VLADIMIR MEGRE

ZVONKI CEDAR RUSKI

NOVA CIVILIZACIJA
Vladimir Megre

Naslov izvornika: .
«Звенящие кедры России. Новая цивили.ищия», Дпля
Copyright © Vladimir Megre, 2005.
Copyright za hrvatski jezik: Udruga "Amrita", 2007.
Sva prava pridržana. Sadržaj ove knjige ne smije se reproducirati u bilo
kojem obliku bez prethodne dozvole nositelja autorskih prava, osim u kraćim
izvacima zbog citiranja ili kritike.
Izdavač: Udruga "Amrita", Kršinićeva 20, 51000 Rijeka
www.anastazija.hr
amrita@hi.t-com.hr
Prijevod: Andreja Varoščić - Austin
Lektor: Karol Visinko
Korektor: Andreja Varoščić - Austin
Grafička priprema: Vladimir Sijan
Ovitak: Goran Božić
Tisak i uvez: Tiskara LAMBERT, Rijeka
Naklada: 2000

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Sveučilišna knjižnica, Rijeka
UDK 821.161.1-31=163.42

MEGRE, Vladimir
Zvonki cedar ruski. Nova civilizacija: 1. dio/
Vladimir Megre; prevela s ruskoga
Andreja Varoščić- Austin. - Rijeka: Udruga
"Amrita", 2008. - 192 str.; 20 cm.

ISBN 978- 953-99304- 1- 5 (cjelina)

Knj. 8; 1. dio: Nova civilizacija. - 2008.

Prijevod djela: Звенящие кедры России. Новая цивилизация.

ISBN 978-953-99304-8-4

111105015

ISBN 978-953-99304-8-4
 Nova civilizacija

OSJEĆAJI U OSVIT ZORE

Anastazija je još spavala. Svitalo je, i nad beskrajnom se sibir­

skom tajgom zasvijetlilo nebo. Ovaj sam se put prvi probudio, ali
nisam ustao, nego sam nastavio mirno ležati na svojoj vreći za spa­
vanje, uživajući u Anastazijinu prelijepome licu što je odavalo mir, i u
njezinu skladnome tijelu, koje kao da se mijenjalo u blagome odsjaju
jutarnjega svjetla. Dobro je što ovaj put Anastazija nije napravila
postelju pod vedrim nebom. Vjerojatno je znala da će ova noć biti
topla i tiha. Zato i nije pripremila postelju u svome udobnome zem­
ljanome skrovištu nego na ulazu u njega. Postelju mi je pripremila
na vreći za spavanje koju sam sa sobom donio još za zadnjega posjeta
tajgi, a sebi je složila postelju od suhih trava i cvijeća pored moje
postelje.
Anastazija je dobro izgledala na postelji pripremljenoj u tajgi,
u tankoj lanenoj haljinici do koljena što sam joj je dovezao na dar
od čitatelja. Vjerojatno ju je odijevala samo preda mnom, a inače je
spavala razodjevena. Sto je hladnije u šumi, to se može podložiti više
suhe trave, jer u stogu sijena nije hladno čak ni zimi. Svatko bi, pa
tako i onaj tko nije tako izdržljiv kao Anastazija, mogao prespavati
u sijenu bez tople odjeće. Ja sam pokušao, premda sam sada spavao
u vreći za spavanje. Ležao.sam i promatrao usnulu Anastaziju i
razmišljao kako bi ta slika izgledala na filmu.
Čistina u dubini beskrajne sibirske tajge. U osvit je zore jutar­
nju tišinu narušio tek blagi šum grančica na krošnji veličanstvenoga
cedra. Prelijepa je žena mirno spavala na postelji od trava i cvijeća.
Vladimir Megre

Disala je ravnomjerno i nečujno, i dok je udisala i izdisala ljekoviti

zrak u sibirskoj tajgi, moglo se vidjeti kako se lagano pomicala nježna
vlat trave što joj se priljubila uz gornju usnu ...
Nisam još niti jednom uspio vidjeti Anastaziju usnulu u tajgi.
Ona bi uvijek prva ustala. A sada...
Volio sam je promatrati. Pažljivo sam ustao i oslonio se na ruku.
Promatrao sam joj lice te se zamislio i počeo u sebi razmišljati:
"Anastazija, još si uvijek tako lijepa. Bit će skoro deset godina
kako se poznajemo. Ja sam, dakako, ostario za to vrijeme, a ti se
gotovo nisi izmijenila. Na licu ti se ne vidi niti jedna bora. Jedino
se u tvojoj zlaćanoj kosi pojavila jedna sijeda vlas. Razvidno je da
se s tobom desilo nešto neuobičajeno. Sudeći po široko rasprostra­
njenoj organiziranoj akciji protiv tebe i tvojih ideja, prema pisanju
tiska i iskazu činovnika, nešto se izgleda događa u taboru mračnih
sila. Pokušavaju me naljutiti, a kako bi tek samo tebe dohvatili, ali
su izgleda ostali kratkih rukava ...
Ipak ti se pojavila sijeda vlas, ali ne kvari tvoju čudesnu ljepotu.
Znaš li da je danas moderno bojati pojedine vlasi različitim nijansama
boje? Današnji mladi smatraju da je veoma lijepo i moderno malo
izbijeliti pojedine vlasi. No ti ne moraš ići к frizeru, jer ga imaš u tajgi.
Zacijelila ti se skoro čak i rana od metka što su ga na tebe ispalili.
Nebo je u osvit zore postalo još svjetlije. Trag od metka na
sljepoočnici se čak i izbliza jedva mogao primijetiti, a uskoro se vjero­
jatno više uopće neće vidjeti.
Evo, dok ti u miru spavaš, na svježemu zraku, u svome svije­
tu u tajgi, tamo se, u našemu svijetu, dešavaju vrlo važni događaji.
Proučavatelji će takvih događaja reći da se radi о informacijskoj
revoluciji. Ljudi su u našemu svijetu tehnokracije možda zahvaljujući
tebi, a možda i zahvaljujući porivu duše počeli stvarati svoja imanja na
rodnoj zemlji, a zemlju su počeli obrađivati. Anastazija, ljudi su svim
srcem prihvatili sliku što si je stvorila, prelijepu sliku budućnosti
svoje obitelji i domovine, možda i cijeloga svijeta. Oni su te shvatili i
počeli su stvarati tu prelijepu budućnost.
Nastojim te i sam shvatiti i trudim se koliko mogu. No ipak
još ne mogu dokraja shvatiti zašto si mi važna. Naučila si me pisati
 Nova civilizacija

knjige, rodila mi sina, učinila me slavnim, vratila mi poštovanje kćeri,

uglavnom, mnogo si učinila. No to nije najvažnije. Najvažnije je nešto
posve drugo, a ono je možda skriveno negdje unutra.
Anastazija, znaš li da nikad nisam govorio о svome odnosu
prema tebi. Nisam to rekao ni tebi, ni sebi. Zapravo u životu nisam
još niti jednoj ženi rekao: "Volim te!"
Nisam to još nikome rekao ne zato što bih bio posve bezosjećajan
nego zato što su mi te riječi čudne i besmislene. Volimo li nekoga,
tad se ljubav treba očitovati u odnosu prema drugome. Trebamo li
ljubav izraziti riječima, znači da nema pravoga i vidljivoga očitovanja
ljubavi. A najvažniji je način na koji se ljubav očituje upravo u činje­
nju a ne u riječima."
Anastazija se lagano pomaknula. Duboko je udahnula, ali se
nije probudila. Nastavio sam u sebi razgovarati s Anastazijom:
"Anastazija, nisam ti ni jednom progovorio о ljubavi. No kad bi
od mene samo zatražila da ti skinem zvijezdu s neba, popeo bih se
navrh najvećega stabla, odgurnuo se od posljednje grane pa skočio
prema toj zvijezdi. Kad bih se srušio i pao, uhvatio bih se za grane pa
se ponovno popeo navrh stabla i poskočio prema zvijezdi.
Anastazija, nisi od mene tražila da ti skinem zvijezdu s neba
nego si me samo zamolila da napišem knjige. Evo, pišem. Ne uspi­
jeva mi uvijek najbolje. Znam i posrnuti. Nisam još ipak dovršio sve
knjige. Preostala mi je još posljednja knjiga. Potrudit ću se da ti se
knjiga svidi."
Anastazija je zatreptala očima, blago se zarumenila i otvorila
oči. Gledala me umiljato svojim sivoplavim očima ... Bože, kakva li
samo toplina uvijek zrači iz tih očiju, osobito kad mi je tako blizu,
kao sada? Anastazija me šutke promatrala, a oči su joj sjajile, kao da
su bile suzne.
- Dobro jutro, Anastazija! Ovo ti je sigurno prvi put da si
tako dugo spavala. Inače si se uvijek prva budila - obratio sam se
Anastaziji.
- Vladimire, dobro ti jutro i nek' ti bude lijep dan! - tiho je,
gotovo šapćući, progovorila Anastazija. - Ja bih još malo odspavala.
- Zar se nisi naspavala?
Vladimir Megre

- Jesam, dobro sam se naspavala. Samo san... Bio je to tako

ugodan san što sam ga sanjala u osvit zore ...
- Kakav san? Što si sanjala?
- Usnula sam kako sa mnom razgovaraš. Govorio si о visokome
stablu i о zvijezdi, о tome kako si se spustio pa se poželio ponovno
popeti navrh stabla. Riječi kao da su bile о ljubavi, iako si govorio о
stablu i о zvijezdi.
- Snovi su nam često nerazumljivi. Kakva može biti veza
između stabla i ljubavi?
- U svemu se može naći veza i može se prepoznati veliki smisao.
Tu su najvažniji osjećaji, a ne riječi. U osvit mi se zore, s nastupom
novoga dana, pojavio neobičan osjećaj. Ponesena tim osjećajem, poći
ću ga pozdraviti i zagrliti.
- Koga to?
- Prelijepi dan, koji je osvanuo donijevši mi neobičan dar.
Anastazija je polako ustala i napravila nekoliko koraka od
ulaza u zemljano skrovište da bi kao i uvijek ujutro, započela svoje
neuobičajene vježbe. Evo, tako je i sada razmaknula ruke ustranu
i malo uvis. Na tren je pogledala u nebo pa se najednom zavrtila.
Zatim je potrčala i izvela svoj nevjerojatan salto. Ponovno se zavrti­
la. Za to sam vrijeme ležao na svojoj vreći za spavanje, na ulazu u
zemljano skrovište. S uživanjem sam promatrao kako se Anastazija
brzo pokreće i razmišljao: "Nevjerojatno! Više nije djevojka, a kako
je samo poletna, lijepa u pokretu i energična, kao da je mlada
gimnastičarka? Zanimljivo je kako je to ona mogla osjetiti dok sam
govorio u sebi dok je ona spavala? A možda sam trebao izjaviti lju­
bav?" Pa sam poviknuo:
- Anastazija, ali to nije bio samo san!
Anastazija se na to zaustavila i stala nasred čistine da bi se brzo
okrenula jednom pa drugi put, napravivši salto prema naprijed. Našla
se pored mene i odmah sjela na travu te veselo progovorila:
- Zar nije bio samo san? A po čemu je on bio neobičan? Reci mi
odmah! Sve mi reci!
- Pa, eto, vidiš, i ja sam mislio о tome drvetu i u sebi sam govo­
rio о zvijezdi.

8
 Nova civilizacija

- Reci, ali gdje, gdje si našao te riječi? Kako se te riječi pojav­

ljuju?
- Možda zahvaljujući osjećajima?
Razgovor smo prekinuli začuvši krik Anastazijinoga djeda:
- Anastazija! Anastazija, molim te, poslušaj i shvati!
Anastazija je na to pojurila, a ja sam ustao.

9
Vladimir Megre

POBJEDA NAD RADIJACIJOM

- Je li Volodja opet učinio nešto neobično? - upitala je Anastazija

djeda koji nam je prišao. Djed me je pogledao krajičkom oka i brzo
odgovorio: - Dobar dan, Vladimire! - Zatim je nastavio:
- On je na obali jezera. Zaronio je i izvadio kamen s dna jezera.
Evo ga, stoji, i drži ga u šakama. Mogu zamisliti kako mu kamen prži
ruku, no on ga ne ispušta. Ni sam ne znam koji mu savjet dati. - Djed
se na to okrenuo prema meni i strogo progovorio:
- Sin ti je tamo, a ti, oče, zašto stojiš? - Ne shvaćajući dokraja što
se događa, potrčao sam prema jezeru. Djed je projurio pokraj mene.
Objasnio mi je:
- Taj je kamen radioaktivan. Nije velik, ali ima puno energije. Ta
je energija slična radioaktivnoj energiji.
- Kako se kamen našao na dnu jezera?
- On je odavno tamo. Još je moj otac znao za taj kamen. Samo
što nitko tamo nije uspio zaroniti.
- A kako je Volodja zaronio i kako je doznao?
- Ja sam ga naučio roniti u dubinu.
- Zašto?
- On mi je tako dosađivao i stalno me za to molio. Vi se nemate
kad baviti odgojem djeteta i sve prepuštate starijima.
- Ali tko mu je rekao za kamen?
- Pa tko bi mu drugi mogao reći osim mene? Ja sam mu rekao!
- Zašto?
- Želio je znati zašto se jezero zimi ne smrzava.
Približili smo se jezeru i ugledao sam sina kako stoji na obali.
Imao je mokru kosu i košulju, premda se već gotovo osušio, pa sam

10
 Nova civilizacija

pomislio da je tako već odavno stajao.

Moj sin Volodja je stajao ispružene ruke, stisnute šake. Stajao
sam nepomično i pažljivo ga promatrao. Bilo je razvidno da je u stis­
nutoj šaci držao taj zlosretni kamen s dna jezera. Učinio sam svega
nekoliko koraka i približio mu se. Brzo mi se okrenuo i progovorio:
- Tata, ne približuj mi se! - Zaustavio sam se, a Volodja je nasta­
vio: - Lijepe ti bile misli, oče! - Pođi samo malo dalje. Možda ne bi bilo
loše da djed i ti legnete na zemlju, a ja ću onda moći sabrati misli.
Djed je na to odmah legao na zemlju, a i ja pokraj njega, ne
znajući ni sam zašto. Neko smo vrijeme šutke promatrali Volodju na
obali jezera. Na to mi je pala na pamet sasvim jednostavna misao pa
sam progovorio:
- Volodja, ma baci jednostavno taj kamen!
- Kamo? - odgovorio je sin nepomično stojeći.
- U travu.
- Ne bih smio u travu, jer bi tamo moglo mnogo toga umrijeti.
Osjećam da ga još ne bih trebao baciti.
- Pa zar ćeš tako stajati čitavih dan, dva? I što onda? Zar ćeš
stajati tjedan dana, čitav mjesec?
- Tata, razmišljam о tome što učiniti. Bolje malo zašutimo i
usmjerimo misao pa će misao naići na rješenje.
Djed i ja smo šutke ležali i promatrali Volodju. Odjednom sam
ugledao Anastaziju kako nam se polako približava idući sa suprotne
strane obale. Približavala nam se iznenađujuće polako, i približivši se
vrlo blizu, svega pet metara od Volodje, jednostavno je sjela, kao da
se nije ništa dogodilo, pa spustila noge u vodu i tako neko vrijeme
sjedila. Zatim se okrenula prema sinu i posve mirno upitala:
- Sine, peče li te ruka?
- Da, mama - odgovorio je Volodja.
- О čemu si mislio kad si išao po kamen i о čemu misliš sada?
- Kamen širi energiju koja je slična radioaktivnoj energiji. Djed
mi je pričao о tome. Premda i čovjek isto tako širi energiju. To mi
je jasno. Energija je čovjeka tako uvijek najjača energija i ne može
je nadjačati niti jedna druga energija. Uzeo sam taj kamen i sad ga

l1
držim. Nastojim svim snagama potisnuti njegovu energiju i potjerati
je natrag, prema unutra. Želio bih pokazati da je čovjek jači od bilo
kojega zračenja.
- Uspjet ćeš, znači, pokazati da je energija koju ti širiš jača?
- Da, mama, hoću. Ali je kamen sve topliji. Malo me od njega
peku prsti i ruka.
- Zašto ga ne baciš?
- Osjećam da to ne bih trebao učiniti.
- Zašto?
- Osjećam.
- Zašto?
- Jer će se on... On će se rasprsnuti, mama. Rasprsnut će se čim
otvorim šaku. Bit će to snažan prasak.
- Točno je, kamen će se rasprsnuti. Kamen sadrži energiju koja
se od njega širi. Ti si svojom energijom suzbio njegovu energiju i
usmjerio je prema unutra. U mislima si stvorio jezgru u kamenu,
u kojoj se nakupila i energija kamena, jednako kao i tvoja energija.
Energija se ne može beskonačno skupljati. Ona je nakupljena u jezgri,
koju si mentalno stvorio. Energija tamo ključa i sve više zagrijava
kamen pa ti se tako pali ruka.
- To znam i zato ne otvaram šaku.
Anastazija je izgledala posve smirena. Pokreti su joj bili mirni i
skladni. Govorila je odmjereno praveći stanke. Premda sam osjećao
da je osobito usmjerila svoju misao, i misao joj je vjerojatno radila
kao nikada prije. Anastazija je zatim ustala i blago se protegnula pa
progovorila:
- Znači, shvatio si, Volodja, otvoriš li šaku odmah, kamen se
može rasprsnuti?
- Da, mama.
- Znači da energiju treba polako otpuštati?
- Kako to misliš?
- Polako, opustivši najprije veliki prst pa zatim kažiprst, otkrit
ćeš jednu stranu kamena, pa zamisli kako se iz kamena širi uvis

12
zračak energije, energije koju si pustio u kamen. Tako će tvoja ener­
gija povući energiju kamena. Pritom pripazi na to da se zračak treba
usmjeriti uvis.
Usmjerivši pogled na čvrsto stisnutu šaku, Volodja je polako
oslabio veliki prst pa kažiprst. Bilo je sunčano jutro, ali se i pri dnev­
nome svjetlu mogao vidjeti zračak kako se širi iz kamena. Zračak
je dosegao pticu što je letjela u visini i obuhvatio je u vrtlog dima.
Činilo se kao da se rasprsnuo oblačak, i nad njim preletio zračak da bi
zatim neprimjetno nestao. - Joj, zadržala sam se tu s vama - rekla je
Anastazija. - Bilo bi dobro da pođem i možda pripravim doručak dok
se vi tu zabavljate.
Anastazija je pošla veoma sporim korakom kao što je i došla.
Napravivši nekoliko koraka, blago se nagnula i prišla vodi te se umila.
Iza vanjske je smirenosti vjerojatno skrivala veliku napetost. Skrivala
ju je od sina da ga ne bi preplašila i odvratila od onoga što je nau­
mio.
- Mama, kako si znala što je trebalo učiniti? - poviknuo je
Volodja za Anastazijom koja se od nas već bila dosta odmaknula.
- Kako? - digavši se sa zemlje obratio se djed Volodji šaljivim
tonom. - Što se čudiš? - Mama ti je u školi bila odlična u fizici - odgo­
vorio je djed pa se nasmijao.
Anastazija nam se okrenula pa se nasmijala i odgovorila:
- Sine, za to prije nisam znala. Ma što da se desi, uvijek treba
tražiti i nakraju donijeti rješenje. Zbog straha ne bismo trebali
zakočiti misao.
Zračak je već postao posve nevidljiv i Volodja je otvorio šaku.
Na dlanu mu je nepomično ležao omanji duguljasti kamen. Volodja
ga je neko vrijeme promatrao tiho mrmljajući: - To što je u tebi nije
jače od čovjeka. Zatim je ponovno skupio šaku pa potrčao, i obučen u
košulju, skočio u jezero. Nije izlazio iz vode oko tri minute, i čim je
izronio, pojurio je prema obali.
- To sam ga ja naučio tako držati zrak - odgovorio je djed.
Volodja je izašao iz vode. Potrčao je i istresao vodu pa nam
prišao. Nisam se mogao suzdržati pa sam ga upitao:

13
 - Ma znaš li sine što je to zračenje? - Ne znaš. Da znaš, ne bi
se zavlačio i ronio u potrazi za tim kamenom. Zar se nemaš ničim
drugim baviti?
- Tata, znam za zračenje. Djed mi je pričao о tome kakve se u
vas dešavaju havarije u nuklearnim elektranama, kakvo imate oružje
te kako sad imate problema sa skladištenjem radioaktivnoga otpada
- odgovorio je Volodja.
- Pa što će ti onda taj kamen s dna jezera? Što će ti?
- Dobro kažeš. Što će ti to? - ubacio se djed. - Vladimire, poza­
bavi se malo njegovim odgojem, a ja se idem malo odmoriti. Sin ti u
zadnje vrijeme previše traži od mene.
Djed je otišao, a ja sam ostao sa sinom. Volodja je stajao preda
mnom u mokroj košulji. Bilo je razvidno da je bio uznemiren jer smo
se zbog njega svi uznemirili. Želio sam popustiti. Jednostavno sam
stajao i šutio ne znajući što reći. Volodja je prvi progovorio:
- Shvaćaš li, tata, djed mi je rekao da su ta skladišta nuklearnoga
otpada veoma opasna. Prema teoriji vjerojatnosti, od njih mogu imati
veliku štetu mnoge države i njihovi stanovnici, a mogu naštetiti i
cijelome planetu.
- Mogu, naravno, ali kakve to veze ima s tobom?
- Ljudi, su, znači, zaključili da je problem riješen, premda još
uvijek postoji opasnost, što znači da problem nisu pravilno riješili.
- Pa što onda?
- Djed je rekao da bih ja trebao naći ispravno rješenje.
- Pa kako? Jesi li ga našao?
- Imam rješenje, tata.
Volodja je stajao preda mnom, Volodja, moj devetogodišnji sin,
mokar i ranjene ruke, ali pun pouzdanja. Govorio je smireno i samou­
vjereno о problemu rješavanja skladištenja nuklearnoga otpada. Bilo
je to veoma neobično, jer Volodja nije znanstvenik, atomski fizičar,
a čak ni ne pohađa školu. Veoma neobično! Na obali je jezera u tajgi
tako stajao još mokar dječak i pričao dajući zaključke о sigurnome
skladištenju nuklearnoga otpada. Ne očekujući da će ponuditi barem

14
kakvo-takvo učinkovito rješenje, obratio sam mu se tek toliko da bih
podržao razgovor:
- Pa kako si onda riješio konkretno taj nerješiv problem?
- Između mnogih mogućnosti, mislim da bi bilo najučinkovitije
njihovo razmještanje.
- Nisam shvatio, razmještanje čega?
- Otpada, tata.
- Kako to misliš?
- Tata, shvatio sam da zračenje u malim količinama nije uopće
opasno. U nevelikim ga količinama ima posvuda: u nama, u biljkama,
u vodi, u oblacima. No do stvarne će opasnosti doći koncentriramo
li zračenje na jednome mjestu. U radioaktivnim je spremnicima, о
kojima je pričao djed, radioaktivan materijal pohranjen na umjetan
način i koncentriran na jednome mjestu.
- Ma dobro, to svatko zna. Radioaktivni otpad odvoze u posebno
izgrađena spremišta, koja se dobro čuvaju od terorističkih napada.
Posebno obučeni radnici paze da se skladištenje provodi u skladu s
odgovarajućom tehnologijom i da se ona ne narušava.
- To je sve točno, tata, ali svejedno postoji opasnost. Katastrofa
je neizbježna, i do nje će dovesti nečija posebno usmjerena misao i
nepravilno rješenje koje će se nametnuti ljudima.
- Sine, tim se problemom bave znanstvene ustanove, stručnjaci
s visokim znanstvenim stupnjem. Ti nisi znanstvenik i ne poznaješ
znanost, i stoga ne možeš rješavati tako važan problem. Rješenjem
toga problema treba se baviti suvremena znanost.
- Ali što je s rješenjem, tata? Upravo će to rješenje do kojega će
doći suvremena znanost dovesti do toga da će se čovječanstvo podvrći
velikoj opasnosti. Naravno, ja ne idem u školu i ne poznajem znanost
о kojoj govoriš, ali...
Volodja je zašutio i oborio pogled.
- Ali što? Zašto si zašutio, Volodja?
- Tata, ne želim učiti u toj školi, proučavati znanost koju spo­
minješ.

15
Vladimir Megre

- Zašto?
- Zato, tata, jer ta znanost vodi do katastrofe.
- Ali nema druge znanosti!
- Ima. Mama je Anastazija rekla: «Stvarnost stvaramo sami.»*
Shvatio sam što je to i to nastojim proučiti i odrediti. Ne znam kako
bih to bolje rekao.
"Ma vidi kako je čvrst u svojim stavovima" - pomislio sam pa
upitao:
- Kakva je po tvome mišljenju vjerojatnost da će se desiti katas­
trofa?
- Stopostotna!
- Zar si u to uvjeren?
- Pođemo li od teorije vjerojatnosti i činjenice nesuprotstavljanja
ubojitoj misli, katastrofa je neizbježna. Gradnju velikih radioaktivnih
spremišta možemo usporediti s gradnjom velikih bombi.
- Tvoja se misao, dakle, suprotstavila ubojitome?
- Da, ja sam otpustio u prostor svoju misao, i ona će pobijediti.
- Konkretnije, kako si svojom misli riješio pitanje о sigurnome
skladištenju radioaktivnoga otpada?
- Sav radioaktivni otpad, koncentriran u velikim spremnicima
na jednome mjestu, treba rastresti - evo moje misli.
- Rastresti? - Znači li to da ga treba razdijeliti na stotine tisuća
pa čak i milijun sitnih čestica?
- Da, tata.
- Jednostavno rješenje. No ostaje najvažnije pitanje - gdje spre­
miti te sitne čestice?
- Na imanjima, na rodnoj zemlji tata.
Začuvši neočekivani odgovor, zanijemio sam od zaprepaštenja, i
nisam znao što reći. Zatim sam skoro poviknuo:
- Glupost! Volodja, to što si smislio je krajnja glupost!
Onda sam malo razmislio i rekao nešto mirnije:

* Vidi: "Zvonki cedar ruski" V; "Tko smo mi?", str. 116. (Napomena prevoditeljice).

16
 Nora civili.zacija

- Jasno, razmjestimo li djeliće radioaktivnoga materijala na

različita mjesta, mogla bi se izbjeći katastrofa globalnih razmjera. Ali
će se podvrći opasnosti milijuni obitelji, koji su se odlučili za život na
imanjima, na rodnoj zemlji. A svi bi upravo željeli živjeti u ekološki
čistim područjima.
- Da, tata, tako je. Svi bi ljudi željeli živjeti u ekološki čistim
područjima. Ali takvih mjesta na Zemlji više praktički i nema.
- Zar i tu, u tajgi, nije ekološki čisto područje?
- Tu je relativno čisto. Premda nije idealno mjesto, niti je iskon­
sko. Idealnih mjesta više gotovo nema. Dešava se da se pojave oblaci,
koji iz raznih drugih područja donose kisele kiše. Kiše još nisu u potpu­
nosti naštetile travi, drveću, grmlju, premda se zagađena mjesta sve više
zagađuju i takvih je mjesta svakim danom sve više. Stoga i ne bismo
trebali ostaviti zagađena područja nego bismo, štoviše, trebali djelovati.
Mama Anastazija kaže da bismo trebali sami stvarati čista mjesta.
Od mnoštva različitih mogućnosti, moja je misao odabrala
jednu mogućnost, i nije se odlučila niti za jednu drugu mogućnost.
Misao mi kaže da je sigurnije razmjestimo li radioaktivni materijal u
manjim dijelovima tamo gdje nam je dom, na rodnoj zemlji, i iz toga
bismo trebali izvući korist.
- Ali gdje na imanju, na rodnoj zemlji? U ostavi? U sefu? Zar
bismo čahuru s radioaktivnim materijalom trebali držati u podrumu?
Nije li te misao na to uputila?
- Čahuru bi trebalo držati zakopanu u zemlji na dubini od naj­
manje devet metara.
Zamislio sam se nad sinovljevim prijedlogom, koji se na prvi
pogled činio nevjerojatan, premda sam u njemu nalazio sve više
smisla. Njegov prijedlog kojim nudi rješenje za čuvanje radioaktiv-
noga otpada, u najmanju ruku u potpunosti isključuje mogućnost
katastrofe širokih razmjera. Imajući u vidu mogućnost zagađenja
na pojedinome imanju, takva se mogućnost može doista izbjeći, a iz
toga se još i može imati koristi. Znanstvenici tako možda smisle nešto
slično nevelikome reaktoru ili nešto drugo.
I iznenada mi je bljesnula misao! Nevjerojatno! Dosjetio sam
se! Evo još jednoga razloga, koji objašnjava potrebu razmještanja

17
Vladimir Megre

spremišta s radioaktivnim otpadom. Novac! Strane države plaćaju

veliki novac za skladištenje toga otpada. Grade se spremišta, plaćaju
se radnici za njihovo održavanje i upravljačke službe zaštite. Dio
novca obično odlazi bez traga. Neka onda taj novac daju svakome tko
bi na svome imanju čuvao čahuru s radioaktivnim otpadom. Izvrsno!
Ljudi se neće sigurno izložiti radiaktivnome materijalu, a dobit će još
i novac.
Danas nije nitko siguran od utjecaja radiaktivnoga zračenja, čak
i onaj koji živi daleko od nuklearnoga spremišta. Nakon havarije u
nuklearnoj elektrani u Černobilu, zračenju se izložio dio Ukrajine, pa
i Rusije i Bjelorusije. Oblaci su mogli rastjerati radioaktivne čestice na
stotine, čak i tisuće kilometara udaljenosti.
Sinovljev prijedlog, premda apstraktan, koji tek treba razraditi i
provesti, ipak zaslužuje najveću pažnju znanstvenika, vlada različitih
zemalja, a najvažnije, društva.
Šetajući obalom jezera, udubljen u misli, posve sam zaboravio
na sina. On je za to vrijeme šutke stajao na istome mjestu i promatrao
me. Odgoj mu nije dopustio obratiti mi se prvi. Tu se smatralo nedo­
pustivim prekinuti čovjeka u razmišljanju.
Odlučio sam povesti razgovor na drugu temu.
- Volodja, razmišljao si, znači, sve vrijeme о raznim problemima,
no nemaš li kakve obaveze? Je li ti netko naredio što trebaš uraditi,
imaš li kakav posao?
- Posao? Uraditi što mi je netko naredio? Ja uvijek radim ono što
hoću. Posao? Tata, što misliš kad kažeš posao?
- Pa, posao, posao činiš kad nešto napraviš i za to te plate. Ili kad
učiniš nešto što može koristiti cijeloj obitelji. Evo, na primjer, u tvojoj
su mi dobi roditelji stavili u zadatak da se brinem za kuniće. Pa sam se
brinuo za njih. Brao sam im travu, hranio ih i čistio kaveze, a obitelj
je od kunića imala prihod.
Volodja me saslušao i iznenada mi se, pomalo uzbuđeno, obra­
tio:
- Tata, ispričat ću ti о dužnosti koju sam si sam odredio. Ta me je

18
 Nova civilizacija

dužnost veoma veselila. Onda sam odredi je li ili nije to posao.

- Pričaj!
- Hajdemo, pokazat ću ti jedno mjesto!

19
Vladimir Megre

"GUSKE, GUSKE!"
"GA-GA-GA"
ILI
VIŠA ZNANJA, KOJA GUBIMO

Sin i ja smo se udaljili od jezera. Volodja je išao prvi. Nekako se

promijenio. Više nije bio suzdržan i zamišljen nego je postao vese­
liji i pričao je s više uzbuđenja. Hodajući bi se zavrtio i poskočio i
uzbuđeno pričao:
- Tata, nisam brinuo о kunićima. Nečim sam se drugim bavio.
Kako to reći? Rađao? Ne, ne odgovara. Stvarao? Ni to ne odgovoara.
Da, sjetio sam se. Kod vas se to kaže nesti jaja. Znači, ja sam nesao
jaja.
- Kako to misliš - nesao si jaja? Jaja nese kokoš nesilica ili neka
druga ptica.
- Da, znam. Ali ja sam trebao sam nesti jaja.
- Zašto? Ispričaj sve redom.
- Evo, redom. Dobro, sve se ovako dogodilo. Zamolio sam djeda
da mi nađe po par jaja divljih pataka i gusaka. Djed je najprije pri­
govarao, da bi zatim za tri dana donio četiri velika guščja jaja i pet
manjih pačjih. Evo kako je bilo dalje. Iskopao sam malu jamu i na dno
metnuo jelenje gnojivo i nešto trave. Sve sam prekrio suhom travom
i navrh sam metnuo jaja koja mi je dao djed.
- Zašto si stavio gnojivo?
- Od njega je toplo. Jajima je potrebna toplina da bi se iz njih
izlegli ptići. Jaja treba natkriti nečim što daje toplinu. Znao sam i sam
leći potrbuške na jaja i tako prekriti jamu. Kad je bilo hladno ili je
padala kiša, naredio bih medvjedu da natkrije tijelom jamu.

20
 Nova civilizacija

- Ali kako je medvjed uspio ne zgnječiti jaja?

- Jer je medvjed velik, a jama s jajima je mala. Medvjed je ležao
nad jamom dok su jaja bila na dnu. Znao sam i vučici narediti da čuva
jaja, a znao sam i sam spavati u blizini dok ptići nisu probili kljunom
jaja. To je tako zabavno kad ptići izlaze iz jaja. Jedino što nisu sva jaja
sazrela. Iz devet su se jaja uspjele izleći dvije guske i tri patke. Hranio
sam ih sjemenkama trave, protisnutim oraščićima i davao sam im
vode. Dok bih ih hranio, uvijek bih zvao različite životinje koje žive
na našemu području.
- Zašto?
- Da bi gledali kako se za njih brinem i shvatili da ih se ne smije
dirati nego ih, naprotiv, treba čuvati. Spavao sam i sam pokraj jame
s mladima patke i guske, a za prohladnih ili kišnih noći, naređivao
bih medvjedu da legne pokraj mene. Ptići bi se gnijezdili u njegovu
toplome krznu i bilo im je dobro.
Evo što je bilo dalje, redom ... Uokolo jame postavio sam kolce
i napravio ogradu isprepletenu od granja, a i gnijezdo bih prekrio
granjem. Kad bi guske i patke porasle, naučile bi izlaziti iz jame. A
ja bih hodao oko njihova gnijezda i odsječeno zviždao: "Hajdemo,
hajdemo." Na to bi odmah izletjele i potrčale za mnom. Potrčale bi
i za medvjedom, ali sam ih od toga odvikao. Jer medvjed može poći
daleko i one mogu nastradati. Ali se guskama i patkama nije ništa
desilo. Narasle su i pojavilo im se perje te su naučile letjeti. Bacao bi
ih uvis da nauče letjeti. Zatim bi poletjele i nekamo otišle, ali bi se
uvijek vraćale u svoje gnijezdo.
S pojavom su se jeseni razne ptice počele skupljati u jato
spremivši se za put na jug. Moje su ptice već odrasle i počele su se
skupljati svaka u svoje jato: patke u pačje, a guske u guščje. Poletjele
su u toplije krajeve. Znao sam, bio sam gotovo uvjeren da će se na
proljeće vratiti. Vratile su se. 0, kako li je to bilo lijepo, tata! Vratile su
se i čuo sam opet njihov krik veselja: "ga-ga-ga". Potrčao bih prema
njihovu gnijezdu i poviknuo: "Hajdemo, hajdemo." Hranio bih ih sje­
menjem trave i već pripremljenim istucanim oraščićima. Hranio bih
ih s dlana. Veselio bih se, a obližnje bi zvijeri došle, čuvši moje povike,
i veselile bi se. - Tata, gledaj, stigli smo! Gledaj!

21
Vladimir Megre

Vidio sam gnijezdo, što ga je sin ispleo, skriveno između dva

grma ribiza. Ali tamo nije bilo nikoga.
- Kažeš da su se ptice vratile, ali tu nema nikoga.
- Nema ih sada. Nekamo su otišle po hranu. Eto, nema ih. Ali,
pogledaj, tata!
Volodja je razmaknuo grane i napravio prolaz, i ugledao sam tri
jamice s gnijezdom. U jednoj je ležalo pet nevelikih jaja, vjerojatno
pačjih. U drugome je bilo jedno veće, guščje.
- Nevjerojatno! Vratile su se, znači da i nesu jaja. Samo ih je
malo.
- Da! - uzbuđeno je poviknuo Volodja. - Vratile su se i nesu jaja.
Mogle bi i više snijeti kad bismo iz gnijezda uzeli dio jaja, a nesilice
češće hranili.
Gledao sam sina i njegov sretan izraz lica, premda nisam dokraja
shvaćao zašto je tako veseo i uzbuđen. Upitao sam ga:
- Volodja, zbog čega si tako jako veseo? Znam da se nitko od
tvojih, ni djed, ni mama, ne hrane jajima, pa tako onda ni to što činiš
ne možemo nazvati poslom odnosno radom, budući da od toga nema
praktične koristi.
- Je li? Ali drugi ljudi jedu ptičja jaja. Mama kaže da se može
upotrijebiti sve od životinje što ona sama daje čovjeku. Posebno oni
ljudi, koji ne upotrebljavaju samo biljnu hranu.
- Zašto spominješ ljude i to što radiš?
- Došao sam do zaključka da bi trebalo učiniti tako da se ljude
na imanjima na rodnoj zemlji oslobodi brige za domaćinstvo. Ili
barem djelomično. Zato da bi mogli imati vremena za razmišljanje.
To je moguće shvatimo li što je zamislio Bog, koji je stvorio naš svi­
jet. Sviđa mi se znanost о spoznaji, koja otkriva Njegove misli. To je
najveća znanost, koju treba znati. Tako bi, na primjer, trebalo znati
zašto je On učinio tako da ptice ujesen lete na jug, ali ne ostaju u
toplim krajevima nego se vraćaju natrag? Puno sam о tome mislio i
mislim da je On tako učinio da se čovjek ne opterećuje zimi. Zimi si
ptice ne mogu same naći hranu i stoga lete na jug. Ali se vraćaju ne
bi li poslužile čovjeku. Bog je tako zamislio. Čovjek bi trebao mnogo

22
 Nova civilizacija

toga shvatiti iz onoga što je naš Stvoritelj zamislio.

- Volodja, ti, dakle, misliš da bi na svakome imanju, ili na mno­
gim imanjima na rodnoj zemlji, mogle živjeti patke, guske, i nesti
jaja, hraniti se same i ujesen letjeti na jug da bi se na proljeće opet
vratile?
- Da, to bi se tako moglo urediti. Evo, ja sam uspio.
- Točno, tebi je uspjelo. Ali postoji još jedna okolnost... Sigurno
ću te ražalostiti, ali svejedno trebam reći istinu. Ne bih želio da izgle­
daš smiješan zbog svoje pretpostavke.
- Reci istinu, tata.
- Postoje ekonomske znanosti. Ekonomski stručnjaci računaju
kako biti što racionalniji u proizvodnji različitih proizvoda, u prika­
zanome slučaju, jaja. U našem je svijetu izgrađeno puno peradarskih
farmi. U njima se na jednome mjestu nalazi mnogo kokoši. Kokoši
će snijeti jaja, koja će se poslije prodavati u dućanu. Ljudi će poći u
dućan i moći će kupiti onoliko koliko im treba. Sve je učinjeno tako
da se na proizvodnju jednoga jajeta utroši što je moguće manje rada
i vremena.
- Tata, što misliš kad kažeš da se utroši manje rada?
- To znači da je na proizvodnju jednoga jajeta utrošeno manje
sredstava i vremena. Znači da treba pažljivo razmotriti kako biti što
učinkovitiji u proizvodnji, što znači bolje proizvoditi.
- Dobro, tata, nastojat ću to izračunati.
- Kad to učiniš, shvatit ćeš. Ali da bi izračunao, trebaju ti podaci
о utrošenim sredstvima. Potrudit ću se saznati od nekoga ekonomis­
te.
- Ali tata, ja mogu sve sada izračunati. - Volodja se malo namrštio
odnosno napregnuo i ubrzo progovorio:
- Minus dva do beskonačnosti.
- Kakva ti je to formula i što izražava?
- Učinkovitost se Božanske ekonomike izražava beskonačnim
nizom brojeva. Ekonomska znanost danas ići će još čak za dvije jedi­
nice dalje od nulte točke.
- Čudna ti je to neka metoda izvođenja računa. Nije jasna. Možeš

23
Vladimir Megre

li objasniti kako si računao?

- Prikazao sam točku od koje se broji, a koja je u danome
slučaju izražena nulom. U broju minus jedan izraženi su svi troškovi
peradarske tvornice, vezani za izgradnju tvornice, proizvodnju jaja i
pohranjivanje jaja i dostavu jaja u trgovine.
- Zašto minus jedan? Troškovi bi se trebali izraziti u rubljima i
kopejkama.
- Novčane su jedinice uglavnom različite i relativne, i stoga za
primijenjenu metodu nisu bitne, pa ih možemo uzeti sve zajedno
i označiti ih uvjetno brojem "minus jedan". Uzmemo li da troškovi
postoje, onda i brojimo od nultoga broja i troškovi se mogu izraziti
brojem "minus jedan".
- Ali gdje si uzeo drugi "minus jedan"?
- To se odnosi na kvalitetu. Ona se ne može odrediti kao dobra.
Uslijed neodgovarajućih uvjeta pohranjivanja jaja i nedostatka razno­
vrsne stočne hrane, jaja će biti lošije kvalitete, i stoga se i pojavljuje
još jedan broj, još jedan "minus jedan". To je u zbroju "minus dva".
- Dobro, neka je tako. Ali i u tvom će se primjeru trebati utrošiti
veoma mnogo vremena. Evo, Volodja, reci, koliko ti je vremena tre­
balo na, kao što kažeš, sjedenje na jajima, hranjenje tvojih gusaka i
pataka i njihovo čuvanje?
- Devedeset dana i noći.
- Dakle, devedeset dana i noći. A sve radi toga da bi nakon godi­
nu dana dobio samo nekoliko desetaka jaja. Za ljude na imanjima bit
će puno racionalnije kupiti na tržnici piliće ili ih čak i samima uzgo­
jiti i smjestiti zimi u inkubatore, da bi se izlegli nakon četiri do pet
mjeseci. Kokoši će druge godine zaklati prije početka zime, jer nakon
druge godine kokoši nesilice slabije nesu jaja. Kokoši se tako ubijaju i
zamjenjuju novima. Takva je tehnologija proizvodnje.
- Tata, tom se tehnologijom uvijek isto ponavlja i ljudi imaju
stalnu brigu. Kokoši treba svakodnevno hraniti, pripremiti hranu za
zimu, a nakon godinu dana uzgojiti i nove kokoši.
- Pa, da, treba ih hraniti i za godinu dana uzgajati nove kokoši,
ali uz suvremenu tehnologiju proizvodnje to nije tako teško kao kod

24
 Nova civilizacija

tebe.
- Ali u devedeset je dana obuhvaćen program koji će vječno
trajati. Kad se ptice vrate, same će već moći odgajati mlade. Učit će ih
razgovarati s ljudima i vraćat će se u domovinu. Tako će biti tisućama
godina. Čovjek, koji će započeti takav program, stvorit će ga na dar
budućim naraštajima. Vratit će im jedan djelić Božanske ekonomike.
Vrijeme, utrošeno u devedeset dana na proizvodnju jednoga jajeta,
nakon sto će se godina smanjiti na samo nekoliko minuta utrošenoga
vremena i svake će se godine smanjivati.
- Ali svejedno ima troškova, no ti ih nisi uračunao.
- Ima nešto što je u velikoj suprotnosti s troškovima, ali je jed­
nako važno kao i proizvod koje su ptice dale.
- Kakva je to suprotnost?
- Ptice će u proljeće doletjeti izdaleka u šume i rodna polja, ljudi
će im se obradovati. Ljudi će se izliječiti od mnogih bolesti kad osjete
blagotvornu energiju, energiju koja im donosi radost. Ali će ta energi­
ja biti devedeset puta jača kad će ptice ne samo doletjeti s juga, nego
se upravo tebi vratiti, i uz uzvik veselja, pjevajući u zanosu, pozdraviti
čovjeka na imanju, na rodnoj zemlji. Njihov će pjev donijeti radost ne
samo čovjeku nego će donijeti radost i snagu cijelome prostranstvu.
Volodja je govorio nadahnuto i samouvjereno. Nije bilo smisla
upuštati se s njim u spor. Pravio sam se kao da razmišljam ili nešto
računam. Bilo mi je ipak krivo što sinu ne mogu ništa savjetovati ili
ga nečemu naučiti.
О kakvome se tu odgoju odnosno о kakvome neobičnome
učenju može govoriti? Preda mnom je moj sin, a izgleda kao da je
došao s nekog drugog planeta ili da pripada nekoj drugoj civilizaciji.
Sin ima drukčiju predodžbu о životu, drukčiju filozofiju i
brzinu misli. U sekundi će izvesti račun. Napokon, jasno mi je da
možeš računati na kompjuteru i godinu dana, no Volodja će točnije
izračunati. Čini se kao da je u njemu sve nekako obrnuto. Točnije će
biti kažemo li do kojega smo stupnja unazadili naš život, izokrenuli
mu smisao i naše razumijevanje života? Kad postupamo protuprirod­
no, upravo se i dešavaju katastrofe.
To se sve nesumnjivo tako i dešava i to je ipak tako. Tako sam

25
Vladimir Megre

htio barem malo ugoditi sinu. Ali kako? Ništa ne očekujući, upitao
sam ga smireno i ravnodušno:
- Sve u svemu, razmislit ću о tvojoj ekonomici. Možda si u pravu
... Evo, sine, reci. Igraš se tu i rješavaš različite zadatke. Imaš li koji
problem?
Volodja je duboko i nekako dosta bolno uzdahnuo. Zatim je
zašutio i odgovorio:
- Da, tata, imam veliki problem. Jedino mi ti možeš pomoći
riješiti ga.
Volodja se rastužio, a ja sam, opet, bio sretan da od mene traži
pomoć:
- Pa u čemu je tvoj veliki problem?

Veliki problem

- Sjećaš li se, tata, pričao sam ti dok si tu bio zadnji put kako se
spremam poći u vaš svijet kad odrastem.
- Da, sjećam se. Pričao si da ćeš doći u naš svijet, naći djevojku
Svemira i učinit je sretnom. Stvorit ćeš zajedno s njom imanje na
rodnoj zemlji i odgajati djecu. Sjećam se da si о tome pričao. Onda,
gajiš li još uvijek istu ideju?
- Još uvijek. Često mislim о budućnosti, о svojoj djevojci i ima­
nju. Zamišljam detaljno kako ćemo živjeti. Zamišljam tebe i mamu
kako nam dolazite u goste i kako se to što smo djevojka i ja u mašti
stvorili i ostvaruje.
- Ali u čemu je problem? Zar se bojiš da svoju djevojku nećeš
pronaći?
- Nije u tome stvar. Djevojku ću potražiti i naći ću je. Pođimo,
pokazat ću ti još jednu neveliku čistinu. Sam ćeš sve shvatiti i vidjet
ćeš u čemu je problem.
Volodja i ja smo se približili nevelikoj čistini, koja se nalazila
posve nedaleko Anastazijine čistine. Zaustavili smo se nasred čistine.

26
 Nova civilizacija

Volodja mi je rekao neka sjednem, a on je približio ruke kao da pravi

rog i otežući glasno poviknuo: "A-a-a". Vikao je najprije na jednu
stranu, zatim na drugu, treću. Nakon nepune dvije-tri minute, na
krošnjama je obližnjega drveća što je okruživalo čistinu, započelo
komešanje i vjeverice su brzo pojurile skačući s grane na granu.
Počele su se skupljati u velikome broju na jednome cedrovu drvetu.
Neke su samo sjedile na grani i gledale nas, dok su druge, razvidno
one najživahnije, i dalje skakale s grane na granu.
Nakon još nekoliko minuta iz grmlja su izašla tri vuka. Sjela su
prema kraju čistine i počela nas također promatrati.
Ubrzo se pojavio samur i smjestio na oko tri metra od vukova.
Pojavile su se i dvije koze. Koze nisu legle nego su, uprijevši pogled u
nas, ostale stajati na kraju čistine. Uskoro se na čistini pojavio jelen,
da bi se zatim uz veliki šum, probivši se kroz grmlje, najzadnji pojavio
veliki medvjed. Sjeo je i on odmah. Smjestio se prema kraju čistine.
Još je uvijek teško disao i slinio, jer je sigurno bio daleko od čistine pa
je morao dugo trčati.
Volodja mi je cijelo vrijeme bio iza leđa položivši mi ruke na
rame. Zatim se udaljio od mene na nekoliko koraka, otkinuo nekoliko
trava pa mi prišao i progovorio:
- Tata, otvori usta. Dat ću ti nešto trave da bi životinje vidjele
kako te iz ruke hranim pa da se ne uznemire vidjevši stranoga čovje­
ka. - Uzeo sam nekoliko trava i počeo ih žvakati. Volodja je sjeo pokraj
mene. Položio mi je glavu na prsa i progovorio:
- Tata, pogladi me po glavi da se napokon smire. - Zadovoljno
sam milovao sina po svjetlosmeđoj kosi. Volodja je zatim sjeo pokraj
mene pa je počeo pričati:
- Tata, shvatio sam. Bog je stvorio svijet, koji je za Njegova sina,
čovjeka, poput kolijevke. Za njega je sve stvorio: biljke, zrak, vodu i
oblake. Životinje isto tako žele s velikom radošću služiti čovjeku. Ali
mi smo zaboravili, i trebali bismo se prisjetiti, što životinje mogu
raditi, u čemu se sastoji njihova zadaća i svrha. I danas mnogi znaju
da pas treba čuvati kuću, tražiti izgubljene stvari odnosno paziti na
red u kući. Mačka lovi miševe kad oni počnu potkradati zalihe, a konj
služi za vuču. Premda i sve ostale životinje imaju svoju svrhu. To bi

27
Vladimir Megre

trebalo shvatiti. Počeo sam tako tražiti u čemu je svrha svih tih živo­
tinja. One sada sjede i čekaju moju zapovijed. Već se tri godine njima
bavim i tražim koja im je svrha. Evo, medvjed, na primjer. On ima
velike i snažne šape. On može iskopati jamu za podrum, gdje će se
čuvati zalihe, a zatim je zatvoriti. Može vaditi med iz duplje.
- Da, znam, Volodja. Anastazija mi je pričala kako su nekada
ljudi koristili medvjede u domaćinstvu kao radnu snagu.
-I meni je mama о tome pričala. No, pogledaj, čemu sam naučio
medvjeda. - Volodja je ustao i ispružio desnu ruku prema medvjedu.
Ovaj se sav upeo da je izgledao kao da je prestao disati. Volodja se
udario po nozi, a veliki je medvjed napravio nekoliko brzih skokova
pa legao do nogu sina. Volodja je čučnuo pored velike medvjede glave
pa ga potapšao i počešao iza uha. Medvjed je zarežao od zadovoljstva.
Volodja je zatim ustao, a medvjed odmah za njim, pažljivo ga slijedeći
pogledom.
Volodja se uputio prema kraju čistine. Uzeo je suhu grančicu i
zataknuo je u zemlju negdje na oko desetak metara od mjesta gdje
sam sjedio. Zatim je opet pošao prema kraju čistine i približio se
malome cedru od oko metar visine. Dotaknuo ga je pa dvaput pljes­
nuo rukama. U isti je tren medvjed dotrčao do cedra i ponjušio ga. A
zatim se počelo događati nešto posve neobično.
Volodja je sjeo pokraj mene na travu pa smo zajedno promat­
rali prizor. Medvjed je neko vrijeme njušio mali cedar, da bi se zatim
udaljio od njega i ponovno mu se približio, kao da će ga zagrliti, pa
opet pojurio prema mjestu gdje je iz zemlje stršala suha grančica,
koju je Volodja tamo bio zataknuo. Medvjed je najednom počeo pred­
njim šapama kopati zemlju na mjestu gdje je bila zataknuta suha
grančica.
Medvjed je kopao oštrim kandžama, i nakon nekoliko minuta
iskopao je jamu, promjera od oko osamdeset centimetara i oko pola
metra duboku. Zatim je obuhvatio pogledom jamu i zarinuo glavu u
jamu, a čini se da ju je bio i ponjušio.
Medvjed je zatim potrčao prema cedru prema kojemu je poka­
zao Volodja pa je počeo kopati zemlju oko njega. Kad je iskopao
nešto slično jarku, medvjed je stao na zadnje šape i sjeo pored cedra.

