Jacques Lacan

Motivi paranoičnog zločina

Zločin sestara Papin
(Minotaure, 1933, preneseno u Obliques 2,100-103, 1989.)

Doktoru Georgesu Du masu, uz prz}"ateljsko štovanje i:

g
f:
r
Sjećamo
se užasnih okolnosti masakra iz Mansa i emocije što su je u svijesti fr-
publike pobudili tajnoviti motivi dviju ubojica, sestara Kristine i Lee Papin. Tome je
nemiru, tom interesu udovoljila opsežna obavijest o činjenicama u tisku, što su nam
je pružili najobavješteniji ljudi novinarstva l. Samo ćemo dakle sažeti činjenice
zločina.

Dvije su sestre, stare 28 i 21 godinu, već više godina sluškinje poštovanih

građana iz malena provincijskog gradića, odvjetnika, njegove supruge i kćeri. Uzorne
sluškinje, rečeno je, kojima se zavidjela na-domaćinskoj brizi; tajnovite sluškinje isto
tako, jer, premda se zamijetilo kako je, čini se, gospodarima na čudnovat način
manjkalo ljudske samilosti, isto tako možemo reći kako je ohola ravnodušnost
sluškinja samo uzvraćala na takvo ponašanje; od jedne grupe do druge <<nije se
govorilo». Ta tišina, međutim, nije mogla biti prazna, sve i da je bila nepronična
samim akterima.
Jedne večeri, 2. veljače, ta se neproničnost materijalizirala banalnim kvarom
električne rasvjete. Izazvala ga je neka nespretnost sestara, a odsutne su se
gospodarice već znale uzrujati i za manje stvari. I što su majka i kći učinile kad su po
povratku otkrile sitnu katastrofu? Kristinine su izjave o tome varirale. Bilo što bilo,
brzo izbija drama, a o obliku napada teško je prihvatiti bilo koju drugu verziju osim
one koju su dale sestre, da je bio iznenadan, simultim, odmah doveden do
paroksizma bijesa: svaka je zgrabila jednu protivnicu, živoj joj izvadila oči iz očne
šupljine, što je nečuveno, vele, u analima zločina, i za tukla je. Zatim su se, uz pomoć
onoga što im je na dohvatu, čekića, kositrenog vrča, kuhinjskog noža, okomile na
tijela svojih žrtava, te su im satrla lica i, razotkrivši im-spolovila, duboko iskasapila
bedra i stražnjicu jedne, kako bi njezinom krvlju okaljale bedra i stražnjice druge.
Potom su oprale instrumente tih stravičnih rituala, očistile se i legle zajedno u krevet.
«Sad je sve čisto!>>, eto formule koju su razmijenile i koja Čini se daje ton otrežnjenja,
lišen svake emocije, koji je u njih uslijedio nakon krvave orgije.
Sucu neće dati za svoj čin nijedan razumljiv motiv, nikakvu mržnju, nikakvu
pritužbu na svoje žrtve; jedina im je briga pokazati da u cijelosti dijele odgovornost
za_ zločin. Trima liječnicima stručnjacima neće se ciniti da pokazuju ikakve znake
delirija, niti demencije, niti ikakve zbiljske psihičke ili fizičke nelagode, te su bili
prinuđeni tu činjenicu i pri bilježiti. ..

