama ili vrhovima brjegova).
1c) utvrde (vojni logori) – na strateškim mjestima, uglavnom uzvišenim.
1d) sakralni objekti i sakralni kompleksi – lako prepoznatljivi zbog karakterističnih toponima i vezani za
topografske karte, te podatke možemo naći i kod lokalnog stanovništva.

2. SPECIJALNA ARHEOLOŠKA NALAZIŠTA

2a) svetišta, kultna mjesta
2b) ostave
2c) rudnici (nalaze se iznimno rijetko i to na područjima bogatima rudama – Srebrenica, Olovo),
kamenolomi (Asseria)
2d) putovi

Rekognosciranje odnosno terenski pregled možemo podijeliti u:

 konvencionalni
 intenzivni, ekstremni pregled
Bez obzira na način rekognosciranja, cilj je uvijek isti. Smisao ove metode jest izrada arheološke karte tj.
utvrđivanje arheoloških podataka na nekom području.

Rekognosciranje možemo podijeliti i po opsegu na:

1. opća – utvrđivanje svih nalazišta unutar jedne države
2. regionalna – utvrđivanje nalazišta u jasno definiranim zemljopisnim cjelinama npr. županije, Istra…
3. lokalna – znatno manje administrativne jedinice ili zemljopisne cjeline npr. Ravni kotari, dolina Neretve…

Rekognosciranja možemo podijeliti i po karakteru na:

1. sustavna – svih nalazišta bez ograničenja
2. pojedinačna – samo jedno razdoblje npr. prapovijest, antika ili srednji vijek
3. tematska – unutar posebno definirane teme npr. naselja ili samo jedna kultura
4. problematska – definicija znanstvenog problema npr. problem gustoće naseljenosti s obzirom na ekonomski
odnos utvrđenih prema neutvrđenim naseljima.

9
Opći razlozi za rekognosciranje:
 zbog potrebe registriranja ukupne kulturne baštine na nekom području
 zbog zaštite
 zbog uklapanja arheoloških nalaza u urbanističke planove ili u turističku namjenu.

Arheološki razlozi za rekognosciranje:

 zbog provođenja samog istraživanja na bilo kojem području.

Studiranje topografije je važno radi uočavanja potencijalnih arheoloških nalazišta te indikativnih toponima. I
ove se metode uključuju:
 promatranje
 prikupljanje
 mjerenje
 eksperimentiranje.

Faktor otkrića
1. Teorijska i empirijska znanja o tome gdje uopće možemo tražiti neka nalazišta s obzirom na njihovu
vremensku pripadnost
2. Sami površinski nalazi (slučajni nalazi) tj. faktor slučajnosti (70% planirano). Uglavnom se radi o pokretnoj
arheološkoj građi (keramika) i ostacima kamenih građevina (gradina ili nekih drugih objekata arhitekture).
3. Topografija – uočavanje onog što iskače iz prirodnih pojava, a posljedica su određenih aktivnosti pojedinca –
tumuli, usjeci, zidovi kao ostaci fortifikacija.
4. Toponimi – iznimno važni indikatori arheoloških lokaliteta (tumul, gomila, crkvina…).
5. Metoda intervjua – razgovor s lokalnim stanovništvom radi prikupljanja informacija, toponima te niza
legendi epskog karaktera vezanih uz određene lokalitete.

U metodu konvencionalnog rekognosciranja moraju ući i geofizičke metode radi preciznosti evidentiranja
arheoloških nalazišta, a to su:
 avio snimak
 mjerenje električnog otpora (radari, georadari, magnetizam).

Početak rekognosciranja
1. odabrati područje i odrediti cilj
2. odrediti vrstu rekognosciranja
3. organizacija samog rada
4. prikupljanje svih arheoloških podataka na području gdje će se raditi rekognosciranje (iz registara, zavoda,
muzeja…)
5. prikupiti sve podatke iz literature o tom području, a pogotovo kad se radi o slučajnim nalazima
6. prikupiti (eksortirati) sve podatke o tom području iz povijesnih izvora (važi samo za antiku i srednji vijek)
7. formiranje ekipe, broj ovisi o karakteru, opsegu i dužini rekognosciranja (geodetske, arheologe, konzervatore,
preparatore)
8. oprema (za orijentaciju): topografske karte, kompas; oprema za foto i tehničko dokumentiranje: nivelir,
teodolit, pribor za crtanje, foto aparat
9. ambalaža za arheološke nalaze (platnene vrećice)

Dakle, kod rekognosciranja potrebno je najprije jasno definirati prostor rekognosciranja. Zatim prethodi
registar tj. nekakva arheološka karta koja nam pokazuje arheološki potencijal područja, one pokazuju opću
situaciju pa su nam potrebne topografske karte (razlika u mjerilima jest samo u finoći izrade, a nama one služe
radi orijentacije tj. kao mogući indikatori arheološkog potencijala). Najčešća mjera: 1:25 000 ili 1:5 000.

10
Osnovna jedinica terenskog pregleda je kvadrat.

Slika 1. Kvadrat kao osnovna jedinica terenskog pregleda

Kako se orijentirati unutar kvadrata? Putem:

1. prirodne granice (potoci, vodotoci)
2. pojedinih objekata (crkve, groblja)
Smisao rekognosciranja je izravan fizički kontakt i vizualni pregled unutar
mreže, šetnja kroz čitavo područje.

2.1.1. DOKUMENTACIJA
1. OPĆI REGISTAR NALAZIŠTA tj. opći popis lokaliteta na tom području s rednim brojevima od 1 nadalje uz
koje dolazi: redni broj kartona svakog pojedinog nalazišta; naziv lokaliteta; njegova pripadnost
administrativnoj jedinici (županija i slično); vrsta lokaliteta (antika, prapovijest, srednji vijek), eventualno i
kulturna atribucija (Starčevačka ili Cetinska…).
2. KARTON SVAKOG ARHEOLOŠKOG NALAZIŠTA – formular, to je osobna karta svakog pojedinog nalazišta,
ima svoj broj s rekognosciranja. Karton mora sadržavati:
 broj
 datum rekognosciranja
 područje rekognosciranja (od širih prema užim administrativnim jedinicama, npr. županija  općina…)
 vrsta lokaliteta (prapovijesno, jednoslojno, kompleksno, villa rustica, castrum…)
 uže kronološke determiniranje zajedno s kulturnim (npr. neolitsko naselje Danilske kulture).
 opis topografskih svojstava samog lokaliteta (uska uzvisina, obrasla travom)
 opis postojećih površinskih struktura (vidljivi zidovi, formacije i oblici koje oni zatvaraju i način gradnje –
suhozid, žbuka…)
 opis sitnih nalaza (vrsta, koncentracija i međusobni odnosi tih nalaza na površini)
 opis stanja sačuvanosti (kulturnih slojeva)
 stupanj ugroženosti (prirodna ili artificijelna, erozija, ljudska aktivnost)
 opis pozicije lokaliteta (prema drugim topografskim točkama).
Ovo je minimum nužnih podataka u kartonu.
3. TEHNIČKA DOKUMENTACIJA – skica arheološkog nalazišta i njegovih topografskih odlika i mogućih
kamenih struktura
4. FOTO DOKUMENTACIJA – crno bijelo i kolor, pozitive i negative (isključivo označiti smjer J-S, I-Z).

2.1.2. TOPONIMI
23.11.2001.

Toponim – naziv za različite vrste zemljopisnih pojavnosti – planina, brda, rijeka, naseljenih mjesta. Uloga
toponima je orijentacija u prostoru i omogućavanje sporazumijevanja u prostornom smislu. Nastaju tako da se
određena pojedinost u zemljopisnoj pojavnosti oblikuje u jezgru koja je karakteristično vezana uz samu
zemljopisnu pojavu.
Toponimi s karakteristikama izgleda su: Dugo Polje, Mokronoge, Krivodol, Suhopolje, Uskoplje, Donje i
Gornje Selo, Zloselo, Posavina…
Kojiput toponimi mogu biti transponirani sa izvornog mjesta i biti modificirani. Tako Podgradina ili
Podgrađe nije arheološki lokalitet već je toponim dobio naziv zbog prostorne odrednice koja je bila uočljiva
(prostorni odnos naselja prema toj dominantnoj točci odnosno prema gradini).
Često imate nazive suvremenih mjesta koja nose nazive kao što je Gradac. Ta naselja obično nisu na mjestu
arheoloških lokaliteta, ali su prostorno određeni prema nekoj točci koja je danas izgubljena, a toponim (prostorna
odrednica) je prešao na novo mjesto. Slični toponimu Gradac su i toponimi Gradina, Gradačac koji imaju
asocijativni karakter (sinonim za grad).
Termini tipa Gomila, Gromila su vrlo česti – bezbroj ih je na razini rekognisciranja mikroprostora. Velika
koncentracija gomila (gromila) na jednom mjestu utječe na naziv mjesta pa imamo toponim Gromiljak i to
prelazi na suvremeno mjesto što ukazuje na to da oko, u ili blizu postoje arheološka nalazišta toga tipa.
11
Toponimi tipa Zidak i Ograđenik ukazuju na postojanje zida što je opet asocijativno za grad. Toponim Guvnine
vezan je uz određeni tip gradine (eliptičnog, kružnog oblika).
Neki toponimi se zadržavaju na razini konstatacije neke topografske pojedinosti bez da ulazi u opisivanje:
Dvorovi (registrira neki oblik života na tom mjestu), Mostine (ukazuje na postojanje putova na kojima je u
prošlosti morao biti most), Kuline, Zemunice (primaran je taj tip nastambi npr. Lasinjska kultura).
Vrlo česti su toponimi crkvi kao što je Crkvina čime se čuva tradicija sakralnog mjesta, a često se dodaje i ime
nekog sveca – Sutilija od Sveti Ilija, Sumartin od Sveti Martina, Supetar od Sveti Petar…
Memorijalni termini su: Biskupija, Opatija, Opatovac, Remete (Remetinec, iz grčkog preko latinskog u
značenju pustinjak, sinonim za određene monaške sredine), Kaptol, Manastirište… pri čemu nije bitna
vremenska i ina pripadnost već razlog zašto je vezan za to mjesto. Svi toponimi sa svetačkim imenima ukazuju
na sakralni karakter toga mjesta.
Neki toponimi određuju djelatnost koja je tu postojala: Srebrenica, Olovo, Rudnik, Taborište, Veliki Tabor
(iz mađarskog jezika sa značenjem vojni logor, ratni logor), Pazarište (u Lici), Bazar (mjesto na kojem je
trgovište, sajmište), Veliko Trgovište (ukazuje na karakter mikrolokacije), Kordun (od fran. cordon = prolaz),
Ćupina (ukazuje na veliku količinu keramičkog materijala), Krčevina (mjesto na kojem se krčilo mnogo
kamene građe), Grebnice, Grobnice, Grebe (vezano uz grobove, na tom se prostoru ne gradi, tamo se ne i de
niti vodi stoka na pašu)… Mi ne ulazimo u vrijeme kada je to mjesto imalo tu funkciju, no ime je u svakom
slučaju indikativno.
Toponim Mogorjelo nastao je “stezanjem” izraza “mjesto na kojem je mnogo gorjelo”.

Veza arheoloških karakterističnih toponima po jezicima

Tel – naselje koje pripada neolitu, ali nije karakteristično za naše područje već za Bliski istok (Tel Aviv…), a kod
nas znači humak, brežuljak. U Turskoj je tel zamijenjen s riječju tepeh i uvijek ukazuje na isti tip lokaliteta. U
Tesaliji je to magula, a u Makedoniji je tumba.
Na istočnom Balkanu riječ mogila dolazi iz ruskog jezika i objašnjava grobnu humku, a vežu se uz tel ili
kurgan, a mi to zovemo tumul.
Gradine označavaju i sljedeći toponimi: castel (u Istri, castelijerska kultura), fortica i kaštela.

Topografska mikropozicija i toponimija daju osnovnu sliku o arheološkim potencijalima određenog prostora.
U rekognosciranju je vrlo važna jedna nearheološka metoda – intervju tj. razgovor s lokalnim stanovništvom.
Ona je važna iz tri razloga:
 mogu postojati mikrotoponimi koji nisu zabilježeni na kartama, a mogu biti indikativni (kad je veza između
toponima i arheološkog sadržaja usko lokalnog karaktera)
 lokalno stanovništvo je najbolji poznavatelj određenog mikroprostora jer ono u tom prostoru obavlja
svakodnevne poslove pa može odmah uočiti arheološke ostatke koji nikome nisu poznati, osim njima samima
 postojanje neke osnovne tradicije u obliku priča, legendi koje pokušavaju objasniti neku pojavu i arheološku
pojedinost (česte su priče o svatovskom groblju, zakopanom blagu, hajducima, podzemnim hodnicima…), a
postoje i neki tereni koji su tabu, na koje nitko ne ide radi praznovjerja.

Gdje je moguće, a gdje nije moguće očekivati arheološki lokalitet?

Uvijek će neki lokalitet promaknuti iz objektivnih razloga. Nekad će ostati bijela mrlja jer neko mjesto
jednostavno nije bilo prihvatljivo za život ili zbog reljefa ili karaktera ili svojstava ili…
Primjer je sjeverna strana otoka Paga, gdje, ako je i bilo u prošlosti, danas nije ostalo ništa. Tamo se neće ići na
rekognosciranje jer bi to bio gubitak vremena odnosno rezultat bi potpuno sigurno bio nikakav.
Drugi primjer je područje doline Neretve. Negdje na rubu možda je i postojalo neko sojeničarsko naselje no
zbog kasnijih procesa to se danas ne može utvrditi. Sve je zakopano sterilnim naslagama i jednostavno se ne
može znati ni gdje pokušati tražiti.

12
2.1.3. EKSTENZIVNI I INTENZIVNI PREGLED TERENA
7.12.2001.

1960ih i ranih 1970ih u okviru angloameričke arheologije dio srednje mlađe generacije arheologa (Binford…)
pokrenuo je pokret koji se obuhvaća pojmom NOVA ARHEOLOGIJA. Taj je pokret bio isprovociran tadašnjim
stanjem arheologije što je bio povod opravdanoj kritici. Arheologija se udaljila od svog cilja (spoznati, istražiti,
interpretirati). Poglavito se usredotočila na periferne stvari kao što je tipološko-stilska analiza i kronološko
datiranje. Oni su smatrali da je arheologija postala samo sakupljanje građe, da isključuje kontekstualne i
multidisciplinarne pristupe te je stoga destruktivna. Po njima u kabinetskom radu koristi se mali broj metoda
koje su orijentirane na:
 kronologiju
 tipologiju
 funkciju građe.
Nova arheologija je tvrdila kako tradicionalna, konvencionalna arheologija ne uspijeva ostvariti niti jedan od
svojih ciljeva te je zahtijevala redefiniranje uloge, cilja i sadržaja arheoloških iskopavanja te razvijanje i
uvođenje novih metodoloških postavki (metoda) komplementarnih znanosti.
Tako je ta skupina teoretičara pokušala vratiti arheologiju na njeno izvorno značenje te uvesti čitav niz metoda
(terensku i kabinetsku obradu građe) kako bi se na osnovu njih građa koja će biti prikupljena bila kompletnija te
se dobila sofisticirana interpretacija kulturno-povijesnih procesa.
Bitne metode Nove arheologije su:
 statistika
 kvantitativna analiza
 minuciozna istraživanja stratigrafskih jedinica.
Ali bi zapravo cilj trebao biti kombinacija metoda tradicionalne arheologije u okvirima nove suvremene
arheologije.

Uveden je novi pristup: ekstenzivni i intenzivni terenski pregled. To su dva osnovna pristupa koji mogu imati
čitav niz varijanti koje ovise o specifičnostima svakog pojedinog terena. Cilj ekstenzivnog pregleda je
rekognosciranje, a intenzivni pregled je terenski pregled već poznatih arheoloških lokaliteta.
Osnovni cilj ovog pristupa, kao i kod klasičnih metoda, bio je utvrditi sva arheološka nalazišta i kartirati ih, ali
razlika se manifestirala u samom provođenju terenskog pregleda. Cilj svakog terenskog pregleda je utvrditi
ukupne arheološke potencijale na određenom prostoru. Osnovni metodološki zahtjev je da se arheološki nalazi
ne registriraju samo kao arheološki potencijal već kao geološka, mikrogeološka, vegetacijska pojava tj. suodnos
s okolinom. To nije jedina razlika između konvencionalnog i ekstenzivnog terenskog pregleda.
Kod ekstenzivnog i intenzivnog terenskog pregleda nema podjele po opsegu i karakteru, na opću i lokalnu,
regionalnu… ili na sustavna, pojedinačna… istraživanja, već su sva istraživanja koja se provode u okviru tih
terenskih pregleda sustavna. Sustavno znači da se promatra lokalitet u kontekstu kojem pripada. Ona također
nikad nisu iznad lokalnih. Isto tako nema podjele prema znanstvenoj utemeljenosti jer su sva istraživanja već
znanstveno utemeljena (potkrijepljena) postavljanjem određenog problema. Pristup koji postoji uobičajena je
metoda u prethodnom ispitivanju arheološkog problema.
Ekstenzivno rekognosciranje isključuje faktore otkrića jer ide za vrlo detaljnim pregledima terena. Traže se sve
vrste arheoloških nalaza, neovisno jesu li oni u autentičnom izvornom položaju ili su slučajno tu.
Ono što je značajno kod ovih i klasičnog terenskog pregleda je jasno definiran prostor na kojem se provodi
rekognosciranje. Ovdje se ne može obuhvatiti veliki prostor. Čak i ako se pregled provodi na prostoru koji bi se
kod klasičnog pregleda nazvao regionalnim, pregled se provodi u užim okvirima.
Klasični se pregled provodi prema topografskim kartama, a ovdje je mreža (koja je neophodna) posve drugačija
tj. rijetko se vrši unutar postojeće topografske podjele, a ako se i vrši uvodi se druga manja mreža unutar podjele.
Najčešće se za svako područje razvija posebna mreža koja je prilagođena geomorfologiji prostora i veže se uz
prirodne (rijeke…) ili artificijelne granice (putovi, granice imanja…). Dakle, ne postoji univerzalna mreža, već
postoje samo načela po kojima se ona uspostavlja. Ne postoji nijedna mreža koja bi se mogla prenijeti s jednog
terena na drugi.
Prvi put je ovakva mreža primijenjena u mesinskoj ekspediciji 1961., zatim u Argolidi, Tesaliji, na nekim grčkim
otocima, u Italiji, Sloveniji, a kod nas u projektu "Neotermalna Dalmacija" (Batović, Chapman) te na Hvaru,
Braču, Visu.
13
Način koji jamči potpunu pokrivenost prostora
podrazumijeva gustu podjelu po transektima (pravokutna
polja). Širina im je jednaka, a dužine su relativne i ovise o
terenu. Ni mreža ne mora na cijelom prostoru biti jednako
orijentirana već jedan dio mreže ima jednu orijentaciju, a
drugi dio drugu orijentaciju. Nema univerzalnog pravila, već
to ovisi o afinitetu istražitelja ili o terenu.

Slika 2. Različite orijentacije mreže

Svako polje ima svoju oznaku (brojna, slovna ili

alfanumerička). Oznake mogu ići u dva pravca od nulte linije
(to je praktično ako postoji veliki broj polja). Nema
univerzalnog pravila, već to ovisi o afinitetu istražitelja ili o
terenu.

Slika 3.
Alfanumerička
mreža

Alfanumerička mreža se razvija na topografskoj podlozi vrlo sitnih

karata

Rekognosciranje se provodi pregledom polja u pravcu njihova

pružanja. Vrlo je bitno da polja budu jednake širine koja ne smije biti
prevelika. Obično je širina 15-20 m jer je to širina koja se uzima kao
prosjek kojeg može istražiti jedan istraživač. Širina zapravo ovisi o
uvjetima preglednosti terena (reljef, vegetacija…). Cilj je registrirati ne samo arheološko nalazište već i sve
pojedinačne nalaze bez obzira jesu li oni u svom izvornom arheološkom kontekstu ili nisu.
Osim osnovnih mogu se uvesti i dodatna polja na način da se svako polje podijeli na niz jednakih kvadrata. Tada
je osnovna jedinica pregleda kvadrat, a ne transekt. Svaki kvadrat mora imati svoju oznaku zbog kartiranja
nalaza.

Slika 4. Podjela transekta na kvadrate

Područja pregleda ipak nisu mala pa se ta mreža ne može

uočiti na terenu i stoga je potrebna snimka prostora na koju
se mreža grafički prenese. Svaki istraživač dobije svoj sektor,
kartu i kompas te pregled može započeti.
Dokumentacija je potpuno jednaka kod konvencionalnog i
kod ovog rekognosciranja.

