Monarhija

Monarhija je vladavina jednoga. Aristotel u Politici rabi izraz "jednovlada". On dalje

kaže: "Onu od jednovlada koja se obazire na zajedničku korist običavamo nazvati
kraljevstvom." Grčki naziv za kraljevstvo je Bassileia (njem. das Kongtum, monarhija). Ako se
ne obazire na zajedničku, nego osobnu korist onda je to samosilništvo, samovlada (tiranija).
Kraljevine po Aristotelu mogu biti doživotne, nasljedne, izborne. Kralj se u odnosu na mnoštvo
ističe krepostima i sposobnostima upravljanja državom. Kraljevina i jest poradi "goleme
izvrsnosti onoga tko kraljuje". Aristotel je govorio o četiri oblika kraljevstva: "po pristanku
podanika, ali s ograničenim ovlastima, barbarsko (elementi samosliništva), izborno, nasljedno
i doživotno". Kraljevstva su relativno trajna. Mogu propasti iznutra - kraljevskim/dinastičkim
borbama; poradi samosilničkih (tiranijskih) postupaka kralja. Kraljevstvo se po Aristotelu
"održava pomoću prijatelja; značajka je samosliništva ne pouzdavati se u prijatelje, budući da
svi žele srušiti (samosilništvo), a prijatelji to još najviše i mogu".

Novovjekovni teoretičar politike N. Macchiavelli u svom Vladaru govori o nasljednjim

novim i mješovitim monarhijama. Nasljedne su one kada jedna loza duže vlada (15), a nove
monarhije nastaju kada ih utemeljuje nova vladarska kuća. Nasljedne monarhije se lakše
održavaju ukoliko se drže tradicije vladarske kuće i propisanih zakona. Mješovite monarhije
nastaju u slučaju kada se ne pojavljuju kao posve nove, nego se vezuju uz neku drugu. Jean
Jacques Rousseau u Društvenom ugovoru govori o monarhiji kao obliku vladavine koji
pogoduje "samo velikim državama". Kralj je prema Rousseauu osoba koja jedina vlada na
temelju zakona. John Locke u Dvije rasprave o vladi monarhiju definira kao vladavinu jedne
osobe.

Monarhije dijeli na nasljedne, kada se vlast predaje jednom čovjeku i njegovim

nasljednicima i izborne, kada se nakon vladarove smrti izabere njegov nasljednik. U
monarhijama se podanici mogu pozvati na zakon i sud u slučaju rješavanja sporova. Vladar,
suveren, u ratu je i vrhovni zapovjednik.

Između vladara/kralja i naroda stoje "posrednički redovi" ili stupnjevi. Montesquieu u

Duhu zakona monarhiju određuje kao vladavinu "u kojoj samo jedan vlada, ali pomoću
ustaljenih i ustanovljenih zakona, umjesto da, kao u despotskoj vladavini, samo jedan, bez
zakona i pravila, sve vodi voljom i hirovima". U monarhijskom sustavu vladanja "vladar je
izvor svekolike i građanske vlasti". Prijelaznu vlast u monarhiji tvori "vlast plemstva". Ta vlast
čini bit monarhije: bez monarha nema plemstva, bez plemstva nema monarha. U protivnom, na

1
vlasti je despot" (Montesquieu). Povijest bilježi više vrsta, tipova monarhija. Despotska
monarhija ili monarhija despotskog tipa predstavlja neograničenu vlast, a podanici su bez
ikakvih prava prema vladaru. Primjer takve vladavine bila je bizantska monarhija, koja je imala
teokratski karakter "jer se vladar smatrao božjim izabranikom... postavljao patrijarhe, dakle, bio
je faktički poglavar crkve. Zbog toga se govorilo o cezarizmu u Bizantu". Na prostoru bivšeg
carstva u doba Karolinga (karolinška, franačka država) bila je razvijena patrimonijalna
monarhija. Staleška monarhija predstavljala je prijelaz iz patrimonijalne u apsolutnu
monarhiju.