1 Usp. reportaže Jeromea i Jeana Tharauda u Paris-soiru od 29. i 30. rujna, kao i 8. listpada 1933.

l
 Što se tiče događaja koji su prethodili poput kakvog nagovještaja zločinu,
raspolažemo, čini se, previše nepreciznim podacima a da bismo o njima mogli voditi
računa: zamršeni zahtjev gradonačelniku povodom emancipacije mlađe sestre,
generalni tajnik kojemu se učinilo da su <<uvrijeđene>>, središnji komesar koji svjedoči
kako ih je smatrao <<progonjenima>>. Tu je i čudna privrženost koja ih veže, imunost
na bilo koji drugi interes, dani dopusta koje provode zajedno i u svojoj sobi. No je li
se itko dosad zbog tih čudnovatosti uznemirivao? Zaboravlja se još spomenuti i otac
alkoholičar, okrutan otac, koji je, kako se priča, silovao jednu od djevojaka, kao i da
su zarana prekinule svaku naobrazbu.
Tek je nakon pet mjeseci zatvora Kristina, odvojena od sestre, zapala u krizu
žestoke uzrujanosti sa stravičnim halucinacijama. Tijekom još jedne krize pokušava si
iskopati oči, dakako uzalud, ali se pritom i ranjava. Bjesomučna uzrujanost ovoga
puta iziskuje primjenu luđačke košulje; prepušta se erotskim ekshibicijama, a zatim
se javljaju simptomi melankolije: depresija, odbijanje hrane, samo-optužbe,
pokajnički činovi odbojnog karaktera; nakon toga opetovano drži govore delirijskoga
sadržaja. Recimo i to da se Kristinina izjava kako je simulirala neko od ovih stanja ne
može ni u kojem slučaju držati stvarnim ključem njezine prirode: često subjekt osjeća
da se igra, a da mu zato ponaša!1je nije manje tipično morbidno.
Dana 30. rujna sestre su osuđene. Kristina, čuvši da će joj se glava odsjeći na
trgu Mansa, prima tu vijest na koljenima.
Međutim, obilježja zločina, Kristinine smetnje u zatvoru, čudnovatosti života
sestara bijahu većinu psihijatara uvjerili u to da ubojice nisu odgovorne.
Odbijajući protu-ekspertizu, Dr. Logre, čija je visoko kvalificirana osobnost
poznata, mislio je da na sudu može svjedočiti u njihovu obranu. Je li posrijedi bilo
• pravilo koje je bez iznimke svojstveno sudskom liječniku ili oprez nametnut
okolnostima što su ga stavile u položaj branitelja? Dr. Logre ponudio je ne jednu,
nego više hipoteza o pretpostavljenoj mentalnoj anomaliji sestara: ideje o
proganjanju, seksualnu perverziju, epilepsiju ili histero-epilepsiju. Ako i mislimo da
možemo ponuditi rješenje koje bi bilo manje dvosmisleno, prije toga želimo odati
počast njegovome autoritetu, ne samo stoga što nas poklapa prigovorom kako se
upuštamo u dijagnozu a da Sami nismo ispitali bolesnice, nego stoga što je ona
.osobito sretnim-formulama sankcionirala n~ke činjenice koje je vrlo delikatno
izdvojiti a koje su ipak, vidjet ćemo, ključne za demonstraciju naše teze.
Postoji morbidni entitet, paranoja, koji unatoč različitim sudbinama što ih je
doživjela u razvoju psihijatrije, ugrubo odgovara sljedećim klasičnim crtama: a)
intelektualni delirij koji varira svoje teme ideja o veličini s idejama o proganjanju; b)
agresivne reakcije, vrlo često ubilačke naravi; e) kronični razvoj.
Dvije su se koncepcije dosad suočavale kada je u pitanju bila struktura te
··psihoze: jedna je smatra razvojem morbidne «konstitucije>>, dakle urođenim
karakternim porokom; druga opisuje njezine elementarne fenomene u trenutačnim
poremetnjama percepcije, koje se kvalificiraju kao interpretacijske, zbog prividne
analogije'!_ normalnom interpretacijom; delirij se tu smatra racionalnim naporom
subjekta da objasni ta iskustva, a kriminalni čin kao strastvena reakcija kojoj motive
pruža delirijsko uvjerenje.
 Iako fenomeni nazvani elementarnima imaju mnogo sigurniju egzistenciju
nego li navodna paranoična konstituCija, lako je vidjeti u čemu je nedostatnost dviju
koncepcija, pa smo pokušali utemeljiti novu na razmatranju koje se bolje usklađuje s
ponašanjem bolesnika2.
Tako smo, kako u elementima tako i u sveukupnosti delirija i njegovih reakcija,
kao primaran prepoznali utjecaj društvenih odnosa koji su bili na djelu u svakoj od
triju vrsta fenomena te smo dinamični pojam društvenih tenzija, kojemu stanje
ravnoteže ili prekida redovito definira osobnost pojedinca, prihvatili kao ono što
objašnjava činjenice psihoze.
Agresivni nagon, koji se razrješuje u ubojstvu, doima se tako kao afekcija koja
služi kao temelj psihozi. Mogli bismo ga nazvati nesvjesnim, što znači da se
intencionalni sadržaj koji ga prevodi u svijest može očitovati samo uz kompromis s
društvenim zahtjevima što ih je subjekt integrirao, dakle samo tako što će se motivi
kamuflirati, u čemu se i sastoji cijeli delirij.
Ali taj nagon je sam po sebi impregniran društvenom relativnošću: on uvijek
ima intencionalnost zločina, gotovo stalno osvete, često smisao kazne, to jest sankcije
koja ishodi iz socijalnih ideala, a katkada se, naposljetku, identificira s dovršenim
činom moraliteta, ima domašaj okajanja (samo-kažnjavanja). Objektivna obilježja
ubojstya, izbirljiv ost u pogledu žrtve, ubojita učinkovitost, modusi izbijanja i
provedbe stalno variraju ovisno o stupnju ljudske važnosti temeljnog nagona. Isti ti
stupnjevi upravljaju reakcijom društva u odnosu na paranoični zločin,
ambivalentnom reakcijom, koja poprima dvostruki oblik, emocionalne zaraze
zločinom i kaznenih zahtjeva javnog mnijenja.