INTENZIVNI PREGLED TERENA se ne primjenjuje za

rekognosciranje već za pregled pojedinih već registriranih
(otkrivenih) nalazišta. Cilj je utvrditi točne granice lokaliteta,
prostornu distribuciju arheoloških nalaza, njihov odnos,
koncentraciju i bitne karakteristike… kako bi se iz tih pojava
i odnosa pokušao utvrditi karakter nalazišta bez samog iskopavanja.
Ovdje imamo potpuno jednak pristup kao kod ekstenzivnog pregleda samo su transekti puno uži (nekoliko
metara širine) i u gustom rasporedu pokriva ih nekoliko istraživača.
Cilj je potpuno prikupljanje svih arheoloških nalaza i njihovo precizno kartiranje unutar transekta koji obično
imaju puno finiju mrežu. Obično je to koordinatni sustav. Svaki takav kvadrat je posebna jedinica pregleda.

14
Ovaj pristup, dakle, također uključuje mrežnu podjelu
terena, ali kod ekstenzivnog pregleda ona je ortogonalna, a
kod intenzivnog ona se temelji na sustavu koncentričnih
krugova koji se povlače iz pretpostavljenog središta.
Gustoća krugova je uža ili šira, finoća je veća ili manja, a
uz osnovnu podjelu po kružnicama postoji i dodatna
radijalna podjela koja se povlači od središta prema
periferiji. Kod ovog pregleda finu mrežu je moguće
provesti na terenu i ona se obično provodi (trasirkama).

Slika 5. Radijalna fina podjela

Unutar svake jedinice pregleda važno je i samo kretanje

koje uvijek mora biti ujednačeno tj. svi istraživači se
moraju kretati na jednak način. Kretanje unutar jedinice
može biti:

1. u linijama uvijek u istom pravcu

2. u dva pravca koja se sijeku pod pravim kutom
3. kaotično (samo na malim površinama).

Slika 6. Načini kretanja unutar jedinica

Svi nalazi se kartiraju ovisno o tome kakvu ste podjelu imali tijekom pregleda (numerička, alfanumerička…).
Bitno je da je artefakt približno određen unutar lokaliteta tj. mreže.
Količinu, vrstu i raspored nalaza u prostoru bitno je predstaviti na karti: histogramima, brojčano, simbolima,
raster (gustoća rastera)… Kada se
površinski nalazi prikazuju simbolima
mora postojati legenda, ali to je dosta
nepraktičan način obilježavanja jer
pretpostavlja varijablu npr. 5-10 pa ne
znamo da li se radi o 6 ili 9 nalaza. Isto
vrijedi kod rastera. Najbolje je brojčano
prikazivanje jer pokazuje točan odnos
prema jedinicama predmeta.

Slika 7. Površinsko prikazivanje nalaza

Zbog čega je intenzivni pregled terena

zamišljen takav kakav je zamišljen?
Razlog je činjenica da se u okviru Nove
arheologije insistira na nedestruktivnom
istraživanju. Polazi se od pretpostavke da
su klasične metode iskopavanja
destruktivne i nesofisticirane pa je bolje
ne istraživati lokalitet već na osnovi
podataka dobivenih ovakvim pregledima
terena i drugih relevantnih podataka doći
do slike nalazišta kako bi se ono sačuvalo
za vrijeme kad će metodologija
arheologije biti sofisticiranija.

15
Ovaj pristup koji podrazumijeva da će se na temelju pregleda terena, koncentracije, distribucije… dobiti slika
lokaliteta je pogrešan. Ta se metoda kao definitivan odgovor ne može prihvatiti jer polazi od ideje da arheološki
nalazi na površini daju sliku svih aktivnosti na tom lokalitetu u određenom trajanju tj. pretpostavlja da se nijedan
nalaz ne nalazi u sekundarnom ili tercijarnom položaju već u svom primarnom položaju (nikakvo pomicanje s
prvotne pozicije). Ideja da se na temelju toga može steći slika čitavog lokaliteta tokom čitavog njegovog trajanja
je pogrešna.
Iz površinske distribucije ne može se dobiti slika o distribuciji, rasponu, karakteru artefakata nižih slojeva. U
naravi su niži slojevi posve drukčiji. I najbolje sačuvan lokalitet uvijek ima neposredni površinski sloj koji je
makar prirodno destruiran pa se svi površinski nalazi zapravo nalaze u sekundarnom položaju, a ne u onima u
kojima su bili u trenutku prestanka upotrebe. Prema tome površinski nalazi ne odražavaju ništa. Pogotovo kod
onih lokaliteta s razvojnim (kulturnim) hijatusom.
Ovo pogotovo vrijedi za ona pitanja koja se tiču strukture i karakteristika svakog pojedinog nalazišta… svim
pitanjima vezanim npr. karakter djelatnosti, načinu gradnje, na pitanja kronologije i kulturne pripadnosti starijih
slojeva. Pogotovo ne kod vrlo složenih lokaliteta sa složenom stratigrafijom (različitim okomitim i vodoravnim
stratigrafskim jedinicama i različitim preslojavanjem gdje najdublji slojevi ne moraju biti najstariji i obrnuto).
Po slojevima se mijenja organizacija naselja, veličina objekata, funkcionalni raspored… Sve te dodatne
informacije mogu se dobiti drugim metodama, ali definitivna konačna i fina analiza može se dobiti samo
razvijenim metodama klasičnog iskopavanja.

Osnovne nove metode rekognosciranja Nove arheologije su:

 specifičnost lokaliteta
 isključen faktor otkrića
 prostorna podjela na transekte
 lokalni karakter.
Ekstenzivni i intenzivni pregled terena su detaljniji, precizniji, isključuju subjektivnost…

Što je korisno kod ovih metoda? One daju informacije o veličini nalazišta, daju početnu sliku, ali ne pomažu u
stjecanju cjelovite slike lokaliteta jer postoji čitav niz drugih nalaza različite tipologije, kulturne pripadnosti, a
oni se nalaze u dubljim slojevima te nam mogu dati važne informacije o organizaciji različitih vrsta objekata,
povezanosti arheološke građe s karakterom određene djelatnosti…
Dakle, postoji greška u teorijskom pristupu, postoje ograničenja koja se mogu izbjeći samo klasičnim
arheološkim pristupom bez obzira koliko on bio destruktivan, a on će biti destruktivan sve manje i manje jer
metode i sama arheologija postaju sofisticiranije.
Uz ove konvencionalne i ekstenzivne metode primjenjuju se i druge metode prepoznavanja arheološkog
nalazišta.

2.2. METODA ZRAČNOG SNIMANJA

Početkom II. sv. rata, s razvojem zrakoplovstva i tehnologije (fotografiranja) javlja se zračno snimanje. Prvotno
je to snimanje bilo samo za vojne potrebe, ali se s vremenom upotreba proširila pa se tako i u arheologiji počela
upotrebljavati metoda zračnog snimanja (ne avionskog jer se snimanje može vršiti i s visokih položaja, iz
helikoptera, balona, satelita…).
Iz ptičje perspektive percepcija je drugačija pa je moguće sagledati cjelinu lokaliteta u prostornom smislu te je
lakše uočiti tragove djelatnosti koje su inače gotovo nevidljive ljudskom oku.
Zračna fotografija podrazumijeva ili snimanje pod određenim kutom ili određeni tip osvjetljenja ili određenu
kameru ili filmova osjetljivih na određene spektre (infracrvene…). Snimanje može biti automatsko ili ručno te
okomito ili koso (pod kutom). Filmovi mogu biti: pankromatski (crno-bijeli), filmovi osjetljivi za određeni
spektar ili obični kolor filmovi (koji pojačavaju razlike u tonovima boja kao posljedice postojanja arheoloških
objekata).

16
 Slika 8. Zračni snimak

Za arheologiju zračna fotografija je zanimljiva jer registrira tri vrste pojava važnih za prepoznavanje
arheološkog lokaliteta:
 Mikrotopografske promjene (promjene u reljefu) vidljive u različitim tonalitetima površine koja se snima
(svjetlo-sjena), a koji se registrira pod određenim uvjetima. Svi lokaliteti koji su posljedica antropogenog
djelovanja uvijek dovode do promjena u reljefu. Pod određenim uvjetima snimanja mogu se uočiti i minimalne
promjene u reljefu jer u određenom tipu osvijetljenosti različiti oblici daju različiti kontrast. Bez obzira na kut
snimanja (pravi ili oštri) važno je da je osvjetljenje pod oštrim kutom. Ravna površina daje potpuno ujednačeni
reflekt. Reflekti arheološkog
lokaliteta su različiti u jednakim
uvjetima osvjetljenja. Kose
površine izložene osvjetljenju
pod pravim kutom daju svjetliji
ton. Površine na suprotnoj strani
i ukopane površine su u sjeni.
Na temelju razlike refleksije
osvijetljenosti dobiju se snimke
na kojima se mogu registrirati
arheološki lokaliteti.

Slika 9. Mikrotopografske
promjene

17
 Promjene u vegetaciji su druga vrsta pojava koje se registriraju i vrlo su važne kod zračne fotografije. Svaka
arheološka pojava manifestira se u tlu promjenom vlažnosti i time različitom vegetacijom.

Slika 10. Promjene u vegetaciji

Na slici lijevo prikazano

je kako se dvije situacije
– zakopani zid i ukopana
jama – u četiri različita
razdoblja manifestiraju
na vegetaciju. U proljeće
je vegetacija nad
kamenim konstrukcijama
žuta jer je tu manje
vlage, a tamo gdje su
uvjeti normalni
vegetacija je zelena.
Tako je stvorena vrsta
"reljefa" s razlikom u
boji. Vegetacija nad
ukopanim objektima je
viša i u koloritu
izrazitija.
U vrijeme klasanja
vegetacija nad kamenim
konstrukcijama je za 30-
40 cm niža (ako se radi o
kulturi, a ne travi), a nad
ukopanim objektima viša
od vegetacije nad
ostalom dijelu.
Nakon nevremena veća
šteta je nad ukopanim
objektima, a to se
iskazuje manjom
visinom vegetacije. Nad
kamenim supstrukcijama
posljedice nevremena su
minimalne ili ih čak
uopće neće biti.
U vrijeme dozrijevanja
vidljive su razlike u
visini i u boji.
Sve se ove promjene
vide na avionskim
snimcima samo ovdje te
konture nisu oštre već su
pomalo razlivene. To nije
jedna oštra crta, ali to
nam nije bitno jer
promjene ipak možemo
sagledati.

18
14.12.2001.
 Treća vrsta pojava nije bitna i
nije česta, ali treba ih se uzeti u
obzir. To su promjene u samom
tlu koji su posljedica različitih
aktivnosti. Svi zahvati u tlu
dovode do poremećaja površinskih
odnosa i obično se radi o
zahvatima na većim površinama
pa ih je teško ili nemoguće
jednostavno vizualno uočiti jer se
radi o minimalnim zahvatima.
Obično su to arheološke pojave
teško odrediva značaja. To su
minimalni zahvati pa nema
promjena u reljefu i vegetaciji. To
mogu biti kanali za navodnjavanje,
putovi (mala neznatna
poravnavanja, ali se prostiru na
velikim dužinama)...

Slika 11. Centurijacija Pule

Avionski snimci koriste se za

registriranje i otkrivanje
arheoloških nalazišta, ali i kao vrsta pripremnih radova prije početka iskopavanja. Koriste se uglavnom snimci
rađeni za civilne potrebe. Snimci, različite metode, filmovi različitog spektra namijenjeni vojnim potrebama
registriraju različite vrste promjena no takva je vrsta podataka nama nedostupna. Ti su snimci puno kvalitetniji,
ali i oni civilni se mogu uspješno iskoristiti za detektiranje i analiziranje (primjer je centurijacija Pule i Zadra).

Slika 12. Centurijacija Zadra

19
Na slici desno imamo primjer avionskog
snimka iz južne Italije koji je snimljen u
toku prvog svjetskog rata. Snimak
registrira i pojave u mikroreljefu i
vegetaciji. Riječ je o prapovijesnom
naselju zbijenog tipa čija se prostornost
definira dvama krugovima tj. rovovima
izvan kojih nema arheoloških objekata.13
Premda je arheološkom obradom
mikroreljef prilično oštećen vide se mali
krugovi – riječ je o prilično pravilnim
kružnim formacijama tj. objektima
zemuničkog tipa. Najbitnija nije sama
registracija nalazišta već to što se na
osnovu avionske snimke može voditi
vrlo ciljano arheološko iskopavanje
točno tamo gdje se očekuje neki objekt.
Dakle time se iskopavanje može pažljivo
usmjeravati.

Slika 13. Zračni snimak prapovijesnog

naselja u južnoj Italiji

Drugi primjer je suburbani

kompleks gdje se radi o
čvrstim zidanim objektima. Ti
su efekti na avionskom snimku
jednaki, a dodatni element je
vlaga. Površine gdje postoje
čvrste supstrukcije manje su
vlažne pa uz promjenu u
reljefu i vegetaciji imamo i
promjenu vlažnosti tj. kolorita.
Na snimci vidimo cijeli
lokalitet pa iskopavanje
možemo voditi ciljano na
određenoj površini koju ćemo
istražiti u jednoj kampanji.
Ova se tehnika počela slučajno
upotrebljavati u toku I. sv. rata
te se razvijala s vremenom
naročito s razvojem
fototehnike.

Slika 14. Zračni snimak

suburbanog kompleksa

13
To je sistem eskarpe i kontraeskarpe – bedem koji postoji još se više povećava ako se produbi prostor ispred njega.
20
 Nekad je jako dobro snimati poslije kiše jer su tada
boje izrazitije i kontrast je veći.
Vrlo se uspješno mogu uočiti i podvodna nalazišta
(jezera, mora). To se odnosi na priobalje tj. na manje
dubine. Najbolje je snimati za velike oseke, kada je
more čišće i prozirnije.

Slika 15. "Zračno" fotografiranje

Slika 16. Kosa i vertikalna zračna fotografija

21
2.3. GEOFIZIČKE METODE
Suvremena arheologija u svrhu rekognosciranja, ali i kao metode koje prethode iskapanju te se koriste i u
iskapanju, primjenjuje razne metode koje možemo obuhvatiti pojmom geofizičke metode.

2.3.1. METODA SPECIFIČNOG OTPORA TLA

Druga metoda kod registracije nalazišta i kod pripreme iskopavanja je metoda specifičnog otpora tla. Ona se
počela upotrebljavati 1920ih u geologiji i graditeljstvu za istraživanje razlika u geološkim formacijama na
velikim površinama i dubinama. Različite vrste tala pokazuju različite sposobnosti provođenja električnog toka
između dvije elektrode u zemlji. Kod geoloških istraživanja razmak između elektroda je 1 km. U arheologiji je
metoda nešto modificirana, a to se svodi
na jasno definirane male površine. Obično
su to površine 10x10 ili 20x20 m i može se
imati više takvih površina koje se
sukcesivno istražuju. Te se površine
dodatno dijele na niz paralelnih polja –
transekta. Oni su ujednačene širine od
1 m.
Mjerenje se vrši postavljanjem elektroda
na svaki dužni metar kroz koje se inducira
električni tok i na mjeraču otpora očitava
se stupanj otpora. Mjerenjem stupnja
napetosti između dviju elektroda utvrđuje
se veličina električnog otpora i dobivamo
pozitivne (veća provodljivost) ili negativne
podatke (manja provodljivost).
Otpor ovisi o tri faktora: sastav tla,
količina vlage i količina iona (negativno
nabijenih električnih čestica). Ako su dva
elementa jednaka na svim točkama, otpor
ovisi o trećem elementu (u teoriji).
Količina vlage je obrnuto proporcionalna
otporu – što je veća vlaga, manji je otpor, i
obrnuto. Na arheološkom lokalitetu
odjednom djeluju sva tri faktora.

Slika 17. Metoda specifičnog otpora tla

U teoriji, metoda podrazumijeva da različite vrste tla različito provode električni tok. Kompaktnija tla pružaju
više otpora od rastresitih tala. Površine s puno kamena teže provode tok pa je otpor veći. Količina iona ovisi o
količini organskih tvari – arheološke formacije imaju velike količine organskih tvari pa je njihova koncentracija
puno veća. U vlažnim klimama rastresitije vrste tla apsorbiraju više vlage i više je zadržavaju (za razliku od
gline). U suhim klimama duže zadržavaju vlagu kompaktnije vrste tla.
Registriraju se anomalije koje su posljedica postojanja ukopanih čvrstih, kamenih formacija.
Otpor je obrnuto proporcionalan količini vlage, a proporcionalan kamenom materijalu. Ukopani objekti imaju
veću provodljivost, a kameni objekti imaju veći otpor. Mjereći otpor i grafički nanoseći izolinije dobiju se
konture postojećih objekata. Povezivanjem dobivenih vrijednosti u horizontali dobivamo sliku lokaliteta. Jame će
uvijek davati manji otpor, a površine s kamenom ili drugom strukturom povećavaju stupanj otpornosti.
Količina iona je posljedica prisutnosti organskih tvari tj. uzrok njihove sedimentacije. Kulturni sloj je u velikoj
mjeri od organskih tvari, što znači da će provodljivost biti veća nego na onim mjestima gdje je slojeva malo ili ih
uopće nema.

22
Ova se metoda jednako primjenjuje kod ekstenzivnog i intenzivnog pregleda te kod istraživanja koja prethode
iskopavanju. Na njoj insistira Nova arheologija, a umjerena struja koristi metodu za orijentaciju ciljanog
istraživanja.
Ova je metoda vezana uz nizinske prostore. U Hrvatskoj metoda je upotrebljavana u kontinentalnoj Hrvatskoj,
dok u Dalmaciji nije dala zadovoljavajuće rezultate zbog velike količine kamena. Primjena ove metode zahtijeva
suradnju sa stručnjacima.

2.3.2. METODA MAGNETNOG MJERENJA

Magnetna se metoda temelji na postojanju termoremanentnom magnetizmu – svi objekti izrađeni od zemlje i
izloženi pečenju te hlađenju registriraju stanje Zemljina magnetskog polja u tom trenutku. Magnetsko polje
Zemlje se mijenja tijekom vremena (po inklinaciji i deklinaciji). Odstupanje je trajno (pozitivno i negativno).
Mjerenje magnetometrom (po nekim odnosima) registrira anomalije na mjestima koja su zadržala
termoremanentni magnetizam (peći, keramika, podnice, opeka...) u odnosu na površinu gdje nema takvih
anomalija. Čitajući ta odstupanja na lokalitetu dobivaju se podpovršinske strukture.
Metoda se provodi podjelom terena na mrežu te se mjere parametri svakog polja. Iste vrijednosti čine konture
nekog objekta.
Kod nas su se ovom metodom služili Slovenci.
Primjer primjene ove metode je rimski castrum kod kojeg je dobiven plan na temelju kojeg je moguće provoditi
ciljano istraživanje.

Slika 18. Geofizički pregled rimskog logora Longovicium, magnetski pregled i arheološko tumačenje

2.3.3. GEORADAR
Georadar je još jedna od geofizičkih metoda koje se uspješno primjenjuju i kod registracije i kod pripreme
iskopavanja.
U pravilnom ritmu teren se pregleda instrumentom koji ima antenu koja ide po tlu i kroz koju se induciraju
geomagnetski valovi, a ona istodobno prima njihov odraz. Na magnetskoj traci bilježi se brzina odraza. Različite
vrste tla daju različitu brzinu odraza. Dobivamo profile linije po kojoj je išao radar i taj magnetski zapis treba
pročitati i dodati određene dubine. Na temelju ovakvog profila treba interpretirati u arheološkom smislu u profil i

23
u obliku jedne arheološke osnove gdje će se iskazati priroda i karakteristike objekata koji su uvjetovali brzinu
odraza.