Apsolutna monarhija je vladavina kralja s božanskim pravima, koja se počela razvijati

u 13. stoljeću a vrhunac je dosegla s Lujem XIV., u 18. stoljeću. Albert Sabone kaže:
"Teoretičari su dali toj monarhiji obilježje božanskog prava što se dalje potenciralo. Pod
Henrikom IV., Layseau je još smatrao kralja službenikom naroda i izvornim namjesnikom
Božjim. Pod Lujem XIII., Lebert je bio određeniji: Otuda se može zaključiti da su naši kraljevi
- čija je vlast od samog Boga, koji nisu obavezni da se pokore ma kakvoj zemaljskoj sili i koji
uživaju sva prava koja se daju savršenoj apsolutnoj vrhovnoj vlasti - sasvim suveren u svom
kraljevstvu." Obilježja svetosti/božanskog kralj je zadobio činom krunidbe kada je biskup u
katedrali izgovarao ove riječi: "Budi blagoslovljen i ustoličen za kralja u ovom kraljevstvu koje
ti je Bog dao da njime vladaš." Kralj je poslije pomazanja govorio bolesniku: "Kralj te dodiruje
i Bog će te ozdraviti." I dalje: "Kralj se napokon pod zakletvom obvezuje da će držati narod
sjedinjen s crkvom, da će učiniti da u pravosuđu vlada jednakost i milosrđe. Kralj, dakle, nije
tiranin nego predstavnik općih interesa iznad staleža i ustanove kraljevstva, on raspolaže
sredstvima neograničene vlasti i nije podvrgnut nikakvoj kontroli. Glavna oznaka monarhije je
apsolutizam." Kraljeva vlast je jedinstvena, nedjeljiva, neporeciva. Ona je neograničena i kao
takva izvor zakonodavstva (kralj je zakon), upravne vlasti; kralj je gospodar rata i mira,
zapovjednik vojske, voditelj vanjske politike. Kraljevsku vladu tvorili su "kancelar, četiri
državna tajnika, financijski kontrolor".

Apsolutne monarhije širile su se Europom od 13. do 18. stoljeća. Korijeni francuskog

apsolutizma sežu u doba kardinala Richelieua (1624-1642), kada je kraljevstvo slovilo kao
"božanska tvorevina". On je prestao sazivati državne staleže i centralizirao je vlast, koju je
učvrstio njegov nasljednik kardinal Mazarin. Vrhunac apsolutizma u Francuskoj bio je pod
Lujem XIV., koji se poistovjetio s državom: "Država, to sam ja." Apsolutizam je doveo u
Francuskoj do savršenstva Luj XIV., koji je državu usmjerio na svoju osobu: "sve niti stjecale
su se u njegovoj ruci." (21) U Engleskoj je kuća Stuart bila sklona apsolutizmu. Kraljevi Karlo

2
II. (1660-1685) i Jakob (1685-1688) iskazivali su apsolutističke težnje po uzoru na Luja XIV.
Uskoro je izbio sukob kralja i parlamenta, jer je parlament te sklonosti mogao samo djelomice
obuzdavati. Godine 1679. kralj je morao potvrditi povelju Habeas Corpus, "zakon koji je štitio
podanike od samovoljnog uhićenja... zbog apsolutističke samovolje kralja... izbila je tzv. Slavna
revolucija, slavna zato što je bila beskrvna". Jakob II. bio je protjeran, a parlament je pozvao
na prijestolje protestanta Vilima III. Oranskog..." Vilim III. Oranski (1689-1702) je prije
preuzimanja vladarske dužnosti tek prihvatio ograničenja vlasti iz Deklaracije o pravima (Bill
of Rights, 1689). Kralj i njegova žena Mary su 13. veljače 1689. priznali Deklaraciju o pravima,
a tek nakon tog čina proglašeni su kraljem i kraljicom. "Zakon o pravima ima širi podnaslov:
Zakon koji proglašava prava i slobode podanika i koji određuje nasljeđe krune." Prema Zakonu
o pravima kralj ne može donositi i ukidati zakone bez parlamenta i mora vladati na temelju
zakona. Osnažena je uloga parlamenta i na taj način uspostavljena ustavna monarhija, kao i u
Francuskoj nakon revolucije, od 1789. godine kada je prvim ustavom iz 1791. proglašena
ustavnom monarhijom. Ustavna monarhija je ograničila vlast vladara ustavom "svodeći je samo
na izvršnu vlast". Vladar kod donošenja zakona mora surađivati s parlamentom. U 19. stoljeću
većina europskih zemalja nastojala je na ravnoteži kralja i parlamenta. U nekim zemljama
postupno se razvila parlamentarna monarhija, u kojoj je parlament središte vlasti. Monarh je
sveden na ulogu reprezentanta države spram drugih država.