Takav je zločin sestara Papin, po emociji koju je uskovitlao i koja nadilazi

njegov užas, po vrijednosti odurne slike, ali simbolične do najgnusnijih detalja:
najkorištenije metafore mržnje: <<Iskopat ću joj oči» doslovno se provode. Popularna
svijest otkriva smisao koji pridaje toj mržnji primjenjujući ovdje n<tjstrožu kaznu,
poput antičkog zakona ~ada je u pitanju zločin koji su počinili robovi. Možda se
pritom, vidjet ćemo, vara u pogledu stvarnog smisla ovog čina. Ali, za volju onih koji
se straše psihološkog puta kojim ćemo krenuti u studiji odgovornosti, primijetimo da
se uzrečica <<razumjeti znači oprostiti>> podvrgava granicama svake ljudske zajednice
te da, izvan tih granica, razgmjeti (ili vjerovati da se razumije) znači osuditi.
Intelektualni sadržaj delirija, rekosmo, doima nas se superstrukturom koja
ujedno opravdava i negira kriminalni nagon. Poimamo ga dakle kao podređen
varijacijama tog nagona, padu, primjerice, kada se utaži: u prvotnom slučaju
osobitog tipa paranoje koji smo opisali (slučaj Aimee), delirij nestaje s ostvarenjem
ciljeva čina. Nećemo se čuditi što se isto zbilo i u prvim mjesecima koji su uslijedili
nakon zločina sestara. Usporedne manjkavosti u opisima i klasičnim objašnjenjima
zadugo su onemogući!~ da se prepozna postojanje, i to kapitalno, tih varijacija, te se
tvrdilo-da su paranoični deliriji stabilni, a zapravo je posrijedi bila samo stabilnost
strukture: ta koncepcija vodi stručnjake do pogrešnih zaključaka te objašnjava zašto

2 Jacques Lacanr De la psychose paranoiaque dans ses rapports avec la personnaliti (O paranoičnoj psihozi u
odnosu na ličnost), Lefranc;ois edit., 1932.
 su zbunjeni pred brojnim paranoičnim krizama, kada im se javi osjećaj za stvarnost
unatoč njihovim dokh·inama, budeći ineđutim u njima tek nesigurnost.

U sestara Papin valja držati na umu jedini trag formulacije delirijskih ideja koji
. je prethodio zločinu da bismo dopunili kliničku sliku: pogotovu znade li se da se on
može naći, i to ponajprije u svjedočanstvu središnjeg komesara grada. Njegova
nepreciznost ne ukazuje na to da bi ga valjalo odbaciti: svakome je psihijatru poznat
poseban ugođaj što ga vrlo često budi bilo kakva stereotipija u govoru tih bolesnika,
čak i prije nego što iskažu delirijske formule. Kada se makar samo i jednom iskusio
taj dojam, lako se prepoznaje, te ga ne bi valjalo smatrati zanemarivim. Policijski
centri koji imaju funkciju probirati pružaju priliku da se višekratno doživi to
iskustvo.
U zatvoru kod Kristine dolazi do izražaja više delirijskih tema. Tako
kvalificiramo ne samo tipične simptome delirija, primjerice sustavno
neprepoznavanje stvarnosti (Kristina se raspituje za zdravstveno stanje svojih žrtava,
izjavljujući kako misli da su se vratile u drugim tijelima), nego i dvosmislena
vjerovanja koja se pretaču u izjave poput ove: «Vjerujem da sam u nekom drugom
životu morala biti suprug svojoj sestri>>. Možemo zapravo u tim izjavama prepoznati
· vr-lo tipičan sadržaj klasificiranih delirija. Između ostalog, stalno se susreće određena
dvosmislenost u svakom delirijskom uvjerenju, od najmirnijih izjavnih formi
fantastičnih delirija (gdje subjekt ipak prepoznaje postojanje «dvostruke stvarnosti>>)
pa sve do upitnih formi delirija koji se nazivaju delirijima pretpostavki, tijekom kojih
je subjektu sumnjiva bilo kakva afirmacija realiteta.
U našem slučaju, analiza sadržaja i formi omogućila bi nam da preciziramo
mjesto dviju sestara u prirodnoj klasifikaciji delirija. Ne bi se smjestile u vrlo
ograničenu formu paranoje koju smo preko formalnih korelacija izdvojili tijekom
svojega rada. Vjerojatno bi izašle i iz generičkog okvira paranoje kako bi ušle u
kategoriju parafrenija, koje je Kroeplin genijalno izolirao kao forme koje s paranoj om
tijesno rube. Ova preciznost u dijagnozi, u kaotičnom stanju naše informiranosti,
ipak bi se mogla pokazati labavom. Uostalom, bila bi nam od male koristi u studiju
motiva za zločin, s obzirom da forme paranoje i susjedne delirijske forme, kako smo
_ naznačili u svojem radu, ostaju objedinjene zajedništvom strukture koje opravdava
primjernu istih metoda analize.
Sigurno je jedno, da su forme psihoze dviju sestara ako ne identične, onda u
najmanJu ruku tijesno uzajamno uvjetovane. Tijekom rasprava čula se zapanjujuća
izjava da je nemoguće da dva bića istodobno pogodi isto ludilo, ili prije, da je
nemoguće da ga dvoje istodobno očituje. To je potpuno netočno. Deliriji u dvoje jedna
su od najstarijih prepozna tih formi psihoze. Promatranja pokazuju da nastaju među
bliskim rođacima, ocem i sinom, majkom i kćeri, braćom i sestrama. Recimo tek da
. im se mehanizam krije u slučajnoj sugestiji što je jedan aktivni subjekt u stanju
delirija provodi nad drugim, slabim pasivnim subjektom. Vidjet ćemo da naša
koncepcija paranoje pruža posve različito razumijevanje toga delirija te da bolje
objašnjava kriminalni paralelizam dviju sestara. ·
Ubilački nagon koji smatramo temeljem paranoje zapravo je neprikladna
apsh·akcija, ukoliko se ne pokaže da je pod nadzorom niza uzajamno uvjetovanih

!~
 anomalija socijaliziranih instinkata, te ukoliko nam sadašnje stanje naših spoznaja o
evoluciji osobnosti ne omogući da te nagonske anomalije ne razmatram o kao
istodobne u svojoj genezi. Homoseksualnost, sada-mazohistička perverzija, to su
instinktivne smetnje koje je jedino psihoanaliza u ovom slučaju znala razotkriti i
kojima smo u svojem radu pokušali pokazati genetičko značenje. Valja priznati da
sestre, čini se, ovim uzajamnim uvjetovanostima pridonose reklo bi se grubom
. potvrdom: očit je sadizam u načinu na koji tretiraju žrtve, a da i ne govorimo o
·značenju što bi se moglo, u svjetlu ovih podataka, pridati ekskluzivnoj privrženosti
dviju sestara, tajnovitosti njihovih života, neobičnostima njihova sustanarstva,
ustrašenom približavanju jedne drugoj u istom krevetu nakon zločina?
Za volju svojeg preciznog doživljaja dviju bolesnica ipak oklijevamo ustvrditi,
kako se neki ne ustežu, da je bilo stvarnih seksualnih odnosa između sestara. Zato
smo zahvalni dr. Logreu na suptilnosti termina «psihološki par>>, iz kojega je
razvidna njegova suzdržanost u tome problemu. Sami psihoanalitičari, kada
paranoju izvode iz homoseksualnosti, nazivaju tu homoseksualnost nesvjesnom,
<<začahurenom>>. Ta se tendencija prema njima izražava kroz grčevitu negaciju sebe
same, kojom se utemeljuje uvjerenje o vlastitoj progonjenosti te u ljubljenom biću
označuje progonitelja. Koja to čudna tendencija čudno prozirnom preprekom ostaje
uvijek odvojena od svojeg neposrednog najočitijeg razotkri ća?
U jednom svojem divljenja vrijednom članku3 Freud nam daje sve elemente,
premda ne i ključ toga paradoksa. Pokazuje nam naime da tijekom prvih sada
priznatih stadija infantilne seksualnosti, kada se prisilno smanjuje iskonsko
neprijateljstvo među subraćom, može doći do anomalne inverzije toga neprijateljstva
u žudnju te da taj mehanizam stvara poseban tip homoseksualaca u kojih su
društveni instinkti i društvene aktivnosti izraženije. Taj je mehanizam zapravo
konstantan: fiksacija zaljubljenosti prvotni je preduvjet prve integracije, i to s
instinktivnim tendencijama, onoga što nazivamo društvenim napetostima. Bolna je to
integracija, tijekom koje se već utiru prvi zahtjevi za žrtvovanjem koje društvo
nikada neće prestati nametati svojim članovima: u tome je veza s osobnom namjerom
da se ucjepljuje patnja, namjerom koja tvori sadizam. Ali ta se integracija provodi po
zakonu najmanjeg otpora, tako što će se uspostaviti afektivna fiksacija vrio bliska
solipsističkom ja, fiksacija koja zaslužuje da se nazove narcističnom i u kojoj je
_odabrani objekt najsličniji subjektu: otud njezin homoseksualni karakter. No ta se
fiksacija mora prevladati kako bi se doprlo do socijalno učinkovitog morala. Lijepe
Piagetove studije pokazale su nam napredak od naivnog egocentrizma prvih
sudjelovanja u igri moralnih pravila sve do suradničke objektivnosti idealno
dovršene svijesti.
U naših bolesnica taj razvoj nije prevlada o svoj prvi stadij, a uzroci toga zastoja
mogu biti različite prirode, neki organičke (nasljedni nedostaci), drugi psihološke:
·psihoanaliza je među njima otkrila važnostinfantilnog incesta. Zna se da se čini I<ako
taj čin nije izostao u životu sestara.