Slika 19. Radarski pregled, tlocrt, presjek i radarski profil

2.3.4. METODA GEOLOŠKOG BUŠENJA

11.1.2002.
Metoda geološkog bušenja koristi se u svoja dva osnovna aspekta. Jedan je vezan uz registriranje arheološkog
nalazišta u specifičnim uvjetima: kad postoji sumnja da na određenom prostoru postoje lokaliteti koje se ne
može rekognoscirati klasičnim načinima jer su lokaliteti preslojeni mlađim formacijama. Ova je mogućnost
često prisutna na riječnim terasama jer se tu arheološki slojevi uvijek nalaze pod recentnim naslagama.
Dakle do tih arheoloških formacija može se doći borovanjem ili geološkim bušenjem. Kod klasičnog bušenja
na vrhu je svrdlo, a u nastavku je šuplja cijev koja je znatno manja od one u geološkim istraživanjima.
Sama debljina bušilice ne smije imati veliki promjer zato što ne smijemo napraviti čitav niz oštećenja koja će
smetati u kasnijem istraživanju. Debljina ne smije biti ni pretanka jer je potreban cjelovit uzorak.
Na lokalitetu se postave fiksne točke u određenom rasponu. Raspon treba osigurati da lokalitet neće promaknuti,
ali ne smije biti pregust. Primjenom bušilice na tim točkama uzimaju se uzorci koji su u obliku cilindara. Na
svim točkama dobivaju se cilindrični uzorci svih formacija, i geoloških i arheoloških. Njihovom usporedbom

24
moguće je utvrditi kulturni, arheološki sloj koji će se isticati bojom, kvalitetom i konzistentnošću od drugih
geoloških formacija. Tu će se naći i ostaci pokretnog arheološkog materijala.
Jednostavnim očitavanjem na uzorku dobivamo poziciju sloja u stratigrafiji lokaliteta kojeg ispitujemo. Mjesto
kulturnog sloja određeno je u odnosu na dno i u odnosu na površinu čime se dobiva pozicija kulturnog sloja, a
dobit ćemo i debljinu tog kulturnog sloja u toj točci. Iz toga možemo ocijeniti isplati li se istraživati taj sloj tj.
isplati li se dizati sve recentne slojeve koji mogu biti vrlo debeli.
Tako se neće isplatiti ako je kulturni sloj debeo 10-20 cm.
Drugi se aspekt očituje na početku istraživanja lokaliteta za koji je već odlučeno da će se istraživati, međutim, na
temelju njegove topografije, koja je u biti ravna linija, nije moguće usmjeriti iskopavanje na dio s najboljom
stratigrafijom tj. na mjesto gdje se mogu očekivati optimalni rezultati. U takvom slučaju, na tom se lokalitetu
postavi osnovni koordinatni sustav. Na njemu se po pravilnom ritmu razvije odgovarajuća mreža na čijim će se
točkama uzimati uzorci pa se dobiju dva potpuna presjeka na čitavom prostoru lokaliteta.
Pomoću toga će se znati gdje je najbolje započeti istraživanje. Ovo posebno vrijedi za lokalitete naseobinskog
tipa, a ovu metodu naravno nećemo primijeniti na nekropoli.
Ovo je korisna metoda i daje solidne informacije prije svega o poziciji lokaliteta, posebno tamo gdje nema
površinskih nalaza. U cilindrima možemo očitati širinu i dubinu sloja te položaj zdravice. Tako dobivamo profil
nalazišta.

Slika 20. Metoda

geološkog bušenja

25
2.4. KEMIJSKE I OSTALE METODE
Ove četiri metode se najčešće primjenjuju u arheologiji, ali nemaju istraživački karakter kao npr. fotosonda.
Postoji još nekoliko metoda, ali one ne daju čvrste garancije pa se na njih ne možemo bezrezervno osloniti.

2.4.1. METODA DETEKCIJE METALA

Ova je metoda jedno vrijeme bila u modi, pogotovo kod istraživanja nekropola i ona tu daje najbolje rezultate,
neovisno o razdoblju. Međutim, ona ima i svoja ograničenja.
Na lokalitetu se razvije grublja mreža koja će osigurati ravnomjerni pregled. Tu se registriraju sve točke gdje
detektor daje određene signale. Na temelju tih točaka radi se iskopavanje, ali nikako ne samo na tim točkama.
Detektor pruža mogućnost otkrivanja metalnih predmeta, ali nam ne pokazuje njihov karakter i starost pa ne
znamo je li taj metalni predmet pojasna kopća ili konzerva Gavrilović jetrene paštete. Isto tako ova će metoda
isključiti sve grobove bez metalnih priloga, ona ne daje nikakve informacije o položaju, dimenzijama,
orijentaciji grobne jame...
Nama je cilj iskopati nekropolu u cjelini, a uvijek može promaknuti poneki grob koji je dislociran i to nije velik
problem, ali ako bi se oslonili samo na ovu metodu propustili bi velik broj grobova. Također njena upotreba je
moguća samo za lokalitete od brončanog doba nadalje.

2.4.2. METODA ANALIZE FOSFATA

Ova se metoda još naziva i metodom analize pH faktora odnosno metodom utvrđivanja količine fosfora. Ovo je
kemijska metoda i koristi se naročito na mjestima gdje je tlo vrlo kiselo pa brzo dolazi do raspadanja kostiju te je
teško registrirati postojanje grobova odnosno kostiju. Proces topljenja kostiju ostavlja posljedicu koja se utvrđuje
uzimanjem uzoraka i analizom količine fosfata u njima jer taj proces dovodi do drastičnog povećanja količine
fosfora u odnosu na prosjek.
Postoje lokaliteti trenutačnog karaktera (kod nas ih nema) npr. kad čovjek nakon lova odbaci kosti nakon lova pa
se na tom mjestu poveća količina fosfata u tlu. Poznato je mjesto Star-Kar. Ovakva su mjesta većinom
mezolitskog karaktera.

2.4.3. METODA POVRŠINSKOG PREGLEDA TLA

Ovo zapravo i nije znanstvena metoda, po teoretičarima ovo ispitivanje podrazumijeva samo skidanje tankog
površinskog sloja, ali to je ono što uvijek i onako uradimo na nekom lokalitetu (tzv. čeprkanje).

Metode koje se rijetko upotrebljavaju i teško je da ćemo se s njima susresti

One se primjenjuju na onim tipovima lokaliteta na kojima je moguće doći do rezultata primjenom tih metoda.
Vezane su za istraživanje određenih tipova grobova - grobova s komorom. Takve su metode metoda fotosondi i
ehoradar. Ehoradar registrira razlike u punim i praznim prostorima tj. utvrđuju postojanje šupljina – grobnih
komora npr. u etruščanskim grobnicama. Kod fotosonde malim se mikrosondama ulazi u unutrašnjost npr.
grobnice te se mikrokamerom snima unutrašnjost i prije samog iskapanja.

26
2.5. GEODETSKI SNIMAK I SITUACIJSKI PLAN
2.5.1. GEODETSKI SNIMAK
Geodetsko snimanje se radi prije početka iskopavanja i spada u njegovu pripremu te je neizostavan dio
arheološke dokumentacije. Geodetsko se snimanje poduzima iz više razloga:
Topografija arheološkog lokaliteta je fizički odraz svih procesa koji se odvijaju na nekom lokalitetu za vrijeme
njegova trajanja. Ona je uvijek posljedica artificijelnih ljudskih djelatnosti u vremenu i prostoru iz čega proizlazi
razlikovanje na prostornom i vremenskom nivou. Djelatnosti su posve različite, a kako se one razlikuju po
karakteru razlikuju se i njihove posljedice. Te se aktivnosti mijenjaju tijekom vremena, a to se manifestira na
topografiji. Npr. neolitska naselja na prostoru Dalmacije razlikuju se prvenstveno po: intenzitetu, opsegu i
karakteru, a to se sve može očitati sa geodetskog snimka reljefa i on kao takav ima vrijednost dokumentacije.

Slika 21. Primjer geodetskog snimka

Na ovom primjeru geodetskog snimka može se pročitati da na rubu jednog platoa postoji uzvišenje promjera
~150 m (200 m). Na temelju površinskih nalaza i geodetskog snimka ne možemo steći informaciju o debljini
kulturnog sloja: je li prostor bio ravan pa je nastalo uzvišenje ili je od početka postojalo uzvišenje pa postoji
ujednačen kulturni sloj.
Topografija će se nakon iskopavanja totalno promijeniti, a geodetski snimak je jedini način da se lokalitet
potpuno sačuva jer on dokumentira arheološki lokalitet na način da se može steći dvodimenzionalna, ali i
trodimenzionalna projekcija lokaliteta.
Druga važna stvar kod geodetskog snimka je ekvidistanca – jednakomjerni razmak između izohipsa.
Ekvidistanca se kreće od 0,5 do 1 m na arheološkim lokalitetima i zapravo predstavlja na kojoj udaljenosti
dolazi do promjene visine. Na temelju snimka može se predočiti izgled terena. Moguće je povući čitav niz
presjeka lokaliteta.
Puni smisao izrade ovih snimaka krije se u sljedećoj činjenici: Iskopavanje je istraživanje procesa koji su doveli
do topografije i to ireverzibilno, ali mi analiziramo u odnosu na realni, stvarni početak, osnovno polazište. To što
istražujemo rezultira stratigrafijom koja se ne može analizirati obrnutim redom, već ima stvarne početke pa
moramo imati polazište u odnosu na naše polazište jer ne znamo prvotnu topografiju. Istražujući stratigrafske
jedinice istražujemo procese, djelatnosti i aktivnosti koje su dovele do njih. Stratigrafske jedinice analiziramo od
početka do kraja, a prvotna površina je zadnje do čega dolazimo pa moramo praviti usporedbe na temelju
geodetskog snimka i kasnijeg snimka istraživane površine. Dakle postoji prvotna i aktualna topografija.

27
Analiza počinje od prvotne topografije koju moramo s nečim uspoređivati, a to možemo samo s aktualnom
topografijom.
Dakle, geodetski snimak nam je s jedne strane potreban za dokumentaciju, a s druge on je naše polazište za
daljnju analizu (stratigrafiju). On dakle ima tri zadaće:
 prikaz topografije (reljefa)
 omogućavanje spoznaje promjena na nalazištu
 omogućava nam analizu stratigrafije.
Geodetski snimci arheoloških lokaliteta uglavnom se rade u mjerilu 1:100,a ekvidistanca se kreće 0,5-1 m i to je
dovoljno za prikaz svih finih pojedinosti na jednom lokalitetu.

Slika 22. Primjer geodetskog snimka ili plana

2.5.2. SITUACIJSKI PLAN

Na geodetski snimak aplicira se kvadratna mreža kako bi se dobio situacijski plan. Situacijski plan je
trodimenzionalna slika s izohipsama i kvadratnom mrežom. On je u pravilu neizostavan dio dokumentacije.
Mreža se postavlja prvo na terenu. Situacijski plan služi za:
 praćenje i određivanje strategije i plana iskopavanja, planiranje daljnjeg iskapanja
 praćenje samog iskopavanja, odnosno bilježenje razvoja iskapanja (razlika u šrafuri pokazuje različite
površine istraživane u različitim kampanjama)
 analizu rezultata iskapanja, međusobno uspoređivanje kvadrata kod različitih kampanja, povezivanje
tehničke dokumentacije različitih kampanja u jednu istraživačku cjelinu
 lakše snalaženje stručne i javne publike u danom materijalu.
Dakle, tu se unose podaci do kojih se dolazi iskopavanjem. Plan služi i za planiranje daljnjih iskopavanja ovisno
o prethodno istraženim sektorima. Daje se jasna slika o dinamici, toku i rezultatima, te o prostornom rasporedu
pojedinih objekata i eventualne razlike u stratigrafiji na pojedinim dijelovima lokaliteta.

28
2.6. MREŽA
18.1.2002.

Razlozi postavljanja mreže kako bi:

1. iskapanje bilo planski organizirano i sistematično (da bi se moglo znati gdje ste, jasno određene površine)
2. se uočile prostorne pozicije (položaji) i međusobni odnosi svih objekata
3. da bi se mogla raditi (tehnička) dokumentacija
4. da bi se iskopavanje moglo razvijati u vertikalnom i horizontalnom smjeru tj. da bi se mogle pratiti promjene
u horizontalnom i vertikalnom smjeru (distribucija nalaza na lokalitetu, stratigrafija; dakle prostorne i
stratigrafske pozicije)
5. da bi se moglo planirati daljnje istraživanje

Mreža treba biti postavljena na određeni način kako bi odgovorila svim zahtjevima zbog kojih se i postavlja.
1. Prvi zahtjev koji se postavlja pred mrežu je JEDINSTVENOST MREŽE tj. mreža mora biti razvijena za
lokalitet u cjelini odnosnu čitavu površinu istraživanog dijela, neovisno o dinamici i redu istraživanja. No mreža
ne mora biti fizički postavljena na čitavoj površini, ako pojedini dijelovi nisu dio istraživanja. Mreža se fizički
postavlja samo na dijelu lokaliteta koji je predmet trenutnog istraživanja.

2. Drugi zahtjev kod postavljanja mreže je TRAJNOST MREŽE tj. mreža mora biti tako postavljena da traje
od početka do kraja istraživanja (pa makar ono trajalo 20 godina), ali to zapravo podrazumijeva njenu
obnovljivost uvijek na istim mjestima. Dakle, to ne treba biti fizička trajnost.
Trajnost tj. obnovljivost mreže podrazumijeva fiksiranje određenog broja točaka koje će omogućiti da se mreža
može obnavljati u sljedećim kampanjama na način da svaki element tj. točka mreže uvijek bude postavljenja u
istu poziciju.

3. Sljedeći zahtjev je TOČNOST i PRECIZNOST tj. svi elementi mreže moraju biti potpuno podudarni
odnosno u okviru minimuma tolerantnog. Iz toga proizlazi da se mreža mora postavljati optičkim (geodetskim)
instrumentima (nivelir, teodolit14).

4. ORIJENTACIJA – mreža uvijek mora biti orijentirana prema stranama svijeta zbog toga što su sve
arheološke formacije orijentirane prema stranama svijeta (crkve, grobovi, stambeni objekti…).
Manje važan razlog je ????.
Treći razlog je to što nam ovakva orijentacija omogućava da u toku vođenja dnevnika lako i precizno
određujemo pozicije arheoloških formacija i nalaza. Ako mreža ne bi bila orijentirana po stranama svijeta, u
dokumentaciji bi se morali služiti sporednim stranama svijeta.

5. OZNAČAVANJE MREŽE – svi dijelovi mreže moraju biti numerirani i tu nema univerzalnog pravila. Svaki
kvadrat mora imati svoju oznaku. Oznake mogu biti numeričke (rimske, arapske), alfanumeričke… ali u principu
je najjednostavniji način obilježavanja mreže rimskim brojevima zato što pri obilježavanju i svaki vrh kvadrata
(sjecište) mora biti označen, a njih je više nego samih kvadrata. Obilježavanje se vrši zbog:
 razvijanja istraživanja (gdje se nalazimo)
 vođenja dnevnika
 jer se radi u segmentima koji se kasnije spajaju.
Vrhovi (sjecišta mreže) se obilježavaju zbog onoga što nazivamo KOTIRANJE. U toku iskopavanja čitava
površina istraživanja se neprekidno mora nivelirski očitavati u svim ovim točkama, nakon svakog sloja, nakon
svakog otkopa. To se vrši i na nekim drugim točkama, ovisno o stratigrafskim odnosima i formacijama koje se
pojavljuju prilikom iskopavanja.

14
Teodolit je vrlo precizan i stoga važan za tehničku dokumentaciju (iako se na većini lokaliteta radi s nivelirom koji je
manje precizan i uzrokuje blage devijacije kod usporedbe pojedinih lokaliteta).
29
Da bi se čitanja mogla komparirati točke
moraju biti označene. Označavanje se vrši
in continuo tako da idemo vodoravnim ili
horizontalnim linijama, ali se može i
drugačije vršiti. Pojedine sektore možemo
označiti slovima, pa unutar njih vršiti
daljnje označavanje.

Slika 23. Označavanje mreže

Ovo je pet osnovnih zahtjeva koji se

postavljaju pri postavljanju mreže kako bi
mreža odgovorila potrebama zbog kojih je
i postavljenja. Mreža se postavlja bez
obzira kojim će se metodama kopati, hoće
li cijeli lokalitet biti istražen i kojim će
redom biti istražen.

2.6.1. POSTAVLJANJE MREŽE

Postavljanje mreže je prilično rutiniran
posao koji traži nešto geodetskog znanja.
Treba nam pet fiksnih točaka fizički
postavljenih kako bi nam jamčile trajnost
mreže, kako bi svaka točka došla na svoje
mjesto od početka do kraja iskopavanja.
Osnovno pravilo je da se mreža postavlja
prema koordinatnom sustavu pa treba na
dijelu lokaliteta, za koji smo sigurni da
neće biti dio iskopavanja ili će to biti tek
na kraju, postaviti fiksnu točku – STAJNA
TOČKA.15 To je mali kameni ili betonski
blok koji se fiksira (ubetonira), a na njemu
postoji fiksirana jedna oznaka u obliku
križa ili slova X.

Slika 24. Stajna točka

Iznad bloka se postavi teodolit (bolji od nivelira), a zatim se optički visak

postavi točno iznad središta oznake. Ukoliko instrument nema optički visak, koristi se klasični visak čiji vrh visi
sa stativa. Taj visak mora stajati točno iznad središta oznake, a vrh viska ne smije dodirivati točku. Zatim se
odredi njegova pozicija prema stranama svijeta (pomoću kompasa na instrumentu) jer točke moraju biti
orijentirane prema stranama svijeta kao i mreža..

15
Reper nema veze sa stajnom točkom. Za nas ima vrijednost apsolutne, ali i korektivne točke. Za nas je to idealna ravnina
koja za nas ima vrijednost nule, i u odnosu na tu nulu mi čitamo vrijednost naših otkopa. Na stajnu točku stavlja se
instrument, a na reper letva.
30
 Slika 25. Postavljanje mreže

Nakon toga, u objektivu, u jednom posebnom

dijelu očitaju se stupnjevi u toj poziciji
instrumenta, a zatim se kroz objektiv (dvije
tanke niti koje se zovu končanice) na jednom
od krajeva lokaliteta fiksira prva od stalnih
točaka. Za fiksiranje je najpraktičnija metalna
cijev sa drvenom jezgrom. Ta se cijev
učvršćuje, i to trajno, na jednom od krajeva
lokaliteta tako da se njena pozicija kontrolira u
objektivu na način da je končanica nekako
siječe po sredini. Ta se cijev zabetonira,
učvrsti. Ona je postavljena približno potpuno
precizno kada točno na mjestu gdje pada
končanica, u drvenu jezgru, zabijmo čavlić na
način da končanica pada točno na njegovo
središte. Ako postoje devijacije, makar i male,
one u odnosu na udaljenost dovode do
progresivne devijacije. Ovo je prva točka
(točka A na slici).
Za razliku od nivelira (mogućnost okretanja
samo oko vertikalne osi), teodolit se može
okretati i zajedno sa kućištem i samostalno za
180, a to je važno jer tako dobivate apsolutno
točno postavljenu nasuprotnu točku na drugom
kraju lokaliteta gdje se na isti način postavlja
druga točka (točka B).
Obje točke treba točno i precizno fiksirati na
situacijskom planu, a zatim točno u metrima i
centimetrima odrediti njene pozicije. To je prva os koordinatnog sustava. Druga os se dobiva na drugi način.
Kad se pročitaju stupnjevi pozicije objekta i končanice, objektiv se u odnosu na prvu poziciju okreće za 90  i to
mora biti točno u sekundu. Tada se postavlja treća točka na jednom od krajeva lokaliteta na isti način kao i
dotadašnje, a zatim se postavlja i četvrta, njoj nasuprotna točka (točke C i D).
Sada osi treba podijeliti na kvadrate. U praksi su najprihvatljiviji kvadrati 4x4 ili 5x5 m. Manji moraju biti na
paleolitskim lokalitetima jer je tu važna prostorna distribucija artefakata. Obično 1x1 m, a ponekad čak
0,5x0,5 m. Svaki taj kvadrat je posebna istraživačka jedinica. Na velikim lokalitetima mreža mora biti i veća npr.
na Asseriji zbog velikog broja formacija. Osi se moraju podijeliti po pravilnom ritmu, a to je moguće raditi samo
na jedan način. Objektiv okrenemo na prvu točku tako da končanica pada na sredinu čavlića. Iz stajne točke
razvuče se mjerna traka, a njen pravac se kontrolira u odnosu na prvu točku, a zatim se svako 5 m postavlja
metalni marker tako da končanica bude na središtu markera. Procedura se ponavlja za nasuprotnu točku. Sada se
objektiv okrene na treću točku, pa na četvrtu te se time dobila osnovna podjela.
Sada se teodolit premješta u prvu sljedeću točku, svejedno na kojoj osi, tako da kočić izvadite i na njegovo
mjesto stavite čavlić i instrument točno centrirate iznad glave čavlića. Objektiv namjestite na jednu od točaka na
toj osi, a zatim na suprotnu stranu mora se vidjeti drugu nasuprotnu točku. Pročitaju se stupnjevi, objektiv se
okrene za 90 pa se postavlja novi pravac mreže koji dalje dijelimo. Teodolit ide na sljedeću točku. Pa na drugu
stranu osi.
Tijekom istraživanja mrežu treba kontrolirati teodolitom, te je popraviti ako je došlo do devijacija…
Stajna točka se premjesti ako se ukaže potreba. Bilo gdje po koordinatnom sustavu.
Treba postaviti pomoćne točke, ako se zbog konfiguracije ukaže potreba za njima. Pet točaka je minimalno, ali
ih može postojati i više. Na kraju kampanje, čavlići se zaštite konzervom te se zatrpaju.

