LADY MONTAGU

Lady Mary Wortlley Montagu bila je pripadnica engleske aristokracije i supruga britanskog
veleposlanika u Istanbulu. U Osmanskom Carstvu boravila je u razdoblju od 1717-1718.
godine, a zahvaljujući svome društvenom položaju, imala je priliku kretati se u najvišem
društvu Osmanskog Carstva. Cilj izlaganja je kroz pisma rekonstruirati život žene u
osmanskom carstvu od sklapanja braka pa do smrti, iz kojega se može iščitati njihov položaj u
društvu i njihova svakodnevica.

Za razliku od drugih putopisaca koji su pisali o Osmanskom Carstvu i koji su svi do tada bili
muškarci, Lady Montagu, kao žena, ima pristup prostorijama i mjestima u kojima muškarcima
pristup nije bio dozvoljen. Osim toga, Lady Montagu posvetila se učenju arapskog jezika, što
su rijetko činili i sami diplomati. Za sebe je smatrala da prenosi pravu sliku o ženama u
Osmanskom Carstvu, za koju smatra da je do tada bila plod mašte putopisaca koji nisu imali
priliku susresti se s pravom istinom. Stereotipna slika koja se stvorila u engleskom društvu o
ženama u Osmanskom Carstvu, prema mišljenju Lady Montagu, nastala je radi nedostatka
informacija. Osmansko Carstvo u engleskom društvu smatrano je pomalo egzotičnim i
misterioznim, dok su smatrali da su osmanske žene u potpunosti podčinjene svojim muževima.
Lady Montagu tijekom svojega boravaka u Osmanskom Carstvu susrela se sa raznim ženama
i prostorima koji su bili namijenjeni isključivo ženama. Nekoliko puta provela je vrijeme u
društvu sa sultanijama, posjetila hareme i kupelji, i na taj način, kako ona smatra, doprinijela
pravoj istini o temama koje su smatrane najvećim nepoznanicama i oko kojih se stvarala
stereotipna slika podčinjene žene u službi muškarca u Osmanskom Carstvu.

U jednom od svojih posjeta kupeljima Lady Montagu imala je priliku svjedočiti običajima koje
se izvode tijekom svadbenih svečanosti. Svečanostima su prisustvovale samo žene, pripadnice
mladine i mladoženjine obitelji te njihova rodbina, prijateljice, ali i poznanice, što je u
konačnici okupilo oko dvjestotinjak žena. Tijekom svečanosti jasno se zna uloga svake od žena
pa tako onih udanih i onih neudanih. Mlada je prošla kroz niz ceremonija koje uključuju
pjevanje, obilaženje prostorija u kojima se nalaze uzvanice i darivanje mlade. Lady Montagu
detaljno bilježi cijelu ceremoniju i kao što se vidi u njezinim pismima, divi se ljepoti osmanskih
žena.

Lady Montagu primjećuje razliku u pogledu na brak između Engleske i Osmanskog Carstva.
Smatra da je u Osmanskom Carstvu veći grijeh biti u braku, a ne imati djecu, dok je u Engleskoj

1
veći grijeh imati djecu, a ne biti u braku. U Osmanskom Carstvu žena se vrjednovala po tome
koliko je djece rodila. Nije bila rijetkost da žene koje su u braku po deset godina imaju i do 12-
13 djece, te naposljetku završe kao majke 25 do 30 djece, dok su često tijekom trudnoće
priželjkivali blizance. Veći broj djece značilo je i veće poštovanje u društvu. Na pitanje o skrbi
za djecu, odgovarale su da ne brinu, jer će pola njih sigurno kuga ili neka druga bolest odnijet,
što je u konačnici i bilo tako. Žena koja nije mogla imati djecu nije imala vrijednost u društvu,
što je ponekad znalo rezultirati njihovim samoubojstvom. Svrha žene je da rađa i širi potomstvo
i to je njezin posao, na to je ona pozvana i to se smatra vrlinom koju Bog očekuje od njih.

Žene koje dožive smrt neudane, vjeruje se da su osuđene na vječno prokletstvo. Iako je u
engleskom društvu postojalo uvjerenje da žena u osmanskom društvu nema dušu, jer za nju ne
postoji raj, ovakvo razmišljanje rezultat je nepoznavanja islamske kulture i vjerovanja. Lady
Montagu ispravlja iskrivljeni engleski pogled i bilježi da žene ne idu u raj koji je obećan
muškarcima, ali za njih postoji dio u raju, u kojemu će biti u vječitom blaženstvu. Mnoge žene
kada postanu udovice, da ne bi umrle u stanju osuđenosti, u što skorijem roku, često samo
nakon nekoliko dana, ponovno stupaju u brak. Da bi zaslužile raj od žene se očekuje da ne
budu beskorisne, već da rađaju djecu. Žene koje umru kao djevice, također kao i udovice, ne
zaslužuju raj, što je suprotnost od kršćanskog društva iz kojega dolazi Lady Montagu i u kojem
se baš suprotno takva smrt cijeni.

Za žene u Osmanskom Carstvu, Lady Montagu smatra da imaju visok stupanj slobode, nisu
zatvorene, kako se vjerovalo u engleskom društvu, niti su bile pod krilom ropstva. Visok
stupanj slobode imao je svoje ograničenje u slučaju da dođe do bračne nevjere, tada su žene u
potpunosti u volji svojih muževa, a prije udaje u volji svojeg oca i braće. U slučaju da dođe do
prevare ili predbračnih odnosa, smatra se da žena s time sramoti svojeg muža ili obitelj, što
može završiti njenom osudom na smrt, bez da je prije toga imala suđenje. Lady Montagu
spominje pronađeno tijelo mlade žene u blizini njenog mjesta stanovanja. Pretpostavlja se da
je njezina smrt rezultat preljuba, ali oko njezine smrti ne provodi se istraga. Također,
identifikacija mlade žene je praktički nemoguća jer ženino lice je anonimno, ono je u javnosti
prekriveno. Na kraju Lady Montagu napominje da su ovakvi slučajevi jako rijetki.