28
 Nova civilizacija

Prednjim se šapama odgurnuo u jamu pa povukao cedrovo stablo

zajedno s velikom grudom zemlje. Onda je ustao pa pošao na zadnjim
šapama prema iskopanoj jami, držeći u prednjim šapama netom isko
panu grudu zemlje. Približio se jami i pažljivo se smjestio pa zatim
bacio grudu zemlje u jamu. Jama je bila prevelika, za oko petnaestak
centimetara veća nego što je bilo potrebno. Medvjed se zatim udaljio
pa pogledao što je uradio. Izvadio je opet cedar pa ga postavio, posipao
zemlju u jamu i ponovno ga posadio. Sad je bilo sve kako treba.
Medvjed se onda opet udaljio da bi pogledao što je uradio. Bilo
je razvidno da je bio zadovoljan. Približivši se cedru, medvjed je bio
zadovoljan kad je vidio da je uspio posuti zemljom pukotinu koja je
dijelila zemlju u koju je bio posađen cedar i rubove jame. Medvjed je
zagrabio zemlju i bacio je u pukotinu pa je tapkajući poravnao šapom.
Poravnavao je zemlju oko drvca što ga je netom bio posadio.
Bilo mi je vrlo zanimljivo promatrati to što se događalo. Imao
sam i prije prilike gledati vjeverice kako za Anastaziju nose sušene
gljive i oraščiće ili kako se s njom igraju vukovi i štite je od divljih
pasa.
Pa i mnogi su drugi u cirkusu sigurno vidjeli najrazličitije
majstorije s raznim životinjama. Imam psa koji se zove Cedra. On se
isto tako rado odaziva na različite zapovijedi.
Događaji što su se odigravali na čistini u tajgi, izvana su također
podsjećali na cirkusku predstavu. Ona se jedino nije izvodila unutar
visoke mreže, u cirkuskoj areni, nego u prirodi. U predstavi nisu
sudjelovale cirkuske životinje u tijesnim kavezima nego životinje na
slobodi, za koje kažemo da su divlji stanovnici tajge. One su samo za
nas divlje, a za sina su poput naših domaćih životinja, samo prijatelji
i pomoćnici.
No razlika se ipak mogla vidjeti, a bilo je to nešto zagonetno i
neobično.
Predanost se domaćih životinja može objasniti time da im
čovjek daje hranu i vodu i osigurava im sklonište. Ljudi mogu vidjeti
u cirkusu, gdje u predstavi sudjeluju životinje, kako dreser poslije
uspješno izvedene majstorije nagrađuje lava ili tigra i iz vrećice oko
pojasa ili džepa vadi poslastice.

29
Vladimir Megre

Cirkuske životinje, koje u cirkusu godinama provode u kavezu,

same ne mogu doći do hrane. One su u potpunosti ovisne о čovjeku.
Ali tu, u tajgi, životinje su u potpunosti slobodne i same si pronalaze
hranu i sklonište. Ove će se životinje ipak približiti čovjeku. Ne samo
što će mu se približiti nego će mu odmah pojuriti na njegov poziv
i izvršit će naredbu. Naredbu će izvršiti s velikom željom, dapače
ponizno. Ali zašto? Što za to dobivaju? Volodja medvjedu nije dao
jesti, premda je medvjed pokazao da se više raduje od životinja u cir­
kusu, koje su dobile željno očekivani komadić hrane.
Medvjed, koji je na Volodjinu naredbu posadio drvce, tapkao je
na mjestu pažljivo ga promatrajući, kao da će ponovno izvršiti tek
obavljeni posao ili možda još neki drugi zadatak. Bilo je neobično da
je veliki medvjed iz tajge tako jako želio učiniti nešto za čovjeka, koji
je uz to još bio i dijete.
Volodja medvjedu nije dao novi zadatak. Pokretom ga je ruke
pozvao i uhvatio ga za dlaku na njušci. Malo ga je potapšao pa ga
pogladio po njušci i progovorio:
- Izvrstan si mi ti. Nisi poput koza.
Medvjed je zaurlao od zadovoljstva. Glasao se tako da se činilo da
je strašna životinja bila na rubu blaženstva.
Anastazija je rekla: "Čovjek može zračiti neobično blagotvor­
nom energijom. Ona je potrebna svemu što živi na Zemlji poput
zraka, Sunca i vode. Štoviše, svjetlost je Sunca samo odraz snažne
energije, koju širi čovjek."
Naša je znanost otkrila mnogo različitih energija, a pronašla
je i način kako proizvoditi električnu energiju, rastavljati atom i
praviti bombe. Ali kako i koliko je uopće naša znanost otišla daleko u
vezi s proučavanjem energije koja se širi od čovjeka? A to je mnogo
značajnije. Postoji li uopće usmjerenje u znanosti koje proučava tu
energiju, njezine tajanstvene mogućnosti, usmjerenje koje proučava
sveukupne mogućnosti čovjeka i njegovu predodređenost, kako u
našemu svijetu, tako i u Svemiru?
Možda netko na sve moguće načine nastoji spriječiti čovjeka da
spozna samoga sebe, možda ga upravo želi u tome spriječiti.
Ma čovjek ne može nikako biti predodređen za sjedenje u kasinu

30
 Nova civilizacija

ili u baru s čašicom votke, gdje će provesti godine. Čovjek jednako

tako nije predodređen ni da godinama sjedi za blagajnom u trgovini
ili da vrijeme provodi kao menadžer u uredu. Čovjek uglavnom nije
predodređen ni za takva zanimanja kao što su top model, predsjednik
odnosno estradni pjevač.
No danas se upravo za takva zanimanja, zahvaljujući kojima
se mnogo zarađuje, kaže da je to ono "nešto", nešto što je važno
u životu čovjeka. О njima se govori u većini filmova i televizijskih
emisija. A jedino о čemu se ne razmišlja, to je bit postojanja. Čovjek
će otupjeti.
Nije li to razlog zašto se s vremena na vrijeme, uvijek negdje
drugdje, dešavaju ratovi? Zemlja je sve zagađenija. A ljudi se gube i ne
vide smisao života pa počinju piti votku i drogirati se.
Netko bi trebao zaustaviti pustošenje na Zemlji. Znanost? Ali
ona šuti. Religija? Koja? Gdje su rezultati? Možda bi svatko trebao
о svemu sam promisliti? Da, svatko sam! Sam bi trebao promisliti!
Trebao bi misliti! Ali gdje? Kada? Ne prođe li nam život, a mi smo se
bavili samo ispraznim stvarima?
Ne možemo ni progovoriti о temi smisla čovjekova postojanja,
ali prodavati časopis s polugolim tijelima u erotskim pozama, molim,
izvolite. Možete i uživati u seksualnim nastranostima, prikazivati
zvjerstva nastranih manijaka ili о njima pričati. О prostitutkama
možete i pisati i raspravljati u eteru.
Pitanje о smislu čovjekova življenja i njegovoj predodređenosti
sve se manje i manje postavlja. To je sve zabranjenije.
Prekinuo sam misao i pogledao sina. On je sjedio pokraj mene
na travi i pažljivo me promatrao. Mislio sam da je sigurno htio još
nešto pokazati. Upitao sam ga:
- Volodja, što si to pričao medvjedu о kozama?
- Tata, ne mogu nikako odrediti u čemu se sastoji njihova
predodređenost.
- Pa zašto određivati kad je svima jasno da je predodređenost
koze u tome da čovjeku daje mlijeko.
- Da, mlijeko. Ali ih se možda još nečemu može naučiti.

31
Vladimir Megre

- Čemu to još i zašto?

- Promatrao sam ih. Koze mogu oguliti koru s drveća. Mogu
je oguliti i s odrubljenoga drveća, a mogu i glodati granje s grmo­
va. Pustiš li ih na imanje, koze mogu i štetu izazvati. No da bih to
spriječio, pokušavam ih naučiti podrezivati živicu na imanju.
- Podrezivati?
- Da, podrezivati, tata. Zar ne podrezuju ljudi grmove da bi izgle­
dali ljepše? Mogu ih tako podrezati da im je stijenka glatka, a mogu
napraviti i različite figure. Djed mi je rekao da se to kod vas zove
uređenje okoliša. Ali koze ne mogu nikako shvatiti što od njih želim.
- Ali kako ih učiš?
- Sad ću pokazati. - Volodja je uzeo vrpcu, ispletenu od vlakana
koprive, dugačku otprilike tri metra. Jedan joj je kraj privezao za
neveliko drvo pa ju je protegnuo kroz grmlje. Zatim je pokretom ruke
dozvao dvije koze. Pogladio ih je. Zatim je dotaknuo grmlje, a čak
je odgrizao grančicu. Nešto je rekao kozama pa su se dale na posao
i počele su živo glodati grančice grmova. Čim bi se koze približile
granici obilježenoj vrpcom, Volodja bi nekoliko puta povukao vrpcu
i oglasio se proizvodeći zvuk nezadovoljstva. Koze bi se nakratko
zaustavile i pokazale njušku, upitno promatrajući Volodju, da bi se
ponovno bacile na glodanje grančica grmova, ne obraćajući pažnju
na vrpcu.
- Evo, vidiš, tata, ne uspijevam. Koze ne mogu shvatiti da grmo­
ve treba podrezivati u ravnini uzduž trake.
- Da, vidim. Zar je u tome problem?
- Tata, to nije najvažniji problem. Najvažniji je problem u
nečemu drugome.
- U čemu?
- Tata, jesi li obratio pažnju na to s kakvom su mi radošću
različite životinje dotrčale na poziv?
- Jesam.
- Bavim se njima ne samo jednu godinu. Životinje su naučile
razgovarati sa mnom, isključivo sa mnom. One to očekuju od mene,
očekuju toplinu. Kad pođem u tvoj svijet, bit će žalosne. Bit će žalosne

32
 Nova civilizacija

jer im čovjek više neće doći, neće ih više nikada pozvati i više ih ni za
što neće zamoliti. Osjetio sam da su one pronašle najvažniji smisao u
životu u razgovoru s čovjekom i u služenju njemu.
- A zar one ne bi mogle razgovarati s Anastazijom?
- Mama ima svoj krug životinja s kojima razgovara. Ona je uz
to još i zauzeta i nema vremena za sve. A ove sam životinje - Volodja
je pokazao na životinje koje su i dalje sjedile na kraju čistine - sam
odabrao i njima sam se isključivo sam bavio nekoliko godina. Evo, sad
su već tri mjeseca otkako sam zamolio djeda da bude stalno uz mene
dok vježbamo. Djed, pa makar i prigovara, ipak je uvijek sa mnom, no
nedavno je rekao da me ne može zamijeniti.
- Zašto?
- Djed je rekao da ja nisam zainteresiran za dresiranje tako
kao ti. Počeo mi je prigovarati da se nisam trebao tako dugo baviti
svakom životinjom posebno i da nisam trebao tako umilno s njima
razgovarati. Rekao je i da me te životinje ne smatraju samo svojim
predvodnikom nego sam za njih i dijete, koje stariji medu njima
pamte i kao mališana na kojega su roditelji pazili zajedno s njima.
Uglavnom, dopustio sam si pogrešku i sad je trebam ispraviti. Jedino
je ne mogu sam ispraviti.
Promatrao sam životinje, koje su i dalje sjedile na čistini i po
svemu sudeći i dalje očekivale od Volodje neku naredbu odnosno
zadatak. Predstavio sam si kako će one biti tužne. Kako je samo tužan
moj pas Cedra kad odem na nekoliko dana odnosno tjedana i napus­
tim svoj dom izvan grada. On ima toplu kućicu, a i ne vežem ga pa se
može slobodno kretati poljem, šumom ili selom. Susjed će ga hraniti
svaki dan i donositi mu kuhanu kašu i kosti. Ipak će mi reći: "Pas je
tužan bez Vas, Vladimire Nikolajeviču. Često sjedi na vratima i gleda
na cestu kojom ćete proći vraćajući se, a zna i cviliti." Čim stignem,
Cedra će mi pojuriti ususret i vrzmat će mi se oko nogu, a od preve­
like će sreće katkada i poskočiti da bi mi polizao lice, no samo će me
zaprljati. Ne mogu ga nikako odučiti da se malo suzdrži u izražavanju
osjećaja.
Ali te životinje što sjede na čistini... One su za našega razgovora
sve vrijeme šutke promatrale Volodju i mene i izgledale su mirno.

33
Vladimir Megre

Što bi one željele? Ta nitko ih ne tjera sjediti tako i čekati naredbu

čovjeka. 0, Bože moj! Na to mi je zabljesnula misao pa me steglo
u srcu. Ne samo što ove životinje što sjede na čistini u tajgi, nego i
sve životinje na Zemlji imaju svoje predodređenje i očekuju dodir s
čovjekom, najrazvijenijim bićem na planetu Zemlja. One su stvorene
da bi pomogle čovjeku izvršiti njegov najveći poziv. Njih je, kao i sve
drugo što živi na ovom planetu, stvorio Bog da bi pomogle čovjeku u
ostvarenju njegova najvećega poziva. No čovjek ...
Promatrao sam životinje što su sjedile na čistini u tajgi. Postalo
mi je jasno da se u sinu doista pojavio veliki problem, jer on neće
moći samo tako ostaviti ove životinje i napustiti svoju maštu о djevoj­
ci s kojom će zajednički stvarati imanje.
- U pravu si, Volodja, to je stvarno problem. Izgleda da je to
nerješiv problem. Ne može se riješiti - odgovorio sam sinu.
- Ima izlaz, tata. Ali to ne ovisi о meni.
- Nego о kome?
- Tata, jedino ti možeš riješti taj problem.
- Ja? Ali kako? Sine, ja tu ništa ne mogu učiniti.

Ima izlaz

- Tata, želiš li, mislim da mi možeš pomoći - tiho je progovorio

Volodja.
- Zar misliš? Ali ne znam što bih trebao učiniti. Shvaćaš li? Ti
misliš, ali ja ne znam što bih trebao učiniti.
Sjedio sam na travi. Moj je sin stajao preda mnom i gledao me
nekako molećivo u oči, dok je pomicao usne nečujno šapćući. Iz pok­
reta se usana moglo zaključiti da je veoma tiho izgovarao neku riječ.
Zatim je jasno izgovorio ne odvajajući pogled:
- Sestricu. Tata, veoma te molim da mi ti i mama napravite
sestricu. Sam ću na nju paziti i odgajati je. One će mi pomoći. Mi
vam nećemo smetati u vašemu poslu. Naučit ću je kad malo poraste,
ispričat ću joj. Ona će ostati s mojim životinjama, u mome prostrans-

34
 Nova civilizacija

tvu. Tata, napravite mi ti i mama sestricu. Jasno, ako već nisi bolestan
ili možda umoran. Jasno, ako možeš. Djed mi je pričao da muškarci
u vašemu svijetu često obolijevaju i brzo stare zbog načina života, od
zraka koji nije za čovjeka i od zagađene vode. Tata, imaš nešto više od
pedeset godina. Pa ako si umoran ... i već si se istrošio ... onda neka
je tri dana, samo tri dana. Sve sam pripremio i povratit će ti se dosta
snage.
Volodja je bio uznemiren pa sam ga prekinuo.
- Volodja, čekaj, smiri se. Jasno, malo sam umoran. Ali vjerujem
da će mi se još povratiti snaga. Ali nije u tome stvar. Zapravo, nemam
ništa protiv da imaš i sestru, no da bi se dijete rodilo, potrebna je želja
oba roditelja
Tata, uvjeren sam. Uvjeren sam da će mama pristati roditi.
Pristaješ li, da ne trošimo uzalud vrijeme, hajdemo se odmah pripre­
miti za rođenje sestrice. Proučavao sam. Djed mi je puno pomogao.
Sve sam izračunao i pripremio. Tata, budi sa mnom tri dana i tri noći.
Nemoj nikamo poći i nemoj ništa drugo raditi. Postat ćeš snažniji i
imat ćeš više energije.
- Otkuda ti to da nemam dosta snage, Volodja?
- Mislim da je dosta, ali bit će je više.
- Dobro, bit ću sva tri dana samo s tobom. Jedino bi trebalo reći
mami.
- Tata, sam ću joj sve objasniti. Reći ću joj da moram nešto ura­
diti. Ona neće htjeti znati što točno i neće se suprotstavljati.
- Pa dobro, hajdemo.
Bilo mi je čak i zanimljivo vidjeti što je to Volodja pripremio, što
čovjeku može za samo tri dana povratiti dosta snage i energije. Želio
bih odmah reći da se postupci kojima će se Volodja poslužiti mogu
učiniti neobičnima, premda se nakon njihove primjene za tri dana
čovjek tako osjeća da je to nemoguće izgovoriti ni opisati. Ne mogu
čak ni reći da se od njih čovjek pomlađuje za deset ili dvadeset godina.
Čovjek može izvana izgledati da se pomladio za najviše pet godina,
ali iznutra ... Iznutra sve nekako počinje drukčije raditi, pojavljuje se
nova snaga, a i svijet se izvana malo mijenja.

35
Vladimir Megre

POMLAĐIVANJE

Prvi postupak

Pristao sam da ću se podvrći postupku što ga je moj sin zamislio,

pa je Volodja odmah svojim životinjama dao znak da se udalje. Uhvatio
me je za ruku pa smo potrčali prema jezeru. Putem smo se nekoliko
puta zaustavili. Volodja bi tu i tamo ubrao trave s različitih mjesta.
Zdrobio bi ih i napravio grudicu. Grudicu od trava bi mi onda ponudio
pojesti. Pojeo sam grudicu, i evo što se desilo nakon samo nekoliko
minuta: počeo sam jako sliniti i htio sam povratiti. Tako sam povraćao
da sam imao osjećaj da mi je izašao sav želučani sok. Povraćao sam i
nisam bio u stanju govoriti. Evo što je Volodja rekao:
- Tata, to je dobro. Ne boj se. To je dobro. Neka izađe sve što je
nepotrebno. Neće više ništa ostati. Isto se čini nakon trovanja. - Fizički
nisam bio u stanju bilo što reći, ali sam mislio u sebi: "Prilikom tro­
vanja se zaista daju tablete, koje će izazvati mučninu i povraćanje ili
se daje ricinusovo ulje, koje će potaknuti pražnjenje crijeva. Ali zbog
čega mi treba takva procedura? Jer ja se nisam otrovao!"
Volodja kao da je čuo moje pitanje pa je pojasnio:
- Tata, jasno je da se nisi otrovao, premda uzimaš takvu hranu
koja je skoro pa otrovna. Neka iz tebe izađu sve nečistoće. - Nakon što
sam povratio, izlučio sluz iz nosa i jako suzio, dobio sam meku stolicu
pa sam pet puta trčao u grmlje i tamo sam dugo ostao. To je ukupno
trajalo oko dva do tri sata. Zatim sam osjetio olakšanje.

36
 Nova civilizacija

- Nije li ti sada lakše, tata? Nije li ti lakše? Nije li?

- Da - potvrdio sam.

Drugi postupak

Volodja me opet uhvatio za ruku pa smo potrčali. Na obali mi je

jezera Volodja predložio umiti se i malo zaplivati. Izašao sam iz vode i
ugledao Volodju kako vadi iz zemlje glineni vrč od litre, litre i po.
- Tata, a sad bi trebao popiti ovu vodu. To je mrtva voda. Tako
se zove, jer ima vrlo malo mikroba. Takva se voda ne smije piti ako
je zagađen zrak. Ali ovdje je čist zrak i može se piti mrtva voda. Ona
će te pročistiti iznutra i potjerat će mikrobe i bakterije da izađu iz
organizma. Popij koliko god možeš, tata. Kad ispiješ cijeli vrč, dat ću
ti još jedan vrč mrtve vode. Kad i njega ispiješ, dat ću ti treći vrč, no
ovaj put sa životvornom vodom. Voda će ti pomoći da svi neophodni
mikrobi i bakterije dođu u ravnotežu.
Želio bih objasniti da se u njih mrtvom vodom smatra voda
koja se nalazi duboko pod zemljom i koja sadrži minimalnu količinu
bakterija. Mislim da se za našu mineralnu vodu u boci može reći da je
mrtva voda. Zapravo, mislim da mi pijemo samo mrtvu vodu, te zbog
toga naša djeca, osobito novorodenčad, i obolijevaju, i kod njih dolazi
do poremećaja ravnoteže potrebnih bakterija u crijevima.
Životvorna je voda površinska voda iz čistoga potoka ili zdenca.
Takvi su se čisti potoci odnosno zdenci, još uvijek sačuvali u
dubini sibirske tajge.
Evo što bih htio reći. Djed mi je potom objasnio da se u trenutak
pijenja iz izvora, izvorska voda ne smatra životvornom vodom. Da bi
voda bila životvornom, treba je ostaviti da odstoji oko tri sata u drve­
noj ili glinenoj posudi širokoga grla. Životvorna voda treba akumuli­
rati svjetlost Sunca. Od Sunčeva se svjetla u njoj stvaraju organizmi,
potrebni za život čovjeka. Vi ih zovete mikrobima i bakterijama.
Vodu bi zatim trebalo maknuti sa Sunčeva svjetla i ostaviti je da
odstoji najmanje tri sata. Takvu se životvornu vodu onda može piti.

37
Vladimir Megre

Treći postupak

- Tata, pij vodu kad god ti se prohtije. Polako ćemo započeti izvo­
diti sljedeći postupak. Djed je rekao da bi ljudi, koji žive u zagađenoj
okolini, zapravo na sve postupke trebali utrošiti devetnaest, najbolje
trideset i tri dana. No ti nemaš vremena pa sam postupke skratio na
tri dana, i za to ćemo vrijeme uspjeti. Pođimo sad na drugo mjesto.
Tamo sam napravio jedan uređaj. - Udaljili smo se na oko sto metara
od jezera. Između drveća sam ugledao ležaj od suhe trave. Pored
ležaja su se nalazile četiri vrpce, spletene od vlakana koprive ili lana.
Jedan je kraj vrpce imao čvor, a drugi je kraj svake vrpce bio
privezan za drveće. Legao sam na ležaj od suhe trave i Volodja mi je
od vrpce svezao čvor na ruke i noge. Malo ga je potegnuo, pa je uz
pomoć štapića na sredini svake vrpce, počeo povlačiti vrpce. Opet je
malo potegnuo, i imao sam osjećaj kao da sam se raščetvorio. Zatim
mi je povukao ruke i noge te sam osjetio škriputanje u zglobovima.
Još je malo potegnuo vrpce pa progovorio:
- Tata, trebao bi odležati barem sat na trbuhu i sat na leđima.
Izmasirat ću te da ti se vrati snaga. Tako ti neće biti dosadno, a od toga
ćeš imati i puno dobrobiti. Želiš li, možeš i odspavati i opustiti se.
Taj smo postupak Volodja i ja provodili svakodnevno po dva sata
tijekom sva tri dana.
Potom sam od djeda doznao da taj postupak utječe na bolje
podmazivanje svih zglobova. To je osobito važno za starije ljude. Na
taj se način čovjek može čak i povećati jer se ispravlja kralješnica. No
najvažnije je da se zglobovi bolje podmazuju. Evo, prosudite kako je
to kad hodamo, trčimo ili vježbamo u dvorani naprežući mišiće, i vid­
jet ćete da se sve vježbe izvode s povećanim opterećenjem zglobova.
No ovdje je drukčije i tu se zglobovi rasterećuju.
Svaki put kad bih se rastezao Volodja me je masirao. Drugi mi
je dan namazao tijelo nekakvim slatkastim sokom odnosno biljnim
pripravkom pa su mi po tijelu počeli puzati brojni kukci. Znao sam još
od Anastazije da oni tako pročišćuju pore na koži. U našim se uvjetima
može pročistiti pore u ruskoj banji, gdje se upotrebljava metlica od
pruća. Čovjek se u banji izlaže pari i znoji se te mu se tako pročišćuju

38
 Nova civilizacija

pore na koži. Postupak rastezanja uključivao je prilično jednostavne

vježbe poput trčanja, kupanja, istezanja na grani drveta, kao na prečci.
Volodja mi je preporučio da triput na dan stojim na rukama glavom
prema dolje pa koliko izdržim. Tako sam i stajao naslonivši noge na
drvo. Ta je vježba isto vrlo zanimljiva jer se u lice skuplja mnogo krvi
pa se steže koža i ispravljaju se bore.
Tijekom tri dana smo se hranili cedrovim mlijekom, cvjetnim
prahom, cedrovim uljem, bobičastim plodovima i nešto suhim glji­
vama. Sve to možemo imati i u našim uvjetima življenja. Za vrije­
me izvođenja svih postupaka koje mi je sin predložio, zapravo sam
zamišljao da ih primjenjujem na naše uvjete življenja. Tako sam došao
do zaključka da to sve možemo učinkovito izvesti i kući. U ljekarni se
mogu nabaviti sredstva za pročišćavanje organizma. Možemo glado­
vati i uzimati sredstva za izazivanje mokrenja. Mrtvu se vodu može
lako nabaviti, jer je voda iz boce ionako mrtva. Životvornu se vodu
može isto tako naći pođemo li do čistoga izvora.
Primjenjujući to, odmah ćemo se osjetiti bolje i zdravije.

Zagonetan postupak

Između niza postupaka, što mi ih je sin predložio, bio je i jedan

zagonetan postupak, kojega nije nimalo lako primijeniti u našim
uvjetima življenja. Opisat ću ga detaljno. Možda će netko odgonetnuti
i reći kako ga možemo primijeniti. Evo о čemu se radi: Volodja mi
je triput dnevno dao piti pripravljeni napitak. Bilo je to ujutro, prije
ručka i otprilike nakon tri sata popodne.
Kad bi se približilo vrijeme da popijem napitak, Volodja bi svaki
put potrčao do svoga skrovišta, uzeo iz jame vrč s tim napitkom i dao
mi da ga otpijem. Nije mi dao više od jednoga gutljaja. Kad mi je prvi
put dao napitak, rekao mi je:
- Tata, otpij napitak i zapamti u kakvim si ga gutljajima pio. Čim
popiješ, legni na travu, a ja ću slušati što ti se dešava sa srcem. - Popio
sam napitak i legao na travu. Volodja mi je metnuo ruku na grudi i
zašutio. Ubrzo sam na različitim dijelovima tijela osjetio malo topli-

39
Vladimir Megre

nu, malo probadanje. Srce mi je brže zakucalo. Zapravo ne bih rekao

da mi je srce stalo brže udarati nego mi se pojavio osjećaj da se srčani
mišić jednako širi, jedino se jače steže i snažno izbacuje krv.
Poslije sam doznao od stručnjaka da se prilikom snažnijega i
bržega protjecanja krvi na mjestima gdje su kapilarne žile dijelom
začepljene, može osjetiti toplina odnosno probadanje.
Volodja je nekoliko minuta slušao kako mi kuca srce pa je
rekao:
- Tata, sve je u redu. Srce ti može izdržati i da više popiješ. Ali
je bolje ne izložiti se opasnosti, i stoga sljedeći put otpij manje. - Evo
što mi je Volodja odgovorio kad sam ga pitao zašto mi daje taj napitak
i kakav mu je sastav:
- Tata, taj će ti napitak dati mnogo snage, i ako si bolestan,
pomoći će ti izliječiti se. Ali je najvažnije da ćeš dobiti snagu, potreb­
nu za rođenje sestrice.
- Pa zar misliš da je nemam dosta?
- Možda imaš. Ali sada sigurno imaš dosta snage i imat ćeš sve
potrebne energije, onoliko koliko je potrebno.
- Hoću li uvijek imati dosta energije ili ću je potrošiti na rođenje
jednoga djeteta?
- Za rođenje sljedećega djeteta trebat ćeš piti isti napitak. Ta one
to tako čine svaki put.
- Tko su to one?
- Samur i druge životinje. Ja sam pratio samo samura. To mi je
djed bio savjetovao kada, u koje vrijeme i koliko bih ga dana trebao
pratiti.
- A otkuda je djedu sve to poznato?
- Pa, tata, djed naš vlada svim znanjima kojima su vladali veliki
mudraci, svećenici. Čak i onima koje su današnji svećenici* zabora­
vili, pa i onima koja su se prije mnogo tisućljeća čuvala kao tajna. Taj
su napitak svećenici uzimali prije rođenja djece i prije smrti, ne bi li
bili besmrtni.

* Misli se na tradiciju svećenstva koje je bilo poput šamana, vrača, maga. (Napomena
prevoditeljice).

40
 Nova civilizacija

- Što to znači kad kažeš prije smrti i da bi bili besmrtni?

- Pa tako. Da ne bi svi mislili da su oni umrli. Premda su zapravo
samo promijenili tijelo i odmah se ponovno utjelovili. Sačuvali su i
sve znanje i sve obavijesti koje su posjedovali. Ima i drugih načina
kako se ponovno brzo utjeloviti, ali ima malo načina na koje se te oba­
vijesti mogu zadržati. Zato se ljudi ponovno i rađaju, i moraju se učiti
životu i sve doživljavati, premda ne mogu usporediti današnji svijet s
onim prošlim. Ljudi se tako i gube, jer nemaju životnih znanja, kao
ni osjećaja da bi mogli osjetiti Boga.
- Znači li da djed posjeduje sve podatke о prošlosti?
- Da, tata. Naš je djed veliki svećenik i mudrac. Danas na Zemlji
ima samo jedan čovjek, koji je od njega znatno jači.
- Znaš li gdje je sada taj najjači i najmudriji? To je sigurno glavni
svećenik.
- Tata, to je naša mama Anastazija.
- Anastazija? Pa kako, kako ona može imati više znanja i poda­
taka od pradjeda?
- Djed kaže da mu smeta preveliki opseg obavijesti te da može i
zaboraviti. Ali mami ne smeta ni u kom slučaju, jer ona ne posjeduje
obavijesti.
- Kako to misliš? Sad kažeš da više zna, sad da ne vlada uopće
nikakvim obavijestima?
- Tata, nisam se dobro izrazio. Mama Anastazija vlada svim
obavijestima... Pa, zapravo... ona posjeduje još znatno više obavijesti,
jedino što su te obavijesti u nje svedene na osjećaje. Ona može nešto
osjetiti upravo u pravo vrijeme i trenutno, dok djed о tome treba
misliti dan, dva, a možda i više.
- Nisi sve jasno rekao, ali je zanimljivo. Pričaj mi još. No što je
s tobom? Znači li to da ti ne posjeduješ podatke о prošlosti kad se s
djedom savjetuješ?
- Budući da se savjetujem, znači da ih ne posjedujem.
- Ali zašto ne? Znači da su ti misaone sposobnosti slabije nego u
njih? U djeda i pradjeda? Što ti onda kažu? Djed sigurno kaže da sam
ja za to kriv.

41
Vladimir Megre

- Djed mi to nije rekao.

- A mama? Što ti je mama rekla?
- Pitao sam mamu zašto ja znam manje od mojih djedova. Čak
i manje od tebe i mame, tata. Evo što mi je mama odgovorila: - Sine,
sva istina Svemira, sve se obavijesti mogu sakupiti još od prvobitnih
izvora, i sve su bile uvijek dostupne svakome bez imalo prikrivanja.
Sve te obavijesti ne mogu svi shvatiti, niti primiti, jer u životu ne
teže istome cilju, duša im nije usklađena u svojoj težnji s težnjama
Svemira. Čovjek je slobodan i neovisan, i ne mora odabrati put kojim
ide Svemir, nego može odabrati vlastiti put. Ali je Bog slobodan odre­
diti kada će, komu i kako nešto došapnuti. Nemoj biti tužan jer nemaš
određeno znanje. Neka te povede mašta i vjera, i sve ćeš imati. Jedino
mašta kojoj ćeš se prepustiti treba biti dostojna stvaranja.
- Da ... Volodja, pa što si shvatio od onoga što je mama rekla?
- Kad se u potpunosti prepustim mašti i u detalje zamislim
životni cilj, pojavit će mi se sve znanje, potrebno da bi se moja mašta
ostvarila.
- Znači, pitat ćeš i dalje djeda za savjet?
- Da, i djeda, i mamu i tebe, a i sam ću nastojati razmišljati.
- Znači da bi djeda trebao pitati kako se pripravlja neobičan
napitak što si mi ga dao tri dana piti?
- Tata, о tome ti mogu i sam reći.
- Onda reci.
- Napitak se pripravlja od trava iz tajge. Da bi doznao koje trave
treba brati i u kojemu omjeru, pođi za samurom i slijedi ga tri dana
i noći. To bi trebao biti samur koji bi također htio imati potomstvo.
Djed mi je rekao da ženka neće pustiti samura к sebi ako se nije pri­
premio. Tako sam ga slijedio ne bi li vidio koje trave uzima u te dane
i koje vrijeme odabire za berbu. To se isto pokazalo veoma važnim.
Skupljao sam sve trave koje je pojeo samur. Trebao sam jedino ubrati
više trava, jer si ti, tata, puno veći od samura.
Sve sam trave, tako kako sam ih skupljao jednu za drugom,
metnuo u posudu gdje sam ih stucao i smrvio dok se nije pojavio sok.
Pritom sam mislio samo na nešto ugodno i lijepo: na tebe, tata, na

42
 Nova civilizacija

mamu i moju buduću sestricu. Zatim sam kašastu smjesu metnuo u

glineni vrč. U vrč sam ulio vodu i dodao sam cedrovo ulje da bi se na
vrhu stvorila tanka kožica. Kad si ti, tata, otpio gutljaj napitka, i kad ti
je srce malo brže zakucalo, shvatio sam da je napitak dobar.
Saslušao sam sina i pomislio na to da rijetko tko može promat­
rati samura u prirodnome okruženju. No možda bi se moglo vidjeti
koje trave jede mačka ili pas, na primjer.
Da bi se to ostvarilo, trebalo bi ih izvesti van ili povesti u šumu
i promatrati kako se ponašaju, a po mogućnosti odrediti i koje trave
jedu.
Veoma sam se zanimao za način pripravka napitka što ga je
pripravio moj sin, jer je već nakon samo tri dana osjetno djelovao.
A mi smo govorili о ozdravljenju, koje bi trebalo uslijediti nakon
potpune primjene u roku od devetnaest ili trideset i tri dana. To znači
da se nakon uzimanja napitka u punome trajanju, zajedno s ostalim
vježbama, čovjek može doista izliječiti od mnogih bolesti te da može
zaustaviti starenje organizma, a na neki se način i pomladiti. Želio
bih naglasiti da se takav učinak može potvrditi već i nakon trodnevne
primjene.
Postoji još i narodna mudrost, kao i znanstveno obrazloženje.
Ljudi, jasno, mogu naći u ljekarni pripravke od trava, koje im
naša farmaceutska industrija predlaže za liječenje različitih vrsta
bolesti. Mnogi znaju da u prirodi ima puno ljekovitoga bilja. Ali svi
ne znaju da se stvaran učinak u liječenju i sprečavanju bolesti može
postići kad se biljka ubere u određeni dan odnosno sat.
Imajući u vidu pripravke od trava, pored ostaloga je važan i
omjer jedne trave prema drugoj. Vidimo, dakle, da pripravljanje napit­
ka ovisi о mnogo čimbenika, koje trebamo znati. Posve sumnjam
zna li itko od današnjih travara sve potrebne sastojke za pripravljanje
smjese od trava.
Veoma sam želio donijeti svojim čitateljima na dar recept za
ozdravljenje organizma, koji još nigdje u svijetu nije objavljen. Želio
sam da bude jednostavniji od onoga kojega je pripravio moj sin te da
bude dostupan većini ljudi.

43
Vladimir Megre

Nakon završetka trodnevnoga tretmana ozdravljenja što ga je

razradio Volodja, rekao mi je da bi htio ranije na spavanje, jer, čini
se, sve tri noći nije spavao više od dva-tri sata. Kad je Volodja zaspao,
odmah sam se uputio na Anastazijinu čistinu. Najviše su me zanimala
dva pitanja: Zašto naš sin ne vlada znanjem о prošlosti tako kao što
vlada djed? Drugo je pitanje bilo može li se pojednostaviti način pri­
pravljanja napitka što ga je Volodja za mene pripravio.

Vizija

Sve sam manje počeo misliti na prehranu. Više sam počeo

razmišljati о svojoj kćeri. Mislio sam da bi na neki način bilo dobro
da mi Anastazija rodi kći. No, s druge sam strane mislio kakvi će se
pred. njom pojaviti problemi kad poraste, kakve već sada ima Volodja,
kad dobije svoje prostranstvo odnosno naslijedi prostranstvo koje je
stvorio moj sin. Mislio sam i о tome za koga će se ona udati u tajgi?
Bit će joj jednako teško poći u naš svijet. Poći u naš svijet
znači odbaciti svoje prostranstvo, prostranstvo odanih prijatelja,
životinja. Ne vjerujem da bi ikoji od mladića pristao živjeti s njom
u tajgi, u dubini tajge gdje nije tako udobno čovjeku izvana. Iskreno
rečeno, nije baš ni meni najudobnije. Zanimljivo mi je družiti se s
Anastazijom. Ona na neki način privlači, i kad si s njom, osjećaš neki
mir i radost u duši. Ali kad nije s tobom, kad ostaneš sam, osjećaš
nelagodu i pomalo se bojiš.
Životinje se ne odnose jednako prema Anastaziji, odnosno prema
sinu ili meni. Jasno je da me ne napadaju, iako su na oprezu kad ih
sretneš. U Anastazijinoj sam prisutnosti pokušao narediti vjevericama
da donesu cedrove oraščiće. Činio sam iste pokrete kao i Anastazija,
ali vjeverice nisu odgovarale. Jednom sam pokušao dozvati vučicu.
Pružio sam prema njoj poput Anastazije ruku, i zatim sam udario
rukom po nozi. Ali vučica nije pojurila prema meni nego je ostala
na mjestu. Nakostriješila se pokazujući zlobu. Više nisam imao želju
družiti se s tim životinjama. Shvatio sam da one mogu biti zauvijek
odane samo jednome čovjeku.

44
 Nova civilizacija

Evo što će se desiti: doći će к kćeri mladić u goste i bit će mu

nelagodno u njezinu prostranstvu. Volodja nije mislio na budućnost
svoje sestre. Eto, žao mu je životinja, ali mu nije žao sestre. Nisam ni
ja pomislio na nju nego sam mu bezrazložno ulio nadu.
Razmišljajući tako nisam ni primijetio da sam se našao na
Anastazijinoj čistini. Napravio sam nekoliko koraka prema poznatome
zemljanome skrovištu. Ugledao sam Anastaziju okrenuta lica ustranu,
kako češlja rukama kosu. Zaustavio sam se shvativši da nije podsjećala
na ženu koju sam znao već deset godina. Okrenula se prema meni.
Pogledao sam je i noge su mi obamrle, a srce je jače zakucalo te sam
shvatio da se ne mogu pomaknuti.
Na oko desetak-petnaestak koraka od mene je stajala žena koja
je izgledala poput prizora iz bajke. Imala je na sebi dugačku, tanku
svijetlu haljinu, koja je padala sve do gležnja i bila stegnuta u pojas
oko uskoga struka. Podsjećala je na plesnu haljinu. Glavu joj je poput
dijadema krasio ukras spleten od trava i cvijeća. Zlaćana kovrčava
kosa padala joj je sve do ramena. Ali je najviše upadao u oči njezin
lijepi stas i prelijepo lice, što se nije nikako moglo opisati.
Stajao sam nepokretan i bojao sam se okrenuti. Gledao sam
Anastaziju i ne trepnuvši, i činilo mi se da ću izgubiti svijest odmak-
nem li pogled. Počelo mi se vrtjeti u glavi, ali sam je i dalje nepomično
promatrao. Iz sve sam snage zario nokte u ruku ne bih li osjetio bol
i izišao iz neobičnoga stanja. Ali nisam gotovo uopće osjetio bol. A
kad mi je prelijepa žena prišla polako i ljupkim korakom, ne samo da
sam prestao osjećati bol nego sam prestao osjećati i tijelo. Prišla mi
je polako i gotovo mi se posve približila. Prisjećam se da sam osjetio
njezin zanosan miris i lakoću daha, a zatim sam izgubio svijest.
Probudio sam se na travi. Anastazija je sjedila pokraj mene i
masirala mi sljepoočnicu i područje oko nosa. Na glavi joj više nije
stajao ukras poput dijadema. Kosa joj je padala na leda i bila povezana
travom. Gotovo sam se smirio pogledavši njezine umiljate sivoplave
oči, koje su mi bile tako bliske. Došao sam к sebi kad sam joj začuo
glas:
- Vladimire, što ti se dogodilo? Jesi li se premorio ili te je možda
naš sin uznemirio?

45
Vladimir Megre

- To je zbog Volodje, premda me je on sva tri dana liječio. Prošli

smo različite postupke.
- Zar ste se premorili?
- Volodja se premorio. Zaspao je. Ja sam se, naprotiv, počeo
veoma dobro osjećati.
- Zašto si onda izgubio svijest? Srce ti je brže kucalo i još uvijek
se nisi u potpunosti smirio.
- A onda sam ... Anastazija, ali zašto si se ti tako neobično ure­
dila? Kosu si nekako drukčije počešljala. A i kad si pošla prema meni
nekako si neuobičajeno hodala.
- Vladimire, htjela sam ti ugoditi. Ti si naučio na dotjerane žene.
Mislila sam kako ćemo se prošetati tajgom ili uz obalu jezera. No ti si
legao. Želiš li se odmoriti, možemo poći u zemljano skrovište, i možeš
odspavati.
- Pođimo, prošećimo se kao što si i željela - ustavši obratio sam
se Anastaziji. - Ali, molim te, Anastazija, pođi za mnom.
- Zašto?
- Zato. Premda sam naučio na dotjerane žene, bolje se nemoj
tako uređivati. Nemoj se tako češljati i šminkati.
- Zar ti se nije svidjelo, Vladimire? - upitala me je Anastazija
hodajući iza mene.
- Nije u tome stvar. Svidjelo mi se. Sljedeći put čini sve pola­
ko. Ponajprije možeš urediti kosu. Budi tako neko vrijeme. Zatim
stavi svoj vijenac dijadem, a za dan-dva obuci haljinu. Najprije obuci
haljinu, a tek potom poveži pojas. Nekako je neobično dotjeraš li se
sva odjednom. Nisam naučio.
- Neobično? Vladimire, znači da me nisi prepoznao?
- Jesam, premda ... Anastazija, jednostavno sam ostao bez daha
od tvoje ljepote!
- Dakle, priznaješ, priznaješ. Znači, ipak me smatraš lijepom?
Je li?
Osjetio sam kako mi je ruku položila na rame. Zastao sam.
Zatvorio sam oči i okrenuo se pa sam joj odgovorio:
- Anastazija, ne samo da si lijepa. Ti si...

46
 Nova civilizacija

Anastazija se priljubila uz mene, položivši mi glavu na rame.

- Anastazija, naš bi sin htio sestricu - nastavio sam šapćući.
- Vladimire, željela bih i ja da imamo kći - tiho je odgovorila
Anastazija.
- Anastazija, neka bude na tebe.
- Neka i tebi sliči naša kći...

Ta je noć bila neopisiva. I to jutro. Ne mogu ih opisati. Želio

bih samo reći muškarcima uspiju li vidjeti u svojoj družici božicu,
božanska će biti i noć, i dan, i mnogo, mnogo dana i noći. Nestat će
svi nesporazumi iz prošlosti. I uvijek će biti lijepo. Stvar je u nečemu
drugome, ne u osjećajima, riječima i izjavi ljubavi. Uostalom, svatko
tko može ili to želi, neka pokuša shvatiti sam.

47
Vladimir Megre

BOŽANSKA HRANA

Sjetio sam se tek nakon nekoliko dana da sam od Anastazije

želio doznati kako se pripravlja ljekoviti napitak. Želio sam zapravo
doznati način pravilne prehrane da mogu prenijeti čitateljima. Dobro
je da sam se prisjetio. Anastazija je tako znala za veoma neobičan i
jedinstven način prehrane, prihvatljiv čak i za gradskoga čovjeka.
Nije mi bilo jasno zašto mi Anastazija nije rekla kako se priprav­
lja napitak nego mi je pričala о sposobnostima čovjeka, о bolesnima i
iscjeljiteljima. О tome smo više puta razgovarali, no to što mi je ovaj
put ispričala bilo je više nego zanimljivo.
- Vladimire, stvarnost stvaramo sami.* Svatko na Zemlji može
shvatiti kako su ljudi živjeli prije mnogo tisuća godina, a može vidjeti
i budućnost i izgraditi svoju budućnost. To je nešto značajno. Svatko
to može. To jedino treba shvatiti pa te nitko neće moći udaljiti od
istine. Medu ljudima će tako zavladati razumijevanje i prestat će
beskonačni ratovi.
Uloženo je mnogo napora ne bi li se iskrivila stvarnost onoga
što se dogodilo u prošlosti. Stvarnost se iskrivljuje onda kada čovjek
predodžbu о prošlosti ne stvara sam nego na temelju onoga što je
netko zaključio i rekao.
- Anastazija, nije posve jasno kako svatko na Zemlji može
doznati sam о tome kako su ljudi živjeli u prošlim stoljećima, još
više tisućljećima. Postoji zasebna znanost koja se bavi poviješću
čovječanstva. Premda se znanstvenici i danas spore о podrijetlu

* Vidi: "Zvonki cedar ruski" V; "Tko smo mi?", str. 116. (Napomena prevoditeljice).

48
 Nova civilizacija

čovjeka i о njegovoj predodređenosti. Povijesni se događaji različito

tumače.
- Tumače li se različito, znači da se tumače vjerodostojno i
nevjerodostojno. Možda i sva tumačenja govore pogrešno о prošlosti?
Netočna se tumačenja daju nekomu za volju. Ali istinu ćeš spoznati
jedino kad sam u sebi stvoriš slike prošlosti. Tad ćeš shvatiti i svoju
predodredenost i svoje mjesto u Svemiru.
- Ali, na primjer, kako mogu shvatiti slike о povijesnim
događanjima prošlih tisućljeća?
- Trebaš ih zamisliti logički razmišljajući. Pred tobom će se
pojaviti i slika iz života vedruske civilizacije.
- О čemu bih trebao logički razmišljati?
- Trebao bi zamišljati i pojavit će ti se slike ljudi koje si sretao
tijekom pedeset godina života. Zatim bi trebao vidjeti kako su se te
slike mijenjale.
- Nije mi baš jasno kako bih trebao razmišljati.
- Bit će ti jasno budeš li mislio. Počnimo, Vladimire, a zatim
ćeš nastaviti sam. Tako će svatko moći stvoriti slike iz prošlosti da bi
mogao ponijeti u budućnost ono najljepše.
- Može, ali počni prva.
- Hoću. Prati me, i možeš li, dodaj detalje. Oni su važni. Danas
možeš vidjeti puno bolnica i ljekarni s lijekovima protiv tisuću
različitih bolesti.
- Da, to zna svatko. Što dalje?
- Prisjećaš li se da ih je samo prije trideset godina bilo manje?
- Da, točno.
- A koliko ih je bilo prije sto odnosno dvjesto godina?
- Još puno manje. Svi znaju da su temelji suvremene medicine
položeni prije samo dvjesto i nešto godina.
- Eto, vidiš, zahvaljujući logičkome razmišljanju došao si do
zaključka da u ne tako davnoj prošlosti nije uopće bilo bolnica. A sad
razmisli pa se prisjeti tko je liječio ljude kad su se loše osjećali.
-Tko?

49
Vladimir Megre

- Živio si na selu i vidio kako je tvoga oca i majku tvoja baka

hranila napicima od trava.
- U tome su selu osim moje bake mogli i drugi liječiti.
- U svakom su se naselju mogli naći sakupljači koji su poznavali
ljekovite trave. Svakome je bila odmah pružena pomoć kad se ne bi
dobro osjećao odnosno kad bi se teško razbolio. Za to bi malo platio,
a često bi se samo zahvalio.
- Pa da, svi su bili susjedi, a uokolo je bilo raznoraznih trava.
- Da, bilo je dosta ljekovitih trava. Mnogi su dobro poznavali
svojstva tih trava.
- Naravno da su znali. Znao sam i ja nešto, ali sada više ne
znam.
- Evo, vidiš, zaboravio si, a i mnogi su zaboravili. Pojavi li se u
čovjeka ranica, što će učiniti?
- Otići će u ljekarnu i kupiti zavoj odnosno flaster i previt će
ranu.
- Utrošit će vrijeme dok ne dođu do ljekarne, a potrošit će i
novac. A nekada je svako dijete znalo da se list bokvice može staviti na
ranu pa će rana brzo zacijeliti, a izbjeći će se i infekcija.
- Znam, premda je sada u mnogim mjestima zagađena trava.
Posvuda je zagađen zrak od automobilskih ispusta, prašine i kisele
kiše.
- Jest, tako je. Premda je bit u nečemu drugome. Govorimo о
slici prošlosti, pa možeš sam zaključiti da je nekada čovjek imao više
znanja od današnjega čovjeka da bi mogao liječiti.
- Izgleda da je tako.
- Vladimire, osjećam ti u glasu prizvuk sumnje i nepovjerenja.
Na taj ti se način neće pojaviti slika. Trebaš u potpunosti vjerovati ili
posve negirati. Slijedi dalje logiku razmišljajući.
- Shvaćaš, Anastazija, logika mi upravo i kaže da je čovjek
nekada imao više znanja iz narodne medicine od današnjega čovjeka.
Dapače, možemo reći da je imao znatno više znanja. Tako ispada da
je zahvaljujući tome znanju medicina mogla puno više pružiti od
današnje medicine. Nekako nam je odmah teško prihvatiti da nam

50
 Nova civilizacija

nisu potrebne sve te suvremene bolnice, ljekarne i znanstvene usta­

nove. Nevjerojatno je što nakraju imamo! Tako je naš predak, koji je
živio u vrijeme vedruske civilizacije, pojeo travu ili popio napitak kad
mu nije bilo dobro, i bolest bi odmah prošla. Čovjek naše civilizacije
kad oboli ide u bolnicu. Plaća liječnika, koji mu prepisuje lijekove
ili injekcije da bi potom opet platio za lijekove, pa i puno više. Često
zna biti da su lijekovi lažni. Činovnici iz ministarstva kažu da se u
ljekarnama prodaje do trideset posto lažnih lijekova. Pojavljuje se
i mnogo različitih neizlječivih bolesti. Kao da je netko namjerno
uništio savršenije znanje i zamijenio ga znanjem koje se pokazuje
kao varljivo i ne tako učinkovito. Uostalom, službena je medicina još
uvijek oprezna prema narodnim iscjeljiteljima, vjerojatno stoga što
su joj oni konkurenti. Ali je neshvatljivo zašto nema razumijevanja u
državi i u društvu kad se čovječanstvo tijekom povijesti tisućljećima
učinkovito iscjeljivalo uz pomoć narodne medicine te je steklo i veliko
iskustvo, i stoga bi se znanja iz narodne medicine trebalo i usavršavati
i izučavati. To bi se znanje moglo i predavati u školi.
Ali tada bi propao sav biznis koji je povezan s današnjom
medicinom. Nevjerojatno! Anastazija! To je nevjerojatno! Izgleda da
počinjem shvaćati da se današnja medicina ne bavi toliko liječenjem
koliko najobičnijim biznisom. Znači, bavi li se biznisom, tad i tim
velikim poduzećima koja proizvode tablete, više odgovara da su ljudi
bolesni. Imaju veći prihod kad je više bolesnih. Prema zakonima biz­
nisa na taj će se način stalno povećavati broj oboljelih. To je pokvaren
sustav. Sve više vjerujem u to da je nekada davno zdravstvena zaštita
bila znatno racionalnija i učinkovitija. No zbog nekih se povijesnih
činjenica u to ipak ne mogu u potpunosti uvjeriti.
- Kojih činjenica?
- Pa, na primjer, poznato nam je iz povijesti kako je izbila epide­
mija kuge, boginja, gube. Neki povijesni udžbenici pišu о tome da su
izumirala cijela naselja. Je li to točno?
- Jest, točno je.
- Ali su danas, zahvaljujući suvremenoj medicini, pobijeđene i
kuga, kolera i boginje. Svi se tako cijepe protiv boginja. I to je tako.
Znači da se narodni iscjeljitelji nekada nisu mogli boriti protiv tih

51
Vladimir Megre

bolesti, u čemu je uspjela današnja medicina.