31
Postoji i drugi način postavljanja mreže, bez instrumenata (probna sonda unutar pravilnog geometrijskog lika, a
vrlo točna i precizna). To je METODA ZLATNOG TROKUTA ili METODA LUČNOG PRESJEKA. Ona
traži mjernu traku i markere. Precizna je pod uvjetom da se primjenjuje zlatni trokut – jedini trokut koji i kod
kateta i kod hipotenuze daje okrugle brojeve (3x4x5). Prve dvije točke moraju biti fiksne. Nula sa mjerne trake
na jedan kočić, a zatim se razvuče 3 ili 4 m i fiksiraš na 4 m novu točku. Iduća točka u tom pravokutnom trokutu
treba biti na 3 m, a od prve na 5 m. Držeći 0 na nultoj točki ona se okrene u pravcu katete, a zatim se 12 m
(3+4+5) drži na prvoj točki. Gdje je 7 m nije bitno. Kad je kočić na 7 m, zategnete ga. Čitav postupak se
ponavlja na drugu stranu, pa se dobije pravokutnik 3x4 m. Vrlo je jednostavno od mreže pravokutnika 3x4 m
dobiti kvadrate bilo koje veličine.

Slika 26. Metoda zlatnog trokuta

32
3. NALAZIŠTE, CILJ ISTRAŽIVANJA I VRSTE ISKAPANJA
25.1.2002.

1. Što je predmet arheološkog iskopavanja?

 arheološki lokalitet
2. što je arheološko nalazište?
 mjesto koje je posljedica ljudske aktivnosti
3.
 postojanje onih naslaga kao što je kulturni sloj
4. Što je kulturni sloj?
 umjetna naslaga (formacija) nastala kao posljedica intenzivne graditeljske aktivnosti i drugih djelatnosti zbog
čega sadrži niz arheoloških nalaza različite funkcije. On je sačinjen od niza elemenata obuhvaćenih pojmom
stratigrafske jedinice (zidovi, ukopani objekti, nasipi). Debljina stratigrafske jedinice razmjerna je trajanju
aktivnosti na nalazištu.
5. Što je stvarni predmet i cilj istraživanja?
 spoznaja aktivnosti koje su se odvijale na nekom mjestu, način te njihov proces i rezultat te instrumenti
kojima su se te aktivnosti provodile. Cilj iskopavanja se prilagođava samom karakteru nalazišta (naselje,
nekropola i sl.) i po tome biramo metode.
6. Razlozi vođenja iskapanja su različiti i s obzirom na njih iskopavanja dijelimo na:

33
 probna (ili pokusna)  zaštitna
 sustavna (temeljna iskapanja)  revizijska ili kontrolna

3.1. VRSTE ISTRAŽIVANJA

3.1.1. PROBNA ISTRAŽIVANJA
Probno iskopavanje se obično izjednačava sa sondažnim iskapanjem, ali ono nije isto što i sonda jer je sonda
metoda iskapanja, a ne iskapanje. Probna iskapanja su iskapanja manjeg opsega radi stjecanja elementarnih
informacija. Probnim se iskapanjem stječu osnovne informacije o karakteru, vrsti, stratigrafiji… lokaliteta.
Ono je uvod i iza njega ne treba slijediti sustavno, ali sustavnom iskopavanju uvijek treba prethoditi probno.
Probno iskopavanje je osnovno polazište u odluci hoće li se lokalitet istraživati sustavno. Probna iskopavanja
se mogu poduzimati u toku revizije, pojedinačno, a može se poduzeti i serija probnih iskapanja na većem
broju lokaliteta (lokaliteti jednog doba, jedne kulture  za istraživanje geneze i razvoja jedne kulture kako bi
se na temelju probnih iskapanja moglo ići dalje na uže sustavno istraživanje te kulture).
Probna se iskapanja provode po istim principima kao i sustavna:
 uz uvažavanje stratigrafskog pristupa
 uz vođenje potpune dokumentacije.
Ona se moraju pridržavati nekih standarda tj. konvencija, koji su posljedica praktičnih iskustava:

 Gdje postaviti sondu?

Tamo gdje će se dobiti najpotpuniji presjek lokaliteta, obično na sredinu. Ako je lokalitet razrušen i ne
možemo procijeniti gdje je najbolja stratigrafija tada presjek radimo na sredini. Katkada to neće biti moguće
jer je sredina uništena npr. erozijom. Kada je tako npr. uništena sredina gradine presjek radimo tamo gdje je
erozija najmanja, neposredno uz objekte, obično bedeme ili bilo kojim drugim objektima ili prirodnim
formacijama (uleknuća).

 Drugo pitanje je veličina sonde.

Zabranjene su male sonde od 2, 3, 4 m2 jer je to tehnički zahtjevno, pogotovo na lokalitetima sa debelim
kulturnim slojem. Drugi razlog je što u prostorno tako malim slojevima nećemo sasvim sigurno uočiti sve
pojave u stratigrafiji, koje su nam važne.
Sonde, također, ne smiju biti prevelike jer to prelazi u blok i drugu vrstu istraživanja. Empirijski je utvrđeno
da je primjerena veličina od 15-20 m2.

34
 Treće pitanje je koliko sondi.
Na lokalitetu gdje sloj nije naročito debeo i koji nije prevelike površine… dovoljna je jedna sonda (pogotovo
na lokalitetu koji pripada jednom vremenskom razdoblju).
Informacije koje smo dobili na jednom dijelu lokaliteta nisu jednake informacijama na drugim dijelovima
lokaliteta jer ni stratigrafija nije jednaka. Na lokalitetu s velikom površinom i složenom stratigrafijom jedna
sonda nije dovoljna.

3.1.2. SUSTAVNA ISTRAŽIVANJA

Sustavna iskopavanja su najopsežnija, najkompleksnija i najzahtjevnija istraživanja čiji je cilj istražiti lokalitet
u “cijelosti”. Neke lokalitete nije moguće istražiti “u cijelosti” ili je moguće nakon niza godina. U cijelosti
znači na dovoljno velikoj površini koja će biti dovoljno reprezentativni uzorak kako bi se došlo do zaključaka/
rezultata koji vrijede za cijeli lokalitet.
Sustavna iskapanja se poduzimaju planski, usmjeravaju se planski i vode se planski. Istražuju se ili mali
dijelovi s većom dubinom ili široka područja s malom dubinom.
Kod istraživanja aglomeracije, u užem smislu cilj je dobiti raspored komunikacijskih objekata, raster grada,
način i vrstu arhitekture, njihov interijer, vrste djelatnosti s obzirom na njihovu distribuciju, pitanja vezana uz
kulturu, socijalno uređenje i gospodarstvo. Zbog toga se provode sustavna istraživanja, jer trebaju odgovoriti
na sva ova pitanja i stoga su ona najzahtjevnija, najkompleksnija, najkompliciranija i najdugotrajnija te se zato
odvijaju sukcesivno u kampanjama. Vode se raznim metodama, moraju biti multidisciplinarna i moraju imati
odgovarajuću dokumentaciju. Na kraju se sve to mora povezati u cjelinu.
Primjer je Asseria, naseobinski tip nalazišta, gdje se istraživanje vodi kroz dvije, tri generacije istraživača jer
su to velike površine, dakle debeli kulturni slojevi.

 Kada se provode sustavna iskapanja?

 na onim lokalitetima koji to zahtijevaju svojim arheološkim materijalom, to su u prvom redu ona s
višeslojnom stratigrafijom, vezana uz kronološke i kulturne odnose zastupljenih kultura
 kada postoji mogućnost rješavanja geneze unutar jednog razdoblja ili kulture
 kada se može dobiti model jednog nalazišta, kulture (model naseobinskog tipa, model fortifikacije)
 kada je lokalitet po svom karakteru takvog tipa da predstavlja zaseban fenomen (prostorno, kronološki ili
kulturološki)

3.1.3. ZAŠTITNA ISTRAŽIVANJA

Zaštitna istraživanja se provode u svim slučajevima kada je lokalitet već oštećen ili mu prijeti uništenje,
djelomično ili potpuno, artificijelno ili prirodno. Na lokalitetima koji su poznati, obično se odnosi na stare
urbane jezgre koje su podignute na starijim formacijama povijesne jezgre, kod svake izgradnje na tom
prostoru nesumnjivo treba provesti ovakvo istraživanje  urbana istraživanja (urbana arheologija).
Razlika u odnosu na zaštitna istraživanja na nepoznatim lokalitetima koji su otkriveni u toku rada jest
činjenica da je vjerojatno na tim lokalitetima dio uništen pa takva istraživanja prelaze u spasilačka
istraživanja kojima je cilj istražiti preostali dio lokaliteta i spasiti ono što se može spasiti.
Treća kategorija zaštitnih istraživanja su preventivna zaštitna iskopavanja. Ona se poduzimaju kada se zna
da će lokalitet ili njegov dio biti uništen i zna se kada će biti uništen. Ona su planska i provode se na poznatim
lokalitetima ili na lokalitetima otkrivenim neposredno prije, a provode se samo na dijelu koji će biti
devastiran.
Nema razlike između zaštitnih i sustavnih iskopavanja, osim dvije: zaštitna imaju problem vremenskog
ograničenja što obično dovodi do niza propusta (zamor ekipe, sve preko mjesec dana je izuzetno zamorno).
Drugo je prostorno ograničenje jer se provode samo na onom prostoru predviđenom za gradnju i rezultat
takvih istraživanja je time uskraćen za određenu vrijednost. Kod urbanih središta stoga nije moguće sve
povezati u jednu cjelinu.

35
3.1.4. REVIZIJSKA ISTRAŽIVANJA
Revizijska istraživanja se poduzimaju na već istraživanim lokalitetima zbog ispravljanja nedostataka koji se u
toku znanstvene obrade pojave tj. kada se otvore različita pitanja odnosno kad se u već provedenom
istraživanju pokažu nedostaci:
 nesustavno i nekvalitetno vođeno iskopavanje
 nepostojeća, nevođena ili izgubljena dokumentacija
 pomiješani i neupotrebljivi arheološki ostaci.
Revizijska istraživanja se provode i kada je lokalitet toliko značajan svojim potencijalima da u skladu s novim
spoznajama daje mogućnost suptilnije interpretacije.
Jedan dio može se voditi na dijelu koji je već prekopan, a na lokalitetima s finom stratigrafijom nije moguće
kopati na već iskopanim površinama već samo tamo gdje je stratigrafija intaktna. Takve su površine dosta
ograničene pa su revizijska iskapanja u prostornom smislu također ograničena, a nužno je revizijska
iskapanja voditi na većoj površini. Revizijska se iskapanja mogu voditi i na iskopanim površinama, ali samo u
slučaju kada su potaknuta nedovoljnim podacima o objektima tj. kada treba dobiti tehničku dokumentaciju, a
ne stratigrafiju.
Svako iskapanje mora biti prilagođeno:
 karakteru lokaliteta
 cilju samog istraživanja.
Ova se dva uporišta prožimaju. Iskapanje mora biti prilagođeno karakteru lokaliteta zbog toga jer svi lokaliteti
nisu isti. Razlikuju se po tipu, vrsti i sl. Npr. iskapanje naseobinskog lokaliteta ne može biti isto kao iskapanje
nekropole, ili npr. utvrde naspram nalazišta sakralnog karaktera, pa čak i unutar samih nekropola postoje
razlike. Isto tako ciljevi istraživanja nalazišta naseobinskog tipa nisu isti kao i ciljevi istraživanja nekropola.

Ciljevi istraživanja nekropole

1. način pokapanja
2. kultovi (rituali)
3. socijalni aspekti (demografska slika)
4. antropološki aspekti
5. paleopatologija, etnopaleologija, kronološka i kulturna pripadnost…

Ciljevi istraživanja utvrde

1. strateška narav
2. društveni odnosi
3. način gradnje
4. veličina
5. funkcija i trajanje
6. kronologija, datacija
7. vezanost uz zajednicu

Ciljevi istraživanja naselja

1. topografija
2. veličina zajednice
3. organizacija, gradnja objekata, urbanizacija, raster, komunalije…
4. društveno uređenje
5. prehrana, ekonomija (djelatnosti), kulturna pripadnost, kult, odnos s drugim zajednicama
6. kronologija, datacija

Sve ovo određuje i naše pristupe istraživanju, a imamo dva aspekta ili pristupa:
1. kao način prolaženja kroz arheološke slojeve, a može biti usmjeren:
a. kroz okomite strukture
b. kroz horizontalne strukture,
a to podrazumijeva način iskopavanja u kojem je primarni cilj stratigrafija.
2. drugi pristup ukazuje na cjelovitost nalazišta. Ovdje se stratigrafija iskazuje kao sekundarni cilj.

36
Suvremena arheologija uključuje čitav niz multidisciplinarnih disciplina. Oni promatraju nalazište u
njegovom ambijentalnom okolišu. Svako nalazište se promatra u odnosu na vegetacijske, geološke, klimatske,
hidrološke, morfološke odlike s obzirom na njegove ekonomske potencijale. To uključuje ne samo arheološko
istraživanje već i niz multidisciplinarnih disciplina da se stvori realna slika vremena kojem pripada lokalitet.

3.2. REPER I KOTIRANJE

8.3.2002.

Unutar dokumentacije iskapanja postoji 16 nivelirski dnevnik tj. sve kote koje se u toku iskopavanja uzimaju i
bilježe. On nam sam za sebe ne znači ništa. On uključuje primijenjenu geodeziju u arheologiji.
Pri kotiranju koristimo teodolit ili nivelir (obično se on koristi) i geodetsku letvu. Nivelir je geodetski optički
instrument koji služi za mjerenje visinskih razlika između pojedinih točaka na određenom pravcu. To su tzv.
relativne visine  razlike između dviju točaka. Apsolutne visine su visine pojedinih točaka u odnosu na
morsku površinu. Na određenom pravcu je cilj izmjeriti visinske odnose različitih točaka.
Vrhunjenje je dovođenje svih libela u idealnu razinu. Nivelir ima limb (teodolit ima dva) – kružna ploča s
podjelom na 360, minuta i sekundi. Ne vidi se.
Nivelir se postavi na neku točku. Letva se po ritmu (proizvoljnom) postavlja na određene točke. Visine se
očitavaju, oduzmu i dobije se razlika između dvije točke u odnosu na idealnu razinu.
Na ovaj način, pomoću tzv. geodetskog vlaka (pravac u daljinu), … ukupna razlika između dvije krajnje točke
na jednom pravcu jednaka je zbroju svih pojedinačnih rezultata.
Za apsolutne visine potreban nam je čitav niz trigonometrijskih točaka, zabetoniran kvadrat s trokutićem i
točnom nadmorskom visinom. Kad se želi izmjeriti vrijednost apsolutne točke služimo se reperima  to su
točke čiji je odnos prema morskoj razini točno određen.

REPER nema veze sa stajnom točkom. Za nas ima vrijednost apsolutne, ali i korektivne točke. Za nas je to
idealna ravnina koja za nas ima vrijednost nule, i u odnosu na tu nulu mi čitamo vrijednost naših otkopa. Na
stajnu točku stavlja se instrument, a na reper letva.

Računanje apsolutnih vrijednosti preko repera

Postavi se nivelir (1), letva se stavi na reper (2) te se pročita vrijednost (3). Letva se premjesti na novu točku
(4) te se očita nova vrijednost (5). Vrijednost točke jednaka je zbroju visine repera i razlike između nove točke
i visine repera.

Primjer 1:
Visina repera  140 (R (A))
Očitana vrijednost na reperu (3)  150 (letva je na reperu, preko nivelira se vidi ta vrijednost) (R (čitanje))
Nova točka (5)  120 (sada je vrijednost manja, što znači da je letva na višoj visini jer je i ta točka više pa će
se na kraju apsolutna visina dobiti zbrajanjem tj. dodavanjem razlike na visinu repera) (T)
Razlika  150 – 120 = 30
Apsolutna visina točke  140 + 30 = 170

Primjer 2:
Visina repera  140
Očitana vrijednost na reperu (3)  150 (letva je na reperu preko, nivelira se vidi ta vrijednost)
Nova točka (5)  170 (sada je vrijednost veća, što znači da je letva na manjoj visini, a time i točka na kojoj se
letva nalazi pa će se na kraju apsolutna visina dobiti oduzimanjem razlike od visine repera)
Razlika  170 – 150 = 20
Apsolutna visina točke  140 – 20 = 120

16
Bar bi trebao postojati.

37
3.2.1. KOTIRANJE
Ovo arheolozima nije potrebno. Ovo je samo metoda, ali postoji arheološka interpretacija svega ovoga. U
geodeziji je cilj odrediti visinske odnose točaka na površini. Arheologe, sa druge strane zanima struktura i
međusobni odnosi pojedinih stratigrafskih jedinica i njihova pozicija u stratigrafiji nalazišta u cjelini. Obično
se kaže “uzimanje dubina” no nama nisu važne proste dubine, već fiksiranje točaka koje pripadaju različitim
stratigrafskim jedinicama.

Situacija na terenu
Imamo otvorenu površinu (blok, sonda, nije važno). Princip je sljedeći:
1. stavi se letva
2. pročitaju se površinske točke sviju kutova
3. digne se sloj
4. ponovno se pročitaju točke… i tako sve do kraja istraživanja.
U žargonu se ovo naziva “uzimanjem dubina”. Ako je “dubina” tj. udaljenost od površine 0,15 cm, te je nakon
skidanja otkopnog sloja “dubina” 0,40 cm, debljina otkopa iznosi 0,40 – 0,15 = 0,25 cm.
Mjerenje se ne vrši samo na kutovima, već i na sredini i također ako nam treba još koja točka. Ovo je
interpretatio vulgaris geodezije.
Interpretatio vulgaris arheologije izgleda ovako: ako imamo reper, postavimo letvu na reper, a zatim nad
otkope i očitamo razliku. Npr. 100  150  –50 cm
Ovo povjesničari umjetnosti ne znaju, jer nama nije cilj prosto uzimanje niveleta, vrijednosti već je cilj
uzimanje vrijednosti pojedinih stratigrafskih jedinica.
Zašto je ovo interpretatio vulgaris arheologije? Ovo se često koristi kod iskopavanja u urbanim cjelinama (npr.
u Zadru, u urbanim sredinama ima mnogo ravnih horizontala), gdje je more blizu (da ne prodre more). Ovo je
način da se bavimo stratigrafijom nestratigrafski. Npr. ako je otvoreno na više mjesta, da vidimo pripadaju li
sve podnice istom vremenu, fazi…

Složeniji lokaliteti
Lokalitet koji se kopa širokim otkopom: 700, 800, 1 000 m2  postoji čitav niz točaka, ali ne samo na
rubovima profila  to su točke na sjecištima mreže. Kako je površina prekopana, na tim točkama ne možemo
staviti letvu na površinu, a zatim na dno i vidjeti razliku. Zato ovo moramo drugačije raditi.
Sva kotiranja moraju se raditi u svim sjecištima mreže, od početka do kraja iskopavanja (i uz te točke i na
ostalim točkama prema zahtjevima različitih stratigrafskih okolnosti). Sve se te vrijednosti zapisuju u
nivelirski dnevnik. Svaka točka (sjecište) na situacijskom planu mora biti obilježena, imati svoju oznaku kako
bi bilo moguće usporediti podatke različitih kampanja, a za to nam ne treba reper, ali ne geodetski (koji treba
za računanje apsolutnih visina što nama nije važno).
Na početku svakog iskapanja kod postavljanja mreže tj. izrade geodetskog plana, na dijelu lokaliteta koji
nećete kopati treba napraviti vlastiti reper. Trebamo zabetonirati blok koji može, ali i ne mora imati
apsolutnu vrijednost. Njegova nam je uloga poništiti anomalije do kojih dolazi u toku kotiranja. Svaki put
čitate kotu. Primjer čitanja kote:
OS 3 (otkopni sloj)
Rp = 3
T1 = 320
T2 = 316
U svakom otkopnom sloju čita se ponovno, prvo reper, a tek zatim točke.
Reper se može premjestiti kad se ukaže potreba (npr. ako ćemo istraživati i taj dio lokaliteta). Očita se razlika
između starog i novog repera te se sve usklađuje s novim vrijednostima.
Arheologiju zanimaju odnosi stratigrafskih jedinica i pozicija unutar stratigrafije.

Anomalije koje se događaju tijekom očitovanja

Prva je dubina na koju postavljamo letvu.

38
No čitanje letve ovisi i o nekim anomalijama tehničke naravi i uzrokuje ih činjenica da u toku iskopavanja
nivelir ne može biti postavljen uvijek na isto mjesto u smislu visine objektiva. Da bi te razlike sveli samo na
razlike uvjetovane dosegnutom dubinom u aktualnom otkopnom sloju, služimo se reperom.
Primjer: Prvi primjer Drugi primjer Treći primjer
Reper na početku Rp = 0,50 Rp = 0,50 Rp = 0,50
Točka prvog dana T1 = 150 T1 = 150 T1 = 150
Ista točka drugog dana T2 = 190 T2 = 140 T2 = 150
Ponovno čitanje repera Rp = 0,80 Rp = 0,30 Rp = 0,40
Razlika repera 0,30 0,20 0,10
Matematička operacija Oduzimanje (190 – 30) Zbrajanje (140 + 20) Zbrajanje (150 + 10)
Rezultat operacije 160 160 160
Stvarni otkop 10 (T1 – 160) 10 (T1 – 160) 10 (T1 – 160)

U prvom primjeru očitovanje na letvi točke T1 iznosi 150. Kada smo sutra, prije početka kopanja, postavili
nivelir i letvu na tu istu točku, očitali smo 190. Tako ispada da smo jučer iskopali 40, no to nije točno već je
posljedica činjenice da je nemoguće postaviti nivelir na istu visinu kao jučer. Da bi to ispravili postavljamo
letvu na reper i sada očitavamo 0,80. Kako je jučer na reperu očitano 0,50 vidimo da nam je danas objektiv
nivelira viši za 0,30 od visine na kojoj je bio jučer. Da bi ispravili anomaliju sada ćemo tih 30 cm oduzeti od
novog čitanja točke (190) tj. 190 – 30 = 160 pa ćemo vidjeti da nam je stvarna razlika T 1 = 150  T2 = 160.
Dakle, jučer smo otkopali 10 cm.