Prema načinu pokapanja i nadgrobnim spomenicima, također se može vidjeti odnos muškarca
i žene i njihov položaj u društvu. Dok kod muškaraca nadgrobni spomenici mogu biti i od
najboljeg mramora, na vrhu spomenika, u čast pokojnika, nalazi se isklesan turban te zlatnim

2
slovima ugravirana posveta. Žene imaju puno jednostavniji nadgrobni spomenik, bez ukrasa,
osim kod neudanih žena koje imaju ružu na vrhu.

Vrlo često kod opisivanja žena u Osmanskom Carstvu Lady Montagu ističe fizičku ljepotu i
raskošnu odjeću koju nose i koja još više ističe njihovu ljepotu. Smatra ih otvorenim,
inteligentnim, dobro odgojenim, ljubaznim i pristojnim ženama. Lady Montagu donosi nam
razgovor između nje i jedne žene, u kojemu, unatoč svojoj otvorenosti, pokazuje područja u
osmanskoj kulturi kojima pristupa isključivo iz svoje engleske perspektive. Vjerovanje u
magiju je tema za koju Lady Montagu nema razumijevanja, unatoč uvjeravanjima sugovornice
koja vjerovanje u magiju potkrepljuje dokazima, Lady Montagu odgovara sa dozom smijeha.
Iako žene u Osmanskom Carstvu vjeruju da je moguće putem magije osvojiti muškarca kojega
žele i da ga putem magije mogu natjerati da muškarac za njih da čitavo svoje bogatstvo, koje
njezina sugovornica potkrjepljuje velikim brojem sklopljenih brakova putem magije, Lady
Montagu, iako je svoju sugovornicu smatrala razumnom oko drugih tema, u ovo slučaju ne
nalazi razumijevanje za mišljenje sugovornice, već smatra da nema ništa natprirodno u tome
da je muškarac spreman dati sve za ženu. Kako bi stvorili ravnotežu u razgovoru, njezina
sugovornica priznaje da postoje ljudi na koje magija nema utjecaja, da su oni rijetki, ali da bi
Lady Montagu sigurno bila jedna od njih.

Lady Montagu prenosi kako je život žena u Osmanskom Carstvu život neprekidnog uživanja i
život bez brige. Žene provode svoje vrijeme družeći se u kupeljima, gdje međusobno
razgovaraju o novostima u gradu i skandalima, uživaju u trošenju novca ili smišljanju nove
mode. Zadatak supruga je zaraditi novac, dok ja na ženi da taj novac troši. Žene putuju kad
žele i gdje god žele, ali osim kupelji, ne postoje druga javna mjesta namijenjena ženama.
Unatoč tome što Lady Montagu za sebe smatra da donosi pravu istinu o životu žena u
Osmanskom Carstvu, i bez obzira na to što ona ima pristup mjestima gdje muškarcima ulaz
nije dozvoljen, društvo žena u kojemu se ona kreće pripadnice su najvišeg sloja osmanskog
društva i baš iz tog razloga, što prenosi, kako za sebe tvrdi, istinu o osmanskim ženama,
ponekad stvara jednu stereotipnu sliku ženama koje žive potpuni hedonizam, što u konačnici
nije točno, već se radi o malenom broju žena koje ne mogu biti odraz života izvan elitnog
društva.

Činjenica je da je Lady Montagu prvi putopisac koji zahvaljujući tome što je žena, donosi novi
pogled na život žena u Osmanskom Carstvu. Učenje arapskog jezika pokazatelj je da pristupa
s namjerom da što dublje uđe u osmanskom društvo i postane dio tog istog, dok noseći odjeću

3
kakvu nose žene u Osmanskom Carstvu, dobiva osjećaj autentičnosti kroz vlastito iskustvo, a
putujući tako privlači puno manje pažnje lokalnog stanovništva. Svojim pismima počela je
mijenjati način putovanja drugih putopisaca te nakon nje dolazi do pojave drugih žena
putopisaca koje također nastoje pisati o mjestima u kojima je pristup ograničen ili zabranjen.
Unatoč načinima kojima se Lady Montagu koristi kako bi prenijela sliku o ženama u
osmanskom društvu, u obzir treba uzeti da je ona ipak bila pripadnica engleske aristokracije i
vrlo je teško da se mogla odvojiti od europskog pogleda na Osmansko Carstvo, posebno u tako
kratkom vremenu boravka. Uz to, bila je supruga britanskog veleposlanika i samo ta činjenica
otvarala je mnoga vrata u visokom osmanskom društvu, što se najočitije vidi u njezinim
susretima sa sultanijama, koji bi teško bili mogući bez njezina društvenog položaja. Također,
Lady Montagu je i sama bila zahvaćena trendom opčinjenosti egzotičnim i misterioznim
istokom, što se najviše vidi u njezinoj opčaranosti ženskom ljepotom i načinom života
osmanskih žena. Čitajući pisma Lady Montagu, u obzir treba uzeti njezin društveni položaj i
njezinu fascinaciju, što ne umanjuje činjenicu da je svojim pismima doprinijela poznavanju
života žena u Osmanskom Carstvu, te da se iz pisama može rekonstruirati život žena u
Osmanskom Carstvu od sklapanja braka pa do njihove smrti i vjerovanja u ono što ih očekuje
nakon njihove smrti.