- Vladimire, to nije točno. Pogledaj koje je to bilo vrijeme i
usporedi jednostavne činjenice. Epidemije koje spominješ izbile su
onda kad su počeli progoniti iscjeljitelje. Mnoge su čak i pogubili. U
okultno doba oni nisu bili po volji vlasti. Nekada se smatralo, a smat­
ra se i danas, da su pogani neduhovni, budući da su osjećali duboko
poštovanje prema Prirodi. To nije točno, jer su pogani poštivali
Prirodu kao Božju tvorevinu. Poznavali su i mnogo Božanskih tvore­
vina, danas nepoznatih ljudima.
- Anastazija, nemoj dalje! Ne sumnjam više. Suvremena se medi­
cinska znanost ne može uopće uspoređivati s narodnom medicinom.
U to sam uvjeren. Ali zašto si se tako trudila da se u to uvjerim?
- Ne samo ti nego i tvoji čitatelji. Željela sam da usporede činje­
nice i da shvate.
- Ali zašto?
- Kad je neka činjenica neosporna, tad se mogu povući i drugi
neosporni zaključci. Ti će se zaključci u konačnici pokazati nevjero­
jatnima, ali Vladimire, pričekaj, molim te, nemoj se čuditi.
- Na primjer, о kakvim to nevjerojatnim zaključcima govoriš?
- Najprije odgovori na pitanje kako ljudi, zapravo većina njih,
znaju otkuda je u davnini čovječanstvo vladalo tako velikim znanjem
о Prirodi?
- Kako otkuda? Misliš li na pripravke narodne medicine, svi
znaju da su se znanja о njima prenosila iz naraštaja u naraštaj.
- Neka bude tako. Znanja su se prenosila. Ali složit ćeš se da je od
tisuću recepata netko napisao prvi recept za ljekovite pripravke.
- Naravno, logično je da je netko trebao prvi napisati recept,
premda je danas nemoguće odrediti pravo autorstva na te proizvode.
- To je moguće! Stvoritelj je dao svima bez izuzetka sve znanje о
velikome stvaranju. Vladimire, pokazat ću to i tebi i drugima. Nemoj
odmah reći da je nemoguće to što ću ti reći.
- Nastojat ću. Reci.
- Smatra sa da je prvobitni čovjek bio znatno gluplji od
današnjega. To nije točno, Vladimire. Prvobitni su ljudi vladali

52
 Nova civilizacija

Božanskim znanjem.
- Anastazija, ali na što misliš kad govoriš о prvobitnim ljudi­
ma? Zar je Bog sam pisao recepte za pripravke od ljekovitih trava?
Povjesničari tvrde da je čovječanstvo tijekom tisućljeća skupljalo
znanje.
- Prosudimo li dokraja logički, tad iz te tvrdnje treba izvesti
drugi zaključak.
- Koji?
- Iz toga slijedi da čovjek nije savršeno Božje stvorenje nego
najnerazvijenije od svih bića koja žive na Zemlji.
- Kako si to zaključila?
- Razmisli sam! Tvoj pas zna koju travu treba uzeti kad se raz­
boli. Zna to i mačka i poći će u šumu po potrebnu travu. Njima nije
nitko pisao recepte. Pčela zna kako iz cvijeta dobiti cvjetni sok. Zna
kako napraviti saće, u kojemu će čuvati med i kako skupljati cvjetni
prah. Zna kako brinuti о potomstvu. Pčelinja će obitelj uginuti izdvo­
jimo li barem jednu kariku iz lanca znanja koje ona čuva u svome
pamćenju.
Ali pčele postoje i danas. To može značiti samo to da je Stvoritelj
sve znanje dao prvobitno, u trenutku stvaranja. Pčele zato i nisu
uginule nego žive milijunima godina i stvaraju svoje jedinstveno
saće, kao i u samome početku stvaranja. Jednako tako i mravi grade
svoje kuće. Cvijet tako raskriva svoje latice u zoru, poput prvoga dana
stvaranja. Drvo jabuke, višnje odnosno kruške točno znaju koji sok
trebaju uzeti iz zemlje da bi izrasli plodovi. Sve je znanje prvobitno
dano, u trenutku stvaranja. Čovjek jednako tako nije izuzetak.
- Da, nevjerojatno. Razmislimo li logički, tad ćemo neizbježno
doći do tog zaključka. To znači... Čekaj, a gdje je to znanje sada?
- Ono je u svakome čovjeku. I svatko si može sam pripraviti
okrepljujući napitak od ljekovitih trava.
- Ali kako?
- Pa tako, Vladimire, jer je taj recept Bog čovjeku prvobitno dao.
Čovjek se može izliječiti od mnogih bolesti i može si produžiti život.
To je posve jednostavno, premda i nije jednostavno. Razmisli li, do

53
Vladimir Megre

toga može doći svaki čovjek. Počet ću od pretpovijesti.

***

U doba vedruske civilizacije svi su ljudi živjeli više od sto godina.

Nisu znali ni za koju bolest. Hranili su se kao što je to Bog odredio.
Stvoritelj nije samo tako, bez razloga, učinio tako da svaka trava, svi
bobičasti plodovi, povrće i voće ne sazriju odmah nego jedan za dru­
gim točno određenim redom. To je imalo veliko značenje.
Plodovi su sazrijevali u rano proljeće, ljeto i kasnu jesen.
Smatralo se da je plod sazrio onda kad je čovjek od njega mogao
imati najviše dobrobiti. Čovjek koji je živio na svome imanju, i hranio
se tako kao što je to Bog odredio, nije mogao biti bolestan. Bog je
odredio kad i koju hranu čovjek treba uzimati. Čovjek je sam znao
koliko treba jesti. О tome nije razmišljao nego je jeo koliko je htio.
Organizam mu je s točnošću mogao odrediti, sve do najmanjega
grama, koliko treba pojesti.
Ujesen se pravila zimnica od bobičastih plodova, korjenastih plo­
dova, trava, oraščića i gljiva. Zimi je u svakoj seoskoj kući bio prostrt
stol. Na pladnju je bilo nešto od proizvoda spremljenih prethodnog
ljeta. Svatko je u obitelji imao svoj posao. Kad bi osjetio glad ili žed,
prišao bi stolu i bez razmišljanja uzeo potreban plod. Vladimire,
obrati pažnju na to da je plod uzimao bez razmišljanja. Organizam
mu je točno znao koji proizvod treba uzeti i u kojoj količini. To je bilo
svakome dano od Boga. Čovjek to može i danas oživjeti. Za to su mu
potrebni podaci.
Prilagodila sam za današnjega čovjeka prehranu kakva je bila u
vrijeme Vedrusa. Pokušaj se tako hraniti, a neka pokušaju i drugi. Evo
kako su se oni hranili.

***

54
 Nova civilizacija

Čovjek koji živi u stanu u gradu bi trebao nabaviti manju

količinu, od sto do dvjesto grama, povrća, voća i jestivih trava iz pod­
neblja u kojemu živi.
Prije uzimanja hrane ne bi trebalo cijeli dan ništa jesti. Trebalo bi
piti izvorsku vodu, a za ručak popiti čašu soka od crvene cikle. Nakon
što popijemo sok od cikle, ne bi trebali nikamo izlaziti. Nastupit će
proces intenzivnoga čišćenja želuca i crijeva.
Sljedećeg dana ujutro nakon buđenja, osjetimo li glad, trebamo
uzeti nešto povrća, voća odnosno jestive trave, svejedno koje vrste, i
staviti na pladanj. Zatim treba sjesti za stol i pažljivo promotriti hranu
na pladnju. Nakon toga je treba pomirisati i kušati, a zatim dobro
prožvakati i pojesti. U vrijeme jela bismo trebali biti sami u sobi i
trebali bismo se izolirati od zvukova umjetnoga svijeta.
Nakon uzimanja proizvoda bit ćemo siti i osjećaj gladi se neće
odmah pojaviti. Osjetimo li glad, trebamo uzeti drugi proizvod i
pojesti ga na način na koji smo pojeli prvi proizvod.
Sve proizvode treba uzimati, nije bitno kojim redom, ali u krat­
kome razmaku. Kušamo li tako proizvod u određenome vremensko-
me razmaku, pojavit će se osjećaj gladi. Treba početi jesti ujutro.
Tijekom dana će čovjek probati sve proizvode koji rastu u pod­
neblju u kojemu živi. Pojede li čovjek puno različitih proizvoda, i ne
bude li mu dosta samo jedan dan, sljedeći dan treba nastaviti jesti na
isti način.
Taj je postupak veoma važan. Na taj će način mnogi ljudi dati
svome organizmu mogućnost da možda prvi put u životu odrede
kakav je proizvod po okusu. Tako će znati koliko im je točno potrebno
u određenome trenutku.
Nakon što se organizam upozna sa svim proizvodima, treba
uzeti veliki pladanj. Sve povrće treba nasjeckati u nevelikim komadi­
ma i razmjestiti po pladnju. Na isti ili na drugi pladanj treba staviti
nešto zelenja i bobičastih plodova. Na tanjur s lakopokvarljivim plo­
dovima treba doliti izvorske vode.
Na stol treba staviti med, cvjetni prah, cedrovo ulje i izvorsku
vodu. Možemo se baviti svojim poslom. Osjetimo li glad, možemo

55
vladimir Mеgre

poći do stola i uzeti rukom ili drvenom žlicom proizvod koji želimo
i pojesti ga.
Neke ćemo proizvode sve pojesti, a neke možemo ostaviti. To
znači da je naš organizam, naš osobni liječnik koji ima najviše zna­
nja, koji je stručnjak za prehranu i kojega je za nas odredio Stvoritelj,
odabrao ono što nam je u tome trenutku bilo najpotrebnije, a višak
je ostavio.
Sljedećeg dana ne moramo staviti na stol ono što nismo pojeli.
Ali nakon tri dana trebamo izložiti sve proizvode. Možda će organi­
zam nešto drugo poželjeti.
Čovjek će tako moći postupno odrediti koje će proizvode pri­
vremeno potpuno isključiti iz obroka, da ne troši vrijeme na nabavu
onoga što mu nije potrebno. Premda mu se i proizvodi koje je odbacio
mogu s vremenom pokazati potrebni, pa bi na stol tako trebalo povre­
meno iznositi sve proizvode.
Znam da čovjek koji živi u vašemu svijetu često mora napustiti
svoj dom. No i u tom slučaju možemo nabaviti potrebnu hranu. Tako
na primjer možemo nabaviti, ili sami napraviti, košaricu od kore
breze. U nju možemo staviti nešto od hrane sa stola. Organizam će
potom sam odrediti što mu je najpotrebnije.
Pođemo li nekamo na dugo vremena, na novome mjestu treba­
mo isto tako početi pronalaziti proizvode koji tamo rastu ne bi li se
s njima upoznao organizam. Proizvodi će možda imati isti naziv, no
razlikovat će se po okusu.
Vladimire, imajući u vidu takvu prehranu, treba shvatiti ono
što je najvažnije. Sve životinjske vrste nemaju sposobnost da mogu
odrediti koji je proizvod organizmu najkorisniji, u kojemu trenutku
i u kojoj količini. Čovjek čuva u sebi to znanje. To znanje ima svaki
čovjek.
Naš je sin sve ispravno zamislio. Ne bi li ti pripravio ljekoviti
napitak od trava iz tajge, počeo je slijediti samura. Kad bi ti znao
kakva je po okusu svaka trava, tad bi tvoj organizam mogao znati bolje
od samura koje su za tebe najpotrebnije trave. Kad se vratiš u svoj
stan, nabavi proizvode do kojih ti je najlakše doći da bi tvoj organizam
mogao po okusu znati što ti najviše treba. Proizvode nemoj miješati

56
 Nova civilizacija

i soliti, jer tvoj organizam neće moći znati kakva su im svojstva i za

što su potrebni.

***

Način na koji svatko može sastaviti svoju prehranu i pripraviti

ljekovite pripravke pokazao mi se posve originalan i logičan. Napokon,
organizam svih ljudi ne može imati potrebu za istim proizvodima i
istom količinom proizvoda. To znači da ni prehrana ne može biti
univerzalna ni ista za sve. Na način na koji je to predložila Anastazija,
svatko si može sam sastaviti individualnu prehranu, koja će mu biti
u potpunosti prilagođena i za njega korisna. No izgleda da prehrana
koju si je čovjek odabrao, nije uvijek korisna za zdravlje. Proizvođači
i organizatori proizvodnje u suvremenoj prehrambenoj industriji u
proizvodnji se hrane služe takvom tehnologijom proizvodnje koja
je za njih najprihvatljivija. Na primjer, jedna od najmoćnijih i naj­
utjecajnijih svjetskih kompanija, svima dobro poznati McDonald's,
potaknula je ljude u cijelome svijetu da jedu iste hamburgere i chees-
eburgere s pečenim krumpirićima u vrećici i tako je za sve uvela istu
normu. Jasno je da takav sustav odgovara proizvođaču, jer koristi iste
proizvode, strojeve i tehnologiju. Takvi se jednolični proizvodi tako
puno razlikuju od prirodne prehrane, a i štetni su. Sve više ljudi na
Zemlji to uvida. Tako je u srijedu, 16. listopada 2002. godine održan
prosvjed protiv McDonald'sa, koji se službeno obilježava svake godine
na Svjetski dan hrane UN-a. Prosvjedovalo se protiv hranjenja otpa­
cima umjesto zdrave hrane, protiv agresivne reklame koja se obraća
djeci, protiv nemilosrdne eksploatacije radne snage, protiv neetičnoga
odnosa prema životinjama, protiv uništavanja prirode i upravljanja
multinacionalnih kompanija na globalnoj razini, koje upravljaju
našim životima.
Sve veći broj prosvjednika u svijetu vidi u McDonald su simbol
suvremenoga kapitalizma. U cijelome se svijetu sudi američkim kom­
panijama, koje nam pod hranu podmeću otpatke i prodaju ih, a to su:
McDonald's, Kentucky Fried Chicken, Burger King i Wendy's. Sudski

57
Vladimir Megre

su procesi pokrenuti na inicijativu milijuna prevarenih kupaca, koji

su prosvjedovali protiv sustavne i neetičke promidžbe prehrambenih
proizvoda štetnih za zdravlje, koji su utjecali na pojavu bolesti poput
gojaznosti, srčanih bolesti i raznih drugih ozbiljnih zdravstvenih
problema. Posvuda u Europi i SAD-u raste zabrinutost za zdravlje
ljudi, a to se osobito odnosi na bolesti poput kravljega ludila, od
kojih obolijeva krupna rogata stoka, korištenje genetski modificirane
stočne hrane, kao i genetski modificiranih prehrambenih proizvoda,
poput krumpira i kukuruza, i njihova djelomičnoga korištenja u dru­
gim proizvodima, kao u čokoladi i slastičarskim proizvodima.
Pitanje je je li stvoren samo sustav prehrane koji nekome donosi
dobit. Sto je sa suvremenim državnim strukturama?
Evo, uzmimo za primjer suvremeno demokratsko društvo.
Koliko je ono idealno za život? Veoma me zanimalo Anastazijino
mišljenje о tome.
- Anastazija, reci, ako je netko mogao za svoju korist, a na uštrb
mnogih ljudi, stvoriti sustav prehrane, nije li onda zbog istoga razloga
mogao stvoriti i društveno uređenje?
- Jasno je da je mogao. Vladimire, razmisli sam о tome da pro­
laze stoljeća i mijenjaju se različita društvena uređenja, no bit ostaje
ista, a to je iskorištavanje čovjeka.
- No ipak nisu sva jednaka. Na primjer, bilo je robovlasničko
društvo, a danas imamo demokraciju. Mislim da u demokrat­
skome društvu ima puno manje iskorištavanja nego što je bilo u
robovlasničkome društvu.
- Vladimire, želiš li da ti pokažem sliku prošlosti i ispričam ti
priču?
- Da, želim.
- Evo, poslušaj.

58
 Nova civilizacija

DEMON KRACIJE

Robovi su išli polako jedan za drugim. Svaki je nosio brušeni

kamen. Kretali su se pod prismotrom stražara u četiri kolone dužine
od kilometar i po što se protezala od mjesta gdje se klesao kamen
pa sve do mjesta gdje su započeli graditi grad tvrđavu. Na desetak
je robova dolazio jedan naoružani stražar vojnik. Sa strane s koje se
kretala povorka robova, na vrhu trinaestmetarske gore, sagrađene
rukama od brušenoga kamenja, sjedio je Kracije. On je bio jedan
od vrhovnih svećenika. Tijekom četiri je mjeseca šutke promatrao
što se događalo. Nitko mu nije smetao i nitko ga nije smio čak ni
pogledati da ga ne bi prekinuo u razmišljanju. Za robove i stražare
podignuta gora s prijestoljem bila je neodvojivi dio krajolika. Nitko
nije obraćao pažnju na čovjeka koji je nepomično sjedio na prijestolju
na vrhu gore, a zatim se opet pomaknuo. Kracije si je postavio zada­
tak reorganizirati državu, učvrstiti tisućljetnu vlast svećenika, kojima
će podčiniti sve ljude na Zemlji i pretvoriti ih, zajedno s vladarima
države, u robove svećenika.

***

Jednom se Kracije spustio s gore. Na prijestolju je ostavio

svoga dvojnika. Svećenik se preobukao i skinuo vlasulju. Naredio je
načelniku straže da ga poput najobičnijega roba prikuju lancima i
stave u kolonu iza mladoga i snažnoga roba Narda.
Promatrajući lica robova, Kracije je primijetio da pogled toga
mladića odaje radoznala čovjeka koji umije rasuđivati, za razliku od
mnogih drugih robova, koji su bili odsutni odnosno otuđeni. Nard je

59
Vladimir Megre

izgledao sabran i zamišljen i malo nemiran. Svećenik je zaključio da

on smišlja nekakav plan i htio se uvjeriti u točnost svoje prosudbe.
Kracije je dva dana slijedio Narda šutke tegleći kamenje. Sjedio
je pokraj njega u blagovaonici i spavao zajedno s njim na daščanome
ležaju. Treće se noći, čim je začuo naredbu za odlazak na počinak,
Kracije okrenuo mladome robu i upitao ga šapćući, s gorčinom u
glasu i izrazom očajanja, ne navodeći na koga se pitanje odnosi: "Zar
će tako nastaviti sve do groba?"
Svećenik je vidio kako se mladi rob trgnuo i odmah mu se
okrenuo. Oči su mu se sjajile. Moglo se vidjeti kako se sjaje čak i pri
mutnome svjetlu plamena u prostranoj daščari.
- Tako više neće dugo biti. Smišljam plan. Starče, i ti se možeš
pridružiti - šapćući je odgovorio mladi rob.
- Koji plan? - nezainteresirano je upitao svećenik, uzdahnuvši.
Nard je stao žarko i samouvjereno objašnjavati:
- Starče, i ti, i ja, i svi mi ćemo uskoro biti slobodni i više nećemo
biti robovi. Vidiš i sam, starče, na svakih deset robova dolazi po jedan
stražar. Jedan je stražar i na petnaest robinja koje kuhaju i šiju.
Krenemo li svi u dogovoreno vrijeme na stražu, pobijedit ćemo je.
Nije bitno jesu li stražari naoružani, a mi u lancima. Ima nas desetak
na svakoga stražara, a i lance možemo upotrijebiti kao oružje protiv
mača. Razoružat ćemo sve stražare. Svezat ćemo ih i oteti im oružje.
- Ah, mladiću - ponovno je uzdahnuo Kracije i tobože ravnodušno
odgovorio: - Nisi dokraja razradio plan. Razoružat ćeš stražu koja nas
čuva, no vladar će ponovno poslati novu, možda čak i cijelu vojsku, pa
će ubiti robove pobunjenike.
- Razmišljao sam i о tome, starče. Treba odabrati vrijeme kad
neće biti vojske. Ukazat će se pogodan trenutak. Vidimo da se vojska
priprema za pohod. Priprema se vojnička hrana za tromjesečni pohod.
Znači da će nakon tri mjeseca vojska doći na mjesto odredišta i započet
će bitku. Vojska će oslabiti u borbi, ali će pobijediti i uhvatit će puno
novih robova. Za njih se već grade nove daščare. Trebamo razoružati
stražu čim vojska našega vladara stupi u bitku s neprijateljskom
vojskom. Glasnicima će trebati mjesec dana ne bi li razglasili vijest о
neodložnome povratku. Oslabljena će se vojska vraćati najmanje tri

60
 Nova civilizacija

mjeseca. Za četiri ćemo se mjeseca uspjeti pripremiti za susret. Neće

nas biti manje od vojnika. Uhvaćeni će nam se robovi htjeti pridružili
kad vide što se dogodilo. Starče, sve sam točno predvidio.
- Da, mladiću, svojim ćeš planom i mislima razoružati stražare
i pobijedit ćeš vojsku - sad već ohrabrujuće odgovorio je svećenik i
dodao - ali što će poslije raditi robovi i što će biti s upraviteljima,
stražom i vojnicima?
- Promislio sam malo о tome. Sad mi jedino pada na pamet to
da će robovi prestati biti robovima. Svi koji nisu bili robovi postat će
robovima - razmišljajući naglas odgovorio je ne tako uvjereno Nard.
- Što ćeš sa svećenicima? Reci mi, mladiću, kad pobijediš, hoćeš
li svećenike poslati u robove ili ćeš ih ostaviti slobodne?
- Svećenike? Ni о tome nisam razmišljao. No neka svećenici
ostanu tako kao i do sada. Slušaju ih i robovi i upravitelji. Premda
ih je katkada teško shvatiti, mislim da nisu opasni. Neka pričaju о
bogovima, a mi sami znamo kako najbolje živjeti.
- Kako najbolje - dobro je tako - odgovorio je svećenik i napravio
se kao da mu se jako spava.
Ali Kracije te noći nije spavao. Razmišljao je. "Najjednostavnije
je, jasno", mislio je Kracije, "obavijestiti о uroti upravitelja pa će
uhvatiti mladoga roba. Razvidno da je on glavni podstrekač koji će
povući sve ostale. Ali to neće riješiti probleme. Robovi će uvijek željeti
oslobođenje od ropstva. Pojavit će se novi predvodnici, razrađivat će
se novi planovi, što znači da će glavna prijetnja državi uvijek dolaziti
iznutra."
Kracije je imao zadatak razraditi plan porobljavanja cijeloga
svijeta. Znao je da to ne može postići samo fizičkim nasiljem. Treba
psihološki utjecati na svakoga čovjeka i čitave narode. Misao čovjeka
treba izmijeniti i usaditi u svakoga misao о tome da je ropstvo više
dobro. Treba rasprostraniti takav program koji će se dalje sam razvija­
ti i utjecati na čitave narode. Ljudi će izgubiti osjećaj za prostor i vri­
jeme i ispravne misli, a najvažnije, više neće imati pravilnu predodžbu
о stvarnosti. Kracije je sve brže mislio. Više nije osjećao tijelo i
teške lance na rukama i nogama. A onda mu je iznenada bljesnula
ideja programa. Program, doduše, još nije bio u cijelosti razrađen i

61
Vladimir Megre

shvatljiv, premda je izgledalo da može pobuditi široke narodne mase.

Kracije se osjetio kao apsolutni vladar svijeta.
Svećenik je ležao okovan u lancima na daščanome ležaju. Bio
je oduševljen samim sobom i razmišljao: "Sutra ujutro kad odvedu
sve na posao, naredit ću načelniku straže, i na dogovoreni će me
znak izvesti iz kolone robova i skinuti mi okove. Razradit ću svoj
program. Izgovorit ću nekoliko riječi, i svijet će se početi mijenjati.
Nevjerojatno! Samo nekoliko riječi - i cijeli će mi se svijet podčiniti,
meni i mojoj misli. Bog je uistinu obdario čovjeka silom, najjačom
silom u Svemiru, a ta je sila ljudska misao. Kao rezultat te sile nastat
će riječi. Izgovorit ćemo ih i promijenit će se tijek povijesti.
Ukazala se veoma povoljna situacija. Robovi su pripremili plan
pobune. Plan je bio smišljen i bilo je razvidno da je robovima mogao u
međuvremenu donijeti povoljan ishod. No ja ću izgovoriti samo neko­
liko riječi, i učinit ću robovima u sljedećih tisuću godina ne samo njih
nego i potomke današnjih robova, pa čak i same vladare na Zemlji."
Ujutro je na Kracijev znak načelnik straže skinuo Kraciju okove.
Sutradan su već bili pozvani preostalih pet svećenika i faraon na vrh
gore, na mjesto s kojega se širio pogled. Kracije se obratio okuplje­
nima:
- To što ću sad reći, nitko ne smije zapisati, niti kasnije
prepričavati. Između nas nisu zidovi, i osim vas me nitko drugi neće
čuti. Smislio sam način kako ću sve ljude na Zemlji pretvoriti u robo­
ve našega faraona. To je nemoguće učiniti uz pomoć mnogobrojne
vojske i iscrpljujućih ratova. No ja ću to učiniti uz pomoć samo neko­
liko riječi. Nakon samo dva dana ćete moći vidjeti da se svijet počinje
mijenjati. Pogledajte dolje kolonu robova okovanih u lance, od kojih
svaki nosi po jedan kamen. Čuva ih mnogo vojnika. Uvijek smo mis­
lili da je za državu bolje što ima više robova. No što je više robova,
trebat će se to više čuvati njihove pobune. Tako ćemo povećati stražu.
Robove moramo dobro hraniti, inače neće moći vršiti težak fizički
rad. No robovi su svejedno lijeni i skloni pobuni. Pogledajte kako se
sporo kreću, a lijeni ih stražari ne tjeraju bičem i ne udaraju čak ni
zdrave i snažne robove. Ali oni će se kreteti znatno brže i neće im
trebati straža. Stražari će također postati robovi. Evo kako se to može
postići: Neka danas u suton glasnici razglase faraonovu naredbu: "U

62
 Nova civilizacija

zoru novoga dana svim će robovima biti darovana sloboda. Slobodan

će čovjek dobiti po jednu novčanicu za svaki kamen donesen u grad.
Za novčanice će moći dobiti hranu, odjeću, kuću, dvorac u gradu i
sam grad. Odsada ste vi slobodni ljudi."
Kad su svećenici shvatili Kracijeve riječi, jedan je od njih, onaj
najstariji, rekao:
- Kracije, ti si demon. Zahvaljujući tvojim mislima zavladat će
demonske metode nad mnogim narodima na Zemlji.
- Neka budem demon, i neka to što sam zamislio ljudi ubuduće
zovu demokracijom.

***

Robovima je u zoru objavljena naredba. Mnogi nisu mogli doći

к sebi od iznenađenja i nisu spavali cijelu noć pri pomisli na sretan
život što će ga započeti.
Sljedeći su se dan ujutro svećenici i faraon ponovno popeli na
goru, rukama podignutu. Zadivila ih je slika koju su ugledali: tisuće
je bivših robova vuklo isto kamenje nastojeći preteći jedan drugoga.
Mnogi su, obliveni znojem, nosili i po dva kamena. Ostali, koji su
nosili po jedan kamen, trčali su i dizali prašinu. Neki su stražari
također nosili kamenje. Ljudi koji su osjetili slobodu, jer su im skinuli
okove, željeli su doći do što više željenih novčanica da bi mogli početi
sretno živjeti.
Kracije je još nekoliko mjeseci proveo na gori, na mjestu s koje­
ga se pružao pogled na okolicu. Zadovoljan je promatrao što se dolje
događalo. Došlo je do velikih promjena. Jedan se dio robova počeo
okupljati u neveliku skupinu. Izgradili su kolica, koja su natrpali
kamenjem. Gurali bi ih puni znoja.
"Izumit će još puno uređaja", sa zadovoljstvom je razmišljao
Kracije. "Evo, među njima su se već pojavili i oni koji pružaju usluge,
nosači vode i hrane. Dio je robova jeo hodajući. Nisu željeli trošiti
vrijeme da bi stigli do daščare gdje se dijelila hrana. Nosačima bi za

63
Vladimir Megre

hranu plaćali u novcu. Ne mogu vjerovati da su se u njih pojavili i

liječnici, koji nastradalima pomažu odmah na licu mjesta i plaćaju
također u novcu. Robovi su izabrali i prometnike koji će nadgledati
kretanje. Uskoro će između sebe izabrati i načelnike i suce. Neka ih
i biraju - jer, nisu li slobodni, iako je bit ostala ista, i zapravo i dalje
nose kamenje?
Proći će tisućljeća i oni će tako trčati, puni prašine, znojni,
vukući teško kamenje. I danas potomci tih robova nastavljaju svoju
trku bez smisla.

***

- Anastazija, ti sigurno misliš na obične radnike? Pa dobro, to se

može prihvatiti. Ali ne bismo trebali ubrajati u robove rukovodioce
poduzeća, činovnike i poduzetnike.
- Vladimire, vidiš li kakvu razliku između njih, onda objasni u
čemu se sastoji?
- Razlika je u tome što jedni rade i poput robova nose kamenje.
Drugi upravljaju procesom, današnjim rječnikom rečeno, proizvod­
nim procesom.
- Ali upravljanje je također posao i često složeniji posao od
nošenja kamenja.
- Pa da, u cjelini uzev, poduzetnici trebaju više misliti. Oni od
jutra do večeri misle na posao. Zar su onda i faraon i predsjednik i
kancelar također robovi?
- Da, jesu. Robovima su postali i svećenici koji su izvršili kobno
djelo.
- Postoje li robovi, znači da bi trebali postojati i robovlasnici?
Tko su oni? Ne ubrajaš li u njih možda čak i svećenike?
- Robovlasnika predstavlja nenaravan svijet što ga stvaraju ljudi.
A stražari su unutar većine ljudi. Oni ih bičuju i tjeraju zarađivati
novac.
- Tužna je to slika i bezizlazna. Tijekom proteklih su tisućljeća

64
 Nova civilizaciju

nastajala carstva da bi zatim nestala. Mijenjale su se religije, zakoni,

no u biti se nije ništa promijenilo: čovjek je ostao rob kakav je i bio.
Zar se to ne može ispraviti?
- Može.
- Kako? Pa tko to može učiniti?
- Slika.
- Što je to slika? Koja slika?
- To je slika kojom će se stvoriti drukčija situacija za ljude.
Vladimire, razmisli sam. Ljudi, koji danas vladaju svijetom uz pomoć
novca, misle da čovjeku mogu donijeti sreću jedino vlast i novac.
U to ih uvjerava i većina, koja želi zaraditi novac. Ali često, veoma
često stradaju pobjednici besmislene utrke. Oni će dosegnuti vrh i
postići će iluzoran uspjeh te će još jače od drugih osjetiti besmisao
života. Pokazat ću ti sliku iz budućnosti, a ti je opisi, pa neka postane
stvarnošću.

65
Vladimir Megre

MILIJARDER

Milijarder John Heizmann je umirao na četrdeset i drugome

katu u svome uredu. Prostorije njegovih stanova su zauzimale cijeli
kat: dvije spavaonice, dvorana za vježbanje, bazen, primaća soba, dva
ureda. John Heizmann je posljednje tri godine tu našao svoje utočište.
U tri godine nije niti jednom napustio stan. Niti jednom se nije
spustio brzim dizalom u jednu od prostorija gdje je bila smještena
služba njegova financijskoga i industrijskoga carstva. Niti jednom se
nije popeo na krov do helikoptera s dežurnom posadom, spremnom
izvršiti naredbe domaćina. Domaćin se nije pojavio niti jednom u tri
godine.
John Heizmann je u jednome od svojih ureda triput tjedno
primao samo četvoricu svojih najbližih pomoćnika. Bez osobita bi
zanimanja slušao njihova izvješća na kratkim vijećanjima, koja nisu
trajala duže od četrdeset minuta. Katkada bi im davao kratka uputstva.
Naredbe se milijardera nisu razmatrale nego su se izvršavale odmah,
bez pogovora. Njegovo se financijsko carstvo, čiji je bio isključivi
vlasnik, svake godine povećavalo za 16,5 posto. Prihod se nije smanjio
ni u posljednjih pola godine, kada Heizmann više nije održavao ni
vijećanja. Stvorio je dobro uhodani mehanizam upravljanja koji je
radio bez zastoja.
Nitko nije znao kakvo je bilo stvarno stanje milijardera. U tisku
ga se gotovo nije spominjalo. Heizmann se strogo držao pravila prema
kojemu je novcu strana taština.
Mladoga Heizmanna je još otac učio da valja pustiti političke
karijeriste da se pokazuju na televizijskim ekranima i novinskim stra­
nicama. Poučavao ga je da predsjednici i župani trebaju razgovarati

66
 Nova civilizacija

s narodom i uvjeravati ga u sretan život. Milijarderi koji se obraćaju

javnosti se tako trebaju voziti automobilima zastupničke klase u
pratnji stražara, a njemu, Johnu, sve to ne treba. On bi trebao biti
uvijek u sjeni i uz pomoć svoje vlasti, vlasti novca, upravljati vladama
i predsjednicima, milijarderima i siromasima raznih zemalja koji ne
bi smjeli slutiti tko njima upravlja.
Shema je posve jednostavna. Heizmannov je otac upravo osni­
vač valutnoga fonda s mnogobrojnim ulagačima. U njemu on zapravo
ima sedamdeset posto kapitala pod različitim imenima. Za priglupu
masu to izgleda tako da je fond osnovan za pomoć zemljama u razvo­
ju, premda je on u biti osnovan kao mehanizam uz pomoć kojega će
skupljati danak u svim zemljama.
Tako, na primjer, počne li vojni sukob između dvije zemlje, jed­
noj od njih, a najčešće objema, treba novac. Neka samo uzmu novac,
koji će dobiti uz kamatu. Dođe li u nekoj zemlji do socijalnih potresa,
i opet im treba novac, neka samo uzimaju, jer će ga vraćati uz kama­
te. Stupe li u borbu za vlast dvije političke snage, jedna će od njih uz
pomoć njihovih agenata dobiti novac, koji će opet vraćati s kamatom.
Samo od Rusije oni dobivaju godišnje tri milijarde dolara.
Kao dvatedesetogodišnjak, John Heizmann mlađi je vrlo rado
razgovarao s ocem. Inače strog i malo razgovorljiv, otac je jednom
pozvao Johna к sebi u ured. Rekao mu je neka sjedne u fotelju pokraj
kamina. Nalio mu je kavu sa šlagom koju je John rado pio. Zatim ga
je sa zanimanjem upitao:
- Johne, sviđa li ti se studij na sveučilištu?
- Nije mi uvijek zanimljivo, tata. Mislim da profesori ne
objašnjavaju posve jasno i razumljivo ekonomske zakone - iskreno je
odgovorio John.
- Dobro. Točno si zaključio. No bit će bolje kažemo li da današnji
profesori ne mogu objasniti ekonomske zakone, jer ih ne poznaju.
Oni smatraju da je to stvar ekonomista. Ali to nije tako. Svjetskom
ekonomijom upravljaju psiholozi, filozofi i igrači.
Kad sam navršio dvadeset godina, moj me otac, tvoj djed, Johne,
uputio u tajne procesa upravljanja. Dvadeset ti je godina, Johne, i
smatram da si dostojan naslijediti to znanje.

67
Vladimir Megre

- Hvala, oče - odgovorio je John. Tako je uz razgovore uz kamin

započelo Johnovo obučavanje drukčijim ekonomskim zakonima od
onih koje je učio na fakultetu. Otac je sina poučavao na osobit način.
Proces obučavanja se sastojao od povjerljivih, dobronamjernih raz­
govora s elementima igre, u kojima su se navodili primjeri. Podaci
koje je John dobio od oca, bili su nevjerojatni, a naravno, nije ih bilo
moguće doznati niti na jednome, čak i najuglednijemu sveučilištu.
- Johne, znaš li koliko ima bogatih u našoj zemlji odnosno u
cijelome svijetu? - upitao ga je otac.
- Imena im se objavljuju u časopisima s poslovnom tematikom
onim redoslijedom u zavisnosti о veličini imetka - smireno je odgo­
vorio John.
- Pa na kojemu smo mi mjestu na tome popisu?
Otac je započeo s "mi", a ne s "ja", što je značilo da je i Johna
smatrao suvlasnikom. Iako nije htio ražalostiti oca, John je odgovo­
rio:
- Oče, tvoga imena nema na tome popisu.
- Točno, u pravu si, nema ga. Premda je čak i naša godišnja dobit
veća od ukupnoga imetka mnogih s toga popisa. A imena nam nema
na popisu jer nam ne trebaju svi gledati u novčanik. Sine, mnogi s
toga popisa rade izravno ili neizravno za naše, tvoje i moje carstvo.
- Tata, ti si zasigurno ekonomski genij. Neshvatljivo mi je kako
se bez ikakve vojne intervencije uspjelo pokrenuti čitavo carstvo
da nam godišnje plaća danak? Uspio si razraditi veličanstvenu eko­
nomsku operaciju.
Heizmann stariji je uzeo kameni hvatač za žeravicu. Pomaknuo
je ugljen pa sebi i sinu šutke nalio u pehar lagano vino. Otpio je mali
gutljaj te progovorio:
- Nisam uopće razradio nikakvu operaciju. Zahvaljujući kapitalu
koji kontroliram, mogu samo narediti, a naredbu će izvršiti netko
drugi. Mnogi bi se analitičari, genijalni mislioci u vladama raznih
zemalja i predsjednici posve iznenadili kad bi doznali da današnje
stanje u njihovim zemljama ne ovisi о tome što oni čine nego о tome
što ja želim.

68
 Nova civilizacija

Politički centri, ekonomski i analitički instituti, vladine struktu­

re u mnogim zemljama neće saznati da rade isključivo po smjernica­
ma koje su odredili malobrojni odjeli u mojoj nadležnosti. Na prim­
jer, ukupnu socijalno-ekonomsku politiku, vojnu doktrinu Rusije
određuje i kontrolira samo jedan odjel od četiri psihologa. Svaki od
njih ima po četiri tajnika. Niti jedan od njih ne zna što drugi radi.
Pokazat ću ti kako se upravlja. To je veoma jednostavno. Johne,
no ponajprije bi trebao shvatiti stvarne ekonomske zakone, о kojima
nećeš nikada doznati od sveučilišnih profesora. Oni ih jednostavno
ne znaju. Zakon je takav da u demokratskome društvu predsjedni­
ci, vlade, banke, krupni i sitni poduzetnici u svim zemljama rade
isključivo za jednoga poduzetnika na vrhu ekonomske piramide. Oni
su radili za moga oca, sada rade za mene, a uskoro će raditi samo za
tebe.
John Heizmann je gledao oca i nije mogao dokraja shvatiti
ono što je čuo. Znao je da mu je otac bogat, no tu se nije radilo
samo о bogatstvu nego о supervlasti koju on, John, treba naslijedi­
ti. Fantastične je podatke bilo teško u potpunosti razumjeti. Kako
je moguće da u slobodnome demokratskome društvu u biti svi, od
predsjednika do stotina tisuća krupnih i sitnih poduzeća, koja pred­
stavljaju samostalne pravne osobe, zapravo rade za samo jednoga
čovjeka, njegova oca? - Kad sam čuo od tvoga djeda to što si sad ti
čuo - nastavio je Heizmann stariji - nisam mogao odmah shvatiti.
Mislim da nije ni tebi sve jasno, Johne. Ali, evo pokušaj to shvatiti.
U svijetu ima bogatih ljudi. Ali na svakoga bogatoga dolazi jedan
bogatiji. Postoji i onaj koji je najbogatiji. Za toga najbogatijega rade
svi ostali bogataši, znači i svi njima potčinjeni. Takav je zakon sustava
u kojemu živimo.
Svi razgovori о nesebičnoj pomoći zemljama u razvoju potpuna
su obmana. Istina je da putem međunarodnih fondova bogate zemlje
daju kredite zemljama u razvoju, ali samo zato da bi za kredit od njih
dobile priličnu kamatu, zapravo danak.
Rusija, na primjer, plaća tri milijarde godišnje Međunarodnome
monetarnome fondu, što je samo kamata na kredit. Mnogim je eko­
nomistima poznato da kapital Sjedinjenih Američkih Država čini
glavninu udjela Međunarodnoga monetarnoga fonda. Oni znaju da

69
Vladimir Megre

pljačkaška kamata za kredit odlazi u Sjedinjene Američke Države. No

kome točno, nitko ne zna. Sjedinjene Američke Države kao zemlja
služe kao dobra zaštita u prikrivanju prave djelatnosti u igri kapita­
la. Ona je upravo i najviše ovisna о kapitalu. Johne, reci, znaš li da
Amerika ima državni dug?
- Da, znam, tata. Iznos duga je astronomski. Prošle je godine
dug iznosio ... Kamate, isplaćene na iznos duga, iznosile su ...
- Znači, znaš da zemlja koja posuđuje novac drugim zemljama i
sama uzima velike pozajmice. Ali od koga ih uzima? Je li ti jasno?
- U svojoj Središnjoj banci?
- Kome pripada ta Središnja banka?
- Ona ... ona ...
John nije nikada razmišljao о tome kome je dužna Amerika, no
odgovarajući ocu shvatio je da u Sjedinjenim Američkim Državama
svaki porezni obveznik plaća Središnjoj banci. Ali je Središnja banka
Sjedinjenih Američkih Država privatna banka. Znači da i cijela
Amerika plaća stotine milijardi dolara određenim privatnim osobama,
ako ne i samo jednoj osobi...
Heizmann mladi je čitavoga života bio uvijek smiren. Vodio
je, kao što se kaže, zdrav način života. Nije pio i pušio. Podvrgavao
se dijeti da bi održao dobro zdravlje i svakodnevno je vježbao u
gimnastičkoj dvorani. Tek je u posljednjih pola godine prestao odla­
ziti u gimnastičku dvoranu. Pola je godine proveo ležeći u postelji u
jednoj od svojih prostranih soba za spavanje punih najsuvremenijih
medicinskih pomagala. Liječnici su danonoćno dežurali u susjed­
noj sobi i mijenjali se. Ali John Heizmann nije imao povjerenje u
suvremenu medicinsku znanost. Nije čak ni smatrao za shodno da bi
trebao porazgovarati s liječnicima. Katkad bi znao kratko udostojiti
odgovora samo jednoga profesora psihologije. Heizmanna nije čak ni
zanimalo kako se zove koji liječnik, čak ni dotični profesor. Mislio je u
sebi da je dotični profesor najiskreniji i najpošteniji. Profesor je puno
govorio. Nije govorio samo о medicini nego je donosio zaključke
želeći naći pravi uzrok bolesti. Jednom je stigao malo uznemiren i s
vrata progovorio:
- Razmišljao sam о Vašemu stanju cijelu noć i cijelo jutro.

70
 Nova civilizacija

Mislim da ću odgonetnuti uzrok Vaše bolesti. Otklonivši uzrok,

moći će se govoriti о bržemu ozdravljenju. Ah, oprostite, gospodine
Heizmannu. Zaboravio sam Vas čak i pozdraviti. Dobar dan, gospo­
dine Heizmannu. Malo sam se zamislio. - Milijarder nije odgovorio
na pozdrav profesora i nije se okrenuo, premda se tako ophodio sa
svakim liječnikom. Katkada bi liječniku koji je ušao dao rukom znak.
Svi su znali da je to znak da se trebaju udaljiti.
Profesoru nije dao znak te je on i dalje uznemireno nastavio
iznositi svoje zaključke:
- Ne slažem se s kolegama da Vam treba presaditi jetru, bubrege
i srce. Točno je da Vam ti organi u potpunosti ne funkcioniraju. Jest,
jest, tako je. Ne funkcioniraju potpuno. To je činjenica. Ni presađeni
organi ne bi u potpunosti funkcionirali. Razlog njihova nefunkcioni­
ranja je u Vašoj dubokoj depresiji. Tako je, u depresiji. Nekoliko sam
puta prelistavao povijest Vaše bolesti. Mislim da sam došao do vrlo
ozbiljnoga otkrića. Vaš je liječnik sjajan. Sve je detaljno zapisao. Svaki
je put opisao Vaše psihičko stanje. Čim biste se prepustili depresiji,
Vaši bi unutarnji organi počeli lošije raditi. Jest, jest, tako je, riječ je
o depresiji ... Sad je najvažnije pitanje je li zastoj u radu unutarnjih
organa izazvao depresiju ili je, naprotiv, depresija bila uzrokom zasto­
ja u radu svih organa. Uvjeren sam, posve sam uvjeren da je glavni
uzrok depresija. Tako je. Vaša najdublja depresija. U tome stanju
čovjek posve prestaje težiti cilju, gubi zanimanje za događaje oko sebe
i ne vidi smisao postojanja. Mozak tada prestaje ustrajno davati nared­
be i cijelome organizmu počinje davati neodređene naredbe. Cijelome
organizmu! Što je jača depresija, slabije su naredbe. U određenome
stadiju depresije, mozak može posve prestati davati naredbe i tada će
nastupiti smrt.
Dakle, glavni je razlog depresija. No suvremena medicina ne
zna kako je u potpunosi otkloniti. Obratio sam se narodnoj medicini.
Mislim i dalje da je uzrok Vaše duboke depresije urok. Jest, tako je.
Točnije je kažem li da su Vas urekli, što mogu dokazati mnogobroj­
nim činjenicama. - Milijarder je htio dati rukom znak da se liječnik
udalji. Nije volio kojekakve suvremene liječnike ezoterike koji obećaju
da će otkloniti bolest, skinuti urok i dati zaštitu. Smatrao ih je sit­
nim biznismenima odnosno prevarantima. Možda se zbog nemoći

71
Vladimir Megre

suvremene medicine i profesor priklonio toj kategoriji takozvanih

liječnika. Milijarder nije uspio dati znak za udaljavanje. Profesor ga
je pretekao svojim riječima, koje su u njemu ipak pobudile, makar i
blago zanimanje:
- Osjećam da biste sada željeli da se udaljim. Možda i zauvijek.
Molim Vas, najljepše Vas molim, dajte mi još petnaestak minuta.
Shvatite li ono što ću Vam reći, možda uspijete i ozdraviti, a ja ću
napraviti najznačajnije otkriće. Bolje je reći da sam ga već učinio.
Trebam to samo konačno potvrditi. - Milijarder mu nije dao rukom
znak da se udalji. Profesor je sjedio tri sekunde a da nije ni trepuno,
promatrajući ruku nepomičnoga čovjeka. Zaključio je da može nasta­
viti pa je brzo progovorio:
- Ljudi se različito odnose jedni prema drugima. Ravnodušni
su jedni prema drugima ili pokazuju ljubav, mržnju, zavist, strah,
poštovanje. Ali najvažnija nije vanjština, pogled. Vanjština može oda­
vati samo najobičniju masku, poput neiskrenoga smiješka konobara
ili prodavača. Važan je istinski odnos, istinski osjećaji jednoga čovjeka
prema drugome. Što pozitivnije osjećaje ljudi upućuju tome odnos­
no nekome drugome čovjeku, u njemu se skuplja to više pozitivnije
energije. Ili suprotno, ako u okolini prevladavaju negativni osjećaji
prema čovjeku, u njemu će se skupljati negativnosti i postat će des­
truktivan.
Ljudi će upravo to i nazivati urokom, a nadriliječnici će svoj
posao zasnivati upravo na toj pojavi. Dakako da nisu svi među njima
šarlatani. Sve se sastoji u tome da čovjek, dobije li iz okoline previše
negativne energije, može i sam tu energiju neutralizirati, drugim
riječima, može je dovesti u ravnotežu. Nadriliječnik, rekavši čovjeku
da uz pomoć određenih postupaka skida urok, pomaže mu povjerovati
u to da je čist. Vjeruje li čovjek nadriliječniku, on si doista može sam
uspostaviti ravnotežu između pozitivnoga i negativnoga. Ne vjeruje
li, to se neće dogoditi. Vi ne vjerujete nadriliječnicima, što znači
da Vam neće ni pomoći. No to ne znači da Vi nemate višak negativ­
ne energije, rušilačke za Vaš organizam i psihu. Zašto negativne?
Jednostavno stoga što se prema čovjeku Vašega položaja sva okolina
odnosi isključivo sa zavišću i energija ne može nikako biti svijetla.