U drugom primjeru očitovanje na letvi točke T1 iznosi 150. Kada smo sutra, prije početka kopanja, postavili
nivelir i letvu na tu istu točku, očitali smo ponovno 140. Tako ispada da jučer uopće nismo kopali nego čak
zatrpavali. To je posljedica činjenice da je nemoguće postaviti nivelir na istu visinu kao jučer. Da bi ispravili
anomaliju postavljamo letvu na reper i sada očitavamo 0,30. Kako je jučer na reperu očitano 0,50 vidimo da
nam je danas objektiv nivelira niži za 0,20 od visine na kojoj je bio jučer. Da bi ispravili anomaliju sada ćemo
tih 20 cm dodati novom čitanju točke (140) tj. 140 + 20 = 160 pa ćemo vidjeti da nam je stvarna razlika
T1 = 150  T2 = 160. Dakle, jučer smo otkopali 10 cm.

U trećem primjeru očitovanje na letvi točke T 1 iznosi 150. Kada smo sutra, prije početka kopanja, postavili
nivelir i letvu na tu istu točku, očitali smo ponovno 150. Tako ispada da jučer uopće nismo kopali, no to je
posljedica činjenice da je nemoguće postaviti nivelir na istu visinu kao jučer. Da bi ispravili anomaliju
postavljamo letvu na reper i sada očitavamo 0,40. Kako je jučer na reperu očitano 0,50 vidimo da nam je
danas objektiv nivelira niži za 0,10 od visine na kojoj je bio jučer. Da bi ispravili anomaliju sada ćemo tih
10 cm dodati novom čitanju točke (150) tj. 150 + 10 = 160 pa ćemo vidjeti da nam je stvarna razlika T 1 = 150
 T2 = 160. Dakle, jučer smo otkopali 10 cm.

VJEŽBANJE KOTIRANJA
15.3.2002.

39
4. METODE ISKAPANJA
22.3.2002.

U otprilike 200 godina, koliko se razvija moderna arheologija, razvile su se različite metode koje se razlikuju
po dvije stvari:
1. način pristupa lokalitetu
2. način prolaženja kroz slojeve.
To je u vezi s dva osnovna razloga:
1. nužnost prilagodbe metoda iskapanja karakteru lokaliteta
2. cilj istraživanja.
Kao što smo već vidjeli različiti lokaliteti traže različite pristupe npr. metode iskopavanja naselja i nekropole
nisu iste, kao ni rudnika ili sakralnih objekata... Ni sva naselja nije moguće jednako iskopavati npr. spiljska
naselja, naselja na otvorenom, sojenička naselja...
Je li nam primarni cilj okomita ili horizontalna dimenzija nalazišta?
Okomita dimenzija je zapravo usmjerenost na stratigrafiju, broj i odnos zastupljenih slojeva, utvrđivanje
kulturnih i relativnokronoloških odnosa. No to ne isključuje drugu tj. horizontalnu dimenziju, ali ta je
mogućnost reducirana samo na konkretnu istraživanu površinu ili istraživane površine i odnose između njih.
Sve što dobijemo uz stratigrafiju je dobrodošlo, ali je sekundarno s obzirom na primarni cilj.
Horizontalna dimenzija podrazumijeva otvaranje velikih površina. Tu je bitan prostorni odnos svih vrsta
artefakata i objekata, a stratigrafski cilj se postupno ostvaruje. Bitna je veličina površine na kojoj će se utvrditi
odnosi objekata,... Stratigrafija se dobiva postupno kroz duži niz godina.
S obzirom na ciljeve razvile su se različite metode. Danas se kod iskopavanja bez obzira na cilj, ne koristi
jedna metoda već se kombiniraju, a postoje i metode koje daju rezultate s obzirom na oba cilja.

Slika 27. Metode iskapanja

A – metoda presjeka (tranšeja)

B – metoda presjeka (tranšeja)
C – metoda izoliranog bloka
D – blok metoda s kontrolnim
stupcima
E – Whellerova metoda
F – metoda izoliranih kvadrata
G – metoda šahovskih polja
H – metoda iskopavanja po
kvadrantima
I – metoda iskopavanja po
kvadrantima

C, D i E metoda su blok
metode. Blok podrazumijeva
iskapanje skupine kvadrata koji
su povezani u jednu cjelinu
(postoji niz varijacija). Metode
H i I su vezane uz određene
vrste lokaliteta, za tumule.
Svaka ova metoda ima svoje
varijante. Ovo su načela, a svaki
lokalitet je neponovljiv i traži
prilagodbu tj. stanovita
odstupanja od načela.

40
Postoje još tri metode koje nisu prikazane na slici. To su:
 metoda širokog otkopa
 klasična blok metoda – iskopavanje unutar skupine međusobno povezanih kvadrata
 frontalni pristup s lica (frontal-face approach) – rijetko se primjenjuje, u sasvim određenim terenskim i
stratigrafskim uvjetima.

Slika 28. Frontal-face approach

Metode A, B, C, F, G pa ni E (ona da, ali s ograničenjima) ne primjenjuju se kod iskapanja nekropola. Sve
osim metoda H i I primjenjuju se kod iskapanja naselja. Metode A, B (s ograničenjima da, ali nije uputno), C,
F i G ne primjenjuju se kod iskapanja sakralnih objekata i vila. Metode F i G se primjenjuju na prapovijesna
nalazišta naseobinskog tipa jer nema smisla ih primjenjivati na antičkim ili srednjovjekovnim lokalitetima ili
nekropolama jer nam ne mogu dati cjelovitu sliku (potrebna kod čvrstih oblika).
S obzirom na cilj metoda D je horizontalna. Metode E, F i G su kombinatorne metode i to E s naglaskom na
horizontalnu dimenziju, a F i G s naglaskom na okomitu. Metode A, B, C su okomite metode pa im je
stratigrafija primarni cilj.
Metoda frontalnog pristupa s lica je metoda s okomitom dimenzijom. Kod nje se iskopavanje vrši s otvorenog
profila u režnjevima po vertikali.

4.1. METODA PRESJEKA (TRANŠEJA)

Slika 29. Metoda presjeka

Ovo je metoda koja se često primjenjuje kod istraživanja

naselja s osnovnim ciljem da se dobije uvid u stratigrafiju
na dugačkom potezu koji će osigurati dugi kontinuirani
profil gdje postoji presjek na dovoljno reprezentativnom
dijelu, a zatim će se istraživanje nastaviti ostalim
metodama.17
Metoda se primjenjuje na onom dijelu lokaliteta koji će nam
evidentno dati podatke koji nas zanimaju (broj stratuma, njihova pozicija i njihovi odnosi). Presjek se radi na
dugačkoj, a ne preširokoj površini. Širina
ovisi o veličini lokaliteta i površini koja
će kasnije biti sustavno istraživana. To je
promjenjiva veličina koja ne smije biti
veća od 5 m niti manja od 1 m (kako se
ne bi svela na kanal). Obično treba biti
širine koliko i mreža jer ćemo tako tu
istraživanu površinu lako svesti na mrežu
i dokumentarno je povezati s ostalim
dijelovima koji su trenutno neiskopani,
ali će se iskapati.
Ova metoda omogućava tehničko i
metodološko snalaženje u rovu. Idealno
bi bilo kad bi se pravili presjeci kroz
čitav lokalitet.

Slika 30. Kopanje presjeka

17
Tako je ova metoda zapravo samo uvod u sustavno iskopavanje jer ćemo bez obzira na veličinu površine dobiti sasvim
malo podataka o postojećim objektima tj. nedovoljno informacija za izvođenje definitivnog zaključka.

41
Često se primjenjuje i kod
iskopavanja pojedinačnih objekata
kao što su različite vrste rovova.
Njih nije moguće drugačije
istraživati – po dužini, a dijelom,
ako i hoćemo istraživati po dužini,
treba nam presjek koji dobivamo
ovom metodom. Presjek se dobiva
okomito na taj objekt, kako bi se
dobila stratigrafija  ukazuje na
funkcioniranje, trajanje…

Slika 31. Primjena ove metode pri

istraživanju rova

I ovdje se istraživanje vodi

stratigrafski: polazeći od površine,
sljedeći unutrašnji reljef, ne
iskopavajući nikada istodobno
dvije stratigrafske jedinice.
Površine ukopanih i neukopanih
objekata razlikuju se zaslojenošću,
bojom, vegetacijom, površinskom
distribucijom nalaza,
konzistentnošću i sastavom tla.
Aktualna površina ne pokazuje
unutrašnju strukturu kao ni okomite
ni horizontalne dimenzije, a treba
utvrditi sve oblike od nastajanja, i
sve postupnosti obnavljanja,
zatrpavanja…
Razlika nebijene i rastresite
(erodirani površinski dio) zemlje
lako se uočava.
Realnu dimenziju treba utvrditi na
najnižem dijelu intaktne zone
postupnim skidanjem slojeva (sloj
po sloj). To su uglavnom obrambeni
rovovi. U njihovu funkcioniranju
uvijek postoji više faza jer se proces
zaslojavanja postupno odvija pa u
toku vremena dolazi do obnavljanja
tj. produbljivanja rova i
nadslojavanja drugog dijela –
bedema. To se događa zbog dva
razloga:
1. erodiranje
2. povećava se razina naselja
pa iz toga slijedi da treba bedem
dograditi i rov produbiti kako bi oni
i dalje zadržali svoju funkcionalnost.

42
Kopanje takvih objekata

Slika 32. Iskop i obnavljanje tipičnog jarka i nasipa

Utvrdimo dubinu. Na dnu takvog rova uvijek će biti tanki sloj fine prašine koji je nastao neposredno nakon
iskopavanja rova jer odmah nakon kopanja dolazi do primarne erozije u kojoj se taloži fini materijal.
Stanovito vrijeme neće biti erozije. Za prvih padalina dolazi do erozije koja će odnijeti u rov površinski
materijal. Smanjit će se dubina tj. povećati razina. Zbog postupnog taloženja javlja se potreba produbljivanja.
To će se iskazati u novoj najvišoj točki i samom izgledu ovog rova. Ovo je kontinuiran proces. U svakoj fazi
nužno je utvrditi prethodni oblik i prethodnu dubinu prvenstveno zbog koncentracije arheoloških nalaza.

43
 Ovaj proces istražujemo obrnutim redom. Sav
sadržaj je rastresit. Jednom prekopana zemlja
nikad više nije kompaktna, uvijek se razlikuje,
prvenstveno u tvrdoći…

Slika 33. Slijed iskapanja jarka i nasipa

Iskopava se postupno. Svaka od ovih formacija

se postupno iskazuje u svojoj horizontalnoj i
vertikalnoj dimenziji. Ide se unutar uvijek
istog sloja, od višeg prema nižem. Prvo se
nailazi na najmlađu obnovu. Nju istražimo pa
idemo na prvu sljedeću.

Slika 34. Kontaktna zona slojeva. Kontaktna

će se zona vidjeti u horizontalnom profilu
(konzistentnost, boja zemlje…). Te se razlike
uočavaju pa kopamo do kontaktne zone, a
nikada ne kopamo ono što nikada nije bilo
iskopano što vidimo po tvrdoći, boji,
konzistentnosti…

Sve dok ste unutar različitih struktura vodite

istraživanje vodite istraživanje u okvirima
jednog objekta. Kad se ujednače svi parametri
to je gotovo.
Treba osigurati:
 stratigrafiju
 dovoljno dugačke profile
i kod pojedinačnih objekata ovog tipa i za
nasute fortifikacijske objekte (bez rova ispred).
Postavlja se pitanje: Kada je građen u odnosu
na naselje? Na koji je način građen? Postoji li više razvojnih faza? Sve ovo nije moguće utvrditi bez presjeka.
Dovoljno je nekoliko presjeka, a ne potrebno je istraživanje u dužini.

Slika 35. Odnos sloja i bedema.

44
Postavlja se pitanje: Je li naselje utvrđeno od samog početka i ako nije, kad je? Kod odnosa samog sloja i
bedema postoje dvije mogućnosti.
1. Istovremeno  jer razina podizanja nasipa je istovrsna razini najstarijeg kulturnog sloja. U toku trajanja
mlađe faze slijedi obnova nasipa (Slika 35b).
2. Najstariji dio sloja naselja ide ispod samog bedema  do utvrđivanja naselja je došlo na kraju ove faze. U
toku trajanja treće faze došlo je do renoviranja (Slika 35a).

Nijedno pitanje nije moguće riješiti bez ove metode.

Presijecanje objekta tranšejama

Kada je riječ o postavljanju tranšeja na samom lokalitetu, mogu se postaviti dvije ili čak tri tranšeje. One
mogu biti paralelne ili okomite jedna na drugu tako da se dobiju četiri polazišta za nastavak iskopavanja.

4.2. METODA IZOLIRANOG BLOKA

Slika 36. Metoda izoliranog bloka

Metoda izoliranog bloka ima izrazito okomitu orijentaciju, ali ima velike prednosti
u odnosu na sve druge takve metode. Postoje dvije tranšeje paralelne cijelom
dužinom. Na te tranšeje postavljaju se dvije okomite pa se u među prostoru dobije
blok sa četiri profila. Tako je moguće kopati minuciozno, milimetar po milimetar, u
skladu s njegovim mikroreljefom. Sama jedinica se može dalje dijeliti na još manje
jedinice. Ova se metoda primjenjuje kod tzv. uzorčenja (sampling) – totalno
prikupljanje svih uzoraka arheološke građe (skuplja se svaki, i najmanji artefakt bez
obzira na vrste), vrši se flotacija, prosijavanje svake stratigrafske cjeline.
Ova metoda kombinira istraživanje po presjecima i između presjeka pa na takav način dobivamo fini dugački
profil koji omogućava detaljno proučavanje stratigrafije. Jedino ova metoda pruža mogućnost sagledavanja
profila na sve četiri strane i u tome leži njena iznimna vrijednost.

Osim ovih presjeka u okviru pripreme ili vođenja istraživačkog iskopavanja objekata, metoda presjeka može
se primijeniti i pri istraživanju mikroobjekata npr. peći ili ognjišta koje uvijek u principu treba presjeći da bi
se utvrdio način građenja i odnos prema podnici kojoj pripada.
Je li objekt podignut na isti način kada je došlo do obnavljanja podnice ili nema prijelaza pa je peć izgrađena
već kod nabijanja same podnice? Kako je građena ta podnica? Da bi imali egzaktne podatke podnicu možemo
po jednoj ili drugoj osi presjeći (treba, ali ne svaki put, samo ako je na površinskom dijelu dovoljno kvalitetna
da nam garantira rezultat). Uvijek postoji jedna ili više obnova koje se mogu utvrditi samo presjekom, pa u
njenom mikroprofilu treba prepoznati linije koje odgovaraju svakom obnavljanju.

Nedostaci ove metode su:

 Sve horizontalne osnove koje dobijemo u jednom takvom bloku moramo povezati s osnovama presjeka.
Dakle mora se izvršiti pedantno kartiranje radi povezivanja svih horizontalnih osnova.
Tako nailazimo na niz stratuma koje moramo kotirati radi kasnijeg spajanja svih horizontalnih osnova, i
presjeka i samog bloka. Cilj je dobiti generalni plan istražene cjeline tj. detaljna tehnička dokumentacija
moraju biti vrlo precizne kako bi se egzaktno udružile u jednu cjelinu. To iziskuje puno vremena i dosta
napora.
 Kod ove metode nemamo mogućnost vizualne percepcije svih konstrukcija u toku iskopavanja.

45
Slika 37. Kombinacija triju metoda:
 metoda klasične tranšeje koja prelazi u metodu
 stepenastog presjeka i nastavlja se
 iskopavanja izoliranog bloka,
a sve tri se baziraju na načelu stratigrafskog istraživanja.

46
4.3. METODA STEPENASTOG PRESJEKA
29.3.2002.

Metoda stepenastog presjeka je specifična metoda koja se primjenjuje na lokalitetima sa jako strmim
rubovima ili lokalitetima s moćnom stratigrafijom odnosno lokalitetima tipa tell.
Iskopavanje počinje postavljanjem širokog rova od središta lokaliteta prema periferiji, ali ne istovremeno na
cijelom tom prostoru. Površina se postupno širi tj. postupno se mijenja neposredna istraživačka površina.
Razlozi za ovakav način iskapanja su sljedeći:
1. Kod lokaliteta ovog tipa svi slojevi ne zauzimaju jednaku količinu tj. prostor lokaliteta. Od zdravice prema
gore ta prostornost je manja jer kulturni slojevi rastu, a ne mogu rasti okomito već se prema krajevima
stanjuju.
2. Kod istovremenog iskopavanja svih slojeva istovremeno bi prolazili kroz različite stratigrafske cjeline, a
nije moguće proći kroz tako bogatu stratigrafiju bilo kojom drugom metodom jer su ti slojevi iznimno veliki.
Ova metoda osigurava:
 stratigrafsko iskopavanje (kretanje uvijek unutar iste stratigrafske cjeline)
 sagledavanje većih istraživačkih cjelina neovisno o stratigrafskom...
Iskopavanje počinje od dijela blizu središnjem i odvija se prema periferiji tog sloja. Kad dođemo do kraja tog
sloja, od tog mjesta krećemo s iskapanjem sljedećeg sloja. Dakle, svaki sljedeći sloj kreće od periferije
prethodnog sloja odnosno unutrašnjosti tog sloja te se širi prema periferiji tog sloja.
Ovo ne mora biti provedeno u jednoj osi, a ni površine pojedinih slojeva ne moraju biti jednake.
Svaka "stepenica" od vrha kulturnog sloja prema dnu jest niža za jednu stratigrafsku jedinicu, dakle, pomak
iza periferije jedne mlađe cjeline.

Slika 38. Metoda stepenastog

presjeka

Ova se metoda primjenjuje i na

padinskim lokalitetima gdje je iz
bilo kojih razloga došlo do
sukcesivnog pomicanja slojeva tj.
njihova pomicanja u odnosu na
primarni oblik.

47
4.4. METODA IZOLIRANIH KVADRATA
Slika 39. Metoda izoliranih kvadrata

Na poznatom neolitskom nalazištu Jarmo

[đarmo] kombinirane su dvije metode.
Istraživanje je započelo metodom stepenastog
presjeka (istraženo 6-7% površine lokaliteta).
Ova metoda nije bila dovoljno reprezentativna.
Ona je dala stratigrafiju, ali nije dala podatke o
organizaciji, broju i odnosu objekata i njihovu
enterijeru pa je istraživač pošao od pretpostavke
da će otvaranjem čitavog niza izoliranih (ali to
ne znači kaotičnih) kvadrata dobiti ono što mu
nedostaje – dovoljan broj podataka vezanih uz
funkcioniranje lokaliteta u cjelini.

Slika 40. Lokalitet Jarmo

Istraživač je dobio:
 potvrdu stratigrafije dobivene metodom
stepenastog presjeka
 višestruke nekontinuirane presjeke po svim osima (istok, zapad, sjever, jug). Međutim, nije dobio
očekivane podatke jer je sve ove cjeline tj. horizontalne tlocrte nemoguće vezati u neke smislene cjeline. Npr.
vrlo je moguća ova situacija.
I kad to treba povezati sa sličnim kvadratom, to je ne moguće.
Postoje i drugi problemi. Na primjer pri iskapanju naišlo se na kvadrat prepun kostiju, keramike, oblutaka i
pijeska. Tek kad se istraživanje proširilo postalo je jasno da je taj kvadrat slučajno pao na središte
komunikacije tog lokaliteta gdje su ti obluci bili svojevrsna drenaža tih hodnih površina. Tu se također bacala
razbijena keramika, otpaci... pa su sve te ulice potpuno iste strukture.
Iz ovih razloga metoda izoliranih kvadrata ima znatno manju vrijednost od nekih drugih, koje ćemo kasnije
spomenuti.