3 Sigmund Freud, c<De quelques rnecanisrnes nevrotiques dans la jalousie, la paranoia et

l'homosexualite» (O nekim neurotskim mehanizmima u ljubomori, paranoji i homoseksualnosti), prev.
jacques Lacan, Revue de psyclwnalyse, 1932, br. 3, 391-401.
 Pravo govoreći, i prije nego što smo poduzeli ove teorijske usporedbe,
produljeno promatranje više slučajev·a paranoje, dopunjeno minucioznim
društvenim ispitivanjem, dovela nas je do toga da strukturu paranoja i susjednih
delirija razmatramo kao nešto što je potpuno u vlasti sudbine ovoga bratskog
kompleksa. U našim objavljenim istraživanjima upada u oči njegova glavna instanca.
Afektivna ambivalencija prema starijoj sestri upravlja cijelim samo-kaznenim
ponašanjem našega <<slučaja Aimee». Ako tijekom svojega delirija Aimee optužbe
svoje ljubavne mržnje prenosi na nekoliko susljednih glava, čini to u naporu da se
oslobodi primarne fiksacije, samo što taj napor ne uspijeva: svaka od osoba koje je
progone zapravo je samo nova slika, svejednako u ropstvu narcizma, te sestre od
koje je naša bolesnica napravila svoj ideal. Sada shvaćamo koja je staklena prepreka
priječi da ikada spozna, pa makar to i izvikivala, da ona voli sve te progoniteljice: one
su tek slike.
«Bol bivanja dvjema» od kojega pate ove bolesnice jedva da ih oslobađa
Narcisove boli. Smrtna je to strast koja si naposljetku zadaje smrt. Aimee udara
prekrasno biće koje mrzi upravo stoga što predstavlja ideal koji ima o samoj sebi. Ta
potreba za samo-kažnjavanjem, taj enormni osjećaj krivnje čita se i u činovima sestara
Papin, pa makar samo i u Kristininom padu na koljena tijekom raspleta. Ali izgleda
da sestre nisu mogle smoći čak ni dovoljno međusobne udaljenosti da ubiju jedna
drugu. Kao prave sijamske duše, one tvore zauvijek zatvoren svijet; dovoljno je
pročitati njihove izjave nakon zločina, veli Dr. Lo gre, pa da nam se «učini da čitamo
dvostruko». Ispomažući se isključivo svojim otočićem, one moraju riješiti svoju
enigmu, ljudsku enigmu spolnosti.
Valja pozorno osluhnuti neobične izjave tih bolesnica kako bi se doznalo za
ludorije koje njihova međusobno okovana svijest može izložiti kada je 11 pitanju
enigma falusa i ženske kastracije. Sada znamo u sramežljivim priznanjima
takozvanog normalnog subjekta prepoznati uvjerenja koja zataškava i za koje vjeruje
da ih zataškava jer ih smatra djetinjastima, iako ih zapravo zataškava jer uz njih, a da
i ne zna, još uvijek prianja.
Kristinine riječi: <<Vjerujem da sam u drugom životu morala biti suprug svojoj
sestri>>, u naših se bolesnika reproduciraju u nebrojenim fantastičnim temama koje je
dovoljno slušati da bi se izmamile. Koliko je dug mučenički put morala proći prije -
nego što joj je očajnička iskustvo zločina otelo samo njezino drugo ja, i prije nego što
je uzmogla- nakon prve krize halucinatornog delirija, tijekom kojeg vjeruje da vidi
sestru 1mtvu, mrtvu, bez sumnje, od tog udarca - zavika ti, pre_? sucem koji ih je
sučelio, riječi strasti kojoj su se otvorile oči: <<Da, reci da.» ·

Te proročke večeri, u tjeskobi pred kaznom koja neposredno prijeti, sestre su u

·sliku svojih gospodarica umiješale utvaru vlastite boli. U tom paru što ga odvode u
stravičnu kvadrilu one mrze svoju vlastitu nesreću. Iskapaju im-Oči, kako su
· kažnjavale Bakhantice. Dok žude za svojim žrtvama, dok pretražuju u njihovim
razjapljenim_ranama ono što je Kristina kasnije pred sucem u svojoj nevinosti morala
nazvati <<tajnom života>>, pokreće ih svetogrdna znatiželja koja tjeskobno progoni
ljude otkad je svijeta i vijeka.·