72
 Nova civilizacija

Bolje rečeno, prema Vama se još mogu odnositi s mržnjom. To su

oni koje ste otpustili ili im niste povećali plaću. Osjetivši Vašu moć,
mnogi će Vas se bojati. Kao što vidite, to je sve negativna energija. Kao
suprotnost njoj, potrebna je pozitivna energija. Nju možete dobiti od
članova obitelji, bližnjih. No Vaše su Vas žene izdale. Nemate ni djece
ni prijatelja, a nemate ni odnos s rodbinom. U Vašoj okolini nema
izvora pozitivne energije. Čovjek može sam u sebi stvoriti pozitivnu
energiju. Može stvoriti dosta pozitivne energije. No da bi to postigao,
treba imati skriveni cilj i maštu koju će postupno ostvarivati i tako
buditi pozitivne osjećaje. Vi ste mnogo postigli, no razvidno je da
nemate mašte i cilja.
Veoma je važno - imati cilj, težnju к ostvarenju cilja. Proučio
sam fizičko i psihičko stanje biznismena različitoga stupnja. Čovjek
koji je zamijesio tijesto, ispekao piroške i prodao ih, bit će zadovoljan
što je uspio dobiti neophodan proizvod. On će maštati о tome da
razvije posao. Jedino razvojem posla moći će osjetiti mnoge bla­
godati koje pruža civilizacija. Krupni bankar ili vlasnik unosnoga
koncerna će isto tako težiti razvoju svoga posla, povećanju dobiti, no
često će se prema poslu odnositi s manje entuzijazma od prodavača
ili proizvođača piroški. To je paradoksalno, premda je činjenica da
će se prema poslu odnositi s manje entuzijazma. Imat će manje
entuzijazma jer će ga očekivati znatno manje primamljivih dobara
od prodavača piroški. Većina dostignuća civilizacije za njega neće
predstavljati radost nego nešto svakodnevno. Kupnja automobila
će u relativno siromašna čovjeka izazvati osjećaj zadovoljstva, čak
i zanosa, bude li u mogućnosti kupiti ga. Relativno bogat čovjek se
neće radovati najmodernijemu automobilu. To je za njega sitnica.
Iako paradoksalno, činjenica je da bogati ljudi imaju manje razloga
za radost od onih manje bogatih. Ima i još jedan čimbenik koji donosi
zadovoljstvo, a to je pobjeda nad konkurencijom. No razvidno je, gos­
podine Heizmannu, da Vi nemate konkurencije.
Tako na Vas isključivo djeluju negativne energije. Ima ih mnogo.
Da, zaboravio sam još nešto reći. Veoma veliki broj negativnih ener­
gija može pobijediti samo jedna energija. Ona je jaka, veoma jaka, a
zove se energija ljubavi. To se odnosi na stanje kad ste Vi u nekoga

73
Vladimir Megre

zaljubljeni i kad Vas netko voli. No, nažalost, Vi uopće nemate žene, a
razvidno je da Vas žene ne zanimaju. Uz to ste i u takvoj dobi i stanju
kad Vas žene više neće zanimati.
Ima mnogo potvrda zaključcima koje sam izveo. Usporedio sam
statističke podatke о duljini života bogatih ljudi, krupnih političara i
predsjednika u zadnjih stotinu godina. Došao sam do dosta uvjerljivo­
ga zaključka. Duljina života utjecajnih ljudi nije veća od duljine života
običnih ljudi, nego je često i manja.
Paradoksalno je, ali je to neporeciva činjenica. Predsjednici i
milijuneri, koji imaju stalan medicinski nadzor, mogućnost pristupa
najsuvremenijim tehničkim sredstvima i lijekovima, isključivo kva­
litetnoj prehrani, boluju i umiru jednako kao i drugi. Ove činjenice
uvjerljivo potvrđuju da negativna energija koja nas okružuje ima
ogromnu snagu i da joj se ne može suprotstaviti čak ni najmodernija
medicina.
Što iz toga proizlazi? Imamo li bezizlaznu situaciju? Izlaz posto­
ji, premda neznačajan. Postoji jedinstveni izlaz. On postoji! Jest, jest.
Postoji! Uspomene! Poštovani Johne Heizmannu, molim, pokušajte
se prisjetiti razdoblja svoga života. Prisjetite se razdoblja koja su Vam
donijela ugodne osjećaje.
Najvažnije, ako ste nekome nešto ozbiljno obećali, a obećanje
niste izvršili, pokušajte ga po mogućnosti izvršiti. Molim Vas, radi
samoga sebe, radi znanosti, pokušajte se barem na dva-tri dana
prisjetiti nečega lijepoga. Uređaji bilježe rad mnogih Vaših organa.
Bilježe svake minute. Postupite li onako kao što Vam kažem, i počnu
li uređaji pokazivati pozitivne rezultate, pojavit će se mogućnost
ozdravljenja. Tako je. Pojavit će se! To ću svakako otkriti. Možda i Vi
otkrijete. Možda i sam život - profesor je zašutio pa ponovno pogledao
ruku čovjeka koji je nepomično ležao. Nije prošla ni sekunda kad je
ugledao karakterističan pokret, što je značilo da se treba udaljiti.

***

John Heizmann se poput mnogih drugih prisjećao života.

74
 Nova civilizacija

Do neke je mjere shvaćao ono što mu je profesor rekao. Mogao je

pokušati pronaći lijepe trenutke iz prošlosti, i moguće je da bi oni
povoljno djelovali, no problem je upravo i bio u tome što mu se sve
što je proživio činilo nezanimljivim, dapače besmislenim, ponajmanje
ugodnim.
Heizmann se prisjećao kako je na očev savjet oženio kćer mili­
jardera i tako proširio kapital carstva. Brak mu nije donio zadovolj­
stvo. Žena je bila neplodna i nakon deset godina zajedničkoga života
umrla je od predoziranja heroinom. Zatim je oženio mladu ženu,
poznati model. Ona je glumila strastveno zaljubljenu ženu da bi mu
služba zaštite nakon samo pola godine zajedničkoga života pokazala
snimke koje su prikazivale kako se njegova žena zabavlja sa svojim
nekadašnjim ljubavnikom. On s njom nije porazgovarao nego je jed­
nostavno naredio službi zaštite da mu se više nikada ne pojavi pred
očima i da je više nikada ne spomenu.
Heizmann je u svome sjećanju došao do početka svoga rada u
očevu carstvu. Nije mogao izdvojiti niti jedan ugodan trenutak na
kojemu bi zadržao svoje uspomene i oživio pozitivne osjećaje.
Prisjetio se samo jednoga ugodnoga trenutka kad je dokazao ocu
kako nema potrebe da bude isključivi vlasnik valutnoga fonda. Ostali
ulagači, koji će dati svoj kapital fondu i htjeti ga umnožiti, trošit će
svoju misaonu energiju na povećanje cjelokupnoga kapitala fonda, što
znači da će raditi za njih, za Heizmanna.
Otac je nekoliko dana razmišljao. Škrt na pohvale, jednom je za
ručkom progovorio:
- Johnny, slažem se s tvojim prijedlogom u pogledu fonda.
Vjerodostojan je. Sjajan si. Razmisli i о drugim smjernicama. Vrijeme
je da preuzmeš vodstvo.
John Heizmann je nekoliko dana bio dobro raspoložen. Donio
je još nekoliko odluka i povećao dobit financijsko-industrijskoga car­
stva. Ipak se više nije tako radovao.
Obračuni su pokazivali sve veću dobit, no John je prema njima
bio ravnodušan. Više nije imao od koga očekivati pohvalu. Otac je
umro, a pohvala potčinjenih mu nije donosila radost. Prisjećajući se
dalje, John Heizmann je došao do razdoblja djetinjstva. U mislima se

75
Vladimir Megre

jedva prisjećao rijetkih susreta s ocem. Strogi mu je otac uvijek davao

pouke u prisutnosti dadilje ili učitelja, koji su mu bili dodijeljeni.
Najednom je tijelom milijardera što je nepomično ležao kao
u valu prostrujila toplina. Tijelo mu se trglo od prijatnoga osjeta.
Heizmann je u sjećanju oživio jasno izraženu sliku. Ugledao je u
daljini krajičak vrta i kuću od dva metra visine s jednim prozorom,
okruženu akacijom.
Neshvatljiva je još uvijek težnja gotovo svakoga djeteta za
stvaranjem svoga nevelikoga doma, svoga prostranstva. Ova težnja
ne ovisi о tome ima li dijete u roditeljskoj kući svoju odvojenu sobu
ili živi u jednoj sobi s roditeljima. Uvijek, u pravilu, u svih nastupa
razdoblje kad svatko počinje graditi rukama svoj kutak. Razvidno je
da u čovjeku postoji gen koji čuva neki drevni podatak i nalaže mu
da treba sam stvoriti svoje prostranstvo. Čovjek, dijete, čut će zov iz
dubine vječnosti i počet će ga graditi. Makar i nesavršeno izgrađen u
usporedbi s današnjim apartmanima,.čovjek će se svejedno ugodnije
osjećati u prostoru što ga je podigao sam nego u najraskošnijemu
apartmanu.
Dok je Johnu Heizmannu bilo devet godina, imao je na raspo­
laganju dvije prostrane sobe u vili. No svejedno je odlučio svojim
rukama podići svoj mali dom.
Sagradio ga je od plastičnih kutija za sadnice. Kutije su se
pokazale kao pogodan građevni materijal. Bile su različitih boja. John
je zidove obložio plavim kutijama. Od žutih je ogradio površinu uz
vanjski rub. Kutije je umetao jednu u drugu. Pričvršćivao bi ih jednu
za drugu tako da bi se kutija pričvrstila za urez na drugoj kutiji. Jednu
je stranu zida John obložio kutijama tako da je kutije umetao bočno
jednu u drugu. Dno je kutije postavio na vrh, a iznutra je uzduž cije­
loga zida napravio mnogo polica. Kućicu je natkrio daskama koje je
prekrio polietilenskom trakom i pričvrstio spajalicom.
John je svoju kuću gradio cijeli tjedan po tri sata dnevno.
Koristio je vrijeme što mu je bilo dodijeljeno za šetnju na svježemu
zraku. Sedmoga dana, čim se približilo vrijeme šetnje, Johnny se
uputio prema svome djelu što ga je napravio malo dalje u kutku vrta.
Razotkrio je grane akacije i ugledao dom što ga je sagradio. Zastao

76
 Nova civilizacija

je od iznenađenja. U blizini ulaza u kuću stajala je mala djevojčica i

promatrala unutra u djelo njegovih ruku. Djevojčica je imala svjetlo-
plavu suknju ispod koljena i bijelu bluzicu s ukrasima na rukavima.
Kestenjasta joj je kosa padala u kovrčama do ramena.
Johnny je ponajprije osjetio ljubomoru, ugledavši pokraj svoje
tvorevine neznanca. Upitao ju je s nezadovoljstvom u glasu:
- Što tu radiš?
Djevojčica se okrenula svojim prelijepim licem prema Johnu i
odgovorila:
- Uživam.
- U čemu?
- Uživam gledajući tu čudesnu i mudru kuću.
- Kakvu, kakvu? - upitao ju je iznenađen Johnny.
- Čudesnu i mudru kuću - ponovila je djevojčica.
- Kuće mogu biti čudesne, ali nisam čuo da mogu biti mudre.
Mudri mogu biti samo ljudi - oštroumno je primijetio Johnny.
- Da, naravno, ljudi mogu biti mudri. Napravi li mudar čovjek
kuću, tad će i kuća biti mudra - primijetila je djevojčica.
- Što vidiš mudroga u toj kući?
- Veoma je mudro napravljen zid u kući. Ima puno, puno polica.
Na police se može staviti puno neophodnih stvari i igračaka.
Johnnyu se svidjelo djevojčičino razmišljanje. Godilo mu je, a
možda mu se i djevojčica svidjela.
"Lijepa je i pametno razmišlja"- primijetio je za sebe Johnny.
Zatim je naglas progovorio:
- Tu sam kuću ja sagradio. - Na to ju je upitao:
- Kako se zoveš?
- Sally. Sedam mi je godina. Živim tu u kući za poslugu. Tata mi
tu radi kao vrtlar. On puno zna о biljkama, a i mene uči. Znam već i
sama kako uzgajati cvijeće i pričvršćivati grančice uz drveće. Kako ti
je ime? Gdje živiš?
- Živim u vili. Zovem se Johnny.
- Dakle, ti si sin našega domaćina?

77
Vladimir Megre

- Ja sam sin.
- Johnny, hajdemo se igrati u kućici?
- Kako misliš igrati se?
- Tako da se igramo kao da u toj kući živimo, kao što odrasli
žive. Ti ćeš biti domaćin, budući da si domaćinov sin, a ja ću ti biti
sluškinja, budući da je moj tata sluga.
- Tako neće ići - primijetio je Johnny. Služinčad treba živjeti u
kući za poslugu, a u vili mogu živjeti samo muž, žena i djeca.
- Onda ću ti biti ženom - brzo je izgovorila Sally i upitala: -
Johnny, mogu li ti biti ženom?
Johnny nije odgovorio. Ušao je u kućicu, osvrnuo se pa se okre­
nuo prema Sally što je stajala na ulaznim vratima i nezainteresirano
progovorio:
- Dobro, uđi i budi mi žena. Treba razmisliti kako opremiti
kuću.
Sally je ušla u neveliku kuću. Nježno je i zaneseno pogledala
Johnnya u oči i gotovo šapćući progovorila:
- Hvala, Johnny. Nastojat ću biti dobrom ženom. - Johnny nije
svakodnevno navraćao svojoj kući. U vrijeme šetnje nije se uvijek
mogao igrati u vrtu. U pratnji zaštitara i odgojitelja posjećivao je
gradski park, Disneyland ili je išao na jahanje.
Kad bi uspio navratiti u svoju kućicu, tamo bi ga gotovo uvijek
čekala Sally. Svaki put kad bi došao, Johnny je sa zanimanjem pratio
promjene u kući. Sally je najprije donijela tepih za pod. Zatim su se
pojavile zavjese na prozoru i na ulaznim vratima.
Johnny je sljedeći put zatekao prazan okvir za sliku na malome,
okruglome dječjemu stoliću. Sally mu je rekla:
- Johnny, navraćaš sve rjeđe u naš neveliki dom. Čekam te, a
tebe nema. Daj mi tvoju fotografiju. Umetnut ću je u okvir. Gledat ću
tvoju fotografiju i bit će zabavnije čekati te.
Kad se došao oprostiti od Sally i svoje kućice, Johnny je ostavio
fotografiju. On se preselio s roditeljima u drugu vilu.

78
 Nova civilizacija

Multimilijarder, John Heizmann, ležao je u postelji u jednoj od

prostorija svojih stanova. Smiješio se prisjećajući se sve više detalja
svoga druženja s malenom djevojčicom Sally iz djetinjstva. Tek je
sada shvatio da ga je ta djevojčica voljela. Bio je njezina prva ljubav
i voljela ga je potpuno predano, bezuvjetno i iskreno, kao što djeca
vole. Možda ju je i on volio, a možda mu se samo sviđala. No ona ga je
sigurno voljela tako kako ga vjerojatno još nitko nije volio, i stoga su
mu uspomene na kućicu što su je podigli u vrtu i druženje sa Sally,
izazivale najljepše i najtoplije osjećaje. Bilo mu je lijepo od tih toplih
osjećaja.
Johnny je sreo Sally još jednom nakon jedanaest godina nakon
svoga odlaska. Ali taj susret... U Johnnya su se pojavili novi osjećaji od
kojih se sav uznemirio. Čak se malo pridigao. Srce mu je počelo sve
jače udarati i krv mu je počela sve jače teći žilama. Taj susret... On ga
je zaboravio. Nikada se nije prisjetio ... No taj je susret sada prevladao
nad svim mislima i doveo ga u stanje nemira.
John se uputio na imanje gdje je proveo djetinjstvo. Bilo je to
opet nakon jedanaest godina. Došao je samo na jedan dan. Nije imao
više vremena. Poslije ručka se uputio u vrt. Desilo se nekako samo po
sebi da se uputio u udaljeni krajičak vrta, gdje je u djetinjstvu između
drveća akacije gradio svoju kućicu. Razotkrio je grane i zakoraknuo
na neveliku čistinu. Zanijemio je od iznenađenja. Kuća koju je prije
jedanaest godina izgradio od plastičnih kutija, stajala je na istome
mjestu. Ali oko kuće ... Oko kuće su se prostirali neveliki cvjetni
nasadi. Do ulaza je vodio puteljak posipan pijeskom, a pokraj ulaza
se nalazila mala klupa. I kuća je bila sva u cvijeću. Johnny je već bio
porastao. Primijetio je sada malu klupu, koje ranije nije bilo. Ušavši u
kuću, Johnny je razgrnuo zavjesu na ulazu. Sagnuo se i ušao u kuću.
Odmah je osjetio da je tu netko nedavno boravio. Na stoliću je i dalje
stajala njegova fotografija iz djetinjstva. Na policama su bile uredno
složene Sallyne dječje igračke. Na polici pokraj stolića u maloj je vazi
stajalo svježe voće. Na podu je bio ležaj na napuhavanje prekriven
prostirkom. John je u kući bio oko dvadesetak minuta. Prisjećao se

79
Vladimir Megre

ugodnih osjećaja koje je tu znao osjetiti u djetinjstvu. Razmišljao je

zašto je tako da njegova obitelj ima puno raskošnih vila, dvorac, koji
ne donose tako ugodne osjećaje poput osjećaja koji su se u njemu tu
pojavili, u kućici od običnih plastičnih kutija za sadnice.
Na izlazu iz kućice John je ugledao Sally. Stajala je šutke na
ulazu, kao da ne želi narušiti osjećaje što su preplavili Johna. John
joj je uputio pogled, i Sally su se zarumenili obrazi. Sramežljivo je
spustila pogled i progovorila tiho, mekim, vrlo nježnim glasom, s
prizvukom nemira:
- Dobar dan, Johnny!
John joj nije odmah odgovorio. Stajao je i uživajući promatrao
neobično lijepo tijelo sada već odrasle Sally. Lagana joj se haljina
priljubila uz tijelo, trepereći blago na povjetarcu. Kroz prozračnu se
haljinu mogla vidjeti ženstvena, čvrsta figura djevojke, koja više nije
bila djevojčica.
- Dobar dan, Sally - prekinuo je John podužu stanku. - Držiš li
tu još uvijek red?
- Da, obećala sam. Eno voća. Oprano je. Uzmi. Za tebe je.
- Da, za mene ... Pođimo zajedno i pojedimo ga.
John je pomaknuo zavjesu propustivši Sally. Sally je ušla.
Sagnula se i uzela vazu s voćem. Postavila ju je na stolić pokraj foto­
grafije.
U kućici nije bilo stolica. John je sjeo na tepih. Pomaknuo se
da uzme grozd i nehotice dotaknuo Sallyno rame. Sally se okrenula.
Susreli su im se pogledi. Sally je nekako naglo udahnula i od jakoga
joj se udaha otkopčalo dugme na čvrstim grudima. John je uzeo
Sally za ramena i primaknuo je bliže. Nije se suprotstavljala nego se
uz njega priljubila cijelim svojim ustreptalim tijelom. Sally se nije
suprotstavljala. Kad ju je John polako i pažljivo položio na tepih i
počeo ju milovati i ljubiti joj usne, grudi, kad je ...
Sally je bila djevica ... John nije nikada prije, a ni poslije, imao
intimne odnose s djevicom. Tek sada, nakon četrdeset i pet godina od
toga posljednjega susreta, John Heizmann je iznenada shvatio da je to
bio neponovljiv susret, koji mu je pružio izuzetno lijep odnos, takav

80
 Nova civilizacija

od kojega se gubi svijest, blizak odnos sa ženom, zapravo djevicom

koju je on učinio ženom.
John i Sally su zatim kratko zaspali. Kad su se probudili, о
nečemu su razgovarali. Ali о čemu? Joh Heizmann je naprezao
pamćenje. Veoma se želio prisjetiti barem djelića razgovora. I pris­
jetio se.
Sally je govorila о tome kako je život lijep. Pričala je kako joj
otac skuplja novac te će joj kupiti komad zemlje, na kojemu će, bude
li dosta novca, sagraditi neveliku kuću. Sally bi sama uredila okoliš i
posadila mnogo različitih biljaka. Živjela bi sretno i odgajala djecu.
John je tada odlučio da će pomoći Sally. "Nevjerojatno", pomis­
lio je, "da bi ta djevojka bila sretna, potreban joj je samo komad zemlje
i neveliki dom. To je sitnica. Ne bih smio zaboraviti osigurati joj i
kuću i zemlju."
No John je zaboravio na svoju želju. Posve je zaboravio Sally.
Poveo se za ljepotama života. Nova jahta i vlastiti avion su mu u
početku predstavljali radost. Dugotrajno mu je zadovoljstvo pružala
jedino igra s financijskim spekulacijama, koja je privlačila sve više
novca donoseći milijarde i povećavajući očev imetak koji će potom
naslijediti. Oduševljenje, koje je povlačilo za sobom uznemirujuće
osjećaje i napetost, trajalo je više od dvadeset godina. Ono je nadvla­
dalo sve ostalo. Kao usput je prošao jedan pa drugi brak. Poslije žena
nije gotovo ništa ostalo. Nakon četrdeset godina igra s financijskim
spekulacijama mu je prestajala pričinjavati zadovoljstvo. Postao je sve
depresivniji. Depresija se sve više ponavljala te je naposljetku upao u
duboku krizu.
John Heizmann se trenutno nije nalazio u stanju depresije.
Uspomene na Sally su mu izazvale ugodan nemir. Premda se i sam
na sebe ljutio razmišljajući kako je moguće da je dao riječ pomoći
Sally, djevojci koja gaje voljela, osigurati joj komad zemlje i kuću, no
zaboravio ju je. John Heizmann, naviknut na to da drži riječ, osobito
koju je dao samome sebi, shvatio je da ljutnja na sebe neće proći
dok ... Pozvao je svoga sekretara. Sekretar je ušao ugledavši Johna
Heizmanna kako sjedi na postelji s teškoćom progovarajući prvi put
u pola godine:

81
Vladimir Megre

- Prije nešto više od pedeset godina živio sam u vili. Ne sjećam

se točno adrese. Adresa je u arhivu. U vili je radio vrtlar. Ne sjećam
se prezimena. Nalazi se u dokumentima u knjigovodstvenom arhivu.
Vrtlar je imao kći. Ime joj je Sally. Pronađite gdje živi Sally. Podatak
mi treba najkasnije do sutra. Doznate li ranije, javite mi neovisno о
dobu dana. Počnite tražiti.
Sekretar se javio u zoru. Ušao je u ured. John Heizmann je
sjedio u naslonjaču za ljuljanje pokraj prozora. Imao je kompletno
tamnoplavo odijelo. Bio je počešljan i obrijan.
- Gospodine, vrtlar je bio otpušten prije četrdeset godina i
ubrzo je umro. Prije smrti je uspio kupiti dva hektara zemlje na
zapuštenome ranču u državi Teksas. Na zemljištu je počeo graditi
kuću. Na gradilištu se iscrpio i umro. Njegova kći Sally je dovršila
kuću u kojoj još uvijek živi. Evo adresa. Za sada još nemamo više
podataka. Zatražite li, prikupit ćemo sve podatke koji Vam trebaju.
John Heizmann je uzeo listić od sekretara. Pažljivo je pročitao
pa uredno presavinuo listić i metnuo ga u unutarnji džep kaputa.
Zatim je rekao:
- Helikopter treba poletjeti za trideset minuta. Sletjet će na pet
do deset kilometara od vile u državi Teksas. Po slijetanju iz helikoptera
me treba čekati auto. Auto ne treba biti reprezentativan. Ne treba
imati osiguranje, samo jednoga vozača. Molim izvršite naredbu.

***

Oko tri sata popodne, polako šepajući, poduprt о štap, pošao je

John Heizmann pošljunčanom stazom što je vodila prema nevelikoj
kući u zelenilu. Ugledao ju je najprije sleđa. Postarija je žena stajala
na malim ljestvama i prala prozor. John Heizmann se zaustavio i stao
promatrati ženu prelijepe pepeljaste kose. Ona je osjetila pogled i
okrenula se. Neko je vrijeme pažljivo promatrala starijega čovjeka što
je stajao na stazi. Zatim je iznenada skočila s ljestava i potrčala prema
njemu. S lakoćom je trčala i nije nimalo izgledala stara. Zaustavila se

82
 Nova civilizacija

na oko metar od Johna Heizmanna i tihim glasom uzbuđeno progo­

vorila:
- Dobar dan, Johne - da bi odmah spustila pogled prekrivši
rukama rumene obraze.
- Dobar dan, Sally - odgovorio je John Heizmann i zašutio.
Zapravo, nije govorio naglas, više sam za sebe: "Kako si prelijepa,
Sally. Kako su prelijepe tvoje sjajne oči, sitne bore oko očiju, tako si
lijepa i dobra." - Zatim je naglas progovorio:
- Sally, u prolazu sam. Doznao sam da tu živiš. Odlučio sam
navratiti. Mogao bih i prenoćiti ne budem li smetao.
- Johnny, veoma mi je drago vidjeti te. Ostani svakako prenoćiti.
Sad sam sama. Sutra će mi dovesti unuke na tjedan dana u goste.
Imam ih dvoje. Unučici je devet godina, a unuku već dvanaest. Uđimo,
Johnny. Dat ću ti sok. Znam koliko ti je potreban. Pođimo.
- Sally, zar si se udala? Imaš djecu.
- Johnny, još uvijek sam u braku. Rodio nam se jedan sin. A
unuka je dvoje - radosno je odgovorila Sally. Želiš li, sjedni za stolić
u sjenici. Donijet ću ti sok.
John Heizmann je sjeo na plastičnu stolicu na terasi kuće. Sally
je donijela veliki pehar sa sokom. Upitao ju je:
- Sally, zašto si rekla da znaš kakav mi sok treba?
- Jer je moj otac skupljao trave za tvoga oca. Sušio ih je pa
potom radio sokove. Sok je pomogao tvome ocu. Naučila sam i sama
skupljati trave. Moj je otac, Johne, rekao da i ti imaš istu nasljednu
bolest.
- Ali kako si doznala kada ću doći?
- Nisam znala, Johnny. Skupljala sam tako, za svaki slučaj.
Johnny, kakav život vodiš? Čime se baviš?
- Bivalo je različito. Različitim sam se stvarima bavio, ali se ne
želim prisjećati. Lijepo ti je tu, Sally. Imaš puno cvijeća i vrt.
- Da, lijepo je, veoma mi se sviđa. Jedino, pogledaj desno,
započeli su graditi tvornicu za preradu otpada. Slijeva žele sagraditi
isto neku tvornicu i predlažu nam preseliti se. Ali, sigurno si umoran
s dalekoga puta, Johnny. Vidim kako si jako umoran. Spremit ću ti

83
Vladimir Megre

postelju pokraj otvorena prozora. Lezi, odmori se. Nemoj zaboraviti

popiti sok.
John Heizmann se počeo s teškoćom skidati. Bio je doista
umoran. Mišići su mu bili zakržljali nakon pola godine nepomičnoga
ležanja u krevetu te se jedva držao na nogama. S teškoćom je navukao
vuneni prekrivač i odmah zaspao. U zadnje vrijeme nije uopće mogao
zaspati bez sredstava za uspavljivanje, no ovdje je odmah zaspao.
Ujutro je još spavao i probudio se tek u podne. Otuširao se i
izišao na terasu. Sally je pripremala ručak u ljetnoj kuhinji. Pomagali
su joj dječak i djevojčica.
- Dobar dan, Johnny. Vidim da si dobro spavao. Izgledaš tako
pomlađeno. Upoznaj se s unucima. To je Emmy, a dečka zovu
George.
- Ja sam John Heizmann. Dobro jutro! - pružio je ruku
dječaku.
- Eto, upoznali smo se. Dok Emmy i ja pripremamo objed,
muškarci se mogu prošetati vrtom dok se ne probudi apetit -
predložila je Sally.
- Pokazat ću Vam vrt - rekao je George Heizmannu. - Starac i
dječak su se uputili prelijepim vrtom. Dječak je pokazivao različite
biljke i pričao bez prekida о njihovim svojstvima. Heizmann je mislio
о nečemu svojemu. Kad su došli do kraja vrta, dječak je rekao:
- Iza ove akacije su moje prostorije. Sagradila ih je baka.
Heizmann je razmaknuo granu i ugledao ... Na nevelikoj
čistini iza akacije stajala je njegova kućica. Bila je to kućica od istih
plastičnih kutija za sadnice. Jedino je krov bio drukčiji, kao i zastor na
ulaznim vratima. Heizmann je razgmuo zastor, malo se sagnuo i ušao
u kućicu. Unutra je sve bilo isto, jedino je na stoliću stajala fotografija,
pričvršćena s obje strane u materijal od staklenih niti. Na fotografiji
je bio Sallyn unuk. Heizmann je pomislio kako je sve isto, jedino je u
kućici druga fotografija i drugi domaćin. Uzeo je u ruku fotografiju i
progovorio tek da nešto kaže:
- George, veoma si lijepo ispao na toj fotografiji.
- Ujače John, ali to nije moja fotografija. Na fotografiji je dječak s

84
 Nova civilizacija

kojim se baka družila u djetinjstvu. On je jednostavno sličan meni.

John Heizmann je nastojao što brže hodati stazom u vrtu. Šepao

je, poduprt о štap, i spoticao se.
Prišao je Sally, i ubrzano dišući, pomalo zbunjeno upitao:
- Gdje je on sada? Sally, gdje ti je sada muž? Gdje?
- Smiri se, molim te. Johne, ne bi se smio tako jako uznemiravati
- tiho je odgovorila Sally. - Johne, bilo je tako da sam još u djetinjstvu
obećala jednome vrlo dobrome dječaku da ću mu biti žena ...
- Ali to je bila igra - gotovo je poviknuo John Heizmann skočivši
iz naslonjača. To je bila dječja igra.
- Neka je tako. Znači, možemo smatrati da ja u igri nastavljam
sudjelovati. Iz zabave ću te smatrati svojim mužem - progovorila je
Sally i tiho dodala - mužem i dragim.
- George sliči veoma na mene iz djetinjstva. Sally, znači rodila si
nakon te noći? Jesi li rodila?
- Da, rodila sam našega sina, Johne. On je na mene. No on ima
veoma snažne tvoje gene, a naš je unuk tvoja preslika.
John Heizmann je gledao čas Sally, čas dječaka što je s
djevojčicom pripremao stol na terasi. Nije mogao govoriti. Gubio se
u mislima i osjećajima. Zatim je, ni sam ne shvaćajući zašto, strogo
progovorio:
- Moram brzo poći. Do viđenja, Sally. - Krenuo je puteljkom i
napravio dva koraka pa se okrenuo i prišao Sally što je šutke stajala.
John Heizmann, teško se poduprijevši о štap, spustio se pred Sally na
jedno koljeno, uzeo je za ruku pa polako poljubio:
- Sally, imam vrlo važan i neodloživ posao. Moram odmah kre-
nuti.
Sally mu je metnula ruku na glavu. Prošla mu je blago rukom
po kosi:

85
Vladimir Megre

- Da, jasno, trebaš ići kad imaš važan posao, probleme. Bude li
ti teško, Johne, dođi u našu kuću. Naš sin je sada na čelu nevelike
tvrtke pod nazivom Lotos. Tvrtka se bavi uređenjem okoliša. On nema
posebno obrazovanje, ali sam ga svemu naučila. Darovit je i izrađuje
vrlo dobre projekte i gotovo u potpunosti izvršava sve narudžbe navri-
jeme. Pomaže mi novčano i posjećuje me svaki mjesec. Sigurno imaš
problema s novcem? A i malo sa zdravljem? Johne, navrati. Znam
kako te izliječiti, a imat ćemo i dosta novca.
- Hvala, Sally ... Hvala ... Moram stići! Moram ...
John se uputio stazom prema izlazu ispunjen mislima о svome
planu. Sally je promatrala Johna kako se polako udaljuje i u sebi šapta-
la: "Vrati se, dragi." Riječi je ponovila nakon sat vremena izgovorivši
ih kao usrdnu molbu. Zaboravivši na unuke, nije ni primijetila kako je
helikopter letio više od pola sata nad njezinim imanjem s nevelikom
kućom i prelijepim vrtom.

***

Helikopter Johna Heizmanna se spustio na krov ureda. Najbliži

tajnici i pomoćnici su se već nalazili u dvorani za sastanke. Blještale
su brojke, a oni su užurbano radili pripremajući za direktora izvješće.
Već su se bili odvikli od sastanaka u njegovoj prisutnosti. Direktora su
očekivali još uvijek malo nemirni i prestrašeni.
John Heizmann je ušao i svi su ustali. Progovorio je još na
ulazu, ne stigavši do svoga naslonjača na čelu stola:
- Sjednite. Nema nikakvih izvješća. Pažljivo slušajte. Neću ništa
ponavljati. Vrlo je važno. Dakle, u državi Teksas ima vila. Evo adrese.
Tražim da se kupi sva zemlja oko vile u presjeku od sto milja. Neka se
kupe sva poduzeća na toj zemlji, pa makar za njih i trostruko platili.
Odgovorni za kupoprodaju nepokretne imovine, mogu odmah napus­
titi dvoranu i započeti s poslom. Bude li potrebno, uključite sve svoje
agente. Posao ne smije potrajati više od tjedan dana.
Jedan je od pomoćnika ustao i požurio se prema izlazu. - John

86
 Nova civilizacija

Heizmann je nastavio:
- Najkasnije za mjesec dana treba srušiti sve zgrade, zatvoriti sve
pogone i tvornice na toj zemlji, makar bilo potrebno uposliti stotine
građevinskih poduzeća. Nakon mjesec dana na njihovu mjestu treba
posaditi travu.
U dvorani je ostao posljednji pomoćnik. - John Heizmann mu
je rekao:
- U državi Teksas ima malo poduzeće lijepa naziva Lotos.
Potpišite s njim ugovor na pet godina. Naložite tvrtki da se bavi
projektiranjem naselja na svoj raspoloživoj zemlji oko vile u državi
Teksas. Podvostručite iznos koji tvrtka zatraži. Pristupite poslu.
Nakon dva tjedna John Heizmann je istupio pred tisuću i po
ljudi. U dvorani su sjedili stručnjaci za uređenje okoliša, botaničari i
agronomi, koje su skupili poslovni agenti. Svi su željeli dobiti posao,
to više jer je u reklami bila naznačena svota iz ugovora, dvaput veća
od statističkoga prosjeka.
John Heizmann je izišao na podij i progovorio karakterističnim,
pomalo oštrim tonom:
- Prema ugovoru što ste ga dobili na uvid, svakome će biti
besplatno dodijeljena dva hektara zemlje na doživotno korištenje.
Predložit ćemo vam nekoliko projekata montažnih kuća po vlasti­
tome izboru, a sagradit ćemo ih na račun kompanije na svakome
zemljištu na mjestu koje naznačite. Kompanija će u pet godina sva­
kome odraslome članu obitelji isplaćivati svotu određenu ugovorom.
Vaš je zadatak izvršiti građevinske radove na zemlji koju ste dobili na
doživotno korištenje, urediti vrtove i cvjetnjake, jezero i puteljke. Sve
treba biti lijepo i poslužiti svrsi. Na vaš će zahtjev kompanija platiti
potreban iznos za sadnice i svu vrstu sjemenja. Sve sam rekao. Nema
li pitanja, zainteresirani mogu potpisati ugovor.
No u dvorani od tisuću i po ljudi je vladala potpuna tišina. Nitko
nije ustao s mjesta i pošao prema stolu za kojim su sjedili tajnici s
ugovorima spremnima na potpis. Potpunu je tišinu nakon minute
prekinuo postariji čovjek. Ustao je i upitao:
- Gospodine, odgovorite nam je li područje na kojemu nam
predlažete naseliti se zaraženo smrtonosnim tvarima?

87
Vladimir Mеgrе

- Nije - odgovorio je jedan od Heizmannovih pomoćnika.

Područje se, naprotiv, odlikuje najčišćim ekološkim područjem s
dosta plodne zemlje.
- Onda iskreno odgovorite kakav pokus želite izvršiti nad ljudi­
ma! - skočila je s mjesta mlada žena. - Mnogi imaju djecu, a ja, tako,
na primjer, ne želim uključiti svoje dijete u pokus neizvjesna ishoda.
Dvoranom su se pronijeli gromki glasovi i povici: "Avanturisti,
izrodi! To je neljudski!" Ljudi su ustajali i počeli jedan za drugim
napuštati dvoranu. Heizmannovi su pomoćnici nešto pokušali objas­
niti, odgovoriti na pokoje pitanje, ali uzalud. Heizmann je beznadno
promatrao ljude što su napuštali dvoranu. Znao je da se njihovim
odlaskom ruši njegova nada. Pa čak i više ... Heizmann je tako želio
ugoditi Sally, svome sinu i unucima. Nije htio da pokraj udobne
Sallyne vile bude čađavih cijevi nego da raste cvijeće i da ima dobre
susjede. Kupio je zemlju i na njegov su nalog srušili čađave cijevi i
posijali travu. No zemlja može biti lijepa samo ako se na njoj nasele
dobri ljudi. Ali oni odlaze. Nisu shvatili. Pa kako shvatiti, povjerovati?
Heizmann je zastao. Kao da mu je iznenada sinulo. Ni u što ne vjeruju
jer ne znaju! Ali kažem li istinu ... John Heizmann je ustao i progovo­
rio tiho, još uvijek neuvjereno:
- Ljudi, shvatio sam. Potrebno je objasniti motivaciju kompanije
i razlog takvih postupaka. Ali se to nikako ne može objasniti. Nikako.
Zato jer sam ja ... Shvaćate, motivacija, ... zapravo svi su ti ugovori
osobno motivirani, odnosno, kako reći... - Heizmann se zbunio i nije
znao kako nastaviti. Ali su ljudi zastali. Stajali su u prolazima, na vra­
tima na izlazu iz dvorane. Pažljivo su promatrali Heizmanna. Šutjeli
su pa on nije znao kako nastaviti. No svejedno se sabrao i nastavio:
- U djetinjstvu sam, u mladosti... zavolio jednu ženu. Tada nisam
znao da sam je zavolio. Bio sam oženjen drugim ženama. Bavio sam
se biznisom. Djevojku nisam vidio pedeset godina. Nisam je upamtio.
Nedavno sam je se prisjetio. Shvatio sam da je ona jedini čovjek koji
me iskreno volio. Još uvijek me voli. Ali ja to nisam znao. Nisam je se
čak ni prisjetio. Shvatio sam i to da bi još jedino nju mogao voljeti.
Susreli smo se. Ona je sada, naravno, već u godinama, no za mene je
ostala takvom, kakva je bila. Ona voli vrt. Ona sve lijepo radi. Poželio
sam da oko nje bude lijepo, da ima dobre susjede. Najbolje je kad bi

88
 Nova civilizacija

pokraj nje živjeli dobri, sretni susjedi. Ali kako to učiniti? Bavio sam
se biznisom i uštedio sam nešto novca. Kupio sam zemlju, podijelio
je na čestice i smislio evo, ove ugovore. Učinio sam to za svoju dragu.
No možda sam to učinio i radi samoga sebe? - John Heizmann je
posljednje riječi izgovorio kao da se pita, a i nastavio je kao da ispred
njega nema nikoga od onih koji su tamo stajali, kao da razgovara
sam sa sobom. - Zašto živimo, zašto? Čemu težimo? Čemu? Uskoro
ću umrijeti, i što će poslije mene ostati? Ništa, samo ništavilo. Ali ja
neću umrijeti. Neću umrijeti sve dok ne ostvarim svoj projekt. Ostavit
ću poslije sebe nešto što će trajati vječno, ostavit ću vrt svojoj dragoj.
Ostavit ću vrtove. Najprije sam htio unajmiti puno radnika odnosno
potpisati ugovor s krupnom tvrtkom koja se bavi uređenjem okoliša.
Prema ugovoru bi se radnici trebali brinuti о biljkama. No potom sam
shvatio. Ta ljepota je mrtva ako nije tvoja. Pa sam odlučio učiniti tako
da bi ona bila vlastita. Zato vam i dajem čestice zemlje i kuće, a zauz­
vrat tražim da samo očuvate ljepotu oko moje drage. Niste povjerovali
koliko su stvarni uvjeti predloženi ugovorom. Niste shvatili cilj za
kojim je težila strana koja predlaže takve ugovore. Sada sve znate.
John Heizmann je zašutio. Šutjeli su i ljudi što su stajali u
dvorani. Prva je prekinula šutnju žena koja je od svih iskazala najviše
nepovjerenja. Brzo se uputila prema podiju, pokraj kojega se nalazio
niz stolova s ugovorima. Upitala je jednoga od tajnika neka upiše nje­
zino prezime pa je potpisala ugovor. Nije ga čak ni pročitala. Zatim se
okrenula prema ljudima što su stajali u dvorani i progovorila:
- Da, potpisala sam. Prva sam potpisala. Tako ću i ući u povijest,
jer sam bila prva. Razmislite samo je li ijedan mušakarac, ma kako
bogat bio, učinio veći dar svojoj dragoj, od ovoga čovjeka na podiju.
Više se ni ne može učiniti.
- Nitko nije mogao čak ni smisliti nešto veće za cijelu poznatu
nam povijest - poviknula je iz dvorane druga žena.
- Volim Vas! - poviknula je treća.
- Želim komad zemlje pokraj Vaše drage. Kako joj je ime? - upi­
tala je četvrta.
- Ime joj je ... - započeo je Heizmann i nastavio: - Možda ona i
ne treba znati. Neka misli da je tako sudbina htjela.

89
Vladimir Megre

Ljudi u dvorani su u isti tren pojurili prema stolovima pokraj

podija. Stali su u red. Bili su radosni i šalili su se. Jedan su drugoga
svakako oslovljavali "susjed" odnosno "susjeda". No većina, osobito
žene, blistavim su očima, zaljubljeno promatrale čovjeka što je stajao
na podiju.
John Heizmann je prvi put u životu osjetio energiju dobra,
ljubavi i iskrenoga zanosa, što su ga pokazivala mnoga ljudska srca.
Osjetio je iscjeljujuću energiju, koja sve pobjeđuje, sve nedaće. Sišao
je s podija ne šepajući. Nekoliko je mjeseci i sam predano sudjelovao
u onesposobljavanju tvornica, kupljenih na zemljišnim česticama.
Razmatrao je detalje projekta cijeloga naselja oko Sallyine vile, mode­
le uređenja okoliša na svakome zemljištu posebno i različite modele
infrastrukture.
Nakon godinu dana ponovno se uputio do vrata Sallyine vile.
Koliko mu je pogled sezao, vidio je da ljudi oko vile već sade nevelike
sadnice iz kojih će izrasti veliki vrtovi. Pored ulaza u vilu već je bilo
posađeno nekoliko sadnica s korijenjem, pažljivo posađenim u zem­
lju. Sally kao da je osjetila njegov dolazak pa mu je potrčala ususret:
- Johne, Johne, kako je lijepo što si došao! Kako je lijepo! Dobar
dan, Johne!
Sally mu je potrčala ususret. Bila je brza i žustra, kao djevojčica.
Uhvatila je Johna za ruku pa ga povela na čaj. Bila je radosna i bez
prestanka govorila:
- Znaš li, Johne? Kakvo li se samo čudo ovdje dešava! Tako sam
sretna! Neobično sam sretna! Više neće biti čađavih cijevi pokraj naše
kuće. Bit će dobri susjedi. Uokolo sve vrvi od života! Sve vrvi od života!
Johne, ne ide li ti sve s poslom, ne brini. Odbaci sve i dođi tu živjeti.
Sada smo bogati. Naš sin je dobio povoljan, dapače neobično povoljan
ugovor. On sada rukovodi cjelokupnim projektom uređenja okoliša
i plana rada. Uzeli smo još malo zemlje. Na njoj će sin podići novu
kuću. Želiš li, mi možemo tu zajedno živjeti.
- Želim - odgovorio je John Heizmann i dodao: - Hvala ti, Sally,
na pozivu.
- Ali zašto biste živjeli u staroj kući? - začuo se za Johnom
Heizmannom glas. Okrenuo se i ugledao svoga sina. Odmah je znao

90
N
Nova civilizacija
da je to njegov sin. Mladić je nastavio: - Jesam li dobro shvatio da
ste mi Vi otac? Kad mi je mali George ispričao kako ste mislili da je
fotografija maminoga prijatelja iz djetinjstva njegova fotografija, odmah
sam znao tko je dolazio. Pa i mama nije naučila skrivati osjećaje. Prema
Vama, jasno, još ne gajim takve osjećaje kao mama, ali sam spreman za
svoje sretne roditelje financirati gradnju nove kuće.
- Hvala, sine - prigušenim je glasom progovorio John Heizmann.
Htio je prići sinu i zagrliti ga, ali se iz nekog razloga nije odlučio.
Mladić mu je sam prišao, pružio ruku i predstavio se: - John.
- Lijepo! Izvrsno, upoznali ste se! Kad se bolje upoznate, više
ćete se svidjeti jedan drugome, a sada pođimo popiti čaj - progovorila
je Sally.
Sally je opet za stolom s uzbuđenjem neprestano govorila о
neobičnim događajima proteklih mjeseci.
- Johne, zamisli samo, zamisli. Pričaju uokolo takvu priču,
koja podsjeća na najljepšu svjetsku legendu, legendu koja se stvarno
odigrava. Zamisli, Johne, ljudi kažu da je svu tu okolnu zemlju kupio
jedan čovjek. Zatim je pozvao najbolje dizajnere, agronome i vrtlare i
svakome je dao besplatno nekoliko hektara zemlje na doživotno koriš­
tenje. Rekao im je da lijepo urede svoja zemljišta. Besplatno im je dao
sve sadnice i sve sjemenje, i zamisli, povrh toga još će im pet godina
plaćati plaću za uređenje svojih zemljišnih čestica. Taj je čovjek uložio
sav svoj imetak, do posljednjega centa, u taj projekt.
- Možda i nije sve - primijetio je Heizmann.
- Ljudi kažu sve. Znaš li zašto je to učinio?
- Zašto? - mirno je upitao John Heizmann.
- Eto, u tome je upravo i sve najljepše što se odnosi na sve što se
događa. On je to učinio zato da bi usred sve te ljepote živjela njegova
draga. Kažu da se ona također bavi uređenjem okoliša. Tu će negdje
biti i njezina vila. Nitko jedino ne zna tko je i gdje je ona. Johnny,
možeš li zamisliti što će biti kad ljudi doznaju tko je ona?
-Što?
- Što se čudiš? Svi bi je odmah htjeli pogledati i dodirnuti je kao
božicu. Na primjer, i sama bih je htjela dotaknuti. Sigurno je neka

91
Vladimir Megre

neobična žena. Možda je neobična izvana, a možda iznutra. Svi govore

da ni jedna žena u svijetu ne može nadahnuti muškarca na tako neuo­
bičajen i lijep čin. Tako će svi i htjeti vidjeti i dodirnuti toga muškarca
i njegovu neobičnu ženu.
- Vjerojatno će poželjeti - prihvatio je John Heizmann i dodao:
- Pa što ćemo sada, Sally?
- Kako što? - začudila se Sally.
- Zato, Sally, jer si ti ta neobična žena radi koje se sve to
dešava.
Sally je nepomično gledala Johna nastojeći shvatiti što je čula.
Shvativši nešto, ispustila je iz ruku šalicu. Nitko nije obratio pozor­
nost na zvuk razbijene šalice. John Heizmann se okrenuo začuvši
kako je pala stolica nakon što mu je sin kao ponesen naglo ustao s
mjesta. John mladi je prišao ocu i uznemireno progovorio. Glas mu
je zvučao mekano poput baritona:
- Oče, oče, mogu li te zagrliti? - John Heizmann je prvi zagrlio
sina. Čuo je kako mu kuca srce. John mladi, grleći oca, ushićeno je
šapćući progovorio:
- Svijet još nije čuo tako snažnu izjavu ljubavi bez ijedne riječi о
ljubavi. Ponosan sam! Oduševljen sam tobom, tata!
Otac i sin su se okrenuli prema Sally. Ona je još uvijek
razmišljala о tome što se dogodilo. Iznenada su joj se obrazi oblili
rumenilom i kao da su joj se izgladile bore. Licem su joj tekle suze.
Uprljana od suza, Sally je brzo prišla Johnu starijemu. Uhvatila ga
je za ruku i povela prema izlazu s terase. John mladi je promatrao
kako su mu roditelji, držeći se za ruke, polako pošli stazom prema
akaciji, iza koje se nalazila njihova dječja kućica. Zatim su poput djece
potrčali prema akaciji.
Nakon deset godina, John Heizmann, vidno pomlađen, sjedio je
u klupskoj kavani s drugim muškarcima iz naselja. Objašnjavao je sa
smiješkom na licu:
- Ma nemam se namjeru natjecati ni za kakvo mjesto predsjed­
nika i nemojte me ni pokušati nagovoriti. Stvar nije u životnoj dobi.
Zemljom se može upravljati a da i nisi predsjednik. Zemljom se može
upravljati iz vlastita vrta. Eto, pokazali ste svojim primjerom kako

92
 Nova civilizacija

treba graditi pravi život, i sad se cijela Amerika pretvara u cvatući vrt.
Nastavimo li tako, možda i stignemo Rusiju.
- Stići ćemo! Stići ćemo! - ušla je Sally potvrđujući. - Ali, molim
te, Johnny, pođimo odmah kući. Dijete neće zaspati bez tebe - da bi
mu na to šapnula - kao ni ja ...

Sjenovitom, mirisnom alejom, držeći se za ruke, uputilo se prema svome domu dvoje, John Heizmann i Sally
Amerike počinjao pravi život.

***

- Tvoja priča ima veoma lijep završetak - rekao sam Anastaziji

nakon što je završila svoju priču о budućnosti. - I sve tvoje priče
pružaju nadu. No hoće li se doista dogoditi nešto slično? Hoće li se
dogoditi u stvarnosti?
- Vladimire, obavezno će se dogoditi. To nije izmišljena priča
nego viđenje budućnosti. U priči nisu važna imena i mjesto događanja.
Važna je bit, ideja i mašta. Ako je moja priča izazvala pozitivne
osjećaje, ljudi će obavezno projicirati bit događaja kakvi će se dogo­
diti u budućnosti. Svatko će unijeti svoje detalje te će tako viđenju
budućnosti pridati veliki smisao i razumijevanje.
- Kako se sve to događa?
- Pogledaj kako je jednostavno. Je li ti se svidjela priča?
- Meni? Da!
- Želiš li da se ona ostvari?
- Da, naravno.
- Ispričaš li priču, misliš li da će još netko poželjeti da se nešto
slično ostvari?
- Mislim da hoće.
- Evo, vidiš, znači, poželjet će i oni koji sebe neće vidjeti samo
kao promatrača nego i sudionika u priči. I priča će se ostvariti.

93
Vladimir Megre

- Da, čini se shvatljivo. No pomalo mi je žao da si tako prelijepe

slike prikazala о stranim, a ne о ruskim poduzetnicima.
- Vladimire, već sam život stvara prelijepe stvarne slike о ruskim
poduzetnicima. Kažemo li ljepše, mnogi od njih stvaraju Božansku
vječnost. Mogao bi i sam о tome nešto reći.
- Sam? Pa da. Stvarno znam mnogo ruskih poduzetnika koji su
uzeli nekoliko hektara zemlje, i na njoj podižu svoje imanje. To su oni
о kojima si govorila. Jedino njihove priče nisu tako romantične.
- Treba im posvetiti važnost i posvetiti stranice svakome tko je
svjesno pristupio zemlji. Ta će priča biti neiscrpna. Pogledaj, evo još
jedne priče. Prepoznaj u njoj poznata ti imena.