Dakle, nedostaci ove metode su:

 Ovom metodom dobivamo čitav niz malih istraženih površina s podacima o objektima, ali ne može nam
dati sliku cijelog naselja pa čak ni pojedinih objekata (raspored i njihov međusobni odnos). Dakle, u svim
kvadratima dobijemo stratigrafske podatke, ali konačna slika nije kompletna.
 Radi se o nizu poprečnih i podužnih presjeka. Te male površine 2x2 m na lokalitetima s moćnim slojem
(debelim kulturnim naslagama) ne pružaju mogućnost dosezanja zdravice.
 Metoda zahtijeva strašno puno vremena za iscrtavanje svih profila (koji je četiri) u svakom kvadratu, a
između svakog kvadrata postoji još jedan neistražen pa je povezivanje kvadrata u jednu cjelinu vrlo
hipotetično.

48
4.5. METODA ŠAHOVSKOG POLJA
Ova metoda započinje otvaranjem rova tj. presjeka, ali se on ne
iskopava u svim dijelovima svoje površine već se naizmjenično
otvaraju dijelovi te tranšeje (svako drugi kvadrat u mreži).
Cilj je dobiti stratigrafiju, a ovako dobijete višestruke presjeke kroz
lokalitet jer je lako rekonstruirati ono što nedostaje. Iskopavanje se
nastavlja sukcesivnim otvaranjem čitavog niza kvadrata tako da se
zaista dobije šahovska ploča. Postoji tako čitav niz poprečnih i
uzdužnih presjeka i lako je kontrolirati stratigrafiju. Sada ne treba
rekonstruirati presjek jer ga vidimo čas s jedne pa s druge strane.

Slika 41. Metoda šahovskog polja

Metoda je bila češća u prošlosti. Smilčić se iskopavao ovom metodom.

Nedostaci ove metode su isti kao kod prethodne metode. Kuća npr. može biti u više kvadrata, a njih je teško
povezati u suvisle cjeline jer je broj podataka horizontalne strukture mali. Čitav niz detalja ostaje propušten.

Jednom i drugom metodom

mogu se iskopavati
nalazišta naseobinskog
karaktera, a ne možemo
nekropole (ne možemo
grob presjeći napola, a isto
tako bi propustili velik broj
grobova).

Zbog ovih problema i

izrazite orijentacije u
okomitom pogledu, a
nedostatak podataka u
horizontalnoj dimenziji,
razvile su se metode koje ih
pokušavaju pomiriti, no one
imaju određenu tendenciju
ka horizontalnoj dimenziji.
To su različite varijante
blok metoda.

Slika 42. Metoda

šahovskog polja

49
4.6. KLASIČNA BLOK METODA
Ovo je iskopavanje unutar čvrsto definiranih veličina koje tvori skupina neposredno povezanih kvadrata. Ti
kvadrati mogu formirati bilo koji oblik (oblik slova L, slova D, slova T, pravokutnik...) što ovisi o istraživaču.
Primjer ovakvog istraživanja su Obre gdje su kvadrati bili 5x5 m, a blokovi 10x10 m.
Blok metoda u principu traži ostavljanje kontrolnih profila po linijama mreže. To se čini jer se iskopavanje
unutar svakog od tih kvadrata vodi neovisno o susjednom. Svaki je kvadrat samostalna istraživačka cjelina, a
profil služi da bi se pratilo kretanje
unutar istih stratigrafskih cjelina
kvadrata. Čitanjem profila na svim
stranama kontroliramo da se u svakoj
jedinici krećemo unutar istog
stratigrafskog stratuma, sloja i jedinice.
U jednom kvadratu može se biti u
jednom, a u drugom u drugoj
stratigrafskoj jedinici pa nam profil
služi da bi se horizontalna
dokumentacija mogla povezati u
suvisle cjeline.
Nedostatak je ovdje sasvim evidentan.
Profil nam smeta jer nemamo cjelovit
pogled na lokalitet. Ne može se vidjeti
iz jednog kvadrata u drugi. Nema
pregleda iz jednog u drugi kvadrant.
Zbog ovog se razloga profili obično
postupno skidaju kako idemo u dubinu,
a to traži da se on postupno detaljno
dokumentira i tu postoji problemi u
povezivanju sukcesivnih cjelina.

Ako profil i ostane do kraja

istraživanja, do zdravice, on se tada
skida.

Slika 43. Blok metoda sa

zadržavanjem kontrolnih profila zbog
kamenih konstrukcija i njegovih
odnosa sa stratigrafskim jedinicama

50
4.7. BLOK METODA S KONTROLNIM STUPCIMA
Kontrolni stupci se ostavljaju u sjecištima mreže. Sada se može vizualno
percipirati veličina, ali sad bi stupci trebali zamijeniti profile, a njih bi
trebalo iscrtati i međusobno povezati. Kontrolni stupac je četvrtastog
oblika, stranica od 1 m i u arheološkom se žargonu nazivaju "baba". On se
može širiti prema dnu (piramidalni oblik) pa se na kraju po broju
"stepenica" može prebrojati koliko smo otkopa izveli.

Slika 44. Blok metoda s kontrolnim stupcima

Pretpostavka je da će svi glavni slojevi biti prisutni i hoće, ali ne znamo kakvi su oni u sredini. Taj se
nedostatak može prevladati, ali mukotrpno, uz naše suvereno vladanje stratigrafijom, uočavanje svih razlika,
njihovo dokumentiranje u tlorisima i njihovo geodetsko mjerenje. Tada se relativno točno može dobiti presjek.
Presjeke treba kontrolirati u odnosu na stupce pa se može dobiti relativno sigurna stratigrafija.
Nedostaci obiju varijanti pokušali su se prevladati Whellerovom metodom.

Slika 45. Blok metoda s

kontrolnim stupcima

Slika 46. Ilustracija

problema do kojeg dolazi na
lokalitetima s kompleksnom
stratigrafijom, ako npr. jedan
stupac ima jednu malu
stratigrafsku jedinicu, a drugi
je nema to ukazuje kako se
ona u smjeru od prvog do
drugog izgubila, a mi je nismo
u mogućnosti rekonstruirati.

51
4.8. WHELLEROVA METODA
Ova se metoda često zove i metoda iskopavanja po mreži što je pogrešno jer
se sva iskopavanja vode po mreži.

Slika 47. Whellerova metoda

Kod ove se metode otvara jedna kompaktna površina sa kvadratima

relativno male površine (2x2 m). Po svim linijama mreže ostavljaju se
kontrolni profili. Profile je moguće iscrtati u svim dijelovima mreže pa
stratigrafiju možemo minuciozno proučavati u svim njenim detaljima.
Kod ovog iskopavanja svaki
kvadrat je posve samostalna
istraživačka cjelina i vodi se
samostalno.
Nedostaci ove metode su:
 Svaki kvadrat je samostalna
cjelina pa u svakom treba biti
jedan arheolog, a to traži
kvadrate malih dimenzija, ali ne
premalih (ne manje od 2x2 m).
 Ni u jednom trenutku dok
traje iskopavanje nema
horizontalne percepcije
lokaliteta.
 Traži se veliki broj crteža.
Svaki profil se dokumentira, a po
kvadratu postoje četiri profila pa
iskopavanje dugo traje jer se
vrijeme troši na tehničku
dokumentaciju.
 Sve te profile i horizontalne
planove treba povezati u sigurne
stratigrafske cjeline pa se puno
vremena troši i na to.
Prednost metode je velika
provjera stratigrafije.
Da bi ovakvo iskopavanje moglo
odgovoriti ciljevima, nakon što
se dosegne određeni sloj ili
zdravica, profili se skidaju.

Slika 48. Whellerova metoda

52
4.9. METODA ŠIROKOG OTKOPA
Da bi se svi ovi nedostaci otklonili, od 1960ih i 1970ih počela se razvijati i upotrebljavati metoda širokog
otkopa, a ona je i danas jedna od metodološki najprihvatljivijih metoda. Njeni nedostaci su:
 Traži veliku vještinu i iskustvo istraživača.
 Istraživač mora suvereno vladati stratigrafijom svih drugih metoda kako bi moguće probleme mogao
riješiti primjenom druge metode.
 Traži neprekidnu prisutnost voditelja iskopavanja i njegovu upućenost na svim dijelovima lokaliteta.
 Metoda zahtijeva iznimno detaljnu horizontalnu dokumentaciju profila.

Istovremeno se otvara velika (čitava) površina u svim istraživačkim jedinicama i kvadratima. Istraživanje se u
svim kvadratima vodi u istoj stratigrafskoj cjelini.
Iskopavanje se razvija sukcesivno od jednog do drugog kvadrata ili u okomitim ili horizontalnim redovima pri
čemu se ni u
jednom od ovih
kvadrata ne
smijemo biti u
drugoj
stratigrafskoj
jedinici.
Iz određenih
razloga može se
ta metoda
kombinirati s
drugima na
primjer s blok
metodom.

Slika 49.
Metoda širokog
otkopa, a
prethodno je bila
primijenjena
blok metoda na
dvije površine

Na gornjoj slici se vidi toranj što je često na iskopavanjima ovog tipa zbog bolje perspektive čime se
omogućava sagledavanje svih detalja.
Nedostatak ove metode je to što nema nikakvih profila, pa nema nikakvih pomagala za kasnije kabinetsko
studiranje stratigrafije. To se može riješiti kumulativnim presjekom tj. profilom koji se sukcesivno iscrtava na
jednoj liniji kvadrata.
Istraživač želi imati profil, ali ga ne ostavlja. On otvara pola lokaliteta, a zatim prije daljnjeg otvaranja
dokumentira profil i tek onda nastavlja iskopavanje pa profil nestaje. U idućoj kampanji tj. horizontu ili
stratumu ponovno se kopa do te linije profila pa se radi dublji dio profila te se nakon toga nastavlja i tako sve
do kraja. Te profile u dokumentaciji treba povezati i zato to mora biti savršeno iskopano i savršeno nacrtano i
kotirano. No kako protekne godina to se može promijeniti i o tom treba voditi računa kod pripreme lokaliteta
za iskapanje (kampanju).
Prednost ove metode je potpuni pregled nalazišta.

53
Ovom se metodom utvrđuje raster lokaliteta sa
svim detaljima interijera i eksterijera i lociranjem
različitih djelatnosti, tehnika građenja. Ukratko,
dobiju se potpuni podaci o jednom lokalitetu.

Slika 50. Metoda širokog otkopa

Na lokalitetu je pronađen poseban hram, hram

željeznog doba s masom glinenih idola. Hram je
pronađen potpuno izvan očekivanja jer se nalazio
na periferiji te je zato otkriven zahvaljujući upravo
metodi širokog otkopa.

Slika 51. Lokalitet Podi

Ovo ne bi dobili nijednom drugom metodom. Ovo je

potpuno egzaktno dokumentiranje.
Sasvim je očita potreba kombiniranja različitih metoda,
čak i na istom lokalitetu.
1. metodom trašeje po liniji S-J dobila se stratigrafija
2. istočni dio istražen je Whellerovom metodom po
mreži
3. zatim je na zapadnom dijelu primijenjena metoda
širokog otkopa.
Uz to pravili su se presjeci bedema (odnos bedema prema lokalitetu, prema kronološki slojevima).

54
11.4.2002.
Na lokalitetima sa čvrstom arhitekturom nećemo praviti kumulativni presjek tj. tada ne idemo na rušenje.
Druga je stvar s prapovijesnim lokalitetima gdje skidamo mlađe slojeve da bi došli do starijih, a tu skidamo i
ostatke arhitekture (podnice, čak i ostatke zidova ako su sačuvani…). Međutim, kad je riječ o lokalitetima sa
čvrstom arhitekturom, to ne dolazi u obzir. Ne dolazi u obzir uklanjanje kako bi se došlo do starijeg.
Ova činjenica zahtijeva istraživanje na većim površinama pa nećemo koristiti metode koje otvaraju male
površine. Nije nužno da to bude metoda širokog otkopa i obično se primjenjuje neka od blok metoda.
Na jednoslojnim lokalitetima ovo je lako. Tu je cilj istražiti objekt. Van tog sloja nema drugih pitanja i takav je
lokalitet lako istraživati.
Kad je riječ o višeslojnim lokalitetima, pogotovo onima koji imaju svoju dinamiku i evoluciju, cilj nam nije
istražiti objekt po objekt, već je vrlo važna stratigrafija i to ne samo odnosi tih slojeva već i odnos tih slojeva
prema zidovima koji su također
stratigrafske jedinice (jedina razlika je
što ove stratigrafske jedinice stoje
okomito). Temeljno je pitanje odnos tih
stratigrafskih jedinica prema
“horizontalnim”18 stratigrafskim
jedinicama.
Uz ovo postoji i problem međusobnog
odnosa svih “horizontalnih” jedinica.

Slika 52. Blok metoda

Na Slici 52. se vidi istraživanje vođeno

blok metodom. Iskopavanje je
organizirano tako da poštuje ono što se
već vidi na površini, a reljef je
posljedica činjenice da su ispod čvrste
formacije.
Istraživač je kontrolni profil postavio
okomito na zid, a unutar definirane
površine vodio je stratigrafsko
iskopavanje – uvijek unutar istih
(jednakih) stratigrafskih jedinica.
Istraživač nije unaprijed stvorio sliku, a
to je dobro. Isto tako tijekom
iskopavanja ne postavljaju se pitanja
tipa: Čemu je ovo služilo? Je li ovo 4.
ili 5. st.? To je pogrešno jer traži
rješavanje onoga što se tada ne može
riješiti i zbog toga se može zalutati u
metodologiji iskopavanja.
Istraživač je postupno otvarao dio
objekta. Dobio je konture objekata,
tehniku, veličinu, ali i međusobne
odnose pojedinih slojeva, a posebno
odnos “okomitih” (zidovi) prema
“horizontalnim” stratigrafskim
jedinicama.

18
Uvjetno govoreći.

55
Slika 53. Dijagram
presjeka zida koji je
podignut u temeljnom rovu
(slojevi 15-19),
prokopanom kroz ranije
slojeve (21-24).

Ovo je jedan višeslojni

lokalitet. Očito je da
imamo slojeve (slojevi 21-
24) koji pripadaju vremenu
koje bitno prethodi svim
slojevima koji su vezani uz
okomitu jedinicu (i od sloja
19).
Sloj 21 u stratigrafskom
(ne vremenskom) smislu
određuje vrijeme prije
kojeg zid nije mogao biti
podignut. On je terminus
ante quem non zida i svih
slojeva koji su vezani s tim
zidom.
Sloj 21 i svi slojevi ispod su fizički razdvojeni kopanjem temeljne stope ovog zida što znači da je zid odnosni
jama terminus post quem non svih ovih slojeva.
Osim ove ne samo da postoji viša stratigrafija, već postoji i stratigrafija između temeljne stope (zida) i starijih
slojeva. Ovi su slojevi nužno mlađi od sloja 21 jer su nastali u praznini iskopanog temelja.
Stratigrafija s jedne strane objekta je bitno drugačija od one s druge strane zida, a to nije posljedica različitih
vremenskih odnosa već različitih procesa uslojavanja i nadslojavanja koji se odvijaju izvan odnosno unutar
objekta. To su bitno različiti procesi unutar stratificiranja.

Slika 54. Primjer

složene stratigrafije

Izgradnji zida ne
prethode znatno stariji
slojevi. Stratigrafija je
složenija jer postoji
čitav niz stratigrafskih
jedinica određeni
različitom upotrebom,
u jednom slučaju
rekonstruiranje podova,
a u drugom
rekonstruiranje ulica.
Zid izgleda prilično
jednolično, no on je
građen dvama
tehnikama iz čega
možemo zaključiti da
je objekt dograđivan (razlozi nisu bitni i pogrešno je o njima razmišljati tijekom iskopavanja). Ovo nam
pokazuje da i takve “okomite” stratigrafske jedinice mogu imati i svoju stratigrafiju. U određenom trenutku

56
stariji objekt je prestao funkcionirati i srušen je, a zatim je obnovljen, a to uključuje relativni stratigrafski
odnos stariji-mlađi. No moglo je samo doći do preinake pa se rušenje nije nužno moralo dogoditi.
S razinom rušenja povezan je određeni sloj u stratigrafiji lokaliteta.

Slika 55. Ilustracija prekidanja veza između horizontalnih i okomitih stratigrafskih jedinica

Često se na našim nalazištima događa da se duž zida kopa jarak s jedne i s druge strane pa se tako lako dobije
tlocrt. Zatim se iz objekta izbaci materijal, dokumentiraju se zidovi i time je priča završena. Ovim sve ono što
vidimo u jednom profilu, što možemo sagledati kulturno-povijesno, sada ne možemo jer je fizička veza
između “horizontalnih” i “okomitih” stratigrafskih jedinica prekinuta i ne možemo povezati slojeve sa samim
zidom.

57
4.10. METODA ISKAPANJA TUMULA
(s nekim varijantama)

Cilj je dobiti sve grobove koji pripadaju nekom tumulu u kojem ti grobovi mogu biti raspoređeni na različite
načine. Tumul se
mora istražiti do
razine samog tla no
to ne isključuje
istraživanje ispod
površine, ako se
pokaže da postoje
primarni grobovi
koji mogu, ali i ne
moraju biti ukopani
u samu površinu. To
ćemo vidjeti nakon
potpune
dokumentacije i
uklanjanja kostura.
Dakle, tumuli se
moraju kopati na
sasvim određen
način, pa su se
razvile određene
metode koje su
temelj za odgovor na
pitanja koja se
postavljaju tijekom
istraživanja tumula.
Rani istraživači
grobova imali su
jednostavan pristup:
što lakše i što brže
doći do groba jer je
tu arheološki
materijal.

Slika 56. Tumuli

Obično je, ali ne mora biti, grob u sredini takve humke. Sa vrha humke se otvori površina veća od prosječnog
groba te se kopa okomito i kad se dođe do groba pokupe se predmeti i time je posao završen. To je metoda
pljačkaša grobova.
Cilj našeg rada nije PREDMET. Mi se bavimo kulturno-povijesnim RAZLOZIMA zbog kojih su ti predmeti
takvi kakvi jesu, i zbog kojih jesu tu gdje jesu… Predmeti su samo sredstvo spoznavanja procesa.
Istraživanje tumula se ne vrši na način pljačkaša grobova jer u najboljem slučaju možete pogoditi centar, a ako
i pogodimo centar grob ne mora biti na sredini. Nakon što je humka nasuta postoje procesi koji je deformiraju.
Ako se tako kopa i naiđe se na recentnije grobove to će tražiti proširivanje. Kada na taj način dođemo do dna,
dalje (u širinu) ne trebamo ni istraživati jer je sve uništeno. Može se propustiti niz grobova.

58
Slika 57. Tlocrt i profil kroz tumule s
grobovima

Na slici vidimo čitav niz različitih grobova.

U profilu se vidi jedan prvotni grob ukopan
u prvotnu površinu na sredini i jedan na
periferiji. Iznad je nasuta prvotna humka.
Nakon stanovitog vremena ukopana su dva
nova groba koja su dislocirana u odnosu na
središnji primarni grob. Njihovim
zatvaranjem povećana je veličina tumula
(visina i veličina osnove). Uslijedila su još
neka obnavljanja starijih tumula, a onda je
provedeno ukapanje desnog i još nekih
grobova. Čitava konstrukcija još je jednom
povećana, pa je došlo do ukopavanja jedne
velike grobnice pa nova obnova i tako
dalje…

Iskopavanju tumula prethodi njegovo

geodetsko snimanje, zatim njegova podjela
po koordinatnom sustavu na četiri segmenta
(kvadranta) obilježenih u pravcu kazaljke na
satu.

Tumuli mogu biti:

 zemljani s kamenim plaštem (sitni kamen
prekriva cijelu površinu)
 nasut kombinacijom zemlje i kamena
 kameni (kod nas najčešći).

Grob u tumulu može biti:

 jednostavno ukopan u tlo na koje je
kasnije nasut tumul
 postavljen na zemlju
 postavljen na posebnu platformu od
kamenih ploča, ali češće od amorfnog
kamena
 može biti i urna.

Konstrukcija može biti jednostavan nasip,

ali se unutar nasipa na periferiji mogu
izvoditi jednostruki i višestruki prsteni
(obzidi).
Funkcija ili karakter mogu biti: simbolični,
kultni ili grobni.
Tumul ima karakter nekropole, zatvorena je cjelina, pa nije dobro primijeniti probno iskopavanje jer ono ne
daje sliku o karakteru, vremenu, kulturnoj pripadnosti, broju grobova… Sve informacije unutar tumula
možemo riješiti samo tokom iskopavanja. Probno iskopavanje predlaže Pitt-Rivers kao najbrži način
dolaženja do groba i to u središte tumula. Središte tumula se ne određuje u odnosu na tumul, već u odnosu na
prsten od kamena. Probnim bi iskapanjem istrgnuli najvažniji dio jedne čvrste cjeline, a preostali dio bi ostao
neistražen.

