Sveučilište u Zagrebu

Fakultet političkih znanosti

Diplomski studij politologije

Vedran Lekić
Koncept neprijatelja kod Carla Schmitta
Diplomski Rad

Grad Zagreb, 2017. godina

Sveučilište u Zagrebu
Fakultet političkih znanosti
Diplomski studij politologije

Vedran Lekić
Koncept neprijatelja kod Carla Schmitta
Diplomski Rad

Mentor: dr.sc. Hrvoje Cvijanović

Autor: Vedran Lekić
 Grad Zagreb
lipanj, 2017. godina

Izjavljujem da sam diplomski rad ( Koncept neprijatelja kod Carla Schmitta) , koji sam
predao na ocjenu mentoru dr.sc. Hrvoju Cvijanoviću, napisao samostalno i da je u potpunosti
riječ o mojem autorskom radu. Također, izjavljujem da dotični rad nije objavljen ni korišten u
svrhe ispunjenja nastavnih obaveza na ovom ili nekom drugom učilištu, te da na temelju
njega nisam stekao/la ECTS- bodove. Nadalje, izjavljujem da sam u radu poštivao/la etička
pravila znanstvenog i akademskog rada, a posebno članke 16-19. Etičkoga kodeksa
Sveučilišta u Zagrebu. Kljinf.

Vedran Lekić
1. UVOD
2. NASLOV (PRVO POGLAVLJE) _______________________________ (broj stranice)
2.1. Podnaslov (prvi odjeljak prvog poglavlja) ____________________ (broj stranice)
2.2. Podnaslov (drugi odjeljak prvog poglavlja) ___________________ (broj stranice)
2.2.1. Potpodnaslov (prvi pododjeljak drugog odjeljka) _______ (broj stranice)
(ili više)
3. NASLOV (DRUGO POGLAVLJE) _____________________________ (broj stranice)
3.1. Podnaslov (prvi odjeljak drugog poglavlja) ___________________ (broj stranice)
3.2. Podnaslov (drugi odjeljak drugog poglavlja) __________________ (broj stranice)
3.3. Podnaslov (treći odjeljak drugog poglavlja) ___________________ (broj stranice)
3.3.1. Potpodnaslov (prvi pododjeljak trećeg odjeljka) _______ (broj stranice)
3.3.2. Potpodnaslov (drugi pododjeljak trećeg odjeljka) ______ (broj stranice)
(ili više)
4. ZAKLJUČAK _______________________________________________ (broj stranice)

Tablice
Tablica 1: Naslov tablice
___________________________________________ (broj stranice)
Uvod:
Carl Schmitt prepoznaje političko kao utemeljeno na kriteriju razlikovanja između prijatelja i
neprijatelja. Neprijatelj je onaj koji stoji u egzistencijalnom sukobu s subjektom. Neprijatelj je onaj
čije postojanje direktno ugrožava postojanje onoga čiji je on neprijatelj. (Schmitt, 2008) Kriterij
političkog stoji kao osnova onog što političko u biti jest kao danja osnova za bilo kakvo djelovanje koje
bi se moglo nazvati političkim. U skladu s tim neprijatelj postoji kao krajnji stupanj disasocijacije od
subjekta. Krajnji stupanj disasocijacije od subjekta podrazumijeva egzistencijalni sukob koji
omogućuje jedino pravo političko djelovanje. Razlikovanje između prijatelja i neprijatelja mora biti
svojstveno osnovno razlikovanje, važeće i prosto nedjeljivo koje nužno nosi sa svojom upotrebnosti i
samu konotaciju politike. Prijatelj nije nužno ni lijep ni dobar nego onaj koji sa subjektom stoji u
egzistencijalnom jedinstvu u svojstvu ostvarenja nekog cilja. Neprijatelj ,shodno tome, nije nužno
ružan i nemoralan nego onaj koji zadovoljava prethodno dani kriterij neprijateljstva. Političko stoga u
svojoj biti ne ovisi o kriterijima razlikovanja unutar drugih sistema vrijednosti recimo u sistemu
moralnosti ili ekonomičnosti,. Problem može biti politiziran zbog nepomirljive razlike između
sukobljenih , ali ne ako te razlike ne postanu pitanjem opstanka tj. pitanjem međusobne negacije
svakom svojstvenog načina postojanja. (Schmitt, 2008)
Odnos pojedinaca i skupina modeliran je tako da ovisno u očitanju njihovog međuodnosa, govorimo
o političkom i politici. Politika dakle ovisi o međuodnosu više subjekata. Politika može nestati u slučaju
eliminacije svih međuodnosa ili samo onih koji do političkog djelovanja dovode. Eliminacija svih
međuodnosa podrazumijeva samo jedan postojeći entitet, jer politika ovisi, o kako sam prethodno
ustanovio, međuodnosu. Politika dakle, može nestati ako ostane živ isključivo jedan entitet ili više
identiteta koji se ne nalaze u egzistencijalnom sukobu. Naravno, to također implicira da je moguće
eliminirati političku sferu života kroz eliminaciju egzistencijalnog sukoba koji je upravo ta posebna
vrsta odnosa koji podrazumijeva postojanje više entiteta. Stoga, čovjek ili neki drugi politički entitet
može dovesti do nestajanja politike eliminacijom svih koji nisu on ili eliminiranjem egzistencijalnog
sukoba na neki drugi način. (Schmitt, 2008)
Pojam političkog i time političkog neprijateljstva (neprijatelj kao hostis a ne inimicus) je nadograđen
teorijom partizana i teorijom novog nomosa zemlje. Kritika parlamentarne demokracije i politički
romantizam bave se pitanjem učinkovitosti političkog djelovanja i nositeljima političkog i
idealiziranom slikom političkog pa time i neprijatelja. (Schmitt,1986)

Schmitt o uspostavljanju političkog

Pojam države pretpostavlja pojam političkoga, političko je nadređeno teritorijalno utemeljenom
političkom statusu. Konkretno država ne mora biti ni pojmovno određena za pitanje političkog jer je
političko nadilazi. Narod i država kao status su nerazumljivi bez koncepta političkog. Političko je
nedovoljno dobro definirano do dolaska Carla Schmitta jer se suprotstavljalo dnevnopolitičkom i tako
je ono političko određeno kroz kontrast s drugim sferama apstraktne realnosti. Pod pojmom
„apstraktne realnosti“ podrazumijeva se realnost neke sfere djelovanja koja izranja iz logičkih
zakonitosti vrijednosne dimenzije djelovanja između dvaju krajnosti tog kriterija. Schmitt provodi
apstrakt apstrakta, jer izvlači političko iz dnevnopolitičkog koje je opet apstrakt posebne vrste ljudskog
političkog djelovanja u državi. Kao rezultat svog djelovanja zaključuje da je ustaljeno stanje
razumijevanja političkog kao identično dnevnopolitičkom neobranjivo jer je nemoguće uhvatiti
upravo ono što je političko u političkome. Time postiže opravdan teorijski odmak od dotadašnjeg
javnog promišljanja o politici. (Schmitt,2008)
Svaki kriterij sfere apstraktne realnosti, kao što su to ekonomsko, moralno, estetsko, ima svoje
temeljne razlikovne kriterije što su s obzirom na redoslijed profitabilno/neprofitabilno, dobro/zlo,
lijepo/ružno. Schmitt razumije te kriterije kao utemeljene na binarno omeđenom „metaprostoru“
temeljnom razlikovanju opet isključivo pojedinom svom kriteriju svojstvenom. Političko je zasebni
kriterij ali dijeli metaprostor sa drugim kriterijima Politički je kriterij utemeljen na razlikovanju
prijatelj/neprijatelj te ovisi o stupnju asocijacije i disasocijacije od kojih je krajnje političko stanje
stanje najintenzivnijeg sukoba tzv. neprijateljstva.. (Schmitt,2008)
Političkom se, za vrijeme pisanja Schmittovog kapitalnog djela, u javnom prostoru pridodaju
neugodne i odbojne konotacije od strane aktera koji tom apstraktu dodatno pridaju atribute kroz
definicije stvorene pomoću drugih apstraktnih razlikovanja. Na taj način se političko izdvaja od svoje
uloge u svom jeziku. Prema politici se odnosi kao da je nečistoća u sferama drugih sfera apstraktne
realnosti pa je političko prikazivano u kontrastu nasuprot čisto znanstvenom, nasuprot
umjetničkom,nasuprot moralnom. Političko se smatralo onim što onečišćuje nepolitičko i time ostaje
prešućena samostalnost (u onoj mjeri u kojoj ona postoji) i ravnopravnost političkog s drugim
sferama AR. Schmitt prepoznaje teorijsku priliku za analizu i odgovor na te tendencije uviđajući da je u
njegovom, različitom, promišljanju zapravo sadržan novi teorijski princip. Kritičari politike do Schmitta
prirodno zaziru od prisutnosti politike u inače nepolitičkim pitanjima. (Schmitt: 76,2008) To se događa
možda s pravom, ako se „pravom“ podrazumijeva pravo da akter odlučuje što mu se sviđa ili ne, ali
takvo stanje je nepovoljno za razumijevanje kriterija političkog jer bilo kakvo prepoznavanje političkog
kao sfere apstraktne realnosti onemogućeno je upravo stavom prema političkom kao nečemu što
treba maknuti sa strane iz bilo kojeg ne državno-političkog djelovanja.
Nešto što je nečistoća
Državno-političko može biti kategorija zamjenjiva s političkim jedino tamo gdje postoji primat države
nad društvom tj. gdje je država afirmirana kao princip iznad društva i gdje su državno-političke
razmirice preuzele vodstvo u političkoj areni tj. konjugiranoj asptraktnoj aktualnosti. Ista ta
ekvalizacija državnog i političkog biva netočnom u toj mjeri koliko se država i društvo prožimaju. U
slučaju da je država iznad, odnosno, kvalitativno drugačija od društva onda je država nositelj moći
onoliko koliko je moguće diktirati odnose prijateljstva i neprijateljstva društvu nad kojim stoji u svojoj
dominaciji kao kvalitativno drugačija. (Schmitt 2008) U slučaju da društvo prožima državu nemoguće
je uspostaviti jednakost političkog i državnog. Lako je moguće da političko razlikovanje postane primat
društvene skupine koja se nametne u areni društvenih interesa. Fenomen koji reflektira političku
realnost uz izjednačavanje državnopolitičkog s političkim jest izjednačavanje stranačkopolitičkog s
političkim. Upotrebe političkog čak i u ovim krnjim interpretacijama ukazuju na političko u pravom
smislu baš kroz korištenje pojma političkog. To se radi kako bi se suprotstavile nečistoće političkog s
idealno apolitičkim i tako čistim (npr. političko nasuprot znanstvenom). Političko je tu predstavljeno
nasuprot višem nepolitičkom. Vjerujem da takav stav omogućuje osnovno prepoznavanje političkog
kao različitog od ostalih sfera. Ako se na političko gleda kao na nečistoću, nemoguće je tu nečistoću
vidjeti kao istu s onim čistim. Jednom kad je političko prepoznato kao zasebna kategorija moguće ju je
znanstveno analizirati.(Schmitt, 2008)
Krajnja sukobljenost oko nekakvih interesa vodi u rat i njemu prethodno uspostavljanje
neprijateljstva. To razlikovanje jest osnova političkog, stoga sukob i rat tvore važan dio Schmittove
političke teorije. Ne čudi dakle da je Polemos etimološka osnova koncepta političkog. Polemos je
koncept posuđen iz Platonove razrade fenomena spora gdje je „spor“ sukob između Grka dok je
neprijateljstvo rezervirano za strance, barbare. Neprijatelj nije protivnik općenito. (Cvijanović, 2004)
Ako postoji mogućnost rata postoji i politika. Bez mogućnosti rata nema politike kao polemosa ( Iako
možda postoji politika svakodnevice čiji život počiva na „policy procesima“). Rat je najekstremnije
političko sredstvo ali nije jedino političko sredstvo, postoji neprijateljstvo bez rata. Moguće je dakle
da postoji političko svrstavanje na neprijatelje i prijatelje bez ratnog sukoba. Takvo stanje ne treba
začuditi pošto je realno moguće da neprijatelji sklope mir. Čak i u stanju rata postoji mirnodopska
razdoblja u kojima nema direktnog rata (iako je i dalje moguće spletkariti i planirati napade, vojna
djelovanja itd.). Ne vidim razloga zašto takvo razdoblje ne bi duže potrajalo i svojom duljinom bivalo
kvalitativno drugačije i nazvalo se mirom unatoč tome što i u tom razdoblju postoji neprijateljstvo,
mogućnost rata itd.. (Schmitt 2008 i 1962)
Neprijateljstvo je krajnja i najintenzivnija suprotnost. Svaka oprečnost time je više politička što se više
približava krajnjoj točki tj. svrstavanju neprijatelj-prijatelj. Neprijateljstvo ne mora biti vječno i ovisi
ponajviše o volji da se bude neprijatelj i mogućnosti da se to neprijateljstvo izrazi kroz rat u svojoj
najintenzivnijoj iteraciji. Politička suprotnost je krajnja suprotnost. Svašta ne političko se zove
političkim ali nije ništa političko što ne obuhvaća suprotnost i mogućnost da se akteri nađu u stanju
neprijateljstva. (Schmitt, 2008) Politički neprijatelj je javni neprijatelj, cjelina ljudi koji se, po realnoj
mogućnosti, bore i suprotstavljaju nekoj drugoj cjelini. (Schmitt, 2008: 72)
Sve sfere apstraktne realnosti počivaju, tvrdi Schmitt, na temeljnom kriteriju koji razlikuje dvije
unutarnje krajnosti u čijem spektru ta apstraktna realnost doseže svoj aktualitet. Sferi moralnosti je
taj kriterij razlikovanja dobrog i lošeg, ekonomičnosti profitabilno i neprofitabilno itd.. Dvije krajnje
točke Schmitt naziva krajnjim razlikovanjima. Kod političkog to temeljno razlikovanje jest razlikovanje
prijatelj neprijatelj. Schmitt kroz svoju ekspoziciju omogućava shvaćanje ideološki utemeljenih
država, kao onih i dalje podložne zakonima višima od njih odnosno prirodnim zakonima politike.
(Schmitt, 2008)
Točka neprijateljstva nije točka političkog. Točka političkog, koju dostiže neka organizacija koja je u
stanju nad zajednicom nametnuti točno određeno, s obzirom na funkciju neprijateljstvo, tj.
mogućnost istog, odraz je funkcioniranja kalkulusa prijateljstva i neprijateljstva.

Jus Beli i „Neprijatelj čovječanstva“

Ako je rat krajnji odraz neprijateljstva, pitanje koje stoji kao čuvar vrata tom odrazu jest pitanje jus
belli. Tko ima pravo proglasiti i voditi rat? Dodatna je tu dubina dana Schmittovoj političkoj teoriji ako
se uvidi da se i kriterij vladavinstva može izvući iz Schmittove političke misli. Pojedinac koji bi se u bilo
kojem trenu upitao tko određuje njegove „hostes“ i na to bi pitanje mogao odgovoriti sa rezolutnim
„ja“ isti bi također mogao sa sigurnošću ustvrditi da je suveren nad nekom političkom tvorevinom(čak
i ako samo sadržava njega). Važnost te Schmittove prešućene distinkcije je naglašena tek u kontrastu s
Machiavellijevom političkom mišlju kojom ću se baviti kasnije u tekstu. Može li određena organizacija
povući okolne članove u to političko razlikovanje? Schmitt kritizira teorije države kao one u Laskoga
tzv. pluralističke teorije države prema kojima je federalizam države uspostavljen tako da omogućava
formiranja sinteze svih federativnih elemenata. (Shmitt 2006 i 2008) Takve teorije ne prepoznaju
mogućnost formiranja države koja bi zaista kao federacija svojih čimbenika za sebe zahtijevala primat
političkog. Jednostavno, politički problem jest onaj problem koji uzrokuje svrstavanje na sukobljene
skupine neovisno o mogućem zajedničkom pripadanju zaraćenih strana nekoj trećoj zajednici.
Zajednica koja odlučuje o pitanjima neprijatelja je skoro bez iznimke državna zajednica. U liberalnom
društvu svako može umrijeti ??za što hoće, dati život za nešto je posebno, privatna stvar, ali kaže
Schmitt da je tražiti čovjeka da da svoj život za nešto što nije političko pitanje tj. pitanje predmeta
sukoba a ne intenziteta sukoba, pogrešno. Schmitt dopušta da se nekog pusti da skapa od gladi
istovremeno tvrdeći. država nema pravo tražiti da se netko odrekne svog života zbog puke razlike
između pozicija. Rat koji je onda opravdan jest rat porad preživljavanja i Schmitt iznosi rezolutno da je
ružno i nemoralno voditi rat iz ideoloških pobuda koliko god da su te pobude dobre ili moralno
opravdane. No, Schmitt ne ostavlja svu političnost na ruku izvršne vlasti već uvodi nacionalnu svijest
kao element u svojem dispozitivu. Sve dok narod postoji mora sam određivati za sebe kako će živjeti
tj. tko će mu biti neprijatelj. Smisao rata je da ga narod vodi protiv pravog neprijatelja određenog od
samog bitka tog naroda, neprijatelja kojeg narod sam prepoznaje kao takvog ne zbog ideala, već zbog
svog bitkom utemeljenog postojanja. Neprijatelj se određuje, iako je istovremeno određen bitkom tj.
njegovom drugošću,, i pravo određivanja neprijatelja pripada narodu te se tog prava narod ne može
odreći. Narod čija se neka skupina, ili on sam, u cijelosti izdvaja tvrdeći da prepoznaje više nikakvog
neprijatelju zapravo pomaže neprijatelju. Naposljetku neprijatelj određen bitkom postoji neovisno o
nečijoj svijesti o postojanju istog. Kada bi kakav narod u svojoj cijelosti, kao potpuni kolektiv tvrdio da
više ne prepoznaje neprijatelja, brzo bi, Schmitt kaže, bio preuzet od strane nekog drugog naroda.
Narod ove političke dominacije će prvom narodu drage volje nametnuti neprijatelja i sebe kao
suverena te ga vezati matricom poslušnosti i zaštite. U kontrastu je istina da Schmitt i Hobbes govore
o istom ili dijelovima istog u realnosti pristupnog mehanizma konjukcije politike, neprijateljstva i rata.
Gdje se onda u prirodnome stanju nalaze takvi ljudi koji nisu za sukobe i ne prepoznaju neprijatelje?
Takvi ljudi, tj. takav tip ljudi su oni koje se brzo prevari pa se ili promjene ili nažalost stradaju od nekog
bezdušnog zla. (Hobbes,2005,Schmitt 2008)
Ako država nije u stanju, kao kvalitativno različita jedinica, od društva pružiti veću ili bolju zaštitu od
neke društvene stranke, ta društvena stranka postaje ključni nositelj političkog djelovanja, a država
njen puki dodatak. (Schmitt, 2006)
Ono politički okupljajuće u formaciji naroda može okupljati i „narod jednoga“. To je moguće prikazati
na šablonskim primjerima znanstvene fantastike. Ludi znanstvenik željan svjetske dominacije,
spreman ubiti svakoga tko mu se suprotstavi koji je svojom znanosti (ovo pišem svjestan da sam u
opasnosti od počinjenja omaške liberalnog razumijevanja napretka po kojem je sve moguće i svaki
napredak je onaj na bolje pa tako i znanstvenik uopće može imati opisane moći ali govorim ovo
poprilično uvjeren da granicu ne prelazim. Ironično je zapravo što bi prekoračivši granicu zapravo
napravio napredak u referentnom intervalu.) još tome sebi pribavio moći superjunaka (kao što je
slučaj u mnogim stripovima i djelima popularne kulture) bio bi politički neprijatelj svakog čovjeka na
planeti zemlji (ako ga ovaj ne želi služiti) ali i svakoj državi jer ih želi kao podjarmiti u svoj “dominion”
time uzurpirajući političku moć svih drugih političkih svijesti na zemlji. Ako je država neki narod na
teritoriju, čovjek koji svoj teritorij uzima kao svoje vlasništvo i ne priznaje na tome nikakvog drugog
vlasnika, sebe uzima za vladara na tom teritoriju i time on djeluje čisto politički.. U konceptu
političkog Schmitt jasno daje do znanja kako uviđa primat države u odlučivanju o političkim pitanjima,
no u Teoriji partizana do izraza dolazi upravo taj drugi dio nauka o političkom neprijateljstvu koji
otvara novo poglavlje o pitanju političke sposobnosti pojedinaca da odrede neprijatelja izvan
državnog uplitanja. Takvi pojedinci vođeni su vlastitim idejama o tome kako država ili svijet ili bilo
kakvi idealni scenarij određen nekakvom opet idealiziranom doktrinom treba funkcionirati.
(Schmitt,2008) Za ostvarenje tih vlastitih vizija pojedinci ili male skupine (koje bi se u pol. teorij koc.
političkog smatrale ne državnima akterima) upravo se ponašaju kao samostalni politički akteri u
fazama sukoba u kojima djeluju. Za primjer navedeni su mnogi partizanski pokreti diljem Europe, od
Španjolske skroz do Sovjetskog Saveza/Rusije u „Konceptu političkog“ kao i u „Teoriji partizana“.
(Schmitt,1962,2008)
Sinteza ovog skupa diktira da se ne može imati političku politiku ili političko pa čak ni političku državu
u nedostatku osnovne mogućnosti neprijateljstva. Svijet koji bi postojao u nedostatku politike bio bi
svijet u kojemu postoje i dalje druge sfere apstraktne realnosti. Takvo ujedinjeno stanje ljudi na zemlji
ujedinilo bi čovječanstvo u potpunosti, a pošto čovječanstvo ujedinjeno na zemlji ne može imati na toj
istoj zemlji neprijatelja, političko bi prestalo postojati.
Iako zapravo neprijatelj čovječanstva ne može biti čovjekom, Schmitt priznaje čini se mogućnost
proglašavanja nekog čovjeka neprijateljem čovječanstva. Ekvivokacija je to sa definitivnim
posljedicama. U proglašavanju nekoga neprijateljem čovječanstva ne uvodi se neko specifično vrsno
razlikovanje, na kraju i takav neprijatelj je čovjek te između ljudi neprijateljstvo nije neprijateljstvo
čovječanstva pošto su obje skupine obuhvaćene tom nadređenom kategorijom. Izuzev nebeskih
vojski ili izvanzemaljskih rasa, čovjek ostaje jedini neposredni podređeni pojam na toj razini te
naravno ne može biti sebi neprijatelj, tj. drugom čovjeku zbog njegove ljudskosti (ne kao humanitarne
vrline nego apstrakta) pošto je i sam čovjek. Bilo koji intenzitet određen različitosću oko ljudstva ne
može postojati jer je osnovna ljudskost zajednička svima. U suprotnom imali bismo
samoreferencialno problematičan status sličan paradoksu lažljivca. Čovjek koji bi protiv drugog
čovjeka vodio rat zbog njegove ljudskosti vodio bi i taj rat protiv sebe.
Humanitarna ideja čovječanstva izvorno je polemička negacija aristokratskog poretka a danas je
termin-krinka imperijalizma i savezi naroda imaju onoliko smisla koliko su savezi naroda protiv vladara
i njegovih imanentnih saveznika. Čini se da u djelu Schmitt ekvivocira narod kao sloj različit od vladara
i narod kao onaj određen svojom nacionalnom sviješću kojem i vladar pripada. Proudhonov citat koji
Schmitt koristi da bi dočarao propalost ideje „čovječanstva“ ili barem legitimaciju rata na istom jest:
Onaj tko kaže čovječanstvo želi varati. Sentiment je sigurno jasan iako je rečenica samoreferencijalno
problematična (ili to čitatelju Proudhon želi priznati da ga vara govoreći „čovječanstvo“) te je u ovim
teoretsko-logičkim promišljanjima meta-političkih obrana važno imati na umu da: „Ne postoji politički
irelevantna filozofija ili antropologija ali ni filozofski irelevantna politika“ po Helmutu Plessneru. U
svom korištenju pojma “čovječanstva” liberalna država ispoljava svoje političke pretenzije na cijelo
čovječanstvo. Jednom kad liberalna država uspostavi primat nad idejom čovječanstva mijenjanjem te
ideje lib. država izbacuje ili uvodi u paradigmu čovječanstva interkategorijski ideologiji stran ,odnosno
pristran, sadržaj. Liberalni teoretičar čije je djelovanje određeno liberalnom ideologijom na sebe
uzima odgovornost da objasni što čovječanstvo je time upotpunjujući dominaciju liberalne teorije
nad osnovnim zajedničkim svim ljudima. Liberalni teoretičar ne samo da pretendira na dominaciju
nad osnovnom ljudskošću, već i nad ljudskim razumom Opisana dominacija je rezultat ne toga što
liberalni teoretičar zna on što čovjek zaista je, već zato što on određuje što čovjek je dodajući ili
oduzimajući tom pojmu ideološki određen sadržaj.

Nepolitična politika
Kod anarhizma čovjek je dobar a država zla, kod liberalizma čovjek je dobar a država je ekstenzija i
sluga društvu. Schmitt se često poziva na svoje uvjerenje da je odnos prema moći kao dobroj ili lošoj
moguće prikazati kao osnovu opreke između anarhizma i autoritarizma. Schmitt primjećuje kako je
rast vjere u dobrotu ljudske prirode proporcionalan rastu radikalnosti mržnje prema državi. Thomas
Paine naposlijetku kaže kako je društvo rezultat potreba a država poroka. (Schmitt,2008)
Okrupnjivanje u društvo je također vid temeljnog političkog pitanja o prijatelju i neprijatelju, o
asocijaciji i disasocijaciji je je društvo u sebi političko ustrojstvo (ili barem s kapacitetom za političko).
Država je kvalitativno različita od društva i također politička tvorevina. Hobbes je kompatibilno
postavio kongregaciju kao uspostavitelja vladara jer jedno političko tijelo daje drugom za pravo da nad
njim vlada ako se prihvati naravno Schmittijanski kriterij političkog. Ne dolazi onda prilikom izbora
vladara do pukog stvaranja već do stvaranja i dopuštanje političkih disasocijacija.
Interna inkonzistencija anarhizma počiva na činjenici da su državni autoritetni akteri (vlast zapravo ali
Schmitt tu uvodi autoritet) i dalje ljudi ali ljudi s nadodanim autoritetom bolje rečeno s vlasti.
(Schmitt, 2008). Ako su ti ljudi sa svojim, dodijeljenim moćima u ispoljavanju te moći zli jer je moć po
njima zla (ona je apstrakt izuzet od čovjeka) kako je onda moguće tvrditi da je čovjek po prirodi dobar
kada nije u svom državno političkom autoritetnom djelovanju kad nad njim stoji sve manja „moć“ i
prisila? Na poziciji moći pojedinac je slobodan biti ono što je a izabire biti zao na nesreću ideje o
dobrom čovjeku po sebi samom.
U liberalnom viđenju bilo koje političke države suština je sistem po kojem ljudi, po prirodi dobri,
dolaze na poziciju moći da bi bili zli. Taj proces, čak i da ga se aksiomatski prihvati, glasno korelira sa
slabljenjem mehanizama prisile nad onima koji postaju sve više skloni djelovati kontrarno volji
naroda. Moguće je ponuditi interpretaciju prema kojoj ljudi ne djeluju zlo jer im se ne da da budu zli.
Jednom kada rastom moći i penjanjem kroz hijerarhiju ponestane onih koji bi mogli zabraniti
nepoželjno djelovanje, zlu se omogućje da prirodno teče iz čovjeka. Čovjeka na vrhu svijeta koji bi
nadvladao sve ljude (pojedince i koalicije) može sigurno kazniti samo Bog a kroz tog ljudskog
pojedinca zlo bi moglo ne smetano teći. Hitler je bio Hitler jer nad njim nije bilo prisile da ne bude
Hitler. U nedostatku Boga nedostaje i ta kazna . Dok su nad Hitlerom postojali mehanizmi prislie stare
Wajmarske republike ni jedan kamp smrti nije otvoren. Schmitt je dakle u pravu kada strahuje kome
će pripasti ujedinjeni potencijali prisile u globalno sjedinjenoj vladi u stanju idealnog viđenja liberalne
ideja svjetskog mira. Li
Jasno je da su država i njene institucije/podrežimi ,bilo da je razumijemo kao djelatnost ili posebno
političko stanje, reproducirane kroz ljude i aktivnost. Država je rezultat ljudske aktivnosti, odnosno
niti jedna zgrada, list papira ili osnivački dokument po sebi ne može djelovati jer nije akter, nema
svijest i nije živ. Moguće je replicirati da moć postoji kao taj kvaridbeni faktor ali moć je odraz
političke funkcije dan izabranome bilo legislativnom, izvršnom ili sudbenom akteru od strane članova
nekog društva. Implikacija bi bila te pozicije da ljudi u želji da se ,organiziraju u neki državni oblik,
nameću zlo onima koji su odabrani za administrativne funkcije. Promotrivši ovaj predloženi
mehanizam u kontrastu sa Schmittovim konceptom neprijateljstva izdvaja se Schmittova ponuda
načina poimanja natjecanja i kvalitativne distinkcije te samo mogućnosti nadmetanja između društva
ili specifične skupine unutar društva i države koja zahtijeva svoju državnost nad tim društvom. Društvo
jest politička zajednica koja je uspostavljena asocijacijom, no kada se između članova istog društva
bira nova politička tvorevina (ponavljam kvalitativno različita) koja je suverena nad tim društvom,
provodi se postupak disasocijacije. Iz skupa D (za društvo) izdvaja se podskup V za vladu (tijelo ili
osoba koja vlada nad društvom) i time je sada država kao politička zajednica kontrastirana društvu kao
drugoj političkoj zajednici. Drugim riječima u procesu sekundarne disasocijacije ??nedokadašnji
članovi sa puko društvenim ulogama postaju članovi nove političke tvorevine kojoj je dana moć i
nemoguće je da ne dođe do neke disasocijacije predodređene samim činom odvajanja. Na kraju
krajeva odvajanje i disasocijacija mogu biti uporabljeni kao sinonimi. Liberali imaju poimanje države
gdje je država samo ad hoc svemoćna, i traže od nje da može sve, a ne smije ništa. Štoviše, uzevši
argument o političkoj odvojenosti države od društva, nadasve da je kao takav oksimoron napravljena
od strane onih koji se svojim izborom države kao upravnog ali distinktnog političkog tijela žele
istovremeno makar čisto svrsishodno odvojiti od nje. Jednom kad se procesom državotvorne
disasocijacije iz društva izdvoje državni kvalitativno različiti elementi država i društvo postaju mogući
neprijatelji. Društvo je naravno segmentirano na podskupine tako da se te podskupine suprotstavljaju
državi kao političke zajednice u svojem obliku. Liberalne države u nerazumijevanju politike okreću se
heterogenim dualizmima etike i privrede, obrazovanja i posjeda i teže stapanju države i društva
gurajući tako državu u totalitarizam. Prožimanje dakle društva i države stvara državu koja za svoje
interese ima sve društvene fenomene a takva država je totalitarna. Interes društvenih skupina
predstavlja interes za svime onime što je društvu svojstveno i time svi aspekti društva jesu interes
društva.
Treba samo pogledati ponovno SAD u kojima se principi sekularnosti krše ne zbog uplitanja crkve u
državne poslove već porad uplitanja službene države u crkvena i vjerska pitanja.(
http://www.foxnews.com/opinion/2014/10/20/city-threatens-to-arrest-ministers-who-refuse-to-
perform-same-sex-weddings.html). U saveznoj državi New York moguće je biti kažnjen za prekršaje
protiv „rodnih“ politika države. U skladu je s prirodom pa čak i liberalne suverene države mogućnost
iste da kazni pojedinca zbog kršenja svojih normi ili zakona. Nije u skladu sa prirodom liberalne države
ne dopuštanje autonomije umovanja.
Pojedinac koji bi drugu osobu opetovano nazivao muškarcem iako ovaj tvrdi da je 6 godišnja
djevojčica može završiti u zatvoru, platiti veliku kaznu i izgubiti posao zbog svoje nevoljkosti da
raspozna očitu razliku između čovjeka od 50 godina i čovjeka od 50 godina koji hini da je djevojčica.
(http://www.dailymail.co.uk/femail/article-3356084/I-ve-gone-child-Husband-father-seven-52-
leaves-wife-kids-live-transgender-SIX-YEAR-OLD-girl-named-Stefonknee.html)
(http://nypost.com/2016/05/19/city-issues-new-guidelines-on-transgender-pronouns/).Slični
fenomeni javljaju se u Europi
(http://www.washingtontimes.com/news/2016/jun/7/norway-caves-international-pressure-returns-
childr/). Postupnim stapanjem, odnosno izjednačavanjem države i društva , država mora, nasuprot
tome da može samo htjeti, pratiti društvene trendove, takvi su nametnuti samom prirodom stapanja
koje rezultira sjemenom totalitarne države (sad intervenirajući inače čisto društvene fenomene).
Današnji liberalni društveni trendovi jasno uvjetuju politike, a ti društveni trendovi rezultat su
umovanja društvenih organizacija. Te društvene ?? ostavljaju mogućnost sukoba između društvenih
organizacija držanjem svoje pozicije koja može rezultirati disasocijacijom tj. svrstavanjem na
neprijatelj-prijatelj tako da liberalna država teži totalitarizmu ili građanskom ratu. Suveren koji ne
poznaje ili negira koncept političkog neprijateljstva ne može ili ne želi prepoznati taj koncept u svojem
djelovanju protiv onih s kojima se ne slaže. Koncept političkog kao sfera apstraktne realnosti postoji
neovisno o svijesti o tom konceptu pa tako je moguće protivnika u debati ili ekonomskog protivnika
tretirati kao neprijatelja bez da se to zna ili priznaje. Krajnjost neprijateljstva jest kočnica u mjeri
proporcionalnoj svijesti da takva krajnost postoji.
Apsolutni i realni neprijatelji
Koncept neprijatelja zamijenjen liberalnim ??nocijama o protivniku šteti mogućnosti prepoznavanja
pravog neprijatelja odnosno sposobnosti kategoriziranja neprijateljstva. Shodno tome, u Teoriji
partizana Schmitt iznosi svoj poseban pogled na svoje koncepte „neprijatelja“ i „političkog“. (Schmitt,
1962)
Schmitt razumije partizanski rat kao definitivni odmak od tradicionalnog ratovanja ne samo zbog
načina ratovanja već i zbog političkog karaktera neprijateljstva koji je do prije u tradicionalnom
Europskom ratovanju bio neprisutan. Partizan je pripadnik ili simpatizer neke političke partije ili
ideologije. (Schmitt,1962) Partizan, kao brza, mobilna jedinica, koristeći nove metode ratovanja
uveden je u Schmittov rad kroz slučaj u Španjolskoj gdje on, ??parizan, odbija priznati poraz zajedno
sa svojim političkim nacionalnim vođama kao što je bio slučaj u Španjolskoj za vrijeme Napoleonovih
osvajanja (Schmitt,1962). Ne preostaje mu razriješenom domovine ništa drugo nego boriti se
nekonvencionalno bivajući također razriješen tradicionalnih vojnih potencijala zbog kapitulacijom
uvjetovane nemogućnosti službene države da mu pruži punu vojnu i logističku potporu. Partizan se
uzda u posebnu zemljoznansku tzv. telurijsku karakteristiku kao u svoje posebno oružje. Poznavanje
zemlje u kojoj se nalazi je uzrokom partizanske učinkovitosti u onolikoj mjeri koliko moderna
mehanizacija nije već rezultirala poboljšanim snalaženjem na nepoznatom terenu. (Schmitt 1962) Ako
je partizan odraz samostalnog djelovanja onda se logističkom mehanizacijom narušava to djelovanje i
smanjuje učinkovitost partizanskih tj. mehanizacijom umanjuje se telurijska sposobnost. Rezultat tog
kompleksa je nesposobnost budućih samostalnih pokreta otpora (jer su oni podređen pojam
nadređenom pojmu partizana) da računaju na kontrolu terena i time svoje najjače oružje. Tehnologija
dakle nadomješta kontrolu terena te onaj koji kontrolira mehanizaciju kontrolira teren. Nemogućnost
prirodnog otpora, otpora uz minimalnu relevantnu tehnološku pozadinu, implicira nedostatak pokreta
otpora u budućnosti ako u budućnosti tehnologija bude pod kontrolom države. Država mehanizacijom
djeluje disruptivno kroz disruptivnu inovaciju. Nudi sofisticiranije rješenje tj. alternativu gerilskom
ratu kroz kontrolu terena. Disruptivna inovacija je koncept inovacije koji objašnjava kako male tvrtke
inovacijom mogu pobijediti i uništiti gospodarske divove u tržišnom natjecanju. Velike tvrtke natječu
se inovirajući održivo i konzistentno, shodno tome kako države ulažu u sve veću sofisticiranost
oružanog arsenala, male tvrtke nude kvalitativno drugačiji proizvod možda i kategorički drukčiji ali se
natječu na istom polju, tržištu, eventualno preuzimajući klijentelu u dnu i na temelju vala uspjeha
boljim i zastupljenijim proizvodom izbacuju divove iz tržišta. (Christensen, 1997) Ti ekonomski divovi
također mogu preduhitriti ili se nositi s diruptivnom inovacijom prebacujući polje natjecanja upravo
na razinu na kojoj se nalazi kompeticija. Država djeluje analogno i disruptivno, koristi satelite, dronove
i druge vidove tehnologije kako bi kontrolirala teren s većom preglednošću nego što to može klasični
partizan. Današnji partizan uvelike je onemogućen te u nedostatku disruptivne tehnološke inovacije s
njegove strane bilo koji rat u budućnosti vodit će se bez njegovog utjecaja. Kad jednom bude partizan
eliminiran iz mogućih ratnih zbivanja, realna i apsolutna neprijateljstva neće biti kategorije koje će
moći neobuzdani dio neke populacije imati kao određenje unutar apstraktne sfere političkog ??već će.
Budući partizan će morati imati tehnolurijsku karakteristiku i kretati se mrežom world wide weba,
internet of things ili kakvim drugim tehnološkim umreženjem koje bi omogućilo partizanu da se kreće
tehnologijom i zamršenim mrežama kao što se njegov prethodnik kretao tlom, šumama i gorama.
Jednostavno je to primoran kako bi ponovno dosegao svoju telurijsku karakteristiku, ali jednom kad
dosegne tehnološku premoć i ponovno omogući sebi realizaciju telurijske premoći on ne samo da ima
jednu određujuću premoć već ih nanovo ima dvije, tehnolurijsku i telurijsku. Ostvarivši kontrolu nad
stvarnom zemljom i zemljom informacija partizan se nalazi u boljoj poziciji nego njegov ranomoderni i
moderni preteča, no bez obje prevlasti teško će imati i jednu.
Iako partizan oduvijek ratuje protiv invazivne sile on do nedavna biva prepoznat ne kao vojna osoba
već kao odmetnik, kako od strane okupatora tako nekad i od svoje države (Schmitt, 1962) dijelom
zasigurno jer se čini nepošten i nečastan pošto djeluje subverzivno, razorno i nekonvencionalno. U toj
činjenici ne ćemo naći relevantnu ideološku razliku između partizana, jer obični europski partizani
19.st djeluju po istim ratnim principima kao i komunistički partizani u Kini ili oni u Rusiji. Razlike
između partizana su političke i shodno tome ovise o poimanju neprijateljstva. Prethodno navedena
politička razlika se nalazi u ideološkim pozadinama dviju skupina. Ideološka pozadina utemeljena u
političkoj samosvijesti omogućuje partizanu da djeluje izvan okvira tradicionalnih političkih struktura
od kojih je najvažnija država kao najčešći nositelj političkih akcija. Partizani u svojoj svijesti se razlikuju
po tome je li njihov neprijatelj subjekt apsolutnog ili realnog neprijateljstva (i istom analogne
politike). Partizani apsolutne politike sebe prepoznaju subjektom apsolutnog rata i u odnosu
apsolutnog neprijateljstva. Pošto je apsolutni neprijatelj onaj kojega treba istrijebiti tj. onaj koji je u
svojoj suštini nemoralan, ne čovjek, a apsolutni rat, rat do uspostavljanja primata „pravih“ ideala i
potpunog uništenja, partizanski rat realnog neprijateljstva razriješen te apsolutizirane dimenzije nije
u toj mjeri ideološki potkovan.
Apsolutni neprijatelj skloni su međusobnoj defamaciji u svim drugim sferama iako do neprijateljstva
se došlo polarizacijom oko posebnih pitanja. Političke aktivnosti u nepolitičkim sferama apstraktne
realnosti utječu na stvaranje neprijatelja i neprijateljstva ali jednom kad se u nekoj sferi političko
svrstavanje svede na proglašenjem neprijateljstva i pod uvjetom da je neprijatelj shvaćen kao
apsolutni neprijatelj neprijatelji kao akteri imaju tendenciju k defamaciji neprijatelja i u sferama čija
se točka nije translatirala u točku neprijateljstva. (Schmitt, 1962)
Godine 1813. Pruska daje Landsturmski edikt po kojemu je svaki građanin obavezan opirati se
invazivnoj sili čak i da je službena državna vojska Pruske poražena. To građanin mora činiti svim
sredstvima i do smrti. Državni akteri tim ediktom prenose suverenost na narod i time pretendiraju na
reproduciranje i očuvanje državnog entiteta monopoliziranjem autonomije pojedinca. Tim činom
država afirmira svoje zakone kao transcedentalne jer pretendiraju na obvezu države i pojedinca
neovisno i usprkos zakonima invazivnih sila koje bi možda i izbrisali svaki trag postojanja starog
režima (pa time i pravnog okvira) na novoosvojenom teritoriju. Suveren se zaista čini izvan i unutar
sustava. (Agamben, 1995).
Suverena država Pruske nadilazeći ediktom 1813. svoje postojanje želi očuvati sebe izvan sebe i time
udara temelje apsolutnim politikama. (Schmitt, 1962) Prenoseći ovlasti na pojedinca istovremeno
postavljajući svoju ideološku posebnost (po kojoj je svaka država jedinstvena) stvara se konjukt
ovlaštenog pojedinca, apsolutne obaveze koje se valja držati pod cijenu života. Pretpostavimo da
partizan prihvati te odnose. Partizan kojeg država obvezuje da se bori za nju bori se za ideju
nekadašnje institucije te ga ta ideja obvezuje intersubjektivno na djelovanje a ne više pozitivni zakon i
činjenica da državi mora dati poslušnost kako bi dobio zaštitu. Država zapravo u tom ne pruža zaštitu
nego traži da se pojedinac izloži opasnosti i onda kad ta država ne postoji. Svatko onda tko bi se
suprotstavio ideji države koju partizan drži pretendira na život tog partizana i bilo tko, tko bi se
suprotstavio toj ideji države zapravo želi afirmirati stanje koje je kontrarno samom životu partizana.
Bilo kakvo pretendiranje na afirmaciju bilo čega što nije X ,gdje je X oznaka za usvojenu ideju o državi,
pretenzija je na negaciju života partizana vodeći tako u egzistencijalni sukob koji implicira
neprijateljstvo. Partizan tako ne može dopustiti negaciju bilo kojeg elementa svoje ideje kojom je
obavezan pa tako mora tražiti afirmaciju svoje ideje u svim sferama apstraktne realnosti u konačnici
formirajući ideologiju kao nužan rezultat stvarajući jasnih granica prema svemu što postoji kroz
prizmu nužnosti održanja svoje pozicije. Neprijatelj kontrirajući partizanu u njegovoj ideji kontrira
partizanu ideološki odnosno apsolutizira pitanje.
Liberalna država djeluje opet preko golog života uvjeravajući svoje stanovnike da njihov život prestaje
vrijediti ako liberalna država nestane. Relativiziranje liberalnih vrijednosti dakle liberalima predstavlja
egzistencijalni problem.

Realni neprijatelj je onda i neprijatelj kojemu se pretpostavlja njegovo svojstvo kojem bi ga se moglo
smatrati punopravnim političkim akterom, apsolutni neprijatelj je onaj kojeg se smatra jedino
vrijednim uništenja i time je apsolutni neprijatelj obespravljen. On je ??on onaj koji mora biti u krivu u
svemu jer ako je i u čemu u pravu preostaje egzistencijalna dilema između života i istine.
Demokracija i neprijateljstvo
Politički moćna država kao status je status političkog primata nad svim drugim društvenim
zajednicama. Demokratizacija upravo uništava taj tip odnosa. Demokracija je sistem utemeljen u
mnogo izvora i kao takav suočen je inherentnom kontradikcijom. Država pod uvjetom da je
demokratska istovremeno mora biti odrazom posebnih interesa odraženih kroz politike stranaka ali
istovremeno ništa više nego „vidljivo ruho građanskog života“. (Schmitt, 2008) Država mora biti
svemoćna ali ništa ne smjeti. Čini se kako je kontradikcija ovdje neizrečena i u prvom i u drugom
slučaju jer argumenti nisu netočni već entememe.
Kontradikcija postaje očita kad se uzme u obzir prešutna premisa u polisilogizmu.
1.Sud „demokracija mora biti svemoćna“ nije očito u kontradiktornosti sa sudom „demokracija ne
smije ništa uraditi“.
1.1 Na prvi pogled jasno mi je da analiziram odnos dva suda od kojih je jedan univerzalno negativan a
drugi univerzalno pozitivan.
1.2 Dva kvantitativno jednaka dakle „univerzalna“ ali suprotna suda pod uvjetom da im je predikat,
priročen subjektu, kvalitativno isti stoje u odnosu kontrarnosti a ne kontradiktornosti.
1.3. Potrebno je naći implicitnu premisu koja će poslužiti kao sud u dokazu da je Schmittov zaključak
istinit.
1.4 Sud demokracija ne smije ništa uraditi omogućuje interpretaciju pod kojom je moguće pokazati,
po principu subalternosti, da onaj akter kojemu se ne da ništa, ustvari po definiciji, ne može napraviti
neke stvari (one koje mu se ne daju).
1.5 Takav akter onda naravno nije svemoćan (bilo da ne može napraviti ništa ili samo nešto)
1.6. Zahtjevi stavljeni pred demokratsku državu traže da se istovremeno afirmira univerzalno
afirmativan sud (država sve može) i partikularno negativni sud (država ne može nešto).
1.7. Takva dva suda stoje u međusobnoj kontradikciji.
1.8. Schmitt je u pravu da se tu radi o kontradikciji. [(Schmitt, 2008) i (Aristotel,1962)]

2. Dublje je moguće prionuti uz analizu sudova koje je moguće derivirati iz koncepata demokracije i
liberalizma i naposljetku njihovog konjukta liberalne demokracije.
2.1 Naime liberalizam u svom današnjem razumijevanju jest onaj princip/ideologija prema
kojem/kojoj je ključno za vlastitu internu konzistenciju tvrditi primat volje pojedinca kojemu je
omogućeno djelovanje u skladu s istom bez uplitanja volja vanjskih aktera koji bi svoju volju koristili u
negiranju ili dokidativnom (onom koji dokida) djelovanju na volju izvornika.
2.2 Demokracija s druge strane upravo podrazumijeva proces u kojemu prevladava volja nekad čak i
ne većine odnosno manjine.
2.2.1 Potonje je slučaj u elektoralnim tijelima kao u pol. sustavu SAD gdje mala manjima ima
mogućnost dati predsjedničke ovlasti čak i gubitniku predsjedničkih izbora (koji zapravo služe kao
odraz volje naroda tj. građana, većine i manjine, samo što ta volja nije obvezujuća elektoratu).
2.3. Kontradikcija se nalazi između koncepata liberalizma i demokracije.
??2.4#. Tvrditi da se državni sistem vodi sintezom principa koja nužno pretpostavlja neometanu
nedokinutu volju i istovremeno principom koji omogućava (i sprovodi) dokidanje te iste volje je
također kontradiktorno. [(Schmitt,2008:96)i (Suppes,1957)]
Metodološki problemi odmah iskaču itd.. Ako liberalna demokracija ne može afirmirati oba analitička
atoma od kojih je kao molekularna sinteza sastavljena, a tvrdi se da djeluje kao sustav sastavljen od
tih atoma onda je jasno da je takav sistem nepostojeći zbog otprije navedene kontradikcije. Postavlja
se pitanje u kojem onda sistemu narodi žive, narodi koji vjeruju da žive u liberalnim demokracijama ??
pošto je logički očito ne žive u liberalnim demokracijama. Neovisno u kojem političkom sistemu žive,
politički sistem kao takav mora zadovoljiti kriterij političkog da bi bio uopće politički sistem. Sistem u
kojemu je nemoguće djelovati kroz principe demokracije i liberalizma (totalitarizam i primat
liberalizma) istovremeno djeluje na drugi način. Tu se ne radi o tome da sistem liberalne demokracije
nije savršen već da uopće ne postoji na onaj idealizirani način na koji ga se prikazuje. Moguće je da je
sistem u kojem živimo sinteza dva okrnjena oblika liberalizma i demokracije ili nešto drugo. Ako je
slučaj prvi važno je napomenuti kako mnogi i najvažniji teoretičari i politički znanstvenici koji se bave
odnosno specijaliziraju za komparativnu politiku kao Wolfgang Merkel i Arendt Lijphart vrlo
adamantno stoje u svojim nastojanjima da prikažu važnost demokracije u svojoj idealnoj cjelovitosti,
predlažući niz medikamenata za poludemokracije, autoritarne demokracije itd. kako bi iste dosegle
svoj idealtip liberalne demokracije. (Lijphart,1999 https://www.amazon.com/Patterns-Democracy-
Government-Performance-Thirty-Six/dp/0300078935). Merkel se koristi tipično moralnim
razlikovanjem kako bi opisao idealtip demokracije. Štoviše, tvrdi da je to empirijsko pitanje.
(https://www.wzb.eu/sites/default/files/personen/merkel.wolfgang.289/conclusion_good_and_defec
tive_democracies.pdf ).Takva tražena cjelovitost sinteze liberalizma i demokracije u opet njihovim
idealnim okvirima nije moguća. Jasan zaključak je da zapravo polje komparativne politike koje se
uvelike bavi pitanjima idealne liberalne demokracije mora za idealnu demokraciju izbjeći ekvivokaciju
tradicionalnog idealnog shvaćanja parlamentarizma, liberalizma i demokracije kakvog imaju Guizot i
Rousseau s onim krnjim oblicima s kojima raspolažu (Schmitt, 2000). Jasno je kako se tom nužnošću
predaje taj idealizam vezan za poimanja prethodno navedenih pojmova te je politički znanstvenik
natjeran priznati da postoji nekakva liberalna demokracija koja nije onda liberalna demokracija u
svom punom ,ponovo navodim,tradicionalnom shvaćanju. Problem je time veći što kontradikcija
dolazi u pitanju slobode i djelovanja samih demokratskih procesa na te slobode. Schmitt bi mogao
prepoznati prepuštanje occasiu i prihvaćanje mita o čistoj dobroj ljudskoj prirodi u nastojanjima ??k
ideal tipu liberalne demokracije. Teško je zapravo, znajući da je liberalna demokracija, kontradikcija u
terminima predočiti što bi u ideal tipu to bilo ali jasno je da postoje režimi koji se nazivaju liberalno
demokratskima i to treba poštovati do te mjere u kojoj su se ti režimi spremni pokazati bilo liberalnim
bilo demokratskima no nemoguće je tvrditi da su te demokracije, liberalne demokracije. (Schmmit, u
Politički romantizam) Naravno logička kontradiktornost jest praćena empirijskim dokazima da je LD
država „slaba“ u tom aspektu. Pogledaju li se rezultati izbora za predsjednika SAD-a vidljivo je kroz
kampanju i nakon kampanje upravo odraz iznesenih kontradiktornosti. Ako je kroz izbor određenog
kandidata moguće otuđiti od sebe onu drugu stranu političke utakmice do te mjere da članovi te
suparničke skupine na društvenim mrežama iznose tvrdnje kako se u slučaju izgubljene političke
utakmice spremaju otići živjeti u drugu državu i tamo činiti političko tijelo s drugim narodom, onda je
moguće aktualizirati stanje raspada tadašnje države do kojeg nužno dolazi svrstavanjem nekih članova
zajednice s nekom drugom državom. Činjenica je da je glavni razlog protesta liberalne ljevice bio
upravo subjektivni dojam dokidanja sloboda. Drugim riječima ako je kroz normalni izborni proces
moguće dokinuti nekom doživljaj slobode i samu slobodu (doživljaj da se živi u režimu koji afirmira
stavove pojedinca) onda se to sigurno dogodilo u 2017. U SAD-u su kampanja kao i sami
predsjednički izbori rezultirali disasocijacijom suprotstavljenih strana u američkom društvu što je
zabrinjavajuće pošto je svaka disasocijacija dvije skupine približavanje limesu tj stanju neprijateljstva.
Tko bi to mogao previdjeti ono što nije samo naravno i vidljivo iz međusobnih prebijanja i uličnih
sukoba Trump-suportersa i Clinton-suportersa već i iz brige drugih visoko pozicioniranih pol. aktera
zbog takvog stanja. (http://www. zerohedge.com/news/2017-03-05/violence- fighting-breaks-out-
between-trump -supporters- protesters- berkeley), (http://www.reuters.com/article/us -usa-trump-
supporters-idUSKBN16B0O8),(http://www.breitbart. com/big-government/2016/11/17/top-10-
violent- actions -trump-supporters/) Društveni rasplet događanja u SAD-u rezultat je nezadovoljstva
koje je uzrokovano matricom očekivanja i neispunjavanja očekivanja građana od strane države po
kojoj građani očekuju obećanu i propagiranu slobodu volje i drže državni aparat za taj standard, a taj
isti državni aparat nije zbog logičkih zakona koji su postavljeni u ovaj svijet od Logotvornog Postojanja
(eng. Being) nisu u stanju ispuniti. ( Marcuse, 2007)
Neredi i međusobni sukobi u ovom i sličnim slučajevima navode na mišljenje da čovjek zadržava za
sebe onu sposobnost razlikovanja prijatelja i neprijatelja, odnosno spoznanja političke stvarnosti koje
ovaj(sad ne građanin već čovjek) može koristiti kako bi sebe odvojio od nekog političkog tijela i
proglasio drugog donedavnog člana istog pol. tijela neprijateljem (neki građani SAD-a su čak davali
proizvoljne ultimatume za preseljenje svima koji su glasali za Trumpa pod prijetnjom smrti).
(https://www.google.hr/search?q=amricans+threaten+to+leave+if+trump+wins&ie=utf-8&oe=utf-
8&client=firefox-b-ab&gfe_rd=cr&ei=DgzaWOSSNaTi8AeZuaII#q=anti+trump+threatens+to+kill&*)
Tu osnovnu politološku sposobnost prepoznaju i Machiavelli i Hobbes. Machiavelli kroz svoje
znakovito i istaknuto obraćanje čitatelju (bio on seljak, pod uvjetom da isti zna čitati ili kralj, pod
uvjetom da mu se da čitati) kojemu se Machiavelli obraća kao vladaru i mogućem uzurpatoru ili
očuvatelju vlasti. (Machiavelli,1998) Hobbes kroz teorijski djelokvir(framework) u kojemu čovjek po
svojoj ljudskoj određenosti i prirodnim zakonima održanih božjim autoritetom. (Hobbes,1651).

Kvantitativna dimenzija Schmittovih koncepata

Kvantitativna analiza, odnosno njena čista mogućnost, politoloških koncepata je često dočekana sa
skepsom. Vjeruje se da politologija kao društvena znanost (iako je politologija politička znanost)
razriješena mogućnosti da je se oplemeni rezultatom dublje kvantitativne analize. Čini mi se da to nije
tako pogotovo u pitanjima disasocijacije i asocijacije te Schmittovog koncepta neprijatelja. Politologija
makar obuhvaća disciplinu promjena unutar političkih sistema, ??konjektura i podsistema. Promjena
omogućava kvantitativnu analizu.
3.1 Promjena je proces kojim nešto što je bilo prestaje postojati i postaje nešto kvalitativno drugačije.
3.1.1 Nešto što nije postojalo biva dok nešto je postojalo izlazi iz bitka.
3.2 Nešto je dobiveno neke vrste i više je toga nego što ga je prije bilo, a nešto što je bilo biva
izgubljeno pa je onog te vrste manje.
3.3 Možemo dakle uzeti da se prilikom svake promjene dobiva neku kvalitetu za neku kvantitetu više
ili drugu kvalitetu za neku kvantitetu manje.
3.4 Promjena kvantiteta događa se u odnosu na izvornu poziciju te rezultira novim statusom
kvantitativno kvalitativnog kompleksa.
3.5 Odnosi povećanja mogu se opisati osnovnim aritmetičkim operacijama zbrajanja i oduzimanja.
3.6 Jednom kada je u logički sistem moguće uvesti osnovnu aritmetiku moguće je rekonstruirati sve
matematičke odnose i operacije.
??Reaproriramo li Hussserlov eksperiment vraćanja na početnu točku promišljanja o nekoj temi bez
uplitanja onog što je već rečeno o istoj temi, pogledajmo što Schmitt govori o neprijateljstvu, kako ga
opisuje.
Neprijateljstvo je točka kojoj se procesom asocijacije ili disasocijacije približava ili udaljava. Ako se
nekoj točki približava ili se od nje udaljuje referentno na tu točku mijenja se pozicija. Mijenjanje
pozicije s obzirom na točku neprijateljstva znači da promjena postoji u nekom danom vremenskom
intervalu. Promjena omogućava kvantitativnu analizu. Približavanje nekoj točki T podrazumijeva
povećanje kvantitete u kvaliteti blizine ako su koordinate te točke T određene konkretnim brojevima u
nekom koordinatnom sustavu. Kretanje se događa po nekom pravcu ili krivulji te ima svoj smjer te je
takvo kretanje moguće opisati u Koordinatnom sustavu.
Problem referentne pozicije upravo ??an sfere apstraktne realnosti
Ono moje o apsurdima subjektivnosti kriterija
91str Hegel razlika u živom totalitetu koje treba negirati
Netko se može počešati po uhu to nije politički čin, politički čin je po modelu onaj čin koji dovodi do
??ka ili od stanja neprijateljstva izraženom u točki u koordinatnom sustavu. Po modelu također je
jasno da svaka sfera apstraktne realnosti ima svoje političko, no po modelu takvom kakav sada zbog
toga funkcije i razlike funkcija ??
Koristi modela: Diplomatski odnosi jasno im je da postoji možda kolektivno sumirano neprijateljstvo
(Schmitt o tome piše tvrdi postoji tendencija no sad se dovoljno ne zna te je potrebno provesti
dodatno istraživanje), tržišno natjecanje, javno natjecanje.
Dvostruko uvjetovana funkcija, uvjetovana funkcijom tj. sferom apstraktne realnosti i pojedincem.
Ako bi neprijateljstvo bilo određeno tako da je točka neprijateljstva dostignuta svima na istoj visini (y
osi) onda bi nakon nekog nemilog čina došlo upravo do situacije u kojoj pojedinci odjedan put ako su
pogođeni tim činom postaju, neprijatelji činitelja tog čina. Naravno to se logički može dogoditi no ne
događa se često. Često partizanske organizacije recimo vrbuju i indoktriniraju svoje buduće članove,
radi se tu o promjeni funkcije koja je uvjetovana vanjskim pritiscima i u tome tjeraju te nove članove
da promjene svoje stavove tako da odražavaju funkciju tih partizana. Primjerice, zajednica partizana
govori i osvještava recimo nekog mogućeg člana svoje skupine i time mijenja funkciju koja pretvara
neke outpute u točke u prostoru koordinatnog sustava. Štoviše važno je primijetiti da to rade sve ne
vladine skupine kroz policy arene ili u stvarnom političkom djelovanju žele osvijestiti dio građana o
nekom svom problemu i tako ih odvojiti od središnje skupine građana kako bi se ovi založili za njihove
ciljeve etc. To je točno ono o čemu Schmitt govori kada govori o mogućem političkom svrstavanju
organizacija koje djeluju u areni dnevnih politika, u ovim mehanizmima održavaju se dvije veoma
važne poveznice sa Schmittom Machiavellijem i Hobbesom. Naime u svojem odvajanju građana od
svakodnevnih zajednica kojima pripadaju kako bi se ti odvojeni građani zauzimali za ciljeve neke ne
državne skupine, dolazi do A) ostvarenja političkog ili neke pred faze političkog kojemu je rezultat
postavljanje ljudi u tabore: osviještenih naspram neosviještenih, onih kojima je taj cilj bitan i onima
kojima nije B) ??odžavanja Machiavellijevog vladara u svakom čovjeku koji djeluje usporedno ili
usprkos pozitivnom vladaru radi ostvarenja vlastitih ciljeva C) rješavanje moguće neprijateljske
prijetnje koja prijeti vraćanju u stanje slično prirodnom stanju.
Tablica 1.1.

(r↔s)Λ¬r
s
r Λs

F
T T
F
T F
F
F T
F
F F
expression is an absurdity

Neprijateljstvo i politika kod Hobbesa i Machiavellia

Zašto se baviti Niccholom Machiavelliem i Thomasom Hobbesom u radu o Carlu Schmittu, tj.
konceptu neprijatelja i o njemu ??ovisećem konceptu političkog?
Odgovor se nalazi u samom konceptu političkog Carla Schmitta odnosno onom što Schmitt
podrazumijeva kao osnovnu distinkciju koja stoji kao kriterij političkom tzv. distinkciji prijatelj i
neprijatelj. Odlučio sam u ovom radu iskoristiti zanimljivu konzistenciju koja je očita tj. koja se meni
čini očita u promišljanju o prvim modernim teoretičarima politike. Machiavelli i Hobbes djeluju u
vrijeme velikih ratnih sukoba. Hobbes u engleskom građanskom ratu a Machiavelli u post-
republikanskoj Firenci čija je nadređena društvena tvorevina jednako turbulentna Italija.
Naime, Schmittov koncept političkog je nemoguće shvatiti ako se ne razumiju dvije težnje prisutne u
svoj trojici navedenih teoretičara: težnja razumijevanju funkcioniranja realne politike i težnja
razumijevanju onih odnosa u politici vezanih za stanja rata, neprijateljstva i politike.
Machiavelliev traktat „Il principe“ sadrži dovoljno primjera kontrasta politike i neprijateljstva tako da
se može razumjeti pogled Machiavellia na ulogu dinamike ljudskih odnosa, tj. odnosa političkih
tvorevina i konstruirati dodatak Schmittovoj teoriji bez da se ijedan od izvornika iskvari. Referirat ću se
i na sekundarnu literaturu i interpretore u svojem pokušaju ostvarenja zadanog cilja. Važno kojim
lećama čitamo Machiavellia (doduše ne samo njega već isto vrijedi i za druge autore).
Svaki od interpretora pruža svoje tumačenje s obzirom na ideološku pozadinu iz koje dolazi. Althusser
recimo piše iz marksističke perspektive, dok Le Fort piše iz postmodernističke. Rezultat osobnih
sklonosti očitava se u efektu kojeg je sam Althusser opisao kao „pucanje pretanko skrojenog odijela“
tj. problem prijevoza topova (taj je zbog logistike prijevoza okrenut od potencijalnog neprijatelja ili
barem od neprijatelja ispred). Le Fort i Althusser su jednoglasni u tome da su prethodni pokušaji
konačnog objašnjenja Machiavellijevog teksta neuspješni, oni negiraju „nedostatna“ objašnjenja
drugih i time dovode u pitanje izrijekom rečene tvrdnje o nemogućnosti reklamiranja Machiavellievog
lika i djela. Činjenica ostaje da većina interpretora (Le Fort diskutabilno ne) svojim djelovanjem
pokušavaju dati odgovor na pitanje: Zašto je vladar pisan? To pitanje je moguće analizirati kroz
kontekst, sam tekst, tekst i kontekst te metodom opetovanog „razgovora s tekstom“. Uspostavljene
metode naravno utiru put danjih interpretacija. Interpretacija Machiavelliejvih tekstova koje su
omeđene parabolom konsenzusa da je postalo teško, ako ne i nemoguće tvrditi da se zaista može
znati što je Machiavelli izvorno mislio. Interpretacije Althussera, Skinnera, Pococka, Le Forta, Straussa
itd. govore o istom tekstu no metodologija interpretacije djela otkrivaju aspiracije koje nadilaze sam
tekst te nije nebitno spomenuti da interpretacije spomenutih autora često stoje u opreci ili
kontradiktornosti jedna drugoj.

Metodologija kojom se koristim u ovom djelu razlikuje se od metodologije dosadašnjih interpretatora

a od iznimne je važnosti za samu prirodu ovog znanstvenog rada. Koristim se metodologijom
informacijske opreke, opreke naučenog i stečenog znanja. Interpretori donose svoje radove kroz
proces suprotstavljanja čitanog djela i vlastite stečevine znanja. Taj proces se odvija kroz čitateljev
ljudski razum koji nužno ima mogućnost konverzije pisanog teksta u neko značenje, na što je čitatelj i
spreman nužno priznati samim čitanjem napisanog. Kada uzmemo tekst i počnemo čitati razum se
suprotstavlja tekstu i kroz opreke naučenog (znanje koje je potrebno za čitanje) i novog (semantičkog
sadržaja kojeg čitatelj nalazi u tekstu) dolazi do apstrakcije značenja, potom do konkretizacije
značenja tj. uramljivanje u već naučeno. Svaki tekst koji je čitan može biti čitan zbog umstvene
stečevine simbola, indeksa ili ikona koji su prvo upisani u neki prijenosnik tih emblema a potom
dešifrirani od uma koji je stekao znanje značenja tih simbola. Čitanje i interpretiranje je moguće dakle
zbog opreke već postojećeg znanja i simbola koji čekaju da ih se uvidi i interpretira.
Interpretiranje je stoga proces kojim se naučenim znanjem dostiže novo znanje o onome o čemu tekst
govori. Pošto je značenje koje postaje znanje izdvojeno iz izvornog teksta pomoću prethodno
stečenog znanja i pošto je značenje teksta svedeno na mentalnu funkciju, značenje istovjetno toj
posebnoj mentalnoj funkciji je izvedeno iz izvornog teksta.
Drugim riječima tekstualna osnova djela koje je napisano ne samo da se može interpretirati nego
interpretacijom ono izuzeto iz dijela postaje eventualno stečeno znanje kojim se dalje moguće
koristiti. Le Fortova procedura obrade teksta koristi oplemenjivanje vlastitog znanja o tekstu kroz
konstantno čitanje i pristup tekstu novim pitanjima koji su ekstrahirana iz samog teksta nikad ne
tvrdeći konačno znanje tome je analogno te u drugu ruku problematično. Uvidi li se da postoji
zajednička značenjska jedinica ??u literature i uma, jer je i pročitano ??pročitanu razumom, jasno je
da je metodološki moguće onda suprotstavljati različita djela, različitih autora.

Znanje koje interpretor ima je iste vrste kao ono izvedivo iz teksta jer je i značenje teksta semantički
sadržaj koji postaje dijelom našeg uma tijekom čitanja te time biva svedeno na istu kategoriju kao i
znanje otprije.
Ako je znanje otprije poznato iste kategorije onom nekom tekstu a tekstovi su iste vrste značenja
onda su i značenja (tj. tip semantičkog sadržaja) različitih knjiga jednake vrste značenja. To je
naravno, analogno jednom od aksioma euklidske geometrije, ako su dvije stvari jednake međusobno,
treća stvar jednaka jednoj od njih jednaka je i drugoj. Jedinstvo tog tipa jest zajednički značinjski
nazivnik.
Dakle, ako je moguće komparirati tekst i stoga ga analizirati razumom putem zajedničkog značinjskog
nazivnika moguće je isti proces napraviti s dva djela dva različita autora. Moguće je potaknuti ili čak
natjerati autore da razgovaraju i to onoj temi koja je nama bitna. Le Fort i ekipa ne vide da su i oni ti
autori koji razgovaraju sa Machiavellijem. Takav način interpretacije mogu prihvatiti tj i oni moraju
prihvatiti. Njima se njihov razgovor s Machiavellijem čini kao razgovor u prvom licu, no meni se, iz
perspektive trećeg lica, čini da uspoređujem tj imam opreku s ta dva autora. No ako ću prihvatiti a što
i povlači konsenzus (jer su ti autori pisali i te knjige da ih se čita) da je moguće uspoređivati
informacije tj. znanja dvaju autora onda je moguće i uspoređivati djela između neinterpretora i
autora.
Dinamika je tu drugačija jer smo tu i mi u razgovoru, mi moramo imati ulogu moderatora i ulogu
provoditelja analitike, sintetike, teze i antiteze.
Takvo znanje daje nam mogućnost da natjeramo autore da razgovaraju jedan s drugim
Također
??Uvidi li se da postoji zajednička značenjska jedinica ??u literature i uma, jer je i pročitano ??
pročitanu razumom, jasno je da je metodološki moguće onda suprotstavljati različita djela, različitih
autora.
Čini se da kod Machiavellija politika je shvaćena kroz neprijateljstvo tj. usko shvaćeno sukob kao kod
Schmitta. Politika je shvaćena kao konstantna bitka za preživljavanje gdje preživljavanje nije pitanje
održanja tijela i života vladara već i samog političkog tijela kojemu je vladar glava. Neovisno o tome ne
postoji kao recimo kod Hobbesa teorija i identitet političke zajednice gdje je vladar zbog naroda,
narod je kod Machiavellia sredstvo dostizanja vlastitih političkih ciljeva. Klasifikacija neprijatelj ili
prijatelj nije shvaćena kao ta još nepoznata bivalentna osoba ona koja je neprijatelj ili prijatelj naroda
već prijatelj ili neprijatelj vladara. Politička aktivnost nekog tijela shvaćena kao priča čiji jedan čin
završava svrgavanjem vladara. Nakon što je vladar svladan priča kod Machiavellia nastavlja novim
činom o vladaru dok će se sljedeći čin kod Hobbesa i Schmitta baviti upravo novim djelovanjem
naroda tj. priča se nastavlja kroz narod. Politici je svrha osobna dobit Vladara. Politika je emergentna
stvarnost koja je rezultat činjenice da je moguće vladara svrgnuti, korištenjem vlastitog virtuua kako bi
se održalo na životu, pobijedilo odnosno istrijebilo neprijatelje vladar politički djeluje. Vladar ima
utilitaristički determiniranu obavezu biti koristan narodu, a narod mora, po kriteriju iste kategorije,
biti oruđe vladara, narod je istovremeno još jedna kontigentna prijetnja vladaru. Machiavelli
primjećuje kako narodi često izdaju vladare ne znajući štetu koja im se time nanosi i od pravog
vladara se očekuje da koristi svome političkom tijelu, barem narod to očekuje. Političko tijelo, čija je
vladar glava, je utilizirana porad očuvanje same glave. Idemo obraditi kvalitativnu razliku neprijatelja i
prijatelja. Prvo pitanje je koliko se uopće kod Machiavelllia može govoriti o prijateljima. Sjetimo li se
kategorija prijateljstva Aristotela, politička prijateljstva su ona naravi starog čovjeka odnosno starih
ljudi, odnosno prijateljstva iz koristi. Dakle prijateljstva nisu vječna nego ovise o mogućnosti prijatelja
da si međusobno koriste. Međusobna korist je dakle osnova političkog razlikovanja političkog kriterija
koji se da pročitati kod Machiavellia (jer čitamo i stvaramo sintezu ). Kod Schmitta je stvar da je
politika utemeljena kao sfera života. Kao što postoji dobro zlo kao temeljno razlikovanje kriterija
moralnosti, tj. profitabilno neprofitabilno kao razlikovanje koje jest temelj ekonomske realnosti. Tako
je razlikovanje prijatelj neprijatelj temeljno razlikovanje političke stvarnosti. Važno je napomenuti
kako je to razlikovanje zamijenjeno kod Agambena u isključen uključen. Machiavelli onda daje
temeljno binarno razlikovanje korisno i ne korisno i to iz aspekta Vladara dakle narod stoji po strani
kao što je prethodno u tekstu ustanovljeno. To ima velike implikacije jer je jedan od Schmittovih
scenarija moguće budućnosti politike, politika koja više ne postoji već je zamijenjena kriterijem
profitabilno i neprofitabilno pošto su svi odnosi zajednice svedeni na ekonomske odnose. No jasno je
kako riječi korisno, nekorisno ne odgovaraju u potpunosti idejama profitabilnog ili neprofitabilnog.
Koje su to razlike i koje su implikacije tih razlika. Prva bi bila ta da je kralj, princ tj. vladar zapravo
osnova objektivne politike. Govoriti o profitabilnosti jest govoriti o viškovima tj. višku koristi koji
dolazi uslijed oduzimanja od zarade onog što je potrošeno. Ta distinkcija jest takva dakle da obuhvaća
bilo koje pravno ili privatno tijelo i profitabilnost ovisi o potencijalima tih osoba i predikat
profitabilnosti može se pridodati bilo kojem sukobu koji može ekonomski djelovati. S druge strane
ekonomičnost zamijenjena predikatom Machiavellistički korisno jest predikat koji se može prireći
samo subjektu ako je taj subjekt vladar. Vladari su tako nositelji političkih aktivnosti a ne zajednica
neka koja stvara kolektivni identitet. Vladari bi se mogli rasčlaniti jer nad jednom zajednicom, nad
jednim teritorijem postoje dva tipa vladara jedan je realni i jedan je potencijalni. Potencijalni Vladar je
Machiavelliu onaj koji čita djelo. Čitatelj nema izbora već pristaje na tu mehaniku on mora čitati djelo
koje je pisano tako kao da se autor obraća čitaču. Svatko tko je čitao Machiavellia zna da ga je ovaj
pisao na taj način i time svaki put kad govori o mehanici politike i umijeću vladanja obraća se nama.
Neka je Medicci čak i bio izvorno cilj kojeg je Machiavelli htio dostići, zakonitosti politike pod uvjetom
da su takve kakvima ih Machiavelli opisuje primjenjive su onda i na nas. Recept za kremšnitu je isti a
kuhari se mijenjaju. Dinamika politike koju Machiavelli opisuje jest u neprekidnim potencijalnim i
aktualnim sukobima. Revolucionarna dinamika Machiavellia je upravo u tome što se čitaču
Machiavelli obraća kao Vladaru. Onaj koji čita je vladar barem moguće samo su se stvari tako
posložile da iz ??nedostanosti virtuu (bilo iz fonda lavovskih sposobnosti ili onih lisičjih) bilo da
nedostaje fortune vladar čitač je tu gdje je. Machiavelli se trudi potaknuti novog vladara da djeluje i
time svatko tko bi čitao vladara moguća je prijetnja vladaru i onaj koji u knjižnici čita drugu kopiju
vladara jest opasnost njemu. Ekonomski odnosi u Machiaveelijevoj razradi su različiti od onih u
Schmittovom depolitiziranom svijetu, ekonomija koristi i prijetnja zapravo jest ključna dinamika
političkog djelovanja, dok svođenje politike i ljudsko djelovanje na ekonomske odnose profitabilnosti i
neprofitabilnosti predstavlja kraj politike. Postoji realna jeziva opasnost i sličnost koja bi onemogućila
to stanje konačne depolitiziranosti. Čini mi se da Makijaveli otvara jednu dimenziju koju je moguće
isčitati iz Schmitta. Naime čovjek je potencijalno sredstvo plaćanja, on svojim radom i u krajnje
ekonomiziranom svijetu ide na posao, bavi se svojim problemima no ekonomskim djelovanjem
moguće je nekog upropastiti ekonomski i na taj način prepusti ti ga njegovoj smrti ali odbačen čovjek
bit će u toj krajnjoj separaciji od mogućeg opstanka miran jedino ako je lud ili možda Božiji čovjek
kojem je milije umrijeti nego povrijediti koga pa čak i ako mu je taj netko „kriv“ za njegovo nesretno
stanje. Nemir i želja za spašavanjem golog života natjerat će odbačenog čovjeka moguće na krajnje
mjere i sukob s vlastima ili udruživanje u kakvu skupinu istonesretnika, pod uvjetom da takvi postoje,
koja će se u isti sukob pod istim geslima upustiti u sukob protiv vlasti. Odnos čitača prema tekstu je
takav da kod Machiavellia potencijalni Vladar je upravo čitač. Osoba odbačena od skupine ima
mogućnost biti hostis zajednici i time političkom tijelu pa time je i pojedinac politički akter koji ima
odanost sebi. Sličan zaključak moguće je derivirati iz Hobbseovog prirodnog stanja što u konačnici
dopušta dublje prodiranje u teoriju političkog koja je zapravo tema ovog djela.
Moguće je da novi vladar zamjeni kojeg god pozitivnog vladara i zato što zbog ekonomskih konstanta
moguće je nekog staviti u poziciju da se proba pobuniti protiv takvih okolnosti u kojima je pojedinac
skoro pa uništen svijet će teško postojati u stanju depolitiziranosti. Odbačeni pojedinac je mogući
vladar koji je zbog zle fortune ili lošeg virtuua u presudnom trenutku, koji prije nego što umre
odlučuje na rat protiv ekonomskih sila koje su ga dovele na rub smrti. Zbog toga politika se čini da će
biti uvijek prisutna dok postoji i mogućnost da se ekonomskim metodama nekog eliminira.
Naposljetku, koja je razlika između rata i krajnjeg ekonomskog djelovanja. Poduzeće koje bi drugom
poduzeću oduzelo mogućnost natjecanja u ekonomskom sistemu utemeljenom u tržišnu ekonomiju i
dovelo ga u stečaj ne samo da uništava to poduzeće i time mu je neprijatelj već stavlja i pojedince te
zajednice u nezavidan položaj zbog kojeg bi oni mogli više ne htjeti igrati po zadanim pravilima. Kod
Machiavellia nije problem ekonomsko stanje jer svako stanje zajednice je stanje odnosa koristi ili ne
koristi iz kojeg može izaći novo neprijateljstvo. Koji je poziv Machiavellia? Naravno Machiavellijev
poziv da se neki novi vladar odvaži izaći i ujediniti Italiju u snažnu novu državnu tvorevinu. Vladar
dakle ima konačnu ulogu ujedinjenja u političko tijelo tj. barem onaj vladar koje Machiavelli zaziva.
Kakvo je tijelo onda prije tog konačnog ujedinjenja po neko tijelo i dalje političko ali
Teško se oteti dojmu da kod Machiavellija fluktuacije u prijateljstvima ?? neprijateljstvima su zapravo
te koje određuju političko djelovanje odnosno njegov tok, naime takve fluktuacije i jesu odraz
prevrtljive fortuune o kojoj Machiavelli priča i naravno u kontroli tih kontigencija virtuu ??
Po čemu su onda slični Machiavelli i Schmitt u promišljanjima neprijatelja i prijatelja i konačni
problema ??političkog. Obojica vide ujedinjenje, neprijatelj je sveden na protivnu kontigenciju tj. na
taj način se gleda. Schmitt to pokazuje u Nomosu Zemlje kada navodi da zajednice asocijativno
okupljene gledaju na ono oko njih kao na čistu kontigenciju. (Schmitt, 2006)
Machiavelli dakle ima teleološko shvaćanje procesa politike u svome vremenu gdje je konačna svrha
onih kontigencija u Italiji uspostavljanje konačne talijanske države ujedinjene pod jednim vladarom.
Konačna državotvorna funkcija kod Schmitta ne postoji nego krajnja točka Schmittove misli
predstavlja problem. Kraj političkih državnotvornih aktivnosti u Italji za relevantno razdoblje kako ga
vidi Machiavelli ne predstavlja kraj politike uopće dok krajnja točka u Schmittovoj misli depolitizacija
svijeta.

Probajmo dovesti takvo djelovanje do općeg zakona činilo bi se da postoji previše sukoba, svijet
bodeža i plašteva bio bi kontraran bilo kakvoj uređenoj zajednici te bi bio svijet u komu je svatko svoj
vladar, stvara svoj zakon i živi u stanju rata svih protiv svih.
Hobbes izvodi svoju političku teoriju iz tri izvora: realnih povijesnih događanja kojima je bio prisutan,
filozofske metode rasprave i euklidske geometrije. Cvijanović daje također tri izvora ali ih dijeli na
historiografsku metodu, retoriku i znanstvenu metodu. (Cvijanović, 2013).Prilikom svog boravka u
Parizu Hobbes se upoznaje s Euklidovim elementima i biva fasciniran mogućnošću da se iz osnovnih
pretpostavki i uspostavljenih istina pravilnom metodom mišljenja izvuku opći i primjenjivi zaključci.
Hobbes tako provodi misaoni eksperiment o djelovanju u prirodnom stanju. Ljudi se prije stupanja u
državne zajednice po svojoj prirodi ponašaju u skladu sa svojim prirodnim pravom odnosno po tom
prirodnom pravu izabiru i određuju svoje neprijatelje, svoje potencijale koriste u izboru tj.
prepoznavanju neprijatelja koji je utemeljen na svojstvenom prepoznavanju opasnosti bilo aktualnih
ili potencijalnih. Neprijatelj je onaj s kojim se nalazimo u bitkom određenoj krajnjoj disasocijaciji te se
u tom stanju moguće naći zbog natjecanja, nesigurnosti i slave u Hobbesovom prirodnom stanju.
Naravno, u skladu sa svojim potencijalima ljudi ali i zajednice (za koje Hobbes priznaje da postoje u
prirodnom stanju) pokušavaju riješiti probleme i osigurati svoj opstanak na način na koji im se čini
primjeren. Pojedinac čini se ima tu prirodom danu mogućnost određivati pomoću razuma tko mu je
prijatelj odnosno neprijatelj. Aktualizacija takvog stanja odvija se u otvorenom sukobu između
neprijatelja ili sporazumu s mogućim prijateljem. Čovjek iako obvezan Božjim autoritetom i njim
autoriziranim prirodnim zakonima koji se nalaze u prirodnom stanju, nije obavezan poštovati taj
dogovor jer po Hobbesu ne postoji suveren koji bi mačem popratio zakon uspostavljen kao
nepristrana dvovalentno ovlaštena strana. U prirodnom stanju čovjek je svoj suveren jer vlada svim
svojim potencijalima, sobom vlada i svojim se razumom vodi. Jasno je da je takva pozicija neodrživa.
Bivajući svoj suveren on proglašava i stanje iznimke kada mu paše. Zakoni i pravila koja je sebi zadao
sebi ima i mogućnost oduzeti i pritom licemjerstvo nije problem pošto takav suveren može donijeti
zakon kojim se neće obazirati na neko moguće licemjerstvo svoga djela. Pravila koja slijedi ili ne slijedi
stvorena su u sprezi s prepoznavanjem konzistencija u prirodi. Moglo bi se tako reći da čovjek u
prirodnom stanju ne mora priznati Božje zakone prirode tj. prirodne zakone kao svoje (naravno
jednom će za to morati odgovarati, ali djelovanje čovjeka nije ograničeno prirodnim zakonima dok po
prirodnim zakonima čovjek prepozna premoć zajednice nad pojedincem). Čovjek sam stvara svoje ??
izvršne i u skladu s tim odredbama djeluje po načelima koristi dok definicija koristi spada u prostor
diskrecije čovjeka u prirodnom stanju. Gdje je tu neprijatelj? Neprijatelj je čovjeku u prirodnom
stanju onaj kojeg on izabere sebi za neprijatelja, sam je sebi suveren pa na to ima pravo,
neprijateljstvo izvire iz prepoznavanja nekoga kao neprijatelja, opasnost je pomisliti da se tu radi o
sofizmu ili o argumentu u krug. Neprijatelj jest onaj koji je izabran kao neprijatelj ali je izabran po
nekom objektivnom kriteriju koji pojedinca prepoznaje kao njemu i njegovoj biti toliko prijeteći da se
pojedinac odlučuje na borbu koja može rezultirati oduzimanjem života. U prirodnom stanju je moguće
ubijati iz čiste zlobe no tu ubojica koji bi postupao iz čiste zlobe ne nalazi u svojoj žrtvi neprijatelja pa
to ubojstvo nije politički akt. Razlika prirodnom stanju ne postoji između inimicus i hostis i tome
prihodećem razumijevanju oba pojma. Gdje je tu politika. Politika kao bitkom određena mogućnost
sukoba se nalazi u djelovanju aktera u prirodnom stanju, akteri politički djeluju i izvan države kao
administrativne jedinice, naprosto je to jasno zbog toga što u prirodnom stanju ne postoji država ali
političko djelovanje shvaćeno po Schmittu postoji i naravno iz toga slijedi da je političko nadređeno
dnevno političkom i time je dnevno političko podređen pojam političkom. Uzmemo li onda umni
eksperiment prirodnog stanja u obzir političko možemo objasniti kao kriterij koji postoji još od
prirodnog stanja te nakon formiranja države poprima svoj prvi administrativni karakter. Čini se onda
pod tim uvjetima političko odvojeno od administrativnog no administrativni karakter države jest
karakter države koji je moguće naći u svim uređenim državama od prvih mezopotamskih od onih
modernih država parlamentarne demokracije. Političari su u državama s administracijom zapravo
jedna vrsta činovnika, pošto podliježu zakonima administracije i procesno proceduralnom redu koji ih
i pravi političarima u nekom sistemu. Taj fakat me dovodi do sljedećeg silogizma: Ako za politiku nije
potrebna administracija, i administracija je nadređen pojam političkom aparatu pa onda i
„političarima“ onda iz toga slijedi da političari nisu potrebni za politiku. Politika postoji kao preduvjet
administraciji i time je politika ne ovisna o istoj. (Što Schmitt prepoznaje u O Diktaturi, Političkoj
Teologiji, Krizi Parlamentarne demokracije.). Čovjek bilo da djeluje jedinstveno ili u zajednici ima
sposobnost prepoznati političko neprijateljstvo. Jedno od stanja u kojemu ne postoji politika
administrativnog tipa je definitivno prirodno stanje. Naime da postoji administracija i uređena država
u prirodnom stanju, prirodnog stanja u Hobbseovom smislu ne bi ni bilo. Prirodno stanje je
aksiomatski definirano kao neuređeno i uneređeno od strane ljudi. Pojedinac stoga ima mogućnost
od svojeg početka po Hobbesu prepoznati političku realnost i mogućnost ulaska u uređenu zajednicu.
Da tome nije tako odnosno da čovjek nema sposobnost prepoznati mogućnost stvaranja političke
zajednice ujedinjenje pojedinaca u grupu ne bi bilo moguće. Ujedinjenje u svojevrsnu političku
zajednicu moguće je jer postoji politička realnost, i akteri unutra priče prirodnog stanja bježe od moći
svojih neprijatelja i ujedinjuju se u snažnije političko tijelo. Najjači pojedinac nije jak kao svi zajedno.
Hobbes zapravo želi dostizanjem novog znanja dizat sebi dopamin.
Schmitt govori o multidimenzionalnosti sukoba koji su politikotvorni, dok Machiavelli i Hobbes govore
o sukobu u svojoj jednodimenzionalnosti odnosno o jednodimenzionalnoj osnovi sukoba. Machiavelli
(dostizanje vlasti) Hobbes (goli opstanak i njime determinirano uređeno stanje). Dakle poanta
političko se afirmira kroz želju za životom ili kroz želju za vlasti a kod Schmitta političko može također
biti ostvareno kroz egzistencijalistički problem ili državnopolitički ali političko može biti ostvareno kroz
moralnu dimenziju ili bilo koju drugu dimenziju apstraktne realnosti. To je zato jer se kod Schmitta
politika razumje kroz semantičku osnovu polemosa ali takva osnova nije nužno prisutna kod druge
dvojice. Radi li se tu onda o ekvivokaciji politike? Je li politika kvalitativno sastavljena od istih
elemenata i apstraktnih Schmittu i Hobbesu te Machiavelliu je pitanje koje naginje afirmativnom
odgovoru. Naposljetku politika je uvjetovana na neprijateljstvima i djelovanjem asocijacija i
disasocijacija. Kod Machiavellia prirodno stanje je stalno kod Schmitta stanje je uvijek bilo političko,
bilo ono prirodno ili dizajnirano. Inferencija je to koja je interno konzistentna s činjenicom da čovjek
ima mogućnost udruživanja u političku zajednicu. Postoji implicitni prirodni zakon unutar
Hobbesovog prirodnog stanja, zakon prirode koji omogućuje pojedincu dovoljno razuma da primijeti
političku realnost ne nestaje nakon stupanja u političku zajednicu i prepuštanju uloge actora vladaru.
Machiavelli i Hobbes imaju jasno razumijevanje da politička aktivnost nije jednaka administrativnome
svakodnevno političkome. Ni Hobbes ni Machiavelli ne govore o dnevnopolitičkom kao o total
političkom.
Sinteza i zaključak:
Bezumlje liberalnog neprijateljstva je u tome da, ako politika ne postoji, ne postoji ni sukob
političke naravi. Bilo koji vojni sukob s mogućim neprijateljem koji je neprepoznat kao takav mora
se voditi odnosno legitimizirati zbog i kroz razloge iz neke druge sfere što je zlo ili bez i jednog
razloga što je bezumno. U ne prepoznavanju neprijatelja liberalna država se nalazi u dilemi ludila i
zla koja se jedino može izbjeći negacijom vlastite biti koja nužno počiva na liberalnoj doktrini (te ju
se kao takvu mora afirmirati).

U političkim spisima (i u Konceptu političkog i u Teoriji partizana) čini se kako postoji svojevrsna
polivalentnost u dostizanju statusa neprijatelja u obuhvatnosti koncepta neprijatelja. Čini se kako C.S.
tvrdi kako je biti tj. proglasiti nekoga neprijateljem odluka subjekta istovremeno kao što je i
neprijateljstvo prirodno stanje u političkoj realnosti (kao što je zlo u moralnoj) utemeljeno na
međusobnom konfliktu bitka (i shodno tome stanje koje nužno ne počiva na odluci ijednog od
subjekata nego u samoj njegovoj biti). Može li mi u sintezi ta dva kontrastna opisa neprijateljstva kao,
odluke i ne odluke pomoći Heideggerov esej "Pitanje o tehnologiji" sa svojim pogledom na proces
razotkrivanja sadašnjenja (tako prevodim Anwesen/Presencing pošto nemam hrvatsku verziju eseja)?

Moguće je da se neprijateljstvo razotkriva i aktualizira ,pošto postoji u međusobnoj negaciji bitka a to

razotkrivanje je rezultat propitivanja i istraživanja odnosa dvaju međuodnosnika o njihovom
međuodnosu. Također, u intenzifikaciji sukoba potencijalni beligerenti bi mogli postati neprijatelji
aktualno kao što su već bili potencijalno zbog svoje prirode dok, moment odluke počiva u odluci
relevantnih tijela da će intenzificirati sukobe dok se jedna strana ne pokori (o čemu odluka može doći
prije sukoba tj. već može biti uzrokom sukoba po sebi). Neprijateljstvo je tu u svojoj shvatljivosti nešto
što se odvije porad "tvrdoće srca i pozicije" koje su već određene u onom stadiju
kad se odlučilo provest svoju volju bez obzira na sve.

Koristeći proces zemljišne aproprijacije koji je opisan u Nomosu. Recimo da su u fazi aproprijacije
zemlje, tijekom eksterne aproprijacije dvije grupe došle u sukob oko parcele zemlje i da se vođe obje
grupe odluče ne odustati od tog komada zemlje pod cijenu smrti i to prije nego li uopće otvore
komunikacijske kanale. Ne bi li neprijateljstvo bilo već porad stanja tih bića tj. skupina jasno vidljivo
onom tko zna stanja svijesti tih vođa i tijekom hipotetskih mirovnih pregovora? Ne bi li neprijateljstvo
bilo samo nešto što još preostaje otkriti ali je unaprijed već determinirano stavom obiju strana iako se
trenutno ne ratuje. Tako bi možda proces politike kod Schmitta djelom bio proces "unconcealmenta"
neprijateljstava ne u potpunosti različit od procesa unconcealmenta tj. razotkrivanja materijalnog
svijeta od strane tehnoloških znanaca. Politika je onda kao ljudska djelatnost, u nekoj svojoj svrsi,
proces otkrivanja neprijateljstava?

Formulacije o svemoći države su samo površne sekularizirani koncepti svemogućeg Boga

Metafizika kao osnova svakoj pozitivnoj političkoj teoriji. Schitt to radi (Zaključak) Razlikujem dva
pojma neprijatelja s obzirom na stanje u kojem se nalazi mogućnost i realitet međuodnosa koji
nazivam ovdje trenutno depolitizirano stanje. Trenutno depolitizirano stanje je ono stanje
depolitizacije gdje je moguće podijeliti depolitizirano tijelo na takav način da dovede do
egzistencijalnog sukoba.
Pojedinac može biti „narod“ koji ima samo jednog pripadnika, jedan može biti politički neprijatelj.
Ono politički okupljajuće u formaciji naroda može okupljati i narod jednoga. To je moguće prikazati
na dva primjera jednog iz popularne kulture i jednom ??. Ludi znanstvenik željan svjetske dominacije,
spreman ubiti svakoga tko mu se suprotstavi koji je još tome sebi pribavio moći superjunaka (kao što
je slučaj u mnogim stripovima i djelima popularne kulture) bio bi politički neprijatelj svakog čovjeka
na planeti zemlji (ako ga ovaj ne želi služiti) ali i svakoj državi jer ih želi kao svoje kraljevstvo i time želi
uzurpirati političku moć. Ako država je neki narod na teritoriju, čovjek koji svoj teritorij uzima kao
svoje vlasništvo i ne priznaje na tome nikakvog drugog vlasnika takav čovjek sebe uzima za vladara na
tom teritoriju i time on djeluje kao politički akter.

Ako postoji samo jedan entitet koji je nedjeljiv nema govora o politici kao iole mogućoj i to stanje
deriviram iz političke teorije Carla Schmitta kao totalno depolitizirano stanje. Također moguće je
suprotstaviti trenutno depolitizirano stanje varijabli vremena. Pod pretpostavkom da je za promjenu
kao proces nužan protok vremena, trenutno depolitizirano stanje definiram kao ono stanje koje može
prestati biti trenutno kontigentno jer u nekom trenutku nakon nastajanja ili postojanja tog stanja
može doći drugi trenutak u kojem to stanje više nije aktualno. To nužno znači da je politiku u trenutno
depolitiziranom stanju , ako je istina da počiva na kriteriju razlikovanja prijatelja i neprijatelja moguće
prikazati kao odnos vremena i djelovanja, vremena i egzistencijalnog sukoba te vremena i
međuodnosa entiteta. (Schmitt, 2008)

Moguće je pretočiti koncepte koje razlikujem u sistematsko razlikovanje dva stanja koji implicitno
postoje u Schmittovom djelu, potencijalni neprijatelj i aktualni neprijatelj gdje se i jedno i drugo
stanje nalazi isključivo u sklopu trenutne depolitizacije. S obzirom da neprijatelj postoji kao osoba s
kojom pojedinac stoji u egzistencijalnom sukobu dokle god postoji mogućnost međuodnosa postoji
mogućnost krajnje disasocijacije i time egzistencijalnog sukoba. Tu je naravno moguće i politički
djelovati. Potencijalni neprijatelj počiva na činjenici da bi mogao doći u egzistencijalni sukob u
određenom vremenskom intervalu s određenim subjektom. Aktualni neprijatelj je onaj koji je već
došao u egzistencijalni sukob sa nekim subjektom te je taj sukob aktualan sad. Potencijalni neprijatelj
postoji u trenutno depolitiziranom stanju. (Schmitt, 2008)
Jedno takvo depolitizirano stanje (u kojem je svejedno moguće izmamiti ili uspostaviti neko
neprijateljstvo) je stanje koje bismo mogli nazvati ideal političko stanje liberalne tradicije. Liberalna
tradicija podrazumijeva u svojem teorijskom okviru idealnu državu ili idealno stanje međunarodnih
odnosa koje postoji kao jedinstvo ljudi u kojima su sve razlike partikularnih identiteta prepoznate kao
manje važne u suprotnosti s onim zajedničkim ljudskim identitetom. U tom stanju naglasak počiva na
suradnji onih pojedinaca koji prepoznaju da su njihove vrijednosti one prave i dijeljene od strane svih
jer su naposljetku racionalnim putem došli do objektivnih istina kojima se svi u tom stanju vode.
Ljudske jednakosti su osnova takvog poretka i u tom stanju vlada princip pravednosti utemeljen na
shvaćanju ljudskosti koje je dijeljena od strane svih pojedinaca. U takvom idealnom sustavu ne postoji
egzistencijalni sukob te naravno ni politika ni neprijateljstvo. Svi sukobi su neegzistencijalne prirode tj.
svedeni na razinu ??nekih od drugih kriterija. No, i u tom stanju bi postojao potencijalni neprijatelj i
potencijalno političko djelovanje jer postoje i ljudski međuodnosi (koje je moguće izmijeniti). Ideal
liberalna država s toga bi mogla postojati, po definiciji dokle god nema egzistencijalnog sukoba tj.
neprijateljstva među nijednim od onih entiteta koji su u nekom međuodnosu u tom mogućem svijetu.
Idealna liberalna država stoga bi bila ona u kojima su ostvareni svi navedeni uvjeti s posebnim
naglaskom na nepostojanje egzistencijalnog sukoba među svojim čimbenicima , zbog preduvjeta mira.
Čini se da to svojstvo nije isključivo liberalnoj teoriji. ??Svojstveno. Svaka teorija koja pretpostavlja
budućnost svjetskog mira podrazumijeva eliminaciju egzistencijalnih sukoba. Čini mi se da za te
posebne teorijske okvire postoji zanimljivi teorijski derivat relevantan za pitanje neprijatelja u
Schmittovoj razradi kao i praktičnoj primjeni. (Schmitt, 2008)
Uzmimo da ideal države ili međunarodne institucije onih teorijskih sistema koji pretendiraju na
svjetski mir nužno moraju dovesti do uništenja samog egzistencijalnog sukoba, ti entiteti se nužno
postavljaju u stanje egzistencijalnog sukoba s samim egzistencijalnim sukobom. Ovim putem objasnio
bih što podrazumijevam pod svjetski mir…(Schmitt,2008)
Razlog takvog stanja stvari je činjenica da kako bi opravdali svoje postojanje u sprezi s teorijskim
pretpostavkama, ti entiteti moraju eliminirati egzistencijalni sukob jer je on osnova neprijateljstva, a
ono (neprijateljstvo) je direktno suprotstavljeno svjetskom miru. Eliminiranje egzistencijalnog sukoba
radi se nužno kroz mijenjanje ili uništenje egzistencije nekog tko stoji izvan okvira onog što je
pretpostavljeno kao idealno. U oba slučaja (bilo promjenom ili uništenje egzistencije) ta država
priznaje svoj objekt promjene/uništenja kao svojeg neprijatelja jer je u aktivnosti pretpostavljen
egzistencijalni sukob. (Schmitt, 2008)
Literatura:
Agamben, Giorgio(1995) Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life. Stanford: StanfordUniversity
Press
Althusser, Louis (1999) Machiavelli and Us. London: Verso
Aristotel (1965) Organon. Beograd: Kultura
Bentley-Hart, David (2009) The Atheist Delusions. Michigan: Sheridan Books
Christensen, Clayton M. (1997) The Inovators Dillema : When New Technologies
Cause Great Firms to Fail. Boston : Harvard Business School Presss

Cvijanović, Hrvoje (2013) Politička vizija Thomasa Hobbesa. Zagreb: Politička kultura
Cvijanović, Hrvoje (2004) Agonistična demokracija i primat političkoga: Politička misao, God.41
(2004), 1, str. 11-21.
DesCartes, Rene (1911) The Mediations on the first Philosophy. Cambridge: Cambridge University
Press
Husserl, Edmund (1960) Cartesian Meditations. Hague: Martinus Nijhoff Publishers
Heidegger, Martin(1977) The Question Concerning Technology. London: Garland Publishing, inc.
Hobbes, Thomas (2004) Levijatan. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk
Le Fort, Claude (2012) Machiavelli in the Making. Clark St, Evanston: Northwestern University Press
Machaivelli, Niccolo (1998) Vladar. Zagreb: Globus d.o.o
Marcuse Herbert (2007) One Dimensional Man. New York: Routledge Classics
Mouffe, Chantal (1993) The Return of the Political. New York: Verso
Schmitt, Carl (2008) Politički spisi. Zagreb: Politička kultura
Schmitt, Carl (1962) The Theory of the Partisan. Michigan: Michigan State University.
Schmitt, Carl (1986) Political Romanticism. Massachusetts: MIT Press.
Schmitt, Carl (2000) The Crisis of the Parliamentary Democracy. Massachusetts: MIT Press.
Schmitt, Carl (2005) Political Theology. Chicago: University of Chicago Press, 2005
Schmitt, Carl(2006) The Nomos of the Earth. New York: Telos Press Publishing
Schmitt, Carl (2008) Politički spisi. Zagreb: Politička kultura

Schmitt, Carl (1986) Political Romanticism. Massachusetts: MIT Press.

Skinner, Quentin (1981) Machiavelli: A Very Short Introduction. New York: Hill and Wang
Suppes, Patrick (1957) Introduction to Logic. New York: Van Nostrad Reinhold Company.