94
 Nova civilizacija

RODIT ĆU TE, ANĐELE MOJ

Poduzetnik Viktor Čadov se probudio u zoru. Na prostranoj je

postelji pokraj njega slatko spavala njegova mlada ljubavnica. Lagana
se tkanina pokrivača priljubila uz njezino vitko tijelo.
Kad god bi se pojavili na svečanoj gozbi ili u hotelu u otmjeno­
me turističkome mjestu, ona je svojom figurom uvijek privlačila čas
zavidne, čas željne muške poglede.
Inga je, kako su zvali usnulu ljepoticu, imala dražestan osmi­
jeh, i ostavljala je dojam pametne i obrazovane žene. Viktor se
volio družiti s njom te joj je kupio četverosobni stan i uredio ga
najmodernijim namještajem. Ingi je dao ključeve, i kad bi mu inten­
zivan posao to dopuštao, ostajao bi s njom na jednu do dvije noći.
Dvadesetpetogodišnjoj je ženi bio zahvalan za prelijepe noći i društvo,
ali je nije imao namjeru oženiti. Prema Ingi nije osjećao posebnu
ljubav. Bio je svjestan i da je njemu trideset i osam, a njoj dvadeset
i pet godina. Jasno je da će nakon još nekoliko godina mlada žena
htjeti imati mlađega ljubavnika. S njezinom će vanjštinom i pameti
ona u tome sigurno uspjeti pa će si naći još mlađeg i bogatijeg, a sve
to zahvaljujući njemu. Oženi li je, on će je uvesti u krug utjecajnih
biznismena.
Smiješeći se u snu, Inga se okrenula prema Viktoru. Malo joj je
skliznuo pokrivač i na savršenome tijelu otkrio obnažene, zavodljive
ženske grudi. Ali Viktor Čadov nije kao i dosada osjetio uzbuđenje
pri pogledu na njezino napola pokriveno tijelo. Pažljivo je prekrio
Ingu koja je još spavala. Ne želeći je probuditi, tiho je ustao i pošao
u kuhinju.

95
Vladimir Megre

Skuhao je i popio kavu. Zapalio je cigaretu, i posve zbunjeno

počeo hodati naprijed-nazad po prostranoj blagovaonici.
San! Neobičan san što ga je te noći usnuo uznemirio mu je
osjećaje. Upravo osjećaje, a ne razum. Viktor je usnuo da hoda nekak­
vom sjenovitom alejom i stalno razmišlja о svrsi još jednoga trgovin­
skoga ugovora. Ispred i iza njega su išli njegovi zaštitari, prisutnost
kojih ga je uznemirila te se nije mogao u potpunosti koncentrirati.
Nije uspijevao sabrati misli ni zbog stalnoga šuma strojeva, što se
mogao čuti iza ograde parka. Iznenada su nestali zaštitari i utihnuo je
šum strojeva. Viktor je začuo pjev ptica i prepustio se pogledu na pre­
lijepo jesenje lišće drvoreda i cvijeće grmova. Zaustavio se uživajući
u umirujućim osjećajima što su mu se pojavili. Bilo mu je lijepo kao
nikad do tada. Ugledao je dječaka kako izdaleka trči alejom i približava
mu se ususret. Trčao je osvijetljen odostraga svjetlošću sunca što mu
je oko glave stvaralo aureolu te mu se činilo da alejom trči i približava
mu se mali anđeo.
Viktoru je ubrzo postalo jasno da mu ususret trči njegov mali
sin. Dječak je trčao prema njemu marljivo pokrećući malene ruke
i noge. Viktor je osjećao radost. Sjeo je i raširio ruke ne bi li zagr­
lio dječaka što mu je raširenih ruku trčao ususret. Tek što se malo
približio Viktoru, dječak je najednom zastao. Nestao mu je osmijeh
s lica. Zbog ozbiljnoga je dječakova pogleda Viktoru počelo ubrzano
kucati srce.
- Pa dođi к meni! Dođi, zagrlit ću te, sine!
Tužno se nasmiješivši, dječak je odgovorio:
- Ti to nećeš moći, tata.
- Zašto? - začudio se Viktor.
- Zato - žalosno mu je odgovorio dječak - zato, tata, jer ti ne
možeš zagrliti sina koji ti se još nije rodio. Ta ti me nisi rodio, tata!
- Sine, onda mi ti priđi i zagrli me. Dođi!
- Ne mogu zagrliti oca koji me nije rodio.
Dječak se pokušao nasmiješiti suznim očima, a rumenim mu
je obraščićem potekla suza. Zatim se okrenuo pa spuštena pogleda
polako pošao alejom.

96
 Nova civilizacija

Viktor je stajao nepomičan na koljenima bez imalo snage.

Dječak se udaljavao. Zajedno je s njim otišao unutarnji Umirujući,
ugodan osjećaj. Kao da je izdaleka ponovno čuo sve jaču buku stro­
jeva. Viktor se nije mogao ni pomaknuti, ni govoriti. Skupivši zadnju
snagu, poviknuo je:
- Nemoj ići! Kamo si pošao, sine?
Dječak se okrenuo i mogao je vidjeti još jednu suzu kako mu se
spušta licem.
- Tata, ja odlazim tamo gdje nema ničega. Odlazim u prazninu
beskonačnosti. - Dječak je oborio pogled, zašutio pa nastavio: - Tata,
žalostan sam jer se nisam rodio pa se ti u meni ne možeš ponovno
roditi.
Spuštena pogleda, mali se anđeo udaljavao od njega. Uskoro se
izgubio, kao da je nestao sa zrakama sunca ...
San je prestao, no u Viktora je ostalo sjećanje na prelijepe ugod­
ne osjećaje. Gotovo da su ga tjerali da nešto poduzme.
Viktor je popušio treću cigaretu. Naglo ju je i odlučno ugasio pa
pošao u spavaću sobu. Još je s vrata glasno poviknuo:
- Inga, probudi se! Probudi se!
- Nisam ni spavala. Ležala sam. Uživam. Mislila sam gdje si
nestao - odgovorila mu je s postelje ljepotica.
- Inga, želio bih da rodiš. Bi li mi rodila sina?
Inga je razgrnula krevetno rublje pa ustala iz postelje. Potrčala
je i obuhvatila Viktora za vrat. Priljubila mu se svojim lijepim čvrstim
tijelom i žarko šapćući progovorila:
- Kad muškarac zamoli ženu da mu rodi dijete, to je najugodnija
i najljepša izjava ljubavi. Hvala, osim ako to nije bila šala.
- Nije bila šala - odlučno je odgovorio Viktor.
Nagrnuvši ogrtač, Inga je odgovorila:
- Da je i ozbiljno, to nije promišljena odluka. Ponajprije želim da
moje buduće dijete ima oca, no dragi moj i ljubljeni, ti si oženjen.
- Razvest ću se - odgovorio je Viktor. Premda je već bio tri mje­
seca razveden, Viktor to nije rekao Ingi zbog nekoliko razloga.

97
Vladimir Megre

- Razvedi se pa ćemo moći porazgovarati о djetetu. Iako ću ti

odmah reći, Viktore, pa makar se i razvedeš, još neće biti vrijeme
za razgovor о djeci. Prvo, treba mi godinu dana da završim posli
jediplomski studij. Nadalje, studij mi je tako dosadio te bih poslije
završetka htjela godinu-dvije ludirati, obilaziti ljetovališta, zabavljati
se. A dijete ... Zbog djece se to može jednom i zauvijek prekinuti -
napola u šali razmišljala je Inga.
- Dobro, šalio sam se - prekinuo ju je u razmišljanju Viktor.
- Moram ići. Imam važan susret. Već sam pozvao auto. Vidimo se.
Viktor je otišao, ali ne na susret. Nije ga čekao nikakav auto.
Hodajući ulicom promatrao je žene što su mu žurile ususret. Gledao
ih je na posve nov, čak i za njega samoga posve neuobičajen način.
Tražio je ženu koja bi mu bila dostojna roditi sina i čije bi dijete
želio.
Viktor je odmah odbacio moderno odjevene, upadno namazane
djevojčice, koje su ga ranije privlačile. Posve je odbacio one napola
odjevene u mini suknjama odnosno tijesno pripijenim haljinama
kojima pokazuju svoje tijelo.
Viktor je razmišljao: "Jasno je zbog čega to čine i što im je
na pameti. Povrh toga, žele se držati pametno. Razodjevene mame
muškarce da ih pogledaju, pa možda pokoji i baci na njih pogled.
Hvataju se, jasno, za njih, ali ne zato da bi imali djecu. Tako se trza
na mužjaka, samo ne na plodnoga. Hajde, vrtite stražnjicama, ludice.
No ja neću dopustiti da mi se sin rodi od tamo neke što stražnjicom
maše."
Viktoru su ususret išle dvije djevojke. Pušile su. Jedna je imala
otvorenu bocu piva. Mislio je: "Ove nisu nikako za djecu. Jedino bi
idiot mogao od takvih poželjeti dijete."
Promatrajući žene i djevojke što su mu išle ususret, Viktor je
primijetio da medu njima ima malo u potpunosti zdravih. Bilo je i
pogrbljenih, i onih koje su imale takav izraz lica da su izgledale kao da
pate od grčeva u želucu. Bilo je i posve debelih i nezdravo mršavih.
"Ne, od njih ne bi nikako trebalo imati djecu", pomislio je Viktor.
"Nevjerojatno, ali je razvidno da svaka od njih mašta da će je naći
njezin princ na bijelome Mercedesu, premda za toga princa ne mogu

98
 Nova civilizacija

učiniti ni najosnovnije. Ne mogu roditi zdravo dijete, budući da ni

same nisu posve zdrave."
Viktor nije pozvao svoga vozača nego se uputio do ureda tro­
lejbusom. Putem je sve vrijeme promatrao žene, nastojeći pronaći
između njih dostojnu ženu koja bi mu rodila sina, ali uzalud.
Tijekom dana i u vrijeme predaha za ručak, Viktor je ostajao sam
u uredu, neprestano razmišljajući о ženi koja će mu roditi sina.
Katkada je znao imati osjećaj da bira ženu koja će roditi njega
samoga. Napokon je zaključio da idealnu majku za sina neće naći
nego je treba stvoriti. Da bi to ostvario, trebao bi pronaći relativno
zdravu mladu ženu ugodne vanjštine, nikako neprivlačnu, karakter­
nu, i stvoriti joj uvjete da bi se mogla baviti najrazličitijim vježbama
i podvrći tretmanu oporavka u lječilištu. No najvažnije bi bilo poslati
je na školovanje u najbolju školu, gdje bi naučila pripremati se za
trudnoću, nositi dijete, porađati i odgajati dijete predškolske dobi.

Viktor je potkraj radnoga dana pozvao pravnicu tvrtke, Valentinu

Petrovnu, ženu bogata životna iskustva.
Ponudio joj je sjesti u naslonjač i započeo izdaleka:
- Valentina Petrovna, pitao bih Vas nešto pomalo neuobičajeno.
Pitanje je na neki način osobne prirode, no za mene je veoma važno.
Moja je rođakinja zamolila doznati... Zapravo, ona se sprema udati i
htjela bi imati dijete. Zamolila me je doznati gdje se u našoj zemlji
nalazi dobra škola gdje bi učila kako nositi dijete u vrijeme trudnoće,
roditi i kasnije ga odgajati. Zanima je i što bi pritom trebao činiti
otac.
Valentina Petrovna je pažljivo poslušala. Neko je vrijeme šutjela,
a zatim rekla:
- Viktore Nikolajeviču, kao što znate, imam dvoje djece. Uvijek
me zanimala literatura о tome kako roditi i odgajati dijete, ali nisam
čula da bi bilo u nas, bilo u inozemstvu, postojala takva obrazovna

99
Vladimir Megre

ustanova, u kojoj bi se to učilo.

- Čudno. Djecu svemu uče, no to najvažnije pitanje ne spominju
ni u školi ni u visokoškolskim ustanovama. Zašto?
- Da, čudno ... - složila se Valentina Petrovna. - О tome nisam
ni razmišljala, premda mi se to sada i samoj čini neobično. Državna
skupština navodno razmatra pitanje о tome da se seksualni odgoj
predaje u školi, no ne postavlja se pitanje о tome kako rađati i odgajati
djecu.
- Znači da svaki par treba sa svojim djetetom provesti pokus?
- Tako ispada. Provesti pokus. Ima, naravno, puno najrazličitijih
tečajeva na kojima roditelje uče što činiti pri porodu i kako postupati
s novorođenčetom. Budući da taj proces nije znanstveno obrazložen,
gotovo je nemoguće odrediti koji tečaj stvarno pomaže, a koji šteti
- odgovorila je Valentina Petrovna.
- Valentina Petrovna, jeste li Vi bili na tečaju?
- Mlađu sam kći odlučila roditi kod kuće, u kadi, uz pomoć pri­
malje. Danas mnogi tako rade. Smatraju da je za dijete ljepše pojavi
li se na svijetu u domaćemu okruženju, u prisutnosti bližnjih. Kažu
da novorođeno dijete osjeća odnose li se prema njemu s ljubavlju ili
ravnodušno, kao što često biva u rodilištu. Tamo je kao na tekućoj
vrpci.
Razgovor s Valentinom Petrovnom Viktoru nije pobudio nadu
nego ga je, naprotiv, doveo u teško stanje. On je dva tjedna sve slo­
bodno vrijeme posvetio razmišljanju о problemu rađanja djece. Dva
je tjedna, hodajući gradom, posjećivao skupocjene restorane, barove,
kazalište, promatrajući lica žena i procjenjujući ih. Uputio se čak i na
selo, no ni tamo nije našao nikoga tko bi mu odgovarao.
Viktor se jednom uputio u svome džipu sa zatamnjenim staklima
prema Pedagoškome fakultetu. Promatrao je kroz prozor djevojke što
su tuda prolazile. Nakon tri sata obratio je pažnju na mladu djevojku
na ulazu, kratke, no čvrste svjetlosmeđe kose. Bila je vitka stasa, i kao
što mu se učinilo, pametna izraza lica. Kad je djevojka prošla pored
džipa prema autobusnoj stanici, Viktor je otvorio prozor i dozvao je:
- Djevojko, oprostite, čekao sam prijatelja, ali ga nisam dočekao.
Biste li mi mogli pokazati kako doći do centra grada? Želite li, potom

100
 Nova civilizacija

ću Vas odvesti Vašoj kući.

Djevojka je upitno pogledala džip i mirno odgovorila:
- Zašto Vam ne bih pokazala? Pokazat ću!
Djevojka je sjela na prednje sjedište. Nakon što su se upoznali,
Ljusja je rekla, pokazujući na kutiju cigareta:
- Imate dobre cigarete. Mogu li se poslužiti?
- Da, izvolite, uzmite - odgovorio je Viktor začuvši na to zvuk
mobilnoga telefona, što ga je obradovalo. - Poruka je bila nevažna, no,
spustivši slušalicu, Viktor je napravio zabrinut izraz lica i obratio se
Ljusji koja je strasno uvlačila cigaretu:
- Okolnosti su se promijenile. Trebam odmah poći na poslovni
susret. Molim Vas, ispričajte me.
Viktor je iskrcao Ljusju s cigaretom u ustima. Odlučio je da
svoga sina neće trovati cigaretnim dimom.
Protekla se dva tjedna Viktor nije sretao sa svojom ljubavnicom
niti ju je zvao. Odlučio je da mu ona nije potrebna, budući da ne želi
roditi nego se želi samo zabavljati i posjećivati otmjena turistička
mjesta.
Vrijeme, provedeno s Ingom, lijepom i pametnom, za Viktora je,
jasno, bilo veoma lijepo. No, životni su mu se planovi potpuno promi­
jenili. Viktor je odlučio ostaviti joj stan, jer mu je ta žena neko vrijeme
ipak uljepšala život. Potom je pošao do fakulteta gdje je studirala Inga.
Htio joj je dati svoj komplet ključeva. Usput ju je dozvao mobitelom:
- Zdravo, Inga.
- Zdravo! - začuo je poznati glas. - Gdje si?
- U blizini tvoga fakulteta. Jesi li uskoro gotova?
- Ima već deset dana kako ne idem na fakultet. Čini mi se da
uskoro više neću ni ići.
- Nešto se desilo?
-Da.
- Gdje si?
- Kod kuće.
Viktor je otključao vrata i ušao u stan. Zatekao je Ingu u

101
Vladimir Megre

kućnome ogrtaču kako leži na postelji i čita knjigu. Pogledala ga je:

- U kuhinji je kava i pecivo s maslacem - odgovorila je s mjesta
pa se ponovno udubila u Čitanje.
Viktor je pošao u kuhinju. Otpio je dva gutljaja kave i popušio
cigaretu. Stavio je na stol ključeve pa pošao na vrata spavaće sobe i
odgovorio Ingi koja je i dalje čitala:
- Odlazim možda duže, a možda i zauvijek. Ostavljam ti stan.
Zbogom! Budi slobodna i sretna!
Viktor je pošao prema izlazu. Inga ga je sustigla na vratima:
- Nevaljalče, ne može tako, čekaj - progovorila je bez ljutnje i
povukla Viktora za rukav. - Odlaziš, znači? Preokrenuo si mi cijeli
život, a sad tek tako zbogom?
- Kako sam ti preokrenuo život? - začudio se Viktor. - S tobom
mi je bilo lijepo, a mislim da ni tebi nije bilo loše. Imat ćeš svoj vlastiti
stan. Imaš i puno haljina. Živi i veseli se kao što si željela. Ili bi možda
željela još novaca?
- Ma baš si nevaljalac! Zar me toliko potcjenjuješ? Stan, haljine,
i veseli se...
- Neka ti bude. Nećemo praviti scene. Imam važne poslove.
Zbogom!
Viktor je uhvatio ručicu na vratima. Ali ga je Inga opet zadržala
uhvativši ga za ruku:
- Ne može, dragi, čekaj. Reci mi, molim te. Jesi li me molio da
ti rodim dijete? Jesi li?
- Jesam, ali nisi pristala.
- Najprije sam odbila. Zatim sam dva dana razmišljala i pristala.
Odbacila sam poslijediplomski studij. Prestala sam pušiti. Ujutro
vježbam, a evo, našla sam i knjige о životu, о djeci. Ne mogu se odvo­
jiti od njih. Proučavam kako što ljepše roditi, a on mi kaže zbogom.
Tebe jedino i vidim kao oca našega ...
Shvativši što je čuo, Viktor je naglo zagrlio Ingu i prigušeno,
šapćući progovorio: - Inga, Inga ... - Zatim ju je metnuo na ruke pa
pošao u spavaću sobu. Pažljivo ju je položio na krevet, kao najveću
vrijednost. Pa se počeo brzo skidati. Kao nikada prije, strasno je

102
 Nova civilizacija

zagrlio Ingu što je ležala na postelji. Stao joj je ljubiti grudi, ramena,
pokušao joj skinuti ogrtač. No Inga se najednom, bez riječi, počela
suprotstavljati i odgurivati ga:
- Smiri se, molim te. Stvar je u drugome. Riječju, danas između
nas neće biti nikakvoga seksa. Neće biti ni sutra, ni nakon mjesec
dana - odgovorila je Inga.
- Kako to? Rekla si da želiš roditi?
- Jesam.

- Pa kako ćeš roditi bez seksa?

- Seks bi u načelu trebao biti posve drukčiji.
- Kako to?
- Eto tako. Reci mi, moj dragi, koji ćeš postati otac pun ljubavi,
zašto bi želio dijete?
- Kako to misliš? - sjeo je Viktor u nedoumici na krevet. - Svi
znaju zašto i tu nema razlike.
- Točno kažeš. No svejedno mi reci što želiš i na koji način. Želiš
li da ti se dijete rodi kao rezultat tvoje ili naše tjelesne želje? Ili ga želiš
vidjeti kao željeno dijete, koje je rezultat naše ljubavi?
- Mislim da se dijete ne bi željelo roditi samo kao rezultat tje­
lesne želje.
- Znači da se želi roditi kao rezultat ljubavi. Ali ti u mene nisi
zaljubljen. Naravno da ti se sviđam, ali to još nije ljubav.
- Da, Inga, veoma mi se sviđaš.
- Eto, vidiš. I ti se meni veoma sviđaš, ali to još uvijek nije ljubav.
Mi bismo trebali zaslužiti ljubav jednoga prema drugome.
- Inga, sigurno si čitala nešto neobično? Ljubav je takav osjećaj
koji dođe sam po sebi. Tako i prođe. Poštovanje se može zaslužiti, ali
ljubav ....
- No mi bismo trebali zaslužiti upravo ljubav jednoga prema
drugome, i u tome bi nam trebao pomoći naš sin.
- Sin? Zar osjećaš da ćemo imati sina?
- Zašto kažeš da ćemo ga imati kad je on već tu?
- Kako to? - skočio je Viktor. - Znači li to da već imaš dijete?

103
Vladimir Megre

Tajila si, dakle. Čije je? Koliko mu je godina?

- Tvoje je. Još se nije rodilo.
- Znači da još ga nema?
- Ima.
- Slušaj, Inga, uopće te ne razumijem. Govoriš čudno. Možeš li
reći jasnije?
- Pokušat ću. Evo, Viktore, poželio si dijete i počeo о njemu
razmišljati. Zatim sam ga i ja poželjela i počela о njemu razmišljati.
Sad je jasno da je ljudska misao materijalne prirode. Znači, zamišljamo
li naše dijete u mislima, to znači da ono već postoji.
- Pa gdje je ono sada?
- Ne znam. Možda u nekoj drugoj, nama nedokučivoj dimenziji.
Možda u nekoj drugoj galaktici u Svemiru hoda bosim nogama po
zvijezdama i promatra Zemlju plave boje, na kojoj će se materijali­
zirati. Možda upravo sada bira gdje će se roditi i pod kojim uvjetima
te nam о tome, na neki način, želi reći. Ne čuješ li, ne osjećaš kako
moli? - Viktor je promatrao Ingu širom otvorenih očiju, kao da je prvi
put vidi. Nije ju još nikad čuo tako govoriti. Nije mu bilo jasno šali li
se ona ili govori ozbiljno. No čuvši kako dijete možda sada bira gdje
će se roditi, počeo je razmišljati.
Ljudi se rađaju na različitim mjestima, katkada i u zrakoplovu,
na brodu ili u autu. Mnogi se rađaju u rodilištima, a neki i kod kuće u
kadi. Rađaju se kako to slučaj nalaže. Ali gdje bi se djeca željela roditi?
Evo, na primjer, kad bi on, Viktor, imao mogućnost izbora, gdje bi se
htio roditi? U Rusiji ili u najboljem rodilištu u Engleskoj i Americi?
Premda ga niti jedna od mogućnosti nije osobito privlačila.
Inga je prekinula Viktora u razmišljanju:
- Imam jasan plan naše obostrane pripreme za susret s našim
sinom.
- Kakav je to plan?
- Dragi moj, slušaj me pažljivo. - Inga je govorila odlučno,
kao nikada prije. Sjela bi u naslonjač pa nastavila hodati sobom. -
Ponajprije bismo trebali u potpunosti poboljšati naše fizičko zdravlje.
Odsada više nećemo pušiti i piti. Pročistit ćemo organizam, ponajprije

104
 Nova civilizacija

bubrege i jetru, pijući pripravke i gladujući. Već sam odabrala postu­

pak.
Odsada pa nadalje pit ćemo samo izvorsku vodu - to je veoma
važno. Dovoze mi već svakodnevno pet litara izvorske vode, koja je,
istina, dvaput skuplja od one u trgovini, no ništa zato, izdržat ćemo.
Svakodnevno bismo se trebali fizički naprezati da nam očvrsnu
mišići i krv poteče brže žilama. Trebali bismo biti i na svježem zraku
i njegovati pozitivne osjećaje, što već nije tako lako.
Viktoru se sviđala Ingina odlučnost i njezin plan. Ne čuvši sve,
Viktor je rekao:
- Kupit ćemo najbolje sprave za vježbanje i pozvati najbolje
masere. Svaki ću dan slati jednoga od vozača po izvorsku vodu.
Vozač će ići svakodnevno u šumu i po zrak. Pod pritiskom stroja za
stlačivanje zraka otpremat će ga u spremnike, a mi ćemo ga potom
polako puštati u stan. Jedino ne znam gdje naći odnosno kupiti pozi­
tivne osjećaje. Možemo poći u lijepo turističko mjesto, na svadbeno
putovanje? Upravo na svadbeno putovanje.
Viktoru se sve više popravljalo raspoloženje. Raspoloženje mu
se poboljšalo nakon što je čuo kako Inga odlučno, ozbiljno i raz­
borito razmišlja о rođenju djeteta i želi roditi njegovo dijete. Bio je
raspoložen jer mu sina što ga je vidio u snu neće roditi neka lako­
mislena žena kojoj je najvažniji novac nego Inga, koja se prema tome
odnosi ozbiljno i odgovorno. Tako je želio učiniti nešto veoma lijepo
što bi godilo Ingi, koju je već vidio kao majku svoga sina. - Viktor je
ustao i brzo obukao odijelo. Prišao je Ingi i svečano progovorio:
- Inga, udaj se za mene!
- Jasno, udat ću se - zakopčavši ogrtač istim je tonom progo­
vorila Inga. - Naš sin treba imati roditelje koji su službeno vjenčani.
Jedino što ne bismo trebali ići na svadbeno putovanje u otmjena
ljetovališta, jer to nije u skladu s mojim planom о odgoju djeteta.
- Što je prema tvome planu? Gdje još možemo steći pozitivne
osjećaje?
- Trebamo poći po obližnjim selima i naći mjesto koje će nam
odgovarati po duši. Ono se treba svidjeti i tebi i meni, a i našemu sinu
kad ga vidi. Tamo ćemo kupiti hektar zemlje. Ti ćeš sagraditi neveliku

105
Vladimir Megre

kuću, gdje ćemo začeti naše dijete. Ja ću tamo biti svih devet mjeseci,
a možda ću se nakratko i odvojiti. Na svojoj ćemo zemlji urediti mladi
vrt. Sina neću roditi u rodilištu nego u maloj kući na našoj rodnoj
zemlji.
Viktor nije mogao povjerovati da bi Inga, mlada, privlačna žena,
koja tako voli ići u elitne klubove i popularna ljetovališta, mogla tako
naglo promijeniti način života. S jedne su mu strane godile Ingine
namjere, budući da je mislila о njegovu sinu, premda mu se s druge
strane činilo da tu možda ima i elemenata koji upućuju na nešto
nenormalno. Viktor je čuo od svoga poznanika za knjige koje govore о
neobičnoj pripremi za rođenje djeteta. Poznanik je pričao о značenju
vlastitoga hektara zemlje za svaku obitelj i darovao mu je knjigu sa
zelenim koricama pod nazivom Knjiga naslijeđa. Viktor je nije uspio
pročitati, no čuo je da knjige izazivaju burnu društvenu reakciju.
Ljudi koji ih čitaju počinju mijenjati svoj način života.
Viktor je najednom zaustavio pogled na snopu knjiga zelenih
korica što su ležale na noćnome ormariću. Približio im se i pročitao
naziv ciklusa knjiga: Zvonki cedar ruski. Između ostalih knjiga,
nalazila se i Knjiga naslijeđa. Viktor je shvatio da je Inga uzela iz
tih knjiga sve neobične ideje u vezi s pripremom za rođenje djeteta i
obavljanje poroda te da će ih slijediti bez pogovora. Jedino nije znao
je li to dobro ili nije dobro.
Ingina slijepa uvjerenost je u Viktoru izazvala oprez. Činilo se
kao da je netko nevidljiv promijenio njezine poglede na sadašnji život
i njezin svjetonazor. No Viktor si je još uvijek iznova postavljao isto
pitanje о tome jesu li te knjige utjecale na to da se Inga promijeni ili
su je učinile pomalo neobičnom. Iznio je svoje suprotno mišljenje:
- Inga, znam da si upravo iz ovih knjiga uzela ideje. Čuo sam
za njih. Knjige će u nekome pobuditi zanos, a neki će reći da u
njima ima mnogo fantastičnoga i nedorečenoga. Možda ne bi tre­
balo slijepo vjerovati svemu što u njima piše. Razmisli sama zašto
bismo uzeli neki komad zemlje i gradili kuću, sadili drveće i zasnivali
obitelj? Moje mi novčane mogućnosti dopuštaju kupiti lijepu kuću
s uređenim zemljištem, bazenom, travnjakom, puteljcima i vrtom,
budeš li željela.

106
 Nova civilizacija

- Kupiti se, jasno, može mnogo toga, čak i imitacija ljubavi. Ali ja
bih željela da vrt uredimo sami - nekako je neočekivano uznemirena
izjavila Inga. - Isključivo mi sami! - Jer bih željela reći svome sinu
kad poraste da sam upravo tu jabuku, krušku i višnju sama posadila i
zalijevala dok je on još bio posve mali, što sam činila samo radi njega.
On je još bio posve mali, a i drveće je bilo nisko. A sad je on porastao,
i drveće je poraslo, i stalo donositi plodove za njega. Sav sam prostor,
koji se protezao oko njegova nevelikoga zavičaja, željela učiniti za
njega ugodnim i lijepim.
Inga je svojim zanesenim govorom bila uvjerljiva, što se svidjelo
Viktoru. Čak mu je bilo pomalo žao što njega nitko u životu nije poveo
u takav vrt i rekao mu da su taj vrt za njega uredili i uzgojili njegovi
roditelji. Inga je, jasno, u pravu, ali je Viktor pomislio da to ona govori
nekako samo za sebe, kao da njega i nema te joj se pomalo uvrijeđeno
obratio:
- Inga, zbog čega ćeš sinu što ćeš ga podizati pričati samo о
sebi?
- Pa ti ne želiš uzgajati vrt - smireno je odgovorila Inga.
- Što to znači da ne želim? Još i kako želim, ako je to potrebno
za budućnost.
- Budemo li sve činili zajedno, onda ću ispričati našemu sinu da
su taj vrt mama i tata uredili zajedno.
- Upravo tako - odgovorio je smirenije Viktor.

***

Viktor i Inga su dva mjeseca sve slobodne dane išli u obližnja

mjesta nedaleko grada, tražeći mjesto gdje će graditi svoje buduće
imanje na rodnoj zemlji. Bilo je to nešto najljepše te se Viktoru činilo
da u životu nema ničega važnijega od traženja jedinstvenoga mjesta u
svijetu, koje će biti njemu po duši, a znači i njegovu sinu.
Jednom su se Viktor i Inga tako zaustavili nakraj zabačenoga
sela, udaljenoga trideset kilometara od grada.

107
Vladimir Megre

- Eno ga! - tiho je rekla Inga pa izišla iz auta.

- Osjećam tu i sam nešto - odgovorio je Viktor.
Viktor i Inga su još jednom došli na to mjesto. Proveli su tamo
cijeli dan obilazeći mjesto i razgovarajući s mještanima. Doznali su
da tlo nije veoma plodno, jer su u blizini podzemne vode. Viktora to
ipak nije uznemirilo. Sve je više imao osjećaj da je sva ta zemlja i male
breze što na njoj rastu, nebo i oblaci nad njim, njegova rodna zemlja,
rodna zemlja njega i njegova sina, njegovih i Inginih unuka i praunu­
ka. Mislio je da zemlja koja nije posve plodna neće biti na smetnji, jer
će je on učiniti plodnom.
Za izradu dokumenata za kupnju dva hektara zemlje nije trebalo
puno vremena. Na zemlji je već nakon četiri mjeseca bila podignuta
lijepa kuća, poput one iz bajke, od kalibrirana drveta u obliku kule.
Nevelika je kuća u obliku kule imala saunu, čisti zahod, hladnu i
toplu vodu iz zdenca, napravljenoga na zemljištu. Na drugom je katu
kuće bila udobna spavaća soba s pogledom na jezero i šumu.
Inga je promislila kako urediti kuću iznutra. Isplanirala je i gdje
na zemljištu posaditi sadnice pa je zajedno s Viktorom posadila uzduž
zemljišta cedrovo drveće, jele, borove i nevelike sadnice voćaka.
Viktor je svako veče žurio u svoju kuću, gdje će urediti svoje
imanje. Žurio je svojoj Ingi, koja će mu roditi dijete.
Viktor je zaboravio sve žene koje je ranije poznavao. One za
njega više jednostavno nisu postojale. Ingin neuobičajen pristup
rođenju djeteta pobudio je u njemu nove osjećaje. Nisu mu bili još
posve shvatljivi. Možda to nije bila uobičajena ljubav, no Viktor je
znao da Ingu neće više nikada moći ostaviti, jer jedino s njom... može
graditi budućnost.
Viktor je zajedno s Ingom pošao u Moskvu na tečaj о rađanju
djeteta u domaćemu okruženju. Jedna je okolnost bila neobična
Viktoru. Ticala se Ingina čudnovatoga ponašanja u vezi s njezinim
odlučnim odbijanjem intimnoga odnosa. Inga je smatrala da se njiho­
vo dijete ne treba roditi kao rezultat seksualne želje nego kao rezultat
želje, neizmjerno jače i važnije za čovjeka.
Viktor je mislio da je autor tih zelenih knjiga pretjerao. Zar
je mislio da se djeca ne rađaju uslijed seksualne želje? Zar je to

108
 Nova civilizacija

moguće?
Jednom, ležeći na postelji pokraj Inge, ne nadajući se uopće
seksu, misleći samo na sina, Viktor je dodirnuo Ingine grudi, a ona
mu se iznenada pribiližila i zagrlila ga...
Ujutro, dok je Inga još spavala, Viktor je pošao prema jezeru.
Okolna je priroda bila posve drukčija, posve neobična, a on se osjećao
sretnim.
Viktor nije nikada ranije osjetio to što je noćas osjetio s Ingom.
Nije to osjetio ni s Ingom, ni s drugim ženama. To nije bio običan
seks. Bio je to nadahnuti zanos stvaranja. Ljudi se rađaju i umiru. Ne
osjetivši nešto slično, ljudi propuštaju u svome životu možda nešto
najvažnije. No Viktor to nije propustio zahvaljujući Ingi. Prema njoj je
počeo osjećati nešto posve novo. Pojavili su mu se topli, štoviše žarki
osjećaji prema Ingi, jedinstvenoj ženi u njegovu životu.

***

Inga je svih devet mjeseci trudnoće provela na imanju. Katkada

je navraćala u grad. Razmišljala je gdje će postaviti ljuljačku, kreve-
tić. Viktora je čak natjerala posaditi neveliki travnjak, po kojemu će
trčkarati njihov mali sin.
Trudovi su se u Inge pojavili tjedan dana ranije. Bilo je razvidno
da se njihov sin želi požuriti na ovaj prelijepi svijet na Zemlji.
Viktor je znao što treba činiti otac pomažući pri porodu. Naučio
je to na tečaju za pripremu trudnica. No razumnim mu se jedino
činilo pozvati za svaki slučaj poznatu primalju i prvu pomoć. Inga
je morala sama napuniti kadu vodom, pripremiti ručnik i izmjeriti
temperaturu vode dok se Viktor šetao sobom prisjećajući se što bi on
to važno trebao učiniti, čega se nije nikako uspio prisjetiti.
Inga nije očekivala pomoć od muža nego je sama ušla u kadu.
Trudovi su se nastavljali, no Inga je zapomažući zapjevala veselo i
svečano svojim lijepim glasom.
Viktor se naposljetku prisjetio mnogo toga što je na tečaju bilo

109
Vladimir Megre

rečeno о pozitivnim osjećajima. Pogledao je na prozorsku dasku i

vidio kako raste cvijet što ga je tamo Inga posadila. Uhvatio je lončić s
cvijetom pa potrčao u kupaonicu uzbuđeno ponavljajući:
- Pogledaj, Inga! Tvoj je cvijet procvjetao! Procvjetao je!
Procvjetao je, pogledaj!
Viktor je tako ostao stajati s cvijetom kadli se u kadi pojavilo
malo tijelo njegova sina.
Bolničarka je stigla kad je Inga već metnula na trbuh sićušno
tijelo. Pogledavši Viktora s lončićem, upitala ga je:
- Što radite?
- Rađam sina - odgovorio je Viktor.
- Aha ... - potvrdila je s razumijevanjem bolničarka. - Onda sta­
vite svoj lončić na prozorsku dasku i donesite mi...
- Svim bi muškarcima trebalo reći... - mislio je Viktor trčeći po
ne znam koji put oko kuće.
Prava i vječna ljubav će nastupiti samo onda kad zajedno s
voljenom rađaš dugoočekivano dijete.

110
 Nova civilizacija

TAKO STOJE STVARI

Biva tako da prođe život, a mi se nismo ni upitali о tome kakvo

je u biti društveno uređenje, a to je jedno od najvažnijih životnih
pitanja. To me je pitanje odavno mučilo. Želio sam da Anastazija
razmotri dokumente о gradnji naselja koje sam donio sa sobom, a
jednako tako i moje pismo predsjedniku Rusije i zakonske nacrte što
su ih pripremili čitatelji. Razmislio sam i ipak odlučio ne predati ih
Anastaziji. Nekako je nisam htio uznemiravati. Ako je bila trudna, to
više su joj trebali pozitivni a ne negativni osjećaji.
Nakraju sam cijeli svežanj s dokumentima što sam ih ponio dao
djedu te sam ga zamolio za njegovo mišljenje.
- Oho - progovorio je djed uzevši pomalo težak svežanj pa nasta­
vio: - Vladimire, zar želiš da sve to pročitam?
- Da, htio bih čuti Vaše mišljenje о nastaloj situaciji.
- Što će ti to?
- Da bih mogao znati što dalje činiti.
- О tome što činiti trebao bi sam odlučiti bez ičijega savjeta.
- Znači, ne želite čitati?
- Ma dobro, pročitat ću, inače ćeš se uvrijediti.
- Neću se uvrijediti. Ima li smisla čitati kad je razvidno da Vam
se neće?
- Smisla? Smisao je u tome da uzalud ne trošiš vrijeme na ono
što je nepotrebno. - Djed je sjeo na travu ispod cedra. Otvorio je kori­
ce i počeo polako listati. Katkada bi se zaustavio na nekoj stranici.
Katkada bi nešto letimice pogledao i nastavio redom dalje listati.
Nakon nekog je vremena rekao:

111
Vladimir Megre

- Vladimire, trebao bih sve pažljivo razmotriti. Prošeci.

Udaljio sam se na oko dvadeset metara od djeda i počeo hodati
gore-dolje iščekujući kad će završiti čitati dokumente i članke za
godišnjak što sam ih donio. Poštovani čitatelji, želio bih i vas s tim
upoznati.

Razgovor s predsjednicima

Evo, recite, poštovana gospodo, predsjednici vlada i kancelari,

tko zapravo upravlja državom?
To se pitanje na prvi pogled čini čudnim. Čak će i đak odgovoriti
na to pitanje i reći da državom upravlja predsjednik, vlada i državna
skupština.
Odgovor upućuje samo na iluziju, široko rasprostranjenu u
narodu, ne samo u našoj zemlji. U toj iluziji ne žive samo jednostav­
ni ljudi nego i sami upravitelji. Razmišljajući logički, možemo se i
moramo riješiti iluzije. Oni koji ne uspiju shvatiti iluzornost života,
rodit će se i umrijeti, ne proživjevši život na Zemlji, zato jer je njihov
takozvani život samo iluzija.
Dakle, treba se riješiti iluzije! Odredimo ponajprije što je to
upravljanje državom. Ono što je najvažnije, a možda i jedino, jest
upravljanje društvenim procesima i pojavama. Glavnim se u tome
sustavu upravljanja smatra predsjednik.
Evo, upitajmo:
- Gospodine predsjedniče, recite, molim Vas, upravljate li sve
većom pojavom narkomanije u našemu društvu?
- Ne - odgovorit će predsjednik - ja ne upravljam tim proce­
som.
- Ni sve većom pojavom prostitucije?
- Ne, ne upravljam.
- Ni sve većom korupcijom i mitom?
- Ne, ne upravljam.

112
 Nova civilizacija

- Ni procesom odumiranja naroda?

- Što Vam je? Ja ne upravljam procesom odumiranja naroda!
Moglo bi se postaviti veoma mnogo pitanja, na koja bismo
čuli jedan te isti odgovor: "Ne, ne upravljam". Drukčiji odgovor nije
moguć, jer bi drukčiji odgovor razotkrio upravitelja kao prijestupni­
ka.
Ispada da se u društvu odigravaju važni procesi, koji su široko
rasprostranjeni i utječu na život svakoga čovjeka, prema kojima
nemaju nikakav odnos ni glavni upravitelj ni cijela vojska potčinjenih
činovnika. Onda, čime oni upravljaju?
Pogledamo li pažljivije, vidjet ćemo da ti upravitelji, a da toga ni
sami nisu svjesni, upravljaju nehotice skrivajući istinske upravitelje
koji se, kao što vam je i samima jasno, imaju od čega skrivati.
Uzgred, uzevši kako teoretski, tako i praktički, niti jedan pred­
sjednik, predsjednik vlade odnosno kancelar ne može upravljati
državom. Oni samo provode tuđu volju kao da je njihova, što mogu,
na primjer, dokazati i znanstvenici psiholozi. Mogli bismo do toga
doći analizirajući svoj život.
Zar na naš život netko ne utječe u vrtiću, školi ili fakultetu?
Požele pa nas odgajaju da postanemo komunistima, fašistima ili
kao danas, demokratima. Takvim se odgojem i utjecajem potiču i
određeni društveni procesi.
"Stvarnost stvaramo sami",* rekla je Anastazija. Rekla je lijepo i
ispravno. Da bismo shvatili stvarnost, trebamo razmišljati. Postojeći
nam način života ne ostavlja puno vremena za razmišljanje pa na
stvarnost tako gledamo na način koji nam je netko drugi nametnuo.
Onaj koji je na čelu države ima ponajmanje vremena za
razmišljanje. Njegov je radni dan isplaniran do u sat i minutu, a
najčešće ga ne planira on sam.
Dostupna nam povijest isto tako govori da državom ne može
upravljati vladar kojega svi vide.
Poznato je da su u drevnome Egiptu faraona odgajali svećenici.
Oni su, jasno, znali za mnoge odluke koje će donijeti faraon. Svećenici

* Vidi: "Zvonki cedar ruski" V; "Tko smo mi?", str. 116. (Napomena prevoditeljice).
Vladimir Megre

su mu i u vrijeme njegove vladavine stalno davali savjete. Faraon je

zapravo samo provodio tuđu volju.
Na Istoku su vladari također imali dvorske mudrace s kojima su
se savjetovali.
Državnim se poslovima nisu opterećivali ni svećenici u drevno­
me Egiptu, ni istočnjački dvorski mudraci, ni naši mudraci* vedrus-
koga razdoblja povijesti. Njihov je glavni zadatak bio proučavanje i
razmišljanje.
Današnji vladari i zastupnici u skupštini nemaju mogućnost
razmišljati, i stoga ne mogu učinkovito djelovati na društvene proce­
se, što znači da ne mogu ni vladati.
Činjenicu mi je potvrdio dobro poznati zastupnik u tri saziva
skupštine, profesor, doktor ekonomskih znanosti. To mi je potvrdio
tek kad je napustio svoje zastupničko mjesto i dobio mogućnost
proučavanja i razmišljanja.
Činjenicu je potvrdila i skandalozna situacija о kojoj su pisale
novine. Desilo se to kad se zastupnik sadašnje skupštine obratio
Ustavnome sudu sa zahtjevom razmatranja slučaja zamjenika naj­
višega državnoga činovnika u Uredu predsjednika, koji je pristrano
savjetovao skupinu zastupnika Državne skupštine zatraživši od njih
da ne misle svojom glavom nego čine ono što im se kaže.
Kako god paradoksalno bilo, zamjenik je najvišega državnoga
činovnika intuitivno možda bio najbliže istini. Njemu je lakše samo­
me učinkovitije donijeti odluku nego promatrati kako se time bavi
masa, koja nije u mogućnosti razmišljati. Da je tomu tako, potvrđuje i
nimalo jasan, narodu nerazumljiv program stranaka koje imaju svoje
zastupnike u skupštini.
Način na koji su primljene ideje i program što nam ga je pred­
stavila Anastazija, najbolje pokazuju nesposobnost postojećega susta­
va u donošenju samostalnih odluka.
Anastazijin je program podržalo mnogo ljudi. Analiza je poka­
zala da su to u većini oni koji vode razuman život i koji su skloni
razmišljanju. U različitim je područjima zemlje veoma mnogo ljudi

* u značenju čarobnjaka, maga, vrača, gataoca u starih Slavena. (Napomena

prevoditeljice).

114
 Nova civilizacija

savladalo teškoće i počelo provoditi taj program. Na državnoj su se

razini našli oni koji čak nisu uspjeli ni shvatiti što se dešava u narodu.
To više, došlo je do suprotstavljanja, koje je upravo i iznijelo na vidjelo
činjenicu da na Rusiju utječu sile izvana te da zemljom nipošto ne
upravlja ruska vlada.
Do suprotstavljanja, jasno, ne dolazi na svećeničkoj razini.
Zahvaljujući svećenicima program upravo i djeluje stoljećima i
tisućljećima. Suprotstavljanje se očituje bolje i jasnije kao rezultat
današnjega sustava društvenoga uređenja, gdje Rusija predstavlja
samo sirovinsku nadopunu Zapadu s tržištem nekvalitetnih pro­
izvoda.
Pod Zapadom ne treba podrazumijevati stanovništvo Europe i
Amerike. Riječ je о skupini transnacionalnih kompanija i financijera,
zainteresiranih za svoju dobit.
Kao što svi mi znamo, posljednjih se desetljeća intenzivno
provode planovi ove skupine, a naša im se vlast, blago rečeno, nije
suprotstavljala. To je još jedna uvjerljiva potvrda toga da ona nema
istinsku vlast.
Anastazijin program predstavlja jedinstveni pokušaj suprotstav­
ljanja rušenju države i uništavanju znatnoga dijela stanovništva.
Većina će čitatelja dati osnovanu primjedbu i upitati zašto se i
dalje obraćam onima koji nemaju vlasti i nisu sposobni ništa promi­
jeniti. Odgovorit ću.
Prvo: Poštovani čitatelji, ja se, naime, ne obraćam samo vlas­
ti nego ponajprije vama. Obraćam vam se u nadi da ćemo uspjeti
zajednički shvatiti situaciju u kojoj smo se našli i da ćete je objasniti
u Knjigama naslijeđa. To je neophodno potrebno učiniti, inače mi, pa
tako i naša djeca, možemo očekivati nezavidnu budućnost.
Drugo: Prisjećam se Anastazijinoga pitanja: "Tko je kriv za
neprihvaćanje istine? Je li to onaj koji je širi ili onaj koji je ne
prihvaća?" Mislim da sam i sam kriv za to što država ne pruža dostat­
nu podršku onima koji su počeli graditi svoja naselja. Ideju nisam
uspio predstaviti jezikom shvatljivim činovnicima. Kao da imamo
jedinstveni ruski jezik, no različiti ga slojevi stanovništva različito
upotrebljavaju, pridajući riječima različiti smisao. Dakle, ne vladam

115
Vladimir Megre

jezikom razumljivim činovnicima.

U predsjedničkome uredu, vladi i skupštini, sjede isti takvi ljudi
kao mi. Oni isto imaju žene, djecu, unuke, za koje, kao i svi roditelji,
žele svijetlu budućnost. Uspiju li shvatiti situaciju, steći će istinsku
vlast i moći će stvarno utjecati na pozitivne procese u društvu. Ali
gdje, kako naći riječi koje će moći zaustaviti ono što je najispraznije?
Treba tražiti! Inače će se pojaviti novi političari, koji će upasti u isti
sustav što im blokira misao. Stoga vam se i obraćam, moji čitatelji:
Nađimo zajedno riječi koje razumiju različiti društveni slojevi.
U toj se namjeri, sa svoje točke gledišta, iznova obraćam našemu
Predsjedniku i Vladi.

Predsjedniku i Vladi Ruske Federacije

Vi, kao vrhovni upravitelj Rusije, zasigurno ste više od ikoga

drugoga zainteresirani za procvat naše zemlje. Kao i svaki državni
poglavar, željeli biste priznanje naroda i željeli biste da se razdoblje
Vašega vladanja pamti kao najsvjetlije, za vrijeme kojega je zabilježen
procvat države i njezina naroda.
Svaka ruska obitelj želi jednako tako urediti svoj život i svoju
svakodnevicu da živi dostojno čovjeka. I svaka majka koja je rodi­
la dijete, mašta о njegovoj svijetloj budućnosti, znajući da je ona
moguća samo onda kad cijela država krene jasno zacrtanim smjerom,
pravilnim smjerom.
Vi biste da tim smjerom podu državne institucije, vlada, minis­
tarstva, pokrajnske vlasti. Ipak, neovisno о Vašoj iskrenoj želji i trudu
državnoga aparata, u zemlji i dalje postoji korupcija, narkomanija,
prostitucija, dječja delinkvencija i mnoge druge negativne pojave.
Pogoršava se ekološka i demografska situacija. Raspadaju se
obitelji. Stanovništvo se svake godine smanjuje. Narod jednostavno
odumire.
Veoma je važno sve što činite: jačanje vlasti po vertikali, reor­
ganizacija državnoga aparata, reforma vojske, udvostručenje bruto

116
 Nova civilizacija

proizvoda u ekonomiji. U zemlji su svi pokazatelji pozitivni. Pozitivna

je i dinamika razvoja, ali to ljudi ne osjećaju. Ljudi u našoj zemlji
- susjedi, prijatelji, poslovni kolege, rođaci, roditelji i djeca - sve teže
shvaćaju jedni druge, sve teže pronalaze pažljive i lijepe riječi i sve
rjeđe grade svoje odnose na poštenju, časnome odnosu i povjerenju.
Ne smanjuje se strah od toga što će biti sutra, strah od budućnosti za
svoju djecu. Zar to nisu najvažniji pokazatelji?
Sve se aktivnije vodi borba protiv negativnih pojava, no negativ-
nosti se ne smanjuju. Zašto? Zašto želje naroda i nastojanja predsjed­
nika ne odgovaraju stvarnosti?
Nije li vrijeme da svi pogledamo istini u oči i učinimo zaključak:
borba se vodi samo protiv posljedica, a ne i uzroka koji je doveo
do pojave. Polazeći od mnogih negativnih procesa, potaknutih
određenim silama, nije li vrijeme da otvoreno priznate činjenicu da
u našoj zemlji postoji strana ideologija? Kao kadar čekist*, Vi biste to
trebali znati.
Naš je narod zaglupljen pod utjecajem tih sila do te mjere da
počinje na neodgovarajući način prihvaćati stvarnost. Reklama je
najjednostavniji primjer. Kako znanstvenici psihoanalitičari, tako i
jednostavni ljudi, shvaćaju da je masovna reklama samo mehanizam
kojim se snažno djeluje na psihu čovjeka. Uz pomoć se toga meha­
nizma može natjerati narode mnogih zemalja da upotrebljavaju
štetne prehrambene proizvode, nose neudobnu odjeću i glasuju za
određene političare. Taj se mehanizam snažnoga djelovanja na mase
tobože nalazi u Vašim rukama, u rukama vlade. Je li on u Vašim ruka­
ma? Nipošto! On je u rukama drugih gospodara. Pokušamo li nešto
učiniti u vezi s tim, odmah će nas napasti za narušavanje slobode
riječi. Napade će početi oni koji narodu zapravo i ne daju slobodu
riječi. Sredstva se masovnoga priopćavanja zapravo nalaze u rukama
novčanih magnata.
Skrivajući pravi smisao, čitavim se narodima cinično nameće
nevjerojatna laž da se reklamama plaća cijela televizija, sve zanimljive
emisije koje "vi tako volite gledati". Rad se televizije ne naplaćuje ni

* Čeka -hist Izvanredna komisija za borbu protiv kontrarevolucije i sabotaže (1917.-

1922.). (Napomena prevoditeljice).

117
Vladimir Megre

od kakvih reklama. Televiziji se prenosi samo dio novca prikuplje­

noga od naroda. Proizvođači dodaju jedan postotak na vrijednost
svojih proizvoda za plaćanje reklame na televiziji, radiju, prijevoznim
sredstvima i na ulici. Tako cijeli narod plaća rad televizije kupujući
kemijski prerađene prehrambene proizvode i nekvalitetnu robu
široke potrošnje. Narod tako plaća bezvrijedne i razvidno trivijalne
televizijske emisije i serije koje nas obasiplju slikama manijakalno
divljih primitivnih likova.

Znanost о stvaranju slika

Tko upravlja ideologijom

Državna se ideologija oduvijek stvarala uz pomoć mehanizama

kojima se utjecalo na ljudsko društvo. Na njega se utjecalo putem
slika, putem skrivenoga drevnoga znanja, sačuvanoga u znanosti о
stvaranju slika. Pokoji od učenih ljudi može reći da takva znanost ne
postoji. No ona postoji. Svoje postojanje ona može zahvaliti samoj
prirodi čovjeka, a ne želji znanstvenika. U prirodi je čovjeka da misli,
a mislima se stvaraju slike.
U zadnje se vrijeme znanost о stvaranju slika često povezuje s
drevnim Egiptom. Poznate su nam povijesne činjenice kako su se uz
pomoć slika što su ih stvorili svećenici oslobađale države odnosno
osvajali čitavi narodi.
Sličnim su znanjem pokušale ovladati specijalne službe Hitlerove
Njemačke. U sovjetskom je razdoblju to bio trinaesti specijalni odjel
KGB-a.
Današnji se političari na Zapadu, a sad već i naši, intuitivno
služe elementima ove znanosti. Otuda i nazivi: "stvoriti imidž", "način
života", "način mišljenja", "lik kandidata".
Za političare nisu važne unutarnje težnje kandidata. Nije važno
kakav je on čovjek, je li dobar i je li stručnjak. Političari će za novac
i uz pomoć sredstava masovnoga priopćavanja stvoriti sliku koja se

118
 Nova civilizacija

treba dopasti narodu. Tako će ljudi na izborima glasovati ne toliko

za čovjeka, koliko za sliku stvorenu političarima. Još malo pa ćemo
glasovati za gumenoga zastupnika i predsjednika.
Za političare najvišega položaja najveće je majstorstvo stvoriti
sliku države i čitavih naroda.
U tisućljetnoj je povijesti čovječanstva mnoštvo primjera uprav­
ljanja državom uz pomoć slika. Kao najbolji i najjasniji primjer djelat­
nosti političara visokoga ranga, "suvremenih svećenika", današnjemu
čovjeku možemo predočiti situaciju koja proizlazi iz događanja tije­
kom posljednjega stoljeća u našoj zemlji, u našemu narodu.
Raspao se Sovjetski Savez, jedno od najsnažnijih carstava u
svijetu. Ali što je prethodilo stvaranju SSSR-a i njegovu kasnijemu
rušenju?
Prije stvaranja SSSR-a stvorena je privlačna slika buduće
socijalističke, a zatim i komunističke države. Veleposjednici i
tvorničari su se počeli prikazivati kao bezdušni ugnjetači radnoga
naroda. U Rusiji je još vladao car. Carstvo se činilo postojanim. No u
isto se vrijeme stvarala slika, koja je privlačila pristaše koji su nalazili
sve moguće načine da se uništi carstvo i stvori nova država. Država bi
bila stvorena prema novoj slici.
Propasti je SSSR-a prethodilo također stvaranje slike SSSR-a
kao totalitarne države. Razmatrala se mogućnost stvaranja nove,
slobodne demokratske države zapadnoga modela, u kojoj će narod
biti sretan. Vladu i državne vođe se počelo prikazivati kao okrutne
gušitelje slobode i naroda. Socijalističko se društveno uređenje prika­
zivalo kao neprihvatljivo i bezizlazno. U drugi su plan stavljeni likovi
komunista, na kojima su se odgajali cijeli naraštaji, što su ih stvorili
režiseri, glumci i umjetnici, ali što je dano u zamjenu?
Prazan prostor koji je stvoren počeli su puniti likovi uspješnih
biznismena, razbojnika, prostitutki, holivudskih ljepotica. Mladi
bi željeli oponašati te likove i voditi njihov život. Materijalno se
blagostanje danas neizostavno smatra mjerilom spokojnoga života.
Nije bitno tko je i kako to stekao. Narodu je rečeno da je neophodno
potrebno graditi razvijeno demokratsko društvo, no pritom se uma­
njio, i još se uvijek umanjuje značaj nepremostivih problema koji

119
Vladimir Megre

postoje izvan granice: narkomanija, velika korupcija, loša ekološka

situacija, depresija, pad nataliteta i mnogo toga drugoga.
Žene ne žele rađati, jer ne vide budućnost za svoju djecu.
Narodi u demokratskim zemljama ne vide jasnu sliku
budućnosti, dok suvremeni svećenici moraju predstavljati demokra­
ciju u postojećemu obliku kao jedino prihvatljivo uređenje za ljudsko
društvo. Zašto? Zato jer je u uvjetima današnje demokracije najlakše
vladati. Najlakše se sakriti iza parola о slobodi govora, slobodnome
poduzetništvu, slobodnim izborima, dok se narodu baca kukolj. To se
ne čini slučajno nego s određenim ciljem i namjerom. Ovisno о tome
prema kakvoj ćete slici osjetiti naklonost, takvim ćete i sami postati.
Ti političari znaju što će dalje biti s cijelim narodom. Nije teško odre­
diti tko su bili pokretači društvenih katastrofa u Rusiji. Dostaje vidjeti
kamo uvijek odlaze vrijedni ljudski i materijalni resursi.
Poslije revolucije 1917. godine veliki je val emigracije odnio iz
Rusije na Zapad znatan kapital, povijesne vrijednosti i tradiciju, no
najvažnije, otišli su ljudi.
Nakon raspada sovjetskoga carstva i provedenih reformi,
privlačna slika uspješnih civiliziranih zemalja i dalje odvlači naše
materijalne i intelektualne resurse.
Najtužnije je da suvremena slika, stvorena za našu državu, treba
uništiti zemlju i narod koji u njoj živi. Za to nije uopće potrebna vojna
intervencija. Postoji puno važnija sila od materijalnoga oružja. Postoji
slika. Stvorena je kombinacija, koju bi već danas mogli odrediti
analitičari. Ona je posve jednostavna. Pokušajmo razmisliti.
Što mi sada gradimo? Kamo idemo? Političari kažu da gradimo
razvijenu demokratsku državu zapadnoga tipa, što znači da ćemo
svi biti bogati i sretni nakon što je izgradimo. No, ako na Zemlji
već postoje razvijene, demokratske države, u kojima su ljudi sretni,
milijuni će sugrađana pametno zaključiti i upitati se nije li jednostav­
nije tamo odmah poći. Tako su i otišli milijuni u Njemačku, Izrael,
Ameriku, i nastavljaju i dalje odlaziti, a tim zemljama tako donose
intelektualni i materijalni kapital. Oni tamo postaju robovima. Slika
je proradila!
Što će činiti oni koji su ostali u Rusiji? Slika će reći da trebaju

120
 Nova civilizacija

stvarati razvijenu demokratsku državu i postati bogati. Ali što u tu

svrhu treba činiti djelatnik u prometnoj službi, prodavač u trgovini
ili činovnik u administraciji? Mnogima nije jasno. Mnogima nije
također jasno kako se obogatiti od plaće od tri do pet tisuća rubalja.
No mnogi su vješti i nekako su uspjeli kupiti skupocjene automobile.
Grade luksuzne kuće i posjećuju skupa ljetovališta. Nekako su u tome
uspjeli...
Cijela država tako počinje smišljati lukavštine: prodavači i kupci,
prometnici i činovnici, oficiri i vojnici, učitelji i studenti. No oni koji
znaju znanost о stvaranju slika samo će se smijati sličnim pokušajima:
"Hajde hvatajte prijetvornike s naramenicama. Potom ćete unutar
službe sigurnosti morati osnivati zasebnu službu sigurnosti." Mi se ne
borimo s uzrokom nego s posljedicom. Slika je već svoje učinila. Ona
može neometano prodrijeti u um političara, generala, visokih činov­
nika i jednostavnih ljudi. Za sliku ne postoji pogranična osmatračnica,
zatvorena vrata ureda. Slika će odvući rusku djevojku iz daleka sela u
prekomorsku zemlju, privući je tobože sretnim životom i natjerati je
da se bavi prostitucijom na Cipru, u Izraelu ili New Yorku. Činovnik
će radi toga tobože sretnoga života početi uzimati mito, a policajac
će stupiti u pregovore s prijestupnikom. Velika je energija te slike. A
naši političari uporno ponavljaju jedno te isto pojačavajući za zemlju
kobnu sliku: "razvijene demokratske zemlje", "civilizirani Zapad".
Ljudi će shvatiti da se sa zemljom ne dešava nešto dobro. Stoga
imaju i razumijevanja kada Vi, Vladimire Vladimiroviču, želite uvesti
red. Ali kako to učiniti? Nije dosta učvrstiti vlast po vertikali. Vi ste
učvrstili vlast po vertikali, no time niste učvrstili samo svoju vlast
nego i vlast slika.
Tisuće je činovnika dobilo više vlasti, no, nalazeći se pod utjeca­
jem slike, a da to i ne znaju, oni će djelovati u skladu sa slikom. Djelovat
će u skladu s onima koji su stvorili sliku. Njezini su stvoritelji već
odlučili da je sudbina Rusije riješena. Oni su postali posve razuzdani
i krajnje drski. Da bi učvrstili svoju vlast, podržali su za Rusiju štetnu
sliku, u Rusiju su poslali za to posebno obučene stručnjake. Službeno
potvrđujem da na području Rusije djeluju posebno obučeni ljudi sa
zadatkom praćenja i, po potrebi, korigiranja ideološkoga čimbenika u
državi. Mislim da Vam je to također poznato.

121
Vladimir Megre

Razmislimo zašto posljednjih godina u našoj zemlji ima tako

malo pozitivnih likova u beletristici, kinu, na televiziji? Zašto ima
tako malo slika koje će oduševiti čovjeka, povesti ga i pomoći mu gra­
diti prelijepu budućnost za svoju djecu. Mi ih se još uvijek prisjećamo
i živimo s tim slikama, ali što je s našom djecom?
Kažu nam da većina želi vidjeti samo holivudske ljepotice,
razbojničke obračune i krvoproliće. Ali to je laž. Ljudi to ne žele. Kažu
nam ne želite li, nemojte gledati, ne sviđa li vam se, nemojte slušati.
Tobože imamo slobodu izbora. Ali to nije posve tako. Točnije, to nije
uopće tako. Nema zapravo nikakvoga izbora. Nemaju izbora ni djeca,
ni odrasli, ponajmanje starci. Ne budeš li bezosjećajnim, ciničnim,
bezdušnim, bit će ti zatvoren put prema opisanome blagostanju.
Drugoga puta nema. Zar to nije tako oko Vas? Ili oko nas? Sve se to
ludilo stvara namjerno.Već su odavno razrađene specijalne, skrivene
metode odabira. Surovo se progone pjesnici, pedagozi inovatori,
režiseri, pisci, koji su se usudili stvoriti pozitivnu sliku Rusije. Za njih
je jednostavno sve zatvoreno.
Zapadnjačke specijalne službe čine isto pod izlikom borbe protiv
sektaštva. Slično tvrde ne samo oficiri ruskih specijalnih službi nego
i društveni i politički djelatnici. Tvrde to visoki činovnici Ureda pred­
sjednika Ruske Federacije, Vaše administracije. Tako je, na primjer,
Surkov, zamjenik načelnika administracije, rekao u razgovoru za
jedne novine:
"Protiv Rusije su poveli tajni rat krugovi u Americi, Europi i na
Istoku, za koje je naša zemlja potencijalni neprijatelj. Oni smatraju
za svoju zaslugu raspad Sovjetskoga Saveza, koji je prošao gotovo bez
prolivene krvi. Oni žele uspjeh. Cilj im je rušenje Rusije i popunja­
vanje širokih prostranstava mnogobrojnim nesposobnim, tobožnjim
državnim tvorevinama."
Tvrdnja je posve logična, uzmemo li barem činjenicu da postoje
sile koje su srušile SSSR, koje će, posve prirodno, održati pobjedu na
određenoj etapi i obavezno nastaviti uspješno širiti utjecaj.
Najvažnije nije utvrđivanje činjenice nego razumijevanje meha­
nizma putem kojega se očituje rušilačko djelovanje.
Znamo da do raspada SSSR-a nije došlo zbog oružanoga napada

122
 Nova civilizacija

nego uslijed ideološke obrade stanovništva. Ideologija je najvažniji

mehanizam uz pomoću kojega se svaka država može uništiti odnosno
ojačati. Na mase se može djelovati uz pomoć bilo koje ideologije nade
li se dobro izgrađena struktura djelovanja. Takva struktura postoji i
ona nije naša. Putem takve strukture ne djeluju naše slike. No što je
s našom strukturom? Mi smo je uništili!
U SSSR-u pored ideoloških institucija i informacijskih centara,
ideoloških odjela Centralnoga komiteta KPSS-a i Ministarstva kulture
te novina, postojala je i ogromna mreža, u koju su ulazili dvorci i
domovi kulture, pokrajinski i seoski klubovi.
U tim su se ustanovama, u različitim krugovima, milijuni mla­
dih sugrađana mogli besplatno baviti umjetnošću. Tu su se održavale
lekcije i održavali skupovi. Narodu su se prenosile obavijesti i tumačila
mu se državna ideologija.
U početku perestrojke promijenila se ideologija i uništena je
mreža koju su činile te ustanove i obustavljeno im je financiranje.
Teško je povjerovati da bi vozač, vozeći automobil autocestom,
iznenada shvativši da ne ide pravim smjerom, umjesto da zaokrene
i krene nužnim smjerom, počeo rastavljati automobil. Upravo se to
dogodilo u našoj zemlji. Kad je društvo odlučilo (jasno, ne bez pomoći
određenih sila) da ne idemo pravim smjerom, umjesto da smo se
organizirali i iskoristili već postojeći mehanizam, mi smo ga jednos­
tavno srušili. Što smo dobili u zamjenu?
Ruska pravoslavna crkva trebala je preuzeti osnovnu zadaću
duhovnoga odgoja stanovništva, ponajprije mladeži. Premda imamo
sve više pokazatelja koji nam pokazuju da bismo ponajprije trebali
odgajati upravo najveći dio svećenstva.
Ruska nas je pravoslavna crkva kao duhovna institucija na katas­
trofalan način iznevjerila. Zašto? Jednostavno stoga što se uz državnu
podršku uspjelo za samo nekoliko godina otvoriti dvadaset tisuća
crkava, dok su za odgoj dvadeset tisuća visoko duhovnih svećenika,
koji će pružiti istinsku utjehu i odgajati čovjeka, potrebna stoljeća i
određeni uvjeti. Jasno, ne takvi kad se država razbacuje povlasticama
i novcem, što samo dovodi do raskalašenosti i privlači nitkove sklone
lakome probitku. U takvoj situaciji nisu na dobitku duhovno orijenti-

123
Vladimir Megre

rani svećenici nego oni lukaviji, koji su bliže oltaru. Nije na dobitku
ona župa, na čijemu je čelu visoko duhovni crkveni nadstojnik nego
ona kojoj je na čelu onaj koji je uspio naći financijska sredstva.
Proces pridobivanja župljana, njihovo duhovno uzdizanje,
dugotrajan je proces, koji traje godinama. Evo, seoski si svećenik krpa
haljinu jer si ne može kupiti novu, dok se drugi vozi u automobilu
inozemne proizvodnje.
О pohlepnosti i koristoljublju što je zavladalo medu svećenstvom
Ruske pravoslavne crkve govori i presveti Aleksej II., moskovski pat­
rijarh i patrijarh cijele Rusije. Evo što je rekao 15.12.2004. godine u
Dvorani crkvenih sabora Katedrale Krista Spasitelja, gdje se svake
godine održava zasjedanje Eparhijskoga zbora grada Moskve:
"Danas smo svjedoci niza negativnih pojava, uključujući
karakterističnu inertnost Crkve, odsutnost dinamike, svojstvenu
svećenićkome životu, slabu posjećenost crkvenih misa, odsutnost
zanimanja za religiju u mladoga naraštaja."
"Uznemiruje sve veća pojava komercijalizacije što je umnogome
zahvatila dobar dio crkvenoga života, koja ukazuje na to da odumire
svijest о pravoslavnome duhu, da se sve više smanjuje interes za
Crkvu i da dolazi do duhovnoga sljepila ... Materijalni interes sve
češće dolazi na prvo mjesto i stavlja u drugi plan i uništava sve istin­
sko i duhovno. Često se može vidjeti da crkve, poput trgovačkih tvrtki,
prodaju 'crkvene usluge'."
"Ljude najviše odvraća od vjere koristoljublje svećenika i
crkvenih službenika. Ne kaže se uzalud da je koristoljublje podla i
ubojita strast, jedinstveni primjer izdaje Boga i strašan grijeh."
Patrijarh je zabranio uzimati novac za obavljanje crkvenih
sakramenata: obred pričesti, vjenčanja, posljednje pomasti i obred
posvećen mrtvima. Zabranio je prodavati 'crkvene usluge'. No jesu li
crkveni službenici poslušali zabranu najvišega crkvenoga poglavara
kad su se već oglušili na ono što je još veće, a to je Božja zapovijed?

124
 Nova civilizacija

Je li Ruska pravoslavna crkva ruska

Zapadnjačke su specijalne službe uz ostalo gotovo najjače utje­

cale na Rusku pravoslavnu crkvu oštetivši je gotovo najviše. Jasno, to
je bilo moguće predvidjeti ako je to netko trebao predvidjeti. Znamo
da promjenama u našoj zemlji uvijek prethodi ideološka obrada. Jesu
li odjeli zapadnjačkih specijalnih službi, odgovorni za promjene u
Rusiji, neophodne njihovim gospodarima, mogli ostaviti po strani
tako važnu instituciju kao što je Ruska pravoslavna crkva? Jasno da
nisu. Inače se ne bi pokazali profesionalnima. To više što se na naj­
bolji mogući način stvarala situacija koja će prethoditi ideološkome
napadu na Rusiju. Naše su specijalne službe bile u procesu unutarnje
reorganizacije. Bolje rečeno, bile su zauzete unutarnjim sporovima,
koji se, mislim, još uvijek nastavljaju.
Nije moguće procijeniti sve operacije zapadnjačkih specijalnih
službi, što su ih proveli kroz strukture Ruske pravoslavne crkve.
Premda se na jednu od njih oglasilo društvo. Njezino su pogubno
djelovanje osjetili i još uvijek osjećaju milijuni Rusa, jednako kao i
crkveni službenici.
Mislim na strukturu, stvorenu pod pokroviteljstvom Ruske pra­
voslavne crkve, koja je ruskim svjetskim i religioznim organizacijama
davala znakove, izazivajući u njima neprijateljstvo prema Ruskoj
pravoslavnoj crkvi.
Borci protiv "sektaštva" su djelovali uime Crkve, po njihovim
riječima, čak i uz blagoslov patrijarha Alekseja II. Tako su oni koji su
ranije bili odani Crkvi, ili čak odlazili u crkvu i bili kršteni, jednostav­
no počeli skidati križiće što su ih nosili oko vrata.
Borci protiv "sektaštva" su se pokazali lukavima po još jednome
pitanju: razotkrivajući sekte što su ih sami izmislili, zapravo su kriti­
zirali i ismijavali Rusku pravoslavnu crkvu.
Crkvi je na taj način bio zadan ozbiljan udarac. Ove su strukture
zatim odlučile vladati i najvišim organima državne vlasti u Ruskoj
Federaciji.
Prihvativši dušom i srcem ideju prelijepe budućnosti Rusije,

125
Vladimir Megre

predstavljenu u knjigama, ljudi su se u različitim područjima Rusije

počeli obraćati mjesnim organima vlasti s molbom da se njihovim
obiteljima dodijeli zemlja za stvaranje imanja na rodnoj zemlji.
Neobično je to da ljudi prvi put ne traže povlastice, ne traže
dodatke nego jedan dio prirode u svojoj zemlji, gdje će si stvoriti
uvjete za život, a ne preživljavanje.
Čini se da bi se poticaj što ga je narod pokazao trebalo samo
podržati. Sve više i više ljudi dobiva takav poticaj. U posljednje smo
četiri godine mogli vidjeti kako su ti ljudi razmišljali о svojoj želji i na
njoj će raditi. Ideja obuhvaća različite slojeve društva: učenike, znan­
stvenike i poduzetnike, učitelje, liječnike, umirovljenike, vojnike,
političare, umjetnike, pjesnike i pisce. Medu njima ima akademika,
guvernera, žena predsjednika nekadašnjih sovjetskih republika.
Ti bi ljudi mogli riješiti mnoge socijalno-ekonomske zadaće u
zemlji, izrazito promijeniti demografsku situaciju, problem sigurne
opskrbe namirnica, posla i zdravlja naroda. No najvažnije bi bilo isko­
ristiti veliku snagu naroda, koji bi stvorio svoje prostranstvo i učvrstio
svoju voljenu zemlju i državu koja mu je to omogućila.
Razvidno je da se nekome nisu nikako svidjele pozitivne težnje
ruskoga naroda.

Okupatori u akciji

Izvršnim je organima vlasti subjekata Ruske Federacije, čak i

gradskoj samoupravi, pristigla naredba prema kojoj su čitatelji mojih
knjiga sektaši i teroristi. To znači da se treba suprotstaviti svakome
pokušaju što će ga oni pokazati, osobito oni koji će na selu poželjeti
stvoriti svoje imanje na rodnoj zemlji.
Sredstvima je masovnoga priopćavanja, čak i pod prijetnjom
otkaza novinarima, naređeno ne objavljivati о takvim poduhvatima.
Spomenu li ih u novinama, tad to trebaju činiti samo u negativnom,
tj. da su ljudi "pobjegli" u šumu i natrag u prošlost.

126
 Nova civilizacija

Kulturnim je radnicima naređeno suprotstaviti se provođenju

mjera povezanih s knjigama i idejama, predstavljenima u knjigama.
Obavijesti koje stižu od čitatelja razvidno pokazuju da na
području naše zemlje djeluje neko društvo, koje ima svoje agente u
državnim i crkvenim strukturama i koje provodi svoju destruktivnu
politiku.
To ne tvrdim samo ja. О tome govore i profesionalni analitičari
koji su se upoznali sa sakupljenim materijalima.
Pojavio se čak i izraz "kult Anastazije". Što netko misli pod tim
riječima? Odnosi li se to na mene kao pisca? Na moju knjigu pod
nazivom "Anastazija"? Na junakinju knjige Anastaziju? Na milijune
čitatelja? Ili se to odnosi na težnju ostvarenja Anastazijine ideje о pre­
lijepoj i sretnoj Rusiji? Izgleda da se to odnosi na sve to zajedno.
Tužno je promatrati kako su strani i domaći ograničeni svećenici,
koji ni u kom slučaju nisu kršćanske vjere, okupirali Pravoslavnu
crkvu i utječu na državne činovnike. Kršćanstvo je za njih samo
dobro pokriće. Po njihovim je postupcima jasno da su oni daleko od
kršćanskoga morala. Metode njihova djelovanja su stare. Uz pomoć se
takvih metoda laži i nasilja uništavala kultura drevne Rusije i uvodila
se narodu strana ideologija. Pisao sam о tome u svojim knjigama.
Odmah su me počeli napadati za neznaboštvo. Pa kakav je to napad
za neznaboštvo? To nije ništa drugo nego li da te se napadne jer želiš
znati povijest svoje zemlje, kulturu svojih praroditelja.
Ima ipak i posve radosnih događaja koji bude nadu. Sam je život
počeo sve više stvarati situacije, u kojima su takvi ružni postupci izišli
na svjetlo dana, kao da su osvijetljeni nevidljivom zrakom. Možemo ih
opisati kao anegdotu. Prosudite sami.

127
Vladimir Megre

"KNJIGA NASLIJEĐA"
I
"POVIJEST OBITELJI"

Izdavačka kuća Dilja izdaje 2002. godine sljedeću knjigu iz

ciklusa Zvonki cedar ruski pod nazivom Knjiga naslijeđa. Izdavač se u
knjizi obraća čitateljima riječima: "Našemu je izdavaču postala bliska
i razumljiva ideja о Knjizi naslijeđa. Pustivši knjigu u tisak, odlučili
smo odmah izdati Knjigu naslijeđa da bi svatko mogao voditi svoju
obiteljsku povijest." Ubrzo nakon izdavača Dilja, izdavač Ruski dom
izdaje 2003. godine Povijest obitelji. Jedan je od njezinih najglavnijih
sastavljača arhimandrit Tihon (Ševkunov).
S uvodnom se riječi na početku knjige obratio predsjednik
Rusije, V.V. Putin i patrijarh Moskve i cijele Rusije, Aleksej II.
"Povijest obitelji - nije samo priča о nekoliko ljudskih sudbi­
na ili čak о cijelome rodu nego je to priča о povijesti cijele države.
Sudbina Rusije - to je povijest obitelji u slijedu naraštaja koji se
izmjenjuju."
"To je znanje potrebno zato da bi svaki građanin Rusije znao
gdje su mu korijeni, da bi znao da je on dio povijesti naše velike
domovine."

Predsjednik Rusije, V.V. Putin

"Ozračje obitelji, doma, odnos s bližnjima, pamćenje predaka i

* arhimandrit - nadstojnik manastira. (Napomena prevoditeljice).

128
 Nova civilizacija

odgoj potomaka - sve to ima veliko značenje za moralno uzdizanje

čovjeka, znači i države. Ne kaže se slučajno u mnogih naroda da
ljubav prema domovini počinje od obitelji."

Patrijarh Moskve i cijele Rusije, Aleksej II

Anastazija je prva iznijela tu ideju:

"Neće proći puno vremena i Knjigu naslijeđa stvarat će, svojom
će je rukom pisati i puniti njezine stranice milijuni očeva i majki
diljem cijele Zemlje. Bit će vrlo mnogo Knjiga naslijeđa. U svakoj će
biti istina koju će roditelji od srca iznijeti, prenijeti svojoj djeci. U tim
knjigama neće biti mjesta lukavstvu. Te će knjige srušiti povijesnu
laž.
Anastazija
Nećemo ići u detalje opisujući zbog čega i zahvaljujući komu je
izdavač Ruski dom uslijedio s knjigom za izdavačem Dilja. Važno je
ostvarenje same ideje. Vidimo da je ideju podržao predsjednik Rusije,
ruski patrijarh, predsjednik Državne skupštine, koji je na Dan znanja
uručio učenicima Povijest obitelji.
Što bi onda trebali činiti ubogi klevetnici? Bi li trebali pridružiti
sektašima i predsjednika i patrijarha i predsjednika Državne skupštine?
Ne odnosi li se to onda uzgred i na bivšega predsjednika Ukrajine, koji
je potpisao naredbu о Seoskome domaćinstvu, prema kojemu bi
Ukrajinici dobili ne jedan nego dva hektara zemlje?
Ne odnosi li se to onda i na guvernera Ajackova, koji je u razgo­
voru za NTV za pristaše Anastazije rekao da će oni donijeti budućnost
zemlji. On je predložio svojim činovnicima uzeti zemlju i stvarati
imanja na rodnoj zemlji.
Ne odnosi li se to onda i na guvernera Kemerovske oblasti
Tuljejeva, koji je dao zemlju za naselje? Jednako tako i na vrhov­
noga muftiju Rusije, Talgata Tadžuddina, koji je dopisniku studije
Stvaranje, na pitanje о tome što misli о knjigama iz ciklusa Zvonki
cedar ruski, odgovorio:
- Volim te knjige. Čitam ih i uzimam mnogo toga iz njih za

129
Vladimir Megre

sebe. Osjećam da čitanjem ovih knjiga čovjek učvršćuje vjeru u Boga.

Čovjek treba svoju vjeru svakodnevno hraniti. Za to ne treba imati
samo otvorene oči nego i otvoreno srce - što je najvažnije. Srce nam
je i dano da bismo mogli voljeti, a knjige Vladimira Nikolajeviča
Megrea nam mnogo pomažu u našoj ljubavi prema Bogu. On prenosi
tu istinu ljudima putem Anastazijinih riječi. Možda će u bogoslova
knjiga izazvati neka sporna pitanja, netko će možda reći da se radi о
nekakvoj hipotezi, no vjera u Boga, ili još bolje, ljubav prema Bogu,
polako se skuplja da bi postala beskonačna. Tako će čovjek još prije
nego što ode na onaj svijet već u ovome svijetu postati sretan. Knjige
iz ciklusa Zvonki cedar ruski nam u tome pomažu.
Uoči tih događaja, očito pod pritiskom intriga i utjerivača stra­
ha, istih tih boraca protiv "sektaša", jedan je pravoslavni arhiepiskop
(neću ga imenovati da ga ne uvodim u priču) potpisao pismo, u koje­
mu je prijetio da će izopćiti iz Crkve sve koji će čitati i širiti knjige iz
ciklusa Zvonki cedar ruski.
Taj pravoslavni arhiepiskop tako izopćuje iz Crkve i samoga
patrijarha, koji je podržao ideju stvaranja Povijesti obitelji, i zajedno s
predsjednikom potpisao obraćanje narodu. Uzmimo da patrijarh moje
knjige nije ni imao u rukama. To nije ni važno. Jer u knjigama nije
važan papir s otisnutim riječima nego ideje u njima predstavljene.
Jedna je od ideja podržana, a uvjeren sam da će uskoro biti podržane
i druge na državnoj razini. Do tada ...
Možda je vrijeme da pravosudni organi obrate pažnju na to što
su to zapravo borci protiv "sektaša", kakvim se metodama i intrigama
služe, dok im je tako dobro pod okriljem Ruske pravoslavne crkve.
Jasno, time se ne bave radi molitve. Potpaljivanje međureligioznoga
razdora i diskreditacija organa državne vlasti - eto čime se bave.
Smiješno bi uopće bilo pomisliti da je neka skupina boraca pro­
tiv "sektaša" veoma uznemirena mojim duhovnim razvojem. Njihovo
djelovanje razvidno pokazuje da oni rade na zahtjev onih koji ne žele
bilo kakve pozitivne promjene u Rusiji. Njihova je ideološka diverzija
vidljiva i na sljedećemu primjeru.

130
 Nova civilizacija

Židovsko pitanje

U posljednje se vrijeme po ne znam koji put u posljednjemu

tisućljeću sve više raspiruju strasti u vezi sa židovskim pitanjem.
Sve se češće govori о porastu ekstremizma u Europi i Rusiji,
u tom smislu i protiv Zidova. Kongres židovskih općina, što se
održao u Europi, povezao je takvo stanje s porastom muslimansko­
ga stanovništva u europskim zemljama, koje je navodno agresivno
prema Židovima. Premda mnoštvo konkretnih povijesnih primjera
potvrđuje činjenicu da se agresivnost može izazvati. Određeni krugovi
su u tome veoma aktivni. Provokatori se mogu nalaziti i među samim
Židovima.
Stvara se dojam da se pokolji naručuju. Pokolj Židova nekome
veoma odgovara, čak i materijalno. Ekstremističke organizacije ne
mogu imati materijalnu korist od pokolja, prije mogu imati gubitke.
No znatnu će korist osjetiti one zemlje, u koje zajedno sa svojim kapi­
talom pobjegne dio židovske financijske oligarhije, koja će legalizirati
svoj imetak od više milijardi i dobiti povlašteni međunarodni status.
Te će zemlje radi svoje koristi staviti na udar jednostavne i posve
nedužne ruske Židove. To se već više puta dogodilo u povijesti vrlo
napaćenoga židovskoga naroda.
Zbog čega je potreban pokolj? Logika je jednostavna. U društvu
je sve veće nezadovoljstvo protiv oligarhije i financijskih makinacija.
Prema podacima Državnoga komiteta za statistiku, oko sedamdeset
posto stanovništva smatra da se takvima treba neodložno sve odu­
zeti i da im se treba suditi. Predsjednik, vlada, državno tužiteljstvo,
oslanjajući se na zakon, nastoje istražiti postupke dijela oligarhije.
Proglašen je smjer kojim će se krenuti u borbi protiv korupcije,
pa oligarsi u iduće četiri godine, u najmanju ruku mogu izgubiti
svoj kapital. Našavši se u takvoj situaciji, razumljivo je da oni žele
napustiti Rusiju. No problem je kako legalizirati kapital, prenesen na
Zapad. Najsigurniji je način izazvati takav pokolj da se uznemiri cijelo
čovječanstvo. Dalje je sve jednostavno. Financijski magnati, koji su se
zatekli u vrijeme pokolja u nekoj od zapadnih zemalja, proglasit će se
političkim bjeguncima. Normalno će dobiti politički azil i legalizirat

131
Vladimir Megre

će svoj kapital sačuvavši barem djelomično kontrolu nad imetkom i

tvornicama, putem postavljenih odnosno ovlaštenih osoba.
Trebalo bi se svakako obratiti svim Rusima, u prvom redu orga­
nizacijama koje se smatraju domoljubnima. Nemojte nikako potpasti
pod utjecaj provokatora i ne dopustite palež sinagoga. Učinite li to,
postupit ćete prema razrađenome scenariju.
Ne smije se optuživati sve Židove za intrige i ružne postupke.
Između Židova ima različitih ljudi, jednako kao i između Bjelorusa,
Ukrajinaca i Rusa. To mogu potvrditi. Dok sam nastupao na susretu
čitatelja u Kazanju, gdje su se našli ljudi raznih nacionalnosti, bilo je
i mnogo muslimana, pročitao sam poglavlje knjige židovskoga pisca
i pjesnika Efima Kushnera Revolucija bez prolivene krvi. Prije nego
li ću početi čitati, rekao sam da se radi о židovskome piscu, koji živi
u Izraelu, no piše о Rusiji i njezinoj budućnosti. Pročitavši poglavlje,
dvoranom se razlijegao gromoglasni pljesak.
Muslimani su pljeskali židovskome piscu i pjesniku. Zašto se to
dogodilo? Zašto su muslimani, za koje se misli da su agresivni, iskre­
no pljeskali židovskome piscu?
Pljeskali su mu stoga jer on u svojoj knjizi govori о prelijepoj
budućnosti Rusije, povezujući je s idejama, predstavljenima u knjiga­
ma Zvonki cedar ruski. On poziva ruske vlasti da provedu program,
utemeljen na tim idejama.
Reći ću odmah da Efim Kushner nije jedini Židov koji prihvaća i
podržava Anastazijinu koncepciju, predstavljenu u knjigama.
U Izraelu postoji klub čitatelja knjiga о Anastaziji iz Sibira.
Izraelci pišu pjesme о junacima knjiga iz ciklusa Zvonki cedar ruski
na ruskome jeziku i ivritu*. Uopće sam stekao dojam da će Židovi
napokon stati na čelo pokreta za provedbu tih ideja te će povesti za
sobom narode mnogih drugih država.
Imam u najmanju ruku podatke da je upravo u Izraelu izdano
mnogo sredstava za gradnju ekološki čistih naselja. "Ah, lukavci,
preotimaju rusku ideju", potom će za njih reći.
Oni ništa ne preotimaju nego spašavaju. Recite, molim vas, tko

* ivrit-modernizirani hebrejski jezik. (Napomena prevoditeljice).

132
 Nova civilizacija

sprečava ruske vlasti ostvariti ideje iz knjiga? No upravo se njima

skupnim i pojedinačnim pismima sad več skoro petu godinu obraćaju
Rusi iz susjednih zemalja u inozemstvu i izdaleka.
Ispada smiješna situacija. Dio analitičara potvrđuje rađanje
nacionalne ideje u ruskome narodu. No ostvarit će je, kao što izgleda,
najprije u Izraelu. Tko je kriv?
Prosudbe о židovskome pitanju, barem one koje sam uspio
pročitati u tisku na tu temu, dosta su primitivne. Gotovo se svi ti
zaključci svode na jednostavnu činjenicu: "U rukama je Židova tisak
u različitim zemljama"; "Televizija je cijela židovska"; "Židovi kontro­
liraju većinu financijskih protoka novca".
To je sve nesumnjivo tako, danas i u Rusiji. No to je samo potvr­
da činjenica i ništa više. Zanimljivije bi bilo pojasniti zbog čega do
slične situacije dolazi u raznim zemljama, a to se već uporno ponavlja
tijekom mnogo stoljeća?
Reći ću odmah da to Židovi jednostavno moraju činiti, a mi im
se moramo podčinjavati, uz to na zakonodavnoj razini.
Prosudite sami. Državna je skupština Ruske Federacije donijela
Zakon, prema kojemu su četiri osnovne religije u našoj zemlji. Dvije
su od njih kršćanstvo i židovstvo.
Prema koncepciji kršćanske religije, čovjek kršćanin je sluga
Božji. Bogatstvo se ne prihvaća. U Petrogradu, s mjesta gdje pišem
ove retke, s prozora hotela se vidi velika pravoslavna Saborna crkva
Vladimirske Majke Božje, na zidovima koje piše velikim zlatnim slo­
vima: "Primi, Bogorodice, molitve sluge Tvojega."
Iz koncepcije židovske religije slijedi da e čovjek Židov Božji iza­
branik. On je bogat i ima zemlju, a zelenaštvo se također prihvaća.
Svi znamo kako velik utjecaj imaju religije na psihu, oblikovanje
ličnosti, način života.
Budimo dosljedni u logičnome slijedu događaja. Viši je zakono­
davni organ naše države prihvatio te dvije koncepcije, odredivši uz to
tko će biti rob, a tko vladar.
Nemojmo se zavaravati. Ako smo mi građani vjerni zakonu, u
skladu sa zakonom koji je donijela naša vlast, prihvatit ćemo da nama

133
Vladimir Megre

vladaju Zidovi i da tako treba biti.

Takvo stanje nekoga ne može zadovoljiti. Netko će to smat­
rati apsurdnim. Ne zatvarajmo oči pred stvarnošću. Trebali bismo
potražiti uzroke pojavi, a ne uživati u posljedicama koje se stalno
ponavljaju, što nikamo ne vodi.
Ne sviđa li se nekome nastala situacija, pokušajmo onda
zajednički potražiti izlaz.
Kao izlaz se može pokazati ideja koju s istim nadahnućem
prihvaćaju muslimani, kršćani, Židovi i pripadnici drugih vjeroispo­
vijesti.
Takva ideja postoji. Zahvaljujući njoj popravit će se situacija, i u
njoj je budućnost. To potvrđuju konkretne činjenice i sam život.

Stvarajmo zajedno

U poslanici Savezne skupštine, predsjednik je Ruske Federacije

postavio zadatak udvostručiti za deset godina unutarnji bruto prihod.
Pa što s tim? Zadatak kao i svaki drugi i treba poduzeti mjere da bi
se to ostvarilo. Ponajprije se treba oduševiti narod. Upravo о narodu
ovisi hoće li se udvostručiti unutarnji bruto prihod. Pa što se dogodilo
nakon što je naš viši državnik odredio zadatak? Počele su se događati
nevjerojatne stvari.
Visoki državni činovnici nisu ni pokušali izvršiti postavlje­
ne zadatke nego su upravo oni počeli govoriti о tome koliko je to
neostvarivo. Drugi su pak tvrdili da bi to ipak trebalo ostvariti. I samo
to, ništa drugo. Vrijeme se utrošilo na razgovore. Godina 2004. je
tužno završila: unutarnji je bruto prihod rastao za samo 6,4%.
Od trenutka postavljanja zadatka, u tisku se о njemu sve vrije­
me veoma zanimljivo govorilo u smislu "izvršiv"-"neizvršiv". Nije se
opet pokušalo ništa učiniti.
Situacija govori о tome da je u Rusiji došlo do potpunoga
raspada vlasti. Ma koga odabereš, svejedno kojega činovnika postaviš,
odluka se pod ovim ili onim izgovorom ionako neće provesti.

134
 Nova civilizacija

Zamislite situaciju u kojoj vrhovni komandant daje naredbu za

napad, a njegovi pomoćnici, generali i pukovnici, umjesto da razrade
plan napada, počinju razmišljati о tome je li to moguće ili nije. Kao
rezultat je neminovan poraz. To se upravo i dogodilo.
Možda se zadatak što ga je postavio predsjednik doista poka­
zao besmislenim? О tome ne možemo suditi dok ne razmislimo.
Preuranjeno je govoriti, ali ću ipak reći da je zadatak moguće ostva­
riti.
Uzet ću u obzir nedoumicu čitatelja: zbog čega se spominje
Ruska pravoslavna crkva, borci protiv "sektaša", zapadnjačke specijal­
ne službe i zadatak udvostručenja unutarnjega bruto prihoda što ga je
postavio predsjednik? Ne žurite. Tu postoji tijesna povezanost.
Razmislimo kome koristi udvostručenje unutarnjega bruto
prihoda. Jasno je da koristi Rusiji. A kome ne koristi? Zapadu, koji
na Rusiju gleda samo kao na tržište za svoje ne uvijek kvalitetne
proizvode.
Zapadnjačke su se specijalne službe kao i uvijek pokazale na
visini. Oborile su i činovnike i predsjednika Rusije. Ismijali su ih već
pri samome početku određivanja zadatka. Ipak pođimo redom.
Da bi se u cijelosti udvostručio unutarnji bruto prihod, trebalo
je pokazati koje privredne grane trebaju znatno povećati proizvodnju,
a koje ne trebaju. Na primjer, ne bi trebalo udvostručiti proizvodnju
vina i votke i cigareta, jer se Rusija ionako guši u votki i dimu. Ne bi
se smjela udvostručiti proizvodnja oružja, graditi novi kasino i dvos­
truko povećati izvoz sirovina iz zemlje.
Ako je to tako, onda bi preostale privredne grane trebale
povećati proizvodnju ne dvaput, nego triput i četiri puta. Ove grane
nisu određene, što znači da pred njima nisu ni postavljeni zadaci.
Ali pitat ćete se zašto uopće i postavljati zadatak kad se
pitaju treba li proizvodnju udvostručiti odnosno učetverostručiti.
Proizvodnju nije moguće učetverostručiti.
Tvrdim da je moguće! Moguće je i bez dodatnih ulaganja.
Uzmimo za primjer poljoprivredu, u kojoj se proizvodnja svake
godine smanjuje, što već prijeti nacionalnoj sigurnosti. О tome govo­
re utjecajni političari, zastupnici u Državnoj skupštini i neki vladini

135
Vladimir Megre

činovnici.
Ne govori se bez razloga da se danas u zemlju uvozi iz inozem­
stva do 40% određenih vrsta namirnica. Takvo stanje stvari prijeti
nacionalnoj sigurnosti. Pa što nas očekuje? Evo što.
Očekuje se da će se do 2005. godine smanjiti broj seoskoga
stanovništva za 25%. To će još više pogoršati problem odnosno zemlja
će postati posve ovisna. Vlada će biti prisiljena davati za namirni­
ce ne samo prirodna bogatstva nego i rakete, u suprotnom će je
stanovništvo napasti.
Treba, dakle promijeniti stanje u poljoprivredno-industrijskome
kompleksu: treba podvostručiti i utrostručiti količinu proizvodnje.
Proizvodnju se ipak ne može utrostručiti na uobičajen način, kad se
svi prijedlozi uglavnom svode na potrebu za subvencijama. Nije jasno
kome će dati subvencije kad ima sve manje radno sposobnoga seosko­
ga stanovništva. Kad je tako, neće pomoći ni najnovija tehnologija ni
najmodernija tehnika. Nema više nikoga tko će se njima služiti.
Prvi je zadatak, dakle pronaći radno sposobno stanovništvo za
rad na selu: milijun, desetine milijuna ljudi. Uz to bi se oni trebali
odnositi s ljubavlju prema zemlji. Ne nađe li ih se, tad uopće nema
smisla govoriti о svemu ostalome.
Za mnoge je činovnike ipak pronalaženje tih ljudi skoro stvar
čuda. Oni u to neće povjerovati, a nisu ni povjerovali kad se to dogo­
dilo. Da, gospodo, dogodilo se čudo! Dogodilo se zahvaljujući samo
jednome čovjeku - sibirskoj pustinjakinji Anastaziji.
Nekome će se njezine riječi pokazati nevjerojatnima i
fantastičnima, ali su-one učinkovite. One su izazvale u srcu i duši
ljudi trajan zanos.
Desetine su tisuća ljudi u različitim područjima zemlje poželjeli
živjeti na selu. Željeli su tamo izgraditi svoja naselja i trajno se prese­
liti. Njihov se broj svake godine povećava.
Ovi ljudi stvaraju svoje pokrajinske društvene organizacije i
traže da im se da zemlja, na kojoj su spremni raditi.
Ovi su se ljudi udružili u sverusku društvenu organizaciju, osno­
vanu 5. lipnja 2004. godine na skupu čitatelja u gradu Vladimiru.

136
 Nova civilizacija

Skup je čitatelja pokazao da se prvi put u postsovjetsko doba,

na prostoru bivšega Sovjetskoga Saveza, pojavila narodna sila, kojoj
danas nitko nije ravan. U dvorani nije bilo mjesta za sve pristigle, a
stiglo je puno ljudi, koji nisu bili zastupnici nego su željeli barem
poslušati i biti sudionicima događaja.
Namjera je bila osnovati na skupu narodni pokret Zvonki cedar
ruski. To se dogodilo. Osnovna je zadaća pokreta bila podrška ideje
imanja na rodnoj zemlji. Riječ je о narodnome pokretu, koji nije opo­
zicija ni vlasti, ni strankama. Pokret, naprotiv, ide ususret svakome pa
će ljudi reći: "Stvarajmo zajedno!"
Stvoren je narodni pokret s dobro organiziranim, jasnim i naro­
du razumljivim i od njega podržanim programom.
Što može imati ruska država ostvari li se barem jedna točka
toga programa? Ona je izvana vrlo jednostavna. Tu se govori о samo
jednome hektaru zemlje, no u rezultatu imamo:
• znatno se poboljšava ekološka situacija;
• zemlja postaje plodnom;
• rješavaju se pitanja opskrbe stanovništva visokokvalitetnim
prehrambenim proizvodima;
• znatno se povećavaju plaće, dva do tri puta, u svim područjima
gospodarstva, u uvjetima bez inflacije;
• trenutno se poboljšava demografska situacija; započinje
ozdravljenje i pomlađivanje stanovništva;
• rješavaju se pitanja obrambene sposobnosti zemlje;
• zaustavlja se izvoz kapitala iz zemlje, i suprotno, dolazi do
uvoza kapitala u Rusiju; vraća se inteligencija;
• znatno se smanjuje i ubrzano iskorjenjuje mito, korupcija,
kriminal i terorizam;
• objedinjuju se sve susjedne inozemne zemlje i zemlje bivšega
Varšavskoga sporazuma - Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska,
Bugarska i sve pribaltičke zemlje;
• završava se utrka u naoružavanju; uspostavlja se suradnja
Rusije, SAD-a i istočnih muslimanskih zemalja.
Ove zaključke nisam iznio samo ja nego о njima pišu i studenti

137
Vladimir Megre

u diplomskim radnjama (na primjer, u diplomskoj radnji buduće

pravnice Tatjane Borodine). О njima govore u svojim radovima i
znanstvenici (na primjer, doktor ekonomskih znanosti, zastupnik
triju saziva Zakonodavne skupštine, profesor Viktor Jakovljevič
Medikov). 0 njima pišu profesionalni istraživači i jednostavni ljudi u
brošurama, izdanima u vlastitoj nakladi.
Pokušat ću dati kratko obrazloženje na osnovi nekoliko točaka.
Dakle, zamislimo da se u zemlji započelo s ostvarivanjem prog­
rama što ga je predložila Anastazija.
Svaka zainteresirana obitelj dobiva besplatno jedan hektar
zemlje na doživotno korištenje, s pravom nasljeđivanja, za izgradnju
imanja na rodnoj zemlji. Dobiveni se proizvodi ne oporezuju, jednako
kao i sama zemlja.
Rezultati su toga sljedeći:
• Znatno poboljšanje ekološke situacije
Kao što je praksa pokazala, ljudi koji su već dobili zemlju za
imanje na rodnoj zemlji, ponajprije sade divlje drveće, u prosjeku do
200 stabala na svaku obitelj. Oni u prosjeku posade 2000 komada
grmova, živice i stabala bobićastih plodova i 50 komada voćaka.
Prema mišljenju analitičara, uzme li se u obzir najmanji
proračun prilikom usvajanja navedenoga programa na državnoj
razini, u slučaju njegova pravilnoga tumačenja, obitelji koja će
poželjeti stvoriti svoje imanje na rodnoj zemlji, u Rusiji će za to u
početku trebati deset milijuna.
To znači da će već za godinu-dvije nakon usvajanja programa,
bez bilo kakvih dodatnih subvencija, u zemlji biti posađene dvije
milijarde divljega drveća, dvadeset milijardi grmova, petsto milijuna
voćaka. To je samo početak.
• Stvaranje plodne zemlje
U pravilu ljudi koji su zemlju dobili na doživotno korištenje,
a ne samo u kratkoročan zakup, odmah žele obnoviti zemlju. To
ne čine samo uz pomoć organskih gnojiva nego na prirodniji način
- sijanjem u prvih nekoliko godina biljaka koje će izrasti iz tla.
• Rješavanje pitanja opskrbe stanovništva visokokvalitetnim

138
 Nova civilizacija

namirnicama
Prisjetite se "borbe za žetvu" iz sovjetskoga vremena. Prisjetite
se kako su poduzeća odvozila učenike i studente na žetvu u kolho-
ze i sovhoze. I sam sam također sudjelovao u sličnim masovnim
poduhvatima: na poljima sam prigradskoga sovhoza plijevio i brao
luk.
U zemlji ipak nije bilo viška kvalitetnih proizvoda. Stariji
naraštaji sigurno pamte kako se prodavao za trećinu gnjili krumpir
i povrće nelijepa izgleda.
Zatim je započeo pokret gradnje dača*. Ljudi su počeli dobivati
po šest sotki zemlje. I čudo se dogodilo. Svima su poznati statistički
podaci. Stanovništvo je samostalno, bez bilo kojega ministarstva ili
ureda, osiguralo 80% proizvodnje povrća (danas, nažalost, otežavaju
uvjete ljudima koji žele daču: povećava se naplaćivanje prijevoza,
naplaćuje se porez na zemljište, poskupljuje električna energija). To
je sve napravljeno na šest sotki** zemlje, gdje je nemoguće razviti
barem koliko-toliko uspješnu ekonomiju, posaditi visoko drveće
koje će gnojiti zemlju, stvoriti zdenac. Ljudi su sve to uspjeli, radeći
uglavnom tijekom subote i nedjelje i blagdana bez mnogo iskustva
i znanja.
Na hektaru se zemlje može bolje gospodariti. Uz pravilnu se
organizaciju posla može oko trideset puta smanjiti utrošak rada na
jednome kvadratnome metru površine. Jasno, to se ne postiže odmah
nego, naglašavam, ako se pravilno pristupi proizvodnji. Na taj se
način vidi, iz već postojeće prakse i teoretskih proračuna, da će se
zemlju u potpunosti opskrbiti svim potrebnim namirnicama, ostvari
li se prikazani program.
Nekoliko riječi о kvaliteti. Treba li spominjati da čovjek koji će
se baviti poljoprivredom da bi prehranio svoju obitelj, u zemlju neće
dodavati otrovne kemikalije i kemijska gnojiva. On neće uzgajati
biljne vrste mutante. Sva ta odvratna hrana dospijeva u našu zemlju,

* dača, rus. vila; ljetnikovac. U knjigama о Anastaziji pojam se više puta prevodi kao
seoski ljetnikovac, misleĆi na mjesto gdje ljudi na nevelikome komadu zemlje podižu
drvene kuće i u slobodno vrijeme okopavaju zemlju.
** sotka zastarjelo (mjera = 1/100 vjedra). (Napomena prevoditeljice).

139
Vladimir Megre

a stanovništvo je kupuje samo zato jer nema dosta namirnica. Kad

ima dosta namirnica, ponajviše se gleda na njihovu kvalitetu. Mislim
da sam uvjerljivo obrazložio.
• Znatno povećanje plaće, dva do tri puta, u svim privrednim
granama, bez inflacije i uz smanjenje cijena na unutrašnjemu tržištu
za sve vrste proizvoda. Tako će se smanjiti socijalna napetost.
Netko će se upitati kakva može biti veza između ostvarenja
programa "Imanja na rodnoj zemlji" i povećanja plaće, uzmimo
plaće prodavača, vozača trolejbusa, medicinske sestre ili učitelja. Ali
ta veza postoji, neposredna i vrlo izravna.
Promislite sami. Većina je poduzeća danas privatizirana i nala­
zi se u privatnome vlasništvu. Oni koje zovemo oligarhijom, imaju
veoma visoku dobit, ali na čiji račun? Uglavnom na račun minimalne
plaće radnika. Čemu povećavati tu plaću, recimo s pet na dvadeset
tisuća, kad ljudi ionako stoje u redu za zapošljavanje. Ljudi jednos­
tavno nemaju izlaza.
Posve je drukčija situacija kad obitelj na vlastitome imanju
dobiva mjesečnu zaradu, u prosjeku od deset tisuća rubalja (što je
posve realno i dokazano u praksi) uz minimalne životne troškove.
Obitelj ne treba platiti komunalne usluge, trošiti vrijeme na sva­
kodnevno putovanje do mjesta rada i natrag, kao i na prehranu u
gradskim restoranima. Ne bi li se čovjeka koji živi na imanju privuk­
lo na rad u tvornici ili nekoj drugoj privatnoj proizvodnji, trebalo bi
mu se ponuditi plaću, barem jedan i po puta do dvaput veću od plaće
koju dobiva od rada na imanju, uz to bi mu se još trebalo nadokna­
diti troškove prijevoza i prehrane.
Danas oligarh, koji je privatizirao tvornicu odnosno poduzeće, i
koji se bavi naftnim biznisom, može živjeti čak i u dvorcu u Londonu
(što je i slučaj), uz dohodak do milijun dolara mjesečno, dok radnici
koji su mu osigurali tu zaradu, ne dobivaju ni tisućiti dio te zarade.
Takvo stanje ne može vječno trajati. To će neizbježno dovesti
do revolucije, lišavanja vlasnika njegova poduzeća i svrgavanja
vlade, koja je dopustila takvu nepravednost. Jedini je izlaz podijeliti
pravedno s radnicima. Oligarh na to neće dobrovoljno pristati, no u
nastalim će se okolnostima na to odlučiti.

140
 Nova civilizacija

Govorimo о odnosu vlasnika imanja i vlasnika industrije. Budu

li željeli zadržati na poslu one preostale u gradskim stanovima, tre­
bat će im povećati plaću. Oni će također imati izbor nastaviti posao i
život u gradu ili započeti novi život.
Evo i posljednjega pitanja prema toj točki. Zašto ne bi bilo
inflacije i povećanja cijena?
Inflacija se uvijek javlja kao posljedica, izazvana konkretnim,
posebnim procesima. Za inflacijom obično slijedi povećanje cijena.
Razlog je u udaljavanju čovjeka od prirodnoga načina života. Nije
teško povećati cijene benzina, prehrambenih proizvoda, kad ljudi
nemaju u vlasništvu nijedno ni drugo. Oni su u potpunosti ovisni.
No pokušajte povećati cijene jabuka onome tko ima svoj vlastiti vrt.
To je potpuno besmisleno. Cijene benzina? I to ima svoje granice.
Današnje su cijene benzina tako visoke da je znatno isplativije
obrađivati zemlju od dva do tri hektara svojim konjima, koja će,
uzgred, dati i prvoklasno gnojivo.
• Brzo poboljšanje demografske situacije. Ozdravljenje i
pomlađivanje stanovništva.
Kao što znamo, u zemlji je katastrofalna demografska situacija.
Čak je i ta riječ preblaga. Strašno je ako se u mirnodopsko vrijeme
stanovništvo u zemlji svake godine smanjuje gotovo za milijun ljudi.
Vladari takve zemlje bi se trebali skrivati pred stanovništvom i svojim
potomcima. Razgovori о potrebi mijenjanja nastale situacije javljaju
se samo žalopojkama. Od toga se neće ništa promijeniti. Svakako je
potrebno povećati materijalnu podršku rodiljama, premda materijal­
na pomoć također ništa bitno ne mijenja.
Tisućljetna povijest pokazuje da žene obvezno prestaju rađati
kad ne vide jasnu budućnost za svoju djecu. Ponajprije treba jasno i
razumljivo odrediti budući razvoj cijeloga društva i poglavito obitelji
kao najvažnije stanice.
Vladimirski Fond "Anastazija" je proveo ispitivanje obitelji,
spremnih graditi svoja imanja na rodnoj zemlji. Tako je 1995 ispita­
nika od ukupno njih više od 2000 ispitanih, odgovorilo da će rađati
djecu te da žele imati troje i više djece.
Oni, koji zbog zdravstvenih problema nisu u mogućnosti imati

141
Vladimir Megre

djecu, spremni su posvojiti djecu iz dječjega doma. Zbog čega? Pa

zato, jer čovjek, koji je stvorio prelijepu živu oazu, shvaća i stvara
vječno, i želi da mu se djeca raduju životu.
Glede ozdravljenja i pomlađivanja nacije, pogledajmo opet što
se dešava u praktičnome životu. Vidite li kako će vaši djedovi i bake
živnuti i pomladiti se kad se u proljeće upute u seoske ljetnikovce.
Treba li dokazivati da će trudnica, koja se hrani čistim ekološkim
proizvodima, pije čistu vodu, udiše čisti zrak, rađati zdravu djecu,
neusporedivo zdraviju od današnje djece?
• Rješavanje pitanja obrambene sposobnosti zemlje. Znatno
smanjenje naoružanja i ubrzano, potpuno iskorjenjivanje mita,
korupcije, kriminala i terorizma.
Borbena sposobnost i moralni duh današnjih oružanih snaga,
uključujući unutarnju vojsku i policiju, prelazi nulu i sve je bliže
oznaci minus. Nije tajna koliko je vojnome odsjeku teško izvršiti
plan regrutacije mladih u vojsku. Neizvršenje se vojne obveze među
mladima više ne smatra sramotom nego podvigom. Oni bogatiji se
pokušavaju iskupiti mitom, a oni siromašniji se pokušavaju izrezati,
sve do nanošenja tjelesnih ozljeda.
U vojsku nekako uspijevaju dovući regrute iz siromašnijih slo­
jeva. Takva vojska nije uopće u stanju nikoga i ništa od ozbiljnoga
neprijatelja zaštititi. Ona je uz to još i potencijalno opasna za samu
zemlju na koju se odnosi.
Razmislimo koga to danas treba štititi vojnik ruske vojske.
Ljudi će na uobičajeni način odgovoriti da je to domovina. No
danas je pojam domovine omekšan i mnogi si uopće predstavljaju s
teškoćom što je to domovina. Posve su nedavno ruski oficiri i vojnici
položili zakletvu na vjernost SSSR-u, koji im je i predstavljao domo­
vinu. Najednom su se promijenile granice i pokazalo se da im je dio
teritorija posve stran. Vojska, premještena na tome području, poka­
zala se uopće kao osvajačka. Ostaje još zaštita ljudi na preostalome
području pod nazivom Rusija. Ali na koje se to ljude odnosi? Odnosi
li se to na činovnike što uzimaju mito, na oligarhiju? Ili se to odnosi
na vlastitu obitelj? Što ako je vojnik ili oficir iz siromašne obitelji, od
koga će je on onda štititi?

142
 Nova civilizacija

Državna propaganda već više od deset godina tvrdi da mi gradi

то "civilizirano demokratsko društvo zapadnoga tipa". Predstavite si
kako će ruski vojnici poći u rat protiv vojske NATO-a ili SAD-a nakon
što im je rečeno da su oni civilizirani i razvijeni, a mi, znači, nerazvi­
jeni i necivilizirani. Besmislica! Psihološka abrakadabra ili namjerno
promišljena taktika? Smatra se da je profesionalna vojska sredstvo
koje će pomoći izići iz bezizlazne situacije. No to je još veća besmis­
lica. Profesionalnu vojsku, kao što znamo, čine plaćeni vojnici, koji
će uzeti oružje i pucati za novac u onoga u koga im bude naređeno
pucati. Ti će se vojnici podčiniti naredbi onoga tko više plati.
Poznate su mnogobrojne povijesne činjenice, kad su se vlade
bojale vratiti u zemlju vojske plaćenika. Tako je bilo u starome
Rimu, a slična opasnost postoji i u SAD-u. Mjestimice ona postoji i
u Rusiji.
Profesionalna vojska mora stalno ratovati, po mogućnosti ne
na području svoje zemlje. Vrati li se vojska u svoju zemlju, obvezno
će je tražiti sile suprotstavljene postojećoj vlasti, a može se i raspasti
na mnogobrojne skupine, od kojih će se jedan dio pretvoriti u krimi­
nalne skupine. Naoružani plaćenici u većini nisu besposleni. Ne budu
li imali posla, naći će si ga sami, pa i u struci. Uz to je veoma lako
ponovno kupiti vojsku plaćenika, koja je u službi samo za novac.
Pa predstavite si onda stranu vojnu bazu, smještenu u Gruziji,
Turkmeniji ili Ukrajini, čiji su vojnici plaćeni tri tisuće dolara
mjesečno, dok su naši plaćeni samo petsto. Ne trebate ni predstaviti
kad već postoje konkretni unutarnji primjeri. Pogledajte samo koliko
visokokvalificiranih profesionalnih oficira bivšega KGB-a danas radi
u službi zaštite u komercijalnim strukturama i u stranim bankama!
Pa gdje je izlaz? Ima jedan jedini izlaz. Treba učiniti tako da
ruski vojnici, oficiri i generali imaju što braniti.
Svakome poručniku ruske vojske, unutarnjih vojnih snaga i
policije, čim dobije čin poručnika i zvjezdicu na naramenicama, treba
pripasti hektar zemlje za gradnju svoga budućega imanja.
Cestica zemlje se ne bi smjela dodjeljivati na zabačenome mjes­
tu nego na mjestima koja država specijalno određuje, na biranim
mjestima, dodijeljenima za naselje. Na tome bi si području oficir

143
Vladimir Megre

mogao sam odabrati svoj hektar zemlje. Kad bi došao na dopust,

mogao bi si urediti sam, ili zajedno s roditeljima, vrt s mladim ras­
linjem, iskopati jezero i odrediti mjesto gdje će sagraditi kuću.
Oficir bi tako mogao odlaziti po dužnosti i u druga područja,
čak i u druge zemlje. Za to bi vrijeme mogao živjeti i u domu za
oficire, u kasarni, pa čak i pod šatorom u polju. Svaki bi oficir ruske
vojske trebao znati da tamo, u mjestu odabranome po njegovoj
duši, cvjeta u proljeće vrt njegove nevelike domovine, njegov vrt. I
djevojka, kojoj će se on svidjeti, pogledat će na zvjezdicu na njegovoj
naramenici, i znat će da njezin dragi ima budućnost, domovinu i
rodno gnijezdo za njihovu djecu.
Djevojka će možda i živjeti u teškim uvjetima oficirskoga života
zajedno sa svojim dragim, no svejedno će barem jednom godišnje
doći na dopust u svoju neveliku domovinu, te će maštati, planirati
svoje imanje. Odredit će gdje će iskopati jezero, a gdje će sagraditi
kuću.
Djevojka će sa svojim dragim možda provesti samo mjesec
dana dopusta, u šatoru, na svojoj zemlji, no svejedno će uspjeti
osjetiti ni sa čim usporedivu radost, koja dolazi od viđenja prelijepe
budućnosti svoga roda.
Neka će u budućemu vrtu biti još posve mala stabla i jedva
zamjetna zelena živica na imanju, no oni su već tu i rast će, cvjetat
će, očekujući one koji su ih stvorili.
• Zatrudni li žena oficira, država treba u roku od tri mjeseca
sagraditi na njihovoj zemlji na naznačenome mjestu neveliku kuću
prema projektu što su ga odabrali budući roditelji. Kuća treba biti
posve komforna, što dopušta suvremena tehnologija.
Žena će ruskoga oficira tako provesti posljednje mjesece
trudnoće u svojoj kući. U toj će kući možda biti i njezini roditelji.
Možda će ona biti i sama, a družit će se s ugodnim susjedima. No
najvažnije je da će ona osjećati izvana i iznutra tako neophodne
pozitivne osjećaje. Jer uokolo će nje biti njezino prostranstvo, pros­
transtvo njezine nevelike domovine. Bit će to njezina domovina i
domovina njezinoga dragoga.
Žena ruskoga oficira neće poći rađati izvan zemlje, i neće

144
 Nova civilizacija

donijeti dijete čak ni u inkubatoru, koji zbog nekog razloga zovu

rodilištem. Žena će oficira roditi dijete na svome imanju, kao što već
čini mnogo žena. Neka će rađati i pod liječničkim nadzorom, no to
će svejedno biti kući, u uobičajenome ugodnome i blagonaklonome
okruženju, a ne u stolici, koja se naslušala jecaja i krikova stotina
žena.
• Dijete se ruskoga oficira treba roditi samo na njegovu vlastitu
imanju na rodnoj zemlji.
Neka će u to vrijeme mladi poručnik biti negdje daleko, on će
ipak čuti, svakako će čuti i osjetiti prvi radosni krik svoga djeteta, i
nikakav neprijatelj neće poći na njegovu veliku Domovinu. On, mladi
poručnik, ruski oficir, neće propustiti neprijatelja. To neće učiniti
stoga jer je u srcu njegove velike Domovine njegova mala, najbliža i
najrođenija domovina. To je mjesto, gdje njegova draga u cvatućem
vrtu drži za ruku njegova malenoga sina, koji pokušava učiniti svoj
prvi korak u život.
Društvo! Naše društvo! Društvo koje se odnosi na našu državu,
već danas može učiniti tako da mlada majka, žena ruskoga oficira,
ne misli о tome kako prehraniti svoje dijete. Ona bi trebala biti osi­
gurana, makar i ne tako kao oligarhova žena. Pa i ne treba joj jeftina
otmjenost tobože skupih automobila. Ona će imati više - ljubav i
budućnost. Ona čini ono što je najvažnije, ona stvara Domovinu. To
je njezina osnovna dužnost i njezina zadaća.
Društvo bi toj ženi trebalo platiti plaću, jednaku plaći muža.
To je, jasno, malo za njezino veliko djelo stvaranja, no neka barem
sličan korak bude početkom nakon kojega će uslijediti dobra volja
društva i države.
Takva mogućnost postoji već sada. Ne bi se jedino trebalo
opterećivati višim ekonomskim razlozima.
Iz naftnih se cijevi slijeva dolarska kiša na Rusiju. Pa zar ta kiša
ne kapne nijednom kapljom ruskome oficiru, njegovoj ženi, djetetu
i njegovoj nevelikoj domovini?
Tko je smislio takav poredak, skrivajući se iza demokracije,
tobožnjega sredstva protiv svake nesreće?
Zar je to demokracija kad siromašni ruski vojnici ili oficiri

145
Vladimir Megre

moraju štititi vrlo bogate, njihove vile na Rubljovskoj cesti, kao i

mnogo drugih sličnih u drugim područjima zemlje? To nije demok­
racija! To je glupokracija!
Ne promijenimo li tu glupost, nećemo imati zaštitu i sigurnost.
Sigurni neće biti ni obični građani, ni predsjednik, to više, sitna i
krupna oligarhija.
Uništimo li tu glupost, nestat će i korupcija, narkomanija, pro­
metnik, koji je već postao legendaran po uzimanju mita od vozača.
Recite, zašto prometnik treba stajati na cesti i udisati s ceste
prašinu i ispušne plinove skupih, ne baš nekih naročitih automobi­
la? Svi su tobože pametni, a prometnik bi trebao biti budala. Stoji i
omogućuje im siguran prolaz ni za kakvu plaću.
Kad taj prometnik ne bi uzimao mito od vlasnika automobila,
smijali bi mu se rođaci i mislili bi da stvarno nije normalan. Žena
bi digla glas, a djeca bi mu okrenula leđa, jer im nije u mogućnosti
kupiti čak ni traperice, koje nisu po zadnjoj modi.
Prometnik se tako ne plaši službe vlastite sigurnosti. Čak i da
ga otpuste s posla, to mu ne bi bio neki veliki gubitak. Uz pošten
rad, taj mu posao ne donosi dosta da može osigurati svoju obitelj. To
znači da treba potražiti drugi posao. Ali koji? Koji posao, uz koji bi
ostao pošten, a uz to si osigurao i život?
Prometnik tako i stoji u prašini udišući ispušne plinove i uzima
mito. Društvo ga baš i ne osuđuje nego mu plaća. Ljudi će pomisliti
što se može učiniti, svi mi postajemo takvi. To je strašno! Strašno je
jer smo se na to naučili. Prestali smo maštati о tome da može biti
drukčije.
Privikli smo na masu prostituki, djecu s ulice, kriminalce.
Privikli smo na šou pod nazivom "izbori". Ili nas tome uče?
Još je sasvim nedavno za čovjeka s ruskoga sela bila najstrašnija
osuda suseljana, kad bi rekli za nju da izlazi s previše njih, a za njega
da nije dobar domaćin.
Takvo bi se vrijeme zapravo trebalo vratiti. Sigurno će doći
vrijeme kad će za Rusa biti najljepše kad društvo za njega kaže da je
dobar čovjek, da ima tankoćutnu i odgojenu djecu, i da mu je imanje
prelijepo. Tada neće biti nikakvoga kriminala, korupcije i narkoma-

146
 Nova civilizacija

nije. To će vrijeme svakako doći.

***

Na klupi, u sjenovitome vrtu, sjedio je postariji čovjek sijedih

vlasi. Pažljivo je gladio svjetlosmeđu kosu svoje trogodišnje unuke
što mu se privinula na grudi. Jedanaestogodišnji je unuk skinuo
vojničku generalsku bluzu sa zaslona klupe i pokušao ju je isprobati.
Na naramenicama su bile dvije velike generalske zvijezde, a ranije su
bile samo dvije male poručničke.
No to nije bilo najvažnije, mislio je prosijedi general gledajući
unuke. Najvažnije je bilo to da je on stvorio i sačuvao za unuke taj
vrt, jezerce i prelijepo prostranstvo svoga imanja na rodnoj zemlji,
svoje nevelike domovine u srcu Rusije. On je sačuvao Rusiju. I ona
cvjeta! Njegova Domovina! Svježi povjetarac nosi miris njezinih vrto­
va po cijelome svijetu. A međuplanetarni vjetrovi šire glas о procvatu
Zemlje na druge svjetove. Zvijezde na nebu sjaje od radosti zavideći
i maštajući о susretu s gostima sa Zemlje, mudrih i radosnih Božjih
kćeri i sinova.
Tako će biti! A sada ... Čujete li, poručnici, kako zvoneći kuca
srce Zemlje ruske? Kako moli da od nje svatko za sebe pomalo uzme i
posadi vrtove, i kaže da će za svakoga od njih podići rajsko prostrans­
tvo i podariti vječnost? Čujete li? Vi ćete sigurno čuti!
• Prestanak izvoza kapitala iz Rusije i njegov povrat u Rusiju.
Povratak inteligencije.
Teoretski mogu dokazati da će se više navedeno ostvariti potpu­
nim usvajanjem Anastazijinoga programa. To su teoretski obrazložili
poznati znanstvenici istraživači i studenti u svojim diplomskim
radnjama.
Po tome se pitanju može i polemizirati. Neosporni se dokazi
mogu potvrditi jedino u praksi. A praksa je to i potvrdila.
Ljudi iz susjednih zemalja i dalekih zemalja iz inozemstva, već
su počeli pristizati na imanja, gdje se grade naselja, koja još uvijek

147
Vladimir Megre

nemaju čvrstu pravnu osnovu. Znam, na primjer, da samo u jednome

naselju u blizini grada Vladimira gradi učitelj iz Turkmenije i mladi
par iz Amerike. Slično se može naći i u mnogim drugim naseljima
što se grade na području Rusije i Ukrajine. Ljudi ne mogu dočekati
zakon о dodjeli zemlje i snalaze se u okvirima postojećih zakona te
kupuju zemlju. Oni kupuju svoju rodnu zemlju, svoju domovinu.
Dug je društva i države vratiti im taj novac. Inače će biti prokleti svi
oni koji su se dosjetili davati u otkup zemlju čovjeku rođenome na
njoj, jer je on počeo uređivati zemlju, na kojoj se rodio.
Ljudi se ipak vraćaju, za sada makar i pojedinci. Razmislite
sami о tome što se može dogoditi uz povoljne okolnosti, donese li se
zakon о dodjeli zemljišne čestice za imanje na rodnoj zemlji svakoj
obitelji koja to poželi.

Pismo predsjedniku Rusije iz Njemačke

UREDU PREDSJEDNIKA RUSKE FEDERACIJE

Stari trg 4,102132 Moskva

Društvo "ANASTASIA"
Schutzlerbergerstr. 43
D-67468 Frankeneck
Telefon: +49 6325 955 99 39
Fax: +49 6325 18 38 59
www.anastasia-de.com
E-mail: info@anastasia-de.com
Društvo "ANASTASIA"

Poštovani Predsjedniče Rusije, Vladimire Vladimiroviču

Putinu!

Pišu Vam bivši građani SSSR-a, zemlje koje više nema. Mnogi

148
 Nova civilizacija

su se od nas zbog raznih razloga našli u inozemstvu. Njemačka

je postala utočište za više od tri milijuna doseljenika iz SSSR-a.
Krenuvši tuda i našavši zapadni "civilizirani raj", mnogi su shvatili
da su istodobno izgubili Domovinu, bez koje čovjek nikada neće biti
potpuno sretan.
U Rusiji se danas pojavila posve nova ideja, zahvaljujući kojoj
čovjek može postati fizički i duhovno zdrav. Ideju su već prihvatili
mnogi ljudi različitih nacionalnosti, u tom smislu i u zemljama
zapadne Europe. Zahvaljujući toj ideji shvatili smo da u danome
trenutku upravo Rusija ima takav neophodno potreban duhovni
potencijal, zahvaljujući kojemu će čovjek, pa tako i država, postati
skladni.
0 toj se ideji može podrobnije saznati iz knjiga iz ciklusa
"Zvonki cedar ruski" Vladimira Megrea. Knjige su izdane u ukupnoj
nakladi od šest milijuna. S knjigama su Vladimira Megrea Rusi, sta­
novnici Saveza nezavisnih država i drugih zemalja, stekli tu novu,
prelijepu nadu u mogućnost preporoda, koji je potreban svakome
čovjeku, obitelji i državi.
Bit je ideje u ovome:
Svaka obitelj odnosno svaki građanin, treba imati pravo na bes­
platan hektar zemlje, na kojemu će urediti svoju neveliku domovinu,
imanje na rodnoj zemlji, koje bi se moglo prenositi iz naraštaja u
naraštaj nasljeđivanjem. Čovjek se rodio na zemlji i treba imati svoj
komad zemlje, komad Domovine, stvoren i uzgojen svojim rukama,
rukama nekoliko naraštaja svoga roda.
U jednome ste od svojih nastupa napomenuli da je Rusija
nastala na selu i da je na selu, na zemlji, dugo živjela te da joj je
to i put. Slažemo se! Mi smo dobro shvatili kakav je okus radosti
zapadne civilizacije, najglasovitije civilizacije koja rada narkomani­
ju, prostituciju, djecu beskućnike, kradljivce i ubojice, ne govoreći о
najtežim europskim problemima, kao što su ekologija i demografija.
Sve te probleme dobiva i Rusija, želeći ostvariti pretvorbu po zapad­
nome modelu. Mnogima je na Zapadu danas jasno da put kojim idu
zapadne demokratske države ne vodi nikamo, bolje reći, da vodi к

* Savez nezavisnih država - nekadašnji Sovjetski Savez. (Napomena prevoditeljice).

149
Vladimir Megre

samouništenju.
Rusija je stoljećima prolazila najteže kušnje, iz kojih se
iznjedrio osobiti duh naroda. Zahvaljujući njemu, u vrijeme najveće
ekološke i duhovne krize, Rusi mogu stati na kraju propasti i usprkos
svemu - stvoriti ne samo novu nacionalnu ideju i novi život - nego i
spriječiti katastrofu samouništenja cijeloga čovječanstva.
Mi, bivši građani SSSR-a, u potpunosti smo shvatili značenje
jednostavnoga pojma Domovina. Dobivši strano državljanstvo odnos­
no napustivši nekadašnje, mnogi su shvatili da su im duša i srce osta­
li tamo gdje su proživjeli veliki dio svoga života.
Mi bismo se željeli vratiti u Rusiju i početi stvarati svoja imanja
na rodnoj zemlji, stvarati naselja novoga tipa. Stvarajući imanje na
rodnoj zemlji, ljudi bi se počeli baviti djelatnošću zahvaljujući kojoj
bi se kvalitetno izmijenio njihov život. Mi znamo da mnogo toga ovisi
o nama, о našemu radu, umijeću i iskustvu. Mnogi su od nas stekli
nove struke u Europi, naučili strane jezike, a pokoji imaju i vlastiti
biznis. Dosta je onih koji su počeli proučavati iskustva zapadnih
ekoloških naselja i netradicionalnih načina obrade zemlje.
U naseljima ćemo sami graditi škole, klubove i bolnice. Budući
da imamo sve stručnjake, sredstva i načine financiranja možemo i
sami potražiti, tako da država možda neće ni morati posebno izdva­
jati određenu svotu.
Takva će djelatnost dovesti do kvalitetne izmjene života veli­
koga broja ljudi. Zemlja koja još uvijek nije potraživana, napuštena
i opustošena zemlja postat će plodnim vrtom, u kojemu će se roditi
naraštaj novih Rusa s novom sviješću, odnosom prema svijetu i svje­
tonazorom.
Mi bismo uz to željeli pomoći našim rođenima i bližnjima,
koji sada žive u Rusiji i Savezu nezavisnih država, što također može
pripomoći rješavanju problema mladih, problema zapošljavanja i
stambenoga pitanja. Spremni smo već danas uložiti napore nekoliko
naraštaja svoga roda, a također sve naše umijeće, iskustvo, znanje,
financijske mogućnosti, za zajedničko stvaranje moćne, velike i
ponosne Domovine - Rusije.
Zamolili bismo Vas da razmotrite sljedeća pitanja u vezi ostva-

150
 Nova civilizacija

renja te ideje:
1. Svakoj se obitelji koja to želi odnosno svakome građaninu
samcu, treba dati pravo na besplatan hektar zemlje na doživotno
korištenje, bez prava prodaje, s pravom nasljeđivanja, radi stvaranja
imanja na rodnoj zemlji.
2. Valja pojednostaviti dobivanje ruskoga državljanstva za one
koji žele stvoriti svoju neveliku domovinu i graditi veliku Rusiju, a
koji su rođeni na području Ruske Federacije odnosno drugih repub­
lika bivšega Sovjetskoga Saveza, i koji su već imali državljanstvo
Sovjetskoga Saveza.
U nadi i s poštovanjem,
Budući građani Rusije.
Njemačka, 160 potpisa.

***

Na to pismo, iz Rusije, nažalost, nije stigao nikakav odgovor.

Nije stiglo čak ni najobičnije pismo nekoga činovnika. Evo, i Rusi, koji
govore ruski i žive u Njemačkoj, čuvaju poštansku potvrdu, poslanu
na znanje da je Ured ruskoga predsjednika primio njihovo pismo. Što
se može, to je ionako zakonitost. Ne samo da ne odgovaraju vama,
nego ne odgovaraju ni nama koji živimo tu u Rusiji. Na internetskoj
je stranici već cijeli odjeljak s pismima na engleskome za ruskoga
predsjednika. Ljudi već pet godina pišu о jedno te istome pitanju
- imanjima na rodnoj zemlji - ali ni na jedno pismo nije odgovoreno.
Nije odgovoreno niti na jedno skupno, niti individualno pismo.
Kao što ćete ubrzo shvatiti, drukčije nije ni moglo biti, jer u
Rusiji postoje sile koje su se postavile iznad Predsjednika i Vlade.
One smatraju kao da su i iznad naroda, ali mislim, uzalud. Jasno da
se može uzdići iznad pijanoga naroda. Ali nikakva sila ne može biti
iznad naroda, u čijemu srcu živi mašta о budućnosti i žarka želja da
je se ostvari.
Dragi bivši sugrađani, morat ću vam odgovoriti i umjesto činov-

151
Vladimir Megre

nika i umjesto predsjednika.

Ponajprije, hvala svima, koji ste sada u Njemačkoj, Americi,
Izraelu, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Italiji, Francuskoj, Gruziji,
Bjelorusiji, Kazahstanu i Mongoliji. Zahvaljujući vama prevedene su
i izdane knjige о Anastaziji u zemljama u kojima sada živite. Nisam
vas znao i nisam od vas to mogao tražiti. Ali znam nešto drugo. Znam
kako ste ustreptala srca išli od jednoga izdavača i prevoditelja do dru­
goga. Nisu vas shvatili pa ste pokušali sami prevesti i izdati moje knji­
ge. Tako je, na primjer, bilo u Češkoj i Slovačkoj, Kanadi i Americi.
Došlo je vrijeme pa su vas počeli shvaćati. Prvi sam to put osjetio
u Njemačkoj, nastupivši pred čitateljstvom u Berlinu i Stuttgartu.
U prepunoj su dvorani sjedili Nijemci, ruski emigranti koji
govore ruski jezik i domaće stanovništvo, koje ga ne zna. Bilo ih je
otprilike u istome broju. Znam da se baš i ne vole družiti Nijemci koji
su došli iz Rusije s onima koji su napustili zemlju. No tu su zajedno
sjedili i pokušavali su dobronamjerno jedni drugima objasniti prije­
vod s ruskoga jezika, koji zasigurno nije uvijek bio shvatljiv. Mislio
sam da su Nijemci veoma uredan i ne previše emotivan narod. No
život je drukčije pokazao. Upravo je njemački seljak, nakon što je
pročitao knjigu о Anastaziji, sjeo u auto i otišao u Sibir. Otputovao
je ne znajući ruski jezik, ruske ceste i prometnu policiju i vremenske
uvjete. No stigao je. Vratio se kući i dovezao prijateljima darove iz
Rusije.
Napokon, velika hvala svima onima koji su samoinicijativno,
katkada i za svoj novac preveli i izdali knjige u inozemstvu. Ali stvar
nije samo u knjigama. Najvažnije je nešto drugo. Hvala vam za razu­
mijevanje i podršku ideje i mašte što je stigla iz Sibira, Rusije. Sada
ta mašta nije samo ruska. Ona je jednako tako i vaša. Neka je samo
uspijete sačuvati, ostvariti i prenijeti djeci da bi se mogla usavršavati.
Ne znam tko je više učinio - Anastazija svojim žarkim pripo­
vijedanjem, knjige ili svi oni koji su prihvatili ideju i kao baklju je
ponijeli dalje.
"Dat ću ljudima svu svoju dušu! Zlo, pripremi se, nestani sa

152
 Nova civilizacija

Zemlje ..." - rekla je Anastazija.

Mislio sam da su to samo riječi, no život je pokazao da to nisu
bile samo puke riječi.
Anastazijina se mašta rasplamsala u sitnim plamičcima u
dušama milijuna ljudi u raznim zemljama, raznih nacionalnosti i vje­
roispovijesti. Oni su počeli dijeliti njezinu maštu. Ta je mašta postala
vlasništvom mnogih i ona se nije ugasila. Ona je postala vječna!

* Vidi: "Zvonki cedar ruski" III; "Prostranstvo Ljubavi", str. 183. (Napomena
prevoditeljice).

153
Vladimir Megre

HEKTAR ZEMLJE - DIO PLANETA ZEMLJA

Znaju mi reći zašto se stalno brinem о hektaru zemlje kad ima

i važnijih stvari. Premda mislim da u našemu životu danas nema
ničega važnijega od toga da zemlja procvjeta kao u prvobitno doba.
Govorim upravo о hektaru zemlje, jer je iza njega nešto neiz­
mjerno značajnije. Nemam uvijek dosta pameti, niti mogućnosti
spoznati, a možda nemam ni dosta temperamenta da bih to mogao
objasniti, no katkada u tome barem malo uspijevam pa ljudi mogu
shvatiti, što je već pobjeda.
Evo, bilo je to 2003. godine u Švicarskoj, u Zurichu. Bio je to
međunarodni forum. Pozvali su me organizatori i dali mi vrijeme za
nastup. Počeo sam govoriti о ideji što se rodila u Rusiji, no to baš nije
bilo prihvaćeno u dvorani.
Uslijedilo je pitanje iz dvorane:
- Kako povezujete hektar zemlje s duhovnim ostvarenjem čovje­
ka? Možda je problem obrade zemlje važan u Rusiji, no u Europi su
ta pitanja davno riješena. Mi smo se tu okupili da porazgovaramo о
duhovnosti.
Odgovorio sam pomalo uznemiren:
- Govorim о hektaru zemlje, о stvaranju na njemu imanja na
rodnoj zemlji. Za nekoga će to biti primitivno. Trebalo bi progovoriti
о velikoj znanosti, о duhovnosti, jer je to tema uglednoga europsko­
ga foruma. Znam iz razgovora s organizatorima da su sada u ovoj
dvorani poznati euopski pedagozi inovatori, filozofi i pisci, koji pišu
о duhovnosti. Tu su također i drugi ne manje značajni ljudi, koji

154
 Nova civilizacija

razmišljaju о duhovnosti. Upravo stoga jer sam toga svjestan, govorim

о hektaru zemlje.
Gospodo, uvjeren sam da se pojmovi kao što su ljubav, duhov­
nost, obvezatno trebaju materijalno očitovati.
Hektar zemlje, što ga imam u vidu, о kojemu govori Anastazija,
nije samo hektar zemlje. To je prostranstvo putem kojega ćete
biti povezani sa Svemirom. Na to će prostranstvo, a znači i na vas
samih, reagirati svi planeti u Svemiru. Oni će biti vašim prijateljima,
pomoćnicima i sustvarateljima.
Pogledajte što će se dogoditi prema prirodnim zakonima: cvijet
kamilice, najobičniji cvijet, tijesno je povezan sa Svemirom, planeti­
ma i Suncem. Kad izađe sunce, cvijet će otvoriti svoje latice, a kad
zađe, zatvorit će ih. Sunce i cvijet predstavljaju harmoničnu cjelinu.
Ne mogu ih razjediniti ni trilijuni kilometara i svjetlosne godine. Oni
su zajedno - veliko Sunce i mali zemaljski cvijet. Oni znaju da jedino
zajedno tvore veliku harmoniju Svemira.
Svaka vlat trave na Zemlji ne reagira samo na Sunce. Ona reagi­
ra i na druge planete, na čovjeka, energiju njegovih osjećaja.
Znanstvenici su proveli pokus. Na sobnu su biljku priključili
predajnik. Strelice su uređaja zabilježile sitne energetske impulse što
su se širili od cvijeta. U sobu je redom ušlo nekoliko ljudi. Jedan je
prošao mimo cvijeta. Drugi je prišao i zalio cvijet. Treći je ušao i otki­
nuo listić. Uređaj je zabilježio da je biljka pokazala znakove nemira,
a strelica se na uređaju pomaknula kad je ušao čovjek koji je otkinuo
listić.
Često možemo promatrati i takvu pojavu da cvijet uvene kad
domaćin otputuje. Drugim riječima, mi znamo da biljke reagiraju
na čovjeka. One čovjeka mogu voljeti, a mogu ga i ne voljeti. To
znači da će svojim planetima prenositi stanje ljubavi odnosno stanje
neljubavi.
A sad zamislite da imate neko prostranstvo - hektar zemlje. Ne
samo hektar zemlje na kojemu je posađen krumpir za prodaju nego
hektar zemlje na kojemu ste, na određenome stupnju svijesti i duhov­
nosti, počeli stvarati.
Vi imate svoje područje, na kojemu je mnoštvo biljaka što ste

155
Vladimir Megre

ih sami posadili, koje nisu posadili najamni radnici. Svaka se biljka,

svaka vlat trave odnosi prema vama s ljubavlju. Te su biljke živa bića i
mogu sakupiti za vas sve najbolje energije Svemira. Mogu ih sakupiti
i dati vam. Biljke se ne hrane samo energijom zemlje. Znate i sami da
ima takvih biljaka koje mogu rasti i bez zemlje.
U drevnome su Egiptu prije pet tisuća godina živjeli svećenici
koji su stvorili mnogo religija. Ti su svećenici upravljali cijelim
narodima. Oni su u to doba bili najbogatiji ljudi. U dvorskim su
spremištima ispod zemlje oni čuvali kovčege sa zlatom i dragocjenos­
tima. Oni su poznavali mnogo tajnih znanosti, a dolazio im je i faraon
po savjet i novac. Ali svaki je faraon na visokome položaju imao svoj
hektar zemlje na kojemu robovima nije dopuštao raditi. Ovi najbo­
gatiji ljudi, koji su poznavali mnogo znanosti, znali su tajnu hektara
zemlje. Na zidovima je drevnih egipatskih, svećeničkih hramova bilo
napisano: "Ne jedi iz ruku svoga roba." To je jedan primjer.
Uzmimo drugi primjer. U starome su Rimu senatori izdali
naredbu prema kojoj su robu koji je znao raditi na zemlji dali zemlju.
Njega se moglo prodati drugome vlasniku zajedno sa zemljom da se
ne dopusti pristup došljaka koji bi mogao doći u dodir s biljkama na
toj zemlji. Zašto su rimski senatori davali zemlju pojedinim robovi­
ma? Zašto su im davali i novac da bi si tamo sagradili dom? Razlog
je bio jedan jedini - da bi uzeli deset posto uroda, što su ga robovi s
ljubavlju marljivo uzgojili i ispunili ga ljubavlju. Jedino se od takvih
proizvoda može imati koristi.
Egipatski su svećenici i senatori u starome Rimu znali koja je
hrana korisna čovjeku. Proizvode kojima se danas hranimo ne bismo
nikako trebali jesti jer je to mrtva hrana. Veoma je velika razlika
između ploda što ste ga ubrali s grma i odmah pojeli i onoga što se
prodaje u trgovini. Stvar nije samo u tome da proizvod više nije svjež.
Takav proizvod nema energije i ne može hraniti dušu čovjeka. Neću
govoriti о tome da je naš tehnokratski svijet stvorio takve biljne vrste
koje su mutirale.
Na taj način, dakle nemate li svoj hektar zemlje, nećete nigdje
naći hranu dostojnu čovjeka. Možete uzeti novac i kupiti ponešto
povrća. Ali trebate znati da to povrće nije izraslo za vas. To povrće nije
uopće raslo za čovjeka. Ono je raslo radi novca.

156
 Nova civilizacija

Ne postoji bolest koju ne bi moglo izliječiti prostranstvo Ljubavi,

prostranstvo što ste ga svim srcem stvorili svojim rukama.
Ljudi su djeca Božja. Biljni i životinjski svijet, zrak i okolno pros­
transtvo također su Božja stvorenja. A sve to nije ništa drugo negoli
ostvarenje duha Boga. Kad netko za sebe kaže da je visoko duhovan
čovjek, neka onda pokaže ostvarenje svoje duhovnosti.
Zamislite da vas sada odozgo promatra Bog. Bog promatra kako
netko vozi tramvaj, netko od Njegove djece gradi kuće, a netko stoji
u trgovini i trguje za tezgom. To je trgovac. Ali Bog nije stvorio takva
zanimanja. To su zanimanja robova. Bog nije htio da njegova djeca
budu robovi. Tako je On stvorio čudesan svijet i dao ga je Svojoj djeci.
Dao ga je da ga ona uzmu i da se njime služe. Ali bi taj svijet ona prvo
trebala shvatiti. Trebala bi shvatiti što je to Mjesec i kakva je to trava
po imenu hajdučka trava.
Što je to hektar zemlje? Je li to mjesto na kojemu čovjek treba
raditi znojeći se? Ne! To je mjesto na kojemu čovjek ne bi uopće
trebao raditi. To bi mu mjesto trebalo pomoći upravljati svijetom.
Odgovorite mi tko će pružiti više zadovoljstva Bogu? Hoće li to biti
vozač tramvaja ili onaj koji je makar i mali komad zemlje pretvorio u
raj? Jasno da će to biti onaj drugi.
Može li se današnjemu čovjeku otvoriti put u Svemir? Naučiti
ga osvajati Mars, Mjesec? Nipošto! Jer će se tamo pojaviti oružje i
prljavština i povest će se isti takvi ratovi kao i na Zemlji. Ali čovjek
je ipak stvoren da bi mogao osvajati druge svjetove. To će se dogoditi
samo onda kad čovjek shvati i osvoji Zemlju. Planeti se u Svemiru
nipošto ne osvajaju tehničkim putem nego psihotelepatskim.
Čovjek bi trebao spoznati u čemu se sastoji istinska ljepota
Svemira.
Vaš se grad Zurich smatra prelijepim. Mogli bismo tisuću puta
reći da je on prelijep. Ali što je to točno u njemu lijepo? Istina, tu je
veoma čisto, a naizgled ima i mnogo situiranih ljudi. Ali zar je lijepa
zemlja ispod asfalta? Zar je lijepo da se samo gdjegdje mogu naći zele­
ne oaze? Zar je lijepo da u središtu vašega grada umire veličanstveno
drvo cedar? Ono se guši u čadi. Guši se od ispušnih plinova. Ne umire

157
Vladimir Megre

i ne guši se samo ovo drvo. Od tih plinova se guši i čovjek koji prolazi
gradom.
Trebali bismo shvatiti što smo napravili na toj zemlji. Bilo bi naj­
bolje najjednostavnije reći. Neka svatko od nas uzme neveliki komad
zemlje, upotrijebi svu svoju pamet i duhovnost, i stvori posve maleni,
no stvarni raj. Tako ćemo pretvoriti mali komad Zemlje na velikome
planetu u cvatući vrt, i materijalizirat ćemo našu duhovnost, kao
što je to učinio i Bog. Učini li to milijun ljudi u raznim zemljama,
tad će sva Zemlja postati cvatućim vrtom, i neće biti ratova, jer će se
milijuni ljudi baviti velikim stvaranjem. Podu li Rusi na Švicarsku ili
Njemačku, tad će to biti samo stoga da bi mogli uživati u prizoru pre­
lijepih zelenih oaza i osjetiti kako se ostvaruje istinska duhovnost.
Rusija danas, nažalost, želi sličiti Zapadu. Govoreći о zapadnim
zemljama, ruski se političari služe takvim riječima kao "razvijene",
"civilizirane" zemlje. Pozivaju ljude da ih dostignemo u "razvijenosti"
i "civiliziranosti". Naši političari još ne znaju da ih možemo ne samo
brzo dostići nego da ih možemo i prestići. To se može postići jedino
ako ubrzano krenemo u suprotnome smjeru.
Ne bih želio nikako omalovažiti ili reći išta uvredljivo о vašoj
zapadnoj civilizaciji. Ali mi govorimo о duhovnosti i trebali bismo
biti iskreni jedni prema drugima. Duhovnost se ne može mjeriti
samo materijalnim blagostanjem ili tehničkim dostignućima. Takav
jednostrani tehnokratski put razvoja čovječanstva neizmjerno vodi u
propast, što vi, koji ste se našli na ovome skupu, sigurno priznajete.
Priznajete li to, tad biste trebali priznati i to da ste vi prvi na putu
prema propasti, a mi vas slijedimo. Pokušajte se zaustaviti i razmisliti
što se dogodilo s našim svijetom. Uspijete li shvatiti, poviknite za
onima koji jure za vama: "Stanite, drugovi, pred nama je propast, a
mi smo je već dostigli. Potražite drugi put."
Osluhnuvši svoje srce, trebali bismo zajednički poći od riječi о
duhovnosti do njihove materijalizacije. Hektar zemlje je samo sitna
točka na planetu Zemlja. Ali će milijuni takvih točaka pretvoriti cijeli
planet u cvatući vrt. Svemir će čuti glasove trilijuna latica cvijeća,
vidjet će ozarena dječja lica i čuti glasove staraca:
- Ljudi Zemlje su spremni na veliko stvaranje.

158
 Nova civilizacija

- Mi te čekamo, čovječe - odgovorit će planeti u Svemiru. - Mi

te čekamo, časni Božji sine.
U našem je tisućljeću započeo veliki preobražaj na Zemlji.
Deseci tisuća ruskih obitelji već je krenulo na svoj hektar zemlje.
Otac i majka koji u stvarnosti stvaraju prostranstvo Ljubavi za svoju
djecu, duhovniji su od najčuvenijih mudraca, koji samo govore о
duhovnosti.
Neka u zemlji u svakome lijepome cvijetu, drvetu s mirisnim
plodovima, raste duh čovjeka, i neka to bude na svakome hektaru na
našemu prelijepome planetu Zemlja.
Nakon tih riječi, u dvorani je zavladala potpuna tišina, a zatim
se zaorio pljesak.
Nastupio sam u Zurichu i sljedeći dan. Dvorana je opet bila
puna. Tu su bili i naši bivši sunarodnjaci.
Mislim da nisam govorio veoma glatko, uz to je i prevoditelj pre­
vodio. Ali ljudi nisu izišli nego su slušali. S njima nisam govorio samo
ja nego i velika sila. Progovorila je ljudska čežnja, čežnja za istinskim
načinom života čovjeka stvaraoca, vrlo jednostavna i određena, u isto
vrijeme neobična, tisućljećima čuvana u duši čovjeka.
Pomislio sam treba li ikome dokazati da će se u Rusiju sigurno
vratiti svi njezini sinovi i kćeri, što su otišli poneseni zloslutnim vjet­
rom. Vratit će se!
Prisjećate li se Anastazijinih riječi:
"Toga će dana u Rusiju doći gosti! Svi Atlantiđani što ih je rodila
Zemlja! Vratit će se poput zabludjelih sinova! ... Neka svi pjesnici na
ulicama i dvorištima zasviraju na gitari!... I mi ćemo, Vladimire, biti
mladi kao što će ljudi biti prvi put mladi. Stari će napisati mladima
pisma. Kao i sva djeca svojim roditeljima."

* Vidi: "Zvonki cedar ruski" II, str. 59. (Napomena prevoditeljice).

159
Vladimir Megre

VLAST NARODA

Želio bih se obratiti čitateljima knjiga iz ciklusa Zvonki cedar

ruski još jednim pitanjem.
U tijeku je proces ostvarenja narodnoga programa razvoja ruske
države na kojemu radite. Dio se članaka objavljuje u godišnjaku, a
dio je razmješten na internetskoj stranici Anastasia. Čini mi se da je
velika većina materijala veoma zanimljiva. Ipak je ostalo jedno pita­
nje koje nije dosta razjašnjeno, a riječ je о vlasti. To je veoma važno
pitanje. Razmislimo о njemu zajednički. Za početak ću podijeliti s
vama zaključke.
Vlast se često mijenja. Za samo posljednih sto godina ljudi su
živjeli i u vrijeme cara, i komunista, i nekoliko demokratskih vlada.
Vlast se mijenja, ali se život ne poboljšava. Zašto? Dolaze li na vlast
uvijek loši ljudi? U to sumnjam. Prije je riječ о tome da sustav što ga
stvaraju svi političari koji dolaze na vlast, čini činovnike nesposobni­
ma za rješavanje pitanja stvarnoga poboljšanja društvenoga života.
Uzmite posljednje sazive zakonodavne skupštine. Ispada da
glasujemo za normalne obiteljske ljude, a tijekom njihova mandata
dobivamo, blago rečeno, neobične projekte zakona. Zašto? Možda oni
dolaskom na vlast postaju dijelom drukčijega svijeta, udaljenoga od
naroda? Stan u zastupničkome domu, službeni auto, ured nedostu­
pan narodu, sve moguće povlastice i stalna žurba.
Anastazijin je djed predložio zanimljiv projekt zakona za zastup­
nike. Svi bi oni trebali dobiti zemlju i trebali bi stalno živjeti u nase­
ljima na toj zemlji zajedno s narodom. Projekt je razradila Tatjana
Borodina, ukrajinska državljanka, koja je završila Pravni fakultet.

160
 Nova civilizacija

Mislim da projekt zaslužuje pažnju. Odlučio sam objaviti u ovoj knjizi

osnovne stavke projekta, a čitatelje bih zamolio da ga predlože zastup­
nicima zakonodavne skupštine na svim razinama u svojoj županiji.
Pozvao bih također čitatelje da obavezno sudjeluju na pokra­
jinskim i državnim izborima te da glasuju samo za one zastupničke
kandidate, koji žive na vlastitim imanjima na rodnoj zemlji.
Zar samo pečat u putovnici upućuje na pripadnost ovoga ili
onoga građanina Rusiji? Mnogo je slučajeva kandidata za izbore s rus­
kim državljanstvom, stanom s propisanim mjestom boravka i luksuz­
nim imanjem u drugoj zemlji. Zar će on misliti о potrebama ruskoga
naroda? Vjerojatnije je da će misliti о nečemu posve drugome.
Ima li kandidat za izbore svoju neveliku domovinu, svoje
imanje na rodnoj zemlji u Rusiji, i živi li na njemu zajedno s ruskim
građanima, od njega će se moći očekivati da će raditi u interesu
građana i cijele Rusije.
Mnogi to počinju shvaćati. Studenti jednako tako počinju pisati
zakone koji će pomoći zakonodavcima.

Ruski zakon о naseljima na rodnoj zemlji, stvore­

nima od strane narodnih zastupnika Rusije na svim
razinama (projekt zakona)

Zakonom se određuju pravne, društvene i ekonomske osnove

stvaranja i funkcioniranja naselja na rodnoj zemlji, što će ih kreirati
narodni zastupnici Rusije, a jednako tako i stvaranje imanja na rodnoj
zemlji, uz osiguravanje ustavnoga prava građana Rusije na zemlju kao
osnovno nacionalno bogatstvo.
Zakon je usmjeren na stvaranje svih uvjeta za kvalitetan i plo­
dotvoran rad narodnoga zastupnika Rusije na razradi, stvaranju i pro­
vedbi ruskih zakona, kao i na osiguranju njegove potpune dostupnosti
biračima.
Članak 1. Osnovna terminologija i pojmovi, uporabljeni u
Zakonu.

161
Vladimir Megre

U postojećemu Zakonu rabi se terminologija sljedećega

značenja:
imanje na rodnoj zemlji - zemljišna čestica površine od 1 do
1,3 hektara zemlje, što se daje punoljetnim građanima Rusije na
doživotno korištenje s pravom prenošenja nasljeđivanjem, bez opore­
zivanja zemlje i uroda;
naselje na rodnoj zemlji - naselje, organizirano na načelima
mjesne samouprave, s imanjima na rodnoj zemlji i objektima od kul­
turnoga i društvenoga značaja;
doživotno korištenje - isključivo pravo na besplatno posjedova­
nje i korištenje zemljišne čestice na neograničeno vrijeme;
živica - izrasla od drveća i grmova, posađena uzduž imanja i
naselja na rodnoj zemlji.
Članak 2. Zakonodavstvo о imanjima i naseljima na rodnoj
zemlji.
Ustavom Rusije, Zemljišnim zakonikom Rusije, postojećim
Zakonom, Zakonom Rusije О ruskim imanjima i naseljima na rodnoj
zemlji i drugim zakonima, određuju se postupci u vezi s dodjeljiva­
njem zemljišne čestice za stvaranje naselja na rodnoj zemlji narod­
nome zastupniku, određuju se pravni propisi za imanje i naselje na
rodnoj zemlji i njihovo funkcioniranje.
Članak 3. Osnovna načela zakonodavstva primijenjena na nase­
lja na rodnoj zemlji.
Da bi ruski narodni zastupnici stvorili naselja na rodnoj zemlji,
trebali bi se pridržavati osnovnih načela:
a) pridržavati se zakonitosti;
b) stvoriti uvjete da bi svi građani Rusije mogli ostvariti pravo na
zemlju kao na osnovno nacionalno bogatstvo;
c) pravo na besplatnu zemlju, bezuvjetno i vremenski neogra­
ničeno vlasništvo i korištenje zemljišne čestice, dodijeljene za stva­
ranje imanja na rodnoj zemlji;
d) oslobađanje vlasnika imanja na rodnoj zemlji plaćanja poreza
na prodaju proizvodnje, proizvoda posađenih i proizvedenih na ima­
nju na rodnoj zemlji;

162
 Nova civilizacija

e) jedan ruski zastupnik može stvoriti jedno naselje na rodnoj

zemlji tijekom tekućega saziva skupštine;
f) i drugih načela.
Članak 4. Područje djelovanja Zakona.
Područje djelovanja sadašnjega Zakona odnosi se na ruske
narodne zastupnike na svim razinama, izabrane u skladu s izbornim
zakonodavstvom, kao i na punoljetne građane Rusije, koji su izra­
zili želju da žive u naselju na rodnoj zemlji, organiziranom prema
načelima izloženima u predstavljenome Zakonu.
Članak 5. Dodjeljivanje ruskome narodnome zastupniku
zemljišne čestice za stvaranje naselja na rodnoj zemlji.
1. Svim ruskim narodnim zastupnicima sadašnjega i idućega
saziva skupštine, počev od dana izbora, u roku od godinu dana,
dodjeljuje se zemljišna čestica površine od najmanje 150 hektara za
stvaranje imanja na rodnoj zemlji (u daljnjemu tekstu - zemljišna
čestica).
2. Prilikom izbora ruskoga narodnoga zastupnika u skladu s
proporcionalnim sustavom, na više mandata, prema općedržavnome
izbornome sustavu primijenjenome na pojedinu oblast, prema
biračkome popisu zastupničkih kandidata političkih stranaka i nji­
hovih izbornih blokova, ruskome se narodnome zastupniku nakon
izbora dodjeljuje zemljišna čestica u jednome od pokrajinskih dijelova
Rusije.
Prilikom izbora ruskoga narodnoga zastupnika prema
većinskome sustavu relativne većine, prema jednomandatnim se
izbornim oblastima zastupniku dodjeljuje zemljišna čestica u okviri­
ma izborne oblasti gdje je bio izabran.
3. Zabranjuje se dvojici odnosno više ruskih narodnih zastupni­
ka stvoriti jedno naselje na rodnoj zemlji, a jednako tako se zabranjuje
dvojici odnosno više narodnih zastupnika za vrijeme tekućega saziva
skupštine živjeti u jednome naselju na rodnoj zemlji.
4. Zemljišna se čestica u vlasništvu države odnosno komunal­
nome vlasništvu dodjeljuje u cjelini zajedno s izvorom vode. Zemlja
se također može oduzeti njezinim trajnim korisnicima i može se pre-

163
Vladimir Megre

dati ruskome narodnome zastupniku za stvaranje naselja na rodnoj

zemlji.
5. U slučaju potrebe, zemlja se može otkupiti od vlasnika
zemljišnih čestica za društvene potrebe. Tijelo koje donosi odluku о
otkupu zemljišne čestice treba najkasnije u roku od godine dana prije
roka određenoga za otkup, pismeno obavijestiti vlasnika zemljišne
čestice. Zemljišna se čestica otkupljuje u suglasnosti s njezinim
vlasnikom. Vrijednost čestice se određuje u skladu s novčanom i
stručnom procjenom zemlje, koja se provodi prema postupcima
utvrđenima Ministarskim savjetom Ruske Federacije.
6. Zemljište, koje bi se uključilo u sastav zemljišne čestice na
kojemu bi se za ruskoga narodnoga zastupnika gradilo naselje na rod­
noj zemlji, na zemlji u vlasništvu fizičke ili pravne osobe, pristankom
vlasnika bi se moglo zamijeniti drugim jednakovrijednim zemljištem
u danoj oblasti ili, prema želji vlasnika, u drugome području Rusije.
7. Ruski su građani vlasnici zemlje i zemljišnih udjela, na koji­
ma će se graditi naselje na rodnoj zemlji, koji se dodjeljuju u naturi
(na zemljištu), i imaju pravo prenijeti na besplatno korištenje njihove
zemljišne čestice za gradnju naselja na rodnoj zemlji za ruske narod­
ne zastupnike, i u naselju koje će se graditi na rodnoj zemlji dobiti na
doživotno korištenje zemljište za stvaranje imanja na rodnoj zemlji.
8. Građanin Rusije, koji ima u vlasništvu zemljišni udio, ali
koji nije dodijeljen u naturi (na zemljištu), ima pravo u potpunosti
ili djelomično priključiti tu zemljišnu česticu (površine od najmanje
jednoga hektra) naselju na rodnoj zemlji ruskoga narodnoga zastup­
nika i dobiti na njemu na doživotno korištenje zemljište za stvaranje
imanja na rodnoj zemlji.
Članak 6. Sastav zemlje u naselju na rodnoj zemlji.
1. U naselju na rodnoj zemlji zemlja se sastoji od zemljišta:
• zemljišta za stvaranje imanja na rodnoj zemlji;
• zemljišta za stvaranje imanja na rodnoj zemlji za djecu rus­
koga narodnoga zastupnika (rezervni fond) u količini od najviše dva
zemljišta na jedno naselje na rodnoj zemlji.
2. Zemljišta za objekte društveno-kulturne namjene dodjeljuju
se u skladu s općim planom naselja na rodnoj zemlji. Od ukupne

164
 Nova civilizacija

površine imanja na rodnoj zemlji, na površinu za takva zemljišta

treba otpasti najviše 7%. Zemljišta se nalaze u nadležnosti teritorijal­
noga vijeća odgovarajućega naselja na rodnoj zemlji.
3. Preostali se dio zemljišne čestice razdjeljuje na zemljišta za
stvaranje imanja na rodnoj zemlji, površine od najmanje jednoga
hektara za svako imanje. Zemljište može biti i veličine od 1,3 hektara,
uzme li se u obzir oblik tla i drugi čimbenici.
4. Između svih oblika zemljišta, prema obavezno utvrđenome
redoslijedu, stvaraju se prolazi široki najmanje tri do četiri metra.
Vlasnik zemljišta ima pravo posaditi živicu uzduž svakoga zemljišta,
dodijeljenoga za imanje na rodnoj zemlji.
5. Na zemljištima, predodređenima za imanje na rodnoj zemlji,
građani Rusije imaju pravo saditi drveće i grmove (u tom smislu i
šumsko raslinje), stvarati umjetna jezera, graditi stambene zgrade i
objekte, uvesti nusprostorije i podići druge objekte, uz uvjet očuvanja
dobrosusjedskih odnosa.
Članak 7. Raspored razmještanja zemljišta ruskim građanima,
predodređenih za stvaranje imanja na rodnoj zemlji.
1. U naselju na rodnoj zemlji, ruski narodni zastupnik ima
ponajprije pravo na zemljište po vlastitome izboru, na doživotno
korištenje s pravom nasljeđivanja, na kojemu će podići imanje na
rodnoj zemlji.
2. Svako dijete ruskoga narodnoga zastupnika, koje ima vlastitu
obitelj, ima pravo na zemljište na doživotno korištenje, na kojemu će
podići imanje na rodnoj zemlji.
3. Jedno do dva zemljišta na imanju na rodnoj zemlji obvezno se
daju domskoj djeci i djeci izbjeglica.
4. Od preostalih zemljišta, u visini do 30%, ruski narodni
zastupnik ima pravo po vlastitome nahođenju podijeliti građanima
Rusije za stvaranje imanja na rodnoj zemlji.
5. Preostala zemljišta treba podijeliti građanima Rusije različitih
slojeva (poduzetnicima, socijalnim radnicima, umirovljenicima,
stvaralačkoj inteligenciji, vojnicima i tome slično). Zemljišta se dod­
jeljuju ruskim građanima ždrijebom, što se treba organizirati otvore­
no na općemu skupu budućih stanovnika naselja na rodnoj zemlji.

165
Vladimir Megre

Članak 8. Teritorijalno vijeće naselja na rodnoj zemlji.

1. Teritorijalno vijeće naselja na rodnoj zemlji čine stanovnici,
koji dijele suživot u naselju na rodnoj zemlji, koje predstavlja samos­
talnu administrativno-teritorijalnu jedinicu.
2. Teritorijalno vijeće naselja na rodnoj zemlji ima pravo stvoriti
predstavničko tijelo mjesne samouprave - vijeće naselja na rodnoj
zemlji, kojega čine samo stanovnici dotičnoga naselja na rodnoj
zemlji.
3. Ruski narodni zastupnik se ne smije kandidirati na izborima i
biti izabran u vijeće naselja na rodnoj zemlji. Bude li izabran u vijeće
naselja na rodnoj zemlji, smatrat će se da su izbori nevažeći.
4. Da bi se regulirale osobitosti u izvršenju vlasti mjesne
samouprave, teritorijalno vijeće naselja na rodnoj zemlji ima pravo
na sjednici mjesnoga vijeća odnosno na mjesnome referendumu,
prihvatiti Ustav teritorijalnoga vijeća naselja na rodnoj zemlji (u
daljnjemu tekstu - Ustav). Ustav se treba registrirati u pokrajinskim
pravosudnim organima.
Članak 9. Status zemljišne čestice za imanje na rodnoj zemlji.
1. Zemljište za imanje na rodnoj zemlji dodjeljuje se na
doživotno korištenje s pravom nasljeđivanja isključivo građanima
Rusije. Zabranjuje se dodjeljivati zemljište za imanje na rodnoj zemlji
stranim državljanima i osobama bez državljanstva, osim onima koje
su prema utvrđenome zakonu dobile status izbjeglice (za najviše dvije
obitelji na jedno naselje na rodnoj zemlji, što ga je osnovao ruski
narodni zastupnik).*

Ne znam koliko sam dugo šetao dok se Anastazijin djed upozna­

vao sa sadržajem korica s dokumentima što sam ih sa sobom ponio.

* Detaljan projekt zakona s komenatrima bit će objavljen u redovnome broju

godišnjaka Zvonki cedar ruski. Godišnjak će se moći nabaviti. Bilo bi dobro kad bi
čitatelji savjetovali zastupnike na svim razinama vlasti upoznati se s godišnjakom.

166
 Nova civilizacija

Najednom sam čuo grohotan, vrlo glasan smijeh, i imao sam dojam
da to nije bio smijeh starca. Anastazijin se djed i dalje smijao, a ja sam
mu brzo prišao.
- Izvrsno ... Joj, kako sam se nasmijao ... Hvala ti .... Hvala,
Vladimire. A ja nisam htio čitati.
- Ali pročitali ste, i zašto se smijete? Ta situacija je veoma ozbilj­
na, veoma složena!
- Za koga? - upitao je djed.
- Za mene, čitatelje, koji su poželjeli graditi svoja imanja, о koji­
ma je govorila Anastazija.
Izgovorivši to, možda sam bio malo uzrujan i uvrijeđen. Djed se
prestao smijati. Pažljivo me pogledao i odgovorio smireno i ozbiljno:
- Ne mogu još uvijek shvatiti što unuka još uvijek s tobom radi,
uz to još rađa i djecu. Vladimire, nemoj se samo uvrijediti na mene,
starca. Ne mogu shvatiti, što znači da neće ni drugi, premda se u tome
neshvaćanju možda krije neki veliki smisao. Prema tebi sam, dakle
dobronamjeran. Ne osuđujem unuku, prije sam oduševljen onime
što je učinila.
- Što biste zapravo mogli reći о tome što je napisano?
- Pa rekao sam da sam oduševljen onime što je učinjeno.
- Tko je to učinio?
- Unuka.
- Ali ja sam Vas pitao о onome što sam ja napisao.
Djed je pogledao korice sa spisima. Zašutio je i pažljivo me pro­
motrio pa progovorio:
- Vladimire, ne znam koliko je potrebno to što si napisao
obrativši se ljudima. Možda je to za njih važno. Za mene je to što sam
pročitao samo potvrda pretpostavke о tome da je unuka još prije deset
godina predvidjela sve teškoće, a i sve što ti se čini da se ne dešava
kako treba, ona je već odavno pretvorila u dobro.
- Kako se može vrijeđanje čitatelja i mene smatrati nečim dob­
rim?
- Jesi li shvatio tko vrijeđa tebe i tvoje čitatelje?

167
Vladimir Megre

- Neka struktura, osnovana pod pokroviteljstvom Ruske pravos­

lavne crkve.
- Jesi li se uvrijedio?
- Jesam.
- To je u redu. Sad ćeš moći shvatiti ne razumom, nego
osjećajima, koji su se pojavili u tebi i u većini ljudi, kako su okleve­
tali vaše praroditelje pred licem potomaka. Nazivali su ih poganima
i stoljećima im pripisivali nelijepa djela, koja praroditelji nisu činili.
Ti nisi jedini koji si о tome pokušao pisati. Mnogi su povjesničari
stoljećima pokušavali opovrgnuti klevetu, ali uzalud.
Nastala je situacija kad na isti takav način kleveću one koji su
se poželjeli približiti Božjim tvorevinama. Takvih ljudi ima dosta, i
oni osjećaju na sebi kako su slagali njihove praroditelje. Probudit će
se duše dalekih praroditelja onih koji su danas oklevetani. Daleki će
roditelji čuvati kao anđeli čuvari svoju današnju djecu. Neće biti bolje
i ljepše snage od one koja danas niče u svijetu. Vjeruj mi! Kad se tako
danas desilo ljudima ... Uzmogne li nevidljiva nit spojiti današnjega
sina s njegovim roditeljem, koji je živio prije dvije tisuće godina.
Produži li se nit i dalje, tada će se današnji čovjek sjediniti s Bogom,
sa svojim praroditeljem.
Djed je govorio i bilo je razvidno da suzdržava nemir. Želio sam
pojasniti:
- Možda je veoma važno to što ste rekli. No došlo je do zastoja u
stvaranju imanja na rodnoj zemlji.
- Možda je to potrebno za razumijevanje i stvaranje projekta što
će se poduzeti u budućnosti?
- Možda. Sve se nekako neobično okreće. Prva je knjiga započela
od naizgled jednostavnih radnji, zatim je uslijedila druga knjiga, čita-
teljski klubovi, a sad evo i Knjiga naslijeđa, i zajedno s njom Povijest
obitelji.
Nakon tih se riječi djed opet nasmijao. Odmah je prestao i pro­
govorio blago se osmjehnuvši:
- Unuka se nesumnjivo osobno poigrala s Povijesti obitelji.
Možda da vas nekako zabavi. No tu je situaciju vjerojatno stvorila, i

168
 Nova civilizacija

vrhovni su upravitalji zemlje, a i patrijarh, podržali ideju unuke. Ali

samo jednu ideju. О njezinoj su filozofiji prešutjeli ili je nisu razum­
jeli. Oni neće ući u vječnost. Oni su polovični i nisu hrabri.
U vječnost i u povijest će ući oni koji sada možda čak i u misli­
ma stvaraju svoja Bogu draga imanja na rodnoj zemlji. Oni su sami
odabrali ideju ili su možda sami bili izabrani, više nije bitno. Vječnost
je pred onima koji stvaraju budućnost za svoju djecu i za sebe same.
Čovjek, rođen da bi vječno postojao, prvi će se put na Zemlji vratiti
u vječnost.
Vladimire, počinjem shvaćati što unuka radi. Anastaziji je možda
otkriveno mnogo tajni postojanja. No ima jedna tajna, koja možda
nije dokraja poznata čak ni vrhovnim svećenicima. Oni su uvijek znali
samo to da čovjek može vječno živjeti. Zahvaljujući dijelu znanja oni
su se mogli ponovno reinkarnirati. Ali njihovo ponovno utjelovljenje
nije bilo potpuno. Zbog toga djelovanje nije donosilo radosti ni njima
ni čovječanstvu. Sad sam uvjeren, vjeruj mi, Anastazija u potpunosti
zna što se treba stvoriti da bi se stekla vječnost. Upitaj je о tome i
pokušaj shvatiti. Nađe li ona u sebi riječi, razumljive mnogim ljudi­
ma, otvorit će se svjetovi, dostojni čovjeka Boga.
Vladimire, pođi unuci i porazgovaraj s njom. Ona je sad na
obali jezera, sjedi pod cedrom. U svijetu će se možda desiti nešto
važno nađu li se riječi о vječnosti, koje će se moći prihvatiti umom
i osjećajima. Probuđena veličanstvena civilizacija će se uzdići svojim
težnjama. Galaktika će osjetiti veličanstvene težnje i s trepetom će,
uzbuđeno čekati dodir onih, sposobnih podariti prelijepi život plane­
tima. Idi, požuri se. - Napravio sam nekoliko koraka, ali sam zastao na
poziv Anastazijinoga djeda:
- Vladimire, vrijeme bi vam bilo, vama Anastazijinim pristašama,
stvoriti i svoju stranku naslijeđa.
- Stranku? Koju?
- Ta kažem ti, tako je i nazovi - Stranka naslijeđa.

169
Vladimir Megre

NOVA CIVILIZACIJA

Anastazija je sjedila pod cedrom u svjetlosivoj lanenoj haljini.

Rukama je obuhvatila koljena i blago naklonjene glave promatrala
mirnu površinu jezera. Nisam joj odmah prišao. Stajao sam neko
vrijeme i izdaleka promatrao pustinjakinju, što je tiho sjedila na obali
jezera. Ne, takva usporedba ne odgovara Anastaziji. Prije bi se moglo
nazvati pustinjacima ljude koji žive u suvremenim stanovima.
Ljudi žive u stanovima i čak ni ne znaju najbliže susjede, od kojih
ih dijele stepenice. Poći će jedan od takvih ljudi gradom ne mareći za
prolaznike. Usputnim prolaznicima isto tako nije do njega.
Ispada onda da nije strašno kad čovjek živi sam. Puno je strasnije
kad je on usamljen među sebi sličnim ljudima.
Evo, i sjedi Anastazija na obali jezera u tajgi. Srce joj kuca jed­
noglasno sa srcem milijuna ljudi u raznim zemljama. Netko je zove
prijateljicom, drugi sestrom, kao da su s njom bliski.
Riječi što ih je Anastazija u tišini izgovorila, mirno se slijevaju
pretječući beskrajnim informacijskim kanalom, zajedno s bukom i
brujanjem televizije i informacije što se širi iz drugih izvora. Ljudi
ih primaju. Čuvši te riječi, ljudi odgovaraju strunama gitare, a često i
djelom. Započinju na nov način graditi svoj život. Djed... Prvi sam put
vidio kako je žarko govorio i zamolio da s Anastazijom progovorim о
vječnosti.
Sjeo sam pored Anastazije, a ona mi se okrenula. Gledala me
svojim umirujućim, umiljatim, sivoplavim očima. Neko smo se vri­
jeme samo gledali.
Gotovo se i ne kontrolirajući, uzeo sam je za ruku. Brzo sam

170
 Nova civilizacija

je poljubio i položio joj ruku natrag na koljeno. Na Anastazijinim se

obrazima pojavilo rumenilo. Zatreptala je očima. Ni sam ne znajući
zašto, nekako sam se zbunio. Neobično je zbuniti se pred ženom
nakon deset godina poznanstva s njom, no i ugodno je.
Osjetivši zbunjenost, ne bih li prekinuo neugodnu situaciju, prvi
sam progovorio:
- Anastazija, sad sam razgovarao s tvojim djedom. Govorio je
nekako neobično, uznemireno о potrebi da se izgovore nekakve riječi
о vječnosti. Rekao je da te riječi trebaju biti takve da ih čovjek treba
shvatiti ne samo umom ili razumom nego i osjećajima. Jesu li te riječi
doista važne?
- Da, važne su, Vladimire. Ali ne riječi nego uvid čovjeka. Da bi
se stekao uvid, potrebne su, jasno, riječi. Uvid u vječni život pomoći
će čovjeku stvoriti savršeni način života.
- Ali kakva je veza između načina života i uvida u vječnost?
- Neposredna. Čovjek danas misli da može živjeti nekoliko
desetaka godina, te da zatim zauvijek odlazi, da odlazi unepovrat. No
čovjek može vječno živjeti. О tome bi trebalo progovoriti tako da bi to
mogao svatko shvatiti.
- Ali ti si о tome govorila, a i tvoje sam riječi prenio u raznim
knjigama.
- Jesam, govorila sam, ali je razvidno da moj govor nije bio
razumljiv, ili se tisućljećima usiljeno stvarao utisak prolaznosti ljud­
skoga života. Trebalo bi pronaći nove riječi i obrazloženja.
- Onda ih pokušaj pronaći.
- Pokušat ću. Razvidno je da ih treba pokušati pronaći zajedno s
onima koji će shvatiti.
- Navedi ih ponajprije sama.
- Dobro. Možda bi trebalo ovako započeti...
Većina ljudi danas, na Zemlji, smatra da svoj život sami
planiraju. Odabiru si struku, stvaraju obitelj, rađaju djecu, ili pak
ne žele imati djecu. Ali njihove odluke umnogome nisu samostalne.
Na njih je veliki utjecaj tuđe volje, a utjecaj se ostvaruje putem
društvenoga mnijenja. Na primjer, imate takav predmet kao što je

171
Vladimir Megre

vješalica. Jednom je netko odlučio usavršiti taj predmet i iskoristili

ga kao vješalicu za odjeću čovjeka. Pojavila se zatim struka poput
manekenki, od riječi maneken. To je nezavidna struka. Kroz nju
čovjek ne ostvaruje svoju predodređenost. Netko je odlučio tu
struku učiniti jednom od najpoželjnijih, što je i uspio. Manekenke
su počeli pokazivati u raznim, raznobojnim časopisima i na televiziji,
stali su pričati о njihovome tobože sretnome životu. Pričalo se da
one zarađuju puno novca te da se bogati ljudi njima žele vjenčati.
Milijuni djevojaka počeli su maštati kako postati najboljom svjetskom
manekenkom, a znači i sretnom osobom.
Milijuni su mladih djevojaka u raznim zemljama počeli činiti
sve da bi stekli varljivu slavu. Jedna je od milijun djevojaka postala
slavnom manekenkom, no u biti je ostala samo živom vješalicom za
odjeću. Ostale će se razočarati u životu, budući da im se mašta nije
ostvarila. To se desilo zato jer ove djevojke nisu uspjele samostalno
odrediti svoju svrhu nego su počele graditi život pod tuđim utjeca­
jem.
Može se navesti bezbroj sličnih primjera kad muškarci, žene,
pa čak i djeca teže varljivim vrijednostima zanemarajući svoju
predodređenost.
Čemu može težiti ljudsko društvo kojega čine takvi ljudi? Što
misliš, Vladimire?
- Ma ne teži ono nikamo. Evo, u našoj zemlji Rusiji, niti jedna
stranka, pa ni cijela država, nema uopće program za budućnost.
Anastazija, od onoga što si rekla zainteresiralo me je određenje predo-
dredenosti čovjeka. U čemu se ono sastoji? Kako ga odrediti?
- Vladimire, pokušajte ti i čitatelji svojim mislima spoznati Božja
djela, Njegov program, maštu.
- Zar se može spoznati Božju maštu?
- Može. Jer Bog nije ništa skrivao, niti skriva od ljudi, Svoje
djece. On nije pisao nerazumljive tekstove nego je sve pokazao na
primjeru. Svatko bi ponajprije trebao shvatiti i osjetiti kakva djela
vode čovjeka prema vječnosti. Vladimire, razmisli zašto Bog, koji je
stvorio raznoliki i živi svijet, nije stvorio automobil, televizor i raketu
u današnjemu obliku?

172
 Nova civilizacija

- Možda ih za razliku od čovjeka jednostavno nije uspio stvori­

ti.
- Bog je stvorio sve potrebno čovjeku: čovjek ima sposobnost
kretanja, ima maštu, uz pomoć koje može vidjeti ljepše slike od onih
na televiziji. Čovjek može također osvajati planete u Svemiru bez
pomoći umjetnih, primitivnih uređaja.
Bog je odredio za što je čovjek predodređen. On je odredio
program razvoja života u cijelome Svemiru. Da bismo shvatili Njegov
program, ne bismo trebali rušiti, nego proučavati i odrediti značenje
svega na Zemlji.

Besmrtnost

- Bog je stvorio čovjeka besmrtnim, no da bi on bio besmrtan,

potrebna su tri uvjeta. Ponajprije bi trebalo stvoriti živo prostranstvo,
koje bi čovjeka privlačilo к sebi, i kojemu bi čovjek težio.
Zatim bi na Zemlji trebao postojati barem jedan čovjek, koji bi
mislio lijepo i dobro о tebi.
Kao treće, ne bi se nikada trebalo dopustiti misliti о tome da
nas može zateći smrt, i to je veoma važno. Utječemo li na čovjeka koji
tone u san mišlju da on umire, i povjeruje li on u to, tad će i umrijeti
podčinivši se svojoj misli. No, ako čak i starac, čije je tijelo istrošeno
u zemaljskome smislu, koji leži na posmrtnoj postelji, ne bude mislio
о smrti, nego bude zamišljao život u živom prostranstvu što ga sam
stvara, on će se ponovno roditi. Takav je zakon Svemira. Svemir ne
može dopustiti da umre misao što stvara život.
U vas postoji pojam kao što je prirodni odabir. Evo, i sad Božji
program ponovno odabire ono što je najbolje da bi se ostvarilo. Izbor
ipak nije bio velik. On će se sada mnogostruko povećati. Onaj tko će
s ljubavlju stvarati imanje na rodnoj zemlji, ponovno će se i ponovno
rađati.
Sve što bude na smetnji, zauvijek će nestati sa Zemlje i dat će
mjesto novoj civilizaciji koja će se roditi.

173
Vladimir Megre

- Zašto novoj civilizaciji? Ta ljudi su isti, biljke, planet!

- Vladimire, novoj civilizaciji je svojstvena nova svjesnost, novi
odnos prema svijetu. Taj veliki početak, što je rođen u čovjeku danas,
nevidljiv običnim vidom, za neko će vrijeme izmijeniti izgled cijeloga
planeta pod imenom Zemlja. Utjecat će također i na život cijeloga
Svemira.
- Ali kako Zemlja svojim vidom može utjecati na to da se promi­
jeni cijeli Svemir?
- Može, Vladimire. Jer naš je planet samo djelić, no tijesno
je povezan s drugim dijelovima Svemira. Neka se promijeni čak i
mala čestica, ona će svojim izmjenama utjecati na svu raznolikost u
Svemiru.
- Da, zanimljivo. Anastazija, bi li mogla pokazati sliku budućnosti
kako se Svemir može promijeniti?
- Mogla bih. Evo, pogledaj.

Ljubav koja stvara svjetove

Na planetu Jalmeza priroda je cvjetala u proljeće. Poput onih

na Zemlji, mirisale su trave, cvijeće na drveću i grmovima. Slika
je prirode u proljeće bila zadivljujuća. Vladislav je išao stazom na
simpozij. Trebao je napraviti izvješće о podrijetlu života na planetu
Jalmeza. Kao oponent je trebao nastupiti njegov prijatelj iz djetinj­
stva, Radomir.
Devetnaestogodišnji Vladislav raspolagao je takvim opsegom
podataka, dostatnim za izlaganje njegove teorije na znanstvenome
vijeću bilo kojega stupnja. Ali, njegov je prijatelj Radomir vladao isto
takvim opsegom znanja. Na simpoziju će Radomir i njegova skupina
iskoristiti svako slabo mjesto u izvješću odnosno nedostatne argu­
mente u vezi s prošlim događajima. Na simpoziju će biti i Ljudmila.
Ljudmila ... Desilo se tako da su obojica voljeli tu djevojku još od
djetinjstva. Voljeli su je, ali nisu priznali ni jedan drugome, ni njoj da

174
 Nova civilizacija

je vole. Očekivali su barem jedan znak od Ljudmile da vide kome će

dati prednost.
Vladislav je namjerno pošao daljim putem ne bi li još jednom
razmislio о svome nastupu. Ali se nije mogao koncentrirati. Imao je
osjećaj da ga netko promatra. Čim je začuo neki šum iza sebe, naglo
bi se okrenuo. Netko je potrčao sa staze prema grmlju i zastao u travi.
Vladislav je napravio nekoliko koraka pa pošao natrag. Ugledao je u
travi, u grmlju, svoju četverogodišnju sestru Katju.
- Tako, dakle, Katerinka, opet si mi se nametnula - umiljato se
obratio sestri Vladislav. - Očekuje me ozbiljan posao. Zar ne razumiješ
da mi možeš smetati? Razumiješ, naravno, zato se i skrivaš u travi.
- Ne skrivam se, samo ležim. Promatram cvijeće, raznorazne
kukce - progovorila je mala Katja i napravila se kao da je stvarno
zanima mali cvijet.
- Evo u čemu je stvar. Onda nastavi ležati i promatrati. Ja
idem.
Katja je najednom skočila i potrčala Vladislavu pa brzo progo­
vorila:
- Vadičeku, idi. Ići ću za tobom vrlo, vrlo tiho da ti ne smetam u
razmišljanju. Kad se približimo mjestu gdje su se skupili ljudi, uzmi
me za ruku da mogu svi vidjeti kako imam lijepoga i pametnoga
brata.
- Ma dobro. Ne ulaguj se. Daj mi ruku. Ali zapamti: budem li
ja ili netko drugi nastupao, ne pomišljaj о tome da kao prošli put
tumačiš govor odraslima.
Zadovoljna je Katerinka uhvatila Vadika za ruku i obećala:
- Vadičeku, trudit ću se iz svih snaga ništa ne tumačiti.

Prirodno građeni amfiteatar već je bio pun. Mjesta su zauzimali

mladi i stari, predstavnici različitih krajeva planeta Jalmeza. Nitko

175
Vladimir Megre

nije imao olovke, bilježnice ili bilo što za pisanje. Ljudi su mogli
prirodno upamtiti ono što su čuli do u najsitnije detalje. Vladislav
je nastupio pred slušateljima. Kod sebe nije imao nikakve izloške.
Mogao je snagom misli stvarati u prostoru holograme sa slikama bilo
koje vrste iz prošlosti. Mogao je stvarati svakodnevne predmete, pa
čak i osjećaje.
Pomalo uznemiren, Vladislav je započeo izvješće:
- Planet na kojemu živimo zove se Jalmeza. Star je više od
devedeset trilijuna godina. Ali je život na njemu počeo prije samo
tristo godina. Život se na planetu pojavio zahvaljujući našim praro­
diteljima, dvama stanovnicima planeta Zemlja. Točnije, život je na
planetu Jalmeza započeo pod utjecajem energije ljubavi i mašte dvoje
stanovnika planeta Zemlja. Stoga ću predstaviti povijesne podatke iz
života Zemljana.
Prvobitni je život ljudi na Zemlji možda posve bio jednak
našemu. Zemljani su veoma dobro poznavali i osjećali svoj planet i
predodređenost Svemira.
Zemljani su odredili svrhu svih živih organizama na planetu i
vješto su se njima služili. No jednom se desila katastrofa. U svijest se
jednoga stanovnika Zemlje potkrao virus, koji se počeo intenzivno
širiti među drugim stanovnicima planeta. Naši su znanstvenici nazva­
li taj virus smrću. Prema povijesnim se podacima vanjske osobine
toga virusa sastoje u tome da ljudi, njime zaraženi, počinju uništavati
sve što je živo, savršeno i raznoliko na planetu, i umjesto toga počinju
stvarati primitivan umjetan svijet. Zemljani su to razdoblje života
zvali tehnokratskim razdobljem.
Ljudi, zaraženi virusom smrti, počeli su se pretvarati iz razumnih
u nerazumna bića. U velikome bi se broju skupljali na nevelikim
zemljišnim česticama i gradili bi si kuće, slične kamenim grobnica­
ma, koje bi gradili jednu na drugu.
Zamislite kamenu goru s mnoštvom iskopanih jama. Otprilike
takve su kamene gore ljudi gradili rukama i nazivali ih domom. Jame
grobnice na umjetnoj gori su nazivali stanovima. Veliku skupinu sus­
jednih umjetnih kamenih gora s grobnicama su nazivali gradovima.
U takozvanim je gradovima zrak bio nepogodan za disanje i

176
 Nova civilizacija

voda nepogodna za piće, a jednako tako i hrana, koja nije bila svježa.
Pojedini su ljudski organi još za života čovjeka počeli trunuti i raspa­
dati se. Teško je, jasno, predstaviti čovjeka u pokretu, s unutarnjim
organima koji trunu i raspadaju se, no tako je upravo bilo.
Povijesni izvori potvrđuju da su ljudi tehnokratskoga razdoblja
imali čak i znanost pod nazivom medicina. Mogućnost zamjene unu­
tarnjih organa smatrali su velikim dostignućem te znanosti. Ljudi
nisu shvaćali da je samo postojanje te znanosti bilo dokaz njihove
necjelovito razvijene svijesti.
Nije se raspadalo samo ljudsko tijelo nego je intenzivno nazado­
vala i ljudska svijest. Nazadovao je um, a misao se usporavala. Ljudi
su čak izgubili sposobnost računanja i otkrili su džepno računalo.
Izgubili su sposobnost stvaranja holograma u prostoru i otkrili su
televizor, takav primitivan uređaj, koji prikazuje slike, slične holo-
gramu.
Izgubivši sposobnost premještanja u prostoru, počeli su graditi
umjetne naprave. Nazivali su ih automobilima, zrakoplovima, rake­
tama.
S vremena na vrijeme je jedna skupina ljudi napadala i ubijala
drugu. No najnevjerojatnije je bilo to da je virus smrti naveo ljude na
misao da oni nisu vječni nego da samo privremeno postoje u prostoru
kao inteligentna bića.
Postupci su ljudi tehnokratskoga svijeta sve više pretvarali pla­
net Zemlju u planet koji zaudara, u svemirsku točku koja zagađuje
i zaudara. Razum je Svemira samo čekao i nije uništavao tu štetnu
točku.
- Stanite, molim, na trenutak - prekinuo je Vladislava u govoru
glas iz skupine oponenata, na čelu s njegovim prijateljem Radomirom.
- Nema smisla nastaviti. Slično se na Zemlji nije moglo dogoditi.
- Dobro, prekinut ću izvješće, uspijete li dokazati da to što sam
rekao nije istinito.
Iz oponentne je skupine ustao mladić i rekao:
- Neosporno znamo da je u društvu ljudi na Zemlji postojala
religija. U religioznim se raspravama govorilo da je Zemlju i sve što
na njoj raste stvorio Razum Svemira, koji su oni nazivali Bogom.

177
Vladimir Megre

Zemljani su mu se klanjali i u njegovu čast organizirali mnogo obre­

da. Poštovani govornice, vjerujem da nećete poreći tu činjenicu?
- Ne, neću - odgovorio je Vladislav.
- Onda recite kako se mogu održavati obredi u čast svoga idola
i istodobno rušiti njegove tvorevine? To se ne može činiti u isto vrije­
me. Znači da na Zemlji nije moglo biti gusto naseljenih gradova. Ljudi
nisu mogli onečistiti vodu, stvorenu njihovim poštovanim Bogom.
Pa i Svemirski Razum nije mogao dopustiti takav bezobrazluk. Inače
ga ne bismo trebali nazivati Razumom nego bismo, naprotiv, mogli
posumnjati u razboritost onoga što je stvorio, ponajprije čovjeka. Što
kažete na to, poštovani govorniče?
- Evo što. Postojanje Razuma, to više Svemirskoga, predstavlja
jedinstvo dvaju velikih načela - Razuma i Antirazuma.
Nerazumno je razdoblje života na Zemlji bilo potrebno. Dopustite
mi u svome daljnjemu izlaganju dokazati postojanje dvaju velikih
načela u čovjeka.
- Dobro, nastavite - prihvatio je mladić i sjeo na mjesto.
- Svijet u Svemiru predstavlja jedinstvo suprotnosti - nastavio
je uvjereno Vladislav. - Čovjek je također odraz jedinstva suprot­
nosti. U nevjerojatnome kaosu što je ovladao ljudskom sviješću na
Zemlji, iznenada su se pojavili ljudi sposobni shvatiti... Ti ljudi nisu
izmijenili riječima, niti religioznim raspravama svoj odnos prema
zemaljskim tvorevinama. Oni su počeli mijenjati svoj način života.
Još ne shvaćajući dokraja razmjere svoga djelovanja, rekli su da se
jednostavno bave "stvaranjem imanja na rodnoj zemlji".
Ti ljudi nisu znali da svojim odnosom prema zemlji, osviještenim
na nov način, počinju oživljavati planete u Svemiru. Oni nisu znali da
za njih više neće biti smrti i da će njihovu djecu potomci nazivati
bogovima. Oni su jednostavno stvarali svoja imanja na rodnoj zemlji
na planetu Zemlja. Svemirski je Razum s uzbuđenjem i trepetom pra­
tio njihove postupke. Nastupilo je napokon vrijeme kad su svi ljudi na
Zemlji počeli živjeti na svojim prelijepim imanjima. Nastupio je dan
kada ... Pogledajte, pokazat ću vam hologram s dvoje ljudi.
U prostoru ispred slušatelja pojavio se zemaljski krajolik. Dvoje
postarijih ljudi, muškarac i žena, šetali su od svoga imanja stazom

178
 Nova civilizacija

prema šumi držeći se za ruke. Bilo je razvidno da im je više od sto

godina. Padala je večer i na nebu su se pojavile prve, jedva zamjetne
zvijezde. Par je prišao cedru, a postarija se žena na njega naslonila
leđima.
- Već sam postala baka i prabaka, a ti još uvijek tražiš od mene
da kao u mladosti šećem pod zvjezdanim nebom - umilnim se tonom
žena obratila svome suprugu.
- Zar to ne želiš?
- Jasno da želim, dragi.
Muškarac je uhvatio ženu za ramena, snažno je zagrlio i polju­
bio. Zatim joj je pomaknuo naramenicu na haljini i otkrio rame. Na
mjesečini su bila lijepo vidljiva tri madeža u nizu na ženinu lijevome
ramenu. Muškarac ih je sve poljubio.
- Isti si kao i prije, moj dragi. Ne želim se rastati od tebe.
- Nećemo se rastati. Umrijet ćemo i ponovno se roditi.
- Ne bismo se trebali ponovno roditi - tužno je odgovorila žena.
- Pogledaj, sve je manje slobodne zemlje na Zemlji, uokolo su samo
vrtovi i imanja. Možda neće biti mjesta za naše unuke. Stvoritelj je
vjerojatno nešto ispustio dok je stvarao našu Zemlju.
- Ne mislim tako. Postoji izlaz, no mi ga ne znamo. Ali uvjeren
sam da naša ljubav ne može prestati. Umrijet ćemo zajedno da bismo
se ponovno rodili.
- Ali gdje?
- Pogledaj, draga - na onoj zvijezdi. Neka naša misao stvori na
novome planetu život sličan zemaljskome. Razmisli sama zašto je On
poželio stvoriti tako mnogo planeta. To sve ima razloga. Naša je misao
materijalna. Ona će stvoriti za nas život na planetu na kojemu nema
života. Mi ćemo se ponovno i ponovno preporadati. Naša ljubav ...
- Hvala za prelijepu maštu, dragi... Pomoći ću ti stvoriti život
na novome planetu.
- Draga, kako ćemo nazvati planet na kojemu ćemo započeti naš
zajednički život?
- Jalmeza - neka se tako zove.
- Jalmezo, čekaj nas! Neka ti rastu vrtovi i budi prekrivena tra-

179
Vladimir Megre

vom kao što bih želio - uvjereno je i žarko progovorio muškarac.

-I ja bih željela - začuo se odgovor.
Nestala je hologramska slika. Vladislav se naklonio pred
slušateljima i pošao ustranu prepustivši mjesto svome prijatelju i
oponentu Radomiru.
Radomir je stao na mjesto Vladislava. Promotrio je slušatelje u
amfiteatru i progovorio:
- Trebao bih istupiti kao oponent svome prijatelju. Odmah ću reći
da njegova inačica sadrži puno nedorečenosti, pa čak i proturječnosti.
Ja, kao i moji prijatelji, ne mogu povjerovati u postojanje potpuno
besmislenoga razdoblja u životu ljudi.
Hologram što ga je prikazao, prema našemu shvaćanju pred­
stavlja ono što želi njegova misao, njegova mašta, i traži potvrdu.
Hologram je u meni nekako izazvao neki čudan osjećaj. Učinilo mi
se da je moj prijatelj hologramsku sliku uzeo iz već znanih priča, no
jednostavno se ne mogu sjetiti iz kojega izvora.
Amfiteatrom se razlijegao žamor. Čuli su se povici:
- Nije li valjda plagijat? Nečuveno! Ipak, možda govornik nije
znao?
- Plagijat! Osjećaj već viđenoga stvarno se javlja.
Vladislav je stajao sa strane spuštene glave. Trgnuo se kad je
začuo dječji povik iz udaljenijih redova: "A-a-a ... a-a-a-a" - vikala je
njegova nestašna sestra Ekaterinka.
"Dobro je da samo viče, ne i tumači događaje" pomislio je
Vladislav. Ali se prevario.
Pričekavši kad će nastupiti tišina, Ekaterina je glasno izjavila:
- Nemojte niti pomisliti raspravljati s mojim bratom. On je
veoma pametan i osjećajan.
- Da, uvjerljiv argument - začuo se smijeh.
- Točno, veoma uvjerljiv - nastavila je mala Ekaterina. - A ti,
Radomire, više ne gledaj Ljudmilu. Ne gledaj je. Tako je to.
- Katja, prestani! - poviknuo je Vladislav.
- Neću. Ljudmila te voli, i ti nju voliš. To dobro znam.

180
 Nova civilizacija

- Katja! - poviknuo je opet Vladislav pa pošao prema sestri.

- Ljudmilka, što sjediš? - poviknula je Katja. - Zaustavi ga! Ne
da mi dovršiti! Nasilno će me odvesti.
Iz daljnjega je reda ustala djevojka svjetlosmeđe kose. Pošla
je ususret Vladislavu i prepriječila mu put. Djevojci Ljudmili su se
rumenili obrazi. Spustivši glavu, šapćući je progovorila:
- Vladislave, tvoja je sestra u pravu.
Utihnula je dvorana čula njezin šapat. Prisutni su okrenuli
glavu prema maloj Ekaterinki. Ljudi su joj se smiješili i pljeskali joj.
Ponesena podrškom ljudi, djevojčica je potrčala prema Radomiru što
je stajao pred slušateljima. Približila mu se i podigla ruke dajući znak
ljudima u dvorani da zašute.
Kad je zavladala tišina, djevojčica je ponovno progovorila
obraćajući se Radomiru:
- A ti si, Radomire, skoro postao izdajicom. Nemoj kritizirati
moga brata. On je sve pravilno pokazao. On je tvoj prijatelj. Ti si nje­
gov prijatelj. Onda nemoj kritizirati.
Radomir se svisoka obratio djevojčici i ljudima u amfiteatru:
- Ja ne kritiziram nego jednostavno potvrđujem činjenicu.
Nema dokaza za prikazanu hologramsku sliku. Jednostavno nema
niti jednoga dokaza.
- Ima jedan, možda čak i dva - čvrsto je odgovorila Katerinka.
- Pa gdje je on, odnosno oni, ako su dva?
- Jedan sam dokaz ja, a drugi si ti, Radomirčiku - uvjereno je
izgovorila djevojčica. - Nakon tih je riječi djevojčica rastrgnula dva
dugmeta na svojoj haljini i otkrila rame. Na lijevome je ramenu male
Ekaterinke Radomir ugledao tri madeža, ista kao i u postarije žene sa
Zemlje, prikazanoj na hologramskoj slici. Radomir je gledao madeže
na ramenu djevojčice, a krv mu je sve jače kolala žilama. Prisjećao
se napregnuvši se. Ispred njega se pojavila hologramska slika vidljiva
samo njemu.
Vidio je zemaljski krajolik. Zatim je ljubio tri madeža na ramenu
svoje drage. Ona ga je zagrlila. Zamrsila mu je osmijehom kosu, i kao
i uvijek, poljubila mu vrh nosa.

181
Vladimir Megre

Hologram je zatim nestao.

Radomir je još neko vrijeme gledao Ekaterinku, sto je stajala pred
njim kao i uvijek otkrivena ramena. Radomir se zatim brzo naklonio,
uzeo djevojku za ruku i približio je. Ona ga je zagrlila i smiješeći se
raščupala mu kosu pa ga brzo poljubila u vrh nosa. Radomir je držao
malenu Ekaterinku na rukama, a ona mu je šaptala na uho:
- Radomirčiku, požurio si roditi se, ili sam ja zakasnila. Čekaj
dok porastem. Čekaj me četrnaest godina. S drugima nećeš biti sre­
tan, jer sam ja tvoja druga polovica.
- Čekat ću te dok ne porasteš, draga - tiho je odgovorio mladić.
Umorna od napetosti, Ekaterinka se smirila i metnula glavu
na rame Radomira. Slatko je zaspala. Radomir je pažljivo držeći na
rukama svoju buduću ženu šutke stajao pred slušateljima koji su u
tišini slušali.
Radomir je u mislima ispisivao slova u prostoru. Prisutni su
pročitali tekst holograma koji je stvorio: "Postoji dokaz. Dokazi u
svakome od nas! Beskonačna je i vječna ljubav u Svemiru."
Da ne probudi djevojčicu što mu je spavala na ramenu, Radomir
je pošao polako i oprezno prema izlazu.
Radomir je zaboravio prekinuti misao što je ispunila prostor te
se hologram nastavio popunjavati slovima. Prisutni su nehotice čitali
slova, iako su shvatili da ona nisu bila upućena njima:
"Potrčala si bosim nogama put zvijezda. Za sebe nisi tražila lju­
bav. U prostranstvima si Svemira ti jedina sačuvala to, što mi zajedno
trebamo čuvati."
Bile su to riječi, upućene maloj djevojčici s planeta Jalmeza i
zemaljskoj ženi - boginji, koja je podarila život njihovom planetu.
Malena je boginja slatko spavala na ramenu Radomira, a možda
je i u snu slušala riječi svoga dragoga.

***

- Izvrsno, Anastazija! Znači li da će ljudi, slijedeći Božanski

182
 Nova civilizacija

program, izgraditi cijelu Zemlju i imat će mogućnost naseliti se na

drugim planetima?
- Naravno. Inače je besmisleno samo po sebi postojanje planeta
u Svemiru. A Bog svemu pridaje veliki smisao. Ljubav dvoje, mašta, u
ljubavi rođena, može pobuditi život na svakome planetu.
- Uz to, koliko sam shvatio, ljudi koji sada stvaraju imanja na
rodnoj zemlji, neće umrijeti. Mijenjat će samo tijela i odmah se
preporađati.
- Jasno, najpotrebniji je njihov trud na zemlji, što je Bogu drago.
Čak i oni, koji još nisu uspjeli približiti se svojom rukom zemlji, i
koji su počeli u mislima stvarati svoj budući živi rajski kutak, znatno
su potrebniji Božjemu programu od stotina mudraca iza kamenih
zidova, što su se udaljili od Božjih djela, koji govore о Bogu i о duhov­
nosti.
Riječi su tih mudraca bogohulne i žalosne. Njima predstoji smrt
bez utjelovljenja. Strašna je njihova sudbina, ali ona nije Božja kazna
nego izbor vlastite sudbine!
Zabljesnuo je On u Svemiru novom misli - koja predstavlja
snažnu energiju, ali koja i sudi. U raspravama i legendama se mnogo
govorilo о Božjemu sudu. On se nečujno i kradimice približio. Božji
će sud zadesiti sve ljude na planetu Zemlja. Svatko će biti sam svoj
sudac.
Onaj tko odabire život i tvori stvaran život, bit će vječan, i bit će
nalik na velikoga Stvoritelja Svemira.
Onaj tko bude zamišljao smrt, na smrt će biti i osuđen svojom
misli.
Činilo se kao da je prostor prihvatio Anastazijine riječi, što ih
je tiho i uvjereno izgovorila na obali rijeke, proširivši ih poput jeke
po cijeloj Zemlji. Za deset godina nisam samo ja shvatio kako je
Anastazija sposobna modelirati svojim mislima i riječima stvarati
budućnost.

183
Vladimir Megre

Pošao sam dalje rijekom. Anastazija je stajala na obali. Njezine

riječi о vječnome životu su se uvijek iznova širile prostorom. U trenu
sam pomislio iz kakvih se to svjetova u Svemiru, iz kakvih se galaktika
pojavila u svome zemaljskome obliku Anastazija, što stoji na obali
rijeke, koja je planetu Zemlja podarila uvid u vječnost. Ona samo tako
ne govori. A to i potvrđuje život.
Kad je tako, trebam vam čestitati, moji čitatelji. Pa čestitam
vam na vašemu uvidu! Živjet ćemo vječno, stvarajući vječni život u
Svemiru!
Prijatelji, do susreta u radosti!

Kraj prvoga dijela

184
Nova civilizacija

185
Vladimir Megre

Sadržaj

OSJEĆAJI U OSVIT ZORE 5

POBJEDA NAD RADIJACIJOM 10
"GUSKE, GUSKE!"
"GA-GA-GA"
ILI
VIŠA ZNANJA, KOJA GUBIMO 20
Veliki problem 26
Ima izlaz 34
POMLAĐIVANJE 36
Prvi postupak 36
Drugi postupak 37
Treći postupak 38
Zagonetan postupak 39
Vizija 44
BOŽANSKA HRANA 48
DEMON KRACIJE 59
MILIJARDER 66
RODIT ĆU TE, ANĐELE MOJ 95
TAKO STOJE STVARI 111
Razgovor s predsjednicima 112
Predsjedniku i Vladi Ruske Federacije 116
Znanost о stvaranju slika. Tko upravlja ideologijom 118

186
 Nova civilizacija

Je li Ruska pravoslavna crkva ruska 125

Okupatori u akciji 126
"KNJIGA NASLIJEĐA" I "POVIJEST OBITELJI" 128
Židovsko pitanje 131
Stvarajmo zajedno 134
Pismo predsjedniku Rusije iz Njemačke 148
HEKTAR ZEMLJE - DIO PLANETA ZEMLJA 154
VLAST NARODA 160
Ruski zakon о naseljima na rodnoj zemlji,
stvorenima od strane narodnih zastupnika Rusije
na svim razinama (projekt zakona) 161
NOVA CIVILIZACIJA 170
Besmrtnost 173
Ljubav koja stvara svjetove 174

187