59
Slika 58. Iskopavanje dva
nasuprotna segmenta kako bi se
dobio 'zrcalni' profil

Iskopavanje se vodi u svakom

segmentu pojedinačno. Otvara se
jedan, bilo koji segment. Sljedeći se
otvara njemu suprotni kako bi se
dobio čitav profil duž dvije osi.
Zatim se otvara treći pa četvrti
segment (može istovremeno, može
sukcesivno). U toku iskopavanja svi se grobovi zadržavaju na svojim pozicijama, a kad se iskopaju dva
segmenta i dokumentira profil onda se i
oni dižu.
Profil koji dobijemo je čitav, ali su
njegovi dijelovi u zrcalnom odnosu jer se
gledaju iz dva različita pravca. Pa neka
iskopavanja imaju varijantu da se po
ovakvoj osi s jedne i s druge strane ostavi
prostor od 0,5 m, a iskopavanje se vrši na
isti način s tim što ostaje profil u obliku
križa.

Slika 59. Profil u obliku križa

Nekada, ali samo kada je

situacija posve jasna,
kada nema dvojbi da je
riječ o jednom grobu ili
da će se ugroziti ostali
grobovi, može se
primijeniti tzv.
cilindrični sustav. Tada
se otvara jedan segment,
pa njemu nasuprotni, a
onda se iz praktičnih
razloga iz središta
povuče krug tj. cilindar
te se istraži samo
središnji prostor.

Slika 60. Varijanta

iskopavanja s jednim
profilom uzduž osi te
cilindrična varijanta

60
Križ se može postavljati tako da u jednom
kvadrantu imamo oba profila i u drugom oba
profila.

Slika 61. Varijanta s oba profila u svakom

kvadrantu

Postoji i varijanta kada se iskopava u tri segmenta

pa se ostavlja jedan dio profila po osi x i cijeli
profil po osi y. Tako dobijemo profil u obliku slova
T. Ovdje je malo otežano konstruiranje stratigrafije jer nemamo jedan profil pa se to radi iz tehničke
dokumentacije.
Slika 62. Varijanta s T profilom

Varijante ne ovise o afinitetu istraživača, već o njegovu vladanju

metodologijom i njegovom prosudbom što mu u kojem trenutku odgovara.
Ovo vrijedi za sve metode. Sve metode su načela, okvir, ali nisu kanon koji ne
dopušta promjenu. Uvijek možemo odstupiti da bi postigli cilj. To se može
pod dva uvjeta:
1. ako vladate načelom
2. ako znate što hoćete kojom metodom dobiti.

Iskopavanje tumula se vodi isključivo

prema načelima stratigrafskog
istraživanja tj. nikako se ne vodi u
horizontalnim otkopima već otkopi
slijede "prirodni" reljef – slojevi se
skidaju prateći konfiguraciju, sloj po
sloj – “ljuštenje” lokaliteta, a ne
horizontalno. Tako se zapravo osnova
sa svakim otkopom povlači prema
unutra. Sa svakim otkopom smanjuje se
površine segmenta jer je cilj doći do
središta.
Nakon svakog otkopnog sloja obavezno
se vrši kotiranje odnosno niveliranje. U
toku iskopavanja može se naići na neke
probleme zbog kojih se odstupa od
prvotne metode i mora se učiniti
korekcija (Slika 63). Grob u tumulu se
iskopava na isti način kao i grob na
nekropolama.

Slika 63. Nakon početka iskopavanja

prvom varijantom uočen je središnji
tumul kao posebna grobna konstrukcija
te je ostavljen samo jedan profil duž osi
na kojem voditelj dobiva sve stratigrafske informacije, zatim je profil skinut i pristupilo se iskopavanju
manjeg groba "cilindričnom" varijantom jer je voditelj utvrdio kako nema sekundarnih ukopa veća samo jedan
grob sa središnjom konstrukcijom.

61
Okomiti pristup podrazumijeva kopanje po vertikalnoj ravnini, a ne po horizontalnoj. Tumul se kopa u
režnjevima u pravilnom ritmu, ali ne u čitavoj visini već također u horizontalnim režnjevima (1x1 m), od vrha
prema dnu u skladu s mogućom stratigrafijom. Ova metoda je ipak prikladnija za neke druge lokalitete npr.:
 spilje – kada treba iskopati dodir sloja i zida spilje
 lokalitete naseobinskog karaktera na padinama obronka preko kojih je npr. prošla cesta
 lokalitete na utoku dviju rijeka od kojih je jedna
vodopad čije su kapljice vode nanosile sterilne naslage od
10 m na kulturni sloj.

Slika 64. Okomiti pristup

Slika 65. Jedan složeni tumul

Slika 66. Mogući ukopi

nisu nužno u središtu
tumula, te ih može biti više

62
4.11. ISKOPAVANJE ZATVORENIH CJELINA
19.4.2002.
Zatvorena cjelina
U širem smislu zatvorena cjelina je svaki lokalitet ili pojedine njegove stratigrafske sekvence npr. jedna
nekropola, posebno ako pripada jednom razdoblju, ali i svaki grob je zatvorena cjelina. Isto tako tumul je
zatvorena cjelina, ali i svaki grob unutar tumula. Jedno naselje je zatvorena cjelina za sebe, a unutar naselja
svaka kuća je opet zatvorena cjelina. Zatvorena cjelina je jedan bunar, jedan baptisterij…
Obično se u arheologiji pod pojmom zatvorena cjelina misli na mikrocjeline, dakle ne na nekropole kao
zatvorene cjeline već npr. ostava novca, i svaka duga ostava koja je posljedica različitih trgovačkih odnosa tj.
posljedica postojanja putujućih trgovaca koji i proizvode i trguju. Tih ostava može biti i unutar širih
aglomeracija npr. depo iz Troje (Troja II), ostava sa Ošanića (značajna zbog dva mala brončana kalupa koji su
služili za izradu figurina grčkog Panteona) ili ostava iz Karbuma (444 predmeta, bakrenih i kamenih, ukrasnih
i utilitarnih). Jedno rudarsko okno također je zatvorena cjelina, bunar, zemunica, septička jama, izgorena
kuća…
U užem smislu zatvorena cjelina je arheološka mikrocjelina koja funkcionira samostalno (sama za sebe). Ima
vlastitu povijest, a to u arheologiji znači da ima terminus ante quem i terminus post quem tj. svoju stratigrafiju
i svoj sadržaj te nije u izravnoj vezi s arheološkim okolišem, a (obično) može korespondirati s neposrednim
arheološkim okolišem.
I kad korespondira i kad ne korespondira (zbog vlastite povijesti) nužno svaki takav objekt treba istraživati
samostalno. Ukoliko unutar kuće imamo neku jamu koja je nastala nakon kuće kao cjeline treba je istraživati
samostalno i na sasvim određen način.
Najveći broj takvih zatvorenih cjelina je vezan za ukopane objekte koji se na svojoj površini i stratigrafskoj
poziciji jasno izdvajaju od okolne površine. Oni imaju svoju stratigrafsku poziciju.
Zatvorene cjeline se
iskopavaju samostalno
jer imaju svoju unutarnju
stratigrafiju i svoj sadržaj
koji ne mora biti
podudaran sa sadržajem
okolne cjeline jer su
znatno kratkotrajniji i
imaju funkcionalno
sasvim određen sadržaj
koji nije podudaran sa
sadržajem samoga sloja u
kojem se ta cjelina
nalazi. Ovakve je objekte
bitno istraživati potpuno
samostalno da bi se
sadržaj zadržao intaktnim
i da bi ga se tipološki i
stilski moglo staviti u
periodizaciju samoga
lokaliteta.

Slika 67. Kumulativni

presjeci prikazuju
stilizirani jarak sa
rupama od stupova

63
Stratigrafija na lokalitetu je jedan proces i ne može se vidjeti veza između nje i samog objekta. Svaki objekt
ima svoju mikrostratigrafiju. Ona će se očitovati kroz različite procese taloženja arheološkog sadržaja pomoću
koje je moguće razvijati finu stratigrafiju  dakle, ne dolazi u obzir istovremeno iskopavanje ovakvih
objekata i neposredno susjedni dio terena. Slijedi definicija objekta, njegovo istraživanje i tada se nastavlja
dalje.
Objekt ćemo uvijek lako prepoznati jer se on bitno razlikuje od ostalog terena. Uvijek će se tu sasvim sigurno
ocrtavati kontura tog objekta.
Kako ga kopati?
Mi vidimo konturu površine i ne znamo ništa o unutrašnjosti, dubini, njegovim dijelovima i njegovoj
stratigrafiji. Stoga se pridržavamo sljedećeg načela.

Slika 68. Primjer zatvorene

cjeline

Osim mreže koju imamo na

samom lokalitetu, sada pravimo
mikromrežu koja se postavlja
iznad objekta. Koordinatni sustav
odnosno os se postavlja ovisno o
obliku objekta. Mikromreža ne
mora imati istu orijentaciju kao
glavna mreža. Na takvu os
postavljamo jednu ili više
okomica (ovisi o veličini objekta).
Dobije se više kvadranata. Oni se
iskopavaju slično kao tumuli.
Prvo se iskopavaju nasuprotni tj.
oni koji se dodiruju vrhom tako da
bi se dobio profil.
Iskopavanje se vodi pažljivo u
skladu sa stratigrafijom samog
objekta. Jedan segment treba
istraživati do kraja objekta. One
segmente koji su ostali također se
istražuje do dna tj. prazni se
sadržaj.
Nužno se zadržava u granicama
objekta. Rub jame? Razlikuje se
po boji, konzistentnosti, a prije svega po čvrstoći. Probiti granicu ili napraviti novu? Greška je i jedno i drugo
i zato je potreban presjek kroz objekt u cjelini koji daje koliku toliku garanciju da nećete pogriješiti jer imate
mrežnu podjelu samog objekta i profile.
Primjer su jame za stupove. U principu one se kopaju na isti način, ali neke male jamice od kolja nije moguće
ovako kopati.
Ovo uključuje pojam stratigrafskog iskopavanja. Arbitrarno iskopavanje je iskopavanje kada voditelj
procjenjuje neovisno o stratigrafiji. Stratigrafsko iskopavanje…

64
 Slika 69. Razlike u arbitrarnom i
stratigrafskom procesu iskopavanja

Na Slici 69.b1 su tri stratigrafske

cjeline. Arbitrarno iskopavanje bi u
ovom slučaju dovelo do situacije
prikazane na Slici 69.b2. Skinuo bi
se gornji sloj, ukoliko bi se debljina
otkopa odabrala ne varirajući ovisno
o stratigrafiji već se mehanički
prenosila. Arbitrarnim bi
iskopavanjem sadržaj dviju cjelina
potpuno pomiješali tj. istovremeno bi
kopali dvije različite stratigrafske
cjeline. Istovremeno bi poništili
granicu i uspostavili nepostojeću
vezu te ne bi prostorno definirali
nijedan objekt.
Stratigrafski vođeno iskopavanje je
kretanje uvijek unutar jedne, iste
stratigrafske jedinice i iskopavanje u
skladu s mikroreljefom lokaliteta
(Slika 69.b3).
Unutar jednog kompaktnog
koherentnog sloja koji nema
stratigrafskih cezura (Slika 69.b1,
sloj 1) vodi se arbitrarno kopanje (ne
1 m, već po 10 cm). Kada nastupi
prva promjena u boji,
konzistentnosti… arbitrarno
iskopavanje mora prijeći u
stratigrafsko.
Dalje ostaju dvije cjeline bez veze
(Slika 69.b4). Kopa se jedna
samostalna stratigrafska cjelina, a
zatim druga stratigrafska cjelina
(Slika 69.b5).
Slika 69.a1  Arbitrarnim iskopavanjem bi ovo iskopali kako tako. Prvi sloj bi korektno iskopali, čak i drugi
na samom početku, ali ako bi kopali malo niže istovremeno bi kopali drugi i treći sloj (Slika 69.a2). Krajnja
posljedica je materijal koji je apsolutno neupotrebljiv. Kod ovakvih lokaliteta stratigrafsko iskopavanje mora
uvažavati međusobne odnose slojeva vodeći računa o mikroreljefu. Diže se sloj po sloj. Unutar debljih
naslaga bez cezure može se voditi arbitrarno iskopavanje 10 cm po 10 cm. Otkopi ne moraju biti horizontalni
već moraju pratiti situaciju na terenu.
Slika 69.c5  Prvo sloj ćemo lako iskopati, ali ako idemo dalje istovremeno ćemo kopati tri različite
stratigrafske cjeline i to nužno dovodi do metodoloških grešaka s dalekosežnim negativnim posljedicama. Red
po kojem treba voditi iskopavanje jasno se nameće: od višeg prema nižem vodeći pažnju o presijecanju.

PRAVILA:
1. Voditelj svaki dan mora biti na iskopavanju
2. Voditelj mora biti upućen u sve procese iskopavanja na cijeloj površini
3. Voditelj mora gledati u kramp, a ne sjediti u hladu

(Sve ovo treba dokumentirati:)

65
4.12. ISKOPAVANJE NEKROPOLE
Cilj je iskopati nekropolu u cijelosti, dobiti sve grobove, prostornost nekropole, odnose grobova.
Dvije su osnovne metode iskapanja nekropola:
 metoda širokog otkopa
 klasična blok metoda.
Cilj je istražiti nekropolu u cijelosti sa svim aspektima vezanim uz grobne konstrukcije i obrede (način
pokapanja).

Slika 70. Osnovne vrste grobnih jama

Otvara se površina na kojoj se sasvim jasno uočavaju grobne jame – obične grobne jame ili neke konstrukcije.
Odnosno grobni ukopi mogu biti:
 jednostavne jame bez konstrukcija
 grobovi s prethodno priređenom konstrukcijom (kamen, drvo).
U odnosu na aktualnu površinu ukopi mogu biti:
 dublji (primjenjuje se blok metoda)
 plići (primjenjuje se metoda širokog otkopa).

66
Dakle, kod dubljih grobova od 1-2 m, blok metodom će se na definiranoj površini voditi ravnomjerno
iskopavanje dok se grobovi na počnu jasno ocrtavati. Kod plićih grobova će se iskopavati veće površine u
cijelosti. Skida se onaj najviši humusni sloj, a zatim se svaki od grobova iskopava pojedinačno s time da su
grobne jame ostavljene malo uzdignutije u odnosu na površinu koju istražujemo.
Dakle, grobove ostavljamo na bankovima (izolacija) i sada čistimo grob kao posebnu cjelinu vodeći računa o:
1. položaju, obliku i građi groba
2. grobnim prilozima (dio rituala) i nalazima (sastavni dio osobne oprave)
Crta se obično u mjerilu 1:10, fotografira se sa svih strana, a zatim se dižu kosti za daljnju analizu (DNA,
antropološki tipovi).

Slika 71. Položaj kostura

67
Stratigrafija nekropole
Stratigrafija nekropole, dakako, postoji, i to horizontalna i vertikalna. S obzirom da se nekropola dugo
razvijala postoji i preklapanje grobova što zapravo čini vertikalni aspekt stratigrafije nekropole. Isto tako
sigurno je da nekropola ima jezgru, početak od koje se širi prema periferiji i to je horizontalni aspekt
stratigrafije.

Grobovi se čiste
od nogu
pokojnika prema
gore. Kod blok
metode, ako grob
ide van površine,
kvadrat ćemo
proširiti koliko je
potrebno kako bi
se grob istražio u
cijelosti.

Plan nekropole
Plan nekropole je
vrlo važan i bez
obzira na metodu
iskopavanja
potrebno je
postaviti mrežu
unutar koje se
krećemo.

Slika 72.
Situacijski plan
nekropole

68
5. DOKUMENTACIJA (u toku iskopavanja)
3.5.2002.

S obzirom na ogromni broj podataka i jer sve treba biti sistematizirano, postoji nekoliko vrsta dokumentacije.
Temeljnu dokumentaciju čini dnevnik iskopavanja, tehnička dokumentacija (geodetski snimak, situacijski
plan, crteži, profili, tlocrti…), nivelirski dnevnik, fotodokumentacija i terenski inventar.

1. DNEVNIK je temeljni dio dokumentacije s iskopavanja. Svi su dijelovi važni, no dnevnik je najiscrpniji i
najdetaljniji opis iskopavanja, i tijeka i rezultata iskopavanja. U njemu se sve prati i razlaže. Bez ikakvih
ograničenja dnevnik dopušta detaljno opisivanje.
Uvijek postoji glavni dnevnik koji vodi voditelj, ali postoje i dnevnici za pojedine istraživačke cjeline. U
glavnom dnevniku voditelj se ne može baviti detaljima sa svih istraživačkih cjelina. U njemu su: podaci
relevantni za metodu istraživanja, za strategiju, cilj i stratigrafske podatke. Vodi se svaki dan.
Pomoćni dnevnici se vode samo za površinu kod koje istraživanje vodi jedan istraživač i traže iscrpne i
detaljne opise samog toka iskopavanja, rezultata iskopavanja u svakoj pojedinoj fazi, tj. otkopa.
Što više podataka (točnih, a ne proizvoljnih), što više opisa, odnosa... to bolje.
U dnevniku treba:
 opisati sam tok iskopavanja u jednom kvadratu, bloku, a to znači da treba opisati karakter otkopnog sloja
 opisati gustoću i vrstu nalaza (naravno nalaze nećemo opisivati detaljno, prije svega ćemo naznačiti
kvantitativni odnos npr. koncentrirani na određeni način, vrsta (keramika, kosti), više divljih ili domaćih
životinja, konteksti nalaza...)
 opisati svaki grob, konstrukcije i objekte te ih prostorno locirati unutar površine koju istražujemo.
Da bi dnevnik bio potpun, neke karakteristične (posebno tipične) pojave treba skicirati. Treba skicirati i
konkretne situacije u nekom otkopu (neki dio podnice, zid...). U dnevniku trebaju biti točne mjere kao i podaci
vezani uz foto odnosno videodokumentaciju. Za određenu arheološku situaciju, nakon slikanja treba zapisati
film i broj negativa.
Dobro je i ovdje upisati kote, uključujući i reper, bez obzira na...
ŠTO VIŠE OPISA, ZAPAŽANJA to je KVALITETNIJI DNEVNIK.
Ono što ne treba biti u dnevniku: pretpostavke i zaključci.
Dnevnik prethodnog dana se može dopunjavati, pa i izmijeniti ga, ako je to ispravljanje onoga što je bilo
činjenično, ali se činjenica promijenila. Bitno je naglasiti što se popravlja i zašto se popravlja.
(Garašanin)

2. NIVELIRSKI DNEVNIK je, uz dnevnik, važan dio dokumentacije. To je knjižica sa formularima, u koje
se unesu brojevi kota koje očitamo u toku jedne kampanje. Sjecište mreže prikazano je na situacijskom planu
s oznakom. Navodimo oznaku tj. broj letve, a uz njega broj otkopnog sloja i onda čitanje na letvi, i onda reper.
Moguće je izračunati i stratigrafske vrijednosti.

3. TEHNIČKA DOKUMENTACIJA je treći dio dnevnika. Konkretnu arheološku situaciju treba vjerno
prenijeti na papir u određenom mjerilu, obično 1 : 20 ili 1 : 25. Kod nekih velikih cjelina moguće je raditi
dokumentaciju u mjerilu 1 : 50. Ovo je osnovna dokumentacija. Uz ove crteže horizontalne situacije, rade se i
crteži profila tj. svih vertikalnih struktura. Profili su obično u mjerilu 1 : 10. Postoje i crteži detalja, obično
također u mjerilu 1 : 10, a mogu biti i u mjerilu 1 : 1.
Dokumentacija se ne može staviti na jedan papir pa se lokalitet radi na odvojenim listovima koji se kasnije
spajaju u jednu cjelinu. Ta dokumentacija mora biti vrlo točna i precizno rađena i to se može raditi na dva
načina.

69
Kod iscrtavanja potrebno je uzimati točne koordinate svih točaka unutar pojedinog kvadrata. To se radi na dva
načina:
1. Metoda ortogonalnog presjeka
Imamo dvije osi, x i y, u odnosu na njih određujemo koordinate točke odnosno nalaza, u odnosu na x i y os.
Postavi se po jednoj od osi mjerna traka tako da joj je nulta točka u sjecištu mreže. Na drugom kraju treba biti
odgovarajuća vrijednost u veličini kvadrata. Sada se metrom određuje udaljenost točke od ove osi. Unesete
brojke i dobijete koordinate. Ova metoda ima mali problem. Neizbježno dolazi do malih odstupanja no kako
se prenose na veću dužinu ona postaju veća.
2. Metoda lučnog presjeka ili metoda trokuta
Kod ove metode nema osi ni mjerne trake postavljene po rubu kvadrata. Koordinate svake točke uzimaju se iz
vrhova kvadrata. Iz vrha kvadrata mjernu traku treba povući do točke tj. izmjeriti udaljenost od vrha do točke
samog kvadrata. Tu točku šestarom preneseš na papir u određenom. Sada istu točku izmjerimo iz drugog vrha,
ali sa iste stranice kvadrata. Ponovno šestarom prenosimo i dobijemo presjek s točnom točkom. Ako uzimamo
po dijagonali dobivamo tangentu, a ne sjecište. Ova metoda osigurava preciznost.

Slika 73. Metoda lučnog presjeka (lijevo) i metoda ortogonalnog presjeka (desno)

Što je objekt složeniji i nepravilniji treba nam više točaka.

Profili traže malo drukčiji pristup jer i oni moraju biti realno prenesena situacija stratigrafskih jedinica. Profili
nikada nisu horizontalni međusobno ni u odnosu na zdravicu, a ni horizontala nije pravilna ni na apsolutnu
horizontalu. Da bi realno prenijeli situaciju, moramo postaviti fizički jednu horizontalu. Kod manjih profila
potrebna je jedna, a kod većih jedna ili dvije horizontale.
Kako se ona postavlja? Može i bez, ali ako smo ovladali nivelirom, a ovo je jednostavniji.
Negdje na profilu, proizvoljno, kod manjih obično na sredini, postavimo marker, čvrstu točku u profilu. Tu
stavimo letvu. Nivelir postavimo da vidimo obje točke. Sada pročitamo vrijednost koju imamo na letvi, npr.
2 m.
Na drugu stranu postavljamo letvu, polako je spuštamo dok nam na končanici ne dođe točno 2 m. Na tu
razinu, ispod letve, postavljamo drugu fiksnu točku. Treba nam koordinatni sustav pa ćemo po površini profila
postaviti mjernu traku. Nula je na početku, a na kraju je okrugli broj. U pravilnom ritmu (1 m za manje složen
profil, 0,5 m za složenije) postavljamo markere koji će stajati vodoravno na profilu. Za svaki marker konop s
viškom ili utegom. On ne smije fizički dodirivati profil tj. ne smije fizički dodirivati slojeve. I sad smo dobili
polja, pravokutnike, koji nam daju osi za koordinatni sustav.
Po horizontali postavljamo mjernu traku, po kojoj čitamo koordinate svih točaka.
Sve ove točke, posebno u sjecištima, treba kotirati i unijeti u nivelirski dnevnik.
Ovo je original, sve ostalo su kopije.
70
4. FOTODNEVNIK
Smisao je da se sve ovo još i ovako dokumentira. To je najlakši dio dokumentacije i zapravo ovo je
dokazivanje da je to tako kako je. Treba fotografirati sve što imamo na crtežima.
Film može biti u boji ili crno-bijeli. Dobro je napraviti i panoramski snimak (platforma, ili balonom s
aparatom na daljinsko okidanje).
U njega se unose podaci o našim snimanjima. Sadrže: godina iskopavanja, broj filma i broj snimke npr. Film
1, snimak 25, kvadrat XX, otkopni sloj taj i taj, a to isto stoji i u našem dnevniku kad smo opisivali kvadrat
(onda stoji film taj i taj, snimak taj i taj).
Dobro je napisati i sa koje je strane ili kuta snimano.

5. TERENSKI INVENTAR POKRETNIH NALAZA

Ovo je inventar najznačajnijih i najkarakterističnijih nalaza koji se ne opisuju već se skiciraju u nekom
najzgodnijem redu. Navodi se kvadrat kojem pripada i otkopni sloj u kojem je pronađen tj. arheološka građa
je složena prema određenim principima (uvažavajući horizontalne i vertikalne cjeline). Sve ostalo piše se u
dnevniku iskopavanja.

Kod nekropola postoji dodatna dokumentacija.

6. GROBNI ZAPISNIK
U grobnom zapisniku navodimo redni broj groba, oblik grobne jame, dimenzije, opis konstrukcije, orijentaciju
(preciznu), opis i položaj kostura. Treba opisati i položaj priloga, označiti sačuvane ili nedostajuće dijelove
kostura (zbog mogućnosti sakaćenja), te opći plan nekropole.

OSNOVNI ELEMENTI DOKUMENTACIJE:

 naziv lokaliteta, godina iskopavanja
 kvadrat I, otkopni sloj 3
 kvadrat II, otkopni sloj X
 mjerilo 1:25
 datum

DOKUMENTACIJA S OBZIROM NA VRSTU ISTRAŽIVANJA

Na samom početku terenskih istraživanja dokumentacija je bila više usmjerena ka samom arheološkom
objektu i njegovoj tipologiji, a zatim je njen sadržaj proširen i na registriranje osnovnih topografskih kao i
drugih oblika arheoloških nalazišta.

1. REKOGNOSCIRANJE
Početnu fazu u dokumentiranju rekognosciranja čini izrada registra – dosje o stupnju očuvanosti, katalog
materijala sa skicama, fotodnevnik…
2. SONDAŽNA ISTRAŽIVANJA
Pored svega navedenoga prije, ovdje ulaze i planovi koji dokumentiraju radove u istražnim sondama.
Dokumentacija o sondažnim istraživanjima treba sadržavati: dnevnik radova, nivelirski zapisnik, fotodnevnik,
inventar iskopanog materijala, planove osnove i profila iskopanih sondi, te ostale detaljne crteže objekata ili
nalaza.

3. ZAŠTITNA ISTRAŽIVANJA
Zaštitna iskopavanja zahtijevaju kasniju nadopunu dokumentacije, jer je vrijeme iskopavanja ograničeno.

4. SISTEMATSKA ISTRAŽIVANJA
Ovdje se može postići i uska koordinacija ostalih tehničkih službi što omogućava objedinjavanje svih vrsta
dokumentacije, muzeološke obrade, konzervacije i restauracije arheoloških nalaza.

71
5. KLASIFIKACIJA MATERIJALA
Klasifikacija materijala i njegova tipološka obrada jedna je od prvih metoda u arheologiji. Ova je metoda
stara koliko i arheološka znanost. Arheologija ju je preuzela iz prirodnih znanosti i etnologije. Postoje
različiti načini klasifikacija, ali se uglavnom materijal svrstava po vrstama, namjeni, kronologiji i sl.

6. TIPOLOGIZACIJA
Tipologizacija proizlazi iz klasifikacije. U arheologiji je dugo prevladavala, a podrazumijeva detaljnu
deskripciju predmeta, razvrstavanje u određene sisteme i određivanje kronološkog mjesta u genezi osnovnoga
oblika kome pripada.
Obje zadnje metode imaju svrhu samo ako teže k povijesnoj rekonstrukciji kulture kojoj pripadaju.

7. STATISTIČKA OBRADA MATERIJALA

Statistička obrada materijala daje najbolje rezultate kada se obrađuju zatvorene arheološke cjeline. To mogu
biti nalazi iz kula, jama, zemunica, grobova… Pored grube terenske statistike, značajno mjesto ima i statistika
određene vrste materijala, postojna zastupljenost određenih oblika, ornamentika na posudama, plastika i sl.
Krajnji cilj ove metode je stvaranje posebnih tabela koje daju kvantitativni i kvalitativni odnos nalaza,
postotnu zastupljenost pojedinih oblika i sl.
Svi su ti podaci važni za određivanje ekonomije kulture ili naselja, afiniteta nosilaca i sl.

8. RELATIVNA KRONOLOGIJA
Relativna kronologija je bitna za kulturnu sliku jedne uže ili šire oblasti, za potpuniju rekonstrukciju odnosa
između pojedinih kultura, za tumačenje geneze oblika predmeta…
Drugi vid relativne kronologije koji je posebno važan za stvaranje širih kulturnih i genetskih postavki, vezan
je za sinkretističke odnose materijala, naselja i kultura različitih zemljopisnih područja. Ova se kronološka
komparativna metoda zasniva najčešće na pojmu importa i na postojanju međusobnih kulturnih utjecaja na
direktnom miješanju kultura i sl.

9. STRATIGRAFSKA METODA
Stratigrafska metoda kao rezultat daje potpuni presjek razvoja života ljudi na jednom području tijekom više
stotina godina i tisućljeća.

72
6. STRATIGRAFIJA
7.5.2002.

Stratigrafija nije izvorno arheološki, već geološki pojam. To je jedna geološka disciplina koja se bavi
nastajanjem slojeva zemljine kore i njihovih kronoloških odnosa.
Bitna pretpostavka je da svi slojevi stoje u sasvim određenim odnosima u vertikalnoj ravnini.
Svaki sloj je mlađi od sloja ispod i obrnuto, svaki sloj je stariji od sloja iznad.
Druga pretpostavka je horizontalnost ili približna horizontalnost. Ovo je posljedica činjenice da u geološkoj
stratifikaciji dominiraju dva procesa: erozija i akumulacija. Svi se procesi razvijaju u širokim vremenskim
okvirima, a dominantna su ova dva, ali zbog gravitacije sve te čestice pokušavaju zauzeti najniži položaj i
stoga svi slojevi teže horizontalnosti.
Treća pretpostavka je da u procesu stratifikacije nema nikakvih artificijelnih sila već su svi procesi posljedica
djelovanja prirodnih sila.
Cilj je utvrđivanje sadržaja slojeva (flora i fauna) kako bi se na temelju njega rekonstruirala geološka prošlost
Zemlje. Bitna je pozicija slojeva jer je na temelju odnosa slojeva tj. superpozicije i sadržaja lako rekonstruirati
prošlost.
Ove je principe prihvatila i arheologija, no javlja se čitav niz problema koji…
Što je dominantno u arheološkoj stratifikaciji?
Ne vrijedi prvo i osnovno pravilo  arheološki slojevi ne stoje u istoj vertikalnoj ravnini jer su dominantno
posljedica artificijelnih sila.
S obzirom na to u arheologiji ne vrijedi ni pravilo: niži sloj je apsolutno i stariji tj. ovdje niži sloj ne mora
imati i stariji sadržaj. Pozicija ne određuje kronološki odnos, nema superpozicije jer ovaj proces ne uključuje
djelovanje samo na površini prethodnog sloja već i djelovanje unutar strukture prethodnih slojeva.
Aktivnosti koje dovode do stratifikacije uključuju ukapanje, zasipanje, prodiranje… Svako prodiranje u
strukturu prethodnog sloja nužno uključuje promjenu odnosa tj. ovdje imamo proces interpoliranja  sloj u
različitim odnosima u različitim ravninama.
Drugo što je vrlo bitno i što je različito od geološke stratifikacije jest pretpostavka da tipologija arheološkog
materijala nužno odgovara i njihovoj stratigrafskoj poziciji  jednostavnije forme su starije i dalje su od
površine i obrnuto. No u nizu slučajeva, pokazalo se da to ne vrijedi. Jednostavnija pojava ne mora biti starija,
i ne mora biti niža jer to ne ovisi o vremenskoj pripadnosti. bilo je potrebno više od jednog stoljeća da se
spoznaju ove stvari.
Ovo je vrlo važno kod lokaliteta s moćnom stratigrafijom. Na lokalitetu postoji niz slojeva koje treba posebno
prepoznati i tretirati u skladu s njihovom mikrotopografijom. Postoji niz slojeva koji se međusobno razlikuju
po boji i konzistenciji što je posljedica različitih klimatskih prilika u kojima nastaju (iako nisu prirodni već
artificijelni). Sljedeći čimbenici zbog kojih se slojevi razlikuju su utjecaj različitih aktivnosti i prisutnost
organskih tvari.
Neovisno o tim razlikama na svakom lokalitetu postoje osnovni ili glavni slojevi ili stratumi koji zauzimaju
čitav lokalitet. Međutim, rijetko kada je jedan takav osnovni sloj posve koherentan i posve konzistentan.
Postoji čitav niz manjih slojeva formiranih na znatno ograničenijoj površini i znatno manje debljine. To su
UŽE STRATIGRAFSKE JEDINICE.
Svaki sloj, bez obzira na sve, ima tri veličine, dvije horizontalne (prostornost): širina i dužina i jednu
vertikalnu: masa tj. debljina.
Postoji razlika u sljedećem: osnovni slojevi zauzimaju većinu ili veći dio svakog lokaliteta, a uže stratigrafske
jedinice su prostorno uže i vremenski znatno ograničenije. Osnovni slojevi odgovaraju jednom vremenskom
razdoblju tj. nastali su tokom dužeg vremena ili u užem vremenskom okviru unutar vremenskog razdoblja.
Masa je razmjerna vremenskom okviru unutar kojeg je formiran. Uže stratigrafske jedinice ograničene su na
znatno manje dijelove lokaliteta i njihov vremenski raspon je znatno kraći od raspona osnovnih slojeva.
Kulturni sloj je, vulgarno, "smetlište".
Djelatnosti se mijenjaju tokom vremena i to se iskazuje u vertikali, ali i u horizontali lokaliteta, i u intenzitetu
i funkcionalnošću.

73
Sve te razlike iskazuju se kroz postojanje stratigrafskih jedinica. Kod istraživanja važno je voditi računa o:
1. dimenzijama svake od tih stratigrafskih jedinica
2. njihovoj poziciji unutar određenog dijela sloja.
U isto vrijeme ne smiju se iskopavati različite stratigrafske jedinice koje zauzimaju približno istovremene
relativno kronološke pozicije.
Najveći je problem prepoznati ove tri veličine, jer kad krećemo nemamo ideju o prostornosti, a moramo se
kretati unutar jedne. Problem je naročito bitan na maloj površini. Nešto je manji problem kod treće veličine jer
ju je lakše uočiti kod iskopavanja - treba se zadržati na razini prve promjene.
Po svojoj naravi i po nastanku postoje pozitivne i negativne stratigrafske jedinice.
Negativne su sve one stratigrafske jedinice koje se iz jednog dijela sloja ukapaju u drugi i prodiru u strukturu
ranije formiranog sloja.
Pozitivna (vertikalna) stratigrafska jedinica su ostaci zidova različitih objekata bez obzira na karakter,
funkcionalnost, namjenu i način izgradnje. Za razliku od negativnih stratigrafskih jedinica, sve pozitivne idu u
obrnutom pravcu.
Zbog njihovog postojanja dolazi do različitih procesa stratifikacije na jednoj ili drugoj strani. Narušavanje
procesa putanje depozita (to je proces formiranja depozita tj. sloja odnosno dijela sloja na površini lokaliteta).
Kako ujednačenost nastanka sloja prati ujednačenost aktivnosti i svaka promjena u aktivnosti dovodi do
promjene procesa stratifikacije.
Svaki objekt je funkcionalno jasno definiran pa to znači da će se izvan tog objekta odvijati bitno različiti
procesi. U objektu može doći samo do određenog tipa stratigrafije - obnova poda. Izvan tog objekta traju
drugi procesi: hoda se, gube se stvari, pregrađuje se... i kulturni sloj raste.
U objektu nema kulturnog sloja odnosno samo ostaci "namještaja". Do ponovne ujednačenosti doći će kad taj
objekt izgubi funkcionalnost, taj karakter, počne proces rušenja i kad...
Osim pozitivnih i negativnih stratigrafskih jedinica postoje tzv. tragovi stratigrafske jedinice – stratigrafske
jedinice koje odražavaju nekad postojeće i kasnije uklonjene objekte, odnosno tragove kratkotrajnih aktivnosti
npr. vatra ostavlja tragove koji imaju karakter ??? : površina s izgorenom zemljom, pepeo, gar. Njena veličina
bit će jednaka površini na kojoj je vatra zapaljena (prostornost), a treća veličina koja odgovara vremenskom
rasponu gorenja će se iskazivati samo kao jedan trag koji je vezan uz drugu stratigrafsku jedinicu. Ona je
vezana za već prethodno postojeću i to se ne može istražiti - izgorenu zemlju ne možete dignuti bez da dirate
prethodnu stratigrafsku jedinicu.
Drugi je ??? vezan za postojanje objekata koji su iz bilo kojeg razloga uklonjeni, nivelirani. Tragovi u sloju se
ne mogu ukloniti. Nužno mora postojati trag takvog objekta.
Vrlo je važno sljedeće (u prapovijesti teško): pozitivne stratigrafske jedinice isto tako mogu imati i svoju
vlastitu stratigrafiju npr. zid se može dograđivati, prepravljati...
Harrisova matrica je grafički prikaz međusobnog odnosa slojeva. Smisao je prikazivanje odnosa u okomitoj i
horizontalnoj ravnini.
Premehanicističko gledanje dovodi do velikih grešaka gdje se pojedine stratigrafske jedinice koje su dio veće
stratigrafske jedinice i one se prikazuju samostalno iako se nalaze unutar sloja koji je nedjeljiv.
Harris insistira da su i arheološki slojevi posljedica prirodnih procesa.

74
7. LITERATURA
OSNOVNA LITERATURA
Philip Barker – Tehnike iskopavanja
Richard Harris – Načela arheološke stratigrafije
Nikola Tasić, Borislav Jovanović – Metodologija istraživanja u praistorijskoj arheologiji (ne prvi dio)
Garašanin – Priručnik za arheološka iskopavanja, 1954.
Arheo, br. 7.-13. (geofizičke metode)
Colin Renfrew, Paul Bahn - Archaeology (Theories, methods and practice)
Antropologija danas (metode datiranja, ne Milanković, ne krivulja)

POVIJEST
Godine 1914. u Berlinu je izdan podsjetnik za iskopavatelje – "Upute za iskopavanje i zaštita starina".
Prva tiskana metodologije je tiskana 1891. godine – V. Radimsky "Prethistorička nalazišta". Na kraju knjižice
se navodi primarna arheološka zaštita odnosno konzerviranje. Postoji dosta crteža (lavirtuš tehnika) i na
arhaičnom je hrvatskom jeziku. Ono što ove knjige nemaju spada u pripremu za iskopavanje, a to je vrlo
važno.

75
SADRŽAJ

1. METODOLOGIJA.......................................................................................................................................1
1.1. DEFINICIJA I METODE........................................................................................................................1
1.2. RAZVOJ METODOLOGIJE - POVIJESNI PREGLED.........................................................................3
2. ISTRAŽIVANJA I METODE KOJE PRETHODE ISKAPANJU............................................................8
2.1. REKOGNOSCIRANJE...........................................................................................................................8
2.1.1. DOKUMENTACIJA......................................................................................................................10
2.1.2. TOPONIMI.....................................................................................................................................10
2.1.3. EKSTENZIVNI I INTENZIVNI PREGLED TERENA.................................................................12
2.2. METODA ZRAČNOG SNIMANJA.....................................................................................................15
2.3. GEOFIZIČKE METODE......................................................................................................................20
2.3. GEOFIZIČKE METODE......................................................................................................................21
2.3.1. METODA SPECIFIČNOG OTPORA TLA....................................................................................21
2.3.2. METODA MAGNETNOG MJERENJA........................................................................................22
2.3.3. GEORADAR..................................................................................................................................22
2.3.4. METODA GEOLOŠKOG BUŠENJA............................................................................................23
2.4. KEMIJSKE I OSTALE METODE........................................................................................................25
2.4.1. METODA DETEKCIJE METALA.................................................................................................25
2.4.2. METODA ANALIZE FOSFATA....................................................................................................25
2.4.3. METODA POVRŠINSKOG PREGLEDA TLA.............................................................................25
2.5. GEODETSKI SNIMAK I SITUACIJSKI PLAN..................................................................................26
2.5.1. GEODETSKI SNIMAK.................................................................................................................26
2.5.2. SITUACIJSKI PLAN.....................................................................................................................27
2.6. MREŽA.................................................................................................................................................28
2.6.1. POSTAVLJANJE MREŽE.............................................................................................................29
3. NALAZIŠTE, CILJ ISTRAŽIVANJA I VRSTE ISKAPANJA..............................................................32
3.1. VRSTE ISTRAŽIVANJA......................................................................................................................32
3.1.1. PROBNA ISTRAŽIVANJA............................................................................................................32
3.1.2. SUSTAVNA ISTRAŽIVANJA.......................................................................................................33
3.1.3. ZAŠTITNA ISTRAŽIVANJA........................................................................................................33
3.1.4. REVIZIJSKA ISTRAŽIVANJA.....................................................................................................34
3.2. REPER I KOTIRANJE..........................................................................................................................35
3.2.1. KOTIRANJE..................................................................................................................................36
4. METODE ISKAPANJA.............................................................................................................................38
4.1. METODA PRESJEKA (TRANŠEJA)...................................................................................................39
4.2. METODA IZOLIRANOG BLOKA......................................................................................................43
4.3. METODA STEPENASTOG PRESJEKA..............................................................................................45
4.4. METODA IZOLIRANIH KVADRATA.................................................................................................46
4.5. METODA ŠAHOVSKOG POLJA........................................................................................................47
4.6. KLASIČNA BLOK METODA..............................................................................................................48
4.7. BLOK METODA S KONTROLNIM STUPCIMA...............................................................................49
4.8. WHELLEROVA METODA..................................................................................................................50
4.9. METODA ŠIROKOG OTKOPA...........................................................................................................51
4.10. METODA ISKAPANJA TUMULA.....................................................................................................56
4.11. ISKOPAVANJE ZATVORENIH CJELINA.........................................................................................61
4.12. ISKOPAVANJE NEKROPOLE...........................................................................................................64
5. DOKUMENTACIJA (u toku iskopavanja)...............................................................................................67
6. STRATIGRAFIJA......................................................................................................................................71
7. LITERATURA.............................................................................................................